Friday, September 30, 2011

Naša sentimentalna vaspitanja

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić

59. Na­ša sen­ti­men­tal­na vas­pi­ta­nja

Ne­dav­no sam gle­dao Ru­bljo­va, film po­koj­nog Tar­kov­skog. Po­red me­ne je se­de­la mla­da maj­ka s de­ča­kom od de­se­tak go­di­na. Ima­la je ve­lik, ši­ljat nos, ko­ji po A. Hux­leyju sve­do­či o pa­me­ti, i na­o­ča­re s cr­nim de­be­lim okvi­rom, ko­je su sve­do­či­le da je tro­ši na neš­to što kva­ri vid. De­lo­va­la je in­te­lek­tu­al­no. Oče­vid­no je hte­la si­na pri­bli­ži­ti evrop­skim du­hov­nim vred­no­sti­ma. De­čak se in­ten­ziv­no do­sa­đi­vao. Upad mon­gol­ske hor­de u Vla­di­mir i kla­nje ne­du­žne ru­ske če­lja­di ma­lo su ga ute­ši­li, ali je stvar­no oži­veo tek kad su sta­rom cr­kve­nja­ku uli­va­li ras­to­plje­no olo­vo u usta. Kad se pra­va ži­vot­na pod­u­ka za­vr­ši­la, i Tar­kov­ski se vra­tio do­sad­noj ru­skoj du­ši, en­gle­ski je de­čak po­no­vo za­pao u du­hov­no mr­tvi­lo.

dv338019

Nje­go­va maj­ka bi­la je mr­tva sve vre­me. Kao in­te­lek­tu­al­ka ume­la je i bez Tar­kov­skog da spo­zna ru­žne stra­ne evrop­skog ži­vo­ta.

Thursday, September 29, 2011

Ko za koga radi

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić

58. Ko za ko­ga ra­di, pi­ta­nje je sad

Opšta sum­nji­ča­vost ni­je pri­vi­le­gi­ja ti­ra­ni­ja i dik­ta­tu­ra. Svoj­stve­na je i slu­žba­ma de­mo­kra­ti­je ko­je su, po pri­ro­di po­sla, van kon­tro­le jav­nog mnje­nja i par­la­men­ta. A naj­taj­ni­ja od svih, na­rav­no, taj­na je slu­žba. Njo­me vla­da jed­no je­di­no su­ve­re­no na­če­lo – ni­ko­me ne ve­ro­va­ti, na­ro­či­to oni­ma ko­ji­ma se iz svih dru­gih raz­lo­ga mo­ra i tre­ba ve­ro­va­ti. U njoj je sve do­puš­te­no, osim da vas ne uhva­te.

Ame­rič­ke taj­ne slu­žbe vi­še ne­go po­li­tič­ka de­sni­ca, oli­če­na u de­pre­siv­no-
-ma­ni­ja­kal­nom se­na­to­ru Jo­sep­hu McCarthyju, po­sle Vi­šin­skog pr­vom ju­ri­dič­kom fun­da­men­ta­li­sti, do­ve­le su ka­snih pe­de­se­tih zbu­nje­no jav­no mnje­nje do ube­đe­nja da je sva­ki Ame­ri­ka­nac ko­ji je za­vr­šio ko­ledž ru­ski agent. Ne­ki su i bi­li, ali ne svi.

rebel_2

Me­đu­tim, ni Ame­ri­kan­ci u hi­ste­rič­nim da­ni­ma lo­va na cr­ve­ne i ru­ži­ča­ste veš­ti­ce ni­su otiš­li ta­ko da­le­ko kao što su otiš­li hlad­ni, pro­ra­ču­na­ti En­gle­zi. Pre­ma tvrd­nja­ma uče­sni­ka u po­du­hva­tu i pi­sca knji­ge Lo­vac špi­ju­na Pe­te­ra Wrig­hta, bri­tan­ska kon­tra­o­ba­veš­taj­na slu­žba MI5 sma­tra­la je če­tvo­ro­stru­kog la­bu­ri­stič­kog pre­mi­je­ra Wil­so­na dr­žav­nim ri­zi­kom, pod­vr­gla ga per­ma­nent­noj kon­tro­li i pri­pre­ma­la za­ve­ru da mu de­sta­bi­li­zu­je i obo­ri vla­du.

A to je sce­na­rio ko­ji po am­bi­ci­ja­ma da­le­ko pre­va­zi­la­zi „Wa­ter­ga­te“ Ni­xo­no­ve ad­mi­ni­stra­ci­je. Buč­ni, vul­gar­ni Ame­ri­kan­ci na­pra­vi­li su od be­zna­čaj­ne „vo­do­in­sta­la­ter­ske“ afe­re na­ci­o­nal­no pi­ta­nje, pred­sed­ni­ka naj­u­ri­li, Augi­je­ve šta­le taj­nih slu­žbi her­kul­ski po­me­li, i sve­ča­no obe­ća­li da se slič­ne svi­nja­ri­je vi­še ne­će do­ga­đa­ti. Što u pre­vo­du na pro­fe­si­o­nal­ni je­zik CIA zna­či da se idu­ća svi­nja­ri­ja ni­kad ne­će obe­lo­da­ni­ti.

Wednesday, September 28, 2011

Kako i smrt učiniti smešnom

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić


57. Ka­ko i smrt uči­ni­ti smeš­nom

Proš­li smo put go­vo­ri­li o smr­ti, po­sma­tra­ju­ći je s nje­ne zva­nič­ne, tu­žne stra­ne, prem­da su na­ši krš­ni di­nar­ski mom­ci u od­bra­ni smrt­ne ka­zne bi­li pri­lič­no ve­se­li. (Sum­njam da će i na od­ru bi­ti ta­ko pu­sto­paš­ni.) Da­nas će­mo, nji­ma u obol, vi­de­ti ima li smrt i smeš­ni­ju stra­nu. Ima li je u dru­gim ze­mlja­ma, ne znam, u mo­joj ze­mlji po­u­zda­no je ne­ma, ali u Ve­li­koj Bri­ta­ni­ji i smrt ume da na­sme­je.

Oso­bi­to ako se njo­me ba­vi po­li­ti­ka, a gro­blje se na­la­zi u Bir­ming­ha­mu. Ta­mo su grad­ski oci 1982. do­ne­li od­lu­ku da se ši­ri­na mr­tvač­kog kov­če­ga utvr­đu­je na 58 cm i za to na­pla­ću­je nor­mal­na gro­bljan­ska ta­ri­fa, a da se za sva­ki pre­ko­broj­ni cen­ti­me­tar pla­ća pre­mi­ja od 7,30 fun­ti. Od­lu­ka po­ga­đa sva­kog dva­de­se­tog sta­nov­ni­ka gra­da i do­ne­ta je s bri­tan­skim smi­slom za fa­ir-play.

U akut­noj osku­di­ci gro­bljan­skog pro­sto­ra, ko ga i pod ze­mljom za­u­zi­ma vi­še, vi­še mo­ra i da pla­ti. De­be­li lju­di su i za ži­vo­ta, ode­ću ku­pu­ju­ći, iz­lo­že­ni ve­ćim troš­ko­vi­ma ne­go mr­ša­vi, pa je pri­rod­no da i za san­duk, svo­je po­sled­nje ode­lo, pla­te vi­še. Ka­ko da se kru­pan čo­vek od tog na­me­ta sa­ču­va ne umem re­ći. Po­sto­ji sa­mo jed­na šan­sa. Ako ste de­be­li, ne­moj­te umre­ti u Bir­ming­ha­mu.

Devouring_Fears-L

Tuesday, September 27, 2011

O staroj mladosti

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić

56. O sta­roj mla­do­sti i mla­dim gre­si­ma

Ne­dav­no je u Ju­go­sla­vi­ji odr­žan kon­gres mla­dih, na ko­me je de­le­ga­ci­ja Slo­ve­ni­je pred­lo­ži­la uki­da­nje smrt­ne ka­zne. Kon­gres se ni­je za­do­vo­ljio od­bi­ja­njem pred­lo­ga. On je to od­bi­ja­nje u svet i na­šu sa­vest is­pra­tio usta­ja­njem na no­ge, akla­ma­ci­ja­ma u po­čast umi­ra­nja i pe­smom.

Oti­šao je da­lje od fa­lan­gi­stič­kog ge­ne­ra­la Millána-Astraya, ko­ji je na uni­ver­zi­te­tu u Sa­la­man­ki, pred nje­go­vim pred­sed­ni­kom Mi­gu­e­lom de Una­mu­nom, us­klik­nuo: „Ži­ve­la smrt“, i ti­me se vi­še ne­go voj­nič­kim po­be­da­ma upi­sao u isto­ri­ju beš­čaš­ća. Na­ši su si­no­vi pri tom i pe­va­li. A iz­me­đu fa­ši­stič­kog i so­ci­ja­li­stič­kog pre­po­ro­da je­dva da je proš­lo po­la ve­ka.

oresteia_c

Ako su mla­di lju­di pe­va­li smr­ti iz sr­ca, u nje­mu, sem smr­ti, niš­ta i ne no­se. Ako ni­su, u šta ve­ru­jem, on­da ih je ne­ko blas­fe­mi­ji na­u­čio. I ta­da su mr­tvi. Jer, pre ne­go što ubi­ju ili tu­đu smrt odo­bre, i sa­mi mo­ra­ju umre­ti. Uči­ni­li su to u čo­po­ru. U čo­po­ru sve iz­gle­da lak­še, bo­lje, pra­ved­ni­je.

Vra­ti­će­mo im se. Te­ma je i u En­gle­skoj po­kre­nu­ta. I ov­de su to uči­ni­li mla­đi lju­di, ko­ji su od smr­ti još da­le­ko pa o njoj mo­gu go­vo­ri­ti bez stra­ha, kao osnov­ci o ve­li­koj ma­tu­ri. Njih od na­ših mla­dih sta­ra­ca raz­li­ku­je sa­mo to što su kon­zer­va­tiv­ni, dok se za na­še pri­ča da su na­pred­ni. U jed­nom se, za div­no ču­do, sla­žu. Na stra­ni su smr­ti, na stra­ni ge­ne­ra­la Astraya.

Monday, September 26, 2011

Beseda o demokratiji, civilizaciji i kulturi

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić

55. Be­se­da o de­mo­kra­ti­ji, ci­vi­li­za­ci­ji i kul­tu­ri

De­mo­kra­ti­ja je, ma ko­li­ko je sma­tra­li naj­bo­ljim od svih rđa­vih vi­do­va ljud­ske za­jed­ni­ce, isto­vre­me­no i njen naj­ne­pri­rod­ni­ji ob­lik. U pri­ro­di, ko­ja či­ni ge­net­sku osno­vu na­šeg po­sto­ja­nja, bi­li ver­ni­ci ili ne­ver­ni­ci, de­mo­kra­ti­je ne­ma. U čo­po­ru maj­mu­na, zna se ko je ga­zda.

Ti­gar ne tre­ba sa­gla­snost ko­ze da je po­je­de, ni­ti se zmi­ja s mi­šem spo­ra­zu­me­va oko to­ga ko će či­ji ru­čak bi­ti. Iz­me­đu mun­go­sa i ko­bre obed se od­lu­ču­je očaj­nič­kim ra­tom, ko­ji ne po­zna­je kon­sen­zus, ni pra­vo ve­ta. A jed­no od naj­bit­ni­jih de­mo­krat­skih na­če­la, obez­be­đe­nje pra­va ma­nji­ne, jer ve­ći­na je već i bro­jem zaš­ti­će­na, u pri­ro­di ni­je po­zna­to. Orao, u ap­so­lut­noj ma­nji­ni pre­ma ja­tu ja­re­bi­ca, ne pod­le­že za­ko­nu ve­ćeg bro­ja, i ne pri­sta­je da ga one po­je­du, iako mu de­mo­kra­ti­ja to iz­ri­či­to na­la­že. Pra­vo za­jem­ču­je si­la, prav­da je uvek za ja­čeg.

dante

Sunday, September 25, 2011

Spasonosni eufemizmi

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić

54. Spa­so­no­sni eufe­mi­zmi rđa­ve stvar­no­sti

Odav­no smo usta­no­vi­li da se u Bri­ta­ni­ji stva­ri spo­ro me­nja­ju. Do­daj­mo to­me oba­veš­te­nje da se i ta­da me­nja­ju sa­mo pri­vid­no. Ta­ko smo doš­li do sa­zna­nja da se – ne me­nja­ju uopšte.

Ču­je se da se raz­no­sa­či poš­te vi­še ne­će zva­ti „poš­ta­ri­ma“ ne­go „slu­žbe­ni­ci is­po­ru­ke“. Že­le­zni­ce su do­ne­le od­lu­ku da na vo­zo­vi­ma uki­nu „dru­gu kla­su“. Ali to ne zna­či da će se od sa­da Bri­tan­ci vo­zi­ti sa­mo „pr­vom“. I da­lje će pu­to­va­ti i dru­gom, sa­mo će se ona zva­ti „stan­dard­nom“. Ni­ti će se u toj dru­goj, poš­to se stan­dar­di­zo­va­la, neš­to pro­me­ni­ti. Va­go­ni će i da­lje bi­ti ne­u­dob­ni i pr­lja­vi; hra­na će, ta­ko­đe, bi­ti stan­dard­no rđa­va, a ne tek rđa­va. I, raz­u­me se, vo­zo­vi će kao i uvek stan­dard­no ka­sni­ti i bi­ti, s ob­zi­rom na opšti stan­dard, sve sku­plji.

guayasamin_llanto

Osim ime­na, niš­ta se ne­će pro­me­ni­ti. Mo­der­nom i po­pu­lar­nom obi­ča­ju pre­i­me­no­va­nja stva­ri da se lju­di­ma sta­ri rog za no­vu sve­ću pro­da, da stva­ri što du­že osta­nu iste, po­sve­ću­je u Ti­me­su od 17. mar­ta 1987. Ber­nard Le­vin du­ho­vit čla­nak, ko­me, evo, do­da­jem i ja svo­ja is­ku­stva s lin­gvi­stič­kog pod­ruč­ja en­gle­skih i ju­go­slo­ven­skih eufe­mi­za­ma.

Saturday, September 24, 2011

Kako u Britaniji ostati zdrav

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić

53. Ka­ko u Bri­ta­ni­ji osta­ti zdrav

U proš­loj sam emi­si­ji, pod na­slo­vom KA­KO DA SE U BRI­TA­NI­JI DO­BRO OSE­ĆA­TE, iz­neo sa­ve­te ko­ji vam mo­gu do­ne­ti is­pu­nje­nje ove, u osno­vi pri­lič­no fan­ta­stič­ne že­lje. Je­dan sam za­bo­ra­vio. Ako niš­ta od pred­lo­že­nog ne uspe, ako pri­zna­njem da ste ne­sreć­ni vi­še za­to što ni­ste En­glez ne­go što ste stra­nac ne za­slu­ži­te nji­ho­vu mi­si­o­nar­sku sa­mi­lost, ako vam ni be­so­muč­no la­ska­nje En­gle­skoj ne upa­li, ako ne us­pe­te da im do­ka­že­te ka­ko ste od njih glu­plji i ne­spo­sob­ni­ji, ne sa­mo ti­me što ste stra­nac ne­go i zbog osob­nih manj­ka­vo­sti, ne pre­o­sta­je vam dru­go ne­go da se obra­ti­te le­ka­ru.

i­sam mi­slio na psi­hi­ja­tra. Mi­slio sam na le­ka­ra opšte prak­se, ko­ji mo­ra sa­mo je­dan uslov is­pu­nja­va­ti. Ne mo­ra bi­ti do­bar, ali mo­ra pri­pa­da­ti so­ci­jal­nom osi­gu­ra­nju, što je naj­češ­će isto.

t73_b

Ret­ko ko ma­ri da le­ka­ru ide. Na Kon­ti­nen­tu se le­ka­ru ide da čo­vek sa­zna ko­li­ko mu je zlo. Po­ne­kad sa­zna­ti mo­že i zaš­to mu je zlo, pa se i iz­le­či­ti, ali to se re­đe do­ga­đa. U sva­kom slu­ča­ju, ni­ko le­ka­ru ne ide da od nje­ga sa­zna ka­ko mu je do­bro, čak ni hi­po­hon­dri. I oni idu da ču­ju ka­ko im je zlo, i ob­ra­du­ju se što su bi­li u pra­vu.

Friday, September 23, 2011

Kako da se u Britaniji dobro osećate

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić

52. Ka­ko da se u Bri­ta­ni­ji do­bro ose­ća­te

Jed­na od pr­vih za­go­net­ki ko­ju čo­vek u tu­đoj ze­mlji tre­ba da re­ši, ali ko­ju naj­češ­će po­sled­nju re­ša­va, je­ste ka­ko da se u njoj ose­ća do­bro. Ako dru­gih raz­lo­ga ne­ma, ako iz svo­je ze­mlje ne mo­ra da ode, a u tu­đoj se rđa­vo ose­ća, ka­kvog ima smi­sla oti­ći? Ne znam šta u Ne­mač­koj tre­ba da ra­di­te da bi­ste se ose­ća­li do­bro. Pret­po­sta­vljam od­ne­kud da je do­volj­no da do­bro ra­di­te. U Fran­cu­skoj, ose­tlji­voj na je­zik, i da ga do­bro go­vo­ri­te. U Ame­ri­ci, na za­pad­noj oba­li, da ste mi­li­o­ner. Na is­toč­noj ne ško­di raz­li­ko­va­ti Haydna od Mr. Hydea i uvek no­si­ti u dže­pu sit­ni­nu za dru­gog kad usred be­la da­na i pro­met­ne uli­ce pre­sta­ne da bu­de pi­to­mi i mu­dri dr Jekyll. Is­pa­da da je no­vac kao uslov svu­da do­vo­ljan i da će­te se s do­volj­no pa­ra sva­gde do­volj­no do­bro ose­ća­ti. U Bri­ta­ni­ji vam bo­gat­stvo – a, bo­ga­mi, ni po­zna­va­nje Haydna – ne­će bi­ti do­volj­no, iako ne tvr­dim da će vam mno­go sme­ta­ti. Ne sla­žem se sa ci­nič­nim miš­lje­njem da se u En­gle­skoj čo­vek mo­že uisti­nu do­bro ose­ća­ti sa­mo ako je En­glez i, na­rav­no, ako za to što se do­bro ose­ća, osim en­gle­skih ro­di­te­lja, ima i ne­ke ja­če raz­lo­ge. Ako se is­pu­ne iz­ve­sni uslo­vi, sva­ko­me ov­de mo­že bi­ti do­bro.

815

Pr­vi je uslov da se ni po ko­ju ce­nu, ma ko­li­ko vas taš­ti­na ma­mi­la, kao En­glez ne pred­sta­vlja­te.

Thursday, September 22, 2011

Hoda kao patka

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić

51. „Hoda kao patka, kvače kao patka, izgleda kao patka, to je, očigledno, slon“

Poš­to­va­ni slu­ša­o­ci, prem­da ni na sa­mr­ti ni­je u En­gle­skoj po­želj­na, do­pu­sti­te mi lič­nu is­po­vest. Ovi su ko­men­ta­ri do­sta do­bro ži­ve­li od jed­ne pret­po­stav­ke. Ve­ći­na žur­na­li­stič­kih iz­veš­ta­ja od pret­po­stav­ki i ži­vi. Od fa­ka­ta ži­ve de­man­ti­ji. Ali ka­ko nji­ma ma­lo ko ve­ru­je, pret­po­stav­ke osta­ju da ob­li­ku­ju jav­no miš­lje­nje. Pret­po­sta­vljao sam, na­i­me, da se En­gle­zi, i po­je­di­nač­no i kao na­rod, od svih inih an­tro­po­i­da raz­li­ku­ju.

Ni­kad ni­sam išao ta­ko da­le­ko – ko­li­ko bi mo­žda oni že­le­li – da u nji­ma vi­dim us­pe­li­ju ljud­sku pod­vr­stu, na­sta­lu pri­rod­nim oda­bi­ra­njem na­ših naj­vred­ni­jih oso­bi­na, da ne ka­žem i naj­ru­žni­jih, iako su one uvek i naj­ko­ri­sni­je. Ni­ti još da­lje, da u nji­ma na­zrem iz­gu­blje­ni zo­o­loš­ki be­o­čug iz­me­đu pri­mat­skih maj­mu­na i pra­vih lju­di, gde su maj­mu­ni maj­mu­ni, En­gle­zi lju­di, a svi mi osta­li ne­sreć­no za­met­nu­ti be­o­čug iz­me­đu njih, jad­ni restl ge­ne­tič­ke kom­bi­na­to­ri­ke. Ni­je bi­lo la­ko od­re­ći se ot­kri­ća za ko­jim sto­le­ći­ma žu­di na­u­ka, osta­vlja­ju­ći nas rav­no­duš­nim. No, mo­ra­lo se. Ne iz skrom­no­sti, ne­go zbog sum­nje ko­ja me već po­o­dav­no gri­ze.

gethsemane

Wednesday, September 21, 2011

Drugo pismo

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić

Drugo pismo čitaocu

U pr­vom pi­smu iz pret­hod­ne se­ri­je Pi­sa­ma iz tu­đi­ne ob­ja­snio sam nji­ho­vo po­re­klo i svr­hu. Ali i za­re­kao se da ću za­ću­ta­ti kad do­ži­vim ono što je Ge­or­ge Or­well, oja­đen bes­cilj­noš­ću svo­jih rat­nih emi­si­ja, s ovog istog BBC-ja, na­zvao – ose­ća­njem da go­vo­ri niš­ta­vi­lu (in­to the void). Nje­gov ko­le­ga go­spo­din Har­ri­son, ko­ji je s pod­jed­na­ko sum­nji­vim uspe­hom u rat s Ne­mač­kom po­zi­vao „dhra­gu bhra­ću Shr­be“, mo­že se po­hva­li­ti da je, sa za­kaš­nje­njem od če­ti­ri go­di­ne, bar me­ne upe­cao. Što su u me­đu­vre­me­nu tu­đi­ni za­me­nje­ni ze­mlja­ci­ma, za go­spo­di­na Har­ri­so­na i BBC iz 1948/49. ni­je bi­lo od zna­ča­ja.

cathedral001

Go­spo­din Har­ri­son je bio i pro­tiv jed­nih i pro­tiv dru­gih. Za me­ne je­ste – ume­sto da umrem kao ro­do­ljub, ži­veo sam i uži­vao kao ne­pri­ja­telj. Kad sam iza tog mi­kro­fo­na stao, ni­ko­ga ni na šta ni­sam po­zi­vao. Raz­miš­ljao sam o stva­ri­ma ka­ko su mi se do­ga­đa­le, o En­gle­skoj ka­ko se do­ga­đa­la sve­tu, a po­ma­lo i o mo­joj ze­mlji ka­ko je mi­sli­la da se do­ga­đa i ka­ko je is­pa­lo da se do­go­di­la. Pri kra­ju dru­ge dvo­go­diš­nje se­ri­je, me­đu­tim, po­če i me­ne mu­či­ti le­de­na sen­ka or­wel­lov­skog ose­ća­nja uza­lud­no­sti.

Tuesday, September 20, 2011

Po­vra­tak iz tu­đi­ne u tu­đi­nu

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić

50. Po­vra­tak iz tu­đi­ne u tu­đi­nu

Pre vi­še od dve go­di­ne za­po­čeo sam ove ko­men­ta­re na BBC-ju s emi­si­jom pod na­slo­vom Pi­sac i tu­đi­na. Vre­me je da se, na kra­ju ovog epi­sto­lar­nog iz­bo­ra, na te­mu tu­đi­ne vra­tim i sa­da je osve­tlim s jed­ne dru­ge, za slu­ša­te­lja mo­žda neo­če­ki­va­ne, ali opet is­kre­ne stra­ne.

Ne­ke nas mr­zo­volj­ne fi­lo­so­fi­je uče da je iz­gnan­stvo, tu­đin­stvo, ne­pri­pad­nost, je­di­ni re­a­lan na­čin ljud­skog po­sto­ja­nja, i da sve što u ži­vo­tu, ma­hom uza­lud­no, pred­u­zi­ma­mo ne slu­ži ni­čem dru­gom ne­go da taj svoj ne­sreć­ni ne­že­lje­ni po­lo­žaj tu­đin­ca i stran­ca pri­kri­je­mo, a po mo­guć­no­sti i za­bo­ra­vi­mo. Tu­đi smo sve­tu ko­ji nam je tuđ, i tu se, pre­ma ta­kvom miš­lje­nju, niš­ta ne mo­že uči­ni­ti.

The Battle Of Abukir

Monday, September 19, 2011

Godina koju su pojeli skakavci

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić

49. Go­di­na ko­ju su po­je­li ska­kav­ci

Ne znam ka­da i ka­ko je ot­kri­ve­no da čo­vek po­se­du­je ra­zum. Isto­ri­ja to­me baš i ne pru­ža ne­ke im­pre­siv­ne do­ka­ze. Ali či­nje­ni­ca da smo kao vr­sta go­di­ne 1987. još ži­vi uka­zu­je na to da smo, mi­mo lu­de sre­će, mo­ra­li ima­ti i neš­to zdra­vog ra­zu­ma. Tom ra­zu­mu i ska­kav­ci­ma ko­ji pre­te da ga po­je­du bi­će po­sve­će­na ova no­vo­go­diš­nja emi­si­ja.

imagen10-pinturaguayasamin-ecuador

Po­če­će­mo sa zdra­vim ra­zu­mom do­ma­ći­na, en­gle­skim com­mon sen­se, a za­vr­ši­ti s mo­jim, va­šim i Ži­vo­ra­do­vim. I ov­de, u Bri­ta­ni­ji, sreš­će­te ne­ra­zum­ne lju­de, upo­zna­ti ne­ra­zum­ne ide­je, ući u ne­ra­zum­ne si­tu­a­ci­je ili otr­pe­ti ne­ra­zum­ne po­stup­ke vla­de, ma ka­kvu po­li­ti­ku is­po­ve­da­la.

Sunday, September 18, 2011

Durbinski pogled na svet

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić

48. Dur­bin­ski po­gled na svet, ili se­dam da­na ko­ji ni­su ni­ko­ga po­tre­sli

Bri­tan­ske se no­vi­ne mo­gu upo­re­diti s dur­bi­nom ko­ji u svom me­ha­ni­zmu ima dve pro­tiv­reč­ne mo­guć­no­sti. Ono što osma­tra­te mo­že­te pri­bli­ži­ti ili uda­lji­ti, za­vi­sno od to­ga ti­če li vas se ono što se na nje­go­vom dru­gom kra­ju zbi­va.

U ra­di­ka­li­za­ci­ji ovih mo­guć­no­sti, le­gen­da ve­li da je lord Nel­son bit­ku kod Tra­fal­ga­ra za­po­čeo za­to što je na­re­đe­nje da se u boj ne upuš­ta pri­mio dr­že­ći dur­bin na svom sle­pom oku. Na­re­đe­nje ni­je iz­vr­še­no, ali je bit­ka do­bi­je­na. Na­re­đe­nje se ta­da po­sti­đe­no po­vu­klo u ne­po­u­zdan mit, a po­be­da po­no­sno osta­la po­u­zda­na či­nje­ni­ca.

Sa­mo, uda­lja­va­nje otrov­ni­ce dur­bi­nom ni­kog ne spa­sa­va od nje­nog uje­da. Kao što Bri­ta­ni­ju od ra­ta ni­je sa­ču­vao jed­no­duš­ni na­por štam­pe da uma­nji opa­snost od po­nov­nog na­o­ru­ža­nja Ne­mač­ke. Iz­me­đu 1918. i 1939. en­gle­ska štam­pa je po­sma­tra­la Evro­pu kroz na­o­pa­ko okre­nut dur­bin. Kad je ovaj naj­zad ka­ko va­lja upo­tre­bljen, bi­lo je ka­sno.

Battle Of Anghiari

Dur­bin­ski ma­nir bri­tan­ske štam­pe naj­bo­lje se vi­di u ne­delj­ni­ci­ma, no s bit­nom raz­li­kom od evrop­skih. Dok u ne­mač­kom ne­delj­ni­ku vi­di­te šta se sve za se­dam da­na po sve­tu do­go­di­lo, u ju­go­slo­ven­skom čak i zaš­to – prem­da ne uvek i šta – iz en­gle­skog će­te sa­zna­ti uglav­nom šta se za tih se­dam da­na ni­je do­go­di­lo. U stva­ri, mo­žda i je­ste, sa­mo se to En­gle­za ne ti­če.

Saturday, September 17, 2011

Nema problema

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić

47. Ne­ma pro­ble­ma!

Osim štam­pe ko­ja ži­vi od ja­kih ose­ća­nja, na pre­te­ra­no­sti­ma i stal­no u alar­mant­nom sta­nju, En­gle­ska je ze­mlja u ko­joj se teš­ko­će pot­ce­nju­ju, ze­mlja gde stva­ri mo­gu bi­ti i očaj­ne, ali ma­lo­kad – ozbilj­ne. Do kri­za, na­rav­no, do­la­zi, ali njih pri­me­ću­je sa­mo opo­zi­ci­ja. Za vla­du, po pra­vi­lu, kri­ze ni­kad ne­ma, i sve te­če do­bro. Vla­da kri­zu ot­kri­va tek kad iz­gu­bi iz­bo­re i pre­đe u opo­zi­ci­ju. Pre­u­zev­ši upra­vu, opo­zi­ci­ja, u me­đu­vre­me­nu, na­jed­nom ot­kri­va da je sve u re­du.

Ta­ko se Ve­li­ka Bri­ta­ni­ja na­la­zi u neo­bič­nom ali za­hval­nom po­lo­ža­ju ze­mlje u ko­joj je uvek i jed­no­vre­me­no i sve do­bro i niš­ta ne va­lja. Ova bla­go­tvor­na na­stra­nost, raz­u­me se, mo­gu­ća je sa­mo u par­la­men­tar­nim re­ži­mi­ma, gde je vla­da uvek tu da upra­vlja na naj­bo­lji mo­gu­ći na­čin u na­ci­o­nal­noj isto­ri­ji, a opo­zi­ci­ja uvek tu da nje­nu upra­vu u toj is­toj isto­ri­ji sma­tra – naj­go­rom. Ta­mo gde zva­nič­ne opo­zi­ci­je ne­ma, u tre­nu­ci­ma kri­ze vla­da po­ne­kad ima kraj­nje ne­sreć­nu i nje­noj op­ti­mi­stič­koj pri­ro­di ne­pri­me­re­nu du­žnost da sa­ma na tu kri­zu uka­že. Da u ne­ku ru­ku bu­de – opo­zi­ci­ja sa­moj se­bi.

31david

U ta­kvom se po­lo­ža­ju na­la­zi da­nas ju­go­slo­ven­ska vla­da. S auten­tič­nim opo­zi­ci­o­nim ža­rom uoča­va ona na sve stra­ne teš­ke pro­ble­me i sa opo­zi­ci­o­nom upor­noš­ću upo­zo­ra­va da se bez nji­ho­vog ra­di­kal­nog re­ša­va­nja iz kri­ze ne­će iza­ći. Za nju, da­kle, kao da, osim pro­ble­ma, ne­čeg dru­gog i ne­ma.

A za na­rod? Šta je s na­ro­dom?

Friday, September 16, 2011

Predlog za budžet

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić.

46. Pred­log za evrop­ski bu­džet 2000. go­di­ne

Ako se do 2000. go­di­ne ostva­ri Na­poléonov san o Uje­di­nje­nim Dr­ža­va­ma Evro­pe, mi, nje­ni va­tre­ni za­go­vor­ni­ci, već sa­da mo­ra­mo ozbilj­no raz­miš­lja­ti o nje­nom bu­dže­tu. U te­lu dr­ža­ve bu­džet je isto što i kič­ma u ljud­skom. Dr­ža­va bez ide­o­lo­gi­je i mo­že op­sta­ti – či­ni se čak i bo­lje ne­go s njom – ali ju je bez bu­dže­ta teš­ko za­mi­sli­ti. Dr­ža­vi je, ta­ko­đe, mno­go lak­še da ži­vi bez ika­kvog mo­ra­la ne­go bez i naj­glu­pljeg bu­dže­ta.

Za­to je bo­dro ma­ha­nje cr­ve­nim, otr­ca­nim, sto­ti­nu go­di­na sta­rim ko­fer­če­tom s ak­tom no­vog dr­žav­nog bu­dže­ta, is­pred re­zi­den­ci­je mi­ni­stra fi­nan­si­ja, oba­sja­no op­ti­mi­stič­kim osmej­kom nje­go­vog, u na­če­lu, a i pre­ko ce­le go­di­ne, pe­si­mi­stič­kog tvor­ca, naj­va­žni­ji čin u bri­tan­skom po­li­tič­kom ka­len­da­ru, po­sle obli­gat­nog go­vo­ra Nje­nog ve­li­čan­stva pred Par­la­men­tom u no­vem­bru, iz ko­jeg sa­zna­je­mo – šta ona o sta­nju u ze­mlji ne mi­sli, i šta o tom sta­nju mi­sli nje­na vla­da. Imam uti­sak da smo, po­sle mno­go go­di­na pla­ni­ra­nja od­o­ka, i mi Ju­go­slo­ve­ni ko­nač­no shva­ti­li va­žnost bu­dže­ta, te se u po­sled­nje vre­me in­ten­ziv­no ba­vi­mo ras­po­re­dom i ras­po­de­lom du­go­va, u na­di da će nam oni jed­nom do­ne­ti i ne­ke pri­ho­de.

10

Thursday, September 15, 2011

Ko je ovde lud

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić.

45. Ko je ov­de lud, ja ili En­gle­zi?

Što du­že u Bri­ta­ni­ji ži­vim, sve ma­nje En­gle­ze raz­u­mem. Ne bri­ne me što ih ne raz­u­mem, to je u re­du, to raz­u­mem. Ži­veo sam i du­že u so­ci­ja­li­zmu, pa ni nje­ga bog­zna ka­ko ni­sam raz­u­meo. (Ne­vo­lja je, iz­gle­da, bi­la u to­me što je on raz­u­meo me­ne.)

Oči­gled­no je da s mo­jim spo­znaj­nim mo­ći­ma stvar ne sto­ji baš naj­bo­lje. Sto­ga vam se za po­moć i obra­ćam. Mo­žda će­te vi, iz ne­pri­stra­sne uda­lje­no­sti, raz­u­me­ti ono što je me­ni iz­ma­klo. Ne­ću se ža­li­ti na sve što ov­de ne raz­u­mem, ni­ti na či­nje­ni­cu da ono što slu­čaj­no i shva­tim En­gle­zi uopšte ne shva­ta­ju. Go­vo­ri­ću is­klju­či­vo o jed­nom fe­no­me­nu od ko­ga mi pra­vi­mo ne­u­spe­lu na­u­ku, a ov­de spa­da u uspe­lu po­li­tič­ku ezo­te­ri­ju.

94

Wednesday, September 14, 2011

Prazne stranice

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić.

44. Pra­zne stra­ni­ce pro­gra­ma za bu­duć­nost

Tra­ži­ti od gra­đa­na pred iz­bo­re da se i tre­ći man­dat bu­de na vla­sti zna­či tra­ži­ti pri­lič­no mno­go. I ni­je to­li­ko va­žno ka­ko će se iz­bo­ri do­bi­ti, ko­li­ko je va­žno šta će se s po­be­dom uči­ni­ti. Po­li­ti­ča­ri stal­no da­ju obe­ća­nja i tvr­de ne sa­mo da su ih sva is­pu­ni­li već da su sve bit­ne na­ci­o­nal­ne pro­ble­me re­ši­li. I sad ka­ko na­ro­du re­ći isto­vre­me­no i da smo bi­li us­peš­ni i da još to­li­ko po­slo­va va­lja po­svr­ša­va­ti?

Pri­zna­je­mo da je to po­teš­ko­ća s ko­jom se su­o­ča­va sva­ka vla­da du­go na vla­sti, ali je ona naj­a­kut­ni­ja za stran­ku ko­ja je od­u­vek po­la­ga­la na svo­ju pro­roč­ku, čak i me­si­jan­sku ulo­gu. Ko­je su to obla­sti još ne­svr­še­nog po­sla? Pa i ne­ma ih mno­go. Sin­di­ka­ti? Mi smo im već ve­za­li i ru­ke i no­ge. Sem da ih van za­ko­na sta­vi­mo, vi­še se i ne mo­že uči­ni­ti. Pri­va­ti­za­ci­ja? U tom smo po­gle­du već po­če­li dra­ti dno bu­re­ta. Slo­bod­no pred­u­zet­niš­tvo? Ono upra­vo do­vr­ša­va is­pu­nje­nje na­šeg obe­ća­nja da će­mo na­rod uči­ni­ti po­sed­ni­kom.

Revenant

Tuesday, September 13, 2011

Tvrđave izobilja

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić.

43. Tvr­đa­ve iz­o­bi­lja i ni­či­ja ze­mlja be­de

U fil­mu Tr­kač po oš­tri­ci bri­ja­ča dva sve­ta ži­ve na­po­re­do, je­dan iz­nad dru­gog, kao u zgra­di sa spra­to­vi­ma, svet bo­ga­tih i moć­nih go­re, u ra­ju teh­no­loš­ke i estet­ske sa­vr­še­no­sti, i svet bed­nih, bes­po­moć­nih do­le, u pa­klu ze­malj­skih ne­sa­vr­še­no­sti, po či­jem ne­raz­bir­lji­vom ha­o­su pa­da­ju ki­se­le ki­še. Otrov­ne iz­lu­če­vi­ne iz­o­bi­lja i sa­vr­šen­stva kao iz­met po­kri­va­ju ni­či­ju ze­mlju be­de.

rebellio

Monday, September 12, 2011

Živorad na Divljem zapadu

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić.

42. Ži­vo­rad na Di­vljem za­pa­du

Ovih da­na pri­jat­no me je iz­ne­na­dio moj pri­ja­telj Ži­vo­rad. Znao sam da je ostao bez po­sla pa sam pret­po­sta­vljao da oko to­ga ima bri­ga i da još du­go za put u ino­stran­stvo ne­će bi­ti ni du­šev­no ni ma­te­ri­jal­no po­do­ban. Sre­ćom, bio je po­do­ban mo­ral­no-po­li­tič­ki i dru­gi je po­sao od­mah do­bio. Do­bio bi ga i pod naj­va­žni­jim uslo­vom ko­ji se ov­de iš­te.

U En­gle­skoj mo­že­te bi­ti ne­po­dob­ni, a po­sao da do­bi­je­te, ali ga bez smi­sla za hu­mor ne­će­te do­bi­ti. A moj ga je Ži­vo­rad imao. To i ob­jaš­nja­va nje­go­vu neo­če­ki­va­nu po­se­tu Uje­di­nje­nom Kra­ljev­stvu. Na mo­je pi­ta­nje ka­ko je na put po­slat a tek je u slu­žbu stu­pio, od­go­vo­rio je: „Po­dob­nost je bi­la nji­hov uslov, put moj.“ Pi­tao sam ga po­tom ka­kav po­sao ima za no­vu fir­mu da oba­vi.

Sva­lio se umor­no u ho­tel­sku fo­te­lju. „Če­kaj“, re­kao je. „Ne znam – na­pa­met.“ To mi se svi­de­lo. Ni­je bez pri­pre­me hteo da go­vo­ri o zna­čaj­nim eko­nom­skim pro­ble­mi­ma u vre­me kri­ze, ko­ja je kri­tič­na upra­vo za­to što se za nju ni­smo do­bro pri­pre­mi­li. Pri­pre­ma­li smo kri­zu, ume­sto da se za nju pri­pre­ma­mo. Iz­vu­kao je iz dže­pa do­ku­men­ta­ci­ju, sve­žanj zgu­žva­nih ce­du­lji­ca.

antonchristian_020_030 - Gaza 02 III 2002-2005 (91x62)

Bi­le su to po­rudž­bi­ne no­vih ko­le­ga u pred­u­ze­ću i sta­rih kli­je­na­ta iz po­ro­di­ce. Pi­tao sam ga šta za fir­mu ima da ura­di. „Pa, to je za fir­mu“, re­kao je. „Ima, do­du­še, još neš­to u ve­zi s ne­kom ro­bom, ali to ako stig­nem.“

Sunday, September 11, 2011

Nezaposlenost

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić.

41. Ne­za­po­sle­nost, mo­ral­no-po­li­tič­ka po­dob­nost i smi­sao za hu­mor

Ju­na 1986. bi­lo je, pre­ma zva­nič­nim iz­vo­ri­ma, u Ve­li­koj Bri­ta­ni­ji oko 2.200.000 ne­za­po­sle­nih. Kre­ću­ći se od ju­žne En­gle­ske do se­ver­ne Škot­ske, a na­ro­či­to Ul­ste­ra, ci­fre ra­stu. Me­nja­ju se i ver­ti­kal­no, ne sa­mo po ge­o­graf­skoj ho­ri­zon­ta­li. Unu­tar ob­la­snih zo­na, na dnu unu­traš­njih grad­skih kvar­to­va, što se zo­vu ge­ti­ma, kao što je u Lon­do­nu Brix­ton, do­sti­žu i 25% od­ra­slog sta­nov­niš­tva. Raz­li­či­te su još u tri sme­ra. Pro­cen­tu­al­no, vi­še je ne­za­po­sle­nih cr­na­ca ne­go be­la­ca, ru­da­ra ne­go ban­ka­ra, i onih ko­ji sre­će ne­ma­ju od onih ko­ji je ima­ju.

033nevi

Ne­mač­ka Tre­ćeg Re­ic­ha ni­je po­zna­va­la ne­za­po­sle­nost.

Saturday, September 10, 2011

Sedma sila

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić.

40. Sed­ma si­la u bo­dlji­ka­vim ži­ca­ma

Do sa­da smo u bo­dlji­ka­vim ži­ca­ma ima­li pri­li­ke da vi­di­mo, osim za­tvo­re­ni­ka – jer i maj­mu­ni su već u obič­nim ži­ca­ma – sa­mo pr­vu si­lu sve­ta, voj­sku. Sa­da se u bo­dlji­ka­vim ži­ca­ma naš­la i sed­ma si­la – štam­pa. Je­dan od oče­va ame­rič­ke žur­na­li­sti­ke re­kao je da je vest od­go­vor na pi­ta­nja ko, ka­da, gde, ka­ko, šta i zaš­to. Ovu vest o tvor­ci­ma ve­sti i mi će­mo ta­ko is­pri­ča­ti.

Mo­ra­mo re­ći da ži­ce ni­su me­ta­fo­rič­ne. Pra­ve su. Ni­su ži­ce s ne­vi­dlji­vim bo­dlja­ma, ko­ji­ma je op­ko­lje­na štam­pa u dik­ta­tu­ra­ma, ti­ra­ni­ja­ma i na­ro­či­tim de­mo­kra­ti­ja­ma, gde se tvr­di da su gra­đan­ske slo­bo­de bur­žo­a­ska pred­ra­su­da i da je pra­va de­mo­kra­ti­ja tek ona ko­ja se ne pri­me­ću­je. U ta­kvim su ze­mlja­ma kri­mi­nal­ci na vla­sti, a no­vi­na­ri ko­ji o nji­ma pi­šu – u ži­ca­ma. U nji­ma se pr­vo ka­ta­stro­fa do­ga­đa u stvar­no­sti, za­tim se po­na­vlja u mi­ni­star­stvu za in­for­ma­ci­je, a kad se opet me­đu na­rod vra­ti, po­sta­je tri­jumf.

Da su ra­di­o­ak­tiv­nim pa­da­vi­na­ma ugro­že­ni sa­zna­ju naj­pre oni ko­ji to ni­su, pa tek on­da, even­tu­al­no, i oni ko­ji je­su. U ta­kvim ze­mlja­ma sva­ka se isti­na zna una­pred, pa se o sve­mu una­pred mo­že iz­veš­ta­va­ti. U nji­ma stvar­nost va­šeg član­ka ne od­re­đu­je stvar­nost u ko­joj se ži­vi, ne­go stvar­nost mi­ni­star­stva ko­je ure­đu­je list. U nji­ma se sve ve­sti de­le na do­bre ko­je se do­ga­đa­ju i rđa­ve ko­je se ni­kad ne do­ga­đa­ju. U li­sto­vi­ma ta­kvih ze­ma­lja je­di­na je isti­ni­ta ru­bri­ka – či­tu­lja.

thedayafter

Ov­de je reč o pra­vim bo­dlji­ka­vim ži­ca­ma, pra­voj štam­pi i pra­voj de­mo­kra­ti­ji. Reč je o Ve­li­koj Bri­ta­ni­ji. Ka­ko se, da­kle, de­si­lo da se deo nje­ne štam­pe na­đe u bo­dlji­ka­vim ži­ca­ma?

Friday, September 09, 2011

O zemlji izlazećeg sunca

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić.

39. O Ze­mlji iz­la­ze­ćeg sun­ca iz per­spek­ti­ve ze­mlje za­la­ze­ćeg

Mo­je miš­lje­nje da su Sr­bi rđa­vo is­ko­ri­sti­li ko­sov­ski po­raz po­ti­ca­lo je de­li­mič­no od di­vlje­nja pre­ma uspe­hu s ko­jim su Nem­ci i Ja­pan­ci is­ko­ri­sti­li svoj u Dru­gom svet­skom ra­tu. Uspeh Ja­pa­na mu­či – Za­pad i Bri­ta­ni­ju, a me­ne učvrš­ću­je u uve­re­nju da se vred­nost na­ci­je ogle­da vi­še u umeš­no­sti ko­riš­će­nja po­ra­za ne­go u spo­sob­no­sti da se eks­plo­a­ti­še po­be­da. Upo­re­di­mo li Ja­pan, ze­mlju iz­la­ze­ćeg sun­ca, s Bri­ta­ni­jom, ze­mljom za­la­ze­ćeg, na­ći će­mo mo­žda raz­lo­ge to­me uspe­hu, i us­put ob­ja­sni­ti zaš­to smo i mi Ju­go­slo­ve­ni pre me­đu po­ra­že­nim po­bed­ni­ci­ma ne­go me­đu po­bed­nič­kim po­ra­že­ni­ci­ma.

dv338044

Thursday, September 08, 2011

Istorija, nacionalni ponos i Englezi

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić.

38. Isto­ri­ja, na­ci­o­nal­ni po­nos i En­gle­zi

Ni­kad ni­sam raz­u­meo us­hi­će­nost mo­jih škol­skih udž­be­ni­ka na­rod­nim pe­sniš­tvom i na­ših oče­va ko­sov­skim po­ra­zom. Ne tvr­dim da po­gi­bi­ja od go­di­ne 1389. ni­je bi­la di­vot­na, da po­raz ni­je bio ve­li­čan­stven, ali upr­kos svim mo­ral­no-du­šev­nim raz­lo­zi­ma – ko­ji će mo­žda na ne­bu bi­ti od ne­ke va­žno­sti, a na ze­mlji su sa­mo od šte­te – ni­ko me ne mo­že raz­u­ve­ri­ti u to da pot­pu­na po­be­da nad Tur­ci­ma ne bi bi­la još ve­li­čan­stve­ni­ja. Ra­ci­o­nal­na Evro­pa je to ose­ti­la. Po­greš­na vest o na­šoj po­be­di sta­vi­la je u ra­do­stan po­kret zvo­na pre­stol­nič­kih bo­go­mo­lja. Kad se za naš slom sa­zna­lo, zvo­na su pre­sta­la zvo­ni­ti.

Pri­vre­me­no oslo­bo­đe­ni bri­ga oko dr­ža­ve, mi smo se ba­ci­li na ko­va­nje sti­ho­va o nje­noj pro­pa­sti i gu­lje­nje pro­je, od­vaj­ka­da na­me­nje­ne su­žnji­ma i pe­sni­ci­ma. Da smo na Ko­so­vu po­be­di­li, ne­mač­ki bi se pe­sni­ci i knji­žev­ni eks­per­ti sva­ka­ko ma­nje odu­še­vlja­va­li na­šom na­rod­nom maš­tom i nje­nim po­et­skim tvo­re­vi­na­ma, ali bi nas nji­ho­vi voj­ni­ci, go­di­ne 1941, mo­žda te­že po­be­di­li. Ho­ću da po­ve­ru­jem ka­ko bi­smo, u za­me­nu za je­dan po­tre­san ci­klus na­rod­nih pe­sa­ma, do­bi­li ma­nje po­tre­snu isto­ri­ju. Ni­je si­gur­no – na Bal­ka­nu niš­ta ni­je si­gur­no – ali je mo­gu­će. A na va­ma je da ce­ni­te šta je od to­ga pre­te­žni­je.

15sketch

Pri­zna­jem, do­du­še, da se u na­šem ne­prak­tič­nom od­no­su pre­ma ko­sov­skom po­ra­zu, i na­šoj ne­be­skoj fi­lo­so­fi­ji po­vo­dom nje­ga, kri­je i jed­na ko­ri­sni­ja, prag­ma­tič­ni­ja od­li­ka na­rod­nog ka­rak­te­ra. Ona ko­ja ume da od ne­vo­lje na­pra­vi vr­li­nu. Ona ko­ja ho­će da od sva­ke šte­te ima bar ne­ku, ma ka­ko ma­lu, vaj­du.

Wednesday, September 07, 2011

Zemlja bez prošlosti

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić.

37. Ze­mlja bez proš­lo­sti ze­mlja je bez bu­duć­no­sti

U no­vem­bru me­se­cu Bri­tan­ci su sla­vi­li Dan se­ća­nja na po­gi­nu­le u dva svet­ska ra­ta, od ko­jih pr­vi zo­vu Ve­li­kim, a dru­gi sa­mo Dru­gim, iako je taj dru­gi od pr­vog u sve­mu bio i ve­ći i kr­va­vi­ji. Kraj jed­no­stav­nog ke­no­ta­fa od ble­do­si­vog ka­me­na odr­ža­na je pa­ra­da u spo­men pa­lih za otadž­bi­nu. U voj­nič­kim ko­lo­na­ma pro­la­zi­li su pre­ži­ve­li tih naj­be­zum­ni­jih za­blu­da ve­ka pro­sve­će­no­sti, oda­ju­ći poš­tu oni­ma ko­ji pre­ži­ve­li ni­su. Pro­la­zi­li su pred­stav­ni­ci Kra­ljev­ske mor­na­ri­ce, kop­ne­ne voj­ske, avi­ja­ci­je, svih rat­nih po­moć­nih slu­žbi i do­mo­vin­ske zaš­ti­te. Pro­la­zi­le su ne­ka­da­nje ko­lo­ni­jal­ne če­te i tru­pe Com­mon­we­alt­ha, s od­li­ko­va­nji­ma ma­ti­ce ze­mlje na gru­di­ma. Pro­la­zi­li su ve­te­ra­ni iz voj­nih sta­rač­kih do­mo­va – i oni što pam­te Bur­ski rat – pro­la­zi­li u sta­rin­skim, cr­ve­nim, mal­ko po­ha­ba­nim uni­for­ma­ma, ostavš­ti­nom pro­hu­ja­le im­pe­ri­jal­ne sla­ve i mo­ći. Pro­la­zi­li su rat­ni in­va­li­di, lju­di ko­je je ro­do­lju­blje za­u­vek osa­ka­ti­lo. Do­bo­ši su uda­ra­li i za­sta­ve po­ni­ra­le pred mi­li­on­skim žr­tva­ma, od ko­jih je u jed­noj lon­don­skoj uli­ci ostao je­dan ka­men, a u mno­gim lju­di­ma tu­žna uspo­me­na. Ali i neš­to vi­še – za­hval­na Bri­ta­ni­ja.

1101grec

Ven­ce su na spo­me­nik po­la­ga­li pred­stav­ni­ci kra­ljev­ske ku­će, vla­de, di­plo­mat­skog ko­ra, Com­mon­we­alt­ha i sa­ve­zni­ka iz pro­te­klih ra­to­va. Ne­pri­ja­te­lje ni­sam pri­me­tio. Oni su, valj­da, bi­li na svo­jim gro­blji­ma. Šta je bi­lo s Ja­pan­ci­ma i Ita­li­ja­ni­ma ta­ko­đe ne znam. S ob­zi­rom na pr­vi rat, tre­ba­lo je da bu­du ov­de, po­vo­dom dru­gog ra­ta ne.

Tuesday, September 06, 2011

Prepiska slepih s gluvima

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić.

36. Pre­pi­ska sle­pih s glu­vi­ma

Vlast se s na­ro­dom do­pi­su­je pu­tem jav­nih pro­kla­ma­ci­ja. Na­rod s vla­sti­ma – ne­kad pre­ko zi­do­va ku­ća i jav­nih klo­ze­ta, ne­kad po­mo­ću pi­sa­ma či­ta­la­ca no­vi­na. (Eks­plo­ziv­na pi­sma ne­će­mo ra­ču­na­ti jer ni­je za­miš­lje­no da bu­du pro­či­ta­na.) Ve­ći­na pi­sa­ma či­ta­la­ca li­če na set­ne po­ru­ke s nad­grob­nog ka­me­nja, a sam po­stu­pak na ne­ki­ju, ka­ko su sta­ri Gr­ci na­zi­va­li iz­me­nu mi­sli me­đu ži­vi­ma i mr­tvi­ma.

Nad­grob­ni spo­me­nik, ako je na­ro­čit, po­ne­kad još i ode u mu­zej, ali po­ru­ka, i naj­mu­dri­ja, uvek od­la­zi u za­bo­rav. To nam po­ma­že da isto­ri­ju pra­vi­mo kao da se pre nas i mi­mo nas niš­ta va­lja­no ni­je ura­di­lo, da je stva­ra­mo kao sli­ku ko­ja ne­ma šta da du­gu­je ni pri­ro­di ni umet­no­sti.
guayasamin
U po­gle­du uti­ca­ja na dr­žav­ne po­slo­ve, bit­ne raz­li­ke iz­me­đu en­gle­skih i na­ših pi­sa­ma či­ta­la­ca ne­ma. Ni John ni Ži­vo­rad ni­ka­kve šan­se ne­ma­ju da neš­to pro­me­ne. Pi­sme­ni pred­log go­spo­đi Thatcher da pod­ne­se ostav­ku ma­lo ima iz­gle­da na uspeh. Kod nas ta­ko neš­to ni­je pro­ba­no, pa ne­ću da na­ga­đam šta bi se de­si­lo, ni­ti pr­vi da pro­bam, ma­da me pe­ro po­ne­kad za­svr­bi. Ali ima na­pred­nih dr­ža­va u ko­ji­ma se ostav­ka i ta­ko po­sti­že, sa­mo je pod­no­si – pi­sac pi­sma.

U po­gle­du sa­dr­ži­ne, raz­li­ke ima, ali je i ona ma­la. En­glez pi­smom že­li neš­to da is­pra­vi, mi neš­to da do­ka­že­mo. U is­ho­du, oni do­ka­zu­ju da su sve stva­ri ne­is­pra­vlji­ve, a mi da su svi do­ka­zi ne­is­prav­ni. Ono što se naj­vi­še raz­li­ku­je uče­sni­ci su i ton po­ru­ke. Ov­de ova­kva pi­sma pi­šu ma­hom obič­ni lju­di, kod nas ugled­ni­ci, či­je ide­je is­pu­nja­va­ju ne sa­mo osta­le stra­ne no­vi­na, već i do­bar deo na­še no­vi­je isto­ri­je. Shva­ta­ju­ći do­pi­si­va­nje s Mo­ći kao za­ba­vu, En­gle­zi se če­sto ša­le. Na­še ru­bri­ke „Pi­sma či­ta­la­ca“ kon­ku­ri­šu – či­tu­lja­ma. A ša­le obez­be­đu­ju re­dak­ci­je teh­nič­kim greš­ka­ma.

Evo ne­ko­li­ko uzo­ra­ka en­gle­skog du­ha iz Gu­ar­di­a­na:

Po­vo­dom ve­sti da se ne­ka kri­ket utak­mi­ca ne­će pre­no­si­ti pre­ko te­le­vi­zi­je, go­spo­din Ma­cE­wen pi­še: „Ne tre­ba pret­po­sta­vi­ti da će se ze­mlji slo­mi­ti sr­ce. Naš na­ci­o­nal­ni sport, če­ka­nje auto­bu­sa na ki­ši, do­volj­no je uz­bu­dljiv.“ Po­zdra­vlja­ju­ći vla­di­nu po­li­ti­ku in­ve­sti­ra­nja u ono što do­no­si si­gu­ran pro­fit, je­dan či­ta­lac pred­la­že da se ula­že u ar­gen­tin­ska rat­na bro­do­gra­di­liš­ta.

Dru­gi hva­li na­i­me­no­va­nje us­peš­nog pi­sca Ar­che­ra za pred­sed­ni­ka To­ri­jev­ske stran­ke – kao veš­ta­ka u pra­vlje­nju uver­lji­vih pri­ča iz či­stih iz­miš­ljo­ti­na. Alu­di­ra­ju­ći na ras­pro­da­ju bri­tan­ske in­du­stri­je Ame­ri­kan­ci­ma, go­spo­din Bro­nell ova­ko pre­vo­di vla­din reč­nik: „U na­ci­o­nal­nom in­te­re­su zna­či u in­te­re­su ame­rič­kog vla­sni­ka en­gle­ske kom­pa­ni­je. Stra­na kon­ku­ren­ci­ja je en­gle­ska kom­pa­ni­ja u ko­joj Ame­ri­kan­ci ne­ma­ju ve­ći­nu ak­ci­ja. Bi­ti kon­ku­ren­tan zna­či što bo­lje se pro­da­ti Ame­ri­ci.

A gru­bi je an­ti­a­me­ri­ka­ni­zam ako po­ve­ru­je­te ma­kar u jed­nu od ovih tvrd­nji.“ Na ute­hu lor­da Mar­shal­la da čer­no­bilj­ske ra­di­ja­ci­je ni­su ško­dlji­vi­je od pu­še­nja, či­ta­lac po­ru­ču­je: „Us­peš­no sam se ota­ra­sio pu­še­nja. Sad očaj­nič­ki na­sto­jim da se ota­ra­sim i nu­kle­ar­ne ener­gi­je.“

Bi­o­gra­fi­je iz­u­zet­nih lju­di bo­lje se pro­da­ju od ži­vo­to­pi­sa obič­nih, pa mla­di vik­to­ri­ja­nac go­spo­din Gel­ler iz­ja­vlju­je: „Do sa­da ni­sam bio ho­mo­sek­su­a­lac, ali poš­to vi­dim ko­li­ko to bi­o­gra­fe odu­še­vlja­va, spre­man sam da, uz skrom­nu na­kna­du, u raz­ma­tra­nje uzmem i ovu mo­guć­nost.“ Na po­bu­nu pro­tiv obi­lja go­lo­ti­nje po no­vi­na­ma, je­dan ve­li da su ube­đe­ni nu­di­sti bi­li i sta­ri Kel­ti, a dru­gi od­go­va­ra da su sta­ri­ji i bo­lji pri­mer – maj­mu­ni.

Et­nič­ki pu­ri­tan­ci zah­te­va­ju ise­lja­va­nje stra­na­ca, pa se go­spo­din Clar­ke za­bri­nu­to pi­ta šta će ta­da bi­ti s kra­ljev­skom po­ro­di­com, ko­ja je ne­mač­kog po­re­kla. Je­dan či­ta­lac se sla­že da Bri­tan­ski mu­zej vra­ti Gr­ci­ma deo par­te­non­skog hra­ma, ne za­to što dr­ži da su Gr­ci u pra­vu – na­rav­no da ni­su – ne­go što su ko­pi­je hi­gi­jen­ski­je, jef­ti­ni­je, lak­še se odr­ža­va­ju, bez teš­ko­ća za­me­nju­ju, a re­dov­no iz­gle­da­ju bo­lje od za­puš­te­nih ori­gi­na­la.

Po­vo­dom slo­bod­nog po­na­ša­nja po­zo­riš­ne i kon­cert­ne pu­bli­ke, go­spo­din Mur­rell pi­še: „Oda­jem pri­zna­nje iz­van­red­noj to­le­ran­ci­ji pu­bli­ke u po­zo­riš­tu i na kon­cer­ti­ma. Za vre­me svo­jih broj­nih po­se­ta ni­jed­nom se ni­sam za­kaš­ljao, ki­nuo ili plju­nuo, ni­ti sam iš­ta žva­kao, pa ipak, iako sam se po­na­šao sa­svim iz­van da­naš­njih obi­ča­ja, ni­ko me ni­je opo­me­nuo, iz­gr­dio ili na od­go­vor­nost po­zvao.“

U na­šem naj­u­gled­ni­jem ne­delj­ni­ku na­šao sam sa­mo dva pi­sma u en­gle­skom klju­ču. Oba se od­no­se na pred­log iz­me­ne dr­žav­ne him­ne. Pr­vo gla­si:

„Ju­go­slo­ve­ni još­te ži­vi aso­ci­ra na to da iz­u­mi­re­mo, bo­ri­mo se za go­li ži­vot, ali upr­kos to­me – još mr­da­mo. To de­lu­je pe­si­mi­stič­ki.“ Dru­go gla­si:

„Be­smi­sle­no de­lu­je Ju­go­slo­ve­ni još­te ži­vi, jer je u sa­daš­njim uslo­vi­ma, ka­da je ze­mlja uje­di­nje­na, slo­bod­na, ne­za­vi­sna, a po­go­to­vu so­ci­ja­li­stič­ka, po­ru­ka ve­o­ma pe­si­mi­stič­ka.“ Moj je pro­blem bio je­di­no u to­me da usta­no­vim ša­le li se ovi lju­bi­te­lji na­rod­nog op­ti­mi­zma, ili go­vo­re ozbilj­no.

Mu­ke sam imao i oko go­spo­di­na Youn­ga ko­ji pi­še ka­ko je So­vje­ti­ma u Av­ga­ni­sta­nu je­di­ni cilj da Av­ga­ni­stan pre­tvo­re u mo­der­nu, na­pred­nu dr­ža­vu, za­sno­va­nu na slo­bo­di, jed­na­ko­sti, prav­di, to­le­ran­ci­ji i obi­lju. Ni sa­da ni­sam si­gu­ran. Od ova­kvih ide­ja pra­vlje­ne su mno­ge isto­ri­je. Sa­mo, ni­kad ni­su bi­le ša­lji­ve. Ne znam za­to ka­ko da go­spo­di­na Youn­ga shva­tim. To pre­puš­tam Av­ga­ni­stan­ci­ma ko­ji ži­ve u Lon­do­nu.

Je­di­no sam čvr­sto ube­đen da go­spo­din Cha­pel iz Sus­se­xa, či­ja se po­ru­ka ti­če po­ma­lo svih no­vi­na na sve­tu, ozbilj­no mi­sli kad pi­še ured­niš­tvu Gu­ar­di­a­na: „Ve­li­ko mi je za­do­volj­stvo iz­ve­sti­ti vas da su, kad se za­pa­le, va­še ce­nje­ne no­vi­ne u pred­no­sti nad dru­gi­ma. Nji­hov je pla­men lep­ši, traj­ni­ji i to­pli­ji. Ovaj put, go­spo­do, ni­sam svoj no­vac baš sa­svim uza­lud po­tro­šio.“

Da, go­spo­din Cha­pel mi­sli ozbilj­no. Na­ža­lost, ni­je u pra­vu. Bar Gu­ar­di­a­na što se ti­če. Pi­ta­će­te me ot­ku­da to znam? Iz is­ku­stva, go­spo­do, iz sop­stve­nog is­ku­stva s no­vi­na­ma.

Sa­mo, one ima­ju jed­no dru­go ime.

Monday, September 05, 2011

Škola za političare

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić.

34. Ško­la za po­li­ti­ča­re, ili po ju­tru se dan po­zna­je

Ima jed­na do­sad­na po­slo­vi­ca ko­ja mi je za­gor­ča­va­la mla­dost. Ona gla­si: „Po ju­tru se dan po­zna­je.“ Na en­gle­ski je ne­pre­vo­di­va. Ov­de se dan ret­ko za­vr­ša­va ka­ko je po­čeo. Bal­kan­ski da­ni su do­sled­ni­ji. Ve­če se dr­ži ju­tar­njih obe­ća­nja. Je­di­no su nam isto­rij­ski da­ni neš­to ne­po­u­zda­ni­ji. I le­po kad nam sva­ne, ru­žno nam se smr­ka­va. Bio sam lenj i ne­po­slu­šan. Sa­da sam, s istim is­ho­dom, vre­dan i po­slu­šan. Neo­prav­da­nost po­slo­vi­ce u mom slu­ča­ju do­puš­ta mi da i na tu­đa ju­tra, tu­đe mla­do­sti, gle­dam s na­dom ko­ju po­slo­vi­ca po­ri­če. Či­nje­ni­ca da je ne­ko u de­se­toj po­bio ro­di­te­lje ne zna­či da će u pe­de­se­toj ubi­ti i de­cu.

Či­nje­ni­ca da je ne­či­ja in­te­li­gen­ci­ja u de­se­toj bi­la na ni­vou pa­pra­ti ne zna­či da se u pe­de­se­toj, kad se po­sta­ne dr­žav­nik, ne­će raz­vi­ti ba­rem do pa­me­ti me­so­žder­ske bilj­ke. Či­nje­ni­ca da se u de­se­toj sla­bo ra­ču­na­lo ne zna­či da se u pe­de­se­toj ne­će do­bro kra­sti. Či­nje­ni­ca da smo u de­se­toj la­ga­li jer laž od isti­ne ni­smo raz­li­ko­va­li ne zna­či da u pe­de­se­toj ne­će­mo la­ga­ti sa­mo za­to što sa­da isti­nu zna­mo. Mla­da­lač­ka se­bič­nost u de­se­toj, kad do pe­de­se­te stig­ne­mo, ne mo­ra se pre­tvo­ri­ti u sta­rač­ki ego­i­zam; mo­že po­sta­ti i ono što će­mo sad gor­do zva­ti – ra­zu­mom.

205david

Sunday, September 04, 2011

Englezi i četiri paradoksa

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić.

32. En­gle­zi i če­ti­ri pa­ra­dok­sa

Go­vo­re­ći o fran­cu­skom ka­rak­te­ru – po­sao ne­za­hva­lan za na­ci­ju ko­ju mo­že­te po­de­li­ti na ono­li­ko Fran­cu­za ko­li­ko ih ima – Da­ni­nos je re­kao da pro­se­čan Fran­cuz ga­ji ve­li­ko poš­to­va­nje pre­ma za­ko­nu, ali još ve­će pre­ma advo­ka­tu ko­ji će mu po­mo­ći da ga za­o­bi­đe. Pa­ra­doks je pri­vi­dan. Još ni­sam sreo čo­ve­ka ko­ji po­rez bez rop­ta­nja pla­ća. Ako je ra­zu­man, pri­zna­će da je po­rez neo­p­ho­dan, ako ni za šta dru­go, ono da auto­mo­bil ne bi vo­zio ur­vi­na­ma i pla­ćao oru­ža­ne na­jam­ni­ke ko­ji bi ga spro­vo­di­li uli­com.

No, da ne­sra­zmer­no mno­go pla­ća za ono što od dr­ža­ve za­uz­vrat do­bi­ja, to sva­ko mi­sli. Ma­lo se lju­di za­do­vo­lja­va pla­ton­skim pri­go­vo­ri­ma. Po­ku­ša­ji da se po­rez za­o­bi­đe, uma­nji ili iz­beg­ne opšti su i ovi na­po­ri vi­še od iče­ga dru­gog uje­di­nju­ju gra­đa­ne na svim me­ri­di­ja­ni­ma sve­ta.

Raz­li­ka iz­me­đu Fran­cu­za, En­gle­za i nas je u to­me što je za Fran­cu­za na­ći ru­pu u za­ko­nu i pre­va­ri­ti dr­ža­vu pi­ta­nje gra­đan­ske ča­sti; za En­gle­za ne­ča­stan po­stu­pak, o ko­me on ne go­vo­ri, ni s kim o na­či­ni­ma is­ku­stva ne iz­me­nju­je, ali mu se zbog to­ga ne pre­da­je s ma­nje en­tu­zi­ja­zma; a za nas se pi­ta­nje ča­sti uopšte ne po­sta­vlja – stvar je to če­sto go­le nu­žde. Ti­me ne­će da se ka­že da smo mi poš­ten svet ko­ji za­kon kr­ši je­di­no iz nu­žde. Da nu­žde ne­ma, kr­ši­li bi­smo ga zbog ko­ri­sti.

403david

(U me­đu­vre­me­nu, uko­li­ko ima vi­še za­ko­na, ima me­đu nji­ma i vi­še ru­pa. Naj­ne­pro­boj­ni­je je i naj­o­pa­sni­je za­ko­no­dav­stvo ko­je ima sa­mo je­dan za­kon. Ako za kre­ta­nje uli­com no­ću po­sto­ji sa­mo je­dan je­di­ni pro­pis, a on ve­li da će se bez opo­me­ne pu­ca­ti na sva­kog ko se po­sle su­mra­ka na­po­lju za­tek­ne, on­da je ja­sno da ta­kav za­kon ne­ma ru­pa. Bi­će­te ubi­je­ni čim vas vi­de. No ako on ima sa­mo je­dan iz­u­ze­tak, ne pu­ca se, re­ci­mo, na bol­ni­ča­re, ru­pa za vas je tu. I vi mo­že­te obu­ći be­li man­til.)

Saturday, September 03, 2011

Paradoks engleskih klasnih neprijatelja

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić.

31. Pa­ra­doks en­gle­skih kla­snih ne­tr­pe­lji­vo­sti

Do­bar po­zna­va­lac gra­đan­ske psi­ho­lo­gi­je pi­ta se o če­mu sa­nja Ame­ri­ka­nac kad vi­di mi­li­o­ne­ra u rols-roj­su i od­go­va­ra: o to­me da jed­nog da­na i on u nje­ga sed­ne. O to­me će, u su­sre­tu s bo­ga­ta­šem, sa­nja­ti i ve­ći­na En­gle­za. Iz­ne­ve­ra­va­ju­ći tra­di­ci­je Fran­cu­ske re­vo­lu­ci­je, Fran­cuz Jac­qu­es će sa­nja­ti da se on vo­zi rols-roj­som, a mi­li­o­ner ide peš­ke. Osta­ju­ći u tra­di­ci­ji so­ci­ja­li­stič­ke re­vo­lu­ci­je, naš će Ži­vo­rad sa­nja­ti o ča­su kad će peš­ke ići svi, i on i mi­li­o­ner. Iskre­no se ra­du­je­mo kad nam po­đe na­bo­lje, ali smo pod­jed­na­ko, če­sto i vi­še za­do­volj­ni, ako osta­ne­mo na istom, pod uslo­vom da dru­gi­ma bu­de go­re.

De Chirico-1

Ta­ko do­la­zi­mo do kla­sa i kla­sne mr­žnje. Iako na pr­vi po­gled iz­gle­da da kla­sne mr­žnje ne mo­že bi­ti bez kla­sa – one ko­ja će mr­ze­ti i one ko­ja će se mr­ze­ti – u stvar­no­sti ih je mo­gu­će na­ći raz­dvo­je­ne. U ve­ći­ni ka­pi­ta­li­stič­kih dr­ža­va pri­zna­ju se kla­se, ali po­ri­če kla­sna mr­žnja. U ve­ći­ni so­ci­ja­li­stič­kih, na­pro­tiv, kla­sna se mr­žnja pri­zna­je, a kla­se po­ri­ču. Za­jed­no se mo­gu na­ći je­di­no kod Mar­xa.

Friday, September 02, 2011

Lepe veštine prepirke o svađe

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić.

30. Le­pe veš­ti­ne pre­pir­ke i sva­đe

Kao što su, pre­ma iz­ve­snim eg­zo­tič­nim miš­lje­nji­ma, ra­to­vi uslov bi­o­loš­ke rav­no­te­že i isto­rij­ske hi­gi­je­ne, ne­ke na­pred­ne psi­ho­loš­ke ško­le sma­tra­ju da je za du­šev­nu čo­ve­ko­vu rav­no­te­žu i hi­gi­je­nu sva­đa po­treb­na bar ko­li­ko i pol­na lju­bav. Us­pe­la sva­đa sva­ka­ko je bo­lja od ne­u­spe­log, pa i osred­njeg sek­sa. Po­zna­va­o­ci ve­le da bi En­gle­zi bi­li naj­sreć­ni­ji na­rod na sve­tu kad bi sa­mo još jed­nu pred­nost nad na­ma osta­li­ma ste­kli, ka­da bi, na­i­me, ot­kri­li na­čin da do­bi­ja­ju ma­le En­gle­ze a da pri to­me sa svo­jim že­na­ma ne­ma­ju ni­ka­kva po­sla. Na­čin ni­je ot­kri­ven i En­gle­zi se vo­le pri­bli­žno kao osta­li svet. Ali se kao i osta­li svet – ne sva­đa­ju.

3ossian

Imam be­o­grad­skog pri­ja­te­lja ko­ji ne ide na pi­ja­cu sva­ke ne­de­lje. Ide sva­kog da­na. Kad sam ga pi­tao zaš­to to či­ni, da li da bi uvek imao sve­žu hra­nu, od­go­vo­rio mi je: „Ne, ne­go da bih uvek imao sve­žu sva­đu.“

Thursday, September 01, 2011

Božja zapovest i politika

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić.
„Pisma iz tuđine“ od Borislava Pekića

29. Bož­ja za­po­vest i po­li­ti­ka

Bri­tan­ski je par­la­ment ne sa­mo su­ve­re­ni pred­stav­nik na­ro­da i nje­go­ve vo­lje već oli­ča­va i nje­go­vu suš­ti­nu, ona­ko ka­ko su, u vi­zan­tij­skim iko­no­kla­stič­kim bor­ba­ma, iko­no­fi­li sma­tra­li da Hri­sto­va sli­ka sa­dr­ži u se­bi i deo nje­go­vog bo­žan­skog suš­ta­stva. Par­la­ment se za­to ni­poš­to ne sme la­ga­ti. Ali, ka­ko u po­li­ti­ci isti­nu ni­je uvek mo­gu­će re­ći, pra­vi­lo ni­je iz­ri­či­to. Laž se pod­ra­zu­me­va, ali se ne to­le­ri­še. Oče­ku­je se da ne la­že­te, ali se još vi­še oče­ku­je da u la­ži ne bu­de­te uhva­će­ni.
dublures
A upra­vo se to de­si­lo bri­tan­skom mi­ni­stru tr­go­vi­ne i in­du­stri­je go­spo­di­nu Le­o­nu Brit­ta­nu. I to u dva na­vra­ta po­vo­dom iste afe­re.