Friday, September 16, 2011

Predlog za budžet

Sabrana pisma iz tuđine
Publikovano u Beogradu, Službeni glasnik 2010, Copyright © Borislav Pekić.

46. Pred­log za evrop­ski bu­džet 2000. go­di­ne

Ako se do 2000. go­di­ne ostva­ri Na­poléonov san o Uje­di­nje­nim Dr­ža­va­ma Evro­pe, mi, nje­ni va­tre­ni za­go­vor­ni­ci, već sa­da mo­ra­mo ozbilj­no raz­miš­lja­ti o nje­nom bu­dže­tu. U te­lu dr­ža­ve bu­džet je isto što i kič­ma u ljud­skom. Dr­ža­va bez ide­o­lo­gi­je i mo­že op­sta­ti – či­ni se čak i bo­lje ne­go s njom – ali ju je bez bu­dže­ta teš­ko za­mi­sli­ti. Dr­ža­vi je, ta­ko­đe, mno­go lak­še da ži­vi bez ika­kvog mo­ra­la ne­go bez i naj­glu­pljeg bu­dže­ta.

Za­to je bo­dro ma­ha­nje cr­ve­nim, otr­ca­nim, sto­ti­nu go­di­na sta­rim ko­fer­če­tom s ak­tom no­vog dr­žav­nog bu­dže­ta, is­pred re­zi­den­ci­je mi­ni­stra fi­nan­si­ja, oba­sja­no op­ti­mi­stič­kim osmej­kom nje­go­vog, u na­če­lu, a i pre­ko ce­le go­di­ne, pe­si­mi­stič­kog tvor­ca, naj­va­žni­ji čin u bri­tan­skom po­li­tič­kom ka­len­da­ru, po­sle obli­gat­nog go­vo­ra Nje­nog ve­li­čan­stva pred Par­la­men­tom u no­vem­bru, iz ko­jeg sa­zna­je­mo – šta ona o sta­nju u ze­mlji ne mi­sli, i šta o tom sta­nju mi­sli nje­na vla­da. Imam uti­sak da smo, po­sle mno­go go­di­na pla­ni­ra­nja od­o­ka, i mi Ju­go­slo­ve­ni ko­nač­no shva­ti­li va­žnost bu­dže­ta, te se u po­sled­nje vre­me in­ten­ziv­no ba­vi­mo ras­po­re­dom i ras­po­de­lom du­go­va, u na­di da će nam oni jed­nom do­ne­ti i ne­ke pri­ho­de.

10



Iako ni­je deč­ja igra, bu­džet li­či na klac­ka­li­cu. Odr­ža­ti ga u rav­no­te­ži mo­gu­će je na dva na­či­na. Iz­jed­na­če­njem ras­ho­da i pri­ho­da na oba kra­ja klac­ka­li­ce ili ba­lan­si­ra­njem ras­ho­da i zaj­mo­va. U dru­gom slu­ča­ju, ma ko­li­ki da su ras­ho­di, zaj­mo­vi ne sme­ju bi­ti ma­li, od­no­sno ta­kvi da se mo­gu vra­ti­ti. Mo­ra­ju biti što ve­ći, po mo­guć­no­sti ta­kvi da sva­ko vra­ća­nje či­ne ne­ve­ro­vat­nim. Sa­mo se ta­ko mo­gu obez­be­di­ti no­vi zaj­mo­vi, ko­ji će kod po­ve­ri­la­ca odr­ža­va­ti bo­le­snu na­du da će i sta­ri bi­ti vra­će­ni.

Urav­no­te­žen bu­džet san je sva­kog mi­ni­stra fi­nan­si­ja. En­gle­skog mi­ni­stra i mo­ra. A na­šeg već i či­sta ilu­zi­ja. Ja ću sto­ga go­vo­ri­ti o jed­nom – bu­dže­tu bu­du­će Uje­di­nje­ne Evro­pe – ko­ji se uz ma­la li­ša­va­nja mo­že do­ve­sti u sa­vr­še­no sta­nje, sa­mo ako se o nje­mu na vre­me raz­mi­sli.

Ne­ću ula­zi­ti u troš­ko­ve pred­vi­đe­ne za una­pre­đe­nje ži­vo­ta na­ro­da. Na­rod će, kao i uvek, do­bi­ti što od va­žni­jih stva­ri pre­o­sta­ne, a to su ma­hom obe­ća­nja da će idu­ćeg pu­ta do­bi­ti i vi­še. Poš­to ovaj put ne­će do­bi­ti niš­ta, idu­ći put će do­bi­ti vi­še od to­ga, što opet – ne pre­te­ruj­mo u ra­sip­niš­tvu – ne mo­ra zna­či­ti da će uopšte neš­to do­bi­ti, ne­go da je ono što ne­će do­bi­ti ma­nje od onog što ni ra­ni­je ni­je do­bi­jao. Bu­džet, naj­pre, mo­ra pred­vi­de­ti znat­na sred­stva za odr­ža­va­nje iz­ve­snog bi­o­loš­kog ži­vo­ta i u ne­za­po­sle­ni­ma, dok na­u­ka ili ne­ka na­pred­na ide­o­lo­gi­ja ne ot­kri­ju na­čin da ta ne­rad­na, a po­ma­lo i ne­u­vi­đav­na ma­sa ži­vi bez ika­kvih sred­sta­va.

Ogrom­na sred­stva, na­ža­lost, va­lja iz­dvo­ji­ti i za pen­zi­o­ne­re, ko­ji za eko­no­mi­ju pred­sta­vlja­ju ve­ću na­past od sva­ke ele­men­tar­ne ne­sre­će. Sred­stva mo­ra­ju bi­ti od­goj­na. Stal­no po­ve­ća­va­nje pen­zi­ja po­ve­ća­va ilu­zi­ju tih lju­di da su u ne­če­mu za­slu­žni. Ova­kvu ne­ren­ta­bil­nu sa­mo­do­pa­dlji­vost va­lja de­ku­ra­ži­ra­ti i ne udo­vo­lja­va­ti joj olak­ši­ca­ma ko­je pen­zi­ju či­ne po­želj­nom, ume­sto da je sva­ko­me oga­de.

No­vac iz­dvo­jen za us­kla­đi­va­nje pen­zi­ja s troš­ko­vi­ma ži­vo­ta­re­nja ići će druš­tvi­ma za pro­pa­gan­du euta­na­zi­je i cr­kva­ma, či­ja pred­sta­va o za­grob­nom ži­vo­tu ima naj­vi­še iz­gle­da da umi­ro­vlje­ni­ke na­ve­de na zdra­vo i sa­mo­i­ni­ci­ja­tiv­no re­še­nje nji­ho­ve si­tu­a­ci­je. Zdrav­stve­ne i so­ci­jal­ne usta­no­ve ovom pri­li­kom ne­će u bu­dže­tu uče­stvo­va­ti, jer se naj­pre mo­ra­ju za­do­vo­lji­ti sku­pe po­tre­be usta­no­va za nji­ho­vo ras­puš­ta­nje.

Je­di­no se mo­ra obez­be­di­ti pra­vo­vre­me­no ukla­nja­nje lju­di za­ra­že­nih ra­di­o­ak­ti­vi­te­tom, pa se, ra­di eko­no­mič­no­sti, pred­la­že da se oni po­hra­nju­ju ta­mo gde dr­ži­mo isto­i­me­ne ot­pat­ke. Iz­ve­snu teš­ko­ću, to­ga sam sve­stan, pred­sta­vlja­će sa­na­ci­ja osi­gu­ra­va­ju­ćih za­vo­da, jer će oni, usled ne­mo­guć­no­sti da is­pla­te sve žr­tve te­ro­ri­zma, oti­ći pod ste­čaj. Da bi se to spre­či­lo, fi­nan­si­ra­će se pri­o­ri­tet­no bor­ba pro­tiv te­ro­ri­zma, uklju­ču­ju­ći po­di­za­nje no­vih za­tvo­ra, uko­li­ko ne pre­o­vla­da ra­zum, pa se svu­da uve­de smrt­na ka­zna u ob­li­ku ge­no­ci­da, ko­ji je ne­sum­nji­vo njen naj­jef­ti­ni­ji vid. U ovu bor­bu, oči­gled­no, spa­da i voj­ni bu­džet, ali je nje­ga naj­lak­še sa­sta­vi­ti.

Što vi­še, tre­ba po­ve­ća­ti pro­iz­vod­nju što opa­sni­jeg oruž­ja da bi se odr­ža­lo sta­nje u ko­me se to oruž­je ne sme upo­tre­bi­ti. Za pro­sve­tu, obra­zo­va­nje i kul­tu­ru niš­ta ne tre­ba pred­vi­de­ti. Uko­li­ko gra­đa­nin vi­še zna, vi­še i zah­te­va. Po­treb­no je da­kle, da zna sa­mo ko­li­ko je nu­žno da ne zah­te­va niš­ta, a da pri tom zna i zaš­to ne zah­te­va. U pro­tiv­nom će troš­ko­vi za po­li­ci­ju po­je­sti ceo bu­džet i niš­ta ne­će osta­ti da se ne da na­ro­du.

Ve­li­ki nov­ci mo­ra­ju, u me­đu­vre­me­nu, oti­ći na odr­ža­va­nje pla­ni­na re­zer­vne hra­ne, da se ova ne ukva­ri i, kad se ba­ci, što se jed­nom mo­ra de­si­ti, ne za­ga­di oko­li­nu, te ta­ko po­ve­ća već pred­vi­đe­ne troš­ko­ve za bor­bu pro­tiv pri­ja­te­lja ze­mlje i osta­lih or­ga­ni­zo­va­nih lu­da­ka.

Od zna­čaj­nih pro­je­ka­ta fi­nan­si­ra­će se pod­vod­ni tu­nel iz­me­đu Fran­cu­ske i En­gle­ske da se olak­ša mu­čan pro­ces en­gle­ske evro­pe­i­za­ci­je i za Uje­di­nje­nu Evro­pu pri­do­bi­ju dru­ge dr­ža­ve, oso­bi­to one, kao Ju­go­sla­vi­ja, či­ja eko­nom­ska is­ku­stva mo­gu da bu­du od opšte ko­ri­sti.

Naj­ve­ća su­ma mo­ra bi­ti odvo­je­na za či­nov­niš­tvo ko­je će se o sve­mu ovo­me sta­ra­ti. Ov­de su, na­ža­lost, mo­ji pro­ra­ču­ni za­pa­li u teš­ko­će. Su­ma je is­pa­la to­li­ka da je pre­o­sta­li deo bu­dže­ta či­ni­la iz­liš­nim. Ako sam hteo da se u Uje­di­nje­noj Evro­pi sve do­bro od­vi­ja, mo­rao sam pla­ća­li to­li­ki broj lju­di da mi za ono što tre­ba do­bro da se od­vi­ja ni­je osta­lo ni pa­re. Re­vi­di­rao sam bu­džet. Iz­ba­cio sam iz nje­ga sve što je do­bro ali sku­po. Kad sam usta­no­vio da mi u tom slu­ča­ju či­nov­ni­ci ne­ma­ju šta da ra­de, po­iz­ba­ci­vao sam iz bu­dže­ta i či­nov­ni­ke.

A on­da se za­pi­tao če­mu bu­džet u ko­me se niš­ta ne de­ša­va. Ju­če sam iz­ba­cio i bu­džet. I na­jed­nom shva­tio taj­nu. Us­peo sam. Stvar je sad bi­la bes­pre­kor­no urav­no­te­že­na.

No comments: