Monday, April 30, 2012

Književnost, stvarnost i posledice

Tamo gde loze plaču, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić

KNJIŽEVNOST, STVARNOST I POSLEDICE

"Hipokrizija onih koji već decenijama histerično zahtevaju tzv. savremeni roman liči na lament usedelice koja žudi za muškarcem u paničnom strahu da će ga jednom ipak sresti ... A kad ga sretne, onda ga prijavi policiji! ..."
(Dnevnik, 1978)

Jednom davno, ne sećam se više gde i kod koga, pročitao sam deset Zlatnih pravila za pisanje detektivskih romana. Sećam se, međutim, da je počasno mesto među njima zauzimalo načelo po kome u dobrom kriminalnom romanu mogu da budu ubice svi osim inspektora,

Ne znam šta je navelo pisca da objavi ovu zabranu, ali pretpostavljam da je to bio osećaj za meru, ono što se u svakoj, pa i društvenoj igri zove fair play. Pretpostavljam, takođe, da je ovako razrešenje pisac s pravom smatrao neukusnim.

U jednom londonskom pozorištu već preko dve decenije daje se, uvek pred punom salom, kriminalistička drama Agathae Christie pod naslovom "Mišolovka". U njoj je krivac – inspektor koji vodi istragu.
thedayafter
Ispričao sam ovo da se sledeći redovi ne bi baš testamentarno shvatili. Svako pravilo, naime, ima svoje izuzetke. A znam neka koja se samo od tih izuzetaka i sastoje. Razmišljajući o tome zašto nemamo tzv. savremenog romana, dok u svemu ostalom držimo korak sa svetom, i šta je to zapravo savremeni roman oko čijeg se kobnog odsustva lome umovi, a kad se koji i nađe, bogami i vratovi, ustanovio sam da o tome ne znam savršeno ništa.

(A i da me nije naročito briga, pravo rečeno. Onaj kome treba savremeni roman, neka lepo sedne i napiše ga. To će biti bolje nego da trubi u trubu.)

Sunday, April 29, 2012

Književnost između činjenice i tajne

Tamo gde loze plaču, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić
KNJIŽEVNOST IZMEĐU ČINJENICE I TAJNE

"Realizmu u književnosti je odzvonilo. Umetnost više ne može da se zadovolji takozvanom realnošću ako se ona priznaje jedino kao niz kontinuiranih, kauzalno povezanih, pa već samim tim objašnjenih činjenica, niti može proizvoditi dela čija će isključiva svrha biti da te činjenice dramatizuje. Čak i savremeni književni realizam ne odoleva potrebi za izvesnom rudimentarnom paraboličnošću. 

Bastion sačinjen od samih činjenica ne izgleda nam više tako čvrst kao nekada kada je sverešavajući i sveobuhvatajući spasonosni fakat pronađen da nas sačuva od histerije proizvoljnosti. Danas nam se on prikazuje kao istrošeni skelet kroz čije šupljine ponovo fijuče vetar neizvesnosti i sumnje. osećao da činjenice nisu dovoljne i da čak i ako ih sve navedemo, povežemo i objasnimo, nemamo olakšavajući utisak da smo njima sve i rekli. Neprestano nas progoni utvara nečeg – drugog. Nečeg neuočenog, neshvaćenog, neizrečenog ...
dv338044
Prisustvo i dejstvo simbolične realnosti sve više se, opaža, pa u neku ruku i zahteva od fizičkog sveta, koji nam je, ograničen racionalizmom i razmažen oportunističkom nespremnošću da posumnjamo u njegove navodno temeljne istine, nudio uvek samo – privid. Ako se umetnost njemu posveti i njime zadovolji, neće o svetu ništa više reći od onoga što nam njegove činjenice već nisu ubedljivije saopštile ..."
(Dnevnik, 1956)

Realizmu je odzvonilo.

Jedno vreme se činilo da će ovo "Sezame, otvori se!" moderne literature širom rastvoriti kamen na ulazu u Ali-babinu pećinu umetnosti.

Činjenice su preko jedne valpurgijske noći iracionalizma prezrene i bačene na đubre da se njima služi nauka. (U međuvremenu je i nauka iskusila njihovu nepouzdanost. Prateći ih u nizanju prema mikro i makrokozmosu, otkrila je u njihovom ponašanju izvesne nelogičnosti, izvesne neregularnosti u odnosu na zakone koje im je sama naturila. Zakoni empirije su jedan za drugim gubili univerzalnost.

Skromna formula "od – do", uz pomoćne "ako" i "pod uslovom", zamenila je arogantnu formulu "svakad i svugde". Sumnja je ponovo zauzela izgubljeni kraljevski tron u svetu ljudskog saznanja. Moglo se opet početi misliti, a veru prepustiti Crkvi i ljudskoj savesti.)

Realizmu je odzvonilo.

Saturday, April 28, 2012

Jeretičke ideje o literaturi

Tamo gde loze plaču, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić
JERETIČKE IDEJE O LITERATURI

"Ionesco je rekao da književnost ne može odgovoriti na suštinska pitanja savremenog čoveka. Ja, međutim, mislim da može ..."
(Dnevnik, 1959)

Dirljivo za ne?
Pretpostavilo bi se da je to tako arogantno, tako optimističko međutim napisao gimnazijalac koji prezire sebe što je prinuđen da piše pismeni sastav na temu "Konj zelenko rosnu travu pase" umesto da odmah pređe na Rat i mir.

Kad sam, međutim, to veliko i glupo međutim napisao imao sam dvadeset i devet godina i bio na dobrom putu da postanem otac. Nisam, doduše, više pisao sastave na temu "Konj zelenko rosnu travu pase", ali ni moj Rat i mir nije bio na vidiku. (Istini za volju, još uvek sam bio bliže "zelencima". Oni koji su radili za filmsku industriju, znaće šta se pod tim podrazumeva.)
15sketch
Sad imam blizu pedeset i mogao bih polako da na to svoje međutim stavljam navodnice.
Evo ih, zasad, nekoliko:

Pisac treba da se čuva publikovanja svojih urođenih perverznih ideja o međuljudskoj korespondenciji. Iako više nisu u javnoj modi, pedagoške mogućnosti umetnosti nisu zaboravljene. One se, naime, nikad ne zaboravljaju. Njena mitska Zlatna prošlost postala je Utopija o kojoj se sanja. Platonova kletva je u većoj ili manjoj meri konstitutivna svakoj normalnoj zajednici.

Friday, April 27, 2012

Kvarovi koji krče puteve

Tamo gde loze plaču, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić
KVAROVI KOJI KRČE PUTEVE

Zapanjujuća je naša sposobnost da i najjasnijim postupcima pripisujemo mutne povode, da jednostavnim činovima pronalazimo i najsloženije i najneverovatnije motive. Slušao sam preko Radio Londona mladog istoričara, koji je, kao radnu hipotezu, doduše, između drugih "dosadnijih i banalnijih", izneo mogućnost da je Adolf Hitler preduzeo istrebljenje Jevreja "za njihovo sopstveno dobro". 

Dobro, u biblijskom smislu potopa koji otrežnjuje. Hitler je, naime, potajni obožavatelj Jevreja, možda i procentualni Semit, shvatio da taj učmali narod, na poslednjem stepeniku utapanja u druge etnike, pred konačnim gubitkom identiteta, samo uistini velika i opšta, takorekuć kosmička nevolja, može sačuvati, regenerisati, pa možda i ponovo u Obećanu zemlju vratiti. 

Lek je, priznao je mladi istoričar, svakako bio nešto prejak, ali to nije krivica pronalazača, odnosno Hitlera, nego onih koji su ga neumešno administrirali. Govornik se nije upuštao u mogućnost da neko daleko pokoljenje učmalih Jevreja, lečenih Auschwitzu i Buchenwaldu, lišeno naše uskogrudosti, stavi Hitlera u isti red s Mojsijem i proglasi inspiratorom i vođom drugog izlaska, ali je ta mogućnost sablasno lebdela eterom, pre nego što sam odustao da radio izgazim, nego sam ga samo isključio...
(Dnevnik, 1976)
1101grec
Naša se kritika ponekad ponaša kao taj mladi istoričar. Otkriva u rukopisima tajne, koje tamo niko nije sklonio, blaga što ih tamo niko nije zakopao.

Knjige za koje je autor mislio da su odavno stare, postaju posle toga za njega ponovo nove, i on ih čita kao tuđe. (Jedan kritičar napisao je povoljnu kritiku na knjigu mog prijatelja, koja ga je oslobodila i poslednje sumnje da nije uspela, ali ga je ostavila u uverenju da – nije njegova.)

Thursday, April 26, 2012

Konkurs Fonda Borislav Pekic

FOND BORISLAV PEKIĆ
11000 Beograd,
r a s p i s u j e
K O N K U R S
ZA DVE KNJIŽEVNE STIPEDNIJE
Stipendije se dodeljuju za prozna dela u pripremi koja odabere žiri u sastavu:
- g-đa Ljiljana Pekić,
- akademik Predrag Palavestra,
- prof. dr Vladislava Gordić Petković
- književnik Mileta Prodanović,
- književnik Gojko Božović
Kandidati za stipendiju prilažu:
1. sinopsis projekta i
2. bio-bibliografiju.
Konkurs je otvoren do 31. maja 2012. godine.
Na konkursu mogu učestvovati pisci rođeni posle 1972. godine.
Prijave na konkurs treba slati na adresu:
SRPSKI PEN CENTAR
za FOND BORISLAV PEKIĆ
Terazije 29/II
11000 BEOGRAD

Wednesday, April 25, 2012

Metakritika

Tamo gde loze plaču, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić
METAKRITIKA

Kritika je prevashodno intelektualan i moralni čin. Delo to i ne mora uvek biti. Ili nije u neposrednom značenju reči, i u svim svojim vidovima. Formira ga mnoštvo oprečnih faktora, nesaglasnih uticaja, međusobno neprijateljskih namera.

Njegovim stvaranjem vladaju zakoni, koji su isto tako malo poznati kao i opšti zakoni Geneze. Čak i najracionalnijom književnom tvorevinom hara slučaj. Satana, gde je plan – Bog...

Dobru kritiku formira isključivo odnos prema delu. Delo samo. Dobra kritika je, na taj način, neka vrsta suda što ga delo donosi o samom sebi.

Svako mešanje bilo kakvih stranih elemenata između dela i njegovog kritičara, bez obzira ide li u prilog ili na štetu piscu – poput rđe korozivno deluje na osetljiv mehanizam slobodnog odnosa koji mora da vlada između onoga ko di i onoga čemu se sudi...
(Dnevnik, 1965)
guayasamin
Ne znam kada i kako, profesionalizacijom književnog zanata ili deprofesionalizacijom kritičarskog, tek, ovako ili onako, utemeljio se običaj da pisci ne odgovaraju na kritike, čak i kada ih smatraju, ne samo neopravdanim ili neumesnim, već i nerazumnim, a ponekad i o p a s n i m .

Tuesday, April 24, 2012

Čaršijski safari

Tamo gde loze plaču, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić

ČARŠIJSKI SAFARI

Nekoliko naših najboljih i najuglednijih trećerazrednih pisaca su odlučili da, u ime najboljih i najviših ciljeva, skinu s tankog vrata ove književnosti jednog pisca, koji nije imao sreću ni pameti da se uklopi u njihovu sliku sveta u kome bi bilo prijatno živeti...
(Dnevnik, 1973)

Postoje dve vrste lova na visoku divljač.

U prvoj su šanse pravedno, u najmanju ruku s p o r t s k i raspoređene između lovca i životinje, gonitelja i gonjenog. (Premda je, istini za volju, ishod mahom isti. Razlika je jedino u vremenu lova. A ona, za životinju, koja tokom lova ipak kako-tako živi, nije beznačajna.)

Iskustvo lovca uravnotežava se instinktom životinje. Snaga, okretnost, podmuklost zveri – lukavstvom i oružjem lovca. Divljač bolje poznaje prašumu, ali lovac brže uči. a njegova potreba da ubija, bar za neko vreme, uspešno je parirana neodoljivom potrebom divljači da živi.

205david

Ali ima i druga vrsta lova. U njemu je lovac naoružan dalekometnim snajperom, sedi na leđima slona, preko radija se obaveštava o kretanju divljači, a praćen je vojskom hajkača i čoporom pasa-tragača. Šanse divljači ovde su – nikakve.

Divlja borba za opstanak, u najstrožijem Darvinovom smislu, hara umetničkim krugovima svakog doba i svakog društva. Umetnički svet, u načelu posvećen čoveku, koji ne zvuči baš uvek tako gordo – ili ne bar svaki – prašuma je, u kojoj nadživljavaju prilagođeniji, izdržljiviji, bezobrazniji, svirepiji i podmukliji; prašuma taštine, u kojoj je nemoralno jedino – neuspeh.

Prirodna prašuma je zdravija od naše. Životinja se bori da preživi, mi da nadvladamo.

(Književnost, br. 3, 1970)

Sunday, April 22, 2012

Privatan posed u umetnosti

Tamo gde loze plaču, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić

BRUCKNER, WAGNER I PRIVATAN POSED U UMETNOSTI

Intrige Shakespeareovih drama s reda su preuzete. Priča o danskom kraljeviću Hamletu može se naći u legendama sabranim u Gesta Danorum Saxo Grammaticusa. Pretpostavlja se da je pisac do nje došao posredstvom novele Matteo Bandelloa, objavljene godine 1570. u V knjizi Historie tragiques od François de Belleforesta. Priča "Mera za meru" je iz treće ruke. Uzeta je od Georgea Whetstonea, koji je zaplet i sam pozajmio iz "Hecatommithi" od Giraldi Cinthio, od godine 1565.

Renesansa je doba solidarnog vlasništva onoga što književni maloposednici vole da dele na "naša i tuđa duhovna blaga" (mada su im, zapravo, i jedna i druga intimno podjednako strana).

403david

S usponom Trećeg staleža, industrijskom revolucijom i kodifikacijom građansko-svojinskih odnosa na području kulture, dižu se oko tvorevina duha bedemi od tvrdog tesanika žudnje za ekskluzivnim posedovanjem, zamalterisanog nacionalnom arogancijom i hipokrizijom takozvanih "dobrih običaja".
S kraja XIX veka slika je obespokojavajuća.

Friday, April 20, 2012

Autocenzura

Tamo gde loze plaču, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić
AUTOCENZURA – RAK KNJIŽEVNOSTI

Autocenzura je najopasnija i najteže izlečiva bolest umetnosti – njen rak. I kao što je, bar prema izvesnim teorijama, rak virulentno svojstvo samog života, bolest od koje potencijalno svi patimo, samo što kod svih ne dobija ili ne stigne da dobije kliničke forme, tako je i autocenzura prirodno svojstvo umetnosti, ako se ona shvati u svom najširem smislu: kao odnos jednog čoveka sa svim ostalim. 

Budući da je taj odnos jednostran, neravnopravan, jer se ne zasniva na razmeni iskustava, istina, priznanja, obaveštenja, osećanja i ideja s čitaocem – ako je po sredi književnost – premda, opet, stvarna razmena i bez čitaočevog znanja postoji, jer bez nje, bez supremacije opšteg iskustva, ne bi bilo ni književnosti, u tom se ortakluku jedino pisac "razotkriva i svlači", jedino njegovo iskustvo, njegovo osećanje i njegove ideje postaju deo opšteg znanja i interesa. Stid i strah, agens movens autocenzure, javljaju se tada kao samoodbrana, koja piščevo "javno svlačenje i razgolićavanje" svodi na pristojne, dopuštene, bezopasne mere, bez obzira da li ih je propisalo društvo ili naše moralno osećanje... 

Ne uoči li se na vreme bolesno aktiviranje takve samokontrole, teško primetljivo uostalom, jer ona za sebe pruža uvek plemenitija izvinjenja od pravih, ne operiše li se pre nego što u metastazu pređe, zdravo književno tkivo zarasta u masne i bolesne naslage kompromisa, alibija, izgovora i laži, koje više nikakva dijeta na uzvišenim načelima istinoljubivosti i čovekoljubivosti ne može povratiti u život...
(Dnevnik, 1974)
De Chirico-1
Koliko je puta svaki pisac zapitao sebe: štali će reći moja majka kad ovo pročita? Šta će kazati moja žena? Ili moja ćerka? Moji prijatelji? Šta će, uostalom, reći svet?

Koliko je puta svaki pisac zapitao sebe: šta će o ovome što sam napisao reći ovaj ili onaj? Šta će misliti ovi ili oni krugovi?

Thursday, April 19, 2012

Odgovornost VIII deo

Tamo gde loze plaču, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić

ODGOVORNOST KAO PROCES

Pre nego što pređem na zaključak, sažeo bih istorijat naših shvatanja u jednu skalu, duž koje smo se sva trojica kretala u traganju za suštinom naše odgovornosti:

1. Tačka najviše odgovornosti – pozvanost, misionarstvo. Pisac smatra sebe instrumentom (izabranikom) više sile (ideje, Boga), pa svoje postupke (i knjige dakako) smešta van domašaja običnih ljudskih kriterijuma. Sledeći drevnu prirodu umetnosti, u direktnoj je sprezi sa "bogovima". U istoriji, više nego u umetnosti, ova se najviša odgovornost često preobraća u potpunu neodgovornost.


3ossian

2. Tačka ograničene odgovornosti – pisac se odriče dela suvereniteta u ime nekog višeg načela, zadržavajući kritički odnos prema onome što ispoveda.

3. Tačka personalne odgovornosti – pisac smatra da realno može da odgovara samo pred sobom, i da su već u toj odgovornosti sadržane druge, u meri koja je moguća.

4. Tačka profesionalne odgovornosti – pisac smatra da je dovoljno ako piše najbolje što može.

5. Nulta tačka odgovornosti – pisac odbija svaku odgovornost.

Pošto sam se tokom godina prošetao duž ove skale, i svaki put sa podjednakim ubeđenjem branio uvek drugo stanovište, izgubio sam pravo da branim ono koje danas zauzimam. Ostaje mi samo da ga ubeležim tamo negde na sredokraći tačke 2 i 3.

Uzimajući to u obzir, izgleda da je svaki odgovorna pitanje pred kim je pisac odgovoran, samo privremeni modus vivendi, radni preduslov, okolnost podložna promenama. Svest o odgovornosti ne javlja se, izgleda, kao fiksirano stanje, već kao permanentan proces u kome se kataliziraju naši pogledi na svet.

Možda je, doista, potreba za nekom odgovornošću konstantna, možda je ona kao težnja i žudnja za smislom, svrhom, celishodnošću, opravdanjem, Bogom – kako nam drago – urođena, izvesno je da se ono prema čemu se ona ispoljava menja.

Sreća je, pri tom, da zahvaljujući ko zna kakvom uravnotežavajućem mehanizmu, opšti efekti umetnosti od tih mena ne trpe naročitu štetu. Meni ovo ne izgleda preterano protivrečno, zar ne? Tim pre što ne jemčim da ću i sutra deliti isto mišljenje.

(Savremenik, br. 4, 1969)

Wednesday, April 18, 2012

Odgovornost VII deo

Tamo gde loze plaču, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić

O PERSONALNOJ ODGOVORNOSTI

U istoj meri u kojoj se, u primeru obućara, profesionalna i personalna odgovornost prožimaju i uslovljavaju, onemogućujući definitivno razgraničenje, one se mešaju u umetnosti. Ovu poslednju usvojio je N. N. nedavno kao modus vivendi. U tome mu je pomoglo za pisca veoma neprijatno saznanje koje se ticalo one njegove prve, neobjavljene, "autobiografske" knjige.

Ukratko, moj prijatelj je sa zaprepašćenjem razbuđenog mesečara otkrio da su uzvišene, opštečovečanske ali istovremeno politički strogo kontrolisane ideje koje su nadahnjivale njegovo prozno prvorođenče bile običan izgovor.
dublures
Baš tako, izgovor. One su bile bogato inkrustriran paravan – sličan onima što skrivaju mesta nužna ali nedostojna pažnje – koji je čak i od njega samog tako dugo, kroz godine, prikrivao stvarne uzroke iz kojih je ta knjiga bila kakva je bila. A oni su bili u njemu.

Ma kakva "nezavisna, objektivna, opštečovečanska ideja"! Istomštogođ i svekoješta! – što bi kazao Krleža. Pravi i autentični motivi iz kojih je, uprkos svoje "nezavisne, objektivne, opštečovečanske ideje" izopačio stvarnost, ležale su duboko u njemu: u nemoći pred "novom realnosti" koju je za njega i njegovu klasu donela

Tuesday, April 17, 2012

Odgovornost VI deo

Tamo gde loze plaču, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić

DELO KAO MONOLOG (SOLOKVIJ) ILI KAO DIJALOG?

Delo je monolog – složili smo se N. N. i ja. Isidor je u njemu još uvek video dijalog. (Obratite pažnju: ranije smo ga sva trojica smatrali dijalogom i bez te osobine proglašavali besmislenim!) Delo je predodređeno da bude monolog – tvrdili smo – a time što je postalo javno, ono je nepripremljeno dovedeno u položaj da za "nešto odgovara", "nečemu služi", "izvan sebe ostvaruje neku svrhu".

Kao da smo stvorenje bez čula gurnuli među ljude, pa zahtevamo ne samo da nam bude od koristi, već i da bude odgovorno za svoje ponašanje i njegove posledice. Na pitanje: "zašto pišemo?" više nismo odgovarali da to činimo da bismo opisivali, objašnjavali, otkrivali, čak ni da bismo se izrazili, ostvarili, ispunili, a pogotovu ne da bismo delovali ili menjali – sad smo pisali da bismo "se shvatili". Stvar nije bila u tome da sebe objasnimo drugima, već da sebe objasnimo sebi.
genius
ISIDOROVA TIPOLOGIJA ODGOVORNOSTI (IZ BELEŽNICE)

Otkriće da smo, ipak, uprostili problem, najbolje je izrazio Isidor kad je rekao: "Odgovornost pisca tretirali smo kao jednospratnu građevinu, a ona je građevina višespratna, građevina čiji spratovi nisu iste vrednosti, pa ni cena kojom se plaćaju ne može biti ista." To mi pruža priliku da iskoristim "skicu za jednu tipologiju odgovornosti" koju sam otkrio u njegovoj zaostavštini, i koja datira iz 1957. god.

To što se odnosi više na pisce nego na graditelje, tumačim okolnošću da u to vreme Isidor još nije počeo rad na svom životnom delu – Spomeniku revoluciji, pa mu se problem odgovornosti još nije javio u njegovoj razornoj formi. Prepisujem je bez izmena:

Monday, April 16, 2012

Odgovornost V deo

Tamo gde loze plaču, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić
DA LI JE PISAC ODGOVORAN ONOME U ČIJE SE IME OBRAĆA?...

Od literature se traži da služi moralu, naciji, veri, ideji, doktrini, politici (zamenimo ove pojmove bilo kojim – promeniti se neće ništa), što zapravo znači da pred tim objektima svoje službe bude odgovorna, a ovamo, za pisaćim stolom, u suštinskoj strukturi rukopisa, i politika, i ideje, i moral samo su predmeti literature, materija kojom se ona bavi, puka građa kao što je kamen građa klesaru.

(Čak i političari koji su se odrekli zahteva da umetnost bude propaganda njihovih neposrednih ciljeva, zamišljaju da će ona – zahvaljujući svojoj imanentno humanoj prirodi – propagirati one "opšte i idealne ciljeve" koji im se prikazuju i kao njihovi ciljevi, da će im, dakle, ipak služiti. Otuda opšta omraza prema tzv. apstraktnoj umetnosti.)
15sketch
Čak i ona sama svoja je sopstvena građa. Kako onda da ono "kome se služi" bude u službi "onoga što služi"? To može da bude samo u onom smislu u kome mrtva priroda služi slikaru kao model, kao i slikar mrtvoj prirodi da je naslika.

Saturday, April 14, 2012

Odgovornost IV deo

Tamo gde loze plaču, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić
ZAŠTO SE POSTAVLJA U TAKVOM OBLIKU?

ISIDOR (Isidor je bio iskreno i duboko religiozan. Bio je borben, kao svi konvertiti. Ni njegove "Beležnice", ni njegovo samoubistvo, nisu izmenili ovo moje mišljenje.): Oblik pitanja proizilazi iz opšte krize duhova, čiji je uzrok u gubljenju Boga. Sve ima svoj smisao, sve ište svoj smisao. (Knjiga je u prvom redu etički, a tek zatim estetički čin. Građevina, spomenik, slika ili kompozicija, takođe.)

Ako bi se usvojio nihilizam Koheleta, i zaista poverovalo da ništa nema smisla, i da je sve taština, taština nad taštinama, moralo bi se – prestati zidati, dakle, moralo bi se – prestati živeti. Traganje za smislom je traganje za opravdanjem kamuflirano potrebom za odgovornošću, koje potiče iz same suštine postojanja. Odgovornosti, međutim, nema bez kriterijuma.

A njih nema bez jedne stalne određene sile; odgovornim se može biti samo prema nečemu što je "stalno". Mi to svakako nismo. Koliko smo se puta. od kako se poznajemo, promenili? Ni ograničene misije, ni prolazne doktrine, ni neodređeni humanizam ne zadovoljavaju našu potrebu za svrhom, jer nas neprestano izlažu razočarenjima. "Stalnost" može biti samo Bog. Prema tome, težnja za odgovornošću je težnja za Bogom. Pisac, kao uostalom i svaki čovek, može da bude odgovoran samo pred Bogom.
1101grec
N. N.: Nema nameru da polemiše sa Isidorovim religioznim osećanjima, sa osećanjima se, uostalom, ne polemiše. Smatra da se ovde radi o dva nivoa, o dva stupnja odgovornosti. Prvi, niži, zajednički je svim umetnicima, i označava se merom u kojoj su uspeli da se izraze. Vrednost ovog nivoa zavisi ne samo od talenta već i od njihove profesionalne savesti.

Friday, April 13, 2012

Odgovornost III deo

Tamo gde loze plaču, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić
KRITIKA KAO POZIVANJE NA ODGOVORNOST

Nekako u to vreme N. N. je napisao prvu knjigu. Predstavio nam je kao autobiografsku, maltene kao dokumenat. Naime, knjiga je kao autobiografska možda i bila zamišljena, ali mu je, očigledno, ograničenost vlastitog života toliko smetala, da ga je, bez skrupula napustio, i sasvim se prepustio imaginaciji. Polazeći sa suprotnih stanovišta, ali sa pođednakom žestinom, Isidor i ja smo knjigu osudili.

Šta kažem? Prosto rasčerečili! Ja sam optužio prijatelja da je literaturu stavio u službu ideje, a Isidor je praroditeljski, inicijalni greh knjige video u tome što je stavljena u službu pogrešne ideje. Ja: "Da bi rukopis doveo u sklad sa svojom idejom o svetu, izvršio je nasilje nad istinom i realnost izopačio!" Isidor: "Da bi rukopis doveo u sklad sa svojom pogrešnom idejom o svetu, ti si realnost pogrešno tumačio!"

Dok je, dakle, u načelu, Isidor dopuštao da se umetnošću preinačuje stvarnost (jer šta je tumačenje do preinačenje), samo je zahtevao da se to čini u ime ideje koju je on smatrao ispravnom, ja sam – onda bar – držao da takve intervencije nipošto nisu dozvoljene: budući lažan, ishod eo ipso mora biti i nehuman. Kasnije se pokazalo da obojica nismo bili u pravu. Ni N. N. takođe.

Sporili smo se oko "realnosti kao takve" i "ideje kao takve", a bili smo, sa uzvišenom nedotupavnošću svojstvenoj svakoj isključivosti, zanemarili i "realnost autora" i "realnost knjige".

(Zahvaljujući našem udruženom uticaju, N. N. nije knjigu objavio. To je bilo vreme kad je kritičnom pitanju naše odgovornosti "kao ljudi" bila pridodata i profesionalna. N. N. se pomirio sa tim da knjigu ne štampa. Pitao se samo, šta će se dogoditi ako se ona izda posle njegove smrti? (strašne li taštine umetnika!) Hoće li za njeno dejstvo – ako ga bude – i tada biti odgovoran? Jedino obezbeđenje našao je u ideji da je spali. Do sada to nije učinio, a ja se ne usuđujem da ga pitam: zašto?)
guayasamin

ZAŠTO SE POSTAVLJA PITANJE ODGOVORNOSTI?

Thursday, April 12, 2012

Odgovornost II deo

Tamo gde loze plaču, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić
ODGOVORNOST KAO POTREBA ILI KAO PRINUDA?

Daleko pre nego što je, osim za Isidora (Isidor je još u gimnaziji odlučio da bude treći nastavljač porodične tradicije graditelja), naša profesionalna budućnost bila fiksirana, odnos odgovornosti kao mogući odnos prema svetu, bio je jedna od najčešćih tema naših razgovora.

Pošto za sobom nismo imali nijedno umetničko delo – N. N. i ja nismo ni pretpostavljali da ćemo ga ikad imati – neka izuzetna odgovornost kojom bi umetnik bio opterećen bila je uglavnom izvan užeg kruga našeg interesovanja. Pokušavali smo da dopremo do odgovora (čistih ali i primenljivih u isti mah) na opšta pitanja, na koja se odgovori traže između šesnaeste i osamnaeste godine, nalaze između osamnaeste i dvadesete, a napuštaju između dvadesete i dvadesetdruge.

Svi ih dobro znamo: šta je dobro a šta je zlo? šta je to moral? da li je on moguć? šta je to "odgovornost" i prema čemu se ona određuje? Međutim, sve što smo dobijali behu protivrečni i nepouzdani zaključci. Oni "čisti" padahu čim bi ih stavili na probu neke zamišljene realnosti. Oni "primenljivi", behu, opet isuviše nečisti za naš puritanski ukus. Time se, uzgred, otkrilo da bi svaki moral bio dobar kad ne bi iziskivao da se po njemu živi.
403david
Jedino što je u svim tim odgovorima bilo trajno (i do neposrednog značaja za ovu temu) beše uporna težnja ka postojanim kriterijumima moralnog ponašanja, prema nečemu što će nas, doduše podvrći odgovornosti, ali će za uzvrat našim postupcima i delima obezbediti svrhu.

Wednesday, April 11, 2012

Odgovornost I deo

Tamo gde loze plaču, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić

ODGOVORNOST – STANJE ILI PROCES?

„Težnja za odgovornošću je težnja
za svrhom“.
(Ing. arh. Isidor Njegovan)

PRETHODNA OBJAŠNJENJA

Kad sam odlučio da pišem na temu „Pred kim je pisac odgovoran?“, samo sam nejasno bio svestan obaveze da kažem i pred kim se ja osećam odgovornim, obaveze koju jedva imam šanse da ispunim. Nikada se, naime, nisam osobito brinuo o tome pred kim sam odgovoran – kao pisac. Pitanje koje me je mučilo i mahom ostajalo nezadovoljeno, uvek je glasilo: pred kim odgovaram kao čovek?

Nadao sam se da ću odgovorom na njega, posredno, gotovo kao na dar, dobiti odgovor i na ono prvo. Nada je, u stvari, samo kamuflirala besmislen pokušaj da svoje moralno biće ocepim od njegove profesionalne funkcije (sličan napor kod državnika daje vidno bolje rezultate), valjda iz bojazni da me odsudna prevaga kreativnog načela života ili rekreativnog načela umetnosti ne učini "amoralnim piscem", ili "umetničkim čovekom".
De Chirico-1
U primenjenom životu, za razliku od onog koji se ispoljava kao saznanje, odgovornost je ekskluzivno etički pojam, a njegovi ostali vidovi (psihološki, socijalni, filosofski) tu su samo da ga čvršće situiraju u područje ljudske aktivnosti, bilo da nam odgovornost potpuno ili delimično podrede, bilo da nas nje sasvim ili delimično liše, bilo, najzad, da menjaju njenu vrstu, obim, snagu i smer.

Tuesday, April 10, 2012

Političke sveske LXXV deo

Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić
Političke ideje i komentari LXXV deo 1959. godina

Ponedeljak, 19. januar 1959.

Dokumenti. (Politički, Istorijski, Umetnički)

Politički bi trebalo da obuhvate dva posebna aspekta savremene političke istorije, ukoliko se oni mogu nazreti iz naše pristrasne i abortivne štampe:

Komunistički eksperiment u Kini.

Komunistički penetracion pacifik u svet.

Poslednji primer ove penetracije je nasilni pokušaj KP Iraka da socijalni nacionalizam svoje zemlje zameni internacionalnim socijalizmom. (Internacionalni socijalizam je formula sovjetske despotije.)

3ossian
Laskam sebi da sam bio u pravu kad sam tvrdio da Naser predstavlja najtvrđi bedem prema komunizmu i Istočnom basenu Sredozemlja. Nemoguće je istovremeno biti protiv komunizma i protiv arapskog nacionalizma. Naprotiv: moguće je arapski nacionalizam okrenuti protivu ateističkog komunizma. Događaji u Iraku kao da to potvrđuju.

Monday, April 09, 2012

Političke sveske LXXIV deo

Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić
Političke ideje i komentari LXXIV deo 1959. godina

§6) Socijalističko pravo 40 godina posle pobede.

U SSSR-u je čovek mogao u mirno doba biti suđen i osuđen, bez sudskog postupka i ovo „pravno“ načelo figuriralo je u Krivičnom zakonodavstvu.

U SSSR-u izvesni optuženi po „pravu“ nisu imali prava ni na odbranu ni na priziv, ni na javno suđenje. I to je bila pravna norma u Krivičnom zakonodavstvu.

U SSSR-u su u mirno doba, vojni sudovi sudili mnoge građanske krivice koje nisu imale veze sa špijunažom. To je bila norma u Krivičnom zakonodavstvu.

dublures

U SSSR-u 40 godina posle revolucije znatno se pooštravaju pravne norme koje štite državu i drakonski se povećavaju kazne predviđene za antidržavne prestupe. To je princip Krivičnog zakonodavstva.

U SSSR-u 40 godina posle revolucije mimosudski su organi mogli razmatrati krivice građana i ove krivice utvrđivati, najzad, primenjivati ih na građanima bez pozivanja na sudsku odluku. To je bila pravna norma Krivičnog zakonodavstva.

U SSSR-u se po varvarskom principu analogije moglo suditi i za dela koja u Zakonu nisu predviđena kao kažnjiva. To je bila norma Krivičnog zakonodavstva.

U SSSR-u su postojala mesna zakonodavstva koja su mogla na opštoj bazi jedinstvenog Krivičnog zakonika donositi i one kazne koje nisu bile predviđene samim zakonom. to je norma koja ostaje i u novom Krivičnom zakoniku.

U SSSR-u je Zakonom bila predviđena mogućnost da se neko lice kazni, ne na osnovu dela koje je počinilo, nego na osnovu verovatnoće da će, s obzirom na prošlost, socijalno poreklo ili sredinu u kojoj živi, počiniti. To je bilo pravo zasnovano na Zakonu.

U SSSR-u je granica krivične odgovornosti lica bila utvrđena na 12 godina(!) i maloletnici su bili kažnjavani po zakonu za odrasle. To je bila pravna norma u Krivičnom zakonodavstvu.

U SSSR-u 40 godina posle pobede socijalističke revolucije važio je najvarvarskiji, najzaostaliji, najdrakonskiji Krivični zakon koga poznaje moderna istorija evropskih država.

Sunday, April 08, 2012

Političke sveske LXXIII deo

Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić
Političke ideje i komentari LXXIII deo 1959. godina

§3) Kineski način stvaranja socijalističke svesti građana = privikavanje na smrad. Izmet kao pedagoško sredstvo.

Pimedba: Kineski komunisti imaju čudne predstave o tome kako jedna proizvodnja raste. Meni se čini da se oni u toj ekonomskoj materiji snalaze pomoću jedne primitivne, ali efikasne računice: oni za svaki proizvod pomnože broj stanovnika sa jednim primerkom tog proizvoda (muvom, izmetom, ugljem, itd.) i tako dobiju proizvodnju koja je ravna onome što bi jedna fabrika mogla da proizvede.

Na primer: pod pretpostavkom da svaki Kinez sačuva svoj dnevni iznos izmeta, a da on teži približno pola kilograma, šesto miliona Kineza proizvedu dnevno oko trideset hiljada tona prirodnog đubriva, što predstavlja znatno veći iznos od onoga što bi ga mogla proizvesti dnevno jedna moderna azotara. Ako tome dodamo izmet koga svaki Kinez nađe tokom kampanje, dobijemo minimalni iznos od šezdeset do osamdeset hiljada tona đubriva dnevno, a oko 28.000.000 tona đubriva godišnje.

Verujem da se u tim granicama kreće kinesko poznavanje ekonomskih problema moderne proizvodnje.
genius
Primenimo ovaj metod na ostale proizvode, dobićemo zapanjujuće rezultate; rezultate koji ne dovode u sumnju kinesko obećanje da u određenom roku prestignu Englesku u proizvodnji po glavi stanovnika. (Odista će to biti proizvodnja koja će se i računati po glavi i izvoditi po glavi kineskog stanovnika.)

§4) V Kongres Saveza književnika Jugoslavije.

Saturday, April 07, 2012

Političke sveske LXXII deo

Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić
Političke ideje i komentari LXXII deo 1959. godina

§1) Kitajski crni humor i kitajsko–komunistički silogizmi.

Ako čovek zasniva porodicu da bi mu u zajednici bilo toplije, onda je u petočlanoj toplije nego u dvočlanoj, a u porodici od deset toplije nego u onoj od pet. Tako vredni i oduševljeni učenici Marxa u Kini dolaze do politički efikasnog zaključka da je najtoplije u narodnim komunama (rano-hrišćansko-spartansko-komunističkim kolektivima), jer tamo svi ljudi žive u vrelim i žestokim hrpama. Kao i bezbrojne gomile đubreta. Čitajući Hsijang Čenga, smejem se, ali mi se od tog i takvog smeha koče vilice kao da sam otrovan nekim zmijskim otrovom.

Mala anegdota kitajskog crnog humora! Pokušavam da predstavim sebi ushićenost učesnika kineske „žestoke“ borbe sa kojom slušaju sinčiće koji se po povratku sa biblijskih jasala deru: „Socijalizam je dobar“ – dok posle dvadesetčetvoročasovnog rada u nezadrživim talasima istočnog vetra, sve do buđenja razgovaraju o: velikom skoku unapred! Verujem da bi za njih samoubistvo bio jedini razuman skok unapred. Da li je moguće da ljudski duh može pasti tako nisko da, pošto je izgubio dostojanstvo, izgubi i smisao za humor? Jer ovo nije zgodna šala. Ne može se šalom nazvati ono što se tera sa petsto miliona ljudi!
Malevich1.JPG
Još jedna anegdota crnog kineskog humora: ako kineski radnik samo tri puta mesečno radi po 24 časa (posle čega se 24 časa neprekidno odmara na vojnim vežbama, mitinzima, čitalačkim časovima, u lovu na vrapce, pacove, komarce, u pisanju pesama; samo u provinciji Sečuan za par meseci četiri miliona pesnika amatera napisalo je oko 78.000.000 pesama!) šest puta po 18 sati, a svih ostalih dana samo po 16 sati, onda njegov radni mesec iznosi tačno 439 sati mesečno.

Dakle, više nego dvostruko od radnog meseca jednog jugoslovenskog radnika. Za to dobija ono malo da ždere, tvrdu postelju (nepogodnu za kontrarevolucionarne snove) nekoliko uniformisanih dronjaka za odevanje i velikodušnu mogućnost da bude sahranjen o trošku komune.

Friday, April 06, 2012

Političke sveske LXXI deo

Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić
Političke ideje i komentari LXXI deo 1959. godina

§33) Mađarska krvava rapsodija iz 1956. godine

dokazuje da država koja nije nastala sublimacijom ideje naroda u njegovu nacionalnu slobodu (u državu kao materijalni izraz te slobode), ne može opstati bez brutalne intervencije unutrašnje ili spoljašnje sile.

Tako proizvedena diktatura nije spontana, nije prirodna, dakle nije racionalna.

Ona nema nijedan elemenat idealne diktature (koja je nužna, pa prema tome i stvaralačka) te je nastala kao nusproizvod slučajnih okolnosti ili kao slučajan proizvod nužnih okolnosti, i nema izgleda da ih preživi.

Koliko izgleda ima da preživi slom SSSR-a nusproizvod njegove birokratske tiranije: Sjerovsko–Kadarovska komunistička oligarhija?

Vreme ovde ničemu ne može dati vrednost, ni trajanje jedne antiistorijske tvorevine ne može preinačiti njen slučajni i prolazni karakter.
714goya

§34) Odnos između vođe i države je odnos između Pigmaliona i Galateje; odnos stvaraoca prema delu: ljubomoran i nekritički.

Međutim: vođa bi u sebi trebalo da gleda Galateju – proizvod jedne više istine, koja uzima na sebe njegov istorijski lik.

Vrednost jednog vođe je u istorijskoj istini koju izvršuje.

Thursday, April 05, 2012

Političke sveske LXX deo

Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić
Političke ideje i komentari LXX deo 1959. Godina

§28) Dvociljnost politike.

Finalni cilj efikasne politike, koji je opravdava post faktum je filosofski: sadejstvo sa determinantom.
Tekući cilj je popularan: on se prihvata, nikad natura kao nužno zlo politike da bi društveni organizam bez izlišnog trenja mogao da se upućuje onom prvom, finalnom.

Nikad finalni ne sme biti prenebregnut za račun popularnog, jer time politika postaje neefikasna, ali ni popularni zanemaren za račun finalnog, jer time politika deluje neefikasno. Politika ne može biti efikasna ako previdi prvi, jer se time odriče jedinog uslova svoje metafizičke opravdanosti; ona ne može biti efikasna i ako previdi drugi, jer time oduzima sebi mogućnost da na prvom uopšte deluje.
11medusa
§29) Komunisti i ciljevi.

Mada komunisti ne teže nekom metafizičkom cilju, pa im politika nužno ne može biti efikasna, ona nije ni popularna, stoga što, uhvaćeni u klopci - komunizam kao finalni cilj i socijalizam kao privremeni cilj - zaboravlja načelo izneto u stavovima 27 i 28.

Komunisti hronološki drugostepene ciljeve pretpostavljaju hronološki prvostepenim; isuviše zainteresovani, i zaslepljeni budućim izgledom stvari, u zabludi da ga već sad oblikuju, oni zaboravljaju na njihov izgled sada, na trenutno stanje tih stvari. Komunisti liče na sumanutog skakača preko prepona, koji – pošto je pretrčao jedan put u rekordnom vremenu – ne bi umeo da opiše kako izgleda, jer ga nije ni opažao.

Wednesday, April 04, 2012

Političke sveske LXIX deo

Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić
Političke ideje i komentari LXVIX deo 1959. godina

§21) Generalizacija uslovnog refleksa.

Simboli jedne ideje deluju isto tako efikasno kao i sama ideja; ponekad efikasnije, jer simboli ne podrazumevaju njene mane koje prećutkuju, a preuveličavaju njene vrline, koje ističu.

§22) Dekoracije kao sredstvo za obrazovanje uslovnog refleksa.

Počev od božanskog ustrojstva faraona, ertrurčanskih lukuma, persijskih kraljeva, preko divinizacije tirana u religiji (Isus, Muhamedi njihovi naslednici) i politici (Avgust, japanski imperatori, ruski samodršci, Hitler, Staljin) od kultova grčkih polu-bogova do kultova savremenih poluljudi, od hanibalske preko cezaropapističke do komunističke idolatrije: dekor je bio nezamenljivo oruđe za obrazovanje ili podsticanje uslovnih refleksa.
106geric
§23) Politika ili gašenje uslovnog refleksa.

Sekrecija pljuvačnog soka prestaje tamo gde hoćemo da ona uvek bude izazivana samo veštački: zvucima, umesto s vremena na vreme da bude podsticana i hranom kao prirodnom draži. Refleks se tada nema sumnje, gasi.
Politički uslovni refleks mase gasi se ako se podstiče samo veštački i zasniva isključivo na obećanjima.
Takvi su refleksi, međutim, samo ukočeni. Pod povoljnim okolno-stima oni će se opet javiti i ponovo preuzeti svoju istorijsku funkciju.

Tuesday, April 03, 2012

Političke sveske LXVIII deo

Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić
Političke ideje i komentari LXVIII deo 1959. Godina

§17) Još o razlozima zbog kojih komunistička doktrina ne može biti praktična filosofija.

Komunistička doktrina ne može biti praktična filosofija i po tome što je ograničena u svom odnosu sa svetskom dominantom. Ona priznaje samo ljudsku projekciju ove dominante (naime projekciju domi-nante u istoriji i sve dotle dok jedna istorija postoji).

Samo prema ovom ograničenju izgrađuje ona svoju politiku. O tome da je istorijski izgled jedne svetske dominante samo način na koji se ona dešava adekvatno nivou samorazvitka prve formule, u komunističkoj doktrini nema reči. Ona je ljudska ne zato što opaža ono što je dobro, nego zato što u mogućnostima opaža isključivo ono što je ljudsko (što po prirodi pripada ljudima.) Čak i ako bi ili ako jeste ponekad efikasna po naše živote, nikad ne bi bila efikasna po našu sudbinu.

dv338003

§18) Ne znak metaforične, nego znak realne jednakosti je simbol odnosa između pojmova o raznim procesima na raznim nivoima autotipske formule sveta; tako uslovni refleks nije metafora revolucije nego njen autentični mehanizam.

§19) Nietzscheanska revizija svih vrednosti.

Više ideja, nadahnuće da se izvrši ova revizija, nego njen praktični ishod, uvodi Nietzschea u red mojih najčitanijih filosofa.

Verujem da se istorija nalazi licem u lice nekoj džinovskoj revoluciji pojmova, nekom njihovom zemljotresu koji će pojmove prodrmati i istresti iz njih sva ona tajna značenja, koja su izbegla tvrdoglavim naporima čitavih armija mislilaca i naučnika.

Nietzsche je ovu duhovnu revoluciju predosetio i sebe učinio njenim prorokom. To što su mnoga od njegovih proročanstava lažna, ne umanjuje autentičnost njegovog nadahnuća. Nadahnuće je vrednost po sebi, ali ono mora imati pogodno tlo da bi pavši na njega kao varnica na suv trud, užegla vatru istinitog proročanstva. Nietzsche, očevidno, nije bio odgovarajuće tlo za ovo nadahnuće: pesnički, intuitivni, u osnovi antifilosofski temperamenat, kako je mogao odoleti da sjaj jedne vizije ne pretvori u lepu himnu umesto u tačnu filosofiju?

U rušilačkom besu (još jedan dokaz jadne usluge što nam ga lično iskustvo pruža) surovo beše očerupan stvaralački impuls njegove etike. Da, prorok može biti besan. Proroci su besni dok proriču. To je ludačko, osvetničko stanje njihove duše. Ali filosof ne sme da bude besan. Filosof ne može da bude u tom smislu prorok što će svoje istine izbacivati iz sebe kao ludačku, padavičarsku penu.

On nema kome de se sveti, koga da kažnjava, sa kim da, uz naklonost svoje filosofije, raščišćava račune. Filosofija ne može biti ubilačka, osvetnički nož zariven u srce ljudi. Svuda gde Nietzsche ustupa besu, svuda pred njim filosofija mora da se povuče. Kad govori Jezikilj, propovednik mora da umukne.

(Primedba: Ovo je rečeno zato što je moja filosofija pod neprestanom pretnjom da bude izraz nekih mojih ograničenih netrpeljivosti. Naročito je važno da filosofija ne postane način refleksivnog odbacivanja neke političke stvarnosti.)

§20) Uslovni refleks i politika.

Državnici moraju da usavršavaju svoju ličnu nadražljivost i da neprekidno imaju na umu načelo po kome se javni poslovi obavljaju kao što se vrše Pavlovljevi opiti sa uslovnim refleksima pasa.
Praktična politika je anticipirala fiziološke eksperimente:

Vođa je veštačka draž tamo gde su ciljevi naroda prirodne draži za opredeljenje koga bih ja nazvao izbornim uslovnim refleksom.

Narod koji je navikao da po pojavi vođe brzo i neodložno sledi zadovoljenje neke njegove potrebe, nastojaće da njegovu pojavu na političkoj pozornici obezbedi izborom kao ustavnim ili pobunom kao prirodnim sredstvom. (Ponovni dolazak na vlast generala De Gaulle.)

Monday, April 02, 2012

Političke sveske LXVII deo

Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić
Političke ideje i komentari LXVII deo 1959. Godina

§14) Još o analoškoj političkoj istoriji.

Hipoteza analoške prirode sveta nema za politiku samo dvostruki značaj: uvođenja u državotvorstvo pored socijalne i metafizičku celishodnost i shvatanja državotvorstva kao socijalnog komplikovanja jedne pratipske proste formule; ova hipoteza nudi istoriji politike i novu metodu. Analoški metod koji se predlaže neće služiti samo stvaranju metaforičnih slika kao pomoćnih instrumenata za uviđanje jedne političke istine, nego će biti sama ta istina izražena jezikom drugog, prividno nezavisnog sistema činjenica. (Primena teorije o uslovnim refleksima na revolucije.)

Primer iznet u zagradi pokazaće da se ne radi o deskriptivnoj komparaciji, koja ima za cilj da jednim procesom uzetim kao pomoćni instrument opiše drugi kakav proces (revoluciju na primer) nego o doslovnoj podudarnosti dva istovetna procesa koji se razlikuju samo po tome i stoga što se dešavaju u prividno nezavisnim sistemima činjenica i na raznim nivoima autotipske i kosmokratorske formule sveta. Naime, ono što se događa u revolucijama ne liči na uslovni refleks nego jeste uslovni refleks.
76stjohn
Analogija tako od sredstava deskripcije postaje sredstvo kreacije.

Terminologija, koja će još dugo biti upotrebljavana, mora pozaj-mljivati svoje pojmove iz drugih disciplina u onom obliku u kome ovi tamo važe: i kao pojmovi i kao nominalni izrazi pojmova.

Sunday, April 01, 2012

Političke sveske LXVI deo

Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić
Političke ideje i komentari LXVI deo 1957. godina

§10) O državi.

Država je oblik sažimanja naroda i njegove ideje, mehanizam u kome se ideja naroda preobraća u ideju nacije.

Neka je ovo uslov svake istoričnosti jednog naroda.

Zatim: država je socijalnopravni oblik u kome se puka stvarnost jednog naroda preobražava u njegovu ideju. Država je totalan oblik te ideje: totalan oblik po definiciji je i slobodan, jer u sebi sadrži sve komponente svoje izvršene nužnosti.

Samo kroz državu penje se jedan narod do svoje ideje, ali i DO IDEJE O SEBI. (Drugi uslov njegove istoričnosti.) Zato je prva vrlina političara biti državotvoran, a ne slobodouman.
13fligh

§11) O narodnim potrebama.

One su mahom difuzne i više se sastoje u opštim nadama nego u određenim zahtevima; stoga je bilo moguće pariskom plebsu, kada je tražio glavu svog neprijatelja, dati glavu Brissota umesto Dumouriezove.

Jedan eksperimentalni pas, prema protokolima uslovnog refleksa ponaša se kao narod: on nesumnjivo ume da razlikuje zvuke po visini, ali mu to ne smeta da na njih odgovara istovetnim refleksima i kad su te visine frapantno različite (te razlike, naravno, ne smeju biti neograničene. Ali ni narodu se nije umesto Dimurijeove mogla dati Maratova glava). Cezarima je stoga bilo moguće da narodu dadu igre i zabave, tamo gde je ovaj tražio hleba i slobode.