Friday, July 30, 2021

Sabrana pisma iz tuđine 36 deo

 

Sabrana pisma iz tuđine 36 deo, Laguna, Copyright © Borislav Pekić

PRE­PI­SKA SLE­PIH S GLU­VI­MA

Vlast se s na­ro­dom do­pi­su­je pu­tem jav­nih prokla­ma­ci­ja. Na­rod s vla­sti­ma, ne­kad pre­ko zi­do­va kuća i jav­nih klo­ze­ta, ne­kad pomoću pi­sa­ma čita­la­ca no­vi­na. (Eks­plo­ziv­na pi­sma nećemo računa­ti­ jer nije zamišlje­no da budu pročita­na.) Većina pi­sa­ma čita­la­ca liče na set­ne po­ru­ke s nad­grob­nog kamenja, a sam po­stu­pak na ne­ki­ju, kako su sta­ri Grci na­zi­va­li iz­me­nu mi­sli među živi­ma i mr­tvi­ma. Nad­grob­ni spo­me­nik, ako je naročit, po­ne­kad još i ode u mu­zej, ali po­ru­ka, i naj­mu­dri­ja, uvek od­la­zi u za­bo­rav. To nam pomaže da isto­ri­ju pra­vi­mo kao da se pre nas i mimo nas niš­ta val­ja­no nije ura­di­lo, da je stva­ra­mo kao sli­ku koja nema šta da du­gu­je ni pri­ro­di ni umet­no­sti.

U po­gle­du uti­ca­ja na državne po­slo­ve, bit­ne raz­li­ke između en­gle­skih i naših pi­sa­ma čita­la­ca nema. Ni Džon ni Živo­rad ni­ka­kve šanse ne­ma­ju da nešto pro­me­ne. Pi­sme­ni pred­log gđi Tačer da pod­ne­se ostav­ku malo ima iz­gle­da u uspeh. Kod nas tako nešto nije pro­ba­no, pa neću da nagađam šta bi se de­si­lo, niti prvi da pro­bam, mada me pero po­ne­kad za­svr­bi. Ali, ima na­pred­nih dr­ža­va u ko­ji­ma se ostav­ka i tako po­stiže, samo je pod­no­si – pi­sac pi­sma.

U po­gle­du sadržine, raz­li­ke ima, ali ­je i ona mala. En­glez pi­smom želi nešto da is­pra­vi, mi ne­sto da dokažemo. U is­ho­du, oni do­ka­zu­ju da su sve stva­ri ne­is­pra­vlji­ve, a mi da su svi do­ka­zi ne­is­prav­ni. Ono što se naj­više raz­li­ku­je, učesni­ci su i ton po­ru­ke. Ovde ova­kva pi­sma pišu ma­hom obični lju­di, kod nas ugled­ni­ci, čije ide­je is­pun­ja­va­ju ne samo osta­le stra­ne no­vi­na, već i do­bar deo naše no­vi­je isto­ri­je. Shva­ta­jući do­pi­si­van­je s Moći kao za­ba­vu, En­gle­zi se često šale. Naše ru­bri­ke „Pi­sma čita­la­ca“ kon­ku­ri­šu – čitul­ja­ma. A šale obez­beđuju re­dakcije teh­ničkim greškama.

Evo ne­ko­li­ko uzo­ra­ka en­gle­skog duha iz “Gardi­a­na“:

Po­vo­dom ve­sti da se neka kri­ket utak­mi­ca neće pre­no­si­ti pre­ko te­le­vi­zi­je, g. Makki­ven piše: „Ne tre­ba pret­po­sta­vi­ti da će se zem­lji slo­mi­ti srce. Naš na­ci­o­nal­ni sport, čekan­je au­to­bu­sa na kiši, do­vo­lj­no je uz­bu­dljiv.“ Po­zdrav­lja­jući vl­a­di­nu po­li­ti­ku in­vesti­ran­ja u ono što do­no­si si­gu­ran pro­fit, je­dan čita­lac pred­laže da se ulaže u ar­gen­tin­ska rat­na bro­do­gradilišta. Dru­gi hva­li na­i­me­no­van­je uspešnog pi­sca Ar­če­ra za pred­sed­ni­ka To­ri­jev­ske stran­ke – kao ve­šta­ka u prav­ljen­ju uver­lji­vih priča iz čistih izmišljo­ti­na. Al­u­di­ra­jući na ras­pro­da­ju bri­tan­ske industri­je Ame­ri­kan­ci­ma, g. Bro­nel ova­ko pre­vo­di vla­din rečnik: „U na­ci­o­na­i­nom in­te­re­su znači u in­te­re­su ame­ričkog vla­sni­ka en­gle­ske kom­pa­ni­je. Stra­na kon­ku­ren­ci­ja­ je en­gle­ska kom­pa­ni­ja u ko­joj Ame­ri­kan­ci ne­ma­ju većinu ak­ci­ja. Biti kon­ku­ren­tan znači što bol­je se pro­da­ti Ame­ri­ci. A gru­bi je anti-ame­ri­ka­ni­zam ako po­ve­ru­je­te ma­kar u jed­nu od ovih tvrd­nji“. Na ute­hu lor­da Mar­ša­la da černobiljs­ke ra­di­ja­ci­je nisu ško­dlji­vi­je od pu­šen­ja, čita­lac poručuje: „Uspešno sam se ota­ra­sio pušenja. Sad očajnički na­sto­jim da se ota­ra­sim i nukle­ar­ne ener­gi­je.“

Bi­o­gra­fi­je iz­u­zet­nih lju­di bol­je se pro­da­ju od živo­to­pi­sa običnih, pa mla­di vik­to­ri­ja­nac g. Gel­er iz­jav­lju­je: „Do sada ni­sam bio ho­mo­sek­sualac, ali pošto vi­dim ko­li­ko to bi­o­gra­fe odušev­lja­va, spre­man sam da, uz skrom­nu na­kna­du, u ra­zmatran­je uzmem i ovu mogućnost.“ Na po­bu­nu pro­tiv obil­ja go­lo­tin­je po no­vi­na­ma, je­dan veli da su ubeđeni nu­di­sti bili i sta­ri Kel­ti, a dru­gi od­go­va­ra da su sta­ri­ji i bol­ji pri­mer – maj­mu­ni. Etnički pu­ri­tan­ci zah­te­va­ju isel­ja­van­je stra­na­ca, pa se g. Klark za­bri­nu­to pita šta će tada biti s kra­ljev­skom po­ro­di­com ko­ja ­je nemačkog po­re­kla? Je­dan čila­lac se slaže da Bri­tan­ski mu­zej vra­ti Gr­ci­ma deo par­tenon­skog hra­ma, ne zato što drži da su Grci u pra­vu – na­rav­no da nisu – nego što su ko­pi­je hi­gi­jenski­je, jef­tin­ije, lak­še se održava­ju, bez te­škoća zamen­ju­ju, a re­dov­no iz­gle­da­ju bo­lje od za­pu­šte­nih ori­gi­na­la. Po­vo­dom slo­bod­nog po­na­šan­ja po­zo­rišne i kon­cert­ne pu­bli­ke, g. Mju­re­l piše: „Oda­jem priznan­je iz­van­red­noj to­le­ran­ci­ji pu­bli­ke u po­zo­rištu i na kon­cer­ti­ma. Za vre­me svo­jih broj­nih po­se­ta. ni­jed­nom se ni­sam zakašljao, kinuo ili plju­nuo, niti sam ista žva­kao, pa ipak, iako sam se po­na­šao sa­svim iz­van današnjih običaja, niko me nije opo­me­nuo, iz­gr­dio ili na od­go­vor­nost po­zvao.“

U našem naj­u­gled­ni­jem ne­del­jni­ku našao sam samo dva pi­sma u eng­le­skom klju­ču. Oba se od­no­se na pred­log iz­me­ne državne him­ne. Prvo gla­si:

Ju­go­slo­ve­ni jošte živi aso­ci­ra na to da iz­u­mi­re­mo, bo­ri­mo se za goli život, ali upr­kos tome – još mr­da­mo. To de­luje pe­si­mi­stički.“ Dru­go gla­si:

„Be­smi­sle­no de­l­u­je Jugo­slo­ve­ni jošte živi, jer je u sadašnjim uslo­vi­ma, kada je zem­lja uje­din­je­na, slo­bod­na, ne­za­vi­sna, a po­go­to­vu so­ci­jali­stička, po­ru­ka ve­o­ma pe­si­mi­stička.“ Moj je pro­blem bio je­di­no u tome da usta­no­vim šale li se ovi lju­bi­tel­ji na­rod­nog op­ti­mi­zma, ili go­vo­re ozbil­jno.

Muke sam imao i oko g. Jan­ga koji piše kako je So­vje­ti­ma u Af­ga­ni­sta­nu­ je­di­ni cilj da Af­ga­ni­stan pre­tvo­re u mo­der­nu, na­pred­nu državu, za­sno­va­nu na slo­bo­di, jed­na­ko­sti, prav­di, to­le­ran­ci­ji i obi­lju. Ni sada ni­sam sigu­ran. Od ova­kvih ide­ja prav­lje­ne su mno­ge isto­ri­je. Samo ni­kad nisu bile šal­ji­ve. Ne znam zato kako da g. Jan­ga shva­tim. To pre­pu­štam Af­ga­ni­stan­ci­ma koji žive u Lon­do­nu.

Je­di­no sam čvr­sto ubeđen da g. Čap­el iz Sase­ksa, čija se po­ru­ka tiče pomalo svih no­vi­na na sve­tu, ozbil­jno mi­sli kad piše ured­ništvu „G­ar­diana“: „Ve­li­ko mi je za­do­voljstvo iz­ve­sti­ti vas da su, kad se za­pa­le, vaše cen­je­ne no­vi­ne u pred­no­sti nad dru­gi­ma. Nji­hov je pla­men lep­ši, traj­ni­ji i to­pli­ji. Ovaj put, go­spo­do, ni­sam svoj no­vac baš sa­svim uza­lud po­trošio.“

Da, g. Ča­pel mi­sli ozbil­jno. Na žalost, nije u pra­vu. Bar „Gar­di­a­na“ što se tiče. Pitaćete me ot­ku­da to znam? Iz is­ku­stva, go­spo­do, iz sop­stvenog is­ku­stva s no­vi­na­ma.

Samo one ima­ju jed­no dru­go ime.

 

 

Thursday, July 29, 2021

Sabrana pisma iz tuđine 35 deo

 

Sabrana pisma iz tuđine 35 deo, Laguna, Copyright © Borislav Pekić

AL­TRU­I­ZAM, TE­RO­RI­ZAM I TU­RI­ZAM

Nema teme u ko­joj smo tako jed­no­dušni kao u osu­di te­ro­ri­zma. Ni­ko­ga nema ko je za te­ro­ri­zam. Svi smo odlučno pro­ti­vu nje­ga. I vla­de i građani. I po­li­tičke dok­tri­ne i po­li­tički po­kre­ti. Žrtve pogotovu. Pa i sami te­ro­ri­sti. I oni su pro­tiv te­ro­ri­zma. Oni možda i naj­vi­še. Jer, te­ror vrše ne što ga vole nego što mo­ra­ju. A što se mora, za cenu ne pita. Te­ro­ri­sti koji osu­đu­je te­ro­ri­zam zato je teže nego nama koji od nje­ga samo pa­ti­mo, a ni­smo pri­mo­ra­ni da ga vr­ši­mo. U naj­man­ju ruku nam je isto. U susre­tu met­ka i mete, pro­pa­da­ju oba.

U međuvre­me­nu, uli­ce nam osve­tlja­va­ju bej­rut­ski va­tro­me­ti, po tr­go­vi­ma zvižde meci snaj­pe­ra, u robnoj kući plaćamo jed­nom nov­cem na kasi, dru­gi put živo­tom na iz­la­zu, eks­plo­di­ra­ju nam na­mi­ri­sa­na pi­sma i kan­te za đu­bre, iz­let u su­sed­ni grad po­sta­je put za gro­blje, avi­o­ni se pre­tva­ra­ju u mr­tvačke san­du­ke, a dečija ko­li­ca u po­kret­ne bom­be. Ali upr­kos sve­mu tome, ili baš sve­mu tome za­hval­ju­jući, svi smo još više pro­tiv te­ro­ri­zma. I mi što u nje­mu učestvu­je­mo kao žrtve, i oni što u nje­mu učestvu­ju kao ubi­ce.

To je prvi pa­ra­doks koji mi je na pa­met pao po­sle ame­ričke ak­ci­je od­ma­zde u Li­bi­ji. Pa­ra­dok­s je, prizna­jem, pri­lično isto­rij­ski po­ha­ban. On obe­l­e­ža­va mno­ge od naših po­ve­snih čino­va. I one ko­ji­ma se po­no­si­mo, i one od ko­jih se sti­di­mo. Pa i one naj­broj­ni­je pre­ma ko­ji­ma, kako kad, osećamo i po­nos i stid. Po­sto­je, na­i­me, isto­rij­ski događaji koji su, dok su se događali, bili zločin, da bi tek ka­sni­je po­sta­li re­mek-dela jed­nog na­ro­da: ali, ima i na­rod­nih re­mek-dela koja su ka­sni­je pre­po­zna­ta i pri­zna­ta kao isto­rij­ski zločin. (Što, na­rav­no, ne znači da taj zločin neće jed­nom opet po­sta­ti kru­pan isto­rij­ski čin.) Ovaj je prvi pa­ra­doks, da­kle, op­šti i ne kra­si je­di­no naš od­nos pre­ma te­ro­ri­zmu, već i naš dvo­smi­sle­ni na­zor pre­ma sve­tu i hu­ma­ni­te­tu.

Okre­ni­mo se zato eks­klu­ziv­ni­jim pa­ra­dok­si­ma našeg za­jed­ničkog an­tite­ro­ri­stičkog sta­no­višta i ras­po­lo­žen­ja. Ame­ri­kan­ci su se su­ro­vo osve­ti­li li­bijskom te­ro­ri­zmu, u koji ja, lično, ve­ru­jem, ali ga moja vera ne čini ne­o­spor­nim. Moje osob­no mišljen­je nije ni­ka­kav do­kaz. (Osob­no mišljen­je pred­sed­ni­ka Re­­ga­na, međutim, očigled­no – je­ste.) Ame­ri­kan­ci, doduše, tvr­de da ima­ju i dru­ge do­ka­ze, nji­hov je stav pre­ma te­ro­ri­zmu ja­san i odlučan, prem­da po­ma­lo pi­o­nir­ski div­ljačan. Po­bi­je­na li­bijska deca, mada mogu, ne mo­ra­ju po­sta­ti te­ro­ri­sti, pa ih je po­šte­ni­je ubi­ja­ti tek kad po­sta­nu, ne pre. U sva­kom slučaju, Ame­ri­kan­ci su pro­tiv te­ro­ri­zma. Kao i svi mi. Kao i pu­kov­nik Ga­da­fi, kako se čuje. I on je, na­i­me, pro­tiv te­ro­ri­zma. Ali, eto, vi­di­te, upr­kos za­jed­ničkom an­ti­te­ro­ri­stičkom en­tu­zi­ja­zmu, En­gle­zi ni­ka­ko ne mogu od SAD do­bi­ti ne­ko­li­ko Ira­ca da ovde, kako se to eu­fe­mi­stički kaže, is­tra­zi po­mog­nu u ra­sve­tlja­van­ju ne­koli­ko ne­raz­ja­šnje­nih eks­plo­zi­ja. Pošto su ih ti Irci iza­zva­li, računa se da o nji­ma zna­ju više od po­li­ci­je. Takođe se ne uspe­va zapušiti fi­nan­sij­ski ka­nal ko­jim ir­ski lobi, na čelu sa an­ti­te­ro­ri­stičkim ame­ričkim se­na­to­ri­ma, pum­pa pare za oružje, ko­jim ir­ski an­ti­te­ro­ri­sti ubi­ja­ju anti-te­ro­ri­stički ori­jen­ti­sa­ne En­gle­ze, naj­bliže sa­ve­zni­ke an­ti­te­ro­ri­stičke Ame­ri­ke.

Iz­ve­sne zem­lje Evrop­ske za­jed­ni­ce to­li­ko su ra­di­kal­no pro­tiv te­ro­ri­zma da su i pro­tiv te­ro­ra nad te­ro­ri­sti­ma. Ova hu­ma­ni­tar­nost je za sva­ku po­hvalu, čak ia­ko­ je pod­stak­nu­ta tr­go­vačkim in­te­resima i stra­hom za vla­sti­tu kožu, pa ve­li­ko­dušno od­u­stajan­je od od­ma­zde liči na od­u­sta­jan­je od upo­tre­be otrov­nih ga­so­va u Ve­li­kom ratu. (Na­dam se da niko od mo­jih cen­je­nih slu­ša­la­ca, pa ni hro­nični op­ti­mist Živo­rad, ne ve­ru­je da se sa ga­so­vi­ma pre­sta­lo zbog čove­kol­ju­blja, u jed­nom ratu, uo­stalom, sum­nji­vog raz­lo­ga za bilo šta. Da­nas zna­mo da se pre­sta­lo zato što se nisu mo­gli kon­tro­li­sa­ti božji ve­tro­vi, a ljud­ska je me­te­re­o­loška služba bila jed­na­ko bed­na kao i sada, pa su ga­som tro­va­ni i vla­sti­ti voj­ni­ci.)

Simp­to­ma­tično je u našem opštem an­ti­te­ro­ri­stičkom ras­po­loženju i to što se Špan­ci­ma te­ro­ri­zam Ba­ska čini te­ro­ri­stički­jim od ir­skog, kome pred­nost daju samo En­gle­zi. Ju­go­slo­ve­ni i Izra­el­ci po­ka­zu­ju za­div­lju­juću re­ci­pročnost u rav­no­dušno­sti pre­ma pa­le­stin­skom, od­no­sno ustaškom te­ro­ri­zmu, ali ne i ob­rnu­to. In­du­si su, ta­ko­đe, pro­tiv te­ro­ri­zma, više te­ro­ri­zma Sika nego Cr­ve­nih bri­ga­da, koje bri­nu ma­hom Nem­ce. Da pa­ra­fra­zi­ra­mo Or­vela, svi su te­ro­ri­zmi te­ro­ri­stički, samo su neki te­ro­ri­stičkiji od dru­gih.

Zato je dir­lji­vo bilo gle­da­ti ame­ričke građane kako iz de­be­le hla­do­vi­ne ge­o­graf­ske i du­hov­ne izo­la­ci­je po­zdrav­lja­ju bri­tan­sku do­zvo­lu da s nje­ne te­ri­to­ri­je uz­le­te avi­o­ni ame­ričke an­ti­te­ro­ri­stičke od­ma­zde. Ali, čim je prvi En­glez po­gi­nuo, sva­ki­ je treći tu­ri­sta iz SAD ot­ka­zao kar­tu za Lon­don. (Oni koji su je za­me­nili za ki­jev­sku, mo­ra­li su je po dru­gi put men­ja­ti.) Sva­ki je treći po­slov­ni čovek baš pred put za Lon­don pro­našao da mu je život mi­li­ji od za­ra­de, ot­kriće koje val­ja po­zdra­vi­ti i učini­ti opštim. En­gle­zi su za­hval­ni Ame­ri­kan­ci­ma na nji­ho­voj zahval­no­sti, iako bi u Lon­do­nu ra­di­je vi­de­li nezahval­ne go­ste nego za­hval­ne ot­ka­ze ho­te­la.

Pa­ra­doks an­ti­te­ro­ri­zma liči na pa­ra­doks pro­nukle­ar­ne po­li­ti­ke. U an­ke­ta­ma uočava­mo raz­li­ku u bro­ju onih koji su za atom­sku ener­gi­ju i onih koji su za, ali da cen­tra­la ne gle­da u nji­ho­vu baštu. Sto­ga su En­gle­zi za to da se one gra­de u Škot­skoj, a Škoti su svim sr­cem za En­gle­sku. Pa­ra­doks je poučan. Uspešna bor­ba pro­tiv te­ro­ri­zma je bor­ba pro­tiv nje­go­vih uzro­ka, ali i vla­sti­tog stra­ha. Kako pro­tiv uzro­ka ne mogu ništa, to je stvar vla­sti, mo­ram se bo­ri­ti sa stra­hom. Zato ću usko­ro i ja iz kuće. Od mene do­vol­jno. Ne­moj­te tražiti da od­mah od­le­tim u Bej­rut.

Prem­da sam an­ti­te­ro­rist, idi­ot ni­sam.

 

Wednesday, July 28, 2021

Sabrana pisma iz tuđine 34 deo

 

Sabrana pisma iz tuđine 34 deo, Laguna, Copyright © Borislav Pekić

ŠKOLA ZA PO­LI­TIČARE, ILI PO JU­TRU SE DAN PO­ZNA­JE

Ima jed­na do­sad­na po­slo­vi­ca ko­jom mi je za­gorčava­la mla­dost. Ona gla­si: „Po ju­tru se dan po­zna­je“. Na en­gle­ski­ je ne­pre­vo­di­va. Ovde se dan ret­ko završava kako je počeo. Bal­kan­ski dani su do­sled­ni­ji. Veče se drži ju­tarn­jih obećanja. Je­di­no su nam isto­rij­ski dani nešto ne­po­u­zda­ni­ji. I lepo kad nam sva­ne, ružno nam se smr­ka­va. Bio sam lenj i ne­po­slušan. Sada sam, s istim is­ho­dom, vre­dan i po­slušan. Ne­o­prav­da­nost po­slo­vi­ce u mom slučaju dopušta mi da i na tuđa ju­tra, tuđe mla­do­sti, gle­dam s na­dom koju po­slo­vi­ca po­ri­če. Čin­jen­ica da je ne­ko u de­se­toj po­bio ro­di­tel­je, ne znači da će u pe­de­se­toj ubi­ti i decu. Čin­jeni­ca da je nečija in­te­li­gen­ci­ja u de­se­toj bila na ni­vou pa­pra­ti, ne znači da se u pe­de­se­toj, kad se po­sta­ne držav­nik, neće raz­vi­ti ba­rem do pa­me­ti mesožder­ske bilj­ke. Čin­je­ni­ca da se u de­se­toj sla­bo ra­ču­na­lo, ne znači da se u pe­de­se­toj neće do­bro kra­sti. Čin­je­ni­ca da smo u de­se­toj la­ga­li­ jer laž od isti­ne ni­smo raz­li­kovali, ne znači da u pe­de­se­toj nećemo la­ga­ti samo zato što sada istinu znamo. Mladalačka sebičnost u de­se­toj, kad do pe­de­se­te stig­ne­mo, ne mora se pre­tvo­ri­ti u sta­rač­ki ego­i­zam; može po­sta­ti i ono što ćemo sad gor­do zva­ti – ra­zu­mom.

Jed­nu od idućih emi­si­ja po­sve­tićemo en­gle­skom obra­zo­va­nju, po­ma­lo u stra­hu da nećemo biti shvaćeni. Iz dva raz­lo­ga: što En­gl­e­zi još ne­ma­ju evrop­sko obra­zo­van­je, i što mi ne­ma­mo više – ni­ka­kvo. Ovaj put, međutim, go­vo­rićemo o mo­ralnom aspek­tu obra­zo­van­ja, čiji mo­del ne određuju samo škola i po­ro­di­ca, već, naročito ako je o po­l­i­tičkom mo­ra­lu reč, za­jed­ni­ca u ko­joj se živi i od koje se uči.

Grčki po­lis, ru­di­men­tar­ni ob­lik antičke države, bio je i ško­la građan­stva. On je for­mi­rao Grka, čove­ka i gra­đa­ni­na. On ga je učio mo­ra­lu i po­gle­du na svet. Da­nas bi sva­kog pri­seb­nog čove­ka, Džo­na kao i Živo­ra­da, užasnu­la vest da ga za­jed­ni­ca ­još uvek for­mi­ra, i da je nje­gov društve­ni mo­ral manje stvar nje­go­ve slo­bod­ne vol­je, a više vraćanje društvu – mere za meru.

Ne­dav­no sam upo­znao mla­du nadu ovdašnje stran­ke. Pošto je održala više bli­stav no bi­star go­vor o čari­ma i pred­no­sti­ma de­mo­kra­ti­je, nepogrešivo­sti slo­bod­nog na­rod­nog ra­zu­ma i vi­so­kim mo­ral­nim oba­ve­za­ma poli­ti­ke, pri­vat­no mi je ta nada re­kla: da je glav­na pred­nost de­mo­kra­ti­je u tome što je ne­po­sti­zi­va, da mu, dok svoj ra­zum ima, ničiji dru­gi nije po­tre­ban, da je po­li­ti­ka nužno naj­ne­mo­ral­ni­ji ob­lik jav­ne de­lat­no­sti i da je sva­ki političar od za­na­ta, shod­no tome, jed­no­vre­me­no pro­iz­vođač ko­nop­ca za vešanje i dželat. Budući mi­ni­star­ je po­tom od­ju­rio na dru­gi zbor. Ostao sam za­do­vol­jan. Sad sam bar znao šta me očeku­je.

U En­gle­skoj. A u mo­joj zem­lji? Pre­pričaću uzo­rak našeg po­li­tičkog mo­ra­la iz be­o­grad­skog „NIN“-a od 13. apri­la 1986, pa su­di­te sami. Na vest o ras­pi­si­van­ju lici­ta­ci­je za naše atom­ske cen­tra­le, koju smo u prošloj emi­si­ji na­zva­li „ju­go­slo­ven­skim mo­ral­nim Čer­no­bil­jem“, po­ja­vi­le su se an­ti­nu­klearne pe­ti­ci­je građana, ali su učeni­ci bivše Prve beograd­ske gim­na­zi­je obo­ri­li sve ju­go­slo­ven­ske pe­ti­cionaške re­kor­de. Nji­hov je pro­test pot­pi­sa­lo 70 000 sred­njoško­la­ca Sr­bi­je. Ovim završavam lep­ši deo priče. Ple­me­ni­tu nadu ostav­ljam na vra­ti­ma po­li­ti­ke, i ula­zim u nje­nu man­je ple­men­ltu re­al­nost. Zna­jući za ani­mo­zi­tet vla­sti pre­ma ini­ci­ja­ti­va­ma građana koje od nje ne potiču, or­ga­ni­za­to­ri sred­nješkol­skog an­ti­nu­kle­ar­nog pro­te­sta traže za svo­ju ak­ci­ju, i do­bi­ja­ju je, sa­gla­snost višeg omla­din­skog vođstva. Na ne­vol­ju, do­la­zi do omla­din­skih iz­bo­ra. Čime se po­no­vo do­ka­zu­je da su iz­bo­ri čista ne­sreća i da bi bez njih svi­ma bilo bol­je. (Nama sva­ka­ko. Bar bi pre­va­re­ni bili samo jed­nom, a ne više puta.) U sva­kom slučaju, no­vim funk­ci­o­ne­ri­ma na početku ka­ri­je­re nije se svi­de­lo da od­mah ima­ju pro­ble­me, prem­da, opet, ne vi­dim zašto bi u de­mo­kra­ti­ji vol­ja na­ro­da bila pro­blem, kad je pra­vi pro­blem uvek u nje­nom od­su­stvu, te su na­jed­nom iz sve sna­ge preg­nu­li da već odo­bre­nu ak­ci­ju za­u­sta­ve. „Cak i lju­di koji su nam ap­la­u­di­ra­li i di­za­li nas u ne­be­sa“ – kaže mla­di ini­ci­ja­tor an­ti­nu­kle­ar­ne ak­ci­je A. K. – „sada su nam go­vo­ri­li da smo po­grešiti. Svi su počeli da peru ruke. Bilo je pret­nji da ću u za­tvor i da će mi ro­di­tel­ji biti ot­pu­šte­ni s po­sla, a da će se svi pot­pi­si spali­ti.“ Završavam na­vod­ni­ce za­div­ljen ljud­skim pro­gre­som, jer ne­kad bi sa svo­jim pot­pisima go­re­li i pot­pi­sni­ci. Ova­ko ne gori niš­ta. Cak ni obra­zi omla­din­skih funk­ci­o­ne­ra – od sti­da.

Kraj pe­ti­ci­je gla­si: „Ko su lju­di koji to pla­ni­ra­ju i da li su sve­sni da, kada se mi bu­de­mo su­sre­ta­li s pro­ble­mi­ma koje će nam nu­kle­ar­ke do­ne­ti, oni neće biti živi?“ Za sada, međutim, oni su i te kako živi. Onaj koji je je­dva živ ostao, ini­ci­ja­tor je pe­ti­ci­je.

Pošto je živ, možda bi val­ja­lo da u ne­koj no­voj pe­ti­ci­ji pita svo­je omla­din­ske vođe ka­kav je to dvo­li­čan mo­ral, ku­po­pro­daj­na čast i samoživa pa­met, što in­te­re­se vla­sti­te ka­ri­je­re stav­lja iz­nad svih dru­gih, i da li su sve­sni da, kad se ini­ci­ja­tor bude sre­tao s pro­ble­mi­ma koje će ta­kav mo­ral ne­sum­nji­vo do­ne­ti, oni više neće biti među živi­ma.

Ali, biće živ ini­ci­ja­tor pe­ti­ci­je A. K. i nje­go­vi dru­go­vi. Možda će i on biti omla­din­ski funk­ci­o­ner i po­ten­ci­jal­ni mi­ni­star. Ka­kav, za­vi­si od koga je mo­ral učio. Ako ga je naučio od sebe, ako ga je iz svo­je mla­do­sti po­neo, nečemu se još i možemo na­da­ti. Ako ga je učio od svo­jih omla­din­skih prethod­ni­ka, sla­bo nam se piše.

Na moju sreću, ja sam bez­be­dan. Dok neko od njih po­sta­ne mi­ni­star koji će odlučiva­ti o meni i mom na­ro­du, ja ću već biti mr­tav.

Ali, na­rod neće. Ne može se tako lako iz­vući kao ja.

 

Tuesday, July 27, 2021

Sabrana pisma iz tuđine 33 deo

 

Sabrana pisma iz tuđine 33 deo, Laguna, Copyright © Borislav Pekić

DAN U KOME SE DO­GO­DI­LO NE­MO­GUĆE

Go­vo­reći 1983. o nu­kle­ar­ki u Černo­bi­lju, ru­ski pred­stav­nik u Međuna­rod­noj ko­mi­si­ji za atom­sku ener­gi­ju iz­jav­lju­je da je u njoj ne­sreća „prak­tično ne­mo­guća“. Ukra­ji­nac, valj­da što je bliže me­stu ne­mo­guće ne­sreće, nešto je ume­re­ni­ji: ona je, veli, mo­guća, ali ­jed­nom u 10 000 go­di­na. 10 000 go­di­na je prošlo brže nego što je hteo Bog. U Če­rno­bil­ju ­je eks­plo­di­rao je­dan od re­ak­to­ra. To je iz­ve­sno. Sve osta­lo nije. Ni ko­li­ko je mr­tvih, ni ko­li­ko ozleđenih, ko­li­ko okuženih, ko­li­ko ugroženih, pa ni ko­li­ko zem­lje u kom tra­jan­ju zagađeno. Smr­to­no­sni oblak ljud­skog pro­gre­sa, 30 mil­ja ši­rok i 100 mil­ja dug, pro­leb­deo je Evro­pom, za­ga­div­ši at­mos­fe­ru pla­ne­te. I onu fizičku, i onu po­li­tičku i mo­ral­nu.

O pr­voj će se sta­ra­ti eks­per­ti. Sta­ti­sti­ka­ma bla­go­da­reći, u Černo­bil­ju ima­ju još bar 10 000 go­di­na vre­me­na. O po­li­tičkoj neka se bri­nu vla­de što ih očeku­ju iz­bo­ri, ali ne po­sle 10 000 go­di­na. na­dam se. O mo­ral­noj, uza­lud na­rav­no, bri­nućemo se vi i ja.

Prvi od­go­vor So­vje­ta na ka­ta­stro­fu bilo je tra­di­ci­o­nal­no ćutan­je. On­da­ je mo­skov­ska te­le­vi­zi­ja emi­to­va­la fo­to­gra­fi­ju cen­tra­le s rečima: „Ne­prili­ka se do­go­di­la, ali i sami, dru­go­vi, vi­di­te da ništa nije strašno.“ I nije. Osim što na sli­ci nije bilo lju­di. Ni­jed­na su­sed­na zem­lja, čak ni sa­ve­znička, nije oba­ve­šte­na; ni­ka­kva upo­zo­ren­ja sop­stve­nom stanov­ni­štvu nisu data; eva­ku­a­ci­ja ugroženog pod­ru­čja nije pred­u­ze­ta; iz­ve­šta­ji o kre­tan­ju ra­di­o­ak­tiv­nosti jav­no­sti nisu po­nu­đe­ni. U tim pr­vim časo­vi­ma, zid ćutan­ja, kao mračna ogra­da mo­ral­ne smr­ti, pro­bi­jen je samo jed­nom: Mo­skva je to­plo po­zdra­vi­la re­zo­lu­ci­ju za­ne­sen­ja­ka sa Oki­na­ve o pro­glašenju ne­nu­kile­ar­ne zone –  na Pacifiku. Se­dam dana po­sle ne­mo­guće ne­sreće, dok ovo pišem, stiže naj­zad i prvo ru­sko ozbil­jni­je sa­op­štenje. (Pre­ra­no, za­pra­vo, ako se se­ti­mo da su ga op­ti­mi­sti očeki­va­li tek po­sle 10 000 go­di­na.) U nje­mu poučne nisu brojke, možda i isti­ni­te, već vest da je za ćutan­je kri­vo lo­kal­no ru­ko­vod­stvo što je ne­sreću pot­ce­ni­lo, a za sve osta­lo – im­pe­ri­ja­li­stička štam­pa ko­ja ­je ne­sreću pre­ce­ni­la. U međuvre­me­nu, dru­go­vi, stvar je pod kon­tro­lom. To se ni­kad više neće do­go­di­ti. Ve­ru­jem. Bar za na­red­nih 10 000 go­di­na. Na istom re­ak­to­ru neće. Ali, samo u Čer­no­bil­ju njih ima čet­iri.

10 000 go­di­na na­jed­nom po­sta­ju sve­ga 2 500. Pa i to je utešno, zar ne? Po­de­li­te ute­hu s bro­jem re­ak­to­ra na sve­tu, do­daj­te im one u iz­grad­nji i pla­nu, šta ćete do­bi­ti? Dobićete pla­ne­tu na ko­joj je veći ili man­ji nu­kle­ar­ni in­ci­dent ne samo moguć nego i ve­ro­va­tan sva­kog dana sva­ke go­di­ne! Dobićete svet u kome ćemo život i dal­je me­ri­ti pri­ho­dom po gla­vi sta­nov­ni­ka, a smrt početi me­ri­ti je­di­ni­ca­ma ra­­­dioak­tiv­nih pa­da­vi­na po toj gla­vi.

Nu­kle­ar­ni Za­pad tvr­di da nje­ga tako nešto ne može iz­ne­na­di­ti. Da­bo­me da ne može. Zašto bi ame­ričkog naučnika, go­di­ne 1979, iz­ne­na­di­la naj­gora atom­ska ne­sreća na kon­ti­nen­tu, ka­da ­je ona, od 1969. do ka­ta­stro­fe na Ostr­vu Tri Mil­je, je­dva iz­beg­nu­ta rav­no 169 puta? Nešto su više bili iz­ne­nađeni ne­o­ba­vešteni Ame­ri­kan­ci, zatečeni u uve­ren­ju da je za tako nešto po­treb­no pre­ko mi­li­on i po go­di­na. I zašto Bri­tan­ci da se pla­še ra­di­o­ak­ti­vi­te­ta? Oni su, va­ljda, već i imu­ni. Samo im je nu­kle­ar­ka Se­la­fi­ld, od 1950. do da­nas, ima­la 300 ne­zgo­da – takođe u svo­je vre­me ne­mo­gućih – od ko­jih, na sreću, ni­jed­na nije po­sta­la Černo­bilj, ali je go­to­vo sva­ka to mo­gla da po­sta­ne. U fizičkom smi­slu, u mo­ral­no­m je sva­ki od njih to bila. Jer se o naj­go­rem i naj­o­pa­sni­jem, go­di­ne 1957, puna isti­na sa­zna­la tek 1983.

1 moja ze­ml­ja ima is­ku­stva u černo­biljskom mo­ra­lu. Još od go­di­ne 1958. i vinčan­ske ne­sreće, o ko­joj se isti­na tek sada čuje. Ali se oseća i is­ku­stvo. U taj­no­sti od an­ti­nu­kle­a­rno ras­po­loženog na­ro­da pri­pre­ma­ju se li­ci­ta­ci­je za četi­ri atom­ske cen­tra­le, neke čer­no­biljs­kog mo­de­la, neke ne, ali sve četi­ri – čemo­biljs­kog mo­ra­la.

Sa sva­kim in­ci­den­tom an­ti­nu­kle­ar­na svest i sa­vest se bude. An­ke­te po­ka­zu­ju da su dve trećine Bri­ta­na­ca, u ovoj ili onoj meri, pro­ti­vu in­sta­la­ci­ja u ko­ji­ma su ne­sreće te­o­ret­ski ne­mo­guće a prak­tično se sva­ki čas događaju. A kako re­a­gu­ju vla­de, kako na­u­ka? Jed­ni se zalažu za međuna­rod­nu kon­tro­lu. Ali i pri­pre­ma, ne samo vođenje nuklea­rnog rata, pro­gla­še­na je „zločinom pro­tiv čovečan­stva“, a svi se za nje­ga pri­pre­ma­ju. Naročito glav­ni potpisni­ci pro­to­ko­la o ta­kvom ratu kao zlo­či­nu. Dru­gi vele da se na greškama va­lja učiti. U redu, samo ovde su gre­ške ta­kve da sva­ka od njih znat­no sman­ju­je broj učeni­ka koji bi učen­jem pro­fi­ti­ra­li. Bri­tan­ci su opet najparadok­sal­niji. I dal­je tvr­de da se tako nešto ne može do­go­di­ti, i to u času kada se događa. Nji­hov mi nu­kle­ar­ni po­lu­bog lord Mar­šal poručuje da po­sle­di­ce ra­di­ja­ci­ja u Čer­no­bil­ju nisu gore od pušenja ne­ko­li­ko ci­ga­re­ta dnev­no više. Lord Mar­šal mi, za­pra­vo jamči da ću umre­ti od raka, a ne od ra­di­ja­ci­ja. Nepušačima, u međuvre­me­nu, ništa nije za­jemčeno. En­gle­ski i ki­ne­ski zva­ničnici iz­jav­lju­ju da je ceo pro­blem u „pra­vil­nom vas­pi­tanju i ubeđivan­ju masa“. En­gle­ze ne raz­u­mem, ali su mi Ki­ne­zi ja­sni. Oni sa ubeđivan­jem masa ima­ju ve­li­ka isto­rij­ska is­ku­stva. Stvar je, međutim, u tome da još nije raščišćeno da li je teže i opa­sni­je proći kroz ta­kvo ube­đi­van­je ili kroz radioak­tiv­ni oblak. Uo­sta­lom, taj pro­blem imao je i Hi­tler. On nije mo­gao svet gur­nu­ti u pa­kao pre no što većinu Ne­ma­ca ube­di da ga vodi u raj. I šta vre­di ubeđivan­je kad lord Mar­šal kaže: „Opa­sno je slu­ša­ti bilo koga. Po­stoji mogućnost da vas ube­di.“

Ja ću, lično, ipak po­slušati Una­mu­na koji mi­sli da je man­je ve­ro­vat­no da ćemo biti pro­kle­ti zbog svo­jih sum­nji nego zbog svo­jih ubeđenja. Samo, ja mogu da sum­njam, ja sam bes­po­moćan. Vla­da koja ni u šta ne ve­ru­je, ne bi mo­gla da vla­da.

A moć je pro­kle­ta i ova­ko i ona­ko.

 

Monday, July 26, 2021

Sabrana pisma iz tuđine 32 deo

 

Sabrana pisma iz tuđine 32 deo, Laguna, Copyright © Borislav Pekić

EN­GLE­ZI I ČE­TI­RI PA­RA­DOK­SA

Go­vo­reći o fran­cu­skom ka­rak­te­ru – po­sao ne­za­hva­lan za na­ci­ju koju možete po­deli­ti na onoli­ko Fran­cu­za ko­li­ko ih ima – Da­ni­nos je re­kao da pro­sečan Fran­cuz gaji ve­li­ko po­što­van­je pre­ma za­ko­nu, ali još veće pre­ma advo­ka­tu koji će mu pomoći da ga za­o­bi­de. Pa­ro­doks je pri­vi­dan. Još ni­sam sreo čove­ka koji po­rez bez rop­tan­ja plaća. Ako je ra­zu­man, pri­znaće da je po­rez ne­op­ho­dan, ako ni za šta dru­go, ono da au­to­mo­bil ne bi vo­zio ur­vi­na­ma i plaćao oružane na­jam­ni­ke koji bi ga spro­vo­di­li uli­com. No, da ne­sra­zmer­no mno­go plaća za ono što od države za­uz­vrat do­bi­ja, to sva­ko mi­sli. Malo se lju­di za­do­vol­ja­va pla­tonskim pri­go­vo­ri­ma. Pokušaji da se po­rez za­o­biđe, uman­ji ili iz­beg­ne, opšti su i ovi na­po­ri više od ičega dru­gog uje­din­ju­ju građane na svim me­ri­di­ja­ni­ma sve­ta. Raz­li­ka između Fran­cu­za, En­gle­za i nas je u tome što je za Fran­cu­za naći rupu u za­ko­nu i pre­va­ri­ti državu pi­tan­je građan­ske časti; za En­gle­za nečastan po­stu­pak, o kome on ne go­vo­ri, ni s kim o načini­ma is­ku­stva ne iz­men­ju­je, ali mu se zbog toga ne pre­da­je s man­je en­tu­zi­ja­zma; a za nas se pi­tan­je časti uopšte ne po­stav­lja – stvar je to često gole nužde. Time neće da se kaže da smo mi pošten svet koji za­kon krši je­di­no iz nužde. Da nužde ne­ma, kršili bi­smo ga zbog ko­ri­sti.

(U međuvre­me­nu, uko­li­ko ima više za­ko­na, ima među nji­ma i više rupa. Naj­ne­pro­bojni­je je i naj­o­pa­sni­je za­ko­no­dav­stvo koje ima samo je­dan za­kon. Ako za kre­tan­je uli­com noću po­sto­ji samo je­dan ­je­di­ni pro­pis, a on veli da će se bez opo­me­ne pu­ca­ti na sva­kog ko se po­sle su­mra­ka na­pol­ju za­tek­ne, on­da ­je­ ja­sno da ta­kav za­kon nema rupa. Bićete ubi­je­ni čim vas vide. No, ako on ima samo je­dan iz­u­ze­tak, ne puca se, re­ci­mo, na bolničare, rupa za vas je tu. I vi mo­ze­te obući beli man­til.)

Prvi nam pa­ra­doks veli da je i En­glez, u osno­vi jed­na­ko rđav građanin kao i sva­ki dru­gi. Samo, on se, kao mi, time ne po­no­si. Ne znam šta je bol­je. Čini mi se da je duševno lakše – po­no­si­ti se. Ali, da je stva­mo lakše, po­no­si­li bi se i En­gle­zi. Zato sam još u ne­do­u­mi­ci.

Ima bez­broj pa­ra­dok­sa koji čine En­gle­za. Biti En­glez je već i po sebi pa­ra­dok­sal­no. Nema ni­ka­kvih ozbil­jnih ra­zlo­ga što En­glez nije Fran­cuz. Nor­ma­ni su vla­da­li An­glo­sa­si­ma, srušivši us­put mit o pre­ta­pan­ju niže kul­tu­re u višu. Nor­ma­ni su po­sta­li An­glo­sak­son­ci, a ne obr­nu­to. Sak­son­ski su svin­ja­ri upi­li u svo­ju rasu norman­sko viteštvo, rob po­svo­jio go­spo­da­ra. U međuvre­me­nu, Rim­lja­ni su po­sle osva­jan­ja Grčke pre­tr­pe­li bla­go­tvo­ran uti­caj jed­ne više kul­tu­re, ali Grci nisu po­sta­li. A to rešava pa­ra­doks. Is­po­stav­lja se da bi, na­pro­tiv, pa­ra­doksal­no bilo da su današnji En­gle­zi – Fran­cu­zi. Svet bi bio pro­men­jen sta­ti­stički, ali ne i ge­o­graf­ski. Jer sam uve­ren da bi se tada, iz ina­ta, Fran­cu­zi pro­gla­si­li En­gle­zi­ma. A onda, ge­o­graf­ski položaj bri­tan­skih ostr­va ta­ko­đe je pa­ro­dok­sa­lan. To je je­di­ni deo Evro­pe koji Evro­pi, po opštem uve­ren­ju i en­gle­skim žel­ja­ma, ne pri­pa­da. Ma ko­li­ko bi svi to hte­li, niko ne tvr­di da Bal­kan nije Evro­pa. A da to nisu Bri­tan­ska ostr­va, s pre­zi­rom go­vo­re Evro­pljani, s odušev­ljen­jem En­gle­zi. I je­dan pa­ra­doks unu­tar pa­ra­dok­sa. Ovi su Ne­e­vro­plja­ni učestvo­va­li u većini evrop­skih ra­to­va. Ako većinu i nisu započeli, većinu su za­vr­ši­li.

Treći je pa­ra­doks u ne­sra­zme­ri između stvar­nih i isto­rij­skih pro­por­ci­ja Ve­li­ke Bri­ta­ni­je. Ni­kad man­ja te­ri­to­ri­ja nije veću pod kon­tro­lom držala, niti je man­ji broj lju­di upo­tre­bljen da se nad tako ve­li­kim vla­da. U poređenju sa svet­skim pro­por­ci­ja­ma Bri­tan­ske Im­pe­ri­je, Rim­ska Im­pe­ri­ja je skro­man me­di­te­ran­ski po­du­hvat. Još do pre krat­kog vre­mena bri­tan­ski­ je ko­lo­ni­jal­ni činov­nik, usam­ljen kao i u vla­sti­toj zem­lji, se­deo ne­gde na naj­za­bi­ti­joj tački zem­ljine ku­gle, pre­svlačeći se za večeru u ra­do­znalom dru­štvu maj­mu­na. A ja ne ve­ru­jem da ima lju­di koji to­li­ko vole svo­ju pri­ro­du, večno ze­le­nu zem­lju pod večno si­vim ne­bom Atlan­ti­ka. No, upra­vo čovek za koga bi­ste re­kli da nizašta na sve­tu ne bi osta­vio svo­ju hro­ničnu ki­ja­vi­cu, kućicu u sre­d ničeg, svo­ju domaću živo­tin­ju i dnev­nu po­se­tu krčmi – ako je otvo­re­na, što se ret­ko dešava – sprem­no pre­lazi hil­ja­de mil­ja da bi na četr­de­set ste­pe­ni iz­nad ili is­pod nule uprav­ljao lju­di­ma čija ime­na nije ka­dar ni da iz­go­vo­ri. Čovek ko­ji ­je ­je­dva nešto znao o svom okru­gu sna­la­zi se sada u zamršenim raz­mi­ri­ca­ma sto­ti­na hin­du­skih ple­me­na, ka­sta i vera, mota se po afričkim prašuma­ma – malo iz naučne ra­do­zna­lo­sti, malo u službi Fo­re­n Of­i­sa – i ad­mi­ni­stri­ra po­vr­ši­ne o ko­ji­ma se u Evro­pi sta­ra­ju ar­mi­je činov­ni­ka. Na­la­zim da je avan­tu­ri­stički duh čove­ka, ko­me ­je najin­ti­m­ni­ji san po­sed ze­le­nog parčeta zem­lje, nešto ui­sti­nu paradok­sal­no. Ovaj je pa­ra­doks uzeo oks­ford­ske stu­dente pra­vo s igra­li­sta za kri­ket, nakačio im pa­do­bra­ne na leđa i s neba ih pro­suo po zaleđni svet­skih ra­ti­šta. Nje­mu i mi ne­ko­l­i­ko eg­zem­pla­ra za­hval­ju­je­mo. En­gle­zi su nam do­la­zi­li s neba, ne zna­jući ni reči našeg je­zi­ka, zna­jući tek ot­pri­li­ke da smo br­do­vi­ti i po­no­sni, i da, na­rav­no, ko­risni možemo biti – što bi­smo da ni­smo po­no­sni možda iz­be­gli – a od cele naše isto­ri­je da smo jed­nog kral­ja iz­ba­ci­li kroz prozor. Je­di­no što su po­u­zda­no zna­li bilo je da, ma kako se rat za­vr­šio, oni u našoj zem­lji neće žive­ti.

Četvr­ti je pa­ra­doks najčud­ni­ji. Pro­se­čan pri­merak na­ci­je, sa­stav­lje­ne sve od sa­mih pa­ra­dok­sa, naj­o­bičnije je stvo­ren­je na sve­tu. Do­tle, raz­u­me se, dok tu običnost ne pokušate da zlo­u­po­tre­bi­te. Tada će vam sva­ki En­gi­ez ot­kri­ti je­dan od svo­jih naj­ne­pri­jat­ni­jih pa­ra­dok­sa – da liči na sve osta­le lju­de, pa i na nešeg Živo­ra­da.

 

Friday, July 23, 2021

Sabrana pisma iz tuđine 31 deo

 

Sabrana pisma iz tuđine 31 deo, Laguna, Copyright © Borislav Pekić

PA­RA­DOKS EN­GLE­SKIH KLA­SNIH NE­TR­PEL­JI­VO­STI

Do­bar po­zna­va­lac gra­đan­ske psi­ho­lo­gi­je pita se o čemu san­ja Ame­ri­ka­nac kad vidi mi­li­o­ne­ra u Rols-Rojsu i od­go­va­ra: o tome da ­jed­nog dana i on u nje­ga sed­ne. O tome će, u su­sre­tu s bo­ga­tašem, san­ja­ti i većina En­gle­za. Iz­ne­ve­ra­va­jući tra­di­ci­je Fran­cu­ske re­vo­lu­ci­je, Fran­cuz Žak će san­ja­ti da se on vozi Rols-Rojsom, a mi­li­o­ner ide peške. Osta­jući u tra­di­ci­ji so­ci­ja­li­stičke re­vo­lu­cije, naš će Živo­rad san­ja­ti o času kad će pe­ške ići svi, i on i mi­li­o­ner. Iskre­no se ra­du­je­mo kad nam pođe na­bol­je, ali smo pod­jed­na­ko, često i više za­do­vol­jni, ako osta­ne­mo na istom, pod uslo­vom da dru­gi­ma bude gore.

Tako do­la­zi­mo do klasa i kla­sne mržnje. Iako na prvi po­gled iz­gle­da da kla­sne mržnje ne može biti bez kl­a­sa – one koja će mr­ze­ti i one koja će se mr­ze­ti – u stvar­no­sti ih je moguće naći raz­dvo­je­ne. U većini ka­pi­ta­li­stičkih država pri­zna­ju se kla­se ali poriče kla­sna mržnja. U većini so­ci­ja­li­stičkih, na­pro­tiv, kla­sna se mržnja pri­zna­je a kla­se poriču. Za­jed­no se mogu naći je­di­no kod Mar­ksa.

Na Kon­ti­nen­tu je od­nos između na­ci­o­nal­nog do­sto­jan­stva i kla­snog po­no­sa ­jed­no­sta­van, jed­no s dru­gim ma­hom nema veze. Na na­ci­ju ste po­no­sni, ali pod njom pod­razume­va­te svo­ju kla­su; na kla­su ste, takođe, po­no­sni, ali u njoj vi­di­te svo­ju na­ci­ju. Ako u vašim mržnja­ma po­nos igra neku ulo­gu, onda je to tako što ste po­no­sni na svo­ju mržnju, nipošto na ono što mr­zi­te. Sled­stve­no tome, ako se bo­ri­te pro­tiv ne­prav­de, po­no­sni ste na svo­ju bor­bu, a ne na ne­prav­du pro­tiv koje se bo­ri­te.

E pa, vi­di­te, u En­gle­skoj nije tako. En­gle­zi su po­no­sni na svo­je mane, ko­li­ko i na vrli­ne. Po­no­sni su i na ne­pra­ved­no­sti svog živo­ta, pro­tiv ko­jih se u međuvre­me­nu iskre­no i upor­no bore. En­gle­ska rad­nička kla­sa je po­no­sna na svo­ju ari­sto­kra­ti­ju, koju bi da uki­ne, gor­da upra­vo na one nje­ne oso­bi­ne koje je drže u eko­nom­skoj i so­ci­jal­noj potčinje­no­sti, gro­tesk­no oda­na ne­prav­da­ma ko­ji­ma je izložena, jer je s pra­vom uve­re­na da su one ugrađene u biv­šu veličinu Im­pe­ri­je i na­ci­je. Sva­ki će vam Fran­cuz ra­di­je pričati o uzur­pa­to­ru Na­po­le­o­nu nego o Luju XVI, ali bez ob­zi­ra na sta­lež, En­glez uvek pre o Čarlsu I i ti­ra­ni­nu Henriju VIII, nego o oslo­bo­di­o­cu Krom­ve­lu. Sto­ga, kad en­gle­ski rad­nik neće da ude u deo krč­me prećutno na­men­jen buržoa­zi­ji, iako mu to niko, pa ni cene, ne bra­ne, a sprečava ga je­di­no osećanje da na pra­vom me­stu nije, on jed­no­stav­no nije do­sle­dan, i u toj ne­dosled­no­sti vidi svo­ju naj­veću do­sled­nost koja ga En­gle­zom i čini.

Za Fran­cu­ze se veli da go­vo­re kao levičari, mi­sle kao sred­nja­ci, a gla­sa­ju kao de­sničari. En­gl­e­zi ne go­vo­re, ne zna se da li mi­sle, a kako gla­sa­ju, videće se. Uo­sta­lom, osim ne­ko­li­ko bi­zar­nih i po­li­tički eg­zo­tičnih iz­u­ze­ta­ka, kao što su Skar­gel i Li­ving­ston, većina bri­tan­skih so­ci­ja­li­sta naj­pre sum­nja u so­ci­ja­li­zam, pa tek po­tom, even­tu­al­no, u ka­pi­tali­zam.

Na pro­te­klim su iz­bo­ri­ma vla­da­jući kon­zer­va­tiv­ci do­bi­li gla­so­ve značaj­nog dela rad­ništva u času kada se broj ne­za­po­sle­nih među nji­ma peo pre­ma re­kor­du svih vre­me­na i kada je vla­da jav­no pri­zna­va­la da je ovaj kurs ne­ra­zdvo­jiv deo nje­ne an­ti­in­fla­ci­o­ne po­li­ti­ke. In­ter­vju­i­sa­ni rad­ni­ci su iz­ja­vi­li da su za go­spo­du Tačer gla­sa­li zbog nje­ne odlučno­sti u vođenju držav­nih po­slo­va. Raz­log je le­gi­ti­man za one ko­ji­ma je ova po­li­ti­ka uvećala si­gur­nost, stan­dard i per­spek­ti­ve. A ova­kve su od­go­vo­re­ da­li lju­di ko­ji­ma ­je­ o­na­ o­du­ze­la i po­sao i iz­gle­de da ga ikad opet do­bi­ju. Ako do­da­mo da su ova­kve od­go­vo­re da­va­li i mla­di, bi­ra­či koji su prvi put gla­sa­li, stvar po­sta­je još pa­ra­dok­sal­ni­ja. Ili još en­gle­ski­ja, kako hoćete. Na pi­tan­je: „Zašto ste iz­gu­bi­li po­sao?“ čest je od­go­vor: „Zato što sam bio ne­spo­so­ban.“ U ovom čude­snom od­go­vo­ru kri­je se ključ za po­nos en­gle­skog rad­ni­stva svo­jom ari­stokra­ti­jom i buržoa­zi­jom. Gor­dost zbog En­gle­za koji su uspe­li, čak i kada se zna da uspeh nije bio po­sle­di­ca samo spo­sob­no­sti i samo rada. A kada ste čuli nešeg Živo­ra­da, fran­cu­skog Žaka ili bilo kog Evrop­lja­ni­na da tako mi­sli? Sve je moguće da ne val­ja, sve do boga, je­di­no ­je moguće da ne valja naš Živo­rad.

Prav­de radi, mo­ra­mo pri­zna­ti da su i ovdašnji po­sed­ni­ci po­no­sni na svo­ju radničku kla­su, ma ko­li­ko mr­ze­li ne­pri­li­ke što ih ona hro­ničnim štraj­ko­vi­ma ka­pi­ta­lu pri­re­đu­je. Dira po­što­van­je što ga en­gle­ski po­slo­dav­ci pre­ma rad­ni­ci­ma po­ka­zu­ju, čak i u času kad na njih šalju kon­jičku po­li­ci­ju.

Kla­sna je bor­ba, da­kle, jed­na stvar; na­ci­o­nalni po­nos dru­ga.

Fran­cuz želi da men­ja po­re­dak, En­glez samo svo­ju pla­tu. Živo­rad je sličniji En­gle­zu, s tim što u svo­jim žel­ja­ma voli da bude i načelan. En­gle­zi za načela ne mare. Ostav­lja­ju ih na­ro­di­ma koji sem načela ne­ma­ju niš­ta dru­go. Zato, kad slu­ša­te našeg Ži­vo­ra­da ili Fran­cu­za Žaka kako go­vo­re o po­li­ti­ci, mi­sli­te da će tog časa na neke ba­ri­ka­de, a oni će u prvu krčmu na čašicu crnja­ka ili ra­ki­je. Kod En­gle­za ste bar u tom načisto. Ako na ba­ri­ka­de idu, onda su to po­li­caj­ci. Oni iza ba­ri­ka­da ma­hom su iz Ko­mon­ve­lt­a.

En­glez će ube­dlji­vo i ne­pri­stra­sno na­pa­da­ti sva­ki po­je­di­ni aspekt en­gle­skog načina živo­ta i en­gle­skog shva­tan­ja stva­ri, ali sam način, samo shva­tan­je on će gr­če­vi­to bra­ni­ti, kao da jed­no s dru­gim nema ni­ka­kve veze. Pa ako ćemo pra­vo, i nema. Sva­ki mo­me­na­t jed­nog načina živo­ta i život­nog shva­tan­ja fa­kat je koji se može pri­hva­ti­ti ili od­ba­ci­ti, ali način i shva­tan­je u ce­li­ni, stva­ri su vere i po­no­sa.

A na­ci­ja se ne drži na fak­ti­ma. Na­ci­ja se drži na osećan­ji­ma.

 

Thursday, July 22, 2021

Sabrana pisma iz tuđine 30 deo

 

 

Sabrana pisma iz tuđine 30 deo, Laguna, Copyright © Borislav Pekić

LEPE VE­ŠTI­NE PRE­PIR­KE I SVAĐE

Kao što su, pre­ma iz­ve­snim eg­zo­tičnim mišljen­jima, ra­to­vi uslov bi­o­lo­ške rav­no­teže i isto­rij­ske hi­gi­je­ne, neke na­pred­ne psi­ho­lo­ške škole sma­tra­ju da je za du­šev­nu čove­ko­vu rav­no­težu i hi­gi­je­nu svađa po­treb­na bar ko­li­ko i pol­na lju­bav. Uspe­la svađa sva­ka­ko je bol­ja od ne­u­spe­log, pa i osred­njeg sek­sa. Po­zna­va­o­ci vele da bi En­gle­zi bili naj­srećniji na­rod na sve­tu kad bi samo još jed­nu pred­nost nad nama osta­li­ma ste­kli, kada bi, na­i­me, ot­kri­li način da do­bi­ja­ju male En­gle­ze a da pri tome sa svo­jim žena­ma ne­ma­ju ni­ka­kva po­sla. Način nije ot­kri­ven i En­gle­zi se vole pri­bližno kao osta­li svet. Ali se kao i osta­li svet – ne svađaju.

Imam be­o­grad­skog pri­ja­tel­ja koji ne ide na pi­ja­cu sva­ke ne­del­je. Ide sva­kog dana. Kad sam ga pi­tao zašto to čini, da li da bi uvek imao svežu hra­nu, od­go­vo­rio mi je: „Ne, nego da bih uvek imao svežu svađu.“ Pošto se na pi­ja­ci česti­to isvađao, mo­ga­o ­je osta­tak dana pro­ve­sti u re­la­tiv­nom miru, lišen nasušne po­tre­be da sva­đu iza­zi­va, ako ne uvek i da na tuđe nasušne po­tre­be za svađom od­go­va­ra. Iz toga ne tre­ba za­ključiti da za našeg Živo­ra­da uli­ca nije pro­stor ko­jim će se pre­ba­ci­va­ti s jed­nog me­sta živo­ta na dru­go, nego put ko­jim će ići iz ­jed­ne svađe u dru­gu, prem­da u tome ima nešto isti­ne.

Pu­to­van­je au­tom kroz Pa­riz, Rim, Be­o­grad liči na antički cir­kus u kome nema hrišćana, nego samo zve­ra­di. Pu­to­van­je kroz Lon­don liči na svečani po­greb. Ne­mo­guće je vi­de­ti dvo­ji­cu vozača kako se sva­đa­ju na­sred puta, nad­mećući se u vozačkoj veštini tek pošto su se su­da­ri­li. Za šesna­est go­di­na vi­deo sam dvo­ji­cu, i oba su bila stran­ci. Krat­ko vre­me dra­li su se na en­gle­skom, uvi­devši brzo da je za tu svr­hu jezik domaćina krajn­je ne­po­go­dan. Tek kad su na ma­tern­ji prešli, iako se raz­u­me­va­li nisu, jer je je­dan bio Grk, a dru­gi Ita­li­jan, sce­na je usta­la iz en­gle­skog gro­ba i po­sta­la ui­sti­nu – evrop­ska.

Što se tiče je­zi­ka, stvar je ja­sna. Po­sto­ji oset­na raz­li­ka između toga da ne­ko­me kažete kako se bo­ji­te da nije u pra­vu, i kad tom istom čove­ku, već u otva­ran­ju, pre­li­mi­ni­ran­ju ne­spo­ra­zu­ma, saopštite da je mar­va, po­min­jući mu maj­ku u jed­nom od bez­bro­j ružnih značenja za koja nam je je­zik spo­so­ban. Sto­ga je ovde stran­cu ne­mo­guće da se po­sva­đa, osim ako nema sreću pa naiđe na dru­gog stran­ca. Prvo što – iz­u­zev stra­na­ca – nema s kim, a po­tom što, ako se i po­ne­ko od domaćih nađe da mu to za­do­voljstvo priušti, en­gle­ski će je­zik pred­stav­lja­ti ne­pre­mo­sti­vu pre­pre­ku. Na nje­mu se, ukrat­ko, ne možete svađati u onom div­nom, sko­ro ob­red­nom me­di­te­ran­skom smi­slu, možete se tek mal­ko uje­da­ti, ali tako da vam pola od ri­tu­a­la ot­pa­da na je­den­je vla­sti­te je­tre. A po­zna­to je da cilj svađe nije da se rđavo osećate vi, nego rđavo da se oseća onaj dru­gi.

Do­bro od­go­je­ni En­glez – što će reći, ka­ko se ovde mi­sli, sva­ki – ni­kad se, osim u Pa­rl­a­men­tu, ui­sti­nu ne sva­đa. On samo rasčišćava ne­spo­ra­zu­me. Do­bro od­go­je­ni Živo­rad, čim se svađa, pre­sta­je biti do­bro od­go­jen i vraća se svo­jim di­lu­vi­jal­nim iz­vo­ri­ma s ne­skri­ve­nim odušev­ljen­jem ne­ko­ga ko je dugo držan u ka­ran­ti­nu ci­vi­li­za­ci­je.

Kad se sva­da­ju Ita­li­ja­ni, Grci, Fran­cu­zi, nasi Živo­ra­di, vi u nji­ma ne vi­di­te samo znal­ce te veštine, već i lju­de koji uživa­ju u tome što čine. Kad u svađi za­tek­ne­te En­gle­za, prvo što vam pada u oči je da on to čini ne­ra­do i pre­ko vol­je, a tek po­tom da i ne ume da se sva­da. (Ir­ci­ma, u međuvre­me­nu, sva­ka čast.) Sta­lan pre­zir pre­ma svađi što ga ma­ni­fe­stu­ju oba part­ne­ra, tro­šeći na taj pre­zir više dara nego na svađu, od­u­zi­ma svađi sva­ku le­po­tu, ube­dlji­vost, spon­ta­nost i ori­gi­nal­nost, van mogućno­sti ostav­ljajući naj­u­zbu­dlji­vi­ji mo­me­nat u kome će do­bro iza­bra­na uvre­da iz­ne­na­da biti za­men­je­na do­bro smešte­nim udar­cem pod pre­po­ne.

Ovo je vid­no naročito u pre­pir­ci En­gle­za sa stran­cem. Iako zna da do­bro vla­da­te je­zi­kom, od­mah će početi go­vo­ri­ti spo­ro i raz­go­vet­no, a po­tom preći na uprosćeni en­gl­e­ski za spo­ra­zu­me­vanje sa gla­vo­se­ci­ma Bo­rnea. Ono što će vas naj­većma po­vre­di­ti, nje­go­vo je uzdržavan­je, stal­no de­mon­striran­je da je na svađu pri­nuđen nečim van nje­go­ve pri­ro­de. Od­mah ćete raz­u­me­ti da ste vi to što je van nje­go­ve pri­ro­de. I da vam on, svađajući se, čini iz­ve­snu uslu­gu. Iz­ve­snu uslu­gu – vašoj pri­ro­di.

Ako se čak i na ovaj ru­di­men­ta­ran na­cin svađa, čini to En­glez ma­hom da od­bra­ni neko ugroženo pra­vo. Ni­kad da dokaže kako nešto zna ili ume bol­je od nas. Živo­rad se najčesće svađa da bi ostao u pra­vu. En­glez se svađa iz po­tre­be, Živo­rad iz taštine. En­glez se svađa radi ko­ri­sti, Živo­rad radi časti. I naj­zad, Živo­rad se najčesće svađa zbog dru­gih i za dru­ge, En­glez uvek samo zbog sebe i za sebe.

Pošto smo se sa stra­načkom pakošću na­gr­di­li En­gle­za, red je da is­tak­ne­mo i do­bre stra­ne en­gle­ske pre­pir­ke. Za En­gle­ze ne­spo­ra­zum nije raz­log pro­dužetku ne­tr­pel­ji­vo­sti. Tre­nut­ni se su­kob ret­ko pre­tva­ra u tra­jan rat. Svađa tra­je ko­li­ko­ joj tre­ba da se stvar, ako se može, raz­ja­sni. Na­kon toga pre­da­je se za­bo­ra­vu. Ko­li­ko stvar­no, a ko­li­ko pri­vid­no, savršeno je nevažno ako po­sledica ni za jed­nu stra­nu nema.

Naše su svađe kom­pli­ko­va­ne. Duge, traj­ne, često i večne. Tačno je da se lako mi­ri­mo – kao što se lako i po­svađamo – ali to je ret­ko kraj ne­spora­zu­ma. To je tek ne­spo­ra­zum u no­vom ob­li­ku.

Isto ona­ko kao što je naš mir – ra­to­van­je na dru­gi način.

 

Wednesday, July 21, 2021

Sabrana pisma iz tuđine 29 deo

 

Sabrana pisma iz tuđine 29 deo, Laguna, Copyright © Borislav Pekić

BOŽJA ZA­PO­VEST I PO­LI­TI­KA

Bri­tan­ski je par­la­ment ne samo su­ve­re­ni predstav­nik na­ro­da i nje­go­ve vol­je već oličava i nje­go­vu su­šti­nu, ona­ko kako su, u vi­zan­tij­skim iko­no­kla­stičkim bor­ba­ma, iko­no­fi­li sma­tra­li da Hri­sto­va sli­ka sadrži u sebi i deo nje­go­vog božan­skog su­šta­stva. Par­la­ment se zato nipošto ne sme la­ga­ti. Ali, kako u po­li­ti­ci isti­nu nije uvek moguće reći, pra­vi­lo nije izričito. Laž se pod­ra­zu­me­va ali se ne to­le­ri­še. Očeku­je se da ne lažete ali se još više očeku­je da u laži ne bu­de­te uhvaćeni.

A upra­vo se to de­si­lo bri­tan­skom mi­ni­stru tr­go­vi­ne i in­du­stri­je, g. Le­o­nu Bri­tenu. I to u dva na­vra­ta po­vo­dom iste afe­re. Prvi put on je u skup­sti­ni, na pitan­je da li je prim­lje­no iz­ve­sno pi­smo od važno­sti za afe­ru, od­go­vo­rio: „Ja niš­ta ni­sam pri­mio.“ Od­go­vor je bio isti­nit, ali bi bio isti­ni­ti­ji da je mi­ni­star re­kao kako pi­smo nije pri­mio, ali da je za nje­ga – znao. Jer, odgo­vor je pod­ra­zu­me­vao da mu je ono bilo pot­pu­no ne­po­zna­to. Iz­vi­nio se skupštini i prav­dao po­stu­pak po­ver­lji­vom pri­ro­dom pi­sma, koju on nije bio ovlašćen da obe­lo­da­ni. Iako je uhvaćen u laži, iz­ve­sna skru­pu­lo­znost na dru­goj stra­ni kan­ta­ra spa­sla ga je veće štete.

S dru­gim pi­smom, ne­ko­li­ko dana ka­sni­je, nije bio iste sreće. Ono, na žalost, zah­te­va objašnjen­je, koje, na­dam se, ogra­ničenost vre­me­na za ovaj ko­men­tar neće učini­ti baš sa­svim ne­ja­snim.

Već me­se­ci­ma se vo­di­la za bri­tan­ske pri­li­ke ne­u­o­bičaje­na bit­ka između dva mi­ni­stra iste vla­de, He­sel­tajna i Brite­na, oko sud­bi­ne jed­ne skrom­ne fa­bri­ke he­li­kop­te­ra. U po­za­di­ni se, međutim, ra­di­lo o krup­nim, prin­ci­pi­jel­nim pi­tan­ji­ma, od ko­jih za­go­net­ka da li je Bri­ta­ni­ja u Evro­pi i za Evro­pu, ili se samo pra­vi da je­ste, nije bila naj­be­značaj­ni­ja. Vla­da je tražila sa­vet od Držav­nog pra­vo­bra­ni­laštva, u načelu stro­go po­ver­ljiv i, pre­ma običaji­ma, ne­u­po­tre­bljiv u po­li­tičke svr­he. Do­la­zi do nje­go­vog ob­jav­lji­van­ja u iz­vo­di­ma štet­nim po He­sel­taj­na, i to iz Brit­e­no­vog pro­tiv­ničkog mi­ni­star­stva, čime nje­go­va po­li­tička upo­tre­ba po­sta­je očigled­na, a pri­ro­da tzv. „cu­ren­ja državne taj­ne“, zbog koje su ne­ka­da le­te­le či­nov­ničke gla­ve, krajn­je sum­nji­va. Otva­ra se is­tra­ga i, gle čuda, ot­kri­va se da je au­tor ovog „cu­ren­ja“ upra­vo onaj skmpu­lo­zni Brit­en od pre ne­ko­li­ko dana, u sva­kom slučaju, da je on celu stvar odo­brio. Ot­kri­va se, takođe, da su nje­go­vi službe­ni­ci odo­bren­je za ta­kav čin do­bi­li iz ka­bi­ne­ta pred­sed­ni­ka vla­de, što na­jed­nom gđu Tačer, u očima jav­nog mnen­ja, stav­lja u ne­u­god­nu ulo­gu saučesni­ka, a možda i na­red­bo­dav­ca.

Gđa Tačer iz­jav­lju­je da je o sve­mu sa­zna­la tek po­sle šesna­e­sto­dnev­ne is­tra­ge, Brit­en svu kri­vi­cu pri­ma na sebe, te pod­no­si ostav­ku, iz­gle­da da su, osim Brit­e­na, sve vla­di­ne ovce na bro­ju, ali i da opo­zi­ci­o­ni psi još nisu sa­svim siti. Još uvek se po­stav­lja pi­tan­je ka­da­ je pre­mi­jer sa­znao i ko­liko je sa­znao od ono­ga za šta vla­da tvr­di da nije znao, a opo­zi­ci­ja da ne zna­ti nije mo­gao. Ne ve­ru­je se g. Brit­enu da je u kri­vi­ci sam. Ako gda Tačer nije zna­la, otići mo­ra­ju svi službe­ni­ci koji su pi­smo u jav­nost pu­sti­li. Ako je zna­la, ako je pi­smo ona pu­sti­la, službe­ni­ci mogu osta­ti, ali da ode mora ona. Zataška­van­je afe­re nije moguće, jer bi tada oba pra­vo­bra­ni­tel­ja, uvređena po­stup­kom, pod­ne­la ostav­ke, a to ni­jed­na vla­da ne bi prežive­la. Punu isti­nu o afe­ri, takođe. Ova­ko, preživeo ni­je ­je­di­no g. Brit­en. La­gao je, bio uhvaćen i oti­šao.

Preživeće, ve­ro­vat­no, i aneg­do­ta, po ko­joj je izra­el­ski mi­ni­star u po­se­ti Lon­do­nu, kad mu je slučaj is­pri­čan, re­kao: „La­ga­o ­je? Vrlo važno! Važno je da voli svo­ju maj­ku.“

Ako pođemo od pret­po­stav­ke da se na­ro­du najčešće ne go­vo­ri isti­na, ne­kad radi nje­ga sa­mog, ne­kad radi nje­go­ve vla­de, i da je taj­nost jed­na od naj­u­pa­dlji­vi­jih od­li­ka našeg otvo­re­nog veka, raz­li-ku­je­mo dva načina ponašanja vla­sti pre­ma isti­ni, iako same vla­sti raz­li­ku­je­mo nešto teže. Po­sto­je vla­de koje svo­je na­ro­de lažu ne bojeći se isti­ne, jer im ni ona ništa ne može; čak i da se ot­kri­je, ništa se ne bi iz­me­ni­lo. Dru­ge su one koje svo­je na­ro­de lažu, ali se isti­ne boje, jer im se ipak ponešto može; ako se isti­na ot­kri­je, nešto će se pro­me­ni­ti. Ako nis­ta dru­go – vla­da. Ona će na­sta­vi­ti da laže. I to se neće pro­me­ni­ti.

U zem­lja­ma koje su po tra­di­ci­ji i običaji­ma de­mo­krat­ske, opšte­ pri­hvaćeno je da po­li­tičari nisu baš naj­i­sti­nol­ju­bi­vi­ja sor­ta lju­di na sve­tu. Po­ne­kad to i ne mogu biti, sve da i žele. Po­ne­kad se mora la­ga­ti. Jed­nom radi dru­gih na­ro­da, dru­gi put radi vla­sti­tog.

Bri­tan­ski pre­mi­jer, gđa Tačer, je u po­gle­du de­fi­ni­san­ja isti­ne oti­šla nešto dal­je od Pon­ci­ja Pi­la­ta. Pi­la­t je re­kao da ne zna šta je isti­na. (Ali to mu nije sme­ta­lo da Hri­sta osu­di.) Gđa Tačer je Par­la­men­tu iz­ja­vi­la ka­ko ­je isti­na često čude­sni­ja od fik­ci­je. (Ali to joj nije sme­ta­lo da pri­hva­ti Brit­eno­vu ostav­ku.) Time je hte­la reći da ona go­vo­ri isti­nu, a što ­joj se ne ve­ru­je, to je samo zbog čude­sno­sti same isti­ne.

Držim ­da ­je u pra­vu. Isti­na ­je ui­sti­nu čud­ni­ja od fik­ci­je. čud­ni­ja je jer je mno­go ređa. Čega malo ima, uve­k je ne­ve­ro­vat­ni­je i ne­o­bičnije od onog čega ima u iz­o­bil­ju.

Od jed­ne vla­de ne može se suviše tražiti. Ne možete, na pri­mer, tražiti da ne vla­da­ jer to je nje­na svr­ha. Ne možete tražiti da vas pri tome ne ob­man­ju­je, jer to je u nje­noj pri­ro­di i u pri­ro­di vla­dan­ja. Nešto, ipak, možete tražiti. Možete tražiti da u lažima ne bude uhvaćena, i da, ako bude, povuče kon­ze­kven­ce i ode.

Možete tražiti. Hoćete li to i do­bi­ti, dru­ga je stvar.

 

Tuesday, July 20, 2021

Sabrana pisma iz tuđine 28 deo

 

Sabrana pisma iz tuđine 28 deo, Laguna, Copyright © Borislav Pekić

VE­ŠTI­NA PRE­CEN­JI­VAN­JA I UMET­NOST POT­CEN­JI­VAN­JA

Sta­ri Džonson, ro­do­načel­nik mo­der­nog en­gle­skog ci­ni­zma, re­kao je jed­nom da je ono naj­bol­je čemu ga je Fran­cu­ska naučila – pošto­van­je En­gle­za. Tako da­le­ko ne mogu da idem. Bez­bed­no smem reći samo da je ono naj­bol­je što mi je En­gle­ska dala – bol­je raz­u­me­van­je vla­sti­tog na­ro­da. Zato ćemo, od­ma­ra­jući se od en­gle­ske po­li­ti­ke, koja je zamršena, ne­e­fi­ka­sna i bes­plod­na kao i sva­ka dru­ga, ali više od svih dru­gih ka­dra da iz­gle­da kao pa­met­na, po­sve­ti­ti ovu emi­si­ju slo­bod­nim poređenji­ma Engle­za i nas. Poređenja će, bo­jim se, češće biti na našu štetu, pa be­se­da nije za uši ro­dol­ju­ba. Ona se obraća nje­go­vom ra­zu­mu.

Ne­dav­no je moj vo­do­instalater jed­no­sat­no za­kašnjen­je iz­vi­nio ma­lom ne­pri­jat­nošću na putu. Ka­sni­je sam do­znao da mu je au­to­mo­bil slu­pan a on je­dva ostao živ. Kad mi se ista stvar do­go­di­la u Be­o­gra­du, maj­stor mi je re­kao da je doživeo nešto stra­šno i da za rad duševno nije spo­so­ban. A na putu su mu kola bila samo ogre­ba­na. Mo­gao sam biti srećan. Neko dru­gi na nje­go­vom me­stu uop­šte ne bi došao.

Ko je ovde op­ti­mist? Ako kažem En­glez, reći ćete da je to tek ne­o­se­tlji­vost, ko duše ne­ma, lako mu je da bude za­do­vol­jan. Ako kažem naš maj­stor – jer od ko­mar­ca pra­vi ma­gar­ca na vre­me, pre nego što neki ko­ma­rac ui­sti­nu po­sta­ne ma­ga­rac nje­go­vog živo­ta – reći ćete da je to sebičnost, duševni ne­do­sta­tak od koga je sačin­je­na većina na­ših op­ti­mi­za­ma. Je­di­ni pra­vi op­ti­mist bio sam ja. Očeki­vao sam da oba maj­sto­ra oba­ve po­sao. U slučaju lon­don­skog, op­ti­mi­zam je bio ume­san, u slučaju beograd­skog ne­u­me­san.

Takođe ne­dav­no, u po­se­ti kod mene, Živo­rad je izašao na pro­zor i us­klik­nuo: „Gle, hil­ja­de golu­bo­va!“ Pri­sut­ni En­glez je do pro­zo­ra oti­šao, krat­ko se na nje­mu zadržao i vra­tio, niš­ta ne re­kavši. Tri dana je prošlo pre nego što me je na ul­i­ci za­u­sta­vio i ka­zao: „Znate, onda kod vas, na trgu je bilo dva­de­set tri go­lu­ba.“ Pi­tao sam ga ot­ku­da to zna. „Iz­bro­jao sam ih,“ re­kao je. Po­cr­ve­neo sam, prem­da onih de­vet sto­ti­na se­damde­set se­dam ne­po­sto­jećih go­lu­bo­va nisu pri­pa­da­li meni nego Živo­ra­du. Pošte­ni­je rečeno, našoj na­ci­o­nal­noj od­li­ci pre­cen­ji­van­ja stva­ri. Po­stu­pak En­gle­za nije pripa­dao njihovoj. Da je svom ra­snom ka­rak­te­ru bio ve­ran, tre­ba­lo je da kaže kako ih je bilo samo – tri.

Ako ode­mo dal­je u pro­šlost, srešćemo mog po­zna­ni­ka kako radi u oku­pa­cij­skom Ko­me­sa­ri­ja­tu za iz­be­gli­ce. Is­pi­tu­je prežive­le be­gun­ce o sud­bi­ni nji­ho­vih sela. Na pi­tan­je: „Ko­li­ko je u tvom selu ubi­je­no lju­di?“ Obično do­bi­ja od­go­vor: „Ne pi­taj, niko živ ne osta­de.“ Očigled­nost da je on živ, fak­tu da su svi po­bi­je­ni – nije sme­tao. I tek po­sle du­gih pre­go­va­ran­ja do­la­zi­lo se do bro­ja koji je Živoradovih hil­ja­du go­lu­bo­va svo­dio na neki znat­no man­ji ali ve­ro­do­stoj­ni­ji broj.

Sađemo li još du­blje u prošlost i, da bi Živo­ra­do­vu sklo­nost pre­cen­ji­van­ju ob­ja­sni­li, proširimo li ge­o­graf­ski pro­stor pa­ra­le­le na ceo Bal­kan, nećemo se mo­ra­ti pi­ta­ti zašto ­još ni­ko­me nije po­šlo za rukom da utvr­di ko­li­ko je, pro­ti­vu dve­sta Spar­ta­na­ca, za­i­sta bilo Per­si­ja­na­ca na Ter­mo­pilima? Mi­li­on, sto hil­ja­da ili hil­ja­du?

Kad En­gle­za pi­ta­te kako je bilo u ratu, reći će vam – „pod­no­slji­vo“, „uz­bu­dlji­vo“, pa i „zanimljivo“. Ni­kad – „teško“. Živo­rad će upo­tre­bi­ti ­je­dan od naših uni­ver­zal­nih gla­go­la za muku – koji, pa­ra­dok­sal­no, iz­vor­no označava uživan­je – i time će sve reći. Ako En­gle­za pi­ta­te zna li nešto, čućete da ne zna ili zna malo, a po­sle vi­de­ti da zna sve, u sva­kom slučaju, od vas više. Ako Živo­ra­da pi­ta­te, uve­rićete se da ne zna ništa tek pošto vam je ka­zao da zna sve, a tada će biti ka­sno. Kad vam En­glez kaže da će možda pa­da­ti kiša, očekuj­te po­top. Ako vam Živo­rad za­pre­ti po­to­pom, možda ćete proći i bez kišobra­na.

Oso­bi­na pot­cen­ji­van­ja fa­ka­ta živo­ta u En­gle­za, ko­joj se uspešno opi­re ­je­di­no bri­tan­ska štam­pa, ima ra­zna objašnjen­ja. Mi­sli se da je ona u pro­te­stantskoj veri koja čove­ka uči izdržlji­vo­sti. Mi­sli se, takođe, da je u ra­snoj uo­braženo­sti, ničeg, na­i­me, nema čemu En­glez nije do­ra­stao. Ima ih koji drže da je u ci­vi­li­zo­va­no­sti: ni­ko­ga ne tre­ba op­te­rećiva­ti svo­jim ne­vol­ja­ma. Ako kome u po­se­tu dođete, domaćin ima oko vas do­vol­jno po­sla da bi­ste ga mo­ra­li op­te­rećiva­ti i pričom kako vam je na putu do nje­ga auto od­va­lio nogu. Ima, naj­zad, i onih koji drže da je ko­ren ove na­vi­ke pot­cen­ji­van­ja u školskom od­go­ju. Mali Englez doživi u školi ta­kve svin­ja­ri­je da mu je sva­ki život po­sle toga lep.

Pot­cen­ji­van­je ­je oso­bi­na s ko­jom En­glez ne­pri­jatne činje­ni­ce živo­ta pri­la­gođava ličnoj dušev­noj izdržlji­vo­sti. Po­stu­pak je u osno­vi ra­ci­o­na­lan: lakše je pod­ne­ti „možda kišu“ nego „si­gu­ran po­top“. Što smo, u međuvre­me­nu, po­to­plje­ni, ne sme­ta pred­nosti kiše. Re­al­no­st je io­na­ko ono što smo odlučili da bude. A ko je lud da je čini go­rom nego što je­ste?

Mi, iz­gle­da, Živo­rad i ja.

Žali­mo se na sku­poću i kad je sve samo dva puta sku­pl­je, a mo­glo je biti sku­plje i ne­ko­li­ko puta. Žali­mo se da su nam bol­ni­ce pre­tr­pa­ne ako u kre­ve­ti­ma ima samo dva bo­le­sni­ka, a me­sta, očigled­no, ima i za tri. Žali­mo se i na sve dru­go, iako nešto treće može biti i gore. Kažemo da će nešto si­gur­no biti ako će to tek možda biti, a da će ve­ro­vat­no biti, iako zna­mo da ni­ka­ko neće biti. Mašta nam u našu ko­rist ra­di ­je­di­no kad su po­sre­di naše lične oso­bi­ne, ni­kad ako je reč o stan­ji­ma u koja nas upra­vo one do­vo­de. One ili nji­hov ne­do­sta­tak. Onih de­vet stot­ina se­dam­de­set se­dam go­lu­bo­va koji iz našeg ka­rak­te­ra ne­do­sta­ju.

 

Monday, July 19, 2021

Sabrana pisma iz tuđine 27 deo

 

Sabrana pisma iz tuđine 27 deo, Laguna, Copyright © Borislav Pekić

JED­NA OSTAV­KA I JE­DAN NAUK

 

 

Go­di­ne 1886. mi­ni­star Džo­sef Čem­ber­len na­pu­stio je vla­du pre­mi­je­ra Gled­sto­na usred sed­ni­ce. Sto­ti­nu go­di­na­ je val­ja­lo čeka­ti da se sce­na, ne­svoj­stve­na ležer­nom bri­tan­skom po­li­tičkom životu, po­no­vi. I sva­ka­ko će još sto proći dok se ne desi i treći put. Kao što se čovek ne sa­hran­ju­je pre nego što umre, nego – iz po­zna­tih raz­lo­ga – tek po­sle smr­ti, ovde je ne­ka­ko osveštan na­čin da se ostav­ke daju pošto minu prvi i pra­vi raz­lo­zi za nju, da budu praćene iz­me­nom sr­dač­nih i ve­li­ko­dušnih pi­sa­ma između lju­di koji se ne trpe (pod­no­si­o­ca i pri­ma­o­ca ostav­ke), i da sve liči na ra­sta­nak lju­bav­ni­ka što ih raz­dva­ja pre okrut­nost živo­ta nego hlađenje nji­ho­ve stra­sti.

Čovek koji je po­sle sto go­di­na još jed­nom pre­kr­šio udo­ban kom­pro­mis između želje i nužde, želje da se na položaju što duže osta­ne i nužde da se s nje­ga pre vre­me­na ode, i to usred sed­ni­ce vla­de, bri­tan­ski ­je mi­ni­star od­bra­ne g. Majkl He­sel­tajn. Dana 9. ja­nu­a­ra 1986, tačno u 11,10 po Grin­viču, pošto je sed­ni­ca tra­ja­la je­dva je­dan sat, na­pu­sti­o­ je on Dau­ning Strit 10 kroz naj­sli­ka­ni­ja vra­ta sve­ta i našao se na uli­ci, na ko­joj, ne očeku­jući ga tako rano, nije sta­jao nje­gov šo­fer, te je mi­ni­star, praćen ka­me­ra­ma, do mi­ni­star­stva, da stva­ri svo­je spa­ku­je, otišao pešice.

Na kon­fe­ren­ci­ji za štam­pu on je, između osta­lo­ga, re­kao: „Ako osno­va za po­ve­ren­je između pre­mi­je­ra i nje­go­vog mi­ni­stra od­bra­ne više ne po­sto­ji, za mene nema mogućno­sti da sa čašću u ta­kvom ka­bi­ne­tu služim.“ Upam­ti­mo iz­ja­vu ­jer ona je tema ovog ko­men­ta­ra. Zato u nje­mu neće biti reči o raz­lo­zi­ma s ko­jih se g. He­sel­tajn sa gđom Tačer razišao, niti da li je u pra­vu bio. Go­vo­rićemo o de­mo­krat­skoj in­sti­tu­ci­ji ostav­ke, o pra­vu na nju i dužno­sti da se ona u iz­ve­snim pri­li­ka­ma pod­ne­se. Za Bri­tan­ce, pa i za mene i mog ćutlji­vog part­ne­ra Živo­ra­da, od većeg je prak­tičnog značaja što je g. He­sel­tajn uop­šte pod­neo ostav­ku, nego zašto je tu ostav­ku dao. Jer zna­mo da ima mini­sta­ra koji sa­svim mir­no osta­ju u vla­di s čijom se po­li­ti­kom ne slažu i za to ih ne boli gla­va, i da ima država koje to do­pu­šta­ju, jer i njih zbog toga gla­va ne boli. (Na­rod u međuvre­me­nu boli, ali on, kao što je po­zna­to, nema gla­vu, pa mu je lakše.)

Ostav­ke ili uklan­jan­je iz ka­bi­ne­ta nisu u bri­tan­skom po­li­tičkom živo­tu ni­ka­kva no­vost. Čak i da zbog ne­sređenog pri­vat­nog živo­ta jed­nog mi­ni­stra, u našem pri­me­ru Pro­fju­ma, pad­ne vla­da. S jed­ne slav­lje­ničke sli­ke pro­šlo­go­dišnje kon­fe­ren­ci­je Kon­zer­va­tiv­ne stran­ke, od šest snim­lje­nih mi­ni­stara, četvo­ri­ca više nisu u vla­di, iako su na sli­ci osta­li, dok bi u iz­ve­snim sa­ve­sni­jim država­ma po­ski­da­ni bili i sa sli­ka. Ima, ta­ko­đe, ze­mal­ja u ko­ji­ma bi ova­kva ostav­ka, možda i sa sličnim načel­nim obra­zložen­jem, bila ne samo no­vost, već i – do­bro­došla no­vost. Ma­kar i je­dan ­je­di­ni put. I ma­kar samo zato da svet vidi kako se ta­kve bi­za­rne stva­ri, da neko s vi­so­kog i ugled­nog položaja ode sam a ne da uvek mora biti naj­u­ren, mogu i tamo do­go­di­ti, isto ona­ko pri­rod­no kao što kiša po­ne­kad može pa­sti i u pu­stin­ji. Pustinja zbog te jed­ne kiše neće po­sta­ti plod­na, ali se više neće moći tvr­di­ti da u pu­stin­ji kiše baš ni­ka­da ne pa­da­ju.

U po­gle­du načina od­la­ska s vi­so­kog položaja ima ra­znih po­stu­pa­ka i ra­znih ze­mal­ja. U ne­ki­ma se od­la­zi kad nji­ho­va stran­ka iz­gu­bi iz­bo­re, kad ih ote­ra­ju ili kad sami pod­ne­su ostav­ku. U drugi­ma tako se ne može otići, jer u njima se iz­bo­ri ni­kad ne gube. Ili se uopšte ne odr­ža­va­ju, ili, ako se i održe, uvek se do­bi­ju. (Logično je, na­i­me, da se iz­bo­ri ne održava­ju zato da se iz­gu­be, nego da se do­bi­ju. Ne­lo­gično je iz­gu­bi­ti ih. A pošto se u de­mo­kratijama i gube, pro­iz­ila­zi da su sve de­mo­kra­ti­je po­ma­lo ne­lo­gične.) Ali, čak i u ta­kvim zem­lja­ma lju­di s položaja mogu biti pro­sto naj­u­re­ni.

Ima, međutim, ze­mal­ja gde ne­kog s jed­nog položaja možete mak­nu­ti­ je­di­no ako ga po­sta­vi­te na neki dru­gi. Da ga se stvar­no re­ši­te, mo­že­te se po­u­zda­ti samo u smrt. Kako na­u­ka sve više pro­dužuje ljud­ski vek, u ta­kvim se zem­lja­ma, u da­l­joj budućno­sti, mogu očeki­va­ti i be­smrt­ni ru­ko­vo­di­o­ci.

Na­rod, koji je prak­tičan, umi­raće, raz­u­me se, na vre­me.

Općeni­to se, ni po tem­pe­ra­men­tu, ni po nazo­ri­ma, ni po do­sa­da­šnjoj ka­ri­je­ri, mi­ni­star Hesel­tajn ne sma­tra pri­rod­nim stan­ov­ni­kom po­li­tičke div­lji­ne u koju je ostav­kom upao. A po ka­kvoći ne spa­da u po­sla­ni­ke sa zad­njih kon­zer­va­tiv­nih klu­pa, što ih iz­ve­sni pa­ko­sni ko­men­ta­to­ri sma­tra­ju, po­sle lišaja, naj­nižom for­mom bri­tan­skog po­li­tičkog živo­ta, nižom čak i od čla­no­va Gorn­jeg doma, živog Pan­te­o­na mr­tvih bri­tan­skih po­li­tičara. A ipak je ostav­ku pod­neo i pre­se­lio se u klu­pe za stra­načke mori­bun­de. Hoće li se on ili neće u po­li­tički vrh vra­ti­ti, sve­jed­no je za mene, za vas, a jamačno i za Bri­tan­ce. No, ni za koga nije sve­jed­no hoće li ostav­ka ne­gde osta­ti, a ne­gde tek po­sta­ti opšte me­sto de­mo­krat­skog jav­nog živo­ta.

Jer, ostav­ka je naj­vi­ša for­ma od­go­vor­no­sti po­li­tičara, nje­gov naj­od­go­vor­ni­ji čin i nje­go­va po­sled­nja od­bra­na od ono­ga što se, ako se više sa vol­jom i sa­vešću ne čini, sma­tra – beščašćem. Ko na ostav­ku nije spre­man, nije spre­man za demokra­ti­ju.

Taj je očigled­no spre­man, a jednom će to i dožive­ti, da čuje ono što je čuo po­to­mak mi­ni­stra Čem­ber­lena s ko­jim smo ko­men­tar počeli, prvi rat­ni pred­sed­nik bri­tan­ske vl­a­de, Ne­vil­ Čem­berlen, kome je, u ma­ni­ru Oli­ve­ra Crom­ve­la, u Par­la­men­tu rečeno:

„Isu­više ste dugo se­de­li u ovi­m klu­pa­ma za ono malo do­bra što ste ga učini­li. Kažem vam, od­la­zi­te, i da vas više ni­kad ne vi­di­mo. Za ime boga, od­la­zi­te!“

Ne­vil­ Čem­ber­len je otišao. Ne znam, avaj, hoće li i sa onim dru­gi­ma baš tako lako ići.

 

Friday, July 16, 2021

Sabrana pisma iz tuđine 26 deo

 

Sabrana pisma iz tuđine 26 deo, Laguna, Copyright © Borislav Pekić

O SKRI­VE­NIM ČARI­MA KO­RUP­CI­JE

S vre­me­na na vre­me bri­tan­sku jav­nost po­tre­sa vest o ko­rup­ci­o­naškim afe­ra­ma u or­ga­ni­ma državne vla­sti. Jed­na od po­sled­njih bila je pot­ku­plji­van­je iz­ve­snih in­spek­to­ra lon­don­ske po­li­ci­je od stra­ne pod­zem­lja.

Kad su po­sre­di dru­gi, šta je ko­rup­ci­ja – do­bro zna­mo. U ne­do­u­mi­ci smo jed­ino kad je reč o nama. Ta­ko ­je i u mo­joj zem­lji re­vo­lu­ci­ja do­bro zna­la šta je ko­rup­ci­ja u kral­jev­skom režimu; šta je ko­rup­ci­ja u vla­sti­tom, mo­ra­la je tek da uči.

Kada u Bri­ta­ni­ji na vi­de­lo iz­bi­je ne­ka­ ko­rup­ci­ja, jav­nost za­u­zi­ma stav ne­u­molji­vog pra­ved­ni­ka s isu­ka­nim mačem in­dig­na­ci­je u ruci. Pogođenim se osećaju i oni čiji naj­bol­ji po­slo­vi žive od podmićivanja drugih. U ovom slučaju, što dopušte­no ­je volu, Ju­pi­te­ru nije. No, ako za­nema­ri­mo one što su odlučno pro­ti­vu tuđe ko­rup­ci­je, a svo­ju sna­lažlji­vošću zovu, većina lju­di gaji častan gnev pro­tiv jed­ne od naj­go­rih zlo­u­po­tre­ba po­ve­ren­ja od stra­ne države i nje­nih or­ga­na. Udružili smo se u čopor da nam bude bol­je. Iza­bra­li smo i naj­bol­je pse da nas čuva­ju.

A evo, kra­du nas upra­vo oni. Ume­sto vu­ko­va iz gore, ovce nam od­no­si naš pas čuvar.

Raz­u­mem taj gnjev iz­da­tog po­ve­ren­ja i de­lim ga. Ali, uopšta­van­ja su uvek opa­sna. Da li je nešto do­bro ili zlo, ne za­vi­si često od to­ga­ je li to do­bro ili zlo samo po sebi, nego i u ka­kvim se okolno­sti­ma is­pol­ja­va. Ubi­stvo, do­bro u ratu, zlo ­je u miru. Pa ni tada sva­ko. Ubi­stvo što ga vrši sud, na pri­mer, uglav­nom se sma­tra do­brim. Što je za jed­nog čove­ka otrov, dru­go­me može lek da bude. Sve će od okol­no­sti za­vi­si­ti.

Sl­u­ti­te­ ja­mačno, da se, čim ovo­li­ko odu­go­vlačim, spre­mam za do­ka­zi­van­je neke mo­ral­no sumnji­ve pret­po­stav­ke. To je isti­na, ali­ je mo­ram izreći: i korupcija ima svo­je do­bre stra­ne, a u izvesnim prilika­ma ona ­je­ je­di­ni način da se op­sta­ne. Zato sam, ri­zi­ku­jući vaše ne­za­do­voljstvo, ovaj ko­m­en­tar nazvao pričom o nje­nim skri­ve­nim čari­ma. Is­pričaću vam dve po­ve­sti. Obe se na sudu događa­ju i u oba slučaja optuženi je kriv za an­ti­državnu ak­tiv­nost, čija pri­ro­da u ovom tre­nut­ku nije važna. U oba slučaja pod­mićivan­jem nad­ležnih, dak­le ko­rup­ci­jom, postižu oslo­bađajuću pre­su­du. Hoćemo li u oba slučaja ko­rup­ci­ju osu­di­ti kao ne­mo­ral­nu? Vi bi­ste je, jamačno, bez pre­do­mi­šljan­ja osu­di­li. Ja bih naj­pre raz­mi­slio o okol­no­sti­ma u ko­ji­ma je pomoću nje po­stig­nu­to oslo­bođenje. Jer, prvo se suđenje od­i­gra­va u de­mo­krat­skom, dru­go u to­ta­li­tar­nom po­ret­ku. U pr­vom slučaju, ko­rup­ci­ja ­je oslo­bo­di­la ui­sti­ni kri­vog, u dru­gom možda i ne­vi­nog čove­ka od za­ko­na koji su kri­vi. Zar ­je ona onda u oba slučaja rđa­va i nepožel­jna? U načelu, na­rav­no, je­ste, rđa­va je i nepožel­jna, ali se pra­vi život, srećom, ne sa­sto­ji od načela, ili ne bar samo od njih, jer da se sa­sto­ji i da se ona bez­pri­ziv­no primen­ju­ju, živo­ta ve­ro­vat­no ne bi ni bilo.

Za­mis­lite sada da živi­te u dik­ta­tu­ri. Ime­no­va­ti je nećemo, jer  je u ovom naj­de­mo­krat­ski­jem od svih ve­ko­va ima na­pre­tek, pa je sve­jed­no koju ćete iza­bra­ti. Za­mi­sli­te, ta­ko­đe, da vam je neko iz kuće, neko bli­zak i drag, vaš sin, otac, brat, za­pao u ne­vol­ju zbog toga što je nešto nepožel­jno re­kao ili napisao, što ni po ste­pe­nu op­šte pro­svećeno­sti, ni po pri­ro­di ci­vi­li­za­ci­je u ko­joj živi­mo, a ni po zdravom ljud­skom ra­zu­mu, ne bi sme­lo da bude gon­ji­vo, ali što se pro­gan­ja u dik­ta­tu­ra­ma koje su pro­jek­to­va­ne i re­a­li­zo­va­ne iz­van i te pro­svećeno­sti, i te ci­vi­li­za­ci­je, i tog ra­zu­ma. Za­mi­sli­te sada dve vr­ste ova­kve dik­ta­tu­re. Jed­nu u ko­joj vla­da savršena mo­ral­na čisto­ta, gde ko­rup­ci­je nema, i dru­gu, u ko­rup­ci­ju ogre­zlu, gde za sve ima puta i načina, osim, da­bo­me, da se ta­kva država pro­me­ni. Gde bi­ste vo­le­li da sude vašem sinu, ocu, bra­tu? Ta­mo gde ga možete spa­si­ti nečasnom ko­rup­ci­jom ili tamo gde bi i vas zbog nje osu­di­li? Pret­po­stav­lja­te li kao čestit čovek po­što­van­je vi­so­kih prin­ci­pa ili spa­sa­vanje vol­je­nog sina? Ako ste sačuva­li sina na ra­čun prin­ci­pa, mo­ram vas osu­di­ti ali i raz­u­me­ti. Ako ste, pak, sačuva­li prin­cip a sina žrtvo­va­li, ne mogu vas osu­di­ti ali ni raz­u­me­ti. Mogu se di­vi­ti vašoj načel­no­sti i ne­po­ko­le­blji­vo­sti vaših mo­ral­nih nazora, ali, ako ste otac, ne bih vo­leo da bu­dem vaš sin; a ako ste držav­nik, vaš držav­lja­nin.

Po­sto­je, da­kle, du­bo­ki raz­lo­zi zbog ko­jih je Šum­pe­ter, te­o­re­tičar evrop­ske so­ci­jal­de­mo­kra­ti­je, re­kao da je, u uslo­vi­ma dik­ta­tu­re, nepošto­van­je za­ko­na (jer i ona ­je sama iz­van za­ko­na) i ko­rup­ci­ja (jer i ona je sama ko­rum­pi­ran­je ljud­ske pri­ro­de), možda je­di­no sred­stvo ko­jim se olakšava život.

Kada su se le­gi­je jed­nog rim­skog kon­zu­la u bici po­ka­za­le rđa­vo, na­re­dio je on nji­ho­vo desetkovan­je. Sva­ki je de­se­ti le­gi­o­nar, bez ob­zi­ra na rang i držanje u boju, imao da bude po­gu­bljen. Iz­bor pade i na nje­go­vog sina. Da ne­vol­ja bude veća, sin je bio je­di­nac, a još veća da bude, bio je jedan od naj­hra­bri­jih bo­ra­ca u toj bici. Le­gi­ja je pred kon­zu­la kle­kla i za mla­dića mo­li­la mi­lost. Konzul je ostao ve­ran rim­skim prin­ci­pi­ma. Sin mu je bio po­gu­bljen. Bio je de­se­ti. Imao je hra­bro­sti ali i rđavo me­sto u stro­ju.

Kada su rim­ske vr­li­ne umrle, rim­ski su se­na­to­ri od im­pe­ra­to­ra Gaja Kali­gu­le gla­ve ot­ku­plji­va­li svo­jim iman­ji­ma. Ali, bar u te­o­ri­ji, mo­gli su ih ot­ku­pi­ti.

U pr­vo­m je slučaju ­jed­na vrl­ina tri­jum­fo­va­la, ali je ne­vin čovek po­gu­bljen; u dru­gom, trijumfuje ko­rup­ci­ja, ali se ne­vin čovek spa­sa­va. U kome bi po­ret­ku ra­di­je žive­li? Ako kažete u prvom, on je bez sum­nje ča­sniji, no uvek može doći do pre­bro­ja­vanja i vi biti de­se­ti. Ako kažete u dru­gom, mo­ra­te biti jako bo­ga­ti.

Ja, lično, u ne­kom trećem, samo ga još ni­sam upo­znao.

 

Thursday, July 15, 2021

Sabrana pisma iz tuđine 25 deo

 

Sabrana pisma iz tuđine 25 deo, Laguna, Copyright © Borislav Pekić

DEČAK VIN­SLOU, PRA­VO I PRAV­DA

 

 

Ne­dav­no sam na bri­tan­skoj te­le­vi­zi­ji gle­dao je­dan stari film po­go­dan da pomoću nje­ga uđemo u da­na­šnji ko­men­tar, sa set­nom svešću da je 1985. go­di­na mi­nu­la, ali da je sve što u njoj beše rđavo osta­lo i za 1986.

Tri­n­a­e­sto­go­dišnji Vinslou, ka­det Bri­tan­ske pomor­ske aka­de­mi­je, biva ne­vin optužen da je drugu ukrao no­vac i iz škole kao beščastan izbačen. Ve­rujući u si­nov­lje­vu ne­vi­nost, dečakov se otac s pre­su­dom ne miri. Unaj­mlju­je naj­bol­jeg lon­donskog advo­ka­ta i pro­tiv Kru­ne, ov­da­šnje države, pokreće pro­ces. Po­sle du­go­traj­ne bor­be, završene u Domu lor­do­va, koja je bri­tan­sku jav­nost po­de­li­la na pri­sta­li­ce i pro­tiv­ni­ke pre­su­de, prav­da pobeđuje i država je pri­mo­ra­na da svo­ju od­lu­ku povuče.

Re­kao sam da je po­be­di­la Prav­da. Ni­sam re­kao – Pra­vo. Jer između Pra­va i Prav­de po­sto­ji razli­ka od koje često za­vi­si i ljud­ski život. Ona nije u tome što Pra­vo često nije u pra­vu, a Prav­da­ je to uvek, već možda u tome što je Pra­vo uvek samo ljud­sko, a Prav­da u sebi ima i nečeg više nego ljudskog.

U sva­kom slu­ča­ju, dečak Vinslou je do svo­je prav­de do­šao, a s njim i mi do svo­je te­me.

Kako nas ima sve više, a život je sve zamršeni­ji, pro­blem nje­go­ve or­ga­ni­za­ci­je i me­đu­sob­nog us­klađivan­ja in­di­vi­du­al­nih i grup­nih in­te­re­sa, a u višena­ci­o­nal­nim za­jed­ni­ca­ma i onih na­ci­o­nal­nih, posta­je sve teži, a ulo­ga države, koja ovu funk­ci­ju obav­lja, sve veća. I baš u doba po­ra­sta individualizma i svesti po­je­din­ca o ne­pri­ko­sno­ve­nost nje­go­ve slo­bo­de i nje­go­vih in­te­re­sa, čovek sve više po­sta­je za­vi­stan od države, po pri­ro­di svo­joj pro­ti­vrečne ta­kvoj sve­sti i zatočniku sve­op­šte unifika­ci­je. Ona taj zatočnik nije je­di­no iz načela po kome je ce­li­na pre­težnija od sva­kog dela ponaosob i op­šti in­te­res važniji od po­seb­nih, već pro­sto sto­ga što se s ve­li­kim bro­jem lakše ope­ri­še. Uko­li­ko je broj veći, man­je je držav­nih rad­nji po­treb­no da se s njim računa, man­je ima od­stu­pan­ja, man­je iz­u­ze­ta­ka i man­je ne­iz­ve­sno­sti u po­gle­du re­zul­ta­ta. Država zato teži svo­đen­ju svih raz­li­ka na mi­ni­mum i kad ih iskre­no ga­ran­tu­je, po­go­to­vu ako ih ga­ran­tu­je pri­vid­no, a stvar­no žudi za unifikacijom.

Želi­mo, da­kle, da bu­de­mo sve slo­bod­ni­ji, ali pošto isto­vre­me­no hoćemo i da nam bude sve bolje, sve više se sa državom mi­ri­mo, sve više po­sta­je­mo nje­ni ro­bo­vi, jer je­di­no ona može učini­ti da nam stva­rno i bude bol­je.

Su­ko­bi iz­me­đu je­din­ke i države sve su češći, slučaj Vinslou se umno­go­stručava. Kako je, bez ob­zi­ra na ne­za­vi­snost sud­stva, u mno­gim zem­lja­ma krajn­je sum­nji­va, država ta koja, na vašu tužbu, sa­moj sebi sudi, ovaj položaj je­din­ki ne obećava prav­du, a prak­sa do­ka­zu­je da je sa državom neki sudski spor do­bi­ti mno­go teže nego joj izvući bilo koju dru­gu po­vla­sti­cu.

Raz­lo­zi su i psi­ho­lo­ške i prak­tične pri­ro­de, te leže u sa­moj su­šti­ni Moći. I naj­li­be­ral­ni­ja je država, ka­kva je po svo­jim in­sti­tu­ci­ja­ma Ve­li­ka Bri­ta­ni­ja, na­sled­ni­ca sa­mo­držalaštva i bo­gom­da­no­sti drev­nih mo­nar­ha. A ono što drži da pred­stav­lja ce­li­nu, pa u neku ru­ku­ je i pred­sta­vl­ja, uve­k je sklo­no da svo­je in­te­re­se, skri­ve­ne pod ime­nom te ce­li­ne, stav­lja iz­nad ne­skri­ve­nih in­te­re­sa po­je­di­na­ca. Već i psi­hološki država nije na po­vlačenje sprem­na. I val­ja je na to pr­inu­di­ti. Prak­tični je raz­log u tome što i naj­li­be­ral­ni­ja država, o dik­ta­tu­ra­ma da i ne go­vo­ri­mo, počiva na iz­ve­snom au­to­ri­te­tu, čije potkopavanje oba­ran­jem nje­nih od­lu­ka vodi nepošto­van­ju, a ovo ne­po­ko­rno­sti. Ni­jed­na država ne mari da je građanin uči bilo čemu. Pa ni Pra­vu i Prav­di. Na to je takođe, mo­ra­mo pri­nu­di­ti.

Ka­kve su, da­kle, naše šanse u gra­đan­skom spo­ru sa državom? (Jer, u onom drugom, po­ve­snom, najčesće je to bila – ba­ti­na.)

U na­če­lu male ali ne i ne­po­sto­jeće. Za­vi­se od tipa države i od tipa lju­di s njom u spo­ru. U demokrat­skim po­re­ci­ma one su veće, a ako ga vodi str­pljiv i upo­ran čovek, ka­kav je bio otac dečaka Vinsloua, mogu one biti i znat­ne. U ne­de­mokrat­skim, ne znam. Tamo se spo­ro­vi pro­tiv države ne vode. Tamo ih država vodi pro­tiv svo­jih građana.

Go­vo­ri­mo sto­ga o šan­sa­ma tamo gdje se ta­kvi spo­ro­vi vode, pa i do­bi­ja­ju. Prav­du možemo izvo­je­va­ti ako is­pun­ja­va­mo tri bit­na uslo­va:

A – da smo zbil­ja u pra­vu;

B – da nam se to pri­zna;

C – da ima­mo mno­go no­va­ca.

Advo­ka­ti su ovde vraški sku­pi. Neke je spo­ro­ve mno­go jef­ti­ni­je bez advo­ka­ta iz­gu­bi­ti nego ih s nji­ma do­bi­ti. Otac dečaka Vinsloua nije bio bo­gat. Kako je onda izdržao troškove sku­pog spo­ra i još sku­pljeg bra­ni­tel­ja? Imao je lepu ćerku koja se za bra­ni­tel­ja uda­la, te troškovi odbra­ne ni­kad nisu bili na­plaćeni. Pro­blem je, nažalost, u tome što mno­gi od nas ne­ma­ju ćerke, a ni sa nov­cem ne sto­ji­mo baš naj­bol­je. Kako onda doći do prav­de? Po­sto­ji samo je­dan po­u­zdan način:

sve tre­ba učini­ti da ona čove­ku ne bude po­trebna, a to je već moguće po­stići na dva načina – ili ni­kad ništa ne učini­ti zbog čega bi vam nečija prav­da tre­ba­la, ili sve učini­ti da vi bu­de­te onaj ko tu prav­du deli.

Šta se više is­pla­ti, znaće se na kra­ju, ako ga bude.