Thursday, July 31, 2008

Dnevnik B. Pekić 1. deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; izbor Ljiljane Pekić.

Februar 1955. godine

KNJIGA O AHASVERU

PSALM XXV

Imaš li odanu senku Ahasvere
Veruješ li svojoj senci, Koliko plaćaš svoju senku?
Straži i uhodi svoju senku
Ahasvere
Jer ne znaš dan i čas u kome će se
Dići na tebe, Izgnani.

Pain

Glava 1: Tebi se obraćam jer
ti si Glas, koji pohodi zemlju
Ahasvera da objavi dan i čas
ustanka senki. I jak si, jer
odjekuješ iz drugog glasa
kojim je govorio i treći, i
tako kao iskra u okeanu
Izgnanika ti se rasplođavaš iz zasede.

Glava 2: I cveće straha će
nići iz zemlje Ahasvera, jer
glas reče: Niknite cvetovi
straha! A senke će drhtati na
petama našim, ali neće izdati.

Glava 3: Onda zapovedi Glas:
Kao brodovlje krcato začinima
plovite kroz moreuze, između
sekira i panjeva, između
točkova i asfalta, između
usana i čaša, između brijača
i krvotoka. A senke će drhtati
na petama našim, ali neće
izdati.

Glava 4: I oni će ploviti jer
Glas zapovedi da krstare i
otkrivaju nove kontinente
obzira i lojalnosti, u slavu
vetra koji ih otisnu. I naredi
još: vazduh da beži kroz zube
lajući, i krv da otiče venama
urlajući, i kosa da raste
cvileći. A senke će drhtati na
petama našim, ali neće izdati.

Glava 5: Nad njima će
strižiti oblak od ševa, jer
Glas obeća da će se kotiti ševe
u oblaku i da će pečene biti i
padati ustima koja htednu. Na
ramenima mora, gle dižu se
sante soli da cveće straha
pusti koren u more i da pije.
Jer on naredi da se so pokupi. I
so učini. A senka ćr drhtati na
petama našim, ali neće izdati.

Glava 6: I tada će otpočeti
svetkovina panike. Panike žute
i bele i zelene i plave, a
naročito panike koja je
nepažnjom zapaljena na suncu.
I slavlja takvog da ne bude od
kada se čovek sudario sa
sobom i ostao bogalj. A senke
će drhtati na petama našim,
ali neće izdati.

Glava 7: I glas onda reče
Zečevima da se miropomažu za
tirane, mravima da uzmu žene
Ahasvera, i kukavicama da im
jaja podmeću u uši. A senke će
drhtati na petama našim, ali
neće izdati.

Glava 8: I glas još reče: Da
se gosti na svetkovini panike
počaste sinovima Ahasvera, i
gosti ždrahu snove i Ahasveri
bejahu radosni mnogo, jer
cvrčak pevaše himnu na
ognjištima njihovim. I očevi
odeveni u haljine bele,
stavljahu žene na sto, koje nam
behu majke, u činijama
skromnosti. A senke su drhtale
na petama našim, ali nisu
izdale.

Glava 9: I nicaće vegetacija
straha u zemlji Ahasvera, ali
nijedan od njih neće znati za
strah brata svojeg od svog
straha. I drhtaće Ahasveri pred
vratima doma svojeg, i
pljuvaće Ahasveri postelju
svoju da je ponize, i kloniće
se jedan od drugog i nalaziće
se samo kad požele da umru. A
senke će drhtati na petama
našim, ali neće izdati.

Glava 10: Na pesku duha koji
je gubitak, jer Glas ga poseja da
čezne za koracima. Gle, buja
prašuma panike i skaču ludi
majmuni smeha, i crvi
strpljivo osluškuju zvuk koji
dolazi iz srca. I glas
objavljuje senkama da se dignu
i bace tegove tela. A senke su
drhtale na petama našim, ali
nisu izdale.

Glava 11: I glas onda reče
strahu: razapni šator svoj u
crevima, položi uzglavlje
svoje u kolenima između
kojih duvaju cikloni, i čeljust
zatrpaj prašinom koju su
podigle Don Kihotove svinje. A
senke su drhtale na petama
našim, ali nisu izdale.

Glava 12: Ali tada se on
doseti i umiljat bi sa
Ahasverima: Zar da se
vetrenjače okreću, reče im i
naredi da se Ahasveri okrune
šlemom membrina, koji je bio
berberinov lavor. A senke su
zadrhtale na petama našim i
izdale.

Glava 13: Jer senke Ahasvera
nisu znale za strah, ali su
znale za gordost.
(2. deo Ovde)

Wednesday, July 30, 2008

Dnevnik B. Pekić XXXII deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; izbor Ljiljane Pekić. (XXXI deo Ovde)

10. januar 1955. (nastavak)

Što se tiče Mareka, on je trubadur koji u sedlu Rosinante ima uveden beli telefon i koji će skončati u ligeštulu za osobe sa hipertenzijom.

Absurd

“Gospodin Ripoa” = prisilna ideja da mora završiti svoje studije + predestinacija da ih nikad ne završi.

Duk je nešto posebno, jer on veruje u ono što govori i govori ono što misli, kad za to zna, misleći ono u šta veruje.

On podseća na bigota koji svoje obrede održava iz inata. U stvari radi se o iskrenom uverenju.

Tome dodajmo steg u tri boje: crveno, zlatno, crne, koji dočaravaju demokratiju, kapitalizam i hrišćanstvo.

R. Z. (“Kolaps”) spada u onu brojnu kategoriju ljudi, za koje se sasvim sigurno zna, kako će izgledati u pedesetoj godini.

L. J. dočarava ravnodušno stanje smrti. Kada smo zajedno on igra Zoilusa u mrtvačkom pokrovu.

Što se tiče Cv-a uporno nastoji da što iscrpnije bude jedan Iskovesku, a postiže da bude tek ona. Doduše, on ima duha u izobilju. Duha najviše vrste.

Taj duh je kao mešina za vino. Kad je puna ona klokoće. Prazna škripi.

Evo njegove jednačine:

Oto Vajninger koji se neće ubiti + imela koja raste na drvetu vlastitog kompleksa manje vrednosti, koja se neće sasušiti + mitski Narcis koji se neće pogledati u reci.

Što se tiče Džekija ta se jednačina da svesti na dva člana: topizam + neurastenija gravis.

Sva vredsnost B. M. je u tome što nema pretenzija i ima knjige.

Vrednost M. S. meri se prema oblicima žene sa kojom spava.

Tuesday, July 29, 2008

Dnevnik B. Pekić XXXI deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; izbor Ljiljane Pekić. (XXX deo Ovde)

10. januar 1955.

Opet smo zajedno nas dvanaest kao dvanaest apostola. Sanjarski Isus i sumnjičavi Toma, filistarski Petar i praktični Juda. I to što bi svaki od nas mogao da bude drugi, čini naše večere tajnim u biblijskom smislu.

Diary

Uzmimo, Predsenika, koji je sladoled s pavlakom: odozdo Riketin u restoranu, odozgo jakobinac sa rimskim idealima u obliku Cezarovog ubistva – kušajući čovek dobija utisak mlakog i rastopljenog sladoleda.

Riketin koji bi hteo da bude Spandrel, ali mu za to nedostaje srčanosti i duha. On je razočaran, ali pre svega svojom sopstvenom nemoći.

Tom nihilizmu daje privid ideje.

Stilizovano razočarenje po ugledu na Tom Remsona koji bi mogao da dobro slika da hoće, ali on neće, koji bi mogao da dobro obljubi da hoće, ali on neće, koji bi mogao da dobro misli da mu to nije dosadno, ali njemu je to dosadno, koji bi najzad dobro igrao tenis da ga ne mrzi.

Ali sad dolazi onaj unutrašnji poslednji sloj bića, takoreći njegovo praseme.

Kad uklonimo Robespjera, pa se iza njega ukaže Riketin sa demonskim izražajem Spandrela – uklonimo li i njega otkrićemo g. Čičikova u trojci.

Ili “Fraulein Fifi”: Prudon u sobnim papučama + egocentrizam usedelice + cepidlačenje, podšef koji ima izgleda na unapređenje.

Svaka ideja kao i svaka vlas u kosi moraju imati svoje mesto. Budući da je i ideja i dlaka malo, to ne zahteva veliki napor.

Ili B. B. koji izgleda kao geometrijski dokaz za Pitagorinu teoremu, uprkos tome što je odista genijalan.

B. B. je školski primer gustativnog – sukcesivnog kontrasta. Spolja Pjer Bezuhov iznutra, urođenik sa ostrva Fidži. (XXXII deo Ovde)

Monday, July 28, 2008

Dnevnik B. Pekić XXX deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; izbor Ljiljane Pekić. (XXIX deo Ovde)

9. januar 1955.
PARAMECIUM CAUDATUM I LJUBAV. Kad konjugiraju dva paramecijuma (Paramecium caudatum pripada trepljarima) oni se tako privinu jedan uz drugog na strani usnog otvora, da se između njih stvara jedan protoplazmatski most, preko koga se vrši izmena muškog nukea.

Kraft_Suicide Carneval

Ono što je za mene karakteristično je promena, jedna totalna promena čitavog ćelijskog aparata u konjugantima. Na primer, makronukleus se potpuno raspada, a mikronukleus deli više puta.

Ova vrsta kariogamije zgodna je da dočara iznenađujuću moć ljubavi, koja menja čoveka ne manje od paramecia caudatuma.

Zar se tom promenom našeg duhovnog aparata, koja je analogna promeni ćelijske strukture za vreme parameciumske ljubavi, ne mogu objasniti neočekivana nadahnuća umetnika koji voli, ili žene koja je voljena.

Istina parameciumi, niti ijedan trepljar, ne iskazuju svoju radost posle spajanja tako otvoreno kao čovek.

Ta mala bića bez duše sa njenim navikama, bez srca ali sa njegovim slabostima, pošto su se voleli često i deset sati, iščezavaju u tečnosti koja ih okružuje, a da se više nikad ne sretnu.

U tom pogledu mi im jedva izmičemo. Ni naši “protoplazmatični” mostovi nisu ništa drugo do mostovi koji se dižu i spuštaju. I koji mogu biti srušeni kao i svaki most.

Danas posle podne me je posetio B. B. Izgleda kao Jon koji je tek izašai iz utrobe kita u kojoj je proveo četrdeset dana.

Čini mi se da danas nema ni g. Rastinjaka. Sve sami usmrdeli Oblomovi. (XXXI deo Ovde)

Sunday, July 27, 2008

Dnevnik B. Pekić XXIX deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; izbor Ljiljane Pekić. (XXVIII deo Ovde)

1917. godine, pre nego što je otišao u gerilu, otac je sastavio jedan Statut za organizaciju koja je imala da se bori protiv Austrougarske imperije, a za ujedinjenje Južnih Slovena.

P.Breugel-Babel Tower

(Simptomatično: 1948. ja pišem trideset godina kasnije takav isti Statut protiv komunista.)

Čini se da se ded nije slagao sa bjelaškom politikom koju je otac vodio, verovatno iz privrženosti pradedi koji je bio kapetan kralja Nikole.

(1949. /iz zatvora, prim. Lj. P./ sam poslao novinara P. J. da izruči moje pozdrave roditeljima, pošto mu je u to vreme – po prilici decembra – isticala kazna od pet godina zatvora.

Nisam ni mogao slutiti da je taj isti novinar u svoje vreme napadao oca preko štampe kao “drumskog razbojnika”, “varvarina”, “okrutnika” i to povodom jednog sprovoda independističkih prvaka koje su unionisti uzeli kao taoce.

Tada 1919. šume su bile pune progonjenih “zelenaša”, pristaše svrgnutog kralja Nikole i protivnika ujedinjenja sa Srbijom.

Radilo se naime o tome da jedan od tih prvaka, stari vojvoda iz kuće Petrovića nije mogao više hodati, pa je od oca tražio konja.

Otac mu je na to smejući se predložio da uzjaše svoj štap.

Osim toga ta se borba odlikovala izuzetnom okrutnošću koja, kako izgleda, nije ni malo odstupala sredstvima kojima su se komunisti poslužili da u oblasti Durmitora istrebe četnike i nacionaliste.
Nedavno sam upitao oca o slučaju sa sprovodom talaca. Bilo mu je neprijatno što se tako poneo, pa reče:

“Bili smo nepotrebno svirepi. No bilo je to revolucija, a mi jako mladi, balavci! Laskalo mi je da ismejem jednog iz kuće Petrovića i da gospodarim nad čovekom čija je porodica stotinama godina vladala Crnom Gorom”.

Ovaj nacionalistički impuls u kući mog oca bio je uzrok jednoj zaveri, koju su neki njeni članovi stvorili protiv drugog člana te kuće tada komandanta Okruga, a sada pomoćnika sekretara za Unutrašnje poslove FNRJ general lajtnanta Pavla P.

Zavera je bila u krvi ugušena, tako da je jedan visoki funkcioner vlade, inače Jevrejin, zapitao oca po njegovom povratku u Beograd 1945.:

“Zar ima još Pekića? Zar ih Pavle nije sve pobio?” (XXX deo Ovde)

Saturday, July 26, 2008

Dnevnik B. Pekić XXVIII deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; izbor Ljiljane Pekić. (XXVII deo Ovde)

CV: - Ali, vi morate preuzeti inicijativu u tom braku. Vi uviđate koliko je B. Nekomunikativan.
NA: - On je flegmatik.
CV: - Pretpostavljam da je drukčiji u intimnim trenucima. Njegova flegmatičnost je okrenuta spram javnosti.
NA: - Da, ali i ja spadam u javnost!

Borislav Pekic

(Razgovor koji mi je ispričao CV. Bio je neverovatno kiselo raspoložen, u onom napetom raspoloženju koga mogu prouzročiti samo dve stvari: vlast i žene.

U stvari bile su samo žene. Govoreći o Beograđankama on u jednoj mrzovoljnoj tiradi izrazi svoje gnušanje nad tim “emancipovanim damama koje se – kad im se udvaraš – preobraze u ovejane opatice”.

Žurevi – reče – koje mi pravimo liče na muzej vostanih figura. Žene koje mi dovodimo obične su krpe, koje bi đubravnikom trebalo izbaciti kroz prozor.

On više nije u stanju da podnese njihovo namešteno “dosađivanje”, blaziranost bez osnove u iskustvu, to permanentno iščekivanje nekakvih Dubrovačkih letnjih igara, krajnji primitivizam u ophođenju,

lišenost šarma i duha, tupavost koja se predstavlja kao splin, komično neobrazovanje, urođenički mentalitet, provincijalizam navika, potpun i nepopraviv nedostatak estetskog smisla,

neženstvenost – sve to prevalizazi njegove snage i njegovo strpljenje.) (XXIX deo Ovde)

Friday, July 25, 2008

Dnevnik B. Pekić XXVII deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; izbor Ljiljane Pekić. (XXVI deo Ovde)

DIONIZIJSKI ZANOS (u smislu jednog iracionalnog spajanja sa sobom) je ne samo zanos od identiteta i zanos u identitetu, nego i OTPOR koga život protivstvalja duhu sredstvima samog duha.

U tom izboru izraza leži protivrečnost umetnosti. Srž je razlog prolaznosti.

R. Magritte-This isn't a Pipe

Jer ništa nema dublje od ponora čije dno poznajemo. Kad nema dna nema ni ponora. Ono što ponor čini smrtonosnim nije njegova beskrajnost nego njegov kraj.

U svom dionizijskom opterećenju umetnost zato nosi osećanje smrti. Igra tako ima značenje agonije.

Umetnost, a osobiti muzika, je jedna neprekidna priča o smrti. Ono što je san za duh to je muzika za život. Smrt bačena unapred.

Ništa tako nepopravivo ne ubija kao dobra muzika. Pošto nosi ritam života i pošto je taj ritam obrazuje, ona navikava na smrt. Ona je njeno estetsko opravdanje.

Izjednačiti umetnost sa životom znači dopustiti da duh služi smrti.

Ali: smrt je iščezavanje živog a ne svesnog.

Tako se sredstvo, koje nagon upotrebljava protiv duha, okreće protiv njega samog i ubija ga zanosom.

ENERGIJA sačuvana u knjizi, izolovana na slici, zatvorena u jednoj melodiji nastavlja se u revoltiranoj svesti.

Tako svest prestaje da bude individualna, i postaje praslika apsolutnog.

Volja koja se iscrpljuje u umetnosti je volja za smrću. Izražena i objavljena sredstvima duha, ona postaje koncepcija nečeg što izvorno i po svom esencijalnom značenju ne pripada životu nego saznanju.

U tom smislu umetnost je antibiološka. Bumerang koji se vratio.

Igra ima značenje agonije. I nije samo slučajno da je posmrtni ritual starih naroda bio pretežno sastavljen od igre.

Uostalom zar svaka kultura na umoru nije padala u trans. (XXVIII deo Ovde)

Thursday, July 24, 2008

Dnevnik B. Pekić XXVI deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; izbor Ljiljane Pekić. (XXV deo Ovde)

“Uljeza” nameravam posvetiti ocu. Isuviše je bio povod mojoj odluci da pišem dramu, isuviše je poslužio kao model za Georgija Golovana, da ova sličnost koja me duboko dira, ne bi imala pravo na zadovoljenje.

Dinosaur

Zato, što se mene tiče “Uljez” je tek u drugom planu problem kolaboracije. U prvom i za mene jedinom to je problem očeva i dece. Dvadeset godina dele moju mladost od mladosti mog oca. Dvadeset godina u kojims preživesmo rat i revoluciju, događaje, uostalom, koji ne mimoilaze nijednu generaciju.

Govore da XX vek menja svoju košuljicu, i zajedno sa vekom svi oni kojima stara nije srasla sa duhom. Govore da je tu razlog provaliji koja deli očeve od njihovog potomstva, provaliji koja je dublja nego ijedna što je ma kada i ma gde delila ljudska bića. Rat koji odatle izbija liči varvarskim ratovima i po razlogu i po sredstvima koja se u njemu koriste.

Da mladost večito živi ona bi razumela mladost u kojoj se nastavlja. Ali ona beži kroz preplašeno pamćenje. U pedesetoj tom pamćenju se čini da je sastavljeno od vrlina i opreznosti.

Strogošću prinudnog lišavanja ono je iz sebe iscedilo svaki porok, koji bi mogao da izvini slabosti dece. Kad porok iščezne iz pamćenja on je iščezao i iz razumevanja. Razumevanje nije ništa drugo nego dobro iskorišćeno pamćenje. Velika duša rađa se u memoriji.

Naši očevi vole da nam se predstavljaju kao bezgrešni. A mi znamo da su samo očišćeni od greha. I mi ih preziremo kao licemere. Naši očevi se brinu za sudbinu našeg revolta, a mi znamo da je to zato što su je iskusili.

I zato ih nepravedno nazivamo kukavicama. Naši očevi nam zabranjuju strast, a mi znamo da je to stoga što je ne osećaju. I zato ih nepravedno nazivamo bezosećajnim. Oni ne žele našu nezavisnost, jer su je izgubili – mi govorimo da su tirani.

Oni cene svoju mladost ne po nezavisnosti duha, koja je ispunjavala dražima njene duboke provalije, nego po pokornosti koju su kasnije izmislili da je učine ukusnijom za hranu svojoj deci.

Kada je posle Prvog rata rečeno “zbogom” oružju koje je zarđalo u rovovima Kaporeta, Flandrije, Galicije i Makedonije, nemoguće da su ljudi manje žudeli za srećom, nego što žude danas kada smo završili Drugi, na Elbi, Rajni i Dunavu.

Gnjeg očeva i prezir dece – to su oružja generacija, koja se sretnu da bi se volela do istrebljenja. (XXVII deo Ovde)

Wednesday, July 23, 2008

Dnevnik B. Pekić XXV deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; Izbor Ljiljane Pekić. (XXIV deo Ovde)

Za mene je neprihvatljiva svaka istorijske koncepcija, koja u događajima i duševnim oblicima pojedine kulture ne vidi iživljavanje jedne mogućnosti prenošene iz oblika u oblik sve od početka.

Na toj magistrali iščezavaju i nastaju civilizacije, površina stoleća trpi mene, kulture se rašaju i propadaju u slivu ove ili one reke, na obalama ovog ili onog mora, ali impuls koga je ponela energija i koja jeste usmerena energija, nikada se ne gubi prolazeći kroz ništavilo. Jer nikakvi oblici ne postoje pre impulsa.

I nikakvo gradivo ne dočekuje impuls da ga primi i bude od njega oživljeno.

Kada sam pre nekoliko godina, mislim (sudeći po Dnevniku) 1948. prvi put čitao Špenglera, napisao sam između ostalog i sledeću primedbu datiranu 27. aprila:

F. Bacon-lanscape

„Egipatsko osećanje večnosti, časovnik opata Gerberta, vreme kao sadržina, a ne dimenzija – to DA. Ali je nemogućno za jednog čistog monistu da primi strašnu diskontinuiranost istorije u Špenglerovoj knjizi.

Doduše (ovo „doduše“ je uzrok vraćanju) ova diskontinuiranost potiče od odbacivanja istoriografskog metoda u uobičajenom njegovom smislu. SUDBINSKI KONTINUITET je očuvan. Ali to je nedovoljno“.

Sada nakon punih šest godina ja ponovo pitam: da li je ovaj sudbinski kontinuitet – podvrgnut sumnjivoj biološkoj analogiji – zaista tako nedovoljan kao što mi se to učinilo?

Istorijski smisao je prekurzor svake filosofije.

Istorijski smisao jeste filosofski smisao, a ako ovome dodamo, pre slike, jedno osećanje sveta, onda mi osećajući sebe moramo osetiti i istoriju, čiji smo deo.

Svaka politika mora imati svoju istoriografiju. Politika mora koncipirati istoriju, ako želi da ima vid sudbine. Atributi božanstva, neizbežnost i predviđanje koje mu prethodi, mogu biti preuzeti jedino iz prošlosti.

Sanjarije i vizionarstvo su nadrilekari sadašnjosti. Cilj tada postaje jasan: ubrzati sudbinu, jer njen je smer najbolji mogući sub specie aeternitatis. U tom smislu – koga Berkson odriče – napori Marksa i Špenglera se sažimaju, ako ne po formi onda svakako po duhu. Istorija kod obojice dobija jedan politički značaj.

Što Špengler ovaj značaj naziva kosmičkim, a Marks društvenim, svejedno je. I kosmos i društvo nisu izvan, svako svoje, politike. A to znači izvan mogućnosti da se saznaju i iznad moći da se požure.

Čovek mora osetiti istoriju u sebi, da bi je stvarao izvan sebe. Da je Špengler napisao:

„(...) Da li je moguće da se u samom DUHU pronađu stepeni koji moraju da se pređu, i to jednim redom koji je bezizuzetan, je je istorija ljudi skupni pojam za ogromne DUHOVNE tokove. (...)“

umesto što je rekao:

„(...) Da li je moguće da se u samom ŽIVOTU pronađu stepeni koji moraju da se pređu, i to jednim redom koji je bezizuzetan, je je istorija ljudi skupni pojam za ogromne ŽIVOTNE tokove. (...)“

Ja bih bezuslovno odgovori: „Da, moguće je!“ Jer jednom pokrenut duh, ne stvara svoje istorijske oblike iz nečeg drugog osim svojih intimnih stanja, ne iz gradiva koje prožima, nego iz impulsa koji ga prožima. Biljka koja raste samo iz svog semena, raste onoliko koliko joj dopušta njegova priroda.

Kultura je analoga biljki. Ona traje koliko i moć prasemena. Duh je primoran da iscrpe svu energiju u oblicima koje stvara, pre nego što mu bude dopušteno da iščezne. Život de, međutim, iscrpljuje u duhu i njegova svest o sebi, a ne u istoriji.

U svesti ljudi i njenoj istorijskoj slici iscrpljuje se, „golemi (duhovni) tokovi“ (ne životni) REKE SVESTI, dok život, ili volju koju pogrešno pod njim podrazumevamo, prodire kroz srce materije, doduše i on po jednoj osobitoj, ali ne istorijskoj i nr ljudskoj logici, nego po inerciji. Njegov elan analogan je po navici, elan svesti – volji. (XXVI deo Ovde)

Tuesday, July 22, 2008

Dnevnik B. Pekić XXIV deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; Izbor Ljiljane Pekić.
(XXIII deo Ovde)
Po drugi put uzimama Špenglera (Der Untergang des Abendlandes – Umrisse einer Morphologie der Weltgeschichte) kod nas prevedene pod naslovom Propast Zapada).

Different views

To ponovno i uvek ponovno - između Bergsona, Platona, Ničea, Šopenhauera i Marksa – vraćanje na Špenglera, na tu praktičnu prologomenu svake moguće politike uznemiruje u meni podjednako plebejskog filistra koji bi hteo da bude besmrtan,

i ne samo on, nego sa „egipatskim“ osećanjem večnosti i njegovo odelo, konj koga je jahao, slike kojima se divio, žene koje je voleo, da bude besmrtan pre istorijski nego biološki sa jedne strane, a sa druge u meni se buni jedan prevashodno monistički instinkt koji oseća da je sveden, i lišen pragradiva ako ne i principa.

Jer gradivo implicira princip, ali princip ne mora pretpostavljati gradivo.
(XXV deo Ovde)

Monday, July 21, 2008

Dnevnik B. Pekić XXIII deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; Izbor Ljiljane Pekić.

Osetljivi čoveče, [II verzija komentara na Miseov tekst] ti si se nadao da će stoleća koja dolaze imati vremena za svoje očeve. Međutim, oni ga nemaju. Od svoje pustinje žedni, mi nemamo vode da ponudimo žednima prošlosti. Njima je nedostajalo utehe. Mi ni utehu više ne trebamo.

Our world

Uteha je iluzija, list koga su Miseovi učitelji zajedno s ostalim suvim lišćem stresli sa drveta oduševljenja. Jer čemu uteha, ako nas dovodi do oduševljenja koje će biti obmanuto? Čemu oduševljenje, ako mu je neophodna uteha da se obnovi na svojim sopstvenim kostima?

Mi čak nismo deca Carstva, nego deca, vatrenog bledog i nervoznog naraštaja, koje majke donesoše na svet dok su im se muževi i braća tek borila da Carstvo stvore. I nama je preostalo da dišemo vazduh iz pluća jednog jedinog čoveka. Ali mi smo ga imali dovoljno.

Pluča su se stolećima navikla da dišu samo otpatke tuđih isparenja. Oštar i slobodan vazduh bi nas ubi. Zato hvala onima koji nam ga uzimaju!

Kada bi govorili o slobodi, odgovarali bi nam: „Budite činovnik države“; kad bi govorili o ljubavi: „Idite u bordelj!“; kada bi se usudili da pomenemo slavu, grmeli bi: „Mir i nemešanje“; kada bi mislili, upozoravali su nas: „To vodi u smrt“; kada ne bi mislili, zgražali su se: „To takođe vodi u smrt“.

Kada smo tražili nezavisnost, govorili bi nam o autoritetu i zakonu; kada bi pomenuli nadu, uzviknuli bi: “Evo je” i pokazivali oko sebe na bulevare gde su još samo prostitutke imale srca.

Između histerične razuzdanosti i potpune letargije, tekla je umorna krv rase zapljuskujući uspomene penzionisanih heroja iz ratova, koji su sa strašću slagali domine u izlozima prljavih bifea.

A mi smo odlazili u školske aule da se tučemo sa komunistima, u u pozorištu da gledamo ubistvo Cesarovo i na sahrani kukavičkih generala Njegovog Veličanstva.

Naša nada je postala “niska cena alhoholu”, naša uteha Antabus. A drugi, oni koji su izabrali korisna zanimanja u ime vlastite utehe oni u sebi, u beskrajnim dubinama svog izmrcvarenog mesa iskopaše tesan grob, ukrasiše ga urnama sa prašinom istorijskih analogija, ispisaše na ploči zvučne reči i legoše u nj’ uvereni da su učinili sve što je do njih stajalo.

I mislili su u ekstazi samoljublja: jedan grob je dovoljan za mene. Čovek ionako ne može imati više od jednog groba! Zato svako nek kopa svoj! (XXIV deo Ovde)

Sunday, July 20, 2008

O socijalizmu III deo

O socijalizmu III deo; iz raznih dela Borislava Pekića; priredila Ljiljana Pekić.

U realsocijalizmu postoji opšte siromaštvo iz kojeg je isključena jedino povlašćena manjina stanovništva sa državnim i partijskim (komunističkim funkcionerima) na čelu. Socijalistički funkcioneri nisu morali lično biti bogati.

(To su počeli postajati tek kada su izvesne privilegije ukinute, kad se pojavila deca koju je trebalo zbrinjavati i kad se u socijalizam, na zadnja vrata, ponovo uselio izgnani duh poseda i profita.) Na raspolaganju im je stajala znatna državna imovina koju su mogli po slobodnoj volji koristiti.
*****
Kandinsky-Univers
Jedna od upadljivih utisaka iz realsocijalističkog društva je opadanje civilizovanog ponašanja. Kod građanstva se onda javlja vid načelnog otpor protiv nasilno uvedene prostote. Odmah posle rata učtivost se smatrala znakom buržoaske dekadencije i titule „gospodin” i „gospođa” nisu izražavale poštovanje već porugu. „Ti” je dokazivalo druželjublje, gruvanje u prsa naklonosti.
*****
Cilj socijalizma nije despotija, no jednakost i Pravda, a ipak se njegova praksa sadrži u likvidaciji i onih pretpostavki za koje se izborila toliko omražena građanska demokratija i njen tvorac – građanska klasa.

Disproporcija između načela socijalizma i njegove stvarnosti tolika je da se s njegovim inicijalnim idejama gubi svaka veza. Umesto široke oblasti ljudske sreće i blagostanja, dobili smo znatno prostranije, naseljenije, nečovečnije i opasnije fokusno mesto ljudske patnje.
*****
Vladajuća doktrina realsocijalizma imala je neizmerno dosadan, tutorski, apsolutističko-prosvetiteljski manir masovnih narodnih preporoda. Bila je vulgarna, bučna, prodorna, svuda prisutna, sveobuhvatna, uvek nadahnuta, narodnim dobrom i brigom za čoveka, koji je bio njena „najveća vrednost”, pa se valjda zato toliko i rabila.

Socijalizam bi se lakše podnosio kada ne bi zahtevao da se hvali. I to uvek, i povodom svega. Kada bi on terao svoja posla, a nas pustio da teramo svoja. Njegov mu tutorsko-prosvetiteljski karakter, iscureo iz ubeđenja da je čovek žrtva okolnosti, pa, prema tome, izmenljiv, međutim, to ne dopusta.
******
Socijalistička je sloboda – proglašena najviše dostupna čoveku – kombinovana od: neprimernljivih načela (uz ona koja se ne primenjuju), izvanrednog broja ograničenja koja na minimum svode ona primenljiva i sveopšte kontrole tog „oslobađajućeg procesa”.

U idealnoj slobodi sve su funkcije pristupačne svima i prvi je kriterijum sposobnost da se valjano obavljaju. U socijalističkoj slobodi pripadnost vladajućoj partiji i njenoj oligarhiji, uz praktičnu odanost njenim ciljevima, zamenjujuci sve druge kriterijume.
*****
Uslovi života u socijalizmu diktiraju tip morala. Osnovna se briga tiče egzistencije. Održavanje u životu uzima sve vreme i koristi svaku misao. Takvo ustrojstvo režima ima za cilj eliminisanje zahteva za nekim pravom, ličnim ili opštim.

A naročito za pravom na promenu. Čovek koji stoji na rubu ambisa mora da održava ravnotežu, on nema kad da ispituje prirodu provalije, razloge zbog kojih je na njen rub došao i da se raspituje za – vodiče.
*****
Ako spontani mehanizam socijalističkog života nije dovoljan da obezbedi ravnodušnost građana prema svojoj sudbini i njihov revolt spreči, ako on, iz bilo kakvih razloga, i suviše prostora ostavlja za razmišljanje, zaključivanje, pogotovu za proishodeći čin, organizuju se konzekutivne neprijateljske afere,

masovne kampanje, opšte reforme, prestrojavanja (diferencijacije) u hodu (u mestu, zapravo), izdaju se saopštenja, daju obećanja, čini sve što je načelno i logički nemoguće, ali je praktično i dijalektički moguće, da se neizbežno izbegne. Ako se to ne može, onda na dug rok odloži.
*****
U socijalizmu postoji potpuno odsustvo inicijative i šansi za ličnu sreću. Radi se za male pare, a da bitnu razliku u svom položaju, ako radi dobro ili radi rđavo, neće osetiti, a ni otpustiti ga ne mogu.
*****
U realsocijalizmu postoji hronična psihologija opsadnog stanja, izvanrednih prilika i ugroženost spoljnim i unutrašnjim neprijateljima. Opsednuto društvo je posednuta kolektivna pamet. Posednuta pamet je uvek sužena na uzrok svoje fiksacije, izvesnu spoljnu ili unutrašnju opasnost i ne može se normalnom funkcionisanju vratiti sve dok se ta grožnja ne ukloni.

Opsednutost – i posednutost idejom opsade – nikad ne misle drukčije nego kao uplašeni građani opkoljenog grada, da je za otvaranje njegove kapije dovoljan samo jedan izdajnik. Na takvoj se psihološkoj osnovi grade potrebne monolitnosti i eliminišu do krajnjih mogućnosti odlažu zdrave razlike koje bi se, u protivnom, svakako ispoljile.
*****
Prosečan socijalistički građanin podseća na osuđenika, čija sudbina nije definitivna – mada je kao takva zamišljena – već u potpunosti zavisi od njegovog ponašanja na izdržavanju kazne, u ovom slučaju socijalističkog života. To je ponašanje prilagođeno spoljnim zahtevima, uslovima Ideje, Partije, Vlasti, Uprave, i zato veštačko.

Izvesno vreme ova artificijelnost – u obliku glume, nemezisa i ostalih vidova mimikrije – ne menja čovekovu ličnost. Ne menja je, naime, sve dotle dok je kadar da ispod zaštitne maske raspozna i sačuva svoje staro lice.

Vremenom, međutim, doći će do izjednačavanja maske i lica, maska u lice tone i preuzima ga, ali će identifikacija biti neprirodna, prisilna, bolesna, jer neće obuhvatiti podsvest, pravo sedište našeg bića.

Podsvest će se buniti protiv strane svesti, kao što se telo buni protiv presađenog organa. Izlučiće ga u duševnoj konvulziji, ili će, i dalje ostajući buntovna, u nju sasvim potonuti.

Ono što u oba slučaja ostaje, mentalna je i moralna ruševina. Ovako razorene ličnosti realizuju jedno na smrt bolesno društvo kome individualno lečenje ne pomaže, kome je potrebna kolektivna terapija temeljne promene životnih uslova.

U realsocijalizmu možda na njegovu robiju i nećete otići ako odbijete masku da nosite, ali ćete otići svakako ako pokušate njima s lica da je skinete.
*****
Slobodan politički život u realnom socijalizmu, onemogućen monističkom prirodom ideologije, eliminisan je, između ostalog, i argumentima koji su narod u obliku radničke klase – radnika, seljaka i poštene inteligencije – stavljali iznad demokratije, dokazujuci da će višestranačje automatski, po sili balkanskog geopolitičkog darmara, ugroziti državno jedinstvo.
*****
Socijalizam je, doduše, nekoliko puta smerao da promeni kompromitovano ime, ako već sebe nije mogao, ali je i tada ostajao isti. I sad je isti. I pod imenom „demokratske obnove” – što znači da je nekad bio demokratski, pa će ponovo biti; i pod imenom „socijalizma po meri čoveka” – što znači da se do sada krojio po zoološkim parametrima;

i pod imenom „demokratskog socijalizma” – što znači da je do sada bio totalitaran ili ne znači ništa. Jugoslovenski se komunisti ne daju smetati stvarnošću. Nikad se i nisu dali smetati. Ni u ratu stvarnošću nepotrebnih mrtvaca, ni u miru stvarnošću egzistencijalnih potreba živih. Za njih su jedina ozbiljna stvarnost oni sami. Sve drugo je prilagodljivo.
*****
U budućem se kapitalizmu ne možemo odmarati kao u proteklom socijalizmu. Ležeći u istoriji, sa sve četiri u vis, ne može se uspešno izgraditi ni najgori sistem na svetu. I najgori, kako smo iskusili, zahteva izvestan organizovan trud.
*****
Nepoverenje naroda je razumljivo jer je zasnovano na rđavim iskustvima s ranijim političkim trudovima režima. Naš socijalizam je u više navrata, svakih nekoliko godina zapravo, patio od simulirane demokratske trudnoće, ali je, umesto zdravog ploda slobode, pravde i prosperiteta rađao nedonoščad osuđenu na brzu, tegobnu smrt.

Zašto da im se sad veruje? Neko ko je bio jalov, ko je više puta obećavao snažan porod, a rađao jedino mrtvorođenčad ili kratkoveku nedonoščad, ne može nas ni lako ni brzo uveriti da će roditi zdravo dete i to baš sada kad je i nama i njemu ono tako urgentno potrebno.
*****
Iz poluvekovne ere realsocijalizma ostale su nam silne političko-komercijalne, mafijaško-ideološke afere od kojih će živeti pokoljenja istoričara isto onako dobro kao što danas žive njihovi sudeonici. I, naravno, ostala nam je katastrofalna nacionalna, politička, ekonomska, društvena, ekološka, obrazovna, duhovna i moralna kriza.

No, ona je briga jugoslovenske vlade, dok bude postojala, a ne moja. Moja je samo ukoliko se toliko dugo produži i tako nesrećno razvije da mi ne dozvoli smrt u građanskom krevetu.

Saturday, July 19, 2008

O socijalizmu II deo

O socijalizmu II deo; iz raznih dela Borislava Pekića; priredila Ljiljana Pekić.

Termin „realsocijalizam” je novijeg datuma. Ali ga je pripremilo panično, vidovito osećanje u stvar upućenih socijalista da realizacija njihove društvene filosofije ne ide baš najbolje.

Potrebno je, stoga, bilo što pre njegovu istorijsku praksu i empirijsku projekciju preventivno i sanitarno odvojiti od izvorne ideje, da ono, u čemu su se hteli videti tek prolazni simptomi, retroaktivno ne postane neprolaznim uzrokom bolesti.

Tako je „realsocijalizam” postao termin za „socijalizam” – mahom marksističkog modela – koji se primenjuje i koji evidentno ne uspeva, a izraz “socijalizam” ostao je da pokriva nešto što, pošto nikada, navodno, nije ni pokušano, ne možemo znati da li će ili neće uspeti.

Termin „realsocijalizam”, na kome insistiraju čak i socijalisti nemarksističkog porekla, nije prvi ni jedini pokušaj preventivnog bekstva ideje od vlastitih istorijskih posledica.

Zbog toga smo i nesrećnog Marksa tranširali u komade, delili na mladog i starog, srednjeg, valjda, za rezervu ostavljajući, usvojljivog, delimično usvojljivog i neusvojljivog, primenljivog i neprimenljivog, ovakvog i onakvog.
Miro_La_Lune
*****
Socijalizam koji nam se ne sviđa, u prvom redu što nije uspeo, a tek onda iz drugih humanijih obzira, zvali smo njegovom perverzijom revizionizmom ili staljinizmom, već prema politici, trenutnoj potrebi ili oportunosti.

Onaj koji nam se, navodno, sviđao i uvek pre nego što bi ga iskusili, zvali smo svakojako, najzad i „samoupravnim”, sve dok se i taj nije rđavim pokazao, dok i on nije otišao u prenatrpanu staretinarnicu propalih proba socijalizma da pronađe svoju dušu.

Što će ideja u svoju odbranu u buduće preduzeti, ne zna se. Uostalom, možda je konačno došlo vreme da ideja u radu za građane malo predahne – uostalom trajna je, neuništiva, ne mora se žuriti – a građani povodom nje nešto da preduzmu.
*****
Pitanje konfidentstva kao društvene pojave ima različite vrednosti. Ono je ofanzivno sredstvo jedne nesigurne moći, čiji i ostali mehanizmi počivaju na moralno sumnjivim pretpostavkama i još sumnjvijim ciljevima, u svakom slučaju, na vidljivom prekoračenju društvenog punomoćja, ako priznajemo da je ikakvo uopšte postojalo, da je ta vlast legitimna.

I ne može se razumeti osim kao konstitutivni deo sistema, inspirisan vlastitom ilegalnom prošlošću, u kojoj su, to tek sada otkrivamo, podzemne, karbonarske, mafijaške operacije zamenjivale javne činove.

S građanskog stanovišta, međutim, denuncijanstvo na socijalističkoj slobodi, ma kako ograničena i nepotrebnim klopkama minirana, ne zaslužuje naše razumevanje. Jer ako su te klopke potrebne, nije potreban socijalizam, odnosno tada priznajemo da i socijalističku slobodu treba da shvatimo kao zatvor.
*****
Epicentralna laž iz koje sve ostale proističu tiče se fundamentalne protivrečnosti između socijalističkih načela kakva se ideologijom proklamuju i tih načela primenjenih u društvenoj praksi i praksi upravljanja državom, kontradikcije, dakle, između socijalističke utopijske filosofije i njene povesne empirije –

rumunskog genocida, berlinskog zida, montiranih procesa „narodnim neprijateljima”, ruskih ilegalnih pogroma, tenkova na Trgu nebeskog mira, oligarhijske tiranije partijskih kadrova, nezasitog polipa materijalne i moralne korupcije uvučenog u sve pore državnog organizma, radikalnog narodnog osiromašenja,

policijskog terora, jednopartijskog monopola kako nad celinom tako i u svakom detalju, svakoj ćeliji društvenog mehanizma, represije i logorskog koncepta državne organizacije, niskog životnog standarda, masovne propagandne manipulacije i makijavelističkih načela održanja moći.
*****
I ako nepristrasno upoređujemo javni moral jednog real-socijalističkog društva i moral jedne robijašnice, malo ćemo razlika ustanoviti. I jednim i drugim apsolutistički će vladati dva načela: egzistencijalne nužnosti i memezisa.
*****
U realsocijalizmu mnoge vam praktične slobode, uostalom – a za njih je većina ljudi jedino zainteresovana – i nisu uskraćene. Ostale su nedirnute, samo ih vi, u jurnjavi da ih iskoristite, niste primećivali. One se, naime, takođe podrazumevaju. Zna se po sebi šta ste vi slobodni da radite.

(Između ostalog i da je, mada ne izričito, dopušteno sve što izričito nije zabranjeno.) Vaše je vreme redovno jedino vaše, ako vam ga drugi ne kvare. Vaše su odluke takođe vaše, ako možete da ih sprovedete. Imovina, ako nije nacionalizovana ili eksproprisana da utemelji partijsku „društvenu svojinu”, vaša je, na vašem slobodnom raspolaganju.

Ukratko, ona postoji. Jedino vi niste imali vremena da je vidite i da joj se divite.
*****
Nikada vam neće pasti na pamet da izvesna savremena društva, među kojima se ističu socijalistička, koja sebe smatraju civilizovanim, postupak žrtvovanja actečkog jedenja boga, već odavno primenjuju prema svojim vođama. Pošto su im najpre ukazivali sve počasti srodne idolatriji, svečano ih putem kultnih sudova, prinose na žrtvu kolektivnim razočarenjima svog naroda.

Obožavanje starih ruskih boljševika, prethodilo je njihovoj masovnoj obrednoj likvidaciji. Bog, naime, ne prima beznačajne žrtve: „Dosta mi je”, veli on gnjevno Mojsiju, „žrtava paljenica, pečenja jarećeg!” Od Adama zahteva žrtvovanje rođenog sina. Od revolucije smrt njenih najmilij sinova, dece njene krvi.

Ko to ne shvata nikad neće biti revolucionar. Između duboke vere pripadnika Konda da će posle žrtvenog kasapljenja jednog naročito odabranog saplemenika godina biti rodna, te nastati blagostanje, i vere domorodaca realkomunizma, boljševizma da će,

posle uklanjanja izdajnika revolucije, streljanja Kamenjeva, Zinovjeva, Buharina, Tuhačevskog, itd, ili njihovih kopija po drugim narodno-socijalističkim zemljama, sve krenuti nabolje, jer rđavo je samo zbog njih, nema supstancijelne razlike.
*****
Granice slobode u realsocijalizmu društvene su prirode. Ako dublje ne razmišljate o svom ljudskom položaju – a ko za tako nešto ima vremena i novca? – osećate se slobodnim. No, ako malo bolje zagledate tu slobodu, zaprepastiće vas broj ograničenja kojima vas ona prepušta, pa i izlaze.

Neka, razume se, nećete zapazati, jer ste na njih od malih nogu navikli, druga će vam izmaći, jer se s njima još niste sudarili (za sada se vas ne tiču, ne tangiraju vas), treća vam se ne ćine naročito teškim, četvrtu vrstu i ne držite obaveznom, sve dok zbog nepoštovanja njenih zahteva ne budete kažnjeni.

Svejedno, ona su tu. Vaša je sloboda u suštini sistem simultanih, među sobom kombinovanih ograničenja. Šta nije potrebno prestaje biti važno sve dok nismo spremni ili dok ne budemo sposobni da obavimo ono što uistini jeste. Vaša je slavna sloboda puko naličje prinude, njen, ni za koga važan, ostatak. U tom pogledu robija je samo pooštravanje uslova zatvora u kome vi već jeste.
*****
Realsocijalistička (realna i socijalistička) sloboda je pod punom kontrolom državnih organa, potpomognuta Partijom i odozgo indukovanim strahom građana. Stah se širi. Osnovni uslov za vladavinu „naoružane” despotske manjine je time stvoren.
*****
Represija i terror zasnovan na strogim ali ambiguitetnim zakonima i širenju straha osnova je realsocijalističkog društva. U Duhu zakona Montesquieu je strah i strepnju uzeo kao obeležje despotija. Dodaćemo im i neizvesnost, široko polje egzistencijalne nesigurnosti, iz kojeg strah i strepnja dobijaju svoje zemaljske hrane.

Slobodu ne odlaže terror. Uvek je odlaže strah od tetora. U normalnom, civilnom poretku stvari ovakav strah se javlja samo kada ste počinili delo kažnjivo zakonom, a još niko za to ne zna. On je uvek vezan za realan razlog. U depotijama je načelan. Plašite se za svaki slučaj.

Po javnom iskustvu znate da za kaznu u vašoj socijalističkoj zemlji nije neophodno delo. Da je dovoljna sumnja. Pa ni ona. Tek objektivna mogućnost izvršenja dela. Najzad, ni ona. Sasvim je dostatna neka opšta potreba za krivcem. U mladosti boljševičke revolucije, recimo, da budete buržujskog porekla i uđete u kategoriju načelno klasno krivih.

Friday, July 18, 2008

O socijalizmu I deo

O socijalizmu I deo; iz raznih dela Borislava Pekića; priredila Ljiljana Pekić.

U problemu: moral – politika, cilj – sredstvo, leži osnovna razlika između svih „ortodoksnih“ i svih „oportunista“ u svim socijalno-političkim pokretima kroz istoriju.
*****
Posle drugog rata socijalizam je najpre zahtevao da gazde budu debele, a radnici usukani, sad se traži da bivše gazde budu usukane, a bivši radnici debeli ... i opet, jao piscu, koji bi se usudio da napravi simpatičnim ijedno lice, koje je na društvenim lestvicama stojalo pre rata više od musavog referenta.

Svi ostali su bili neizbežno, korumpirani, nelojalni, grabljivi i nemoralni, a ako nisu – onda su morali biti penzionisani invalidi u očajanju. Krupni uvek gaze sitne, veliki zloupotrebljavaju male, moćni uvek gnjave nemoćne. Oni koji imaju, nužno su zli.

Dobri su uvek oni koji nemaju. Pametni su jednovremeno obavezno i pokvareni kao da za pamet treba neko dobro izvinjenje. Glupi su, naravno, svi čisti kao device. Premda je u životu dovoljno slabih, koji su zli, i siromašnih pokvarenih glupaka.
*****
R. Lichtenstein-Noise
Iz činjenice da je jedno načelo rđavo ne sledi nužno da njemu suprotno nije. Iz fakta da je dan svetla ne proizilazi da noć obavezno mora biti mračna. Postoje naime i polarne ... Eventualne prednosti socijalizma mogu se izvlačiti jedino iz njega samog.
*****
Socijalizam je naličje kapitalizma. Kapitalizam i socijalizam su rezultat jedne iste duhovne zablude i greške u istorijskom kretanju, pa se socijalizam ne suprostavlja kapitalizmu, nego ga razvija sve do njegove najdublje i najradikalnije faze, vlasti apsolutne, despotske vlasti materije nad čovekovim duhom.
*****
Socijalizam je izdanak kapitalizma večno vezan za njegova ograničenja, time što pokušava da na drugi način postigne njegove ideale, i to ideale jednog materijalnog blaženstva na zemlji.
*****
Socijalizam počinje da liči na bolest sa atipičnim simptomima. Simptomi su ponekad drukčiji i lakši, ali je, ne zavaravajmo se, bolest ista i još uvek jednako smrtonosna za ljudske slobode.
*****
Demokratski socijalizam mora podrazumevati i pravo otpora socijalizmu, inače se ne može definisati kao demokratski. Demokratske slobode obuhvataju i pravo građanina da ih odbaci inače se ne mogu definisati kao slobode.

Ako se prihvati ideja moraju se prihvatiti i odgovornosti za njene činove; ništa ne može pripadati jednoj ideji, a da mu ne pripadaju njena dela. Kao što je svaki nacist odgovoran za Aušvic, svaki je naš komunista odgovoran za Goli otok.
*****
Za mene termin „socijalistički pluralizam“ ne donosi slobodu, povećavajući broj onih koji će njenim posredstvom dobiti. To samo učvršćuje moje ropstvo, moj osećaj isključenosti. Ukoliko više ljudi ima slobodu koju ja nemam, moja nesloboda postaje sve veća.
*****
U socijalizmu se politička sloboda treba da meri mogućnošću izražavanja antisocijalističkih ubeđenja. Kao što je mera demokratije u demokratijama određena obimom slobode u kritici ne samo njene prakse već i njenih načela.
*****
Ako je moja sloboda određena mojim odnosom prema socijalizmu, ako zavisi od mere u kome ga ja prihvatam ili odbijam, ja sam uslovno – slobodan, isto onako kao što osuđenik na uslovnoj slobodi svako novo prekoračenje uslova plaća novim zatvorom.
*****
Ceo koncept boljševičkog socijalizma ničeanski je.
*****
Princip prinude je u SSSR-u ostajao isti, samo su se menjale kombinacije dželata i žrtve.
*****
Socijalizam je relativno brzo osvojio proleterijat. On ge je najpre obavestio da je istorijskom nužnošću, nekom vrstom božanskog programa, određen za vladajuću klasu i da će vladajućom klasom neizbežno i postati, zatim ga je napravio takvom vladajućom klasom – po udžbenicima, za sada; da ga uistinu napravi više nije bilo potrebno – vlast se imala, moć posedovala, fakat da radnička klasa i nije baš egzaktno i izričito pozvana da preuzme svet mogao se poštovati, iako se još uvek ne priznaje.
*****
Istina je da marksistički socijalizam ukinuo nezaposlenost, ali je takođe istina da je to još temeljnije izvelo ropstvo.
*****
Ko kaže da je za pobedu socijalizma nužno da u se u njega veruje? Ponekad je dovoljna samo pobeda.
*****
Kod tih čofekoljubaca sve je u žifotu otimačina i drpanje. Krađa i prekrađa. A istorija injventar ko je što kome zdipio i zašto. Autolična je to filosofija, lopovska i sama.
*****
Od mnogih mrtvih formi feudalnog života napravila je pobednička buržoazija svoju prirodu. A socijalizam sa višestranačkim sistemom, narodnim predstavništviom, slobodom govora, zbora i dogovora, nezavisnim sudovima, kritičkom štampom, tržištem, ekonomskom utakmicom i neograničenim privatnim vlasništvom, zar je to socijalizam protiv koga bi pravili ilegalne organizacije?
*****
Socijalizam je najgori za one koji u njemu žive, bolji za one koji ga sprovode, ma gde živeli, još bolje za one koji ga van njega propovedaju, a najbolji za one koji ga ne poznaju.
*****
Disproporcija između načela socijalizma i njegove stvarnosti tolika je da se s njegovim inicijalnim idejama gubi svaka veza. Umesto široke oblasti ljudske sreće i blagostanja, dobili smo znatno prostranije, naseljenije, nečovečnije i opasnije fokusno mesto ljudske patnje.
*****
Socijalistička je sloboda – proglašena najvišom dostupnom čoveku – kombinovana od neprimenljivih načela (uz ona koja se ne primenjuju), izvanrednog broja ograničenja koja na minimum svode primenjene i sveopšte kontrole tog „oslobađajućeg” procesa.

Kada bi se idealna sloboda dala prikazati u formi građevine, ova bi morala imati što manje zidova, što šire prozore, nijedna vrata zabravljena, najbrže komunikacije iz prostorije u prostoriju i slobodna, voluminozna dvorišta.

U građevini socijalističke slobode zidovi su debeli i neprobojni, prozori uski i zaštićeni rešetkama, sva vrata uvek zaključana, komunikacije lavirintske, duge, zamršene i zamračene, a drvorišta tesna i neprohodna. Socijalistička sloboda arhitektonski liči na zatvor.
*****
U socijalističkoj slobodi, pripadnost vladajućoj partiji i njenoj oligarhiji, uz praktičnu odanost njenim ciljevima, zamenjuje sve druge kriterijume. One su, sposobnosti recimo, ponekad dobro došle, ako postoje, a ponekad i nisu. (Sposobnost u društvu zasnovanom na nesposobnostima nije vrlina.) Ali obavezne nisu nikad.

Thursday, July 17, 2008

Pismo Pekića Ljiljani

Pismo Borislava Ljiljani i Aleksandri Pekić; priredila Ljiljana Pekić

PISMO BROJ 67.
Beograd, 29. 10. 70.
Mile moje,
danas sam ustao rano, vreme se prolepšalo, i ja bih da dok je takvo posvršavam spoljne poslove, jer znam kako mi je teško po hladnoći izlaziti. Nameravam da uzmem knjigu iz Prosvete, da Mihizu odnesem za Atelje “Doviđenja, druže, doviđenja” i još da neke tekstove dam Ljubiši na prekucavanje.

Pišem pismo u šest ujutru. Uz crnu kafu posle doručka. Oko devet idem u varoš. Juče sam dobio 10 000 starih dinara za ono književno veče. Izgleda da oni honorar smanjuju ukoliko život postaje skuplji.

Pročitao sam Radojčićev članak u Politici u kome govori o ekspozeu ministra finansija tamo iz koga proizilazi da će nešto poskupeti socijalno, prevoz unutar Londona i školske kuhinje, s druge strane porez će biti nešto manji (ali za one koji plaćaju veliki). Šta ti misliš o svemu tome?1963-Jastrebac-01.jpg ŠTO VELI MIMA? ŠTO ČINI MIKI? KAKO SE PREMA TOME POSTAVLJA SONJA? (Šteta što to ne mogu crnogorski da izgovorim jer samo onda to zvuči kao da se drži miting.) Ja predlažem da iziđu na ulice. Pa kako kome neka bude. Jal’ oni, jal’ vlas’. (Sad sam baš zabeležio: sve je u Božjoj ruci, samo sam ja u rukama policije.)

Danas sam dobio program Nemačkog južnog radia, gde ima o mojoj emitovanoj drami lep sadržaj i velika slika, dosta uspela. Kada se ja sviknem na tu knjižiću poslaću ti je zajedno sa drugim materijalima.

Šaljem ti takođe isečak iz kojeg ćeš videti da je Narodno za svoju Malu scenu primilo moju dramu. Tako da mislim da ću tu uspeti da dobijem onaj novac koji sam u prošlom pismu spomenuo. Posle ću to, pošto je bila radiodrama, pa pozorišni komad, pretočiti u operu, balet a možda i u klizanje na ledu. Zatim ću napisati na tu temu scenario za film, televizijsku seriju a ostatak krčmiti kao feljton u Večernjim novostima.

U njima izlaze odlomci Milanovih memoara. Na Sajmu ta knjiga, prevedena čini mi se cela, dominira štandom Otokar Keršovanija. Moja je prva na štandu Prosvete i kao jedina iz Luče istaknuta u Grafičkom zavodu. Kao što vidiš familija se dobro na isturenom frontu drži. Knjiga košta kao i Solženjicin (u istom je izdanju) pa će malo popričekati da je kupim.

Oko knjige sam video neke matorce koji se sve nešto domunđavaju, kao bi da je dodirnu, ali ne smeju, sve se osvrću. To će nema sumnje u Beogradu biti bestseler. Za sada je to moja knjiga. Ja i Milan ćemo se valaj boriti do istrage, mada nemam šanse – tek kada zemlju zavijem u crno mogu na to računati da me čitaju.

Mile moje, ženo i ćerko, dobio sam pismo od 23eg. Juče vam je Mama pisala pa ćeš videti da nema razloga za brigu što se tiče grejanja. Kupuju peć sa bocom koju će kasnije u kujnu. Mi smo slobodno mogli malu našu peć da donesemo da smo znali. Međutim, ona ne bi mogla u ovu sobu jer nema gde sulundar da uđe.

Silno me rađuje što si sa televizijom zadovoljna, to znači da ću i ja biti. Vidim da ti je na umu štedljivom bila da ga ne prijaviš, nemoj se Maco šaliti, nemoj da imaš posla sa policijom, kumim te bogom. Potpuno odobravam tvoj ulazak u sindikat.

Nemoj zaboraviti da za razliku od izvesnih socijalističkih zemalja u kojima sindikat nema nikakvu ulogu (nju je preuzela Partija kao zaštitnica interesa radničke klase) u Engleskoj sindikat ima i te kakav značaj.

Jedva čekam da počneš da štrajkuješ i da se okićena transparentom, ruku pod ruku sa ultrarevolucionarnom Sonjom šetaš hodnikom ispred kancelarije ministra Beketa. Nemoj zaboraviti da se pri tome slikate.

Mala moja Macana, kad rekoh da mi pišeš jednom nedeljno, nisam mislio da to bude jednom mesečno, ti našla pa zašla, u stvari znam da si zauzeta, pa sad i ta televizija, ubi bože, ali ipak nešto napiši. Interesuje me poglavito tvoja škola i tvoji utisci o profesorima i đacima.

Opet se vraćam velikoj Maci, stvarno znam koliko si zaposlena, a ja opet ne mogu a da ne živim od jednog do drugog tvog pisma, često otvaram sanduče mada znam da pošte ne može biti. Šta se tu može. Čini mi se da sam opet ustalio pisanje na stari ritam. Ne očekujem da me sada nešto naročito poremeti.

Nadam se da ćete se lepo za Slavu provesti, mada ja sumnjam da će tako lepo i Maci biti. Šteta što Mima ne slavi.

Jeste li se slikale našim aparatom ili kod fotografa. Jer ja bih voleo da vidim kuću u kojoj živite. Jednom učinite to, snimite kuću, školu i zgradu u kojoj radiš. To su tri stvari koje me silno interesuju. Valjda se neko tamo razume u te proklete aparate?

Sada će skoro devet sati, ja sam pismo prekidao pa radio nešto drugo, moram se spremiti za varoš. Kod Mikeza koji je postao umetnički direktor Ateljea između ostalog treba da intervenišem za Đokinu Zlatu koja je ostala bez angažmana.

Ostavila je Novosadsko pozorište da bi ovde bila sa Đorđem, i sada visi, to Đoki ne smeta, ali nju izbezumljuje, meni je nje žao, ja to razumem, i ti bi se tako osećala, a ovo je još gore, ona je glumica i velike pauze jako utiču na karijeru. O tome ti je i Rada pričala. Radu nikako da vidim. Mogla bi i njoj napisati pismo, a ja bih ti adresu pribavio.

Ljubavi moja mila, i moja mala lepa dobra ćerkice beskrajno vas voli vaš Duško, Tata.

Wednesday, July 16, 2008

Pismo Pekića Bratiću

Pismo Borislava Pekića Radoslavu Bratiću; priredila Ljiljana Pekić

London, 1. 12. 1983.
Dragi Bratiću,
čestitam ti, najpre, Dan Ujedinjenja, pod pretpostavkom da za to još ima razloga. (Blaženopočivši Aleksandar ih je imao, nama, izgleda, tek predstoji da ih otkrijemo.)

Šaljem ti intervju za Književnu reč. Sniman je na preskok, kako sam kad imao vremena i raspoloženja, ali je čini mi se postignuta ubedljiva celina. Možda ponešto neortodoksna, ali je baš u tome tajna njegove ubedljivosti. Zatim sam diktate s trake skinuo, redigovao, dopunio i teme preraspodelio na nov način.1963-Jastrebac-01.jpgLično držim da je to najbolji intervju koji sam ikada ikome dao. Ali se obično dešava da se drugima najviše sviđa ono što ja ne marim, a najmanje ono do čega je meni stalo.

Možda je za list predug. Ne mogu, nažalost, pristati da bez moje izričite, pismene dozvole, budu izvršena ikakva skraćenja. Čak ni tzv. tehnička. (Ta su najopasnija.) Ali ako mi se za pojedine odlomke dâ razuman razlog, neću praviti pitanje. Razumeću i ako ne bude štampan. Budi dobar da o ovome porazgovaraš sa urednikom.

Tražim, dakle, ono što sam sâm prekršio. Učinilo mi se da će meni biti lakše da intervju dopunim i preustrojim, nego tebi – jer bi tebe sputavali moji odgovori, a ti si već ljubazno svoja pitanja označio kao uslovna.

Neka sam odbacio jer nisam držao da su dovoljno važna ili što bi zahtevala predugo objašnjenje (o Cincarima, Londonu, Golding, itd.), neka sam sažeo (o Besnilu, na primer, o kome sam se po novinama već dovoljno napričao), neka, opet, razbio na sastojke, a neka nova sam dodao, (o mom antimaterijalističkom konceptu u Runu, i problemu posedovanja).

Glavna promena je u dva pravca:

pokušao sam razgovor da napravim usmenim (ja sam odgovore, najzad, diktirao, nisam ih pisao), pa time i življim. Zato sam ga razbijao, uzevši slobodu, kako već rekoh, da ti predložim izvesna potpitanja, koja, ako se slažeš, možeš preformulisati, ali pazeći da u novom kontekstu moji odgovori ne postanu besmisleni.

Primetićeš i jednu drugu notu – humor. Ona je u skladu s mojim rukopisom, a intervju mi se činio bez njega – prepotentnim, u svakom slučaju - apokaliptičnim.

Prekomponovao sam ga jednom logičkom linijom. Počinje profesionalnim temama, s kojima se interpretiraju filosofske, prelazi na društvene, i završava se osobnim, (od ugodnog, dakle, ide neugodnom; kao život, uostalom).

Pretpostavljam da će trebati naslov. Predlažem, mada ne insistiram: "I ĐAVO SE PONEKA OKLIZNE ..." Opšti je, a određuje ironičan ton.

Prilažem sliku. Molim da se ispod nje stavi: snimio arh. Ivo Simović. (To je autorizovana slika, koja se pojavljuje u raznim enciklopedijama.)

Imam sad nekoliko ličnih molbi. (Kao i moji Simeoni ništa ne radim zabadava, odmah tražim protivuslugu.)

1. Kad intervju pročitate ti i urednik Književne reči, molim te da mi javiš ide li ili ne. Uzgred ga pitaj da li bi ga interesovala dva moja kratka eseja – koja ti šaljem – "Diskretne čari kompromisa" i "Morbus Pauli ili o Preobraćeništvu".

Ako ne, daj ih Vuku. Ja bih ih Vuku odmah dao, ali za njega već spremam nešto drugo, samo od njega očekujem odgovor. (Kad "Morbus Pauli" pročitaš, baš me zanima prepoznaješ li glavnog junaka, koji, naravno, nije slikar.)

2. Ako intervju izađe, molim te, da mi pošalješ odnosni broj Književne reči, jer su mi list prestali slati. (Verovatno nisam platio, ali ako bi mi račun poslali na Beograd, Malajnička 7, pretplatio bih se za 1984-tu.)

3. Da kažeš Mirku kako sa nestrpljenjem očekujem njegovu knjigu. Sa svojom se ne žurim, jer znam da je neće čitati. Doneću je Bobi. Ona će mu ispričati o čemu je reč. Mora samo paziti da nema na očima crne naočare. (Znamo za te trikove!)

Danas sam u nekom NIN-u pročitao za nekog energičnog energetskog morona koji tvrdi da nuklearna industrija nije opasna. Pozvaću ga da sa porodicom letuje na Irskom moru. Imaće lepo društvo u radioaktivnim algama koje nam okean pljuje u lice pošto smo od njega počeli praviti đubrište.

(Naknadno otkrivam da se zove POŽAR! Baš kako treba!) Ako ne može doći, nek pošalje bar svoju kožu.

Srdačno te pozdravlja, želi srećan Božić i Novu (1984!) godinu
tvoj Pekić.
P.S. Ne moraš čuvati pismo. Imam kopiju!

Tuesday, July 15, 2008

Pismo N. Miloševiću

Pismo Borislava Pekića Nikoli Miloševiću; priredila Ljiljana Pekić

London, 1. dec. 1982.
Dragi Nikola,
hteo sam da ti pišem odmah po dolasku u London, ali me je bronhitis, pribavljen u Beogradu, tek ovde u pravom smislu reči stigao i tek sada se osećam nešto bolje.

Počinjem da sumnjam da ta moja, već i redovna padanja u postelju, na i najkraći dodir sa Beogradom i domajom, nisu više isključivo fizičke prirode, nego da u njima ima i nečeg psihološkog, možda u smislu teorije da je svaka bolest neka vrsta neapsolviranog greha.

Više me ne zadovoljava opšte objašnjenje da bolujem jedino zato što se u Beogradu vraćam nezdravom i „intenzivnom" životu od koga sam se odvikao.

Budući da već duže vremena, poput nekog racionalističkog davljenika, tražim svoje robinzonsko metafizičko ostrvo, sklon sam da u tim mojim „beogradskim virusima" vidim više od onih bioloških, neke „metafizičke viruse" koji mi preko tela saopštavaju za sada nejasne i neodgonetljive poruke.K. Malevich-Suprematism-1U međuvremenu sa pročitao tvoj predgovor. Želim da ti kažem – a od mene je, pogotovu ovom naročitom prilikom, daleko i pomisao na neke formalne učtivosti – da sam, povrh drugih, analitičkih osobina ispoljenih u ovom radu o mojim knjigama, naročito bio srećan – umereniji izraz mi na um ne dolazi – zbog jedne tvoje sinteze, koja, mislim, dotiče samu srž mojih, ako ne literarnih egzekucija, svakako mojih ciljeva.

Izraz mitomahija tumači moje knjige bolje nego bilo koji drugi, u onome što bi one želele da budu.

{Drugo je pitanje, koga ostavljam za neki budući razgovor, hoću li uspeti da odolim trajnom iskušenju i da na ruinama drevnih ljudskih mitova pokušam izgraditi jedan nov – polunov, prefarbani stari, jer „uistini novog nema ničeg pod kapom nebeskom" –

i tako našim zabludama, uglavnom antrpocentričnim, dodam i jednu novu, odnosno prividno novu. Iskušenje je, kao što i sam pretpostavljaš, veliko, i ono potiče delimično i iz sujete razoritelja koji se plaši da jednog dana ne otkrije – dana u kome je to najčešće kasno – da s čistim prostorom kojeg je rušenjem dobio ne zna šta da čini.

Onako otprilike kako su iskusili, prema tvojoj lucidnoj analizi ruski politički socijalisti. Sve će to, naravno, zavisiti kako od prirode moga dara (ograničavajućeg faktora) i duhovnih iskustava što me još čekaju (podsticajnog faktora).}

Sva ta moja „mitomahija" – ja sam o tome do sada retko pisao i govorio – potiče, zapravo, od dubokog ubeđenja da je čovek, da je čovečanstvo, ovakvo kakvo jeste – a drukčije više ne može biti –

osuđeno na eksterminaciju i da se fatalna pogreška, ako se niz nesrećnih okolnosti ukupnog razvoja može tim terminom nazvati, nalazi daleko i z a nas, još na međi, ili bi bolje bilo reći
r a s k r s n i c i , našeg prirodnog i istorijskog stanja, a da su svi mitovi što i danas komanduju našim umom i našim činovima tek neka vrsta garde koja nas na gubilište vodi.

Taj poslednji mit, mit čoveka i čovečanstva, onaj iz koga jamačno proizilaze i svi ostali, nužan možda kao jedina protivteža ništavilu, pošto smo se drugih odavno odrekli, nameravam da „oči u oči" sretnem u jednoj svojoj budućoj knjizi koju sam koncipirao pod naslovom Atlantis i o kojoj bih voleo, ako ti vreme dopusti, malo da sa tobom porazgovaram kada se u Beogradu ponovo budemo, ovog puta nasamo, videli.

Tim pre, što mi se nekako čini, da sam po prvi put u toj knjizi na putu da se od mitomaha pretvorim u mitotvorca, što me intenzivno oneraspoložuje. Teši me jedino apokaliptično finale zamišljene povesti, ali me s druge strane plaši taj užas koga tamo vidim, i patnja koju predviđam, nije tek umetnički dekor nekog panteističkog optimizma.

Optimizam pisca koji stari uvek je sumnjiv. Premda ponekad može biti i znak dubljeg razumevanja, ili mirenja, što je isto, neretko je predznak demencije.

O lepom mišljenju o mojim knjigama – premda mi je drago - neću da govorim, na planu vrednosti nisam pozvan da dajem sud, ali nalazim da je ravan značenja ispravno protumačena, u svakom slučaju dat dobar putokaz gde ih treba tražiti.

U praktičnom smislu naročito korisnim držim tvoj napor da izvesna značenja, potopljena u lokalne istorijske ili vremenske dekore, univerzalnim učiniš (kod Čuda ili Vampira, recimo).

Uzgred, našao sam izvesnih bliskosti između mojih tumačenja samomanipulacije kod Rutkowskog i tvoje fundamentalne analize "ideološkog preobrata" kod Dostojevskog, kao i čitavog rafiniranog sistema alibija za ono što je on, očito do kraja života, smatrao intimno izdajom mladalačkih ideala.

To samo dokazuje da su izvesni životni mehanizmi, kraj sve raznovrsnosti u pojavi, samo varijacije nekih arhetipskih šema.

Pročitao sam, naravno, odmah i tvog Dostojevskog, a nisam mogao odoleti, takođe naravno, da odmah pročitam i Berđajeva. (Izuzev odlomaka, međutim, od Članaka i Dnevnika sam se za sada uzdržao, jer bi me sve to sasvim pomelo. Trenutno radim nešto čemu bi tako pametne stvari samo škodile.)

Mislim da si napisao sjajnu i intelektualno izvanredno poštenu knjigu, hoću da kažem beskompromisnu, i da pisci takvog ranga kao što je Dostojevski drugu ne zaslužuju.

Povezivanje njegovog "istorijata" sa istorijom njegovih ideja izvedeno je besprekorno i u sklopu stanja duhova ondašnjeg vremena, ali s uvek jasnim upozorenjem da se tamo nalaze i izvesni koreni naših današnjih stranputica. Knjiga je, ukratko, „jezivo" živa. A to dokazuje koliko je jezivo živ i Dostojevski.

Nadam se da ćemo o tome drugom prilikom više moći da razgovaramo. Mene pitanje interesuje upravo zbog "mita o čoveku i čovečanstvu" kome Dostojevski nije dao mali doprinos.

A sada mi dopusti da ti skrenem pažnju na nekoliko sitnih u prvom redu, čini mi se. slovnih i štamparskih omaški:
1. Na strani 12 rukopisa, 5, 6. red odozdo piše "Henob", a treba da stoji "Hinom".

2. Na stranama 62, 5. red odozdo, 63, 15. i 19. red odozdo, piše "nebeska stihija", dok se ja služim izrazom "Nebeska Skitija". Može zapravo i jedno i drugo u datom slučaju, samo će čitalac misliti da je po sredi greška.

3. Ovo je najvažnije. Na par mesta govoriš o Zlatnom Runu kao završenom delu. To je, naravno, možda nužno zbog Odabranih dela, ali faktički Runo nije dovršeno i ja upravo pišem VI i VII knjigu, i to će biti pravi kraj.

(Na omotu piše da će Runo biti u V knjiga, ali ja sam mislio na unutrašnju strukturu – na pet tefreta, dok tomova ima VII.) Za mene je ovo važno stoga što tek u VI i VII knjizi proširujem značenje mita o posedovanju na sve druge oblasti međuljudskih oblasti, što iz sfere istorijskog ulazim u mitsku sferu i što finalom pripremam Atlantis.

Naravno, to sve tebe u predgovoru ne treba da se tiče, ti pišeš na osnovu onoga čime raspolažeš, ali se pitam, ipak, ne bi li bilo umesno da se pitanje toga da li je Runo završeno ili ne ostavi jednostavno otvorenim? Postupi, molim te, kako nađeš za shodno.

Još jednom želim da ti najiskrenije zahvalim na velikom trudu i razumevanju.
Želim ti sve najbolje za praznike. (Čuvajte mi Postolovića!)
Tvoj Bora

Monday, July 14, 2008

Pisma Bulatovića Pekiću

Pisma Bulatovića Pekiću; priredila Ljiljana Pekić

Pariz, 24. 1. 66.

Dragi Pekiću,

najzad sam se dokopao adrese ... našao sam je nekako .... a knjiga tvoja od onoga još dana kada je u auto moj bačena, i ne izlazi iz mog kosmosa. O tome ćemo po povratku – ovde si mi sa Andrićem, Kisch-em i još nekima na novom stolu.

Čitam te po ... pijenju, izjutra, očekujući da ne bude pošte i telefona. Osećam potrebu da ti dugo pišem, a imao bih i o čemu ... ali neko mi dolazi za časak – dva, pa žurim da te podsetim da sam živ i da me možeš slušati preko Radio Pariza: 30. 1. 66. Vreme (novo): 18,30 – 19 h. Kratki talasi: 31,19: 31,35; 41,78; 50,39 ....

Javi se. Kako je protekao le congres? Iz čega su to istupili Davičo i Gedža? Kako novi dinar ... na ovoj zimi? O svemu (jedino o sebi!) piši. Čak i o nitkovima koji, ako ništa drugo, i oko naše ličnosti biće.

Pozdravi sve. Tebi zna se, više no stare simpatije – novi afiniteti. I uskoro: posle USA, posle Londona i magle na Balkanu. Sve sam na radiju kazao. Piši!

Bule

W.Turner-Shipwreck

Vogel nod Bohinjem, 27. 7. 67.

Mili i do te mere dragi Pekiću,

evo nas nad bezdanom, dole se vide netalenti i filatelisti, i šatori švapski. Kovač te obožava, imitira, to jest podražava, bez uspeha pije – odmah je pijan poput amatera, valjda zbog slabosti pića.

Ti nam nedostaješ, njemu posebno, jer želi da te stigne ili da ti se približi: traži od mene formulu, misleći da sve mogu, a ne zna (siromah!) da je njegov problem i moj problem - zbog toga ti i pišem, kajući se pomalo, jer teško je meni priznati tako nešto.

Vide se orlovi, evo aviona – prvo živo biče od jutros, od juče. Jednom sam ti već pisao, preko Kovača, ali je on, obuzet mrakom ljubomore, zadržao i pismo i kovertu ... skuplja taj sve, meša se među ljude i prijatelje – o bože, sjajnog li momka, ali ne radi kako ti kažem, što je najverovatnije i dobro!

Ti mi, dakle, nisi mogao ni odgovoriti, što ćeš ovoga puta i uraditi. Tim pre što dolaziš u Sloveniju, gde ćemo se najzad sresti. Nas dvojica moramo važne stvari pokrenuti, podupiraću te, imam telefon i adresu sa druge strane, sitnu decu i bez dugova sam, što je za Grupu ako išta drugo a ono simptomatično, da ne kažem esencijalno. Also, javi se

tvoj Bule

Miodrag Bulatović
Krekov trg 7
Ljubljana, Vogel, 1.600 m – 18°C
Tel. 061-31-07-97 Dana 17. 12. 1967.

Dragi Duško!

Evo još jednog pisma, posle duže pauze. Nadam se da neće nestati kao ono, onda. Znam, setio sam te se, vrlo živo, tu nedavno, kada sam bio u Borbi (na koju, inače, nemam pravo!) i pročitao izvrstan komad tvoje proze. Uveravam te da tako retko ko piše u našoj polupismenoj, manje više usmenoj literaturi, bolje reći, na taj način, dakle tako dobro – NIKO!

Mirko me zvao, nedavno. Javlja da je pri kraju sa romanom, ali ne usuđujem se da mu verujem, posle svega onoga što su mi o njemu govorili. Izgleda da on neki put zaista laže. Čak tvrdi da ima i para, što je nemoguće. Da ima novca oprostio bih mu to što tvrdi da je završio roman. Lakše je, jednom takvom Kovaču, završiti knjigu no pribaviti malo para za hranu. Ipak (mi ga, nam ga), pozdravi ga!

Ja propadam od rada. Moram predati kraj knjige 1. III. 68. a tek sam na 330 strani. A pišem sporo, i dobro, pa sam ti tako tužan. Inače, ovde sam izolovan. Sećam se naših dugih razgovora i nepotrebnih nerviranja oko stvari kojih drugi, oni, nisu svesni, ili dorasli. Jednom ćemo i o tome.

Čestitam ti novu, kao i svaku novu, dakle 1968! Želim da i Božić provedeš lepo, u krugu onih koji te zaslužuju. Ja ću biti sâm, negde u šumi, i mučiću se. Zato se javi.

Bule

Sunday, July 13, 2008

Pismo Pekića Kišu

Pismo Borislava Pekića Danilu Kišu; priredila Ljiljana Pekić

B

10-4-65
Vojna bolnica za sušičave

Dragi Danilo,
najpre, insistiram na tome da primiš moja uveravanja da ovu hartiju sa monogramom nisam nabavio lično nego mi je poklonjena. Ne želim da izgubim jednog prijatelja zbog jednog pisma.

Ljiljana mi je prenela poruku koja se odnosi na moju fotografiju, biografiju i ugovor sa Prosvetom.

Ugovor ćeš, naravno, ti potpisati umesto mene. Pretpostavljam da za tako nešto nije potrebno neko posebno ovlašćenje.

P.Vafflard-Dead Infant

Već kod fotografije su nastali problemi. Ne radi se o estetskoj strani jer tu, srećom, nema pomoći. Imam neke fotografije iz kafane i neke iz bolnice. Ove druge dokazuju ako ništa drugo ono da i jugoslovenski pisac može sebi kupiti jednu kravatu.

U svakom slučaju lice koje na njima vidiš lišeno je svake dileme i dužne brige za čoveka i njegovo dostojanstvo. (...) Između tih fotografija izaberi jednu. Moj lični izbor izražen je brojem na poleđini ali ga se ti ne moraš obavezno držati. Takođe, ne moraš izabrati najgoru.

Sa biografijom nastaju prave poteškoće. Najpre zato što svaku biografiju prezirem, ne što je neizbežno lažna nego što je neizbežno glupa. A zatim, nijedna biografija koju sam bio pozvan da napišem nije mi donela sreću. Samo neprilike.

Predložiću ti nekoliko varijanata:

Rođen je u Titogradu 1930. godine. Gimnaziju pohađao u Beogradu gde je i studirao psihologiju na Filosofskom fakultetu. Objavljivao pripovetke u listovima Vidici i Danas. Radi u filmskoj industriji kao pisac scenarija.

Tek sada vidim da je lakše živeti jedan život nego napisati jednu biografiju. Moja biografija se sastoji od postupaka koji drugome smetaju i od onih koji smetaju meni. Da sam Davičo možda bi mojih šest godina robije bilo od nekog interesa.

Šalu na stranu, stidim se što sam pisao scenarija za rđave filmove, uglavnom stoga što nameravam i dalje da ih pišem. Gladan sam, i dete mi takođe. Moj rad na filmu – na tome insistiram – može biti spomenuto samo u opštem obliku, po mogućnosti sa napomenom da to đubre pišem pod pseudonimom.

(Podrazumeva se da pseudonim nije za objavljivanje.)

Ne znam kakvog smisla objavljivati moju saradnju sa listovima kad sam objavio samo tri priče. Na taj način moja bi se biografija svela na jedino relevantnu istinu da sam se rodio.

Još ne znam kako ću ti dostaviti ovo pismo, ali ću videti.

Molim te javi mojoj ženi šta je bilo sa onim ispravkama koje sam ti dao.
Pročitao sam u Vidicima odlomak iz proze.

Izvrsno deluje. Govorim ozbiljno. Ja nisam Brana. Samo mi nemoj doći i reći da si to čuo još od nekog drugog! (šta misliš o ovom?).

Trenutno primam neku specijalnu terapiju koja treba da ubrza lečenje i možda da eliminiše odlazak u sanatorijum. Postoji mogućnost da dođem pre avgusta. U svakom slučaju, dolazim u iduću nedelju pa ćemo se dogovoriti za sastanak.

Sve srdačno pozdravi. Mnogo pozdrava tvojoj supruzi.
Tvoj Pekić

P.S. Reci Filipu da ću mu se javiti ovih dana. Mislim na vas u vezi onog razgovora o vezivanju za neko filmsko preduzeće. Naime, javili su mi iz Lovćena da imaju nameru da osnuju scenarističko odeljenje pa da i na mene računaju.

Ja ću verovatno odbiti ali ću gledati da uguram dvojicu od vas. Mislim na Filipa i tebe, jer Mirko već radi, a Miro ne verujem da bi pristao. Lovćen je izrazito antiklerikalna organizacija. (Za divno čudo!)
P.

Saturday, July 12, 2008

Dnevničke beleške 1983-I deo

DNEVNIČKE BELEŠKE Borislava Pekića - I deo
diktirane od 7. maja do 30. juna 1983. g., sa trake skinula Ljiljana Pekić.

Drvo saznanja kao vešala.

Ako bi postojala samo jedna jedina istina koja bi obuhvatala u sebi sve druge istine, svaku istinu, odnosno iz koje bi sve ostale istine nužno i logično proizilazile, onda bi samo njeno spoznavanje, bilo dovoljno. Ostala bi saznanja došla po sebi.

Ali kakav bi naš život posle toga bio? Šta je život bez tajne? Golo drvo spoznaja ličilo bi na vešala. Plodovi saznanja u našem stokamu ne bi nas sprečili da ga kao vešala jednom i upotrebimo.

Ancient Mask

Marksizam je živ, ali su mrtve njegove tvorevine.

Iz činjenice da jedna ideja živi, pa čak i kada je njome prožet značajan deo čovečanstva, izvlačiti zaključak da je ona dobra, isto je što i tvrditi da je čovek dobar samo zato što nije mrtav. Ideja ropstva je bila prirodna ideja čitave jedne istorijske epohe, ali bi danas samo ekscentrik mogao da je brani.

Ako je marksizam vredan samo zato što je živ, što je s više ili manje doslednosti proizveo postojane, da se ne kaže baš odmah i večite, državne sisteme u nekoliko zemalja, onda on uopšte nije vredan.

Ozbiljan marksizam živi danas jedino na nekoliko zapadnih univerziteta i u knjigama nekoliko njegovih revizionista. A njegova jednina ozbiljna vrednost i prednost je u tome što nije imao nesreću da se negde realizuje. Marksizam je živ, ali su mrtve njegove tvorevine. Ili je umesnije reči – marksizam je mrtav, ali su žive nažalost njegove tvorevine.

Meteoritska oštećenost naših istina.

Neko saznanje koje bi bar približno odgovaralo istini moguće je samo u retkim momentima usporavanja sveta, kad stvari kao da gube prirodnu brzinu te svoj ritam podešavaju s prirodnom sporošću i preduslovnošću našeg shvatanja.

Biva to u čudesnim meditacijama pod zvezdama u kojima noćni glasovi ne remete preko dana nevidljivo jedinstvo mrtvog i živog. Gde šum žive vode otkriva život voda, a glasovi života kao da dolaze s one strane groba. Usporavanje sveta je naravno obmana. Oni koji se usporavaju, smo mi. Tek tada vidimo više, shvatamo dublje.

Poput putnika kraj prozora kupea brzog voza kraj koga predeli promiču nejasno, dok na ulasku u stanicu voz ne počne usporavati. Oštrina našeg spoznanja upozorava često da je neka stanica, od kojih je poslednja smrt, blizu. Otkrovenje je nešto drugo. Čak i ako se ne uzme u obzir njegova religiozna definicija i njegovi mistični primeri.

Putovanje je obavljeno, iako mi u njemu nismo učestvovali. Prebačeni smo sa stanice na stanicu, a da nismo, sedeći kraj prozira voza, bili svesni predela kraj kojih smo voženi. Najistinitije nam uvek izgledaju one istine do kojih ne znamo kako smo došli.

Svako racionalno stizanje do tzv. istina pretpostavlja put traženja, lutanja, sumnji, biranja, odbacivanja. Istine koje nam tim putem stižu liče na meteorite izjedene prolaskom kroz svemir. Njihove površine trajno su oštećene, isto onako kako su to naše istine sumnjama kroz koje su se probijale.

Besmislenost opšteg smisla.

Sve su apstrakcije protivprirodne. Apstrakcije su nasilno ujedinjenje različitog, na osnovu pogrešno shvaćenih podudarnosti. Podvesti, dakle, nešto pod isti pojam ne znači pomiriti suprotnosti. Šta bi se promenilo u univerzumu koji bi bio zamišljen bez čoveka. Ništa.

U čemu je onda naša važnost? Samo u zabludi o važnosti, ali iz toga proizilazi da za opstanak nije nužno imati nikakve naročito povoljne okolnosti i da je dovoljna samo jedna uspela zabluda. Mi smo dubok bunar u koji kamenje iskustva dugo pada pre nego što ga čujemo. Kada bismo postupali isključivo po iskustvu život bi bio nemoguć.

Razum se ovde javlja kao posrednik između naših i tuđih iskustava kao nešto što taj život omogućuje. Ali taj razum je samo stečena zamena za jedan davno izgubljeni instrument neposredne regulacije života. Razum je, dakle, prvi mašinski proizvod biologije. Prema intuiciji ima se on kao kompjuter prema ljudskom mozgu.

Traženje Boga je drugim rečima izraženo traženje smisla. Nevolja je u tome što oni koji su Boga našli, u njemu su našli samo jedan smisao sveta, ali ne i svoj u svetu. Oni koji su taj smisao shvatili kao širenje vere, zamenili su svoj sa opštim i izgubili ga.

Jer pojedinačni smisao ne može ni izražavati ni definisati opšti, on u njemu može samo sudelovati svojom različitošću. U politici je podređivanje opštem smislu gubljenje vlastitog, a kakva smisla ima zajednica ako je čine oni koji su izgubili svoj. To bi bilo isto kao kada bismo kazali da je najslobodnija zajednica ona koja je sastavljena od robova.

Ona to i jeste, ali samo ako se ne shvati kao mnoštvo različitosti u kome su delovi zadržali svoju nezavisnost, već kao nov entitet u kome su je izgubili. U tom smislu (i samo u tome) zajednica robova zaista je najslobodnija od svih mogućih.

Ali kao što hrana čim je svarena gubi smisao hrane i postaje deo organizma i njegovog smisla, tako i zajednica ne ostvaruje smisao delova od kojih je sačinjena. Ona ne reprodukuje pojedinačne svrhe koje su joj ustupljene, već novu, nezavisnu, po pravilu antagonu svrhama svojih delova.

Friday, July 11, 2008

Dnevnik B. Pekić XXII deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA (XXII deo)
Izbor Ljiljane Pekić. (XXI deo Ovde)

A mi smo odlazili u školske aule da se tučemo sa Triblioncima, u pozorište da gledamo ubistvo Cezara, kao krvoločni spektakl čiji nam je nauk i smisao bio pomalo dosadan, i na sahrane kukavičkih generala Njegovog Veličanstva!

Danger

Naša nada?
Niska cena za alkohol.
Naša uteha?
Antabus.
Naša hrabrost?
Blef u kartama.

Naše slavoljublje?
Ići na službeno putovanje u Abisiniju.
Naše pustolovine?
Knjige

A oni drugi (jer uvek ima onih koji su drugi), što izabraše korisna zanimanja kao što su održavanje svog opstanka, za sopstvenu utehu u beskrajnim dubinama svoje prevarene i nasukane duše, iskopaše tesan grob, ukrasiše ga dronjcima uspomena i legoše u njega, uvereni da su učinili sve što je do njih stajalo.

Jedan grob je dovoljan za svakog čoveka. Čovek ionako ne može imati više od jednog groba. Zato svako neka kopa svoj i neka se u njemu što udobnije oseća. (Zaista izgleda da postoje ljudi koji bi pristali da umru, samo kada bi u svojoj smrti mogli da gledaju odabrane televizijske programe i čitaju poslednje sportske izveštaje.)

Thursday, July 10, 2008

Dnevnik B. Pekić XXI deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA (XXI deo)
Izbor Ljiljane Pekić. (XX deo Ovde)

Osetljiva dušo! Osetljiva i naivna dušo! Ti si se nadao da će stoleće koje dolazi imati vremena za svoje očeve, da će to stoleće priznati vas za svoje očeve, a došlo je stoleće bez porekla, bez očeva: Stoleće stranaca.

plague_walker

Od svoje žege žedni, mi nemamo vode da je ponudimo žednima prošlosti, pa čak i da je imamo ne bismo je dali, jer u vama ne prepoznajemo i ne priznajemo svoju prošlost.

Vama je nedostajala bar uteha. Nama ne treba ona: mi ne osećamo nedostatke utehe koju su vaši učitelji zajedno sa ostalim iluzijama stresli sa drveta oduševljenja. Šta bi sa utehom? Da patimo zbog njene polovičnosti, da nas razočarava njena nemoć, da preziremo nade koje bude u nama izazivala?

Mi smo svoja prošlost i svoja budućnost: sami sebi očevi i svoja sopstvena deca. U stostrukom smo incestu sa samima sobom.

Jer čemu uteha, ako nas navodi na oduševljenje koje će biti obmanuto? Čemu oduševljenje, ako mu je uvek potrebna neka uteha da bi se oduševilo?

Što se tiče vazdzha, njega imamo dovoljno i sasvim je dobro što nije čist i što je istrošen pre i ispražnjen pre nego što ga udahnemo: oštar i pun vazduh bi nas ubio.

Kada govorimo o slobodi, odgovaraju nam: „Idite u policiju!“; kada hoćemo ljubavi: „Evo vam bordelj!“; kad bismo se usudili da ponemo slavu, upozoravali bi nas: „To vodi na vešala!“; kad bismo mislili – smejali bi nam se: „Zašto ne postanete trkači?“; kada ne bismo mislili, opet: „Zašto ne postanete pesnici?“

Kada bismo tražili nezavisnost, pričali bi nam o autoritetu, kada bismo pomenuli nadu, pokazali bi nam na gvozdene kolose i kazali gordo: „Evo je!“. Bila je to jedna gvozdena nada, nada teška ko željezo.

Između histerične i neurotične razuzdanosti i potpune konformističke letargije, kao između šturih i nevremenom opustošenih obala, tekla je krv mog veka zapljuskujući uspomene penzionisanih heroja iz ratova, koji su sa senilnom strašću slagali domine u izlozima prljavih bifea, zapljuskujući naše očeve umorom i strahom i morom za nas, koji nismo bili u opasnosti.

O kamo da smo bili u opasnosti! Da nam kao Tantalima večito zaljuljana stena visi nad glavom?
(XXII deo Ovde)

Wednesday, July 09, 2008

Dnevnik B. Pekić XX deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA (XX deo)
Izbor Ljiljane Pekić. (XIX deo Ovde)

Neka grde, ali neka se ne pokoravaju.
*****
Narod koji podnosi tiraniju nije zaslužio slobodu. Ako je dobije, on će se ubrzo predati novom tiraninu.
*****
Dobar građanin je onaj koji iznad svih vrednosti stavlja hleb. Opasan je onaj građanin koji na hleb misli samo kad je gladan.
*****
Ropstvo je prirodan oblik slobode.
*****
Ljudi imaju jedno ime pre, a jedno posle revolucije: pre ga zovu „narodom“, a posle „ološem“.
*****
Rocky_FreedomTeško narodu o kome se vlada preterano brine.
*****
Onaj ko je predvideo Voterlu, on ga je i mimoišao.
*****
Dužnost je najviše pravo mudraca.
*****
JEDNA UTEŠNA PAPARELA
„Za vreme ratova što ih je vodilo Carstvo, dok muževi i braća behu u Nemačkoj, zabrinute majke doneše na svet vatren, bled i nervozan naraštaj. Začeto između dvebitke, odgojeno u koležima uz tutanj bubnjeva, hiljadu dece posmatralo se međusobno mračnim gogledom i okušavalo svoje kržljave mišice ...

Jedan jedini čovek življaše tada u Evropi. Ostala živa bića trudila su se da napune pluća vazduhom što ga je on već udisao ... Na ruševine jednog sveta seda zabrinuta mladež. Sva ta deca behu kapi vruće krvi, koja je poplavila zemlju, ta su deca rođena u ratu za rat ...kad bi deca progovorila o slavi, dobijala bi odgovor: „Postanite sveštenikom“, kad bi progovorila o slavoljublju: „Postanite sveštenikom“.

Kad bi progovorila o nadi, o ljubavi, o snazi, o životu: „Postanite sveštenikom“. na javnu govornicu popeo se, međutim, čovek ... on poče učiti da je slava lepa stvar i ratničko slavoljublje isto tako, ali da postoji još lepša stavr, a zove se sloboda. Deca podigoše glave i setiše se svojih dedova koji su im govorili isto.

Setiše se da su u zabačenim kutovima očinske kuće nalazila tajanstvena poprsja sa dugom kosom i romskim natpisom ... ali vraćajući se kući videše troja zatvorenička kola koja su vozila na Klamart: to su bila tri mladića koji suviše glasno izgovoriše reč: sloboda!

U to počeše drugi govornici ... govorili su toliko i tako dugo dok ne popadahu sve ljudske iluzije oko njih kao jesenje lišće sa drveća. Dakle prošlosti više nisu hteli ... Budućnost, nju su voleli – ali kako? – kao Pigmalion Galateu. Preostala im je sadašnjost, preostajao d u h s t o l e ć a anđeo sumraka, koji nije ni noć ni dan.

Nađiše da kako sedi na vreći vapna, punoj mrtvačkih kostiju, zakopčan, u ogrtaču sebičnjaka, cvokoćući od strašne studeni ... U svim mladalačkim srcima poče vreti osećanje neizrecive bede. Mladi ljudi osećahu da su ih vlastodršci ovog sveta osudili na mirovanje, da su ih predali pedantima svih vrsta ... svi ti gladijatori namazani uljem osećali su u dnu duše nepodnošljivu muku.

Najbogatiji se odadoše razuzdanosti. Srednje imućni uzeše neko zanimanje i smiriše se u taloru ili oficirskoj uniformi. Najsiromašniji se baciše na oduševljenje bez oduševljenja, u krupne reči i more delatnosti bez cilja.

Ljudi su išli da se tuku sa telesnom gardom na stepenicama zakonodavne skupštine, trčali su na pozorišni komad (u kome je Talma nosio vlasulju, pa je ličio na Cezara) gurali se na sahrani nekog liberalnog zastupnika.

Ali među članovima dveju protivničkih stranaka nije bilo nijednog koji, vraćajući se, nije gorko osetio ispraznost svog opstanka i siromaštvo svojih ruku ... U način života studenata i umetnika, u tim tako slobodnim i lepim običajima osetio se uticaj opštih promena.

Odvajajući se od žena muškarci su prošaptali reč, koja smrtno pozleđuje:
p r e z i r . Oni se baciše na v i n o i m i l o s n i c e . Ljubav je za njih bila kao slava i religija: starinska obmana ...

Bilo je to kao neko poricanje svega i svačega na nebu i zemlji, poricanje koje bi se moglo nazvati razočarenjem ili ako hoćeš o č a j a n j e m , kao da se čovečanstvo u obamrlosti bilo učinilo potpuno mrtvim onima koji su mu opipavali bilo. Kao što je nekad vojnik kad bi ga upitali: „U šta veruješ?“

smesta odgovorio: „U sebe“ – tako je sada mladež Francuske čuvši to pitanje smesta odgovarala: „Ni u šta!“. Tako se obrazovaše dva tabora: na jednoj strani behu zanesenjaci koji pate, sve osetljive duše što osećaju potrebu za beskrajnim: i oni sagoše glave ... i utonuše u bolesne snove.

Sa druge strane stajali su ljudi tela i mesa, nepokolebano predani nasladama života ... O vi narodi budućih stoleća ... Požalite nas više nego svoje očeve, jer smo podnosili mnoge od onih bolova, zbog kojih su oni dostojni sažaljenja, a i z g u b i l i s v e o n o š t o j e n j i h t e š i l o!“
(Alfred de Musset – La Confession d’un enfant du siecle [Ispovest jednog deteta ovog veka], izdate 1982, glava II) (XXI deo Ovde)

Tuesday, July 08, 2008

Dnevnik B. Pekić XIX deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA (XIX deo)
Izbor Ljiljane Pekić. (XVIII deo Ovde)

Prijatelji ga ostavljaju. On postaje simvol ljudskog i političkog nemorala. Ostaje sam sa svojom žrtvom. Ali on je uprkos svemu srećan.

Najzad Andrej živi jednim punim životom. Njegova imaginacija postaje do te mere aktivna, da on svoje ideje projektuje na stvarnost.

_corbiere_lighthouseOn zamišlja da je član jedne zavere (to se vidi iz njegovih snova, razgovara sa najmlađim bratom Tomom, postupka sa Stefanom Golovanom) i priprema teroristički akt protiv nemačkog lekara Baldura Rimana, koji stanuje u kući Golovan.

Otac uviđa da bi, neizvršenje ove fiksne ideje, moglo imati strašne posledice po Andrejinu duševnu ravnotežu, aranžira stvar tako da Andrej pomisli da je on ubio Rimana, dok ga ubija sam stari Golovan. No kako je Andrej neoprezan, policija posumnja u njega, te ga hapse.

Očajan Đorđe Golovan kad uviđa da Andreji preti streljanje, i da bi ga uklonio iz logora u kome se svakodnevno ubija u masama, lukavstvom postiže da umesto Andreja okrive Stefana i streljaju posle kratke istrage.

Tako ulazi Andrej bez svog truda u svetlost, bez opasnosti živi u svojim snovima čije ostvarenje donosi drugima samo nesreću, tako mu plamen, u kome su mnogi tragači našli smrt, biva razmaknut zločinima jedne bolesne ljubavi, i on ulazi u tu punu životnu afirmaciju kao običan uljez.

Rat je izgubljen. Poslednja noć okupacije. Đorđe Golovan se pakuje, jer mora da beži.

(Drama počinje prologom u kome Đorđe Golovan dok se pakuje razmišlja o sinu, i intimno želi da ovaj ipak dođe, te da ga još jednom i poslednji put vidi.)

Međutim Joana, grubo odbijena od Đorđa Golovana dolazi Andreji i priznaje da je čitava njena ljubav bila lažna i da je bila ucenjena svojim ocem. U strašnoj sceni koja nastaje između braće, povodom zluradosti koju Andrej pokazuje zbog teške očeve situacije.

(Borbe se već vode u predgrađima.) Andrej doznaje istinu koju mu brat saopštava.

Ustina, po prvi put jedna istina dolazi pred njega da traži izravnjanja za tolike godine, što je bila potisnuta pred fikcijom.

Umesto da se u Andreji barem sada na kraju porodi ljubav prema ocu, koji se žrtvovao da bi se on Andrej mogao igrati, jer shvata, a to je po prvi put što on nešto zaista ljudski normalno shvata, da je cela atmosfera u kojoj je živeo bila lažna,

za njega veštački stvorena kao staklena bašta u kojoj je cvao otrovan cvet njegovog sna, da se čitavo vreme kretao između kulisa koje mu je podigao otac, da je njegova sloboda duha bila omogućena ropstvom nevinih, i ta ga potpuno definitivna mržnja dovodi do racionalnog obračuna sa snovima.

Andrej odlazi svom ocu, koji se upravo sprema da pođe u kola. U polutmini s vremena na vreme bljesnu otsevi plamena sa ulice.

Posle scene sa ocem, Andrej ga ubija. Uostalom to je bio jedini realani postupak koga je načinio u životu. Na sceni nastaje mrak, jer je ubistvo izvršeno svećnjakom (Električna centrala je prestala da radi).

Vrata se otvaraju. Ulazi grupa oružanih ljudi koji traže kolaboracionostu Đorđa Golovana. Svojom baterijskom lampom baca njihov vođa snop svetlosti na Golovanovo telo.

Pošto Golovan leži na grudima, vođa ga nogom obrće na leđa. Onda se okreće Andreji i kaže:

„Ah, samo da nam je hiljadu takvih kao što si ti!“ (XX deo Ovde)