Thursday, September 01, 2011

Božja zapovest i politika

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić.
„Pisma iz tuđine“ od Borislava Pekića

29. Bož­ja za­po­vest i po­li­ti­ka

Bri­tan­ski je par­la­ment ne sa­mo su­ve­re­ni pred­stav­nik na­ro­da i nje­go­ve vo­lje već oli­ča­va i nje­go­vu suš­ti­nu, ona­ko ka­ko su, u vi­zan­tij­skim iko­no­kla­stič­kim bor­ba­ma, iko­no­fi­li sma­tra­li da Hri­sto­va sli­ka sa­dr­ži u se­bi i deo nje­go­vog bo­žan­skog suš­ta­stva. Par­la­ment se za­to ni­poš­to ne sme la­ga­ti. Ali, ka­ko u po­li­ti­ci isti­nu ni­je uvek mo­gu­će re­ći, pra­vi­lo ni­je iz­ri­či­to. Laž se pod­ra­zu­me­va, ali se ne to­le­ri­še. Oče­ku­je se da ne la­že­te, ali se još vi­še oče­ku­je da u la­ži ne bu­de­te uhva­će­ni.
dublures
A upra­vo se to de­si­lo bri­tan­skom mi­ni­stru tr­go­vi­ne i in­du­stri­je go­spo­di­nu Le­o­nu Brit­ta­nu. I to u dva na­vra­ta po­vo­dom iste afe­re.


Pr­vi put on je u skupšti­ni, na pi­ta­nje da li je pri­mlje­no iz­ve­sno pi­smo od va­žno­sti za afe­ru, od­go­vo­rio: „Ja niš­ta ni­sam pri­mio.“ Od­go­vor je bio isti­nit, ali bi bio isti­ni­ti­ji da je mi­ni­star re­kao ka­ko pi­smo ni­je pri­mio, ali da je za nje­ga – znao. Jer, od­go­vor je pod­ra­zu­me­vao da mu je ono bi­lo pot­pu­no ne­po­zna­to. Iz­vi­nio se skupšti­ni i prav­dao po­stu­pak po­ver­lji­vom pri­ro­dom pi­sma, ko­ju on ni­je bio ovlaš­ćen da obe­lo­da­ni. Iako je uhva­ćen u la­ži, iz­ve­sna skru­pu­lo­znost na dru­goj stra­ni kan­ta­ra spa­sla ga je ve­će šte­te.

S dru­gim pi­smom, ne­ko­li­ko da­na ka­sni­je, ni­je bio iste sre­će. Ono, na­ža­lost, zah­te­va ob­jaš­nje­nje, ko­je, na­dam se, ogra­ni­če­nost vre­me­na za ovaj ko­men­tar ne­će uči­ni­ti baš sa­svim ne­ja­snim.

Već me­se­ci­ma se vo­di­la za bri­tan­ske pri­li­ke ne­u­o­bi­ča­je­na bit­ka iz­me­đu dva mi­ni­stra iste vla­de, He­sel­ti­nea i Brit­ta­na, oko sud­bi­ne jed­ne skrom­ne fa­bri­ke he­li­kop­te­ra. U po­za­di­ni se, me­đu­tim, ra­di­lo o krup­nim, prin­ci­pi­jel­nim pi­ta­nji­ma, od ko­jih za­go­net­ka da li je Bri­ta­ni­ja u Evro­pi i za Evro­pu, ili se sa­mo pra­vi da je­ste, ni­je bi­la naj­be­zna­čaj­ni­ja. Vla­da je tra­ži­la sa­vet od Dr­žav­nog pra­vo­bra­ni­laš­tva, u na­če­lu stro­go po­ver­ljiv i, pre­ma obi­ča­ji­ma, ne­u­po­tre­bljiv u po­li­tič­ke svr­he.

Do­la­zi do nje­go­vog ob­ja­vlji­va­nja u iz­vo­di­ma štet­nim po He­sel­ti­nea, i to iz Brit­ta­no­vog pro­tiv­nič­kog mi­ni­star­stva, či­me nje­go­va po­li­tič­ka upo­tre­ba po­sta­je oči­gled­na, a pri­ro­da tzv. „cu­re­nja dr­žav­ne taj­ne“, zbog ko­je su ne­ka­da le­te­le či­nov­nič­ke gla­ve, kraj­nje sum­nji­va.

Otva­ra se is­tra­ga i, gle ču­da, ot­kri­va se da je autor ovog „cu­re­nja“ upra­vo onaj skru­pu­lo­zni Brit­tan od pre ne­ko­li­ko da­na, u sva­kom slu­ča­ju, da je on ce­lu stvar odo­brio. Ot­kri­va se, ta­ko­đe, da su nje­go­vi slu­žbe­ni­ci odo­bre­nje za ta­kav čin do­bi­li iz ka­bi­ne­ta pred­sed­ni­ka vla­de, što na­jed­nom go­spo­đu Thatcher, u oči­ma jav­nog mnje­nja, sta­vlja u ne­u­god­nu ulo­gu sa­u­če­sni­ka, a mo­žda i na­red­bo­dav­ca.

Go­spo­đa Thatcher iz­ja­vlju­je da je o sve­mu sa­zna­la tek po­sle še­sna­e­sto­dnev­ne is­tra­ge, Brit­tan svu kri­vi­cu pri­ma na se­be, te pod­no­si ostav­ku, iz­gle­da da su, osim Brit­ta­na, sve vla­di­ne ov­ce na bro­ju, ali i da opo­zi­ci­o­ni psi još ni­su sa­svim si­ti. Još uvek se po­sta­vlja pi­ta­nje ka­da je pre­mi­jer sa­znao i ko­li­ko je sa­znao od ono­ga za šta vla­da tvr­di da ni­je znao, a opo­zi­ci­ja da ne zna­ti ni­je mo­gao.

Ne ve­ru­je se go­spo­di­nu Brit­ta­nu da je u kri­vi­ci sam. Ako go­spo­đa Thatcher ni­je zna­la, oti­ći mo­ra­ju svi slu­žbe­ni­ci ko­ji su pi­smo u jav­nost pu­sti­li. Ako je zna­la, ako je pi­smo ona pu­sti­la, slu­žbe­ni­ci mo­gu osta­ti, ali da ode mo­ra ona. Za­taš­ka­va­nje afe­re ni­je mo­gu­će, jer bi ta­da oba pra­vo­bra­ni­te­lja, uvre­đe­na po­stup­kom, pod­ne­la ostav­ke, a to ni­jed­na vla­da ne bi pre­ži­ve­la. Pu­nu isti­nu o afe­ri – ta­ko­đe. Ova­ko, pre­ži­veo ni­je je­di­no go­spo­din Brit­tan. La­gao je, bio uhva­ćen i oti­šao.

Pre­ži­ve­će, ve­ro­vat­no, i aneg­do­ta, po ko­joj je izra­el­ski mi­ni­star u po­se­ti Lon­do­nu, kad mu je slu­čaj is­pri­čan, re­kao: „La­gao je? Vr­lo va­žno! Va­žno je da vo­li svo­ju maj­ku.“

Ako po­đe­mo od pret­po­stav­ke da se na­ro­du naj­češ­će ne go­vo­ri isti­na, ne­kad ra­di nje­ga sa­mog, ne­kad ra­di nje­go­ve vla­de, i da je taj­nost jed­na od naj­u­pa­dlji­vi­jih od­li­ka na­šeg otvo­re­nog ve­ka, raz­li­ku­je­mo dva na­či­na po­na­ša­nja vla­sti pre­ma isti­ni, iako sa­me vla­sti raz­li­ku­je­mo neš­to te­že. Po­sto­je vla­de ko­je svo­je na­ro­de la­žu ne bo­je­ći se isti­ne, jer im ni ona niš­ta ne mo­že; čak i da se ot­kri­je, niš­ta se ne bi iz­me­ni­lo. Dru­ge su one ko­je svo­je na­ro­de la­žu, ali se isti­ne bo­je, jer im se ipak po­neš­to mo­že; ako se isti­na ot­kri­je, neš­to će se pro­me­ni­ti. Ako niš­ta dru­go – vla­da. Ona će na­sta­vi­ti da la­že. I to se ne­će pro­me­ni­ti.

U ze­mlja­ma ko­je su po tra­di­ci­ji i obi­ča­ji­ma de­mo­krat­ske, opšte­pri­hva­će­no je da po­li­ti­ča­ri ni­su baš naj­i­sti­no­lju­bi­vi­ja sor­ta lju­di na sve­tu. Po­ne­kad to i ne mo­gu bi­ti, sve i da že­le. Po­ne­kad se mo­ra la­ga­ti. Jed­nom ra­di dru­gih na­ro­da, dru­gi put ra­di vla­sti­tog.

Bri­tan­ski pre­mi­jer, go­spo­đa Thatcher, otiš­la je u po­gle­du de­fi­ni­sa­nja isti­ne neš­to da­lje od Pon­ti­ja Pi­la­ta. Pi­lat je re­kao da ne zna šta je isti­na. (Ali to mu ni­je sme­ta­lo da Hri­sta osu­di.) Go­spo­đa Thatcher je Par­la­men­tu iz­ja­vi­la ka­ko je isti­na če­sto ču­de­sni­ja od fik­ci­je. (Ali to joj ni­je sme­ta­lo da pri­hva­ti Brit­ta­no­vu ostav­ku.) Ti­me je hte­la re­ći da ona go­vo­ri isti­nu, a što joj se ne ve­ru­je, to je sa­mo zbog ču­de­sno­sti sa­me isti­ne.

Dr­žim da je u pra­vu. Isti­na je uisti­nu čud­ni­ja od fik­ci­je. Čud­ni­ja je jer je mno­go re­đa. Če­ga ma­lo ima, uvek je ne­ve­ro­vat­ni­je i neo­bič­ni­je od onog če­ga ima u iz­o­bi­lju.

Od jed­ne vla­de ne mo­že se su­vi­še tra­ži­ti. Ne mo­že­te, na pri­mer, tra­ži­ti da ne vla­da, jer to je nje­na svr­ha. Ne mo­že­te tra­ži­ti da vas pri to­me ne ob­ma­nju­je, jer to je u nje­noj pri­ro­di i u pri­ro­di vla­da­nja. Neš­to, ipak, mo­že­te tra­ži­ti. Mo­že­te tra­ži­ti da u la­ži­ma ne bu­de uhva­će­na, i da, ako bu­de, po­vu­če kon­se­kven­ce i ode.

Mo­že­te tra­ži­ti. Ho­će­te li to i do­bi­ti, dru­ga je stvar.

No comments: