Friday, December 31, 2010

SREĆNA NOVA 2011 GODINA

SREĆNA NOVA 2011 GODINA

SVIM VERNIM POSETIOCIMA OVOG BLOGA ŽELIM SVE NAJBOLJE U NOVOJ 2011 GODINI – SREĆU, ZDRAVLJE I USPEHA. BUDITE I DALJE VERNI ČITAČI A JA ĆU SE TRUDITI DA ZA VAS NAĐEM I OBJAVIM ŠTO VIŠE PEKIĆEVIH TEKSTOVA U KOJIMA ĆETE SIGURNO UŽIVATI.

SRDAČNO
LJILJANA PEKIĆ

200354137-001

Pokušaj ubistva, ali i ključ za "Graditelje"

Pokušaj ubistva, ali i ključ za "Graditelje"
Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 527-532 ). - Beograd, Partizanska knjiga, 1984,Copyright © Borislav Pekić.

Čitavo popodne i veče nad "Graditeljima" u uzaludnom traganju za njihovom – kičmom. Traje to već nekoliko meseci. 391 jedinica "Komentara", beskonačni ispisi iz knjiga o arhitekturi, graditeljstvu i graditeljima, psihologiji umetničke kreacije, tehničkih pojedinosti iz profesionalnog umeća, terminologije, anegdota, prilično podebeo arhiv snimaka, razmišljanja na temu, koja se, u svom najdubljem značenju, u svom smislu, čak ni u priči, uopšte još ne poznaje.

De Chirico-Montparnas

Ja još ne znam zašto "Graditelje" pišem. Znam, razume se, da njima završavam Sagu o Njegovan-Turjaškima, pre nego što sam je u istini započeo, znam da knjiga dobro teče, zato što je delom autobiografska (što se moj život, naročito od 1941.do 1948, pa zatim od 1954. do Šesdesetih godina, parazitski pripaja uz Isidorov, u nekim momentima skoro do simbiotičkog jedinstva), siguran sam da postižem sliku poratnog Beograda kakva kod nas još nije viđena, da blagodareći studijama graditeljstva i stalnim kontaktom sa arhitektima, (i Lj. je, uostalom, arhitekt), postižem zadovoljavajuću restauraciju mentalnog procesa, u kome se jedan projektni zadatak pretvara, kroz bezbroj načetih, razvijenih pa napuštenih ili prekombinovanih mogućnosti, u idejno rešenje, a potom, u bici sa realnošću, u delo, građevinu, svoju umetničku formu, sve ja to znam.

Jedino ne znam zašto ja to sve pišem ...

Thursday, December 30, 2010

Zdrava bolest

Zdrava bolest
Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 427). - Beograd, Partizanska knjiga, 1984, Copyright © Borislav Pekić.

- Odakle si došao?
- Niotkud. Ja sam odavde.
- Kako to da te nikad nisam sreo?
- Nisam izlazio.
- Bio si bolestan?
- Ne, bio sam zdrav.
- Pa, zašto nisi izlazio?
- Pa zato. Zato što sam bio zdrav.
- A sada, zašto si sada izašao?
- Razboleo sam se. Sad sam kao i svi drugi, niko me neće primetiti.

bc7134-007

- Šta bi se desilo da te primete?
- Proglasili bi me za zdravog.
- Je li ti rđavo?
- Kako gde. U bolesnom svetu, svakako.
- I šta bi sa tobom radili?
- Lečili bi me dok se ne bih i ja razboleo.
- Ali, ti si već bolestan, zar nisi?
- Od svoje bolesti, da, samo oni hoće da bolujem od njihove ...
(Klinički razgovori.)

Wednesday, December 29, 2010

Esej o pozorištu 8 deo

Esej o drami-8 deo
Esej “Pozorište kao soba za razbijanje stakla”, 8 deo; iz knjige “Na ludom belom kamenu” 10. tom Odabranih dela Borislava Pekića, izdatih u Beogradu, 1984, “Partizanska knjiga”. Copyright @ Borislav Pekić. Izbor Ljiljane Pekić.

Piscu je moguće (pače, vrlo lako) da režiju svog komada ne razume, ali mu je apsolutno nemoguće o rediteljima ne misliti. (To, za čudo, kad su njihovi pisci u pitanju, rediteljima lakše polazi za rukom. Jamačno zato što ih uvek vide u obliku kamena o vratu, a ko bi pametan o takvom kamenu stalno mislio.)

(Moja iskustva s režijom počela su u KPD Niš. Režirao sam “Ožalošćenu porodicu”. Komad je doživeo ogroman uspeh. Pošto je sala bila mala, a gledalaca mnogo, oni su vodjeni na predstavu u smenama, od kojih bi neke na red stizale tek oko 4, ili još u 4 ujutru, zavisi odakle računate dan.

Ne laskam sebi da je uspeh isključivo moja zasluga – u 4 ujutru teško je ustanoviti čemu se ljudi smeju – nešto je doprineo i Nušić, svakako, ali ponajviše, verujem, potreba robijaša da se bar jednom u godini nasmeju.)

Malevich1.JPG

Moj odnos prema režiji mojih komada, budući da se u Pozorište ne razumem, uvek je zavisio od odnosa prema reditelju. (Drama s tim ni pre ni posle premijere nikada nije imala nikakve veze.) Ali iz bifea drukčije se na tu stvar i ne može gledati.

Uglavnom sam bio zadovoljan. Znam po tome što su mi se moje drame uvek više svidjale kada sam ih slušao i gledao, nego dok sam ih pisao. U par navrata sam možda poželeo da je reditelj upotrebio ovde-onde malo više imaginacije, ali još dok za tim žalim, užasava me pomisao da se mojom potajnom željom neko od njih zaista mogao koristiti.

Jedno, kao diletant, svakako mogu da kažem, lepo je kad pisac može svoj tekst prepoznati. On ga zapravo zato i piše. Da ga uvek prepozna. Da mu je svejedno, pisao bi neki drugi.

I evo, najzad, pojma s kojim se ovaj ogled može završiti. Pojma – diletanta. Oduvek sam gajio snažnu odbojnost prema diletantizmu i diletantima, ali istina ne bi bila potpuna kad ne bi uključivala i protivrečno osećanje simpatije prema sitnim, neuspelim hohštaplerima, prema kojima sam, in a drugim poljima prevare, naročito u trgovini, gajio samilost.

Svake godine pred Božić, krajem decembra, kad padne sumrak i u prozorima, poput drveća u plamenu, zablistaju jelke, na vratima čujete zvekir nekoliko puta tokom večeri. Kad otvorite vrata nadjete se pred grupicom dece od 5 do 15 godina, koja vam, vise-manje skladnim Christmas Carol-om, čestitaju Hristovo rodjenje.

U tome ‘više ili manje’ krije se tajna podele na amatere i diletante, prve koje podnosim, ali ne volim, i druge koje ne podnosim, ali volim. Amateri vam božićnu pesmicu, naravno ne pevaju kao dečiji hor Covent Gardena, ali je trud da to učine i izvestan napredak na tom putu – očigledan.
ponekad i ugodno.

Oni su sve to negde danima uvežbavali, možda i pod kontrolom sestre učesnika hora koja se u muziku malo razume. Zvuče, u svakom slučaju, podnošljivo, ponekad i ugodno.

Ali moja ljubav upućena je diletantima, onoj dvojici sedmogodišnjih dečaka, musavih i prljavih, koji su se prvi put u životu sreli na uglu vaše ulice, odlučili da odu u bioskop, takodje tu odmah iza ćoška, videli da za to nemaju love, i sada stoje pred vašim vratima i ‘zavijaju’ nekoliko prvih stihova Carola bez trunke sluha, ali očajnički intenzivno, u nadi da ćete ih, vlastite zaštite radi, smesta prekinuti i isplatiti.

Ako imate dušu, to ćete i učiniti. Oni vam tada grabe sitniš iz ruke i, ne rekavši ni hvala, nestaju. Ako duse nemate i pustite ih da se i dalje muče, pesmica će se i sama prekinuti – jer oni najčešće više od par njenih stihova i ne znaju – u bednom decrescendu, u kome će se neuštimovani glasovi sudarati kao dezorijentisana vozila u nekoj masovnoj saobraćajnoj katastrofi.

Imajte zato dušu. Prekinite ih odmah i dajte im njihov novac. Jer film je, naime, po svoj prilici, već počeo.

Ali u toj popustljivosti prema diletantizmu, kao prema simpatičnom neuspehu koji se prihvata kao sudbina, razume pa ipak dalje časno tera kao zaslužena kazna, ima i izvesne samopopustljivosti.

Svoju pozorišnu karijeru vidim kao ad hock – iz ćoška mojih romana – smišljene drame, sanitarne jer bih bez njih jamačno eksplodirao, koje onda reditelj i ja, kao ona dva nesrećna fanatika filma, zavijamo pod krovovima hramova boginje Talije.

Ja se, sa zahvalnošću to priznajem, u našem pozorišnom životu ne održavam kao profesionalac na poštovanju ili kao amater na razumevanju, već kao diletant – na samilosti.

Šta će, medjutim, biti ako mi se ona uskrati?

Frankly, dear, I don’t give a dumn! (Ne dajem na to ni paru!)

LONDON, decembar 1983.

Tuesday, December 28, 2010

Život u svetu dželata i žrtava

Život u svetu dželata i žrtava
Povodom premijere drame Borislava Pekića „U Edenu na Istoku“ u pozorištu „Vuk“ objavljen je u listu “Blic” 7. decembra 2010 sledeći prikaz Petra Popovića, pod naslovom „Život u svetu dželata i žrtava“ koji ovom prilikom želim da učinim dostupnim čitaocima bloga. Copyright @ Petar Popović.

„Ako je ring poslednje mesto gde se danas suočavaju muškarci, onda je ludnica jedina adresa gde se još mogu sresti iskreni ljudi. I zbog toga ne odgovarati! Kakva poruka zanosne Pekićeve farse „U Edenu na Istoku” (reditelja Marka Manojlovića, nekad Belef sada Kult Beograd).
Malevich-Suprematism_58_lg.jpg
Ta jednočinka o progonitelju i progonjenom u bašti psihijatrije inspiriše glumce i publiku na vlastito probijanje kroz filozofski tekst čija je osnovna nit osećaj pogubne usamljenosti i potrebe za komunikacijom sa drugim ljudima. Hajkač i meta dve su suprotstavljene, ali nerazdvojne strane. Progonitelj – bivši član tajne policije (Novi) i progonjeni – psihički bolesnik koji pati od manije gonjenja (Stari) komponuju priču o umišljenim ili stvarnim neprijateljima, nesigurnom svetu u kome svako svakom može nauditi.

Borislav Pekić iznova i potresno svedoči o svetu u kome je živeo. To je, da se ne lažemo, isti onaj svet u kojem živimo i mi, a koji se deli na pobednike i gubitnike, na one koji su ugnjetavani i one koji ugnjetavaju, špijune i objekte špijuniranja i koji jedni bez drugih, jasno, ne postoje. Prosto, bravura o kolektivnim paranojama, teorijama zavere, komšijskim špijunažama i nama... bolesnima. Naizgled međusobno potpuno različiti, dželat i žrtva su u nečemu slični. Jednom od njih je posao da dokaže krivicu, a drugi je tu da bi bio kriv. Dva lika u jezgrovitoj priči predstavljaju čitav jedan sistem stariji od sveta i veka. Autorova glavna poruka je da se čovek ne rađa zao, već ga takvim čini sistem.

Likove u duodrami tumače Nebojša Milovanović i Pavle Pekić. Igrajući punim srcem i sa neskrivenom strašću proizvode dvostruki krajnji ishod: nezaboravno pozorišno veče i uvećavaju poštovanje za velikog pisca. Svojim pristupom dokazuju kako ništa nije ono zašta se predstavlja i nema toga koji je takav kakav nam se pričinjava. Jer, svet je oduvek krcat neprijateljima. Kao oko. Zato je kucanje i otkucavanje najveličanstvenija prirodna pojava u vaseljeni.

Borislav Pekić govori o stvarnim, a samo ponekad umišljenim strahovima koji su bili deo jave zemlje iz koje je početkom sedamdesetih otišao u Englesku. Da li je neko stvarno na meti tajne policije ili je lud pa to umišlja i koliko su oni koji špijuniraju svoje sunarodnike ostali normalni ili su i oni ludi, pitanja su koja ništa nisu izgubila od aktuelnosti ni u postkomunističkoj Srbiji. Eden je bio smeštan na toliko mnogo različitih mesta isto kao i potopljena Atlantida.

U Pekićevoj drami u tom Raju na Istoku svet podeljen na pobednike i luzere, na žrtve i dželate, osvetljava, zapravo, biblijske odnose među njima i činjenicu da dobri bez loših ne postoje. Otkud junaci, zapravo ludaci, u Edenu, u rajskom vrtu? Poenta gde protivnik postaje sapatnik jedino je moguća u apsurdu Raja na Istoku. Apsurd je večni krug. Šta je ludilo osim udaljavanje od normalnog. Ali, šta je ovde uopšte normalno. Ludilo nije odsustvo logike. Naprotiv. Ludilo je nužna logika strateški uneta u raspamećenu stvarnost radi zajedničkog dobra.

Sve dosadašnje metode, podseća neumrli Pekić, proizvod su nauke i njene zloupotrebe tako neophodne svakoj vlasti. Jer... policijska knjiga života, zvana zapisnik ili službena beleška, pa bila ona dokument kajanja u ludnici, večita je kao i božja. Režimi se ne drže na znanjima, nego na činovnicima raznih vrsta. A jedino oni znaju da živeti bez briga znači – ne živeti uopšte.“

Monday, December 27, 2010

Esej o pozorištu 7 deo

Esej o drami-7 deo
Esej “Pozorište kao soba za razbijanje stakla”, 7 deo; iz knjige “Na ludom belom kamenu” 10. tom Odabranih dela Borislava Pekića, izdatih u Beogradu, 1984, “Partizanska knjiga”. ”. Copyright @ Borislav Pekić. Izbor Ljiljane Pekić.

“Premda u svemu ostalom primitivni imitatori Grka, na polju dubljeg povezivanja umetnosti i života, Rimljani ih nadmašuju. U amfiteatrima se ne glumi kao na Olimpijadama. Živi se. Cezari se ne pašte oko toga da umetnost spuste do života, oni podižu život do umenosti.

Ne čine je pristupačnom narodu. Narod čine pristupačnim umetnosti. Od nesrećnih ali vulgarnih situacija, posredstvom artizma, cirkusi Maximus, Flaminius, Caligulus, Colloseum prave tragedije s veličanstvenom kentaurskom smesom života i umetnosti.

Caravaggio-Perles

Pa ako pesnički ne dostižu Evripida i Sofokla, u dramskom smislu nadilaze sve što su postigli njihovi jelinski pedagozi. Grci, na primer, s moćnim misaonim zamahom opisuju Ikarov pad. Rimljani ga izvode. Pomoću složene pozorišne konstrukcije, pesnička slika oživljava. Hrišćanin se snabdeva Ikarovim krilima i iznad arene klizi na žici koja mu daje prvi podsticaj, zamenu za ambiciju da bude ptica.

Zatim ga otkačinju s mehanizma i puštaju da svetogrdnu inspiraciju tera sam. Shvatajući je najozbiljnije, iako zna da je u cirkusu i da je sve to samo igra, gluma, umetnost, on agilno, s primerenim uživljavanjem u scenu, maše krilima, sve dok se, savladan tezom, koja inkarnira kaznu za nadmenost, ne smrska o zemlju.

Beznačajna ljudska neprilika postaje umetnički čin, kome se pod krvavom rosom, kultivisanom parfemima iz naročitih prskalica, rimske matrone pljeskaju ili zvižde, već prema zalaganju izvodjača i veštini režije. Što bi van Arene, u ćiftinskom, gradjanskom životu, bio krvav zločin, kažnjiv i kad se nad robom vrši, postaje blagodareći umetnosti duboka i poučna drama promašenih ambicija.

Po dvojica galskih zarobljenika bivaju ušiveni u crnu konjsku kožu, a na ledja im se posadjuju gola germanska ropkinja da glumi Amazonku u veselom lovu na druge kože, u kojima su, medjutim, radi pojačanja dramske napetosti, pravi lavovi.

(Znam neke mladje reditelje koji se oko toga ne bi mnogo dvoumili ako bi im lavovi koji jedu ljude pomogli da se umetnički bolje izraze, ali znam i publiku koja bi u tome uživala.)

Imitacije pomorske bitke kod Salamisa u rimskoj Areni nisu bile ništa manje krvave od originala u grčko-persijskoj režiji. Kod Salamisa je bilo preživelih. U Circusu Maximusu, ne. Umetnost nije samo opisivala život, ona ga je i popravljala, dovodila do konzekvencija, pred kojima je i sama ostala bespomoćna…” (Iz “Zlatnog runa III”)

Da, to je kalitehnikos tropos, taj umetnički način. Ali i način života. Ovde je i život popravljao umetnost, dovodeći je do konzekvencija, pred kojima je svaka pseudorealistička drama bespomoćna. I najednom vidimo: govorili smo o životu koji se hteo popeti, i do zavidne se mere i popeo do umetnosti, ali smo smesta osetili da govorimo i o umetnosti koja se, usput ubijajući, spustila do života.

Zato ne treba prizivati djavola, ako vam sedi u predsoblju.

*****

Podela mojih komada na komedije i farse ima smisla samo ako se primi kao nedovršen pokušaj da se larvirana tragičnost i jednih i drugih razgraniči mogućnošću dogadjanja priče, a ponegde i formom u kojoj se pripoveda. Komedije se, u načelu, lakše dogadjaju nego farse.

Farse su, takodje u načelu, sublimacije alhemičarske prirode koje se dobijaju samo u laboratorijama. Napolju ih ima samo u prljavim mešavinama, osim kada nakon velikih istorijskih potresa (revolucija ili ratova), dodje do dezintegracije jedne logike i farse se pojave u čistom stanju da nekom drugom, nepoznatom logikom upravljaju našim životima.

(Kada u “Zaveri ćutanja” A. Weissberg-Cybulskog, njegov islednik iskreno ne može da shvati kako su to Trockisti u Austriji 1937. još živi, i ne samo živi već im je dopušteno javno delovanje, pa i nekakav, očevidno trockistički, list da izdaju, to je još uvek komedija, čija se farsična logika tek u stvarnost probija. Farsa bi nastala onda kada bi islednik otišao u Ambasadu Austrijske gradjanske Republike i ultimativno zatražio da se sa tom svinjarijom prestane. Komediji je dovoljna naopaka misao. Farsi je nužan i naopak čin.)

Logika komedije je naša logika izložena smehu; logika farse je njena logika koja nam se smeje.

A šta je s tragedijama?
Postoji “Kralj Edip” (Grčka drama).
Postoji “Kralj Lir”.
Postoji i “Čekajući Godoa” koji je Bog.
Ko bi smeo očekivati i četvrtu?

(Po tome što imaju sjajnu komediju, reklo bi se da su Poljaci tragičan narod. Paradoks pali jer oni to jesu. Ali i mi Srbi imamo sjajnu komediju (Sterija, Nušić, A. Popović, Kovačević…) a kod nas paradoks ne pali. Zašto?)

Pozorište je već odavno institucija, (i možda tu leži sakrivena ona četvrta tragedija koja se traži). Ali o njemu kao instituciji, o radu iza zavese, jedva šta mogu reći, osim ako nisu potrebna obaveštenja o pozorišnim bifeima.

(U tome smislu naročito preporučujem bife Ateljea 212, ali sam umeo lepo da se provedem i u bifeima Beogrdskog i Narodnog pozorišta.)

Na probe mojih komada odlazio sam retko i samo ako mi baš nijedan izgovor ne bi upalio. Tamo u tmini gledališta sedeo sam kao u snu, ništa ne shvatajući. Moje je strahopoštovanje prema pozorišnom činu i celokupnoj tehničkoj i ljudskoj aparaturi putem kojih se on upriličava, ogromno, ali od vrste s kojom pristupamo Crnoj magiji, klanju posvećenog belog petal na kamenom oltaru ispod punog meseca.

Pozorišni čin je, zapravo, tajna vaskrsenja. Kad su moji komadi u pitanju on se, imajući i funkciju hitne pomoći, podudara sa veštačkim disanjem koje beznadežnom utopljeniku vraća vitalitet. Pišem i dalje drame, imajući to u vidu. Uvek će se naći neko Pozorište da na njihova cijanotična usta pritisne poljubac života. Poljubac je po neki put gadan, ali ko mari, ako se posle njega diše.

Sunday, December 26, 2010

Esej o pozorištu 6 deo

Esej o drami-6.deo
Esej “Pozorište kao soba za razbijanje stakla”, 6 deo; iz knjige “Na ludom belom kamenu” 10. tom Odabranih dela Borislava Pekića, izdatih u Beogradu, 1984, “Partizanska knjiga”. Copyright @ Borislav Pekić. Izbor Ljiljane Pekić.

Sa gledišta suštine jedno jedino pitanje me je u pozorištu interesovalo i držalo u nedoumici, ali kada sam ga rešio na zadovoljavajući način – što ne znači i uspešno u formalnom smislu – više se nikad nisam vraćao teorijskim problemima drame. Pitanje je to: dokle, kako i da li uopšte pozorište treba da održava ili imitira realan ljudski život?

ChagallMarriageClose

Šekspir je u “Hamletu” (III,2) odgovorio DA, kad je rekao da je : “…cilj glume, u početku i sad, bio i jeste da bude, tako reći, ogledalo prirode – vrlini da pokaže njeno sopstveno lice, poroku njegovu rodjenu sliku, a sadašnjem pokoljenju i biću sveta njegov oblik i otisak…”

Savremena dramaturgija odgovorila je kroz Frensis Fergasona, pošto je više od stoleća – a ja bih kazao, od početka, od kako se drama piše – s pozornice, Šekspira poricala: “… Mi znamo da takvo ogledalo teško nastaje. Sumnjamo da naše doba ima – pokoljenje, biće, oblik ili otisak. Pre smo skloni da o njemu mislimo kao o bezobličnoj divljini. Ljudska priroda izgleda nam beznadno neuhvatljiva i varljiva celina …”

(I Šekspir je neprestano sam sebe poricao. Ako su njegove drame ogledala, mora da su naročita, poput onih u Luna parku, koja izobličuju likove, izvesne rastežu od rasprskavanja, druge sabijaju do ništavila.)

I moj odgovor je bio – NE.

Drukčiji i nije mogao biti.

Nisam živeo u svetu Preporoda, u kome su se, kako vele, pronicljivi ljudi mogli nadati da će život shvatiti, a onda ga na Pozornici ponoviti kao optenarodnu zabavu, u kojoj je skrivena očigledna nastava; živim u svetu bez nade, svetu kome ogledala trebaju taman koliko osudjeniku na vešanje – omča.

Nisam živeo u svetu za koji vele da je poznavao Celinu, i kao Grci verovao u Više razloge za nju, a onda ih na Pozornici dokazivao; živim u svetu koji se s gadjenjem prepoznavao kao besmislena slučajnost, koja je nekoj Celini jednom možda i težila, ali je već odavno mimoisla, u svetu Crne Rupe, po kome se, kao poslednji kovitlac prašine pred konačno sleganje svega, kreću još samo rastureni parčići ljudske priče, nemoguće za pričanje, nepodnošljive za slušanje.

Nisam živeo u svetu za koji se kaže da je najpre živeo, pa se tek potom na pozornici kao gluma igrao; živim na pozornici na kojoj se glumi svet.

Pozorište života ostalo je nemoguće, ali je sad postalo i besmisleno.

Ostao je život – Pozornice.

A na Pozornici se – igra. Ali se ne možemo igrati životom koga uistini više nema. Možemo se igrati sa izvesnim idejama o životu.

I ja sam se igrao.

Ako sam to činio rdjavo, moja je nesreća; ako sam to činio nesrećno, moja je greška.

Nikad nisam mario za scenu za koju se govorilo da živi zato što je s nje dopirao zadah zagorele masti ili su se na njoj sa užasavajućom monotonijom redjali izrežirani klišei koji su čoveku jasni i nepodnošljivi i u životu, a tehnika je u gledalište uduvavala ledenu promaju ventilatora da nam dočara zimu.

Ne tvrdim da me izvesne epizode izvesnih naturalističkih, verističkih, dokumentarističkih, realističkih režija nisu uzbudile, naravno da jesu, ali se to isto može reći i za svaki odgovarajući prizor iz života.

(Ono što me je uzbudjivalo nije bio život. Bila je Imitacija. Ali ne zato što je imitiran život – uzrok je u sferi van njega – jer me tada ne bi uzbudjivao ni pantomimičar koji simulira – kamen.)

Za tako nešto nisam se morao izlagati troškovima. Jer, najzad, najbolji način da čovek gleda rdjave drame je – život. Kad hoću da vidim dobru, ja onda idem u pozorište i gledam - Umetnost.

I nije reč samo o tome što se ‘realistički prizori’ programski prave da simuliraju život, nego što se, takodje programski, uvek prave s najbanalnijim pogledom na svet, koji, i opet programski, uvežbano klizi po reljefu stvari, savršeno nesvestan njenih pravih dimenzija.

Reč je o nasedanju očiglednostima, o ropstvu modelima, o kokošijem slepilu za iza-stvarnu stvarnost, ukratko: o davno i unapred plaćenoj vožnji utvrdjenim tračnicama jedne usahle inteligencije.

Nažalost, toliko moram priznati, težinom slobodnog pada umetnost će uvek težiti da se izjednači sa životom. (I upravo u otporu prema ovoj inerciji, radja se ona koja je uistinu velika.) Idemo možda prema pozorištu u kome će biti, ako je tema ubistvo, ubedljivije, ne tek jeftinije, glumca zaista likvidirati, nego ga jednu celu sezonu plaćati da zubima smrskava kesice sa krvlju. Prema pozorištu koje će, kao i život, imati samo – premijere.

(Nedavno sam gledao komad u kome ništa nije simulirano. Sve je bilo uzvišeno stvarno. Pravo da kažem, čak i u prosečnoj javnoj kući prostitutke to rade bolje. I one, dabome, simuliraju, i jesu skuplje od pozorišne ulaznice, ali se, ipak, isplati.)

Jer, s druge strane, iz pravca života (istorije) koraci enozisa-ujedinjenja, već su davno učinjeni.

Friday, December 24, 2010

Esej o pozorištu 5 deo

Esej “Pozorište kao soba za razbijanje stakla”, 5 deo; iz knjige “Na ludom belom kamenu” 10. tom Odabranih dela Borislava Pekića, izdatih u Beogradu, 1984, “Partizanska knjiga”. Copyright @ Borislav Pekić; izbor Ljiljane Pekić.

I sad, pošto je to raščišćeno, možemo se najzad vratiti objašnjenju metafore u naslovu ovog ogleda, možemo zaviriti u tajanstvenu sobu za razbijanje stakla.

Još kad sam bio student psihologije na Beogradskom univerzitetu, američki su eksperti za dušu, uvek spremni da bavljenje njome shvate kao veštu igru, na granici izmedju basebolla i detektivskog feljtona, a ne poput nas Evropljana, naročito Slovena, kao potresan put kroz pakao, i to bez ikakvog zaštitnog odela, došli do zaključka da je destruktivno ponašanje čoveka, pretežnim delom, posledica sistema zabrana i pravila, kojima civilizacija obuzdava njegovu, u osnovi, još divlju prirodu.

daumier Don Quichotte-2

(Majmun je, naime shvatio da više nije majmun, ali ne i šta to znači i našta ga ova metamorfoza obavezuje.)

Preko noći se, možda, može – držali su – izmisliti neki industrijski patent koji će nam olakšati život, ali se preko noći ne može ljudska priroda toliko izmeniti da taj laki život i dalje ne bude divalj. A s obzirom na stalan porast slobodnog vremena – čak i sve divljačniji. U medjuvremenu, čekati se ne može.

Nagon za destrukcijom razara ljude, porodice, narode, države, pa će, kako već sigurno izgleda, doći glave i svetu. Prolazak noću Centralnim parkom u New Yorku opasniji je od probijanja fronta u Vijetnamu, a vožnja metroom u izvesne kasne sate tek nešto bezbednija od penjanja na Kilimandžaro u lakovanim cipelama.

U Velikoj Britaniji je odlazak na fudbalsku utakmicu (naročito ako se igra u inozemstvu, Luksenburgu, recimo) ravan za slabe samoubistvu, za jače – lovu na ljudske glave. Ako ste beba, pa vas u sred bela dana, u kolicima voze nekom prometnom trgovačkom ulicom, može vam se desiti, to je istina, da dobijete osmehe, ali i da vam ugase cigaretu u obraz.

Situacija je s tom našom prirodom koja je ostala da skače po drveću dok smo sišli da pročitamo Platona, uistini postala alarmantna.

Amerikanci su praktični ljudi, i njihovi psiholozi praktični Amerikanci. Mislili su otprilike ovako: ako je za odmor od rada izmišljeno letovanje, (za odmor od života – groblje, očevidno, jer više ne trunemo unaokolo), ako za lečenje osećanja usamljenosti proizvodimo gumene lutke koje govore samo prijatne stvari, a uz to su i mehanički spretne, ako smo, dakle, svojim industrijskim genijem i trgovačkim smislom efikasno odgovorili na svaki zahtev tržišta ili izazov prirode, zašto ne bismo našli bar provizoran odgovor i na ovaj zov divljine u nama, koji – ako se akumulira – preti da nas sve zajedno raznese u paramparčad, ukratko, zašto ga ne bismo kontrolisali, ako već ne možemo da ga sasvim savladamo.

Reklo bi se, na prvi pogled, da ideja nije naročito originalna. Istorija je krcata primerima ovakve kontrole, gde se krupnim idejama kontroliše odsustvo proizvodnje, gde se ratovima drži u šahu glad, gde se porobljavanjem drugih naroda neutrališe zahtev za slobodom kod vlastitog.

Pa ipak, jeste, originalna je. Nije za jednu sezonu, jedno stanje, jednu priliku. Važi kao permanentan odgovor ljudoždera u nama, sve dok jednom i on ne promeni dijetu.

(Lično, ne bih to nazvao odgovorom u naučnom smislu, pre koskom koju mu bacamo da bi imao šta glodati i nas ostavio na miru.)

U čemu se on sastoji? U kanalisanju destruktivnog nagona prema tzv. ‘sobi za razbijanje’, u odvodjenju divljaka u nama u tu sobu da se tamo na miru, nikoga ne smetajući, izdivlja, i civilizaciji vrati u standardizovanom obliku profesora univerziteta, bankara, narodnog poslanika ili psihijatra, već prema tome u kakvu je kožu ušivena njegova Majka priroda.

Svaka bi porodica morala u kući imati jednu sobu, po mogućnosti izolovanu, čiji bi prozori bili zakovani a pod pretrpan nepotrebnim – još bolje potrebnim – stvarima za razbijanje.

Zbog zvučnog efekta, tako dragog nagonu za destrukcijom, preporučuje se u prvom redu mnoštvo predmeta od stakla, (za bogatije, dabome, od kristala čuvene marke), ali je svaki lomljiv predmet dobro dosao.

(Postavljanje ‘sobe za razbijanje’ plastičnim ili gumenim jastucima, kao po ludnicama, nije preporučljivo, jer poenta je i u zvuku raspadanja.)

Izvesni autori te škole, medjutim tvrde da su teže lomljivi predmeti poželjniji od stakla, jer za destruktivni nagon predstavljaju jaču inspiraciju, a da su, medju svima, najlekovitiji naročito tvrdi a izvanredno potrebni predmeti, jer nam pružaju dvostruko zadovoljenje: kidanjem, cepanjem, gaženjem, griženjem jednog novog koncertnog klavira ne samo da iz sebe isterujemo divljaka, već se svetimo jednom od predmeta civilizacije koji je konstruisan da ga ukroti.

(Ja sam američki predlog unapredio idejom o ‘komunalnim sobama za razbijanje’, gde bi se terapeutsko divljanje obavljalo u društvu. Svaka bi institucija morala imati takvu sobu, ili halu ako je potebno, a naročito one od kojih zavise naši životi i naše slobode.)

Onaj ko nikada u životu nije ništa iz besa razbio, jamačno i ne zna kakvo je zadovoljstvo propustio, mada sam uveren da ga je nadoknadio razbijanjem nečeg vredijeg na drugoj strani. (A reč je o tome da se baš to izbegne.) Prasak stakla je jedan od najumirujućih zvukova što ih čovekovo iskustvo može pružiti.

Uveravam vas. Probao sam. Ali od kako sam počeo pisati drame, ‘soba za razbijanje stakla’ više mi nije bila potrebna. Pozorište je bilo dovoljno za sve moje revolte.

(Ako nekom gledaocu ili kritičaru moja drama nije dovoljna, znači da mu je revolt jači od mog, pa mu preporučujem pravu ‘sobu za razbijanje stakla’, ili da izadje na ulicu…)

Pozorište je tako postalo za mene od Ispovedaonice, preko Sanitarnog uredjaja – ‘soba za razbijanje stakla’.

Thursday, December 23, 2010

Esej o pozorištu 4 deo

Esej “Pozorište kao soba za razbijanje stakla”, 4 deo; iz knjige “Na ludom belom kamenu” 10. tom Odabranih dela Borislava Pekića, izdatih u Beogradu, 1984, “Partizanska knjiga”. Copyright @ Borislav Pekić; izbor Ljiljane Pekić.

U medjuvremenu, aktuelan problem odnosa Umetnosti i Stvarnosti, kao danas otvorena rana, ostao je, i morao se lečiti danas. Eventualni sutrašnji lek mogao bi doći kasno, više da demonstrira naše medicinske moći nego da zaleči ranu.

DALI-Don Quijote02

A Umetnosti se danas (ranih Sedamdesetih), za svoje nezavisnosti, svoja prava, svoje slobode borila sa Stvarnošću, po kojoj su glasno argumentirale bombe urbane gerile, po kojoj su ideologije gradile hermetičke izolatore mišljenja, da bi u njima svoje narode na miru prilagodjavale iidealnoj budućnosti koja se stvarno već dešavala, ako i prošla nije, a ekonomičnosti i profitabilnosti vršile su na ljude zverski pritisak, opasan zato što je bio – sladak.

Izneo sam iz Trećeg toma “Zlatnog runa” otpatke ove teme, s kojima Simeon Sigetski nije gogao izići na kraj onako kako je to meni za dnevnu upotrebu trebalo, i od njih napravio dramu “Umetnost i stvarnost”, dialoški ogled o gradjanskom i umeničkom moralu suočenim s probom snage, vrednosti i istinosti, a u ratu na dva fronta, s vlastitim intelektualnim iluzijama, i sa bombama, što su ih te iluzije štitile, sve dok jedne lepe noći bombaši nisu zakucali in a njihova vrata.

Prividan povod bio je angažovan ali slab, dakle – slabo angažovan roman Heinricha Boella, “Slučaj Katarine Blum”, a u širem smislu nastojanja liberalne nemačke inteligencije da, premda ne pravdajući ga, (bombe, čak i kada su shvaćene, ubijaju, zar ne?), razume Teror Baader-Meinchof “Rote Armee Fraktion”, R.A.F-a.

(Tragedija ustrojstva našeg mišljenja je, medjutim, u tome što je razumevanje – opravdanje u svom misaonom korelatu, a opravdanje – razumevanje u onom moralnom. Razumeti znači da ćemo moći i opravdati. Opravdati znači da smo već razumeli. Gde su u praksi granice i kako ih braniti, teško je ustanoviti.

Rekao bih čak i nemoguće. Inače bismo lakše razumeli i opravdali visoke crkvene dostojanstvenike koji razumeju, premda nipošto ne opravdavaju – balans u nuklearnom naoružanju, ili ugledne naučnike koji razumeju, premda, naravno, ne opravdavaju, napredak koji se plaća zagadjenjem ljudske sredine, ili državnike koji razumeju – ali sačuvaj Bože da bi opravdaliu – mesanje silom u poslove drugih naroda.

Takodje bi nam mnogo lakše bilo da razumemo i opravdamo one – a njih ima djavolski mnogo – koji mnogoštošta opravdavaju, i ako ništa ne razumeju. Ako bi mi sad bilo rečeno da sam, s obzirom na prinudnu vezu izmedju razumevanja i opravdanja, protivrečan, jer sam tvrdio da ih je teško razgraničiti, odgovoriću: imao sam u vidu pametne ljude, ne – budale.)

(Vredi spomenuti da je “Umetnost i Stvarnost” jedina moja drama za koju WDR iz Koelna nije uspeo da nadje mesto u svom programu. Možda je bila slaba – kao i njen povod – a možda je izvesnu ulogu u odbijanju igrala i činjenica da je Boell sugradjanin Glavnog urednika kelnskog radio-dramskog programa, što će – sudeći po pismu koje sam tom prilikom dobio – biti ubedljivije objašnjenje, koje, ne sprečava dramu da, u medjuvremenu, bude i slaba.

Drugim nemačkim stanicama nisam ni nudio, znajući za izvesnu naslednu ujednačenost nemačkog načina mišljenja. Najzad, dramu je emitovao Radio Zagreb. Ništa se naročito nije desilo. Očevidno, nije nam bilo stalo do Boellovog ugleda, a ni terorizam nismo imali.

Da se drama odnosila na nekog našeg velikog pisca, a da su u medjuvremenu unaokolo njegovog pisaćeg stola u duborezu eksplodirale kante za djubre i ubijale decu, kao što se, upravo u ovom času, dok ove redove pišem, dogadja u Londonu, gde ispred robne kuće Harrods, petoro mrtvih i dvesta ranjenih dokazuje prednost i razumljivost ‘irske stvari’ – stvar sa mojom dramom bi, po svoj prilici, bila nešto drukčija.)

Ali pravi ‘krivac’ bio je nesrećni Simeon Sigetski, njegova nesposobnost da misli kao ja, i moje ustezanje da ga na to prinudim.

Drugi primer je roman “Kako upokojiti Vampira”. Iz njega su sanitarnim uredjajima one iste svesti koja je Simeona oslobodila dužnosti da sebe i svoju umenost brani od bombi detoniranih preko četiri stotine godina kasnije, aktuelnosti sprovedene čak u dve drame.

Jedna je originalna komedija “Budjenje vampira” – da bi zabuna bila veća, bez ikakve veze s pričom u romanu – koja je od njega preuzela temu ‘terapeutskog zaboravljanja prošlosti’ i proces ‘šteinbrehirizacije svesti’.

Duga je “Wer war Lilly Schwartzkopf?” (Ko je bila Lilly Schwartzkopf?), radikalna prerada jednog odlomka romana, (Postscriptum prvi: Zapisnik o saslušanju Gustava Froelicha), emitovana samo u inostranstvu, kroz koju je roman otekao moj stid što sam svoje teze dokazivao na jednom bespomoćnom nemačkom profesoru srednjevekovne istorija, a ne na nekom od naših duhovnih rmpalija.

Ukratko, većina mojih drama su neka vrsta ventiliranja aktuelnih dilemma koje sam sebi priuštio pišući romane. Neka vrsta organizovanih zabeležaka na njihovim marginama. Tek nekoliko je ispisano na tzv. marginama života.

Wednesday, December 22, 2010

Esej o pozorištu 3 deo

Esej “Pozorište kao soba za razbijanje stakla”, 3 deo; iz knjige “Na ludom belom kamenu” 10. tom Odabranih dela Borislava Pekića, izdatih u Beogradu, “Partizanska knjiga” 1984, Copyright @ Borislav Pekić; izbor Ljiljane Pekić.

“Obešenjak”, moja prva drama, dakle, bila je puki refleks, podignuta ruka u odbranu od udbranu od udaraca, koji su već tada, godine 1959, bili – fatamorgama. Komentari u Dnevniku iz tih godina, ne smetaju spontanosti mog dramskog odgovora na stvarnost, jer se više bave tumačenjem refleksa, nego njegovom proizvodnjom.

De Chirico-1

Esej “Pozorište kao ispovedaonica” čini to još manje, jer se piše dvadesetak godina kasnije. Već tada je, mada ja to onda nisam znao, pozorište počelo za mene igrati ulogu ‘odaje za razbijanje stakla’, izolovane prostorije u kojoj dete ili pobunjeni čovek – kako hoćete – nalazi oduška koji mu je na drugim stranama uskraćen. (Za objašnjenje ove metafore još je rano, pa ćemo je sada ostaviti i vratiti joj se u zaključku.)

Ja sam se vrlo brzo oslobodio fatamorgane koja je inspirisala “Obešenjaka”. Za razliku od plemenitog Don Kihota, ja sam u strašnim džinovina koji mašu rukama i nanose mu opake udarce na vreme prepoznao – vetrenjače. Ali to saznanje, kao što bi se očekivalo, nije mi donelo nikakvo praktično olakšanje: nastavio sam da se bijem sa vetrenjačama. (Moram dodati, s istim jadnim uspehom s kojim sam vodio rat dok su bile – džinovi.)

U medjuvremenu, s mojim prvim romanom, negde oko 1965, i moja je dramaturgija promenila funkciju. Mrak crkvene ispovedaonice zamenjen je mrakom kanalizacije.

Drame su postale ‘kante za djubre’ u kojima sam iz svoje literature iznosio – otpatke. Otpatke, ne u smislu koji bi s pravom zgrozio sve obožavaoce teatra, ili otpatke, ukoliko je otpadak – a jeste na neki način – sve što pišem, nego sve ono što, iz bilo kakvih razloga, od romaneskne teme, u roman nije moglo stati, a, pre ili kasnije moralo se reći.

Praktično, izgledalo je to ovako:

Pišući, recimo, “Zlatno runo”, i u njegovom “Trećem tefteru” ulazeći u zanatske kozmetičke probleme velikog majstora romejske šminke, Simeona Sigetskog, suočio sam se s večnim odnosom “Umetnosti i stvarnosti”, (u majstorovom slučaju i istorije odozgo).

Tema me je vukla izvesnim aktuelizacijama – po nesrećnom uzoru “Vreme čuda” – istorijskoj inverziji, kalemljenju osobnog i opšteg savremenog iskustva na nešto što se dogadjalo, u sasvim drugim okolnostima, pod Sigetom , godine 1566, što je - opet, po principu prinudne repeticije ‘modela opstanka’ – sa situacijom nekog umenika iz godine1975, moglo biti srodno, ali baš isto nipošto nije bilo.

(Istorija se, naime, ne ponavlja u vulgarnim reprodukcijama i kopijama, kao što misle oni koji bi želeli da je shvate na najkomotniji način.)

Ako sam hteo prošlost da vasksnem, a ne tek prosto da je kao galvaniziranu žabu animiram i iz groba pustim kao lešinu, koja će, uz to, još i naš lik nositi, morao sam se odupreti iskušenju da kao mnogi pisci – pa i ja u “Vremenu čuda” – zamenjujem teme, i, umesto stvarne prošlosti priredjujem njene kostimirane balove.

Da, opisujući krvavi sukob Reformacije i Protiv-reformacije, mislim na tekući hladni ideološki rat, da rugajući se Kaligulinom ludilu, ismejem neki lični režim koji mi se trenutno ne svidja. (Kami se u svojoj drami bavi stanjem, načelima, mehanizmom moći, ne Kaligulom, a pogotovu nekim savremenim tiraninom.)

Da se protiv rata u Vijetnamu borim tako što ću prikazati najezdu Huna na Evropu, dajući ovde onde – za idiote – hunskim konjanicima američke ili severnovijetnamske likove, vec prema tome za koga navijam.

Morao sam Simeona da ostavim ograničenog vlastitim istorijskim uslovima i da ga ne opterećujem celokupnim iskustvom vrste, koje je njegovom tek sledilo, od Sigeta naovamo.

(Lingvistički to znači da se neko u to vreme nije mogao ‘kidnapovati’ – kao što se veselo dogadja u “By The Sward Divided”, jednoj TV seriji o Engleskoj revoluciji – nego samo za otkup oteti; misaono to znači da Simeon nad mrtvom Sulejmanovom glavom, kad je oživljava, ne može meditirati i ‘Ketmanu’ kao Česlav Miloš u “Zarobljenom umu”.)

Njegov rat sa carskim lekarem i grčkim patriotom Kajsunizadeom oko prava umetnosti na nezavisnost od stvarnosti, odnosno, istorije, a pomalo i rat za vlastitu glavu, mora se voditi ondašnjim duhovnim oružjem, a ne pozajmljenim iz jednog aresenala koji još nije ni postojao.

Tuesday, December 21, 2010

Esej o pozorištu 2

Esej “Pozorište kao soba za razbijanje stakla”, 2 deo; iz knjige “Na ludom belom kamenu” 10. tom Odabranih dela Borislava Pekića, izdatih u Beogradu, 1984, “Partizanska knjiga” Copyright @. Izbor Ljiljane Pekić.

Upravo zato što me literatura najvernije izražava, (za sada, ali ne verujem da će još jako dugo) vernije i od akcije, što ona oličava maksimalan broj mojih odnosa sa stvarnošću, u njihovim maksimalnim verzijama, ali ponajviše stoga što, za razliku od čiste akcije, (stvarnog učešća, čina, dela), pruža i moju sopstvenu viziju realnosti, one realnosti, dakle, prema kojoj se reaguje, a ne one pseudounitarne prema kojoj se postavlja i preduzima svaka akcija, odlučio sam se za pozorište, a ne za pobunu. Pomognimo se jednim primerom:

Ako izvršim ubistvo, izvršio sam akciju koja je ušla u opštu stvarnost, potonuvši u nju kao kamen, i kada ne bi bilo istražnog procesa, i to jedino u slučaju da me uhvate, nikada se ne bi saznalo koja je to subjektivna varijanta stvarnosti dovela do zločina.

(Istrage i nisu drugo do iznalaženje one sustvarnosti, koja, kao deo opšte figurira samo za jednu ličnost.) Ako, medjutim, to isto ubistvo, opisujući ga, izmislim, ja sam, zajedno s činom, utemeljio upravo onu sustvarnost u čijem je kontekstu ovaj zločin jedino i moguć.

A razlog opredeljivanja za pozorište i dramsku formu ležao je psihološki u snažnoj potrebi za nekom akcijom, za angažmanom.

De Chirico-2

(U beznadnim godinama oko 1959, kada sam “Obešenjaka” pisao kao kodiranu ispovest jednog unutrašnjeg emigranta, stalno, medjutim, svestan nužnosti da svoje osobno stanje uzvisim do neke univerzalne istine o ljudskoj egzistenciji, bez koje bi i moje pojedinačno stanje ostalo – neiskazano.)

Bilo je potrebno naći književni instrument koji bi, dovoljno mobilan, efikasan i javan, bio istovremeno i dovoljno legalan.

(Posle afere sa “Golubnjačom”, da samo jednu spomenem, pa i skromnog pokušaja repeticije upravo s tim mojim nesrećnim “Obešenjakom” u Kruševcu, ne mislim više da je drama baš toliko – legalna. Ponovo mi se proza čini bezbednijom. Kad pogledam, medjutim, neke slučajeve s prozom, u zabuni sam. Možda treba pokušati sa pantomimom ili baletom?)

Drama mi se, naime, oduvek činila kao najaktivniji oblik književne reči, ne samo u smislu visokog stupnja komunikativnosti i neposrednog uticaja, već i u smislu činjenice da je scena stvarniji prostor akcije od zamišljenih prostora u strukturi proze.

(Ovo sam mišljenje odbacio zahvaljujući saznanju da je, budući svaka umetnost samo niži ili viši nivo imitacije, istina upravo obrnuta: viši nivo imitacije sadržan u teatru, udaljeniji je od stvarnosti no prozna umetnost kao niži nivo iste imitacije.

Monday, December 20, 2010

Esej o pozorištu

Esej “Pozorište kao soba za razbijanje stakla”, 1 deo; iz knjige “Na ludom belom kamenu” 10. tom Odabranih dela Borislava Pekića, izdatih u Beogradu, 1984, “Partizanska knjiga”. Copyright © Borislav Pekić. Izbor Ljiljane Pekić.

Uvek sam smatrao da umetnost može da odgovori na suštinska pitanja savremenog čoveka koliko i ma koja druga duhovna disciplina: teologija, filosofija, sociologija, ili ma koje moralno učenje. U prvom redu stoga što je književnost, pored ostalog, i filosofija u svom estetičkom korelatu. Ona je takodje i primenjeni moral, izvesna moralna sugestija, čak i ako joj je programski mrska uloga propovednika, misionara i reformatora.Ako se izražavam književnom rečju činim to u svojoj ukupnoj egzistenciji, koja je, razume se, najpre umetnička, ali je istovremeno i psihološka, moralna, socijalna, politička, a iznad svega – metafizička. Književnim delom, zacelo, izražavam stvarnost u nekom od njenih meni pristupačnih standarda, ali i, ne sa manjim prisustvom u strukturi dela, izražavam i sebe – svoj stav prema toj stvarnosti – stav koji deluje kao suma mojih metafizičkih, moralnih i socijalnih iskustava, uredjenih prema nekom estetičkom načelu. (A ono što je ovde po sebi irelevantno, upravo je to “uredjivalačko načelo”, jer se može menjati, a da promenu ne sledi izmena celokupne konstelacije iskustva.)

A.Warhol-Dog

Smatram da je prisustvo Uredjivalačkog načela u mom izražavanju proporcionalno prisustvu metafizičke predstave sveta u mom mišljenju, te da moje izražavanje ne moze biti univerzalnije od mog mišljenja, a ne obrnuto.

(Ovo “a ne obrnuto” korekto je jedino ako mišljenje shvatimo kao opšti svetonazor, ili još preciznije, kao kapacitet, nivo sposobnosti da se neki svetonazor uopšte i ima; čim ga aktiviramo na nekoj odredjenoj realnosti, temi, posebnom slučaju, moje izražavanje neće više zavisiti samo od mojih načelnih sposobnosti da o nečemu uopšte slobodno mislim, niti da mislim na ovaj ili onaj način uspešno, nego od okolnosti i van mišljenja i van izražavanja.

Drugim rečima, ja o nečemu istinu mogu misliti, ali hoću li je reći ne zavisi od snage [istinitosti] te istine, vec od moje snage. I ne budimo opet naivni: ne snage mog izražavanja, mojih moći da istinu dobro iskažem, nego od moje pripravnosti da zbog nje trpim.)

A i kada se desi da mom izrazu pridat bude smisao koji on ne sadrži, ova njegova proširena univerzalnost ne pripada meni već onome što je univerzalizaciju izvršilo. S nešto sreće, mogli bismo, dakle, odnos književnog izražavanja i filosofskog (političkog, moralnog, ideološkog, itd.) mišljenja uporediti s odnosom u kome dva različita jezika stoje prema modelu jedne iste stvarnosti.

Saturday, December 18, 2010

Mađarska krvava rapsodija

Mađarska krvava rapsodija
Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 430). - Beograd, Partizanska knjiga, 1984, Copyright © Borislav Pekić.

Slušam radio Beč. Poruke izbeglica porodicama ili prijateljima koji su ostali. Majka plače. Ne samo zbog njih. Nekada je Mađare mrzela. U Vojvodini to je bilo protokolarno. (Ali kad obavlja računske radnje, čini to na mađarskom.)

Poginuo je Puškaš. Majka je plakala i za njim. Bio je major AVH (Političke policije) i idol NEP-stadiona. Nadam se da je u policiji bio zbog fudbala, ne obrnuto ...

Bruegel-Fische

Ruski tenkovi u Budimpešti. "I skakavci bijahu kao konji spremljeni za boj ... I imahu oklope kao oklope gvozdene, i glas krila njihovijeh bijaše kao glas kola kad mnogi konji trče na boj ... i dana im biješe oblast da ude ljudima pet mjeseci ..." (Otkrovenje, 9-7, 9, 10) ...

Posmrtni marševi. Mađarska krvava rapsodija. Sve im praštam ...
Šta je revolucija ako je ceo narod kontrarevolucija? ...

Mađari žele da od svoje tekuće istorije naprave palimpsest. Izgleda da oni tu istoriju ne smatraju svojom. Smeraju da je ponove na čistom pergamentu vremena. Hemijsko sredstvo kojim su se služili stari Egipćani da bi palimpseste dobijali nije poznato. Ispirali su papiruse svakako. ali čime? Kasnije, po Minhenskom kodeksu, stari rukopisi su potapani u mleko, prskani brašnom, sušeni pod pritiskom i ribani kredom. Za svoje istorijske palimpsestose mi se služimo krvlju ...

Sve je gotovo. Ostaje da se pokupe leševi i smisle najbolje laži. Ali, možda, i da se sve ponovi ...

Neraspoložen sam. Razgovaram sa ( ). U sred razgovora o Budimpešti, kaže mi da "Partizan" nije smeo dobiti poslepodnevnu utakmicu i da je zabrinut za "Zvezdu" ...

Friday, December 17, 2010

Smrt, uzaludnost, krug

Smrt, uzaludnost, krug.
Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 415-416) Beograd, Partizanska knjiga, 1984, Copyright © Borislav Pekić.

Apsurd je savršen krug. Ali, od kruga vidimo samo deo lučne linije, pa nam se čini da ona ima smisla i da nekuda vodi. Obećavajući krivu, u kojoj se ni prošli ni budući krug ne prepoznaje, vidimo duge prave i iza sebe i ispred sebe ...

Apsurd je nepodnošljiv za um, i bolan za osećanje. Skraćujemo svoje prave da bi ih, u krivljenju koje opažamo, sprečili u obrazovanju kruga. Jer, čak i kada krug ne priznajemo, duboko smo ga u sebi svesni ...

Ch.R.Mackintosh-Landscape

Ponekad mislimo da je krug samo naznačen, da još nije opisan. Nadamo se da ga možemo sprečiti u zatvaranju. Varamo se. Ne možemo ga zaustaviti. Jer, on se već zaokružio. Ne jednom. Bezbroj puta.

Svaka tačka, u kojoj smo, završetak je jednog kruga i početak drugog.

Prave i krive slobodne linije ne postoje. Postoje samo krugovi ...

Strahujemo od krugova. Večnost zamišljamo kao krug. Smrt je krug. Ropstvo je krug. (Samica ne bi smele biti četvorougaone. morale bi biti krugovi, kojima se pridaje moć da ubijaju.) Krug je simbol mira, ništavila, savršenstva, Boga, ponavljanja, a iznad svega – uzaludnosti.

Ali, uzaludnost nije i besmislenost ...

Jer smisao je u – krugu.

Thursday, December 16, 2010

Maske naše nasušne

Maske naše nasušne
Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 412-413) Beograd, Partizanska knjiga, 1984, Copyright © Borislav Pekić.

Obrazina kojom se krije lice i maska koja ga preobražava; obrazine nečasnih drumskih razbojnika i maske časnih građana; posmrtne maske i maske od kojih se živi ...

Mikenske maske od zlatnog lima (s onom za koju je Šliman 1876. držao da je lik razoritelja Troje Agamemnona). Maske indijskih vračeva sa očnjacima Grizlija. Demonske perjane maske Inka. Maske sa otoka Jave od drveta. Krznene maske Eskima. Japanske pozorišne maske. Dodolske maske Istočne Srbije za prizivanje kiše. Maskenbalske maske

J. Pollock-Chaos

I najzad maske od ljudske kože kojima se služimo svakodnevno ...

Isprekidan ali vidljiv evolutivan put vodi od erotične pantomime tetreba do derviškog transa ili budističkog Gi-Ga-Kua, od razuzdanog plesa delfina do rituala maskiranih pratilaca boga Ko-Va-Vea iz plemena Elema (Nova Gvineja), ali i od smrtonosnih parenja Bogomoljki do sado-mazohističkih orgija pod obrazinama ljudi kojima je monotonija polnog akta postala nepodnošljiva ...

Maska, igra i borba za opstanak oduvek su išli ruku pod ruku. Ljudi su se najpre maskirali za bogove, zatim za ljude, ali je opstanak, preživljavanje uvek bio primaran cilj. Isti kod zoološke i građanske mimikrije.

Razlozi koji, kroz generacije, dovode guštera Kameleona do sposobnosti da promenom boje uzme lik okoline, usavršivši i napad i odbranu, upravljaju i našim prilagođavanjima, našim maskiranjima. (Jer, najčešće, prilagođavanje čoveka je njegovo maskiranje – u nešto drugo.) ...

Noga primata majmuna eonima se pretvara u Engelsovu "oslobođenu ruku", ali nas to, uprkos Engelsu, ne čini ljudima. Ne čini rad majmuna čovekom. Čak ni ako je inteligentan, kao što je naš – ponekad. Inteligencija instinkta, bar u zoni opstanka vrste, nadmaša inteligenciju svesti.

Mravi su izrazito kolektivističko društvo, u kome je život svake jedinke tek funkcija potrebe cele mravlje kolonije. Gde je suverenost zajednice tako harmonično i efikasno sprovedena kao u košnicama pčela? ...

Maska je ono što od nas čini ljude. Kakve, to je sasvim drugo pitanje ...

Wednesday, December 15, 2010

Držanje u škripcu

Držanje u škripcu pomoću naklonosti
Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 411-412) Beograd, Partizanska knjiga, 1984, Copyright © Borislav Pekić.

Prijateljstvo ima dvostruki radijus. Prvi je određen našim davanjem, drugi primanjem. Prvi odmerava naš altruizam, drugi – egoizam. Nijedno ne može živeti samo od "ulaza" ili "izlaza" ...

Smisao svakog prijateljstva neprestano se menja, ali, najčešće, ono traje samo dok ga ima. Prekida se čak kad smisla još ima; nastavlja kad ga već odavno nema ...

Priroda prijateljstva određena je pre njegovim poreklom, nego njegovim tokom. Znam za neka – uključujući i moja – koja su ekskluzivno poreklom i održavana ...

J.Millais_Ophelia

Prijateljstva ne žive od razumevanja nego od tolerancije. Ona, koja se na razumevanje oslanjaju, nisu naročito trajna. Niko se ne može razumeti sasvim i sve vreme; češće, druge shvatamo delimično i retko; najčešće ljude uopšte ne shvatamo.

Moramo se, dakle, navići, da ih tolerišemo i kad ih ne razumemo. Tolerancija nije u odobravanju onoga što razumemo, ili u razumevanju onoga što odobravamo.

Ona je u toleranciji onoga što niti razumemo, niti odobravamo ...

Prijateljstvo je, ponekad, držanje u škripcu pomoću naklonosti. Ja i ( ), na primer, držimo jedan drugog u škripcu na taj način što se uzajamno ophodimo kao dobri prijatelji. Naše je prijateljstvo tek rafinirani oblik uzajamne antipatije. A ova, verovatno, aktivan nivo pasivnog straha što ga jedan od drugog osećamo. ...

Tuesday, December 14, 2010

Savremena istorija

"Savremena istorija"
Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 406-407). - Beograd, Partizanska knjiga, 1984, Copyright © Borislav Pekić.


"Narod je omlitaveo. Mi republikanci, mi slobodari i socijalisti, mi od toga patimo danas, a vi, gospodo monarhisti i cezarovci, vi ćete od toga patiti sutra. I sami ćete iskusiti kako je teško napojiti magarca kad nije žedan...

Zatvaraju republikance, a niko da se makne. Kad dođe red da hapse rojaliste, ni tada se niko neće maknuti...

Kraft_Suicide carneval

Konj je tu, imate samo da ga uzjašete. Ali kad budete na njemu, on će mirno leći kraj puta i vi ćete ljosnuti. Gore kljusine od njega nema. Kome od njegovih jahača nije polomila rebra..."

To veli gospodin Beržere u Fransovoj "Savremenoj istoriji". Mislim da ...

Monday, December 13, 2010

Zoilus

ZOILUS
Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 406-407). - Beograd, Partizanska knjiga, 1984, Copyright © Borislav Pekić.

„Onima koji su bili vešti u čitanju zvezda nije bilo nepoznato da su nebesa imala izgled zla ... Nad nekoliko boca crvenog hijoslog vina u otmenoj dvorani jedne mračne varoši koja se zvala Ptolomeas, sedeli smo u noći, mi društvo sedmorice ... Pevali smo pesme Anakreonove ... i pili mnogo, mada nas je purpurno vino opominjalo na krv. Jer tu je bio još jedan stanovnik naše sobe u licu mladog Zoilusa. Mrtav i ispružen ležao je uvijen u pokrov ... „ (Edvar Alan Poe Priče tajanstva i mašte).

A. Ramos-Francis Bacon

Planeta Jupiter nije ušla u znak Ovna da se spoji sa crvenim prstenom Saturna. Nije bilo Senke iz Ptolomejevih katakombi s kojom bi naš Ojnos razgovarao.

Pili smo crveno vino koje nije bilo hiosko i nije na krv podsećalo. Nije nas bilo sedmorica, nego dvadesetero. I najzad, nismo imali svog Zoilusa. Činilo nam se da smo večni ...

Sradija putnici pevaju Hofmanovu barkarolu. C. s japanskim osmehom i balkanskom neuvuđavnošću proizvodi automatske primedbe , na koje je utrošio nekoliko poslednjih nedelja. J. citira sebe. (On uvek citira samo sebe.) DŽ. nastoji da bude koristan. S. urla iz mraka glasom dlakavim od ženske kose. Ja sam s nekim, na nekom divanu, u nekoj radnji, koja bi pod ozbiljnijim okolnostima mogla biti i ljubljenje.

M. N. leti između dve činovnice JAT-a, koje će, kako kaže, posle Nove godine „otpustiti“. Gajio ih je specijalno za doček. Vratiće se slobodnom „otstrelu“ po aulama „najlepših“ fakulteta, u prvom redu Engleskoj grupi na Filološkom (U međuvremenu, on ne studira. Stao je na majčino stanovište daga komunističke škole nemaju čemu naučiti. )

Vrata verande se otvaraju i ulaze maske. Cvećarica s grubo izmalanom samrtničkom maskom na licu nudi kartonsko cveće; grof II Carstva odmara se na grudima mornara Crnomorske flote (perverzna mašta ili indiferentnost?) To sestra B., koji je sa nama, odlazi nekuda na doček ...
Dvanaes je časova. Gase svetlost. Ljubimo se. Igramo. U polutmini salona sive senke poput strašila na vetru ...

A onda se ponovo otvaraju. Ovog puta unose našeg Zoilusa. Inženjera M., koga je u kafani ubila kap. Sprovod prolazi između ukočenih parova. Igla struže ploču. Kružni šum deluje ominozno. Sprovod nestaje u dubini kuće. Pali se svetlost. „Svaki od nas posmatrao je bledilo svog lica i zverinje u oborenim očima svojih drugova ...“

Izlazimo u noć. Nebo je hladno, tamno, nepokretno kao nadgrobna ploča. Čujem šum. Okrećem se. C. mokri u sneg ...

Sunday, December 12, 2010

Ne-vreme u naslonjači

Ne-vreme u naslonjači
Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 404-405). - Beograd, Partizanska knjiga, 1984, Copyright © Borislav Pekić.

Sedim u fotelji pored baštenskog prozora. Iza stakla natiče moluskno-žuto more. Poput diareje. Priroda je dobila proliv i sve je kaki-žuto. Žutilo prodire u nameštaj koji pucketa svuda oko mene. Zujanje obližnje drvare, kao panika desorijentisanog tvrdokrilca, udara o staklo sluha ...

S radija Rossini, uvertira „Sémiramis“. Tajfun zvuka. Zatim Strauss „Imperijalni valcer“. Zamah još traje. A onda antiklimaks – Adagio, Albinoni, pogreb u kasnu jesen, apsolutno beznađe, kraj ...

A. Ramos-Stanley Kubrick

Na zidu, preko puta, hlad postaje tvrd. Promene se stalno događaju. Samo treba imati vremena i oko. Parket je uglačan voskom. Prijatan miris izobilja. Izobilja nema, samo njegov miris u vosku. Pravom i onom iz memorije ...

Smrkava se. Fekalične boje prirode postaju crne. Sve tamni kao na slikama starih majstora. Samo jedan zlatan zrak, kao koplje zaboravljeno na bojištu. Takvo koplje, ali olovno sivo, nosi i riter, kome na zidnom goblenu višeglava aždaja nudi svoj, bledim pamukom, izvežen trbuh ...

Kakva je to noć koja mi dolazi kao lopov?

Noć slobode koja nam je izrečena kao presuda na smrt?

Noć zavere protivu pravca vlastitog krvotoka?

Noć ustanka senki koje će nam se otkinuti s peta da na naličju ovog sveta stvore svoj?

Noć u kojoj će me, između dva noža, nadživeti samo stid?

Noć prostitucije sa uzalodnostima?

Smaknuća koje se ne oseća?

Noć posle koje se savest nalazi tamo gde smo ostavili papuče?

Noć u kojoj se trune na rukama uspomena?

Noć Leonida Njegovana, koji će, ako bude stvoren, pucati ne da se brani, nego da diže buku, u nadi da će je neka budućnost čuti?

Noć La Gen-a, koji je čekajući zoru i giljotinu, učio pravopis?

Noć straženja pred Onim što će doći, a ja neću znati ni dan ni čas u koji će doći? ...

Osam je sati. Vreme je da se spremim za doček Nove godine. Sutra je 1955. Pa šta?...

Saturday, December 11, 2010

Crni građanski redengot

Crni građanski redengot i crveni prsluk Théophile Gautier-a
Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 402-404). - Beograd, Partizanska knjiga, 1984, Copyright © Borislav Pekić.


Jedna od najsvirepijih posledica velikih poraza je migracija forme. Pobednik stvarno pobeđuje tel naknadno, kad vam počne uzimati ono zašta ste se borili, kad od vaše forme započne praviti svoju prirodu ...

Revolucionarne pobede odnose se nad onim društvenim snagam, kod kojih je nekadašnja priroda, iscrpevši vitalnost postala tek – forma. Preuzeta od pobednika, postaje postepeno ona opet priroda, ali njegova ...

Istovremeno se događa suprotan proces. Poraženi prihvataju formu pobednika, koja postaje njihova priroda.

Procesu revitalizacije na jednoj strani proporcionalno odgovara proces devitalizacije na drugoj. Pobeđeni se regeneriše, pobednik degeneriše.

Istorijski primeri ...

Postoji i naš.

A.Preault_Killing

Odbacili smo svaki odgoj i pravili od sebe budale da bismo srušili režim. Prihvatili smo od levice davno napušteni promiskuitet, i namesto građanskih dogmi opijali se egzistancijalističkim nihilizmom i rakijom (pri čemu nas je rakija više i brže opijala). Oblačili smo se kao strašila da bismo sablaznili komunističke puritance koji su demonstrirali građansku strogost i jednostavnost ...

Migriraju uvek najpre preteranosti ...

Revolucija postaje patron porodice i cvrčka na ognjištu, koga simbolizuje nezgrapno temeljan nameštaj firme „Todor Dukin“, a građanska klasa, u licu svojih naslednika (bez nasleđa), predaje se zavereničkim organizacijama po kućama, čiji su prozori zamračeni kao u vreme bombardovanja.

Revolucija pledira za Red i Rad; građanska klasa, koja je i Red i Rad pronašla, premda se poslednjim i nije uvek lično bavila, propoveda Nered i Nerad, a zatim odlazi u kafane da ih, praveći buku, simulira.(Pevanje „Uskliknimo s ljubavlju“ na pravoslavnu Novu godinu.)

Revolucija preuzima nacionalne mitose, mladi ih šoveni izlažu preziru. (Jer „Uskliknimo ...“ je buka, nije ideja.) Revolucija dreždi za kancelarijskim stolovima, izmišljajući zakone koji će joj obezbediti trajnost; pasionirani obožavatelji zakona i trajnosti, građani, kuju planove kako da ih izigraju, kako promenu stalnom da učine.

Revolucija je sela u naslonjač; oni koji su naslonjač smatrali jedinom prednošću koja nas razlikuje od životinje, odaju se histeričnoj pokretljivosti, i zamaranju bez svrhe. Revolucija je najzad počela da razlikuje ljude u bezobličnoj „narodnoj masi“, koju joj je u nasleđe ostavila ideologija; građanstvo žrtvuje svoje individualnosti kolektivnim zaverama, karbonarskom mraku u kome sve mačke moraju biti crne i sve jednako presti.

Revolucija čita starog Balzac-a, gleda „Labudovo jezero“, sluša Mozart-a i skuplja se u red pred izložbama klasičnih majstora. Mi pretpostavljamo Schönberg-a, Joyce-a, Picasso-a, pa su nam već i oni pomalo staromodni. Revolucija igra tango iz Burskog rata, mi držimo da je Rock prespor ...

Kao Théophile Gautier na premijeri Hugo-Verdi-jevih „Hernani“-a, građanska klasa oblači crveni prsluk da sablazni revoluciju, koja po istorijskim foajeima već uveliko hoda u salonroku sa kamelijom u zapučku ...

Friday, December 10, 2010

Na Rosandićevoj izložbi

Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 402). - Beograd, Partizanska knjiga, 1984, Copyright © Borislav Pekić.

Senzualna nežnost. Iskustva Lezbosa u drvetu. Majke koje ostaju i kad svega nestane. Jedan Hristos koji liči na mučenika našeh veka. Ticijanovi anđeli ...

Rosandić daje svojim oblicima sekundarno patološki pečat. Klasika je tu pokvarena iznutra.

(A on objavljuje Strašni Sud – Modernoj!)

Ipak, vrlo dubok utisak ...

multifacetet love spanning Plato's Phido & Cervantes' Don Quixote

U jednom ćošku, Smrt koju niko ne vidi, drži kosu. Kosa se presijava na suncu s prozora. Ovo je nesumnjivo predsmrtna izložba. Majstora guraju učenici u kolicima. Njegove ruke odlaze u nepredviđenim pravcima ...

Profesor S. sa Primenjene priča mi da je pre nekoliko meseci posetio Rosandića. Pomenut je Meštrović.

„Ah, taj zanesenjak,“ rekao je Rosandić „on hoće da bude sculptor sculptorum! ... Taj čovek, koji je napravio tolike glave, doživeo je najposle da izgubi – sopstvenu.“

Izložba raznežava. Platon je znao zašto je iz svoje idealne države prognao umetnost ...

Thursday, December 09, 2010

Cenzurisano i ravnodušno

Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 400-402). - Beograd, Partizanska knjiga, 1984, Copyright ©1984 Borislav Pekić.

NOSTALGIČNA PRIČA
Kad je slao sluge da prebiju Voltera, kardinal od Roana im je rekao: „Ne tucite ga po glavi. Možda će iz nje i nešto dobro izići.“ ...

NA DNU DUBOKOG BUNARA
Crveni pokrivač sa krinovima, arterski bunar, i on crven od rđe, crvene ilustracije zubnog lekara K. G. U Novom Bečeju, crvenom ciradom pokriven fijaker na popločanom trgu (kocke su, čini mi se, sitne, šavovi uski), plavičasta ukrasna kugla, po kojoj lebdi paperje crvenokrvavog snega, i glatka, i glatko potšišana crna kosa četvorogodišnje M. G. ...

Oh Joy for Voltaire - Candide evolved in Michel Foucault's Discipline and Punish
Max Ernst Ubu Imperator 1923

Kakve koristi od takve namerne regeneracije? Memorija nije daždevnjački rep koji raste pošto se otkine. Niti je fantomska noga koja će volšebno prohodati upornim draženjem ...
Memorija je izgovor. (Izgovori su ono što najčešće tražimo u životu.) Prošlost i budućnost podjednako su dobri izgovori. Jučerašnjica nam izvinjava sadašnjost. Ako to nije dovoljno, tu je budućnost da nas izgovori ... Međutim, ono što nam uistini treba, to je jedna partenogenetička sadašnjost ....
CENZURISANO I RAVNODUŠNO
Poziv u 29. novembar. Ne kaže se zašto. Ne govorim roditeljima. Nisam uznemiren. Ništa nisam učinio. Ali groblja su puna onih koji ništa nisu učinili ...

Wednesday, December 08, 2010

Račun koji nema kome da se podnese

Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 396-399). - Beograd, Partizanska knjiga, 1984, Copyright ©1984 Borislav Pekić.

Račun koji nema kome da se podnese nije račun. Uredno knjigovodstvo ničemu ne služi, ako se crvena strana nikome ne može podneti na izmirenje. Pa ipak...

From Dante's Divine Comedy to Franz Kafka's Trial
Käthe Kollwitz, Scythe 1905
Pre podne, u protokolarnih jedanaest časova, čini vizitu gospodin ( ), bivši vlasnik bivše ( ), bivše Kraljevine. Ukratko, stvorenje apsolutnog pluskvamperfekta. Dobija najpre slatko, pa kafu i konjak (prezentni nažalost, od koga trnu zubi, ali koji je bolji od kamene sode).

Zatim dobija mene. Izvučen sam iz sobe i ugodne nezavisnosti, posle dugih pregovora, na, ugovorenih – deset minuta. Bilo ih je manje od pet. U prvom sam i ja popio konjak. U drugom sam popio drugi. Usta su mi bila u stanju potpune čulne apatije, srećno nesposobna da učestvuju u razgovoru.

Pluskvamperfekt je u međuvremenu, vrlo obavešten i logično objašnjavao zašto se komunisti u Jugoslaviji ne mogu održati duže od godine dana. (Budući da mi je to već objasnio, obavešteno i logično, još pre sedam godina – odmah posle rezolucije IB-a – i to u ovoj istoj sobi, a čini mi se i pred istom garniturom slušalaca, nisam protivurečio.

Niti ću to učiniti posle narednih sedam, kad mi tu izvesnost i po treći put bude objašnjavao. Jer čovek koji dosledan svom mišljenju ostaje punih petnaest godina, mora biti i logičan i obavešten.) U četvrtom minutu Pluskvamperfekt me je, upravo u svetlosti skore i izvesne promene situacije u „korist svojih dobromislećih ljudi“, zapitao zašto se nisam još malo strpeo, što mi je, naime, sve to trebalo? (Moj zatvor, i sve ostalo.)

Petog minuta ja sam se digao, rekao: „To se i ja pitam“ i izašao. Obavešten sam od majke da je Pluskvamperfekt bio uvređen, a i ona da moje ponašanje smatra neukusnim. Pluskvamperfekt je, naime, došao da mi se zahvali, u ime svoje i drugih „dobromislećih ljudi“, bez obzira što ostaje pri uverenju da sam – idiot.

Tuesday, December 07, 2010

Ostrvljani

Ostrvljani ili vreme prilagođavanja

Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 393-396). - Beograd, Partizanska knjiga, Copyright © 1984 Borislav Pekić.

Ostrva i ostrvljani

"I sva ostrva pobjegoše, i gore se ne nađoše."
(Otkrovenje Jovanovo, 16-20)

Gino Severini
Self-Portrait, 1960
Kad kažem "ostrvo", najpre imam predstavu nečeg izdvojenog. Zatim – zabačenog, izuzetnog. Iza toga slede predstave usamljenog, zatvorenog, nepristupačnog. I najzad, bezbednog i samodovoljnog. Predstave su, međutim, lažne. Donovo kopno spaja ostrva ispod vode, koja od nas sakriva istinu neizdvojenosti. (Postoje, doduše, ploveća ostrva, i u njima izvesna nada.) Neizdvojivost u prostoru. Neizdvojivost u vremenu.

A na samom dnu tajne leži – Atlantida.

Kad ispliva na površinu opšteg privida, ostrvske opsene izdvojenosti sasvim će nestati. Hoće li to za našu civilizaciju biti dobitak ili gubitak? Kako ćemo, kao vrsta, podneti konačno smeštanje u kosmičke koordinate, nevidljivu paukovu mrežu bitka, koju smo poštovali samo ako nas je priznavala kao jedini mogući viši život, a odricali je čim bi nas upoznala sa verovatnoćom nekog drugog i još višeg?

Hoćemo li i dalje bežati u svim pravcima i od svega što nas spaja i osuđuje na uzajamnost? Hoćemo li i dalje biti ostrvljani koji sumanuto tragaju za svojim ostrvima, za svojim nedodirljivim izuzetnim, bezbednim plovećim mrtvačkim kovčezima?

Moja je pozicija nemir ostrva koje želi da pliva. Duboko ispod vode spajam se sa kopnom sponom koja se tanji. Ali da bi se prekinula treba nešto više od ravnodušnosti. Treba neka agresivna ravnodušnost, a ona više nije ravnodušna. Umesto sponu da kida, cementira je muljem svojih odbijanja. Ploviti je nemoguće ...

Moralna samodovoljnost je nemoguća. Gde je ima, nema morala. Tek osvešćenih instikata. Ma koliko držali do svog ostrvljanstva, do svoje nezavisnosti, ma koliko čuvali čistotu, samoizvornost, hermetičnost, ljudi obrazuju moralno kopno. Na takvom kopnu nema istinske nezavisnosti ...

Može se, možda, do izvesne mere zavisnost suziti. Ali čemu? Čemu biti nezavistan?

Zašto biti mrtav? Zašto biti ostrvo?

Monday, December 06, 2010

Godine koje su pojeli skakavci (IV deo)

Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 389-391 ) - Beograd, Partizanska knjiga, 1984, © Borislav Pekić.

IZLAZAK UNUTRA (II deo)
(Jesen, 1953)

Najzad su mi vraćene stvari oduzete još u noći hapšenja. Novčanik, sat. Naliv pera nije bilo. Zar sam ga imao? Naravno da sam ga imao. Jesam li siguran? Naravno da sam siguran. Kakvo je bilo to naliv pero? Opisujem ga kao krajnje divnu stvar. Divnu i skupu. Dva činovnika Uprave tiho se konsultuju. Oni će videti u čemu je stvar. Vidite, kažem.

Figure in a Landscape by Francis Bacon
Posle desetak minuta dolaze odnekud, iz dubine stovarišta zatvoreničkih stvari, s ravnodušnim licima i obaveštenjem da mog naliv pera nema i da moram otići bez njega. Očekuju da odem. Ja se, međutim, ne dajem lako. Zadajem im muke. To je, nema sumnje, moja osveta. Nije Bog zna kakva. Ali je momentalna i to se broji.

"Želim svoje naliv pero," kažem mirno. "Ja sam ga imao. Oduzeto mi je prilikom hapšenja."
"Zar je to sad tako važno?" pita jedan od njih, smejući se.
"Važno je."
"Onda se žali."

"To i činim."
"Šta činiš?"
"Žalim se."
"Nisam mislio sada."

"Nego kada?"
"Kad izađeš."
"Ja sad izlazim."
"Pa izađi."
"Kad dobijem svoje naliv pero."


Saturday, December 04, 2010

Godine koje su pojeli skakavci (III deo)

Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 385-388 ) - Beograd, Partizanska knjiga, Copyright © 1984 Borislav Pekić.

IZLAZAK UNUTRA (I deo)
(Jesen, 1953)

To the Lighthouse, cried Virginia Woolf - what use are Marcus Aurelius Meditations now?
Giorgio de Chirico - The Nostalgia of the Infinite

29. Novembar je prošao. Vrata su se otvorila pomilovani su otišli. KPD je tog istog dana, kao da jedva čeka, zarastao u mrcvareću rutinu i vlažnu jesenju čamotinju. Idućeg Novembra ponovo će prenuti, i pošto pouzdane vesti, poput dobrih duhova, budu puštene iz zatvorskih kibli, još jednom otaljati svoj tradicionalni mesec uzbuđenja i nade.

Svi su se vratili svojim iluzijama, koje su zvali realnošću.

Ja sam se vratio svojim Njegovan-Turjaškim. Svojoj realnosti, svojoj iluziji.

Stajao sam u redu pred Ambulantom, kad je po mene došao Nadzornik. Znao sam, klervoajantno izuzet iz stvarnosti i njene logike, da sam pomilovan i munjeviti trenutak, kao ispaljeni grom koji još nije pogodio trenutak u kome mi je Nadzornik prilazio, pre nego što će me pozvati da spremim svoje stvari, bio je najlepši, najuzbudljiviji u celoj epizodi. Jedini – lep i čist momenat mog Izlaska.

Kad je kazao što je imao reći, lepote je nestalo. Ostala je činjenica da će me odmah pustiti i ona je izgledala očajno prazno, i tako će izgledati, bojim se, još dugo pošto budem izašao.

Thursday, December 02, 2010

Godine koje su pojeli skakavci (II deo)

Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 382-385 ) - Beograd, Partizanska knjiga, 1984, © Borislav Pekić.

Prvi put koristim savet knjiga i samovlasno proširujem odobrenje da ponesem cigarete i šibicu. Trpam u džep sve svoje stvari. novčanik, naliv pero, sat.

Let's play Waiting for Godot says Samuel Beckett - it resembles Human Nature and Conduct agrees John Dewey
Käthe Kollwitz
"To vam neće trebati," kaže mlađi.
"Šta će mi trebati?"

Ne dobijam odgovor. Izgleda da mi ništa neće trebati. Ništa osim – memorije. To je trebalo agent da kaže. Šta će mi trebati? –ja da pitam. Memorija – agent da odgovori. Dijalog bi tada bio pravi. Definitivan.

Stvari ipak ostaju u mom džepu. Naliv pero sam dobio za osamnaesti rođen-dan, pre nekoliko meseci pre Velike mature. Računalo se da ću sa njim pisati bolje domaće zadaće. (Ja sam pisao sasvim pristojne proglase.)

Wednesday, December 01, 2010

Godine koje su pojeli skakavci (I deo)

Read the English Translation here.
Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 379-382 ) - Beograd, Partizanska knjiga, Copyright © 1984 Borislav Pekić.

KAD GOD SE VRATA OTVORE POČINJE NOVI ŽIVOT
(Jesen 1948)
"I naknadiću vam godine koje izjede skakavac, velika vojska moja koju slah na vas."
(Prorok Joilo, 2-25)

Neither Nietzsche's Will to Power nor metaphysical Arnold Toynbee in A Study of History - tis this hand, no less
H. R. Giger
Vrata se otvaraju i spram gole kuhinjske sijalice, poput zlatne aure, u njihovoj se rupi, kako se rasanjujem, postepeno obrazuju dve senke. Jedna okreće prekidač u zidu sobice za poslugu u kojoj spavam preko zime i dve mutne senke postaju dva čoveka u smeđim kožnim kaputima. To je najviši izraz revolucionarnog šika iz Sedamnaeste, žirado šeširi i polucindri pobedničkog proletarijata.

S početka, međutim, podsećaju me oni na avijatičare koji su izgubili kurs i čiji se aparat srušio kraj moje postelje. Nemam, naime, nikakvog razloga da u njima vidim anđele s nekom blagovešću. Blagovesti su već prilično dugo nestale iz mog života.

Između njih, u daljini, u ambulantnoj belini emajliranih pločica, susrećem beskrvno lice majke. Iznad njega visi ogledalo u crvenom celuloidu, išarano staračkim olovnim pegama. U njemu bljesak sijalice briše konture kuhinjskog nameštaja i ponoćne posetioce ogrće sablasnim pokrovom. Desno, na zidu, okačene su prugaste kuhinjske krpe. Još dalje, slepo je oko baštenskog balkona. Ispod, posuđe se cedi u lavabo.

S radija se tiho, čisto čuje Schumann.
"Du bist meine Ruhe" – "Ti si moj mir".

Zaboravio sam da ga ugasim. Pogled mi pada na kristalnu pepeljaru s pikavcima, kutiju "Morave", šibicu i zelenkaste korice knjige. Nietzsche-ova "Volja za moć" iz Kosmosove biblioteke Karijatide.

Lepo, mislim. Ma kakvoj si se moći iz nje naučio, nema više mnogo izgleda da je koristiš. Odsada će se Moć ogledati na tebi.

Vrata se zatvaraju. Majčino lice nestaje.

Ležim nepomično. Jedino što s nogu zbacujem pokrivač, ćebad presvučenu čaršavom. Nastojim licu da dam izraz umerenog čuđenja. Znam da tako rade svi uhapšenici. Svaki se uhapšenik čudi kako je izvučen iz skrovišta što ga je izdubio u sopstvenoj imaginaciji. Sem u imaginaciji, međutim, skrovišta nema.