Sunday, October 31, 2010

Književnost, stvarnost i posledice

Književnost, stvarnost i posledice
Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 47-51). - Beograd, Partizanska knjiga, 1984, © Borislav Pekić.

"Hipokrizija onih koji već decenijama histerično zahtevaju tzv, savremeni roman liči na lament usedelice koja žudi za muškarcem u paničnom strahu da će ga jednom ipak sresti ... A kad ga sretne, onda ga prijavi policiji! ..."
(Dnevnik, 1978)

Jednom davno, ne sećam se više gde i kod koga, pročitao sam deset Zlatnih pravila za pisanje detektivskih romana. Sećam se, međutim, da je počasno mesto među njima zauzimalo načelo po kome u dobrom kriminalnom romanu mogu da budu ubice svi osim inspektora, Ne znam šta je navelo pisca da objavi ovu zabranu, ali pretpostavljam da je to bio osećaj za meru, ono što se u svakoj, pa i društvenoj igri zove fair play. Pretpostavljam, takođe, da je ovako razrešenje pisac s pravom smatrao neukusnim.

Bob_Elsdale_32

U jednom londonskom pozorištu već preko dve decenije daje se, uvek pred punom salom, kriminalistička drama Agate Kristi pod naslovom "Mišolovka". U njoj je krivac – inspektor koji vodi istragu.

Ispričao sam ovo da se sledeći redovi ne bi baš testamentarno shvatili. Svako pravilo, naime, ima svoje izuzetke. A znam neka koja se samo od tih izuzetaka i sastoje.

Razmišljajući o tome zašto nemamo tzv. savremenog romana, dok u svemu ostalom držimo korak sa svetom, i šta je to zapravo savremeni roman oko čijeg se kobnog odsustva lome umovi, a kad se koji i nađe, bogami i vratovi, ustanovio sam da o tome ne znam savršeno ništa. (A i da me nije naročito briga, pravo rečeno. Onaj kome treba savremeni roman, neka lepo sedne i napiše ga. To će biti bolje nego da trubi u trubu.)

Saturday, October 30, 2010

Književnost između činjenice i tajne

Književnost između činjenice i tajne
Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 43-46). - Beograd, Partizanska knjiga, 1984, © Borislav Pekić.

"Realizmu u književnosti je odzvonilo. Umetnost više ne može da se zadovolji takozvanom realnošću ako se ona priznaje jedino kao niz kontinuiranih, kauzalno povezanih, pa već samim tim objašnjenih činjenica, niti može proizvoditi dela čija će isključiva svrha biti da te činjenice dramatizuje. Čak i savremeni književni realizam ne odoleva potrebi za izvesnom rudimentarnom paraboličnošću. Bastion sačinjen od samih činjenica ne izgleda nam više tako čvrst kao nekada kada je sverešavajući i sveobuhvatajući spasonosni fakat pronađen da nas sačuva od histerije proizvoljnosti. 

Danas nam se on prikazuje kao istrošeni skelet kroz čije šupljine ponovo fijuče vetar neizvesnosti i sumnje. osećao da činjenice nisu dovoljne i da čak i ako ih sve navedemo, povežemo i objasnimo, nemamo olakšavajući utisak da smo njima sve i rekli. Neprestano nas progoni utvara nečeg – drugog. Nečeg neuočenog, neshvaćenog, neizrečenog ... 

Prisustvo i dejstvo simbolične realnosti sve više se, opaža, pa u neku ruku i zahteva od fizičkog sveta, koji nam je, ograničen racionalizmom i razmažen oportunističkom nespremnošću da posumnjamo u njegove navodno temeljne istine, nudio uvek samo – privid. Ako se umetnost njemu posveti i njime zadovolji, neće o svetu ništa više reći od onoga što nam njegove činjenice već nisu ubedljivije saopštile ..."
(Dnevnik, 1956)

Realizmu je odzvonilo.
Jedno vreme se činilo da će ovo "Sezame, otvori se!" moderne literature širom rastvoriti kamen na ulazu u Ali-babinu pećinu umetnosti.

Bob_Elsdale_31

Činjenice su preko jedne valpurgijske noći iracionalizma prezrene i bačene na đubre da se njima služi nauka. (U međuvremenu je i nauka iskusila njihovu nepouzdanost. Prateći ih u nizanju prema mikro i makrokozmosu, otkrila je u njihovom ponašanju izvesne nelogičnosti, izvesne neregularnosti u odnosu na zakone koje im je sama naturila. Zakoni empirije su jedan za drugim gubili univerzalnost.

Skromna formula "od – do", uz pomoćne "ako" i "pod uslovom", zamenila je arogantnu formulu "svakad i svugde". Sumnja je ponovo zauzela izgubljeni kraljevski tron u svetu ljudskog saznanja. Moglo se opet početi misliti, a veru prepustiti Crkvi i ljudskoj savesti.)
Realizmu je odzvonilo.

Friday, October 29, 2010

Jeretičke ideje o literaturi

Jeretičke ideje o literaturi
Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 37-42). - Beograd, Partizanska knjiga, 1984, © Borislav Pekić.

"Ionesco je rekao da književnost ne može odgovoriti na suštinska pitanja savremenog čoveka. Ja, međutim, mislim da može ..."
(Dnevnik, 1959)

Bob_Elsdale_29

Dirljivo za ne?
Pretpostavilo bi se da je to tako arogantno, tako optimističko međutim napisao gimnazijalac koji prezire sebe što je prinuđen da piše pismeni sastav na temu "Konj zelenko rosnu travu pase" umesto da odmah pređe na Rat i mir.

Kad sam, međutim, to veliko i glupo međutim napisao imao sam dvadeset i devet godina i bio na dobrom putu da postanem otac. Nisam, doduše, više pisao sastave na temu "Konj zelenko rosnu travu pase", ali ni moj Rat i mir nije bio na vidiku. (Istini za volju, još uvek sam bio bliže "zelencima".

Oni koji su radili za filmsku industriju, znaće šta se pod tim podrazumeva.)
Sad imam blizu pedeset i mogao bih polako da na to svoje međutim stavljam navodnice.
Evo ih, zasad, nekoliko:

Pisac treba da se čuva publikovanja svojih urođenih perverznih ideja o međuljudskoj korespondenciji. Iako više nisu u javnoj modi, pedagoške mogućnosti umetnosti nisu zaboravljene. One se, naime, nikad ne zaboravljaju. Njena mitska Zlatna prošlost postala je Utopija o kojoj se sanja.

Thursday, October 28, 2010

Kvarovi koji krče puteve

Kvarovi koji krče puteve

Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 33-36). - Beograd, Partizanska knjiga, 1984, © Borislav Pekić.

Zapanjujuća je naša sposobnost da i najjasnijim postupcima pripisujemo mutne povode, da jednostavnim činovima pronalazimo i najsloženije i najneverovatnije motive.


Slušao sam preko Radio Londona mladog istoričara, koji je, kao radnu hipotezu, doduše, između drugih "dosadnijih i banalnijih", izneo mogućnost da je Adolf Hitler preduzeo istrebljenje Jevreja "za njihovo sopstveno dobro". Dobro, u biblijskom smislu potopa koji otrežnjuje.


Hitler je, naime, potajni obožavatelj Jevreja, možda i procentualni Semit, shvatio da taj učmali narod, na poslednjem stepeniku utapanja u druge etnike, pred konačnim gubitkom identiteta, samo uistini velika i opšta, takorekuć kosmička nevolja, može sačuvati, regenerisati, pa možda i ponovo u Obećanu zemlju vratiti.


Lek je, priznao je mladi istoričar, svakako bio nešto prejak, ali to nije krivica pronalazača, odnosno Hitlera, nego onih koji su ga neumešno administrirali. Govornik se nije upuštao u mogućnost da neko daleko pokoljenje učmalih Jevreja, lečenih Auschwitzu i Buchenwaldu, lišeno naše uskogrudosti, stavi Hitlera u isti red s Mojsijem i proglasi inspiratorom i vođom drugog izlaska, ali je ta mogućnost sablasno lebdela eterom, pre nego što sam odustao da radio izgazim, nego sam ga samo isključio...
(Dnevnik, 1976)

200332929-002

Naša se kritika ponekad ponaša kao taj mladi istoričar. Otkriva u rukopisima tajne, koje tamo niko nije sklonio, blaga što ih tamo niko nije zakopao. Knjige za koje je autor mislio da su odavno stare, postaju posle toga za njega ponovo nove, i on ih čita kao tuđe. (Jedan kritičar napisao je povoljnu kritiku na knjigu mog prijatelja, koja ga je oslobodila i poslednje sumnje da nije uspela, ali ga je ostavila u uverenju da – nije njegova.)

U tumačenjima uvek treba biti oprezan i uzdržljiv. Pretpostavka da je Adolf Hitler proganjao Jevreje zato što ih je voleo, uvek je, naravno, moguća, ali bih ja uzeo u obzir i ona "dosadnija i banalnija" tumačenja da ih je proganjao zato što ih je mrzeo.

Uzmimo da postoji pisac, koji kroz književnu hroniku listova prolazi kao pas kroz rosu. Na njemu se ne hvata sjaj povoljne kritike. Knjige su mu blede, mlake, beznačajne. Kao ispljuvci posle dugog posta. U vakuumu osrednjosti i imitacije, međutim, njegova poslednja knjiga ima razornu snagu epifanije.

U njoj se unisono otkriva zametak novog književnog troposa. Literarne šifre, u kojoj se ogleda naš čudesni vek, na raskrsnici ere Ribe i Vodolije. Hvali se jednostavnost ekspresije, osobenost impresije. Slavi metaforičnost, kakva dotada nije poznavana. Ističe se upotreba neobičnih sinonima za obične pojmove (kao dokaz poetičnosti), i običnih za neobične (kao dokaz realističnosti).

U njegovim pričama, jezik ponovo pronalazi u stereotipije zaraslu dušu. U njima je sve dinamično, jer se sve dešava u prezentu, retko u perfektu, nikad u futuru. Kao da je pisac pripadnik neke afričke tribe u čijem jeziku reč za budućnost ne postoji.

Wednesday, October 27, 2010

Metakritika

Metakritika

Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 31-32). - Beograd, Partizanska knjiga, 1984, © Borislav Pekić.

Kritika je prevashodno intelektualan i moralni čin. Delo to i ne mora uvek biti. Ili nije u neposrednom značenju reči, i u svim svojim vidovima. Formira ga mnoštvo oprečnih faktora, nesaglasnih uticaja, međusobno neprijateljskih namera. Njegovim stvaranjem vladaju zakoni, koji su isto tako malo poznati kao i opšti zakoni Geneze. Čak i najracionalnijom književnom tvorevinom hara slučaj. Satana, gde je plan – Bog...
Dobru kritiku formira isključivo odnos prema delu. Delo samo. Dobra kritika je, na taj način, neka vrsta suda što ga delo donosi o samom sebi.
Svako mešanje bilo kakvih stranih elemenata između dela i njegovog kritičara, bez obzira ide li u prilog ili na štetu piscu – poput rđe korozivno deluje na osetljiv mehanizam slobodnog odnosa koji mora da vlada između onoga ko di i onoga čemu se sudi...
(Dnevnik, 1965)

200332918-001

Ne znam kada i kako, profesionalizacijom književnog zanata ili deprofesionalizacijom kritičarskog, tek, ovako ili onako, utemeljio se običaj da pisci ne odgovaraju na kritike, čak i kada ih smatraju, ne samo neopravdanim ili neumesnim, već i nerazumnim, a ponekad i o p a s n i m .

Drži se nekako nedoličnim da tvorac uzima u zaštitu svoj r a d , jer ga time, na mala vrata, hvali, čineći prekršaj protiv građanske etike koja samoljublje ne ubraja u vrline, premda, bar delimično, i sama na njemu počiva. Pisac, naime, nije trgovac alla minute, "na malo", da na književnoj pijaci, reklamira svoju robu.

(Istini za volju, ako mu rđava kritika iz pera autoriteta u visokotiražnom listu onemogući prodaju jedne knjige i time dovede u pitanje štampanje iduće, pojavljuje se pisac, volens-nolens, u prinudnoj ulozi b a n k r o t a . A stanje stečaja prevashodno je trgovačka kategorija, pa tako ispada da, sticajem trgovačkih načela koji vladaju u društvu, veza trgovine i umetnosti nije baš tako nedokaziva.) U ovom primeru, obrnuto, što je dopušteno volu – nije Zevsu .

Pisci su se, dakle, odrekli prava na apelaciju, koju uživaju najokoreliji zločinci i u zemljama što baš nisu znamenite po besprekornosti pravnih procedura. Ima zemalja, u kojima je nemoguće dobiti advokata, kojeg ćete tek posle dužeg naprezanja moći da razlikujete od tužioca, ali se pravo žalbe na presudu nikome ne odriče. (Što se one najčešće ne uvažavaju, te mahom predstavljaju akademsko zadovoljstvo osuđenog, pojedinost je koja nas i ovom prilikom boli, ali ne staje u temu.)

Tako pisci. Za kritičare se, međutim, već ne bi moglo kazati da su preterano uzdržljivi kad su njihovi sudovi, njihova dela, u pitanje dovedena. Retko koji kritičar benevolentno prelazi preko osporavanja svog, ma i najbeznačajnijeg, zaključka. Osetljivost pojedinih ide tako daleko i duboko da se odazivaju i na inicijale, da uzimaju reč i kad nisu lično apostrofirani, nego se tek možda u nekom najopštijem kontekstu podrazumevaju, kad se neka tangenta s njima ili njihovim nazorima jedino u belinama između redova može nazreti. (Što je kritičar veći, manje je osetljiv na javna neslaganja.

Kad uzima reč, pre svoj stav tumači, nego što ga brani. Manje govori, više razgovara. Najveći su kadri svoje ocene i da povuku kad im se podnesu jaki razlozi, mada, ako bi mi na prepad zaiskali neki primer, nijednog ne bih umeo da se setim.)

Ne vidim u tome ničeg rđavog. U stvarima bitnih načela, nema mesta kompromisima. Kad po sredi nisu trivijalnosti, od važnosti jedino za sujetu, spremnost na polemiku ili razmenu mišljenja, već prema temi i partneru, pa i oštre reči, ako ih ozbiljnost spora zaslužuje, vitalno je svojstvo čoveka javnosti, neotuđiva građanska dužnost u svakom demokratskom društvu.
(Književnost, br. 2, 1979)

Tuesday, October 26, 2010

Čaršijski safari

Čaršijski safari
Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 29-30). - Beograd, Partizanska knjiga, 1984, © Borislav Pekić.

Nekoliko naših najboljih i najuglednijih trećerazrednih pisaca su odlučili da, u ime najboljih i najviših ciljeva, skinu s tankog vrata ove književnosti jednog pisca, koji nije imao sreću ni pameti da se uklopi u njihovu sliku sveta u kome bi bilo prijatno živeti...
(Dnevnik, 1973)

Postoje dve vrste lova na visoku divljač.
U prvoj su šanse pravedno, u najmanju ruku s p o r t s k i raspoređene između lovca i životinje, gonitelja i gonjenog. (Premda je, istini za volju, ishod mahom isti. Razlika je jedino u vremenu lova. A ona, za životinju, koja tokom lova ipak kako-tako živi, nije beznačajna.) Iskustvo lovca uravnotežava se instinktom životinje. Snaga, okretnost, podmuklost zveri – lukavstvom i oružjem lovca. Divljač bolje poznaje prašumu, ali lovac brže uči. a njegova potreba da ubija, bar za neko vreme, uspešno je parirana neodoljivom potrebom divljači da živi.

200332929-001

Ali ima i druga vrsta lova.

U njemu je lovac naoružan dalekometnim snajperom, sedi na leđima slona, preko radija se obaveštava o kretanju divljači, a praćen je vojskom hajkača i čoporom pasa-tragača.

Šanse divljači ovde su – nikakve.

Divlja borba za opstanak, u najstrožijem Darvinovom smislu, hara umetničkim krugovima svakog doba i svakog društva.

Umetnički svet, u načelu posvećen čoveku, koji ne zvuči baš uvek tako gordo – ili ne bar svaki – prašuma je, u kojoj nadživljavaju prilagođeniji, izdržljiviji, bezobrazniji, svirepiji i podmukliji; prašuma taštine, u kojoj je nemoralno jedino – neuspeh.

Prirodna prašuma je zdravija od naše. Životinja se bori da preživi, mi da nadvladamo.
(Književnost, br. 3, 1970)

Monday, October 25, 2010

Bruckner i Wagner

Bruckner, Wagner i privatan posed u umetnosti
Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 27-28). - Beograd, Partizanska knjiga, 1984, © Borislav Pekić.

Intrige Shakespeareovih drama s reda su preuzete. Priča o danskom kraljeviću Hamletu može se naći u legendama sabranim u Gesta Danorum Saxo Grammaticusa. Pretpostavlja se da je pisac do nje došao posredstvom novele Matteo Bandelloa, objavljene godine 1570. u V knjizi Historie tragiques od François de Belleforesta.

Priča "Mera za meru" je iz treće ruke. Uzeta je od Georgea Whetstonea, koji je zaplet i sam pozajmio iz "Hecatommithi" od Giraldi Cinthio, od godine 1565.

Renesansa je doba solidarnog vlasništva onoga što književni maloposednici vole da dele na "naša i tuđa duhovna blaga" (mada su im, zapravo, i jedna i druga intimno podjednako strana).

S usponom Trećeg staleža, industrijskom revolucijom i kodifikacijom građansko-svojinskih odnosa na području kulture, dižu se oko tvorevina duha bedemi od tvrdog tesanika žudnje za ekskluzivnim posedovanjem, zamalterisanog nacionalnom arogancijom i hipokrizijom takozvanih "dobrih običaja".

S kraja XIX veka slika je obespokojavajuća.

200332923-002Bruckner je III simfoniju, pisanu 1872/1873, ali izvedenu pod njegovom palicom u Beču tek 1877, pokazao Wagneru, čiji je duhovni učenik bio. Wagnera je rukopis Brucknerov oduševio, premda u simfoniji nije bilo samo upadljivih asocijacija na raskošnu dramatičnost Wagnerove muzike i revolucionarni duh vagnerijanstva, već i citata iz majstorovih dela. Bruckner je citirao učitelja iz poštovanja.

Učitelj je taj gest s poštovanjem primio. Na premijeri, međutim, ti se citati nisu čuli. Bruckner ih je odstranio na nagovor svojih učenika, po svoj prilici Shalka, koji je pripadao jednom drugom svetu – dobu procentnog računa, patentno-autorskih prava, i krunisanja privatnog vlasništva za vrhovno pokretačko načelo evropske civilizacije ...
(Dnevnik, 1978)

Žalosna priča o federalizaciji kulture ovde se ne završava. U naše vreme ona svoj sitnosopstvenički orgazam, svoju komičnu rampu, ima u zaglavlju romana The Young Lions Irwin Shawa Tamo, ispod posvete supruzi piše: "The words 'Oh! What a beautiful mornin' which appear on page 342, copyright by Chappel & Co, are reproduced by permission of the copyright owner."

Čime hoće, ukratko, da se kaže kako je citirana pesma "Oh, kakvo divno jutro!" preuzeta s izričitim, juridički ispravno formulisanim i od zakona ozvaničenim dopuštenjem ponosnog vlasnika autorskih prava. Ako sad mislite da je ta pesma zaista u celini citirana – premda bi i onda ceo postupak bio groteskan – varate se. Na 342. strani doslovno piše:

'Oh, what a beautiful mornin' sang an American voice near the piano 'Oh, what a beautiful day! I got a beautiful feeling', Everything's goin' my way!" ("Oh, kakvo divno jutro – peva američki glas blizu klavira – Oh, kakav divan dan! Osećam da će sve teći kako želim!") Ovaj poetski dragulj, kojeg je u svoje vreme, bez ikakve autorizacije, pevao bezmalo svaki Amerikanac, pisac je platio tekstom dužim nego što je pozajmljeni stih, uz čitavu pravnu proceduru, koja ovakve poslove prati.

Ali jednog dana će i ta autorizacija iz romana Mladi lavovi, to zaglavlje manijakalnog egocentrizma, zajedno s mnogim drugim "zaglavljima" našeg računskog i račundžijskog sveta, rasutim poput moribundskih mrlja po našim knjigama, novinama, aktima i sama postati prvorazredni dokiment, i kao takav, prirodna hrana svakoj književnosti koja bude htela da otkrije, opiše, i razume naravi, običaje i shvatanja XX veka.
(Književnost, br. 1, 1979)

Sunday, October 24, 2010

Autocenzura

Autocenzura

Autocenzura – rak književnosti
Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 24-26). - Beograd, Partizanska knjiga, 1984, © Borislav Pekić.

Autocenzura je najopasnija i najteže izlečiva bolest umetnosti – njen rak. I kao što je, bar prema izvesnim teorijama, rak virulentno svojstvo samog života, bolest od koje potencijalno svi patimo, samo što kod svih ne dobija ili ne stigne da dobije kliničke forme, tako je i autocenzura prirodno svojstvo umetnosti, ako se ona shvati u svom najširem smislu: kao odnos jednog čoveka sa svim ostalim.

Budući da je taj odnos jednostran, neravnopravan, jer se ne zasniva na razmeni iskustava, istina, priznanja, obaveštenja, osećanja i ideja s čitaocem – ako je po sredi književnost – premda, opet, stvarna razmena i bez čitaočevog znanja postoji, jer bez nje, bez supremacije opšteg iskustva, ne bi bilo ni književnosti, u tom se ortakluku jedino pisac "razotkriva i svlači", jedino njegovo iskustvo, njegovo osećanje i njegove ideje postaju deo opšteg znanja i interesa. Stid i strah, agens movens autocenzure, javljaju se tada kao samoodbrana, koja piščevo "javno svlačenje i razgolićavanje" svodi na pristojne, dopuštene, bezopasne mere, bez obzira da li ih je propisalo društvo ili naše moralno osećanje...

Ne uoči li se na vreme bolesno aktiviranje takve samokontrole, teško primetljivo uostalom, jer ona za sebe pruža uvek plemenitija izvinjenja od pravih, ne operiše li se pre nego što u metastazu pređe, zdravo književno tkivo zarasta u masne i bolesne naslage kompromisa, alibija, izgovora i laži, koje više nikakva dijeta na uzvišenim načelima istinoljubivosti i čovekoljubivosti ne može povratiti u život...

(Dnevnik, 1974)

200276348-001Koliko je puta svaki pisac zapitao sebe: štali će reći moja majka kad ovo pročita? Šta će kazati moja žena? Ili moja ćerka? Moji prijatelji? Šta će, uostalom, reći svet?
Koliko je puta svaki pisac zapitao sebe: šta će o ovome što sam napisao reći ovaj ili onaj? Šta će misliti ovi ili oni krugovi?

I koliko puta nije napisao to što je hteo, i koliko puta, uprkos svemu, ipak napisao, a potom, uprkos tome, izbrisao?
U samotnim i mutnim časovima noćnog obračuna, odgovor je uvek: i ono što je ostalo, dovoljno me izražava.

Ostavljajući po strani vrednosti odgovora, nikad nije važnije koliko se od nečega izražava od toga kako se to čini – vratimo se infaustnom toku što ga infekcija samocenzurisanja uzima pošto se ispolji, na nesreću, s početka gotovo uvek kao benigna.
Ustupak kojeg smo učinili, iz stida pred nekim, ili iz straha od nečega, pokazuje se najčešće kao pametan i profitabilan.

U svetlu neprijatnog iskustva onih što su ga odbili, postaje on još privlačniji. Pogotovu što za prirodu i obim ustupka znamo samo mi. I sve dok nam koristi – jer, štetu ili ne opažamo, ili joj ne pridajemo značaj – savest nas neće uznemiravati. Uvek ćemo, naime, imati čime da je potkupimo. A što nismo napisali ovaj put, napisaćemo neki drugi.

Do Sabranih dela uvek ima vremena. (Bez obzira što to o čemu govorimo i nema naročitih izgleda da u ta Dela uđe.) U međuvremenu, javnost je sita, što je istina, a sve su naše književne koze na broju, što najčešće nije.

Kad taj "drugi put" dođe, i ponovo nam se ukaže prilika da ispišemo sve što smo u prvom pokušaju iz obzira, straha ili stida propustili, s čuđenjem, ali ne i bez izvesnog olakšanja, primećujemo da je naša potreba za "sopstvenom istinom" još uvek u velikoj disproporciji s izgledima da se ona dobro shvati. Sa žaljenjem odustajemo, nadajući se da ćemo idućeg navrata biti srećnije ruke.

Idućeg navrata, međutim, s još većim olakšanjem, opažamo da, premda su se ometajuće spoljne okolnosti promenile u korist naše potrebe za istinom, promenila se takođe i naša potreba u korist spoljnih okolnosti. Nejasnost ove situacije propušta mimo pera i ovu priliku, čekajući bolju, koja nas neće ostavljati nesigurnim u pogledu toga šta zapravo mislimo.
Takva prilika, na žalost, nikad ne dolazi. U stvari, dođe, samo je mi više ne prepoznajemo. Ne osećamo savršeno nikakvu potrebu da saopštavamo svetu nešto što će nas dovoditi u nepriliku. Izgovori nisu od značaja. Budite uvereni da su oni uvek dobri. A svet je tako pun tema, da se zbilja samo magarac mora uhvatiti baš one najgore.

U toj pretposlednjoj fazi metastaze, mi još imamo mišljenja koja bi nas mogla dovesti u nepriliku, pa se ponekad događa da se osećamo kao – prevaranti. moram reći da je to prilično neugodno osećanje. Za njegovo lečenje nema recepta. A ni nužan nije. Lek se obrazuje u nama. Sam po sebi. Poput belih duševnih krvnih zrnaca. Nepodobne misli se opkoljavaju, tiho žderu, i najposle nestaju. Kad iduća prilika za otvorenost naiđe, mi više i nemamo misli kojih bismo se bojali.

Metastaza književne, i ne samo književne, autocenzure je potpuna. Povukla se u tamu podsvesti, odakle komanduje svim našim budućim povlačenjima i uzmicanjima, ostavljajući inteligenciji da se za razloge postara i da među njima nađe najčistije i najnesebičnije.

Javnost će, što se nas tiče, od sada uvek biti sita, ali nam, bojim se, neće ostati nijedna književna koza.

Samo prljavi ulari.
(Književnost, br. 3, 1979)

Saturday, October 23, 2010

Odlomak dnevnika IX deo

Odlomak iz Dnevnika Borislava Pekića IX deo

Utorak, 2. januar 1984. godine.

Pisac kao antagonist.
Mi nemamo pisce koji bi kao Džordž Orvel pošteno i otvoreno pisali o svom narodu. Džordž Orvel, a i mnogi drugi Englezi, a da nisu tek Irci, koji kao Šo govore engleskim jezikom, samo da bi Engleze ismejali, njegovih 76 ogleda pod zajedničkim naslovom "As I Please" u socijalističkom "Tribune", uzor su kritičke žurnalistike. Nemamo ih bar danas.

200276366-001Nekada smo ih imali - Krležu. Premda, istini za volju, ovaj je više bio zainteresovan za klasne osebujnosti hrvatske buržoazije, nego za hrvatske nacionalne osobine i "modele etničke" i etičke.

Tu i tamo, neizbežno je morao pisati o svim Hrvatima, pa ih sve i povrediti. Leva književnost gledana u celini nije bila zainteresovana za narod, jer se on, izvan realnih klasa, javljao za nju kao idealistička apstrakcija, u najboljem slučaju kao izmišljotina buržoaske propagande u cilju maskiranja eksploatacije.

On je, kao i komunisti, koji su se na narod najviše pozivali, a nisu ga videli kao Celinu, pa narodne osobine nisu za njih mogle ni postojati.

Ukratko, oni su videli srpsko seljaštvo, srpsku radničku klasu, ukoliko je postojala, i srpsku buržoaziju, ali srpski narod nisu videli. I Orvel, naravno kao levičar, premda ne i marksist, često polazi od klasnih razlika, ali preko njih stiže i do nekih opštih osobina rase.

Mi Srbi nikad nismo imali jednog Krležu, pa ni Orvela, Mana, Kestlera, Sartra, Solženjicina, i to se oseća u ravnodušnosti naših pisaca i njihovih dela prema najbolnijim traumama i zagonetkama vremena. A i oni koji misle da se njima bave, klize po površini, po političkom prividu (refleksiji) tih trauma i tih zagonetki.

Savremeni srpski pisci još traže svoje čitaoce, a tada je taj posao nespojiv sa njegovim - vređanjem. Kad od nekog očekujete pažnju, nije mudro početi sa time što ćete mu reći šta vam se sve na njemu ne dopada.

Tek kad pisci u narodu prestanu gledati samo čitaoce od kojih se živi i kome treba neprestano antišambrirati, dobiće šansu da o svom narodu kažu i neku neprijatnu istinu.

Friday, October 22, 2010

Odlomak dnevnika VIIIc deo

ODLOMAK IZ DNEVNIKA VIIIc

31. 12. 1983.
Ovo što ću ispisati tek je jedan ovlašan pogled na temu našeg života u posleratnim godinama (obećavam sebi da ću se tome vratiti u Graditeljima na jedan fundamentalniji način).

Potrebno je odgovoriti na izvesna pitanja iz dvostruke perspektive (ondašnjeg vremena, zašta se pouzdajem u dnevničke beleške i sadašnjeg zašta mi ostaje nepouzdano pamćenje i zrelost koja se očevidno opire zaključcima mladosti:

treba pronaći uslove u kojima smo od 1944. - 1948. godine, stvarne vlasti i uticaja na ograničeni domen u kome smo živeli (gimnazija) najviše imali kad je izgledalo da je imamo najmanje;

200244641-001treba zatim, videti odakle je ljudski, ne ideološki poticala mržnja mladih komunista, SKOJ-a, prema nama onda kada klasa kojoj smo pripadali više kao moć nije postojala, kada, dakle, vršenjem te moći nije mogla da mržnju u toj meri provocira;

treba videti zašto imam osećaj da smo tada živeli, uprkos nemaštini, bolje, uprkos ograničenim mogućnostima, punije, uprkos opasnosti - moralnije, i protivu svih okolnosti - srećnije nego danas (a da se pri tome, ako se uspe, zanemari mladost koja se boji svojim zlatnim bojama, i starost koja je kadra i zlato ugljenisati).

To su 3 prva pitanja na koja valja odgovoriti da bi se u Graditeljima uopšte mogla rekonstruisati, odnosno magijski vaskrsnuti naša postrevolucionarna prošlost.

Koji su elementi odgovora na prvo pitanje. Pokušaću da ih nađem u analizi situacije u III muškoj, preko razreda koji sam pohađao. Ona se radijalno može proširiti na sve beogradske gimnazije, premda mi se čini da je Treća bila za nas jedna od najpovoljnijih. Nju su pohađala deca uglavnom srednje buržoazije i profesionalaca.

Očevi mojih bliskih školskih drugova, ono što se sada zove "klapa" bili su advokati, lekari, bivši visoki državni činovnici, bivši oficiri (uglavnom posle zarobljeništva u emigraciji), industrijalci i trgovci (bivši, takođe), inženjeri, profesori itd. Nijedan od mojih drugova nije pripadao nekom drugom krugu, nijedan njegov roditelj nije bio sa sela, ili radnik - proleter.

Čak ni zanatlija. Vlasnik kafane je čini mi se bio "najniže" zanimanje na tim staleškim lestvicama. (Trenutno se može potpuno zanemariti činjenica da se moj život sada odvija na dva strogo odvojena plana, odnosno da sam imao jedno društvo - neposrednih školskih drugova - ono intimno sa kojim sam se zabavljao i sa režimom zajebavao, i drugo, takorekuć poslovno sa kojim sam, dakle, poslovao, odnosno protivu režima se aktivno borio.

Thursday, October 21, 2010

Odlomak iz dnevnika VIII b

ODLOMAK IZ DNEVNIKA VIII b

Arhipelago - II
U praksi je to moglo izgledati i ovako: uhapšen je na osnovu krive i iznuđene dostave nevinog čoveka jedan drugi nevini čovek. Iz njega se iščupa ime nekog koga on ne trpi - svetaca kod kojih se antipatije ne bi mogle naći nema - iz te antipatije organizuje se intencija, namera da se tom čoveku nanese zlo, a da bi se izbegla apstrakcija, za zlo se bira - ubistvo. Uhapšenik se zatim optužuje za ubistvo čoveka koji je živ. Diskrepancija se uklanja tako što se i onaj čovek hapsi a zatim strelja zbog toga što je ubio prvog. Oba su mrtva, pravda zadovoljena.

*
25. 12. 1983.
Večera kod Simovićevih. Polemika sa Đorđem oko verovatnoće/neverovatnoće nuklearnog rata. On u njega sumnja. Argument je stari i istorija ga ne podupire. Smatra naime da je ljudska sebičnost garant naše bezbednosti. Kao racionalist on racionalizuje ljudsku prirodu, lišavajući je njenog krunskog ukrasa - nerazumne neočekivanosti.

Zaboravlja, odnosno da bi za svoju nadu raskrčio prostor predviđa masovna ludila i herostatska stanja koja su potresala civilizacije, pa ponekad ih uništavala. Zaboravlja reakcije nagona za smrću na permanentnu akciju žudnje za preživljavanjem.

Nisam koristio dokaze vezane za hipoteze o Atlantisu koje suvereno potvrđiju mogućnost totalnog samouništenja čitave jedne ljudske vrste (koja se od naše razlikovala više nego mi od primateske rodbine) i obaraju tu slepu ubeđenost da se nuklearno oružje neće upotrebiti SAMO zato što bi uništilo svet i ljude. Silogizam je naopak. Upravo zbog toga će i doći do rata što on ubija ljude.

200118787-001

Ne verujem ni u mogućnost ograničenog rata, koji brani Iva, sa više ubedljivosti nego Đorđe, verujući da do nuklearnog rata uopšte neće - jer ne može, ne sme - doći. No, hoću da kažem, moraće i može doći do rata koji bi bio planiran kao ograničeni, ali koji se kao ograničeni ne može i završiti. I. drži da je on verovatan u Evropi. Pitam se zašto bi se ratovalo u Evropi kad za to postoje tako zgodni poligoni u Afro-Aziji.

Polemika kasnije prelazi na doktorat što ga je pred njim polagao jedan student sa tezom o primenljivosti kao jedinim kriterijumom naučnosti. Zapanjen sam dvostruko. Najpre verovao sam da se doktorati ne mogu davati na ovakvim apstrakcijama, i da neko ko tako ograničava nauku, mora već svojom tezom potkrepljivati te limite, te izabrati uistini naučni rad a ne filosofiranje.

A zatim ovde je reč o opsolescentnoj teoriji američkog instrumentalizma. Sama definicija je u osnovi tautološka. I što je najopasnije sračunata da arbitrarnim pseudonaukama (sociologija, itd.) oduzme pravo na naučnost, ona upravo kriterijumom primena pušta pod zaštitni znak nauke - čiste ljudske proizvoljnosti.
*
26. 12. 1983.
Ivini u poslepodnevnoj poseti. Izgledaju dobro. On, takođe. Čini se da je smršao, i da je nešto manje nervozan nego obično. (Umerenim hipohondrijakom je ipak ostao; uvek raspolaže nekim organom na koji se može žaliti.) U Zagrebu nije dobio nov stan koji mu je obećan, njega je dobio neki zaslužniji borac, a on se uselio u njegov. Misli da i nije rđavo prošao. Mesto je vrlo pogodno. Zna da o njemu ti bivši borci - penzioneri u čijem kraju živi - intrigiraju. penzija je dosadna. Nemaju šta raditi - osim biti budni i šetati unučiće. Jedan nekadašnji neprijatelj naroda je uvek dobro došao.

Veli da je u toku jedan proces za uvredu časti povodom knjige o Kopiniću, čija je, međutim moć, u sudbini Hebrangovoj, u krajnjoj konzekvenci o istoriji uzroka sukoba sa SSSR. Ivin smatra da bi potpunim raščišćavanjem Hebrangove afere slika istorijskih događaja bila u potpunosti izmenjena.

Kao da daje na znanje da ta afera nije nastala kao posledica IB, nego obratno, prethodile su joj borbe o vlast unutar partije. Prema njegovom mišljenju Hebrang je svakako ubijen. Po verziji islednika Milatovića izvršio je samoubistvo vešanjem. Sad je izneta i pretpostavka da je u nastupu krize razbio glavu o radijator, zateturao se, naime, i razbio glavu. Pretpostavljao sam, naime, da se laž vremenom usavršava, a ne da postaje gluplja.

Pitam se kako je to moguće da o jednom događaju koji se zbio pre pre 30-tak godina, bio pod apsolutnom kontrolom policije mogu uopšte postojati verzije? Zar ne postoje medicinski dokument, makar i lažan? Jer ma i lažan, bio bi u nedostatku drugih svedočanstava - meritoran. Najzad, tragovi samoubistva vešanjem, lomljenja glave, prilično su različiti. Slažem se da, ako je počinjeno, Hebrangovo ubistvo nije moglo biti izvršeno bez Titova imprimatuma.

Ali zbog čega je izvršen? Proces je mogao biti tajan. To bi se razumelo s obzirom na okrivljenikove visoke funkcije. U svakom slučaju, Ivin veli, taj čovek nije bio špijun. Ja primećujem da tome ima i jedan paradoksalan dokaz - da jeste objavio bi knjigu. Jer zašto bi se jedan čovek kao špijun ubijao, a drugi - Kopinić - o tome objavljivao uspomene sasvim neometano?
*
27. 12. 1983.
Poseta i večera sa g. Brankom Mikašinovićem i suprugom, draguljarem i jednim od propagatorom naše literature iz Nju-Orleansa. On priprema antologiju naše fantastike u koju je ušlo moje "Čudo u Gadari" iz Vremena čuda. Vraća se iz Jug. (Novog Sada) sa teškim utiscima. Međutim. to je njegov grad, njegova zemlja i on, bar u kratkom vremenu u kome je tamo boravio, uspevao je da propasti civilizacije suprostavi zadovoljenje nostalgije. Reaguje kao Ljiljana - kakva je da je, zemlja je moja. (Kod Ljiljane, to je u stvari Bgd. kod njega Novi Sad. Ne verujem da bi se tako patriotski osećao u Doboju.)

Njegovu apolitičnost nalazim osvežavajućom. Izbegao je pritisak koji ljude sa slabijim živcima tera na brzopleta opredeljivanja. Naše zablude ne potiču od naših mišljenja, nego od naših opredeljenja. Pretpostavlja se da iza opredeljenja uvek stoji i mišljenje, ali to nije dokazano. Zašto bi se čovek koji misli uvek morao i opredeljivati? Zar upravo ne opredeljivanje nije ponekad simptom dobrog mišljenja?
*
28. 12. 1983.
Zbog čega obožavatelji nauke drže da nauka ne može biti ni moralna, ni nemoralna, da je ona jedini oblik ljudske delatnosti koji ne podleže moralnim kriterijumima. Ova žudnja za nevinošću jednovremeno je i maskirana griža savesti i uzimanje indulgencije za još nepočinjene grehove.

Tvrdnjom da je nauka amoralna, priznaje se da može biti nemoralna.

Ovo potiče od pretpostavke da je saznanje istine o svetu u kome živimo i nama u tom svetu gnosološka kategorija (zaboravlja se da je gnosologija ljudska kategorija) i kao takva - van etičkih kriterija. Istina ne može biti ni moralna ni nemoralna. Ona je takva kakva jeste i to što jeste. (Ova se definicija približava biblijskoj starozavetnoj definiciji Boga.)

Međutim, ništa što se tiče čoveka ne može da se ne tiče, na ovaj način ili onaj, i njegovog morala (i morala prema njemu).

Izdvajati posledice od tzv. istine znači živeti u svetu čiji se posledice ne mogu predvideti ni kontrolisati. Znači izjednačiti dobro i zlo.

Naučnom istinom može se smatrati da su izvesni oblici opasnog ludila neizlečivi. (Sve dok se ne pronađe lek kad takva tvrdnja postaje ovog puta ne-naučna laž.) Iz te istine "dok traje" neizbežno proističe naučna nužnost eutanazije. Ludaci su neizlečivo opasni. Ekonomski nije naučno trošiti novac na njihovo čuvanje i kontrolu jer ekonomija je u principu nauka o najefikasnijoj pa prema tome i najekonomičnijoj organizaciji ljudskog privrednog života po kojoj bi, takođe, svako ko ne privređuje - morao nužno i naučno logički biti eutanaziran.

Vraćam se ovim i na razgovor sa Rževskim od 25. 12. o jednom doktoratu branjenog na definiciji nauke. Definicija je nesumnjivo logička sofisticerija. Naučna istina je jedna provizorna istina (koja se prepoznaje po tome što funkcioniše) koja važi dok se ne dokaže neka suprotna, takođe prepoznatljiva po tome što - radi, deluje.

Po tome je istina - laž koja se još nije spoznala.

Ako kažem da je neizlečivost nekog oblika ludila - naučna istina (zato što funkcioniše - ludaka zaista ne možemo izlečiti, ma šta sa njime radili) ona će važiti samo dok se ne pronađe lek. Tada će naučna istina biti da se ludilo može izlečiti (jer lekovi deluju). Stara istina da se ne može, automatski postaje naučna laž (koja je takođe funkcionisala - nije lečila - pa se pokazuje da se istina ne može definisati isključivo funkcijom. Ako bismo dodali da to može biti pozitivna funkcija, izgledalo bi da iz nauke isključujemo utvrđivanje njenih granica, koje su takođe naučne istine. Ulazimo u logičke paradokse.

Morali bismo uvesti pojam provizornih istina koji bi obuhvatao samo granice naših saznanja, i onda bi pojam funkcionalnosti bio izlišan. Jer istine koja ne funkcioniše nema. (No vidimo da podjednako dobro funkcioniše i laž, sve dok lek nismo pronašli mi svoje ludake zaista nismo mogli lečiti. Stvar je funkcionisala negativno ali je funkcionisala.)

Ako bi definicija uzela u obzir ove momente, onda bi se ona mogla shvatiti ne kao postuliranje naših saznanja, već i naših zabluda (i onda bih se ja sa njom sa zadovoljstvom složio).

Sve definicije ako bi bile dosledne morale bi delovati kao sovjetski zakoni - retrogradno. Poznato je da su u sovjetskoj zemlji ljudi bili osuđeni za dela protiv sovjetske države počinjena kada ta država još nije ni postojala (vidi Sol. Gulag I, strana 266). Definicija nauke bi isto tako morala proglašavati nenaučnim lažima bivše istine, godinama nakon toga što su one i kao laži sasvim lepo funkcionisale.

Ako bi na samu definiciju primenili njene sopstvene kriterijume (a to moramo, jer ako se na na jednoj definiciji ne mogu primeniti kriterijumi koje ona propisuje posebnim slučajevima svoje opštosti, ona nije po definiciji valjana) bila bi nenaučna, jer očigledno niti funkcioniše na posebnim slučajeviam, niti na samoj sebi.

Postavlja se sada jedno moralno pitanje - da li je, po sebi, svaka naučna istina, ma kako je definisali, ako funkcioniše - moralna, odnosno van problema moralnosti - dobra, zla, u ljudskom smislu. Ako kažemo da jeste, da je amoralna, onda smo u nauku uključili i sve njene zloupotrebe (vivisekciju po nemačkim konc. logorima, na primer, istraživanje za potrebe hemijskog, bakteriološkog rata, naučni rad na nuklearnom naoružanju) jer one, te zloupotrebe upešno funkcionušu, te sebe dokazuju kao naučna istina.

Jedina je mogućnost da se ova definicija proširi moralnim kriterijumom. Da se sa njim postupi kao sa definicijom magije, nauke o (trenutno nad-naučnim) čudima odnosno istinama.Kao što se magija deli na belu i crnu, morala bi se deliti i nauka na belu i crnu nauku. Njena definicija bi bila zajednička ukoliko se tiče istine, jer deluje i bela i crna magija, ali bi se oštro razlikovale momentom upotrebe. Kriterijum ne bi bio: "Da li?" nego: "Šta?"
*
29. 12. 1983.
Kišovi nervi, poput nekih večno razvijenih jedara, treperili su i na najmanji dašak vetra stvarnosti, i ne samo stvarnosti, već i vlastite imaginacije. Najtanajija strujanja, koja mi nismo mogli ni osetiti, ne bi osetili ni da su jače duvala, on je primao kao da ne živimo u istoj sferi, nego mi dole, u nemuštom svetu misli frenkvencija, i usporenog ritma, a on negde gore u oblastima visoke frekvencije gde mutnih predmeta nema, gde sve rezonira, gde je sve u bučnom kovitlacu i promeni.

Vetrić stvarnosti koji bi Kovača ostavljao nepokretnim, mene, ako bih ga osetio stavio na probu samokontrole, ostavljao mirnim ne zato što sam miran bio nego što sam prezao od pokreta, sa kojim se David mirio na taj način što ga je proglašavao prirodnim. Kiša je tresla. Njegova lucidnost inteligencije radila je na tom povetarcu, nesposobnom da pokrene grančice prosečnih umova, kao vetrenjača, noseći ispod sebe sve, uključujući ponekad i nas, njegove prijatelje.

A kad nikakvog vetra nije bilo, kada je sve oko nas bilo učmalo u omorinu i monotoniju nedogađanja, on bi poput boga Boreja, severnog vetra, iz vlastite školjke taj vetar stvorio, a onda na njemu nastavljao da se pokreće, zaboravljajući ponekad da je sam proizveo.

Pitamo li se odakle i zašto vetar koji pokreće vetrenjače od kojih živimo? Zašto bi se onda pitali kako se vetrenjača pokreće kad vetra nema. Važno je da - melje našu hranu.
*
"Kandid kamera i odnos između Istoka i Zapada".

Kandid kamera služi za zabavu. Ljudi se potajno snimaju dok rešavaju neobične i nelogične zadatke ili se dovode u situaciju koja njihovo iskustvo nije poznavalo. Kako ćete reagovati ako vas neko zamoli da mu pričuvate setera visokog skoro metar, a onda (pošto su vam ga zamenili, dok su vas nečim zamajavali) vidite da na kajšu imate setera veličine pudlice. Dama u pitanju engleski nije pokazala zaprepašćenje.

Kad je vlasnica uzviknula: "Joj, on se skupio" dama je sa razumevanjem životinjskog ponašanja kazala: "Valjda od nervoze". Šta ćete učiniti ako ste na benzinskoj pumpi, pa vidite kako uz nju staje auto, a onda (pošto su mu, dok su vas zadržavali, izvadili motor) ustanovite da nemate gde naliti benzin, a ni zašto jer auto ide sâmo pomoću karoserije.

Danas sam gledao scenu, ilustrativnu za moje mišljenje da zapadni čovek ne može shvatiti Istok jer je njegova logika uređena na drugim principima od istočne.

Scena se događa u Americi. Agent pokazuje stan koji se prodaje mladom paru, i nama, i hvali ga. Stan je zaista sjajan, a uz to, neobično jeftin. Dok agent objašnjava sve prednosti apartmana, vidi se kupac koji najpre ležerno, zatim radoznalo i najzad uzrujano nešto traži. Po nekoliko puta prolazi stanom, otvara i zatvara vrata.

Najzad pita: "Ne vidim kupatilo. Gde je kupatilo?" "Nema ga", kaže agent. "Kako nema? To ne može biti". "Može biti", kaže agent. "Vidite da ga nema". "Ali zašto?" "Zato što nije napravljeno". "Ali, za ime boga, zašto nije napravljeno?" "Stan bi onda bio znatno skuplji". Kupac je zanemeo. Zaključak je bio tačan, ali mu ništa nije razjašnjavao. "Da li je to neka šala?" pitao je. "Ne, cena je uistini mala". "Ne pitam za cenu, za kupatilo pitam. Gde je ?" "Nema ga!" (Dijalog se ovog tipa u svim grotesknim varijantama nastavlja.)

Najzad se Kandid - kamera otkriva. Svi se veselo smeju najviše nasamareni kupac. Ali na kraju pita: "U redu, vidim Kandid-kameru, ali ne vidim kupatilo, gde je kupatilo?"

Eto gde je logički čvor nerazumevanje Istoka. Kupac je svestan da je to igra, trik, ali ipak traži kupatilo, u čijem stvarnom odsustvu, trik se i sastoji. U njegovoj svesti, trik bez kupatila jednostavno - ne može egzistirati, iako u stvarnosti on egzistira baš zato što kupatila nema. Šalili smo se, u redu, ali "gde je kupatilo?"

Zapad isto tako postupa sa Istokom. Očekuje da ovaj producira upravo ono zbog čijeg odsustva prema njemu oseća i odbojnost i neshvatanje. Napada ga zbog odsustva slobode, a hoće da ona tamo postoji i da bude ista kao u Americi. (Gde je kupatilo? U redu, nemate slobode, to je svima jasno, ali zašto ljudi kod vas nisu slobodni?)

Zanimljivo bi bilo zamisliti istu scenu u Rusiji. Odsustvo kupatila bi se primilo kao dat uslov i na njemu zasnivala odluka da li da se stan uzme. (Uzeo bi se svakako, ako je pre toga čovek živeo na istom prostoru sa još tri porodice, a svejedno se kupao u šafolju.)
*
30. 12. 1983.
Nauka ne mora biti moralna, ali čovek, ako želi da opstane mora. (Ni filosofija kao opšta misao o svetu i životu nije dužna da bude moralna, niti kao žudnja za istinom koja je izvan ljudskog morala može da bude, pa bez moralne projekcije ostaje ili za nas neupotrebljiva ili po nas štetna.) Ako je nauka ljudska delatnost ona se ne može ni uzeti izvan njegove sfere, niti uzdići iznad njegove sudbine.
*
Stereotipije su za nas što i štake za bogalje. Mrzimo ih, ali bez njih ne možemo. Bez stereotipija, bez gotovih modela mišljenja, i ponašanja život bi bio lepši ali nemoguć. Najviše vremena morali bismo utrošiti na rešenja najprostijih zadataka, koji su za nas rešile stereotipije, i za pravo mišljenje o onome što još nije modelima obuhvaćeno, jednostavno se ne bi imalo vremena. Ne zaboravimo da je čak i način na koji jedemo stereotipija. I sad zamislimo da je nema.

Da se svaki put moramo učiti upotrebi stvari, da za svaki susret sa drugim čovekom moramo pronalaziti nov način da ga upoznamo, umesto da na to ne mislimo, jer nas sa njom upoznaju stereotipije učtivosti. Konvencije su stereotipije, ali kako bi bez njih za nešto došli na red. Umesto što smo priznali da onaj ko pred neka vrata prvi dođe, prvi ima pravo da uđe, morali bismo se oko ulaska boriti (što se ponekad bez stereotipije i čini).
*
Postoje iskustva koja se stiču u trenutku ako se za njih ima prilika; postoje i ona koje zahtevaju vreme. (Postoji u međuvremenu i više nego što mislimo iskustva koja uništavaju sva prethodna o nečemu, pa se vreme nataloženo na sticanje tih starih može smatrati u izvesnom smislu izgubljenim.)

Ali da bi se svako iskustvo formulisalo uvek je potrebno - vreme. (Jedan se roman sastoji od izvesnih iskustava stečenih i u trenutku i kroz duže vreme, ali saopštavanje tih iskustava ne poznaje trenutak - samo vreme.)

I opet, u životu, izvesna iskustva koja smo godinama sabirali možemo upotrebiti u trenutku (svaki je čin jedna mešavina iskustva i impulsa).

Ovo pokazuje da čovek ili živi ili o životu misli. Oboje je na duže vreme nemoguće.
*
Mit veli da zemlja daje snagu čak iako čovek nije Antej, njen sin; kad odemo u prirodu skloni smo mitu da poverujemo. Ali ima jedna vrsta ljudi na koju se mit ne odnosi. Rudarima zemlja ne donosi, ona im snagu oduzima, a donosi sve oblike astme i plućnih oboljenja.
*
Čovek kod drugih najviše mrzi one osobine koje je najteže savladao ili bar nekoj kontroli podvrgao u samom sebi. Moja netrpeljivost prema fanatizmu je netrpeljivost fanatika, moj prezir prema dogmatizmu prezir dogmatika a moje odbijanje svakog mesijanstva i misionarstva tek naličje vlastitog.

Wednesday, October 20, 2010

Odlomak dnevnika VIII a deo

DNEVNIK BORISLAVA PEKIĆA BROJ VIII a
22. 12. 1983
"Povratak u zatvor" IV deo - ili Krofne na Obilićevom vencu.
Postoji pravo krštenje, kao sećanje na Jordan, potvrda saveza sa Bogom preko njegovog Sina.
Postoji vatreno krštenje u ratu kada čujete prvi metak koji još nije namenjen vama.
Krste vas i kada prelazite polutar, najčešće potapanjem u vodu po ugledu na gusare.
Postoji i polno krštenje kod prostitutke ako imate novaca, a ako nemate, što se češće desava, kad vam dopušte prilike i hrabrost.

Krste vas prvog dana u školi, a u engleskim Public schools okrutnije nego u ratu.
Kad dobro razmislite za svaki čin postoji "vatreno krštenje" ONO - PRVI PUT, što ga odvaja od svih istih ili sličnih u životu.

Čak i smrt ga može imati, jer ima onih koji su se iz nje vratili. (Čak mitski očigledne istine kao da se umreti može samo jednom - nije istinita, odnosno, očigledno je ali nije istinito.)

10188356

U zatvoru se nad vama obavljaju - čak i dva. Jedno dole ako priznajete na spratu, a živite u potkrovlju (ili ako živite u podrumu, a priznajete na spratu - onda gore) kod islednika, na prvom saslušanju - prvi put bez oca na jutrenju, drugo, gore ili dole ali u obrnutom smeru - u svojoj prvoj ćeliji.
Ova se beleška ne tiče onog prvog pa će se ovde dati samo njegova suština, ono što je ključ scene.

Kad sam uveden kod islednika ovaj je, po oznakama kapetan, igrao šah sa jednim drugim oficirom, po oznakama poručnikom OZN-e (UDB-e). Ne verujem da su - bilo je oko 2 po ponoći - ostali bez sna samo zbog mene i mojih drugova, jer noć je njihovo vreme u svakom slučaju. Šah je tu bio da utucaju vreme izmedju dva upoznavanja, a ne intelektualna pozlata na jednom odvratnom poslu.

Poručnik nije ni digao glavu, nije me ni pogledao. Očito je bio u nekim pozicionim govnima. Kapetan koji nije, takođe očito bio na potezu, jer me ni on ne bi pogledao, okrenuo je glavu i umorno bez srđbe rekao:

- Jebem ti sunce, samo ste mi još vi falili". Zatim je mahnuo rukom, mene su odveli na "protokolisanje", a on se udubio u odgovor partnera.

(Tek sam kasnije shvatio - njegovo nezadovoljstvo. Bio je novembar 1948 - u godini IB - budući golootočani su punili zatvore. Vreme je bilo "obračuna na levici". Grupa desničara (ne stvarnih, nažalost, već samo u odnosu na krajnju levicu) u tom trenutku nikome nije trebala (ni nama, bogami) samo je unosila konfuziju u ionako konfuznu islednu situaciju, jer to je za sve islednike UDB-e, za policiju uopšte takođe bilo vreme "krštenja".

Prvi put nisu pred sobom imali klasne neprijatelje, koji su se za vreme rata zvali izdajnicima, a sada "neprijatelji naroda" - nego vlastite drugove. Tek sada su našli pred logičkim problemom što ga je GPU sa uspehom rešio već 1921, u obračunu sa radničkom opozicijom, pošto se sa Belom gardom, kadetima, eserima, menjševicima (građanskom i socijalističkom levicom) već izišli na kraj. Trebalo je, možda i ...., tući svog druga iz rata, koji vam je možda i život spasao. Trebalo je verovati da je jedva 4 godine posle pobede - postao njen izdajnik. Trebalo je izbaciti iz njegove glave Ruse i Staljina, koji su još, i te kako živeli i u vašoj. No ovo će krštenje biti predmet jedne druge uspomene - ja je ostavljam i hitam (ne baš) u svoju prvu ćeliju.
Hodnik potkrovlja bio je osvetljen nekim čudnim, mutnim žaruljama, koje verovatno nikad niko nije oprao. (Kasnije sam dolazio u iskušenje, naviknut na red, da zamolim za volažnu krpu i obrišem ih sam. Uzdržao sam se.

Spaslo me je zatvoreničko samopoštovanje, jedna neobična osobina, o kojoj će takođe biti reč, ili strah da bi neko u tom trenutku mogao okrenuti prekidač.) Činilo mi se da prolazim kroz neki, tek načeti san, koga podsvest još nije stigla da oboji. (Ja često sanjam u boji, i prezirem crno-bele snove.) Uzduž hodnika, bez prozora, ređala su se vrata, iza kojih se nije čuo život.

Sve je bilo mrtvo. Ali to je trajalo samo trenutak dok se šum zatvaranja rešetki izgubio i kad su moji i stražerevi koraci tek počeli remetiti tišinu: nju je ubrzo zamenio šum mora.

(Kasnije mi je i to bilo objašnjeno. Bio je to drugi, paralelan, obrnut svet. Ovde je sunce izlazilo uveče, a zalazilo ujutro. Ovde se živelo noću, a sanjalo danju. Život se sastojao od čekanja na isleđenje, od isleđenja, i povratka - kući, u ćeliju sa isleđenja, pa zatim opet na ćekanje. Snovi preko dana sastojali su se od nekoliko uspomena, priprema za odgovore koji će se noću morati davati, ili smišljanju načina, kako da se oni izbegnu. Koraci u hodniku noću značili su samo dve stvari: dolazak po nekog, ili odvođenje ili dovođenje nekog. U prvom slučaju čuli su se jednostruki koraci ključara, u drugom dvostruki. Jednostruki su značili - opasnost. Dvostruki - spasenje. (Naravno kako za koga, za onog koga su vraćali - da, za one po koga nisu došli - da, ali za novog koga su dovodili - ne.

Zatvoreničko uho se naviklo da ove šumove razlikuje. Ljudi potkrovlja znali su da šumovi što ga je pravio moj dolazak nisu ugrožavali. Nastavili su sa ... .... što su radili i čekali drugi šum.
Ćelija u koju sam uveden bila je sa desne strane hodnika, i ja sam kasnije popevši se na visok prozor, premrežen i rešetkom, poduprt leđima jednog bivšeg UDB-ovca, video da gleda u Kosmajsku ulicu. Bila je valjda dva sa tri. Imala je samo kiblu koju sam video prvi put u životu, dva stanovnika, koje sam video poslednji put.

Jedan je bio - da istrčim malo - dežmekast, bled, podbuo čovek ranih četrdesetih, čije ime imam u dnevniku, ali ga se ne sećam. Bio je ovde zbog neke političke organizacije Patrijaršije, koja je čini mi se, bar u nekom logičkom vidu uistini postojala. (Moram priznati, bar koliko sam ja obavešten, UDB-a nije - sve do IB-a, sledila slavnu tradiciju GRU da proizvodi krivce, nego se ograničavala da ih otkrije. Ovo je važilo kada su u pitanju bile organizacije. Kod pojedinaca, ako je bilo politički oportuno, već se postupalo slobodnije. Krivica se logički organizovala. Tek sa IB počinje mašta islednika da radi. Očito su ih klasni drugovi više inspirisali od klasnih neprijatelja.)

Drugi je bio vrlo mršav, asketski srezan čovek od preko 60, sa brkovima Filipa Višnjića. On je bio metalski radnik. Prvi (a i poslednji) koga sam u životu upoznao. Zvao se Brano Omorac. Ne znam odakle je bio poreklom. Možda iz Like. Ličio je na moju predstavu starih boljševika ali u vreme kada su, još daleko od moći, pre 1917, imali ljudske crte i ljudske osobine.

Bio je to izvanredan čovek. Sresti komunistu, četiri godine posle pobede, na kome se pobeda nije videla kao velike boginje, retkost je koja vredi da uđe u svake anale. On je bio onaj na kome se počela buditi mašta naših islednika. Njegova ljubav prema Rusiji bila je ogromna, i on je nije krio (u to vreme nisu je krili ni islednici, jer kada sam ja jednom spremno hteo da se pridružim kritici Staljina i staljinizma, bio sam prebijen, po načelu da što je dopustivo Jupiteru nije volu. Tada su o Staljinu ružno mogli da govore samo oni koji su ga obožavali, mi koji smo ga mrzeli morali smo da govorimo samo lepo.)

Islednika, međutim, nije zadovoljavala ova platonska ljubav prema majčici Rusiji. On je znao da iza platonske najčešće sledi, zna se već šta. Trebao mu je čvršći odnos, neki dokaz ljubavi. Organizacija bi bila najbolja, ali bi se najzad zadovoljio i osobnom špijunažom. (Poznato je da je špijunaža najtajniji posao na svetu. Inače bi bilo nemoguće da polovina ljudi iz engleske kontraobaveštajne službe radi za Ruse.

To je tako svuda - osim kod Rusa. Tamo je špijunaža .... svi su bili špijuni, zavisi samo za koga. I ne pojedinačno, tajno, već su znali jedan za drugog. Nisu samo ljudi bili špijuni, organizacije su bile špijunske. Išlo je to tako daleko da je jedan susret sa vratarem engleske ambasade na ulici - naleteli ste u gužvi na njega, izvinili se - ako ste član nekog filatelističkog kluba sve članove, zajedno sa vama, odvodio u Gulag kao zaklete plaćenike (Intelidžens servisa). Islednik je, dakle, pokušao da njegovu emotivnu krivicu - organizuje. Ne znam je li uspeo. Ubrzo su ga odveli. Dok sam bio sa njim još nije bio organizovan. Stigao je tek do razmišljanja o organizaciji. Nalazio se pred narednim logičkim pitanjem, na koga je u toj zamišljenoj organizaciji računao (imena! imena! imena!) i već je shvatio da bi bolje bilo da se rodio uopšte bez mozga, nego što je se ovim kojim ima pristao na islednikov kompromis. Jer on je bio privremen. Odnosio se na odustajanje od stvarne organizacije ako Omorac pristane da je na nju pomišljao. Sada, najednom, iz tmine nove logike, stvarna organizacija je ponovo uskrsavala.

Jedini kompromis je ovde mogao postojati u broju. Dati imena 5 umesto 15 nevinih ljudi. Ja mislim da se, kad sam ga upoznao, Omorac mučio upravo oko broja, jer opšte načelo stvaranja ilegalnih organizacija, u isled. kancelariji, tek pošto ste zbog njih uhapšeni, već prihvatio.

Bio sam lepo primljen. Smešten sam do kible, ne iz mrzovolje, nego zbog toga što je to nepisan zakon svih zatvora sveta. Na pitanje, zašto sam ovde, odgovorio sam da ne znam. "U početku" rekao je čovek iz Patrijaršije, mislim da je bio ekonom "to niko ne zna". Nisam ga pitao kada se najzad saznaje. Doznao sam 2 sata kasnije. Na moje pitanje zašto su oni ovde odgovorili su unakrsno. Patrijaršija je rekla da je Proletarijat ovde što voli Staljina a i da bi napravio jednu organizaciju. Ovo da bi nisam odmah shvatio. Činilo mi se da je trebalo reći što je, što je napravio jednu organizaciju.

Na to je Metalac usukao brk, pljunuo i rekao: "Jebem vam mater". Pa je za Patrijaršiju rekao da je ovde što je napravio organizaciju, i ta mi se formulacija činila trezvenija (ona definiše razliku, o kojoj sam već govorio, između stare logike koja se bavila klasnim neprijateljima, kod koje je krivica prethodila hapšenju, i nove za klasne prijatelje gde je krivica često tek sledila hapšenje).

Onda smo ćutali. Hteo sam da pitam da li biju? Nisam se usudio. Ne znam kako bih primio odgovor. Kao neprijatelj morao bih želeti da biju jer to je davalo za pravo mom mišljenju o banditskoj prirodi komunizma, kao zatvorenik nisam bezuslovno da u svemu budem u pravu.
Proletarijat je rekao: "Kod njega se to mnogo oteže". "Zašto? "Ima teškoće sa pamćenjem".
Memorija je važna stvar u čovekovom životu. Ali ne uvek. Sve ima svoje izuzetke. I mi nikada ne stradamo zbog pravila, nego zbog njegovih - izuzetaka.
"Sad mu ga popravljaju".
Toliko sam shvatio - biju, dakle. "Ali tebe neće morati" - rekao je. "Zašto?" "Ti ćeš im sve sam reći" - rekao je Proletarijat, kao jednu sasvim utvrđenu stvar. Ključar se pitao "kaki li ona?" Metalac je to znao.

Preskočiću dalji dijalog koji je povremeno dobijao lunatične forme nekih mojih zrelijih drama - da bih stigao do jutra, hladnog, bledog koje je bilo toplo, jer sam se vratio sa prvog saslušanja i shvatio da do večeri neće biti drugog. (Bilo je - i do tri, ali ja sam rekao da čovek ne strada zbog pravila nego njegovih izuzetaka.)

Patrijaršija koja je celu noć bila indisponirana za razgovor - radila je jamačno na svom pamćenju - živnula je. "Znaš šta", rekao je, "ovde nas hrane balegama". (Što se mene tiče uopšte me nisu morali hraniti, lepo sam živeo na vlastitoj jetri.) "Ali", nastavio je "imaju običaj da kad god dođe neko novi, dele krofne". "Svima?" raspitivao sam se kao da je u tom saopštenju najvažnije bilo pitanje - opšte jednakosti, a ne same krofne. "Ne svima. Samo ćeliji sa tim novim". "Ja ne volim krofne". "Ali mi ih volimo. Budi drugar, traži ih". "Zar ih sami ne daju?" "Ne govnari ih pojedu, ako se ne traže".
Dali su nam doručak, parče crnog hleba (koji danas smatram zdravim) i ciguru od kafe (koju danas, kao zdravu, takođe pijem).
Ključar je zatvorio vrata. Moji drugovi posmatrali su me nemo i žalosno. Osetio sam solidarnost. Ja sam upravo imao slavu - Sv. Luku - a oni ko zna kada su videli kolače. Kucao sam na vrata. Na buši se pojavi jedno oko. "Šta hoćeš?" "Krofne" - rekao sam. Oko je, kao magično na radiu, još neko vreme sijalo u koturni buše, a onda se ugasilo, pa metalni se poklopac spustio i ključar otišao.

Verovao sam da je otišao po krofne. Posle izvesnog vremena ponovo sam zakucao. Buša se ponovo otvorila. I u njoj ponovo pojavilo oko. Sijalo je jače, kao na čelu kiklopa. "Šta sad hoćeš?" "Šta je bilo sa tim krofnama?" "S kojim krofnama?" "Sa krofnama koje delite kad dođe neko novi!" Oko je još neko vreme divljački sijalo zatim se sve ponovilo, buša se zatvorila, stražarevi koraci udaljili.

Sada mi je bilo dosta. Znao sam da zatvor pretpostavlja izvesna ograničenja, ali čak i kod komunista ograničenja propisana zakonom. Bio sam spreman da te propise poštijem. Ali nisam smeo dopustiti nikakvu arbitrarnost, naročito povodom mene. Ako se krofne u načelu dele, moraju se podeliti i u svakom pojedinom slučaju koji načelo obuhvata. Čovek i u najtežim situacijama mora zahtevati poštovanje svojih prava.

Zalupao sam na vrata iz sve snage. Okrenuo sam se mojim drugovima da vidim odobravaju li moju upornost. Nisam video. Obojica su ležala pokrivena ćebetom koje se čudno treslo. Nisam video ni zbog toga što su se vrata iza mene oznenada otvorila i pre nego što sam stigao da se okrenem, i primim krofne, za koje sam bio siguran da su konačno stigle, strahovit udarac čizme u stražnjicu bacio me je tri metra napred.
To je bilo moje krštenje. Mogu biti srećan što nisam bio u zatvoru jednog Vojnovičevog romana, gde se ono izvodilo kao lutrija koja se igra žmurke.
A. Weisberg-u je rasrđeni islednik naredio da se okrene zidu i tako daje svoje izjave.Weisberg-a je posle ceo islednički kor zvao onim koji govori zidu.
Za mene su svi pitali: "Jesi li to onaj koji traži krofne?"
*
"Jedan odgovor iz zavetrine". (Ilustrovana politika 6. 12. 1983.)

Voleo bih videti hoće li se Binićanin osećala u zavetrini 5 000 funti duga, ili naših 100 miliona, u zavetrini života na kreditnim kartama, koje se primiču kraju, u zavetrini odsustva ikoga da vam pomogne, u zavetrini pisanja knjige čije vam se tek drugo izdanje - od pola pa napred - isplaćuje, jer sve ostalo potrošite na studije, u zavetrini nemogućnosti da već decenijama idete na letovanje, jer vam je avion skup, a voz dug, u zavetrini možda da oko 12 gasite sijalice na ulasku u kuću, da bi uštedeli na struji, u zavetrinama u kojima, taj moj narod, u čiju službu nepozvana stavlja ona svoju borniranu ironiju - ne živi. On živi na vatrometini. U redu. Ali ja u zavetrini - zdrave pameti.
*
23. 12. 1983.
Sinoć gledao jedan francuski TV film "Putevi egzila" o poslednjim mučeničkim godinama Žan Žak Rusoa. Situacija ovog evropskog potukača, večnog prognanika, ovog "nežnog" buntovnika, opterećenog upornom grižom savesti (koja je, naravno, imala i nešto stvarnog posla) jer on je naterao svoju družbenicu Therese Lavasseur da se odrekne njihovo petoro dece, ovog egocentričnog idealiste i humaniste koji toliki broj ljudi nije trpeo, podseća me na jednu od najsavremenijih crtanih šala.

Jedan čovek besomučno beži ulicom. Sa svih strana ljudi pakosna izraza na licu na njega pucaju. S prozora odozgo baca se na njega kamen. U daljini se razapinje žica preko koje će pasti - čovek kaže: "Jedino se plašim da ne dobijem maniju gonjenja". Ž. Ž. Ruso je dobio maniju gonjenja. prestao je verovati i svojim zaštitnicima i svojim prijateljima. Ali uprkos proganjanju kojima je ga izložila monarhija, (nudeći mu u međuvremenu penziju koju odbija da bi ostao nezavisan i izdržava se dajući časove, prepisujući note) napadima crkve i štampe, šikanama neobrazovanog naroda koji ga smatra antihristom i ismejavanju intelektualaca koji ga drže ludakom, njemu se ne veruje da za strah ima razloge.

Oni koji vladaju uzvišeni su u neznanju svoje sudbine. Aristokratija ga štiti. U Parizu gde mu je zabranjeno da objavljuje, čita svoje "Ispovesti" po salonima, oduševljavajući one koje će njegove ideje odvesti na giljotinu desetak godina kasnije. Palili su njegove knjige, ali ih je voleo i Robespjer.
Žan Žak je bio jedan od prvih modernih ekologista. Nekada sam se volterijanski podsmevao njegovoj ljubavi prema prirodi. Danas sam i sâm na tu ljubav prinuđen opasnošću da je izgubim.
Za Rusoa egzil nije bio samo prinudan način života, on je bio dobrovoljan način mišljenja.
*
Moto za drugu priču "Arhipelag" zbirke koncipirane 17. 11. 1983.
"Decenije prolaze i ožiljci prošlosti za uvek iščezavaju. Tokom toga neka ostrva Arhipelaga zadrhtala su i raspala se, i Polarno more zaborava pokrilo ih je. I jednog dana, u budućnosti, taj će se Arhipelag, njegov vazduh, kosti njegovih žitelja, smrznute u kristalu leda, od naših potomaka biti otkrivene kao neki neverovatni salamander".
*
Arhipelag (komentari - Solž. I deo, str. 4.) upravo zato ga i ne prepoznajemo, zato što počinje odmah do nas, pored nas, a ja bih se usudio ići i dalje i reći - U NAMA. On počinje u hladnoj bezobzirnosti beznačajnog činovničića na šalteru pred kojim čekate satima, i u našoj spremnosti da to podnosimo; u ravnodušnosti bolničara koji vam saopštava smrt oca, i u našoj ravnodušnosti sa kojom ga izvinjavamo; u nekom trivijalnom propisu naopake logike, ali u u našoj naopakoj logici sa kojom se ne samo sa njime mirimo, nego mu još i opravdanje nalazimo; okrutnost logoraških i zatvorskih stražara počinje sa neljubaznošću prodavačice u trgovini i kojoj kupujete duvan, i još bliže u vama kada ste sa njom - grubi.

Kapije gulaga nisu blizu nas; one su u nama.
Ovo je nacrt teme za jedan širi ogled sa citatom Sol. kao motom.
*
"Ponovo u zatvor - V" - "Otpori i komoditeti" strana 3.
Ni u jednom jedinom trenutku, tokom mog hapšenja, sa 6. na 7. novembar 1948, ja nisam pomišljao na otpor. (Koji je uostalom bio prilično nemoguć. Za otpor pored volje, a pre toga još i toga da je čovek o tome uopšte mislio kao alternativi, pored fizičke snage i veštine - sve prednosti koje su meni nedostajale, pa su se iz ove perspektive molbe roditelja, naročito oca, da gimnastišem, kao i svi nepoštovani roditeljski saveti, pokazali pametni, potrebne su još dve stvari: oružje ili prilika, premda bi za to drugo, uostalom jedna - prilika koja čini nepotrebnim oružje, ili oružje koje samo sebi pravi priliku.)

Nisam dakle pomišljao na otpor iako nisam imao ni to oprevdanje koje Sol. dopušta svom zamišljenom uhapšeniku. Ja nisam imao potrebe da se trošim oko pitanja zašto sam uhapšen. Ja sam to znao. Mozak mi je, dakle, bio slobodan za otpor (koji u prvom redu uključuje bekstvo, koje može biti samo bekstvo, jer se ostali duhovni, platonski otpor dovoljno iscrpljuje u pitanju blagog protesta ZAŠTO, koje se izgovara, kao amin nužno, kriv čovek bio ili ne bio.)
Zašto onda nisam na bekstvo mislio?

Mogao bih reći više razloga. U prvom redu da nisam imao ništa s čime bih ga izveo, ni oružje, ni priliku. Ali to bi pretpostavljalo da sam o otporu mislio, pa sam od njega racionalno odustao, kad sam takođe racionalno ustanovio da bi on bio beznadežan. Ali to nije istina. Mogao bih takođe reći da sam bio iznenađen, i da je uzbuđenje demobiliziralo moju misao o bekstvu, ali ni to ne može biti istina, jer takva misao koja bi se demobilizirala uopšte nije postojala. Bila je prosto neegzistentna, taman koliko i kod Jevreja koji su čak i kad su znali da ih sa peškirima preko ruke vode u smrt, i dalje išli na - tuširanje.

Ispravno bi pitanje bilo ne zašto nisam pružao otpor, nego zašto na otpor nisam mislio? Znao sam da ću biti uhapšen, samo ne i kada. Svaki iskusan "ilegalac" jednostavno bi iščezao. Ili barem pokušao da iščezne. Ilegalne organizacije se ne prave RADI hvatanja njenih članova. Trebao sam ostati jedino pod uslovom da smo SDOJ napravili da bi lakše bili pohvatani. Očito to nije bio slučaj, jer bi onda jednostavnije bilo samo se prijaviti nego iscrpljivati u čekanju - neizbežnog.
Ispitujući okolnosti u kojima se u to vreme živelo, nalazim prave razloge odsustva svake ideje o otporu (osim one već sadržane u činjenici da se kroz organizaciju deluje protiv komunista i komunizma).

Znam da mi se neće dopasti, da će mnogima izgledati smešni, ali to ne može umanjiti njihovu psihološku verodostojnost, izraženu već u naslovu ove uspomene.

Razlozi su u - komoditetu. Naslov "Otpori i komoditet" precizno pogađa istinu.

Ma koliko, nakon 1944. živeo, u širem krugu postojanja lišen bezbednosti koja je moje detinjstvo učinila srećnim, u jednom užem krugu roditelja, prijatelja, drugova, iluzija te bezbednosti se zadržala, i ne samo zadržala, već paradoksalno, u uslovima dobrovoljne izolacije - pojačavala.

Ona je osiguravala san nekog DUHOVNOG pa i fizičkog komoditeta neophodnog da se podnesu i preovladavaju mnoge neprijatnosti koje je čovek van tog "branjenog" ekskluzivnog kruga doživljavao. Odlazak u zatvor je samo povećavao te neprijatnosti ali ni duhovni, pa u izvesnoj meri i fizički, nije izvodio iz mog kruga u kome sam bio bezbedan. Taj je krug, istina bio oko zatvora, a ne između njega i mene, pa ipak probijeni sa obe strane zatvorske zidove kao osećaj solidarnosti, brige, jedinstva, bio je osnova jednog produženog osećanja sigurnosti i komoditeta u njemu.

Bekstvo bi me bacilo izvan tog kruga, izvan njegove zaštite. (Jatake bih imao, ali ne i komoditet.) U zatvoru, nakon istrage, nisam imao više čega da se plašim, u "ilegalstvu" ako mi ne bi uspeo prelaz granice - o čemu će još biti reči - ovaj strah bi bio stalan sve dok me ne bi, već zbog njega, možda uhvatili, i ja bih se našao u istoj poziciji kao 6/7 novembra noću, samo sa gorim izgledima. U zatvoru sam dobijao pakete, "napolju" bih se morao sam brinuti za ishranu, nešto što nikad u životu nisam činio.

U zatvoru sam se s vremena na vreme mogao prati, napolju bi mi za to stajale na raspolaganju reke. U zatvoru mi je bilo relativno toplo, napolju bi mi bilo apsolutno hladno. U zatvoru sam čitao knjige, napolju za to ne bih imao ni mogućnosti ni vremena, u zatvoru sam razmišljao, napolju bih morao celo vreme misliti na to kako da ne budem uhvaćen. U izvesnom smislu, dobro, zatvor je jedno izgubljeno vreme, ali vreme koje se na jednoj drugoj strani iskupljuje. Vreme ilegalnosti bilo bi apsolutno izgubljeno. Ono bi, možda, razvilo neke od mojih zakržljalih instikata, ali bi to vredelo jedino da sam mislio ostatak života provesti među gorilama na Borneu. (Možda i živim, ali ne znam, i to je sve - dobit - zatvora.)

Tuesday, October 19, 2010

Odlomak dnevnika VIIc deo

ODLOMAK IZ DNEVNIKA VIIc

17. 12. 1983.
Pre nekoliko minuta u 1.21 ispred glavnog ulaza u robnu kuću Harrods, na nekoliko minuta od našeg novog stana eksplodirala je bomba Irske republikanske armije koja je ubila 12 a teško ranila 12 osoba. (Za dnevnik ludila.)
*
Ranjenih je … postalo 9, najzad je broj utvrđen na 5 mrtvih, ali pedesetak ranjenih. (Snimio vesti u 17.00)
*
18. 12. 1983.
U Južnoj Americi je dno nekadašnjeg mora, ravnica (Paluka?) čije reke koje kiše izlivaju i tokom tog kišnog perioda pretvaraju u ritove (Merateos). U sušnoj sezoni voda se povalači natrag i ravnica postaje opet savana. U kišnoj sezoni žive u tim potocima životinje koje je priroda inače u svetu i još vrlo davno izabrala da žive u takvim izvanrednim uslovima, u prvom redu ribe, puževi, žabe, zmije (anakonda), gmizavci i barske ptice. Ali jedna koja, izvorno, nije prilagođena takvom vodozemničkom načinu života. Jeleni žive u šumovito planinskom pojasu i noge im se završavaju papcima. Ali jeleni savane Pelizhe imaju između papka elastičnu membranu kakve se viđaju kod pataka.

bc9966-002

Ovo je samo jedan model opšteg načela prilagođavanja u prirodi, u ovom slučaju možda nešto kasnijeg geološkog datuma. Mogli bismo, međutim, slobodno reći da je sve što postoji – kako postoji – posledica prilagođavanja, kombinacije trajnih uslova života. (Mimikrija je takođe vrsta – ali naročita – prilagođavanja, ona održava opstanak preko izjednačenja sa sredinom skrivanjem u njenim pretežnim bojama, a ne unapređenjem biološke organizacije vrste i njenim podizanjem na nivo dominantnog uslova.

U humanim prilikama to je stanje “ketmena” o kome u Zarobljenom umu govori Časlav Miloš.) Mene ovde ne zanima mimikrične vrste prilagođavanja ukoliko nije na putu da proizvede nov oblik života, novu vrstu, jer – pošto je sada o ljudima reč – mimikrija je rasprostranjena, gotovo bi se reklo prirodan način našeg ponašanja. Dečije laži kao faza, društvene mimikrije počinje vrlo rano, još sa plačem za koji razloga nema. Nabrajanje sve forme mimikrije kome nas uči odgoj, navodi želja za uspehom ili prinuđuju okolnosti nema svrhe. Tužna je to istorija naših poniženja kroz koju prolazi svaki čovek.

Ovde je, međutim, reč o stvaralačkom prilagođavanju i o nečemu što nas snabdeva trajnom osobinom a da i sami toga nismo svesni; ove se osobine prenose sa generacije na generaciju, skoro genetički, osobnom slikom sveta, nazora i morala što ga predajemo potomstvu – pa se tako konstituiše nov tip čoveka. Kad komunisti kažu da oni predviđaju NOV TIP ČOVEKA, ne verujem da uvek misle to u doslovnom smislu, ali bi trebalo. Oni to i jesu – i tu počinje naša prava priča.

Tu i u Sovjetskom savezu. Jer sovjetski blok projektovan u marksističkoj, dijalektičkoj, lenjinističkoj školi mišljenja i proizveden u realnom socijalizmu Sovjetskog saveza rani je i nerazvijeni tip novog čoveka koji će na svom vrhuncu potpuno prilagođen datim uslovima života postati najniža formirana inteligencija na granici animacije, koji je tako dramatično ubedljivo opisao Orwell u 1984.

Ovu tezu ne treba dokazivati. Svaki ko je upoznao tipičnog sovjetskog čoveka osetiće užasavajuće razlike koje nas razdvajaju. Ali ih treba - objasniti. Stopu po stopu, u reverzibilnom procesu, vraćati istoriju unazad i dešifrujući ključne uslove postepenog modeliranja sovjetskog čoveka u ono što je danas, lagano i sa setom otkrivati njegov sve jasniji stari tok, koga smo upoznali iz velikih ruskih romana.

To nije posao ove uzgredne beleške. Ona je samo definisani rezultat jedne sociološko-psihološke jednačine. Sama jednačina čeka da bude postavljena.

Recimo samo, predujma radi: da je, usled dugotrajnog laboratorijskog zračenja propagande i dijalektičkog mišljenja kojim je opkoljen (a i sam mu već davno podlegao) prosečni sovjetski građanin (prosečan primerak NOVOG TIPA ČOVEKA) liči na one japanske ratnike koji su, neobavešteni o kraju Drugog svetskog rata, godinama živeli po izolatorima pacifističke džungle, još u ratu, i ishrani od izumirućih uspomena na svoje ljudsko stanje. Mladi Rusi nemaju ni takve uspomene. Oni su u izolatoru Velikog oktobra rođeni: izolator je u međuvremenu postao inkubator – da tu i umru, doživotno uključeni u veštačke izvore života.

Ovo je samo jedna nepoznata ove jednačine sa više njih. Slediće druge dok se nov tip čoveka ne razume ne samo kao varijetet vrste – nego kao i biološka mogućnost za novu vrstu.
*
Pohvala diletantima.
Odmah sam osetio snažnu odbojnost prema diletantizmu i diletantima, ali istina ne bi bila sva kad ne bi sadržala i protivrečna osećanja simpatije prema njima kao sitnim, neuspelim hohštaplerima, prema kojima sam oduvek gajio samilost. (Poznajem, naravno, razliku između amaterizma i diletantizma ali ovog puta, ne želim da je pravim, te o amaterskoj sceni govorim kao o diletantskom pozorištu.)

Svake godine pred Božić, krajem decembra, dakle, kad padne mrak, i u prozorima zablistaju raskošne jelke, na vratima čujete zvekir i po nekoliko puta tokom večeri. Kad otvorite vrata nađete se pred grupicom dece od 5-6 do 15 godina koji vam u više manje skladno otpevanom Christmas Carroll, čestitaju Hristovo rođenje. U tom “više ili manje” krije se podela na amatere i diletante, prve koje podnosim, druge koje, uz opštu odvratnost, ipak volim.

Amateri vam božićnu pesmicu, naravno, ne pevaju kao dečiji hor Covent Garden-a, ali je trud da to učine, i izvestan skroman napredak na tom putu, očigledan. Oni su to negde danima vežbali i uvežbavali, često i pod kontrolom sestara učesnika koja se u muzičku razume. Znači, u svakom slučaju, lepo. Novac koji ste im dali pošteno je zaslužen.

Ali moja ljubav očekuje diletante, onu dvojicu sedmogodišnjih, musavih dečačića, koji su se prvi put u životu videli iza ćoška vaše ulice, poželeli da odu u bioskop, koji je takođe iza ćoška, videli da za to nemaju para, i sada stoje pred vašim vratima i nastoje da zavijaju nekoliko prvih ispreturanih stihova Caroll-a, bez sluha, ali očajnički intenzivno, s nadom da ćete ih, iz razloga vlastite zaštite, odmah prekinuti i platiti.

To se najčešće događa. Ako nemate duše, pesmica će se sama prekinuti – oni je, zapravo, ne znaju – u bednom dekreščendu, u kome će se neuštimovani glasovi sudarati kao vozovi u nekoj saobraćajnoj katastrofi, odmah ih platite, jer film je već, po svoj prilici, počeo.

Ali u tom popustljivom stavu prema diletantizmu (kao neuspeh koji se prihvata, razume i časno, i dalje tera) ima i – samopopustljivosti! Svoju pozorišnu delatnost vidim kao ad hoc (iza ćoška nekog od mojih komada) smišljenu dramu, koju onda ja i reditelj, skladno koliko i ona ove ljubitelje filma, pevamo po …… boginje Talije. Mi se ne održavamo kao profesionalci na poštovanju ili kao amateri na razumevanju, nego kao diletanti na samilosti. Svi znaju da me, kao i ona dva dečaka – bioskop, čeka roman, i ne zadržavaju me dugo pred svojim vratima.
(Ovo koristiti za uvodni komentar uvodnim komentarima izabranim komedijama i farsama za "Književnost".)
*
Zoološke analogije.
Posmatram primerak kolibrija, veličine malog prsta, kako se održava nad cvetom, čijim se nektarom hrani, neverovatnim brojem krilnih treptaja. Liči na minijaturni ventilator. Energiju koju zahteva ovakav položaj, ogroman je i zato kolibri celog života, ništa drugo ne radi nego jede, od jutra do mraka. Jede da bi stekao dovoljno energije i dugo mogao ostati u položaju iz koga se najbolje jede. Većina ljudi tako živi. Jedino, ptice od toga ne dobijaju infarkt.

Izvesna vrsta južnoameričkog kaktusa, cveta jednom u stotinu godina. Nije li i sa ljudima tako? Razlike i tu ima. Kaktus zna kada će procvetati, čovek ne.
*
20. 12. 1983.
“Kako je meni, zapravo?”
Kad god sam bio u Beogradu moji su mi prijatelji govorili da je njima gore nego meni. Jednom što imaju teškoća sa vlastima, drugi put što nemaju struju, jednom što su bez kafe, drugi put što su u dugovima, jednom što se plaše Rusa koji će doći, drugi što se plaše da Rusi neće doći. Svi moji pokušaji da ih uverim kako to nije baš tako očigledno kako se njima čini, da to ima nekih privida koji se moraju demistifikovati, ostajali su u glavnom bezuspešni.

“Lako je tebi” bio je na taj moj pokušaj opšti odgovor. A meni je bilo lako jedino utoliko ukoliko oni nisu hteli da čuju koliko mi je teško. To što im je izgledalo da je njima neuporedivo gore nego meni (ta generalna zabluda o mom položaju) bilo je samo stoga što mi nisu dopuštali da im kažem kako je stvarno meni, a kad su ponekad benevolentno čak i to dopuštali, nisu me slušali. Najzad, onaj ko me je slušao nije mi verovao.

Moram, međutim, priznati da “kako je zapravo meni”, ni meni samome nije uvek bilo jasno. Najbolje mi je bilo kada, zaokupljen radom, nisam stigao da mislim kako mi je.

Kada sam o tome mislio, bilo mi je, zavisno od okolnosti i raspoloženja, očajno ili sjajno. Očajno sjajno. Istina je da sam kad mi je bilo sjajno bio očajan, jer me je to ometalo u radu i inspirisalo jedino na uživanje, eventualno misaona bežanja; i da sam se u očajanju osećao – sjajno, jer tada sam uvek imao o čemu da pišem. Ali ov nije sva istina, pogotovu istina od koje bi ljubitelji moje literature u policiji mogli, za moje dobro, da načine upotrebu.

Istina je da je moj položaj – prinudan (ma koliko u njemu učestvovala lična volja, volja da se prinuda prihvati, a zatim iskoristi) i da bez te prinude u njemu ne bih bio. Istina je takođe da sam otišao iz zemlje da bih na miru radio, ali nije istina, ne baš sva, da su me u tome ometale kafane i prijatelji, cela bi istina bila kada bih kazao da sam pobegao od samog sebe, od mogućih posledica mojih ondašnjih raspoloženja i revolta.

Kada se u zemlju vratim, stabilizujem duhovno, pa onda opet odem – ovaj put na Istok – to će biti uistinu moj izbor.
*
“Pedagoški koreni propasti srpske buržoazije”.

Ja sam, kako se to kaže, primio buržoaski odgoj, neću ovom prilikom ulaziti u to šta bi on trebalo da znači, a šta je značio stvarno. U principu, međutim, on je kod mene morao da pomogne takvom pogledu na svet koji bi se podudarao sa građanskim, klasnim svetonazorima, te me u logičkoj konsekvenci, ma šta u životu postao, na bazi uslovnog refleksa, primoravao da štitim interese svoje klase. (O pervertitima, uglavnom intelektualcima koji su blagostanje i sigurnost upotrebili da se nauče kako će ih oduzeti vlastitoj deći, takođe neće biti reči. Nekim čudom, nakon revolucije, oni su uspeli zadovoljiti i svoje blagostanje i svoja načela.)

Ja sam po nekoliko sati vežbao klavir, držeći na notama Černija, koga sam već znao napamet stripove (dok je u salonu moja majka, izdanak austrougarske škole, uživala u marljivosti sina, svirao sam, dakle, premda ne vidim kako je to i čime moglo unaprediti moju klasnu svest, osim ako se nije računalo da će mi amatersko lupanje po dirkama omogućiti još jedno razlikovanje od nižih slojeva koji klavir uopšte nisu svirali.

Takođe sam učen manirima (koji su me docnije skupo koštali, jer, nakon promene “uslova privređivanja” s njima sam uvek gore prolazio nego bez njih. Da upotrebim najneviniji primer: kad god sam svoj razgovor u trgovini počeo sa: “Oprostite, budite dobri ….” i tako dalje, nisam bio uslužen, često čak ni primećen, kao kada bih govorio tunguskim a ne srpskim jezikom. Uslužen sam bio jedino kad bih se nagao nad tezgu i uzviknuo: “Je li, bre mala, imaš li u radnji …” i tako dalje. Iskustvo je korišćeno u zloj sudbini gospodina J. F. B. Z. u drami “Kako se kalio jedan gospodin”.

Dakle, učen, sam manirima, i ovde je veza sa klasnom svešću nešto vidljivija.

Klase se razlikuje, između ostalog, po modelu ponašanja, odelu koje se vidi ali se ne oseća. Raskošna učtivost aristokratije rokokoa i baroka, delila je između ostalog, plemića od građanina sa njegovom nešto suvljom učtivošću. (Osim 1793. kada se za manire nije imalo vremena.)

Mogu, dakle, da razumem da klasna svest, možda počiva na razlici u posedu i vlasništvu sredstava za proizvodnju poseda, ali uviđanje klasnih razlika na kojima se klasni svet drži – počinje od primećivanja izvesne spoljne razlike između pripadnika raznih slojeva društva. Maniri su, dakle, legitimno sredstvo klasnog odgoja. Ali su mi i tu neke stvari ostale nejasne.

Od posluge sam, naime, u limitima forme, sve smeo da tražim, osim da mi se čiste cipele. Svoje cipele morao sam čistiti sam. Ni sada ne znam šta je imala da simboliše ova žrtva? (Ukoliko nije zamenjivala roba što je u triumfu, iza trijumfatora gnjavila ovog svaka 3 minuta opomenom da je i on – smrtan.)

Učio sam jezike. Nemački od 4. godine. Ovakva znanja danas mogu vam samo priuštiti optužbu za špijunažu ali ja verujem da je njegov cilj bio olakšavanje međunarodnog sporazuma o eksploataciji proletarijata.

Ja, međutim, nikad sebi nisam uspeo objasniti čemu su, u smislu klasnog odgoja, slovili, naročito u osnovnoj školi moje čitanke. Čitanke su u jednom odgoju ono bitno: sumarijum iskustva koja hoće da se deci preda, u našem slučaju, kompendi klasnog iskustva.

I sad, kakav je to prokleti klasni kompendijum, kakav jebeni buržoaski odgoj, kada sam ja celu osnovnu školu, i dobar deo gimnazije, prošao sa čitankama, u kojima su bogati ljudi alias buržuji iliti gazde bile redovno i uporno debele, zle i nepoštene, a ponekad i glupe (što je malo protivrečno, zar ne?) a sirotinja mršava, dobra i neiskvarena? Sin bogataša je, bez izuzetka, bio lenj, pokvaren i idiot, apsolutni kandidat za zatvor zbog pronevere, [a] sin postolara ili siroče koje raznosi mleko uvek vredan, čestit i pametan (u perspektivi nesumnjivo najmanje prof. univeryiteta).

Čime su ovde naši bur\ujski očevi mislili da podignu našu klasnu samosvest i da nas nauče klasnom samopoštovanju?

Ta ko bi više voleo da zbog pronevere (koja je prema čitankama neizbežna) sedi u zatvoru nego da sedi za univeryitetskom katedrom koji je, prema istim čitankama, takođe neizbežna?

(Oni pervertiti o kojima neću da pišem, verovatno su to odmah shvatili.)
Eto zašto je propala srpska buržoazija.
A i zbog toga što su 1944. Rusi bili na Dunavu.
*
“Polemike neće biti”.
S. mi piše da u ogledu “Morbus Pauli” nisam u pravu. Predlaže mi javnu polemiku. Odgovaram da ja ne mogu prihvatiti. Smatram da za polemiku nema nikakvog povoda. Ja esej nisam pisao da bih bio u pravu, nego da kažem šta mislim bio u pravu ili ne.
*
“Neopravdan”.
Ne može se pisati kao Haksli a čitati kao Forsajt. Ako neko hoće da uživa u jelu ide u dobar restoran i jede malo. Ko hoće da napuni stomak – ide u menzu. (Dalje sam diktirao.)
*
“Istine i dokazi”.
Najbolje je kada za nešto ne postoje dokazi. Tako bar ne mogu biti slabi. (Dalje diktirao.)
*
21. 12.1983.
“Zoološka analogija” (nastavak).

Odavno ga poznajem. D. je običan čovek. U svakoj anketi ili statistici on mora biti u onom većem procentu koji se kao sveti zlatni prosek, već i svojom impozantnom brojnošću ponosno odvaja od izdvojenih, neobičnih, ekstravagantnih (da baš ne kažem – nenormalnih). Mišljenje niskoprocentne manjine. Ako, naime, javno mnjenje u svom pretežnom delu drži da je biti pošten i časan, uprkos stvarnosti, ipak bolje, možete biti sigurni da ćete i njega zateći u rubrici rezervisanoj za takve odgovore, ali se nemojte čuditi da ga nađete u suprotnoj, ako većina misli da je uvek najbolje držati se uputstva stvarnosti.

Jer njegovo mišljenje ne reguliše princip slobodnog izbora (opasan jer čoveka može ostaviti u manjini) nego princip po kome je najbolje biti i najbezbedniji biti sa većinom. Pa i to, njegova opredeljenja nisu posledica nekog njegovog privatnog anketiranja javnog mišljenja na osnovu koga bi izabrao najraširenije. Ne. Ona su deo čistog instinkta usađenog u prirodi Proseka. Prosek se ovde javlja kao stabilan i nepromenljiv model njegove prirode.

Prosek zan da je uvek u većini, samim tim što je prosek. A samim tim što je Prosek, prosek u svakom momentu nekog izbora zna gde mu je mesto. On zna gde će naći većinu. Jer on model većine ima u sebi. On i jeste model većine.

D. je analogan mravu koga nikada nećete moći da razlikujete, iako je očigledno da se i mravi u ponečem razlikovati moraju. (Ali to je izvan Proseka, pa se ne računa, sve dok ne postane toliko jako da Prosek u sebi poremeti i postane neka neugodna Krajnost, koja se najčešće eliminiše.) Kad vas ujede znate da vas je ujeo mrav, ali ništa više. Tako je i sa Prosekom. On nanosi zlo Anonimno.

Jedan drugi moj poznanik (srećom, samo to) ima kao zmija kesice za otrov u kome se ovaj slaže iskustvom, koji je za njega uvek izgleda rđavo, jer otrova ima u izobilju. Ubrizgava ga ne samo na svaki dodir, bio on ili ne bio neprijateljski, nego i kao preventivu, čim dođete u položaj iz koga misli da ga možete povrediti.

Monday, October 18, 2010

Odlomak dnevnika VIIb deo

ODLOMAK IZ DNEVNIKA VII b
15. 12. 1983.

O spontanosti i gluposti!
U Gardijanu sam pročitao da je Mr. Kejn iz USA (država Vašington) vraćajući se iz goroseče, u planinama Olimpusa zatekao ženu u krevetu sa jednim drugom koji je bio uzeo slobodan dan. Goroseča je tom prilikom u ruci imao sekiru. Sveo je neprikladan par na izvesan broj komada (i ja sam se, priznajem, osećao kao kod kuće). Na pitanje zašto je to učinio odgovorio je mirno: “Zato što su se jebali”.

sheeet

Na sledeće pitanje kako mu je tako nešto palo na pamet, odgovorio je još mirnije: “Spontano”. Sudija ga je osudio na 25+15 godina. (Prelazeći Atlantik, da bi se nastavio u anglo-puritanskom svetu, potomaka Mej Flauera, francuski je omiljeni zločin “iz strasti” izgubio izgleda sve olakšice, koji su i u vreme giljotine, punile francuske zatvore “spontanim ubicama”.

Na pitanje kako je došao do tog broja sudija je odgovorio: “Spontano”. (U stvari moj, nastavak sam izmislio, iako je moguć. Za ubistvo muškarca dati 25, a za ženu samo 15, izgledalo mi je suviše - smišljeno. Spontanost je prosto bola oči.)

U Worrington-u su prilikom pokušaja policije da rasturi sekonderi piketing (bilo bi nezahvalno ovaj pojam objašnjavati građanima zemlje u kojoj su i prvostepeni štrajkovi nepotrebni) – izbile – spontane demonstracije. Što su se tog dana u štrajkačkoj liniji videli isti ljudi i u istom raspoloženju kao i u više navrata ranije kada se, takođe spontano, tuklo, nije spontanost ove dozvalo u sumnju. (Spontanost bez izvesne organizacije teško izlazi na kraj sa realnošću, naročito kad ova nije spontana.)

Ovo su nejasne spontanosti (a većina je takva) o kojima ovde neće biti reči. One će, toliko da kažem, najbolje mogu objasniti ličnim iskustvom. U istrazi sam više puta (najčešće, zapravo, dogod sam mogao) lagao. Ta laž nije bila spontana. Ja sam o njoj razmišljao, koliko sam, naravno, za to imao vremena, od nekih drugih poslova koje sam istovremeno morao da obavljam.

Ali kad sam istinu rekao bila je ona uvek spontana. Nadam se da me razumete. Ja nisam hteo da kažem, ali sam morao. Istina je, pored nekih drugih stvari, bila jača od moje organizacije. No cela se ova misao može kazati i na drugi način. Mehanizam laži u istrazi je onaj isti što ga u životu zovemo odbranbenim instinktom.

“Nisam ja” je prva stvar koju dete kaže kada ga zateknemo nad parčićima bokala sa njegovom drškom u ruci. I to se “nisam ja” iz života nikada ne gubi, i premda, u osnovi te laži, leži jedna dublja, nevidljiva organizacija, ona je – spontana kao podizanje ruke kojom se štitimo kad nas neko udara po glavi. U tom smislu je i svaka laž pred islednikom spontana. A istina – paradoksalno organizovana, i smišljena.

Što tu istinu smišlja “organizuje” islednik, a vi je tek formulišete – spontano, jer vas nešto nepodnošljivo boli, osnovnoj organizaciji samog procesa ne smeta. U prvom slučaju, dakle, laž je organizovana, istina spontana, u drugom prva spontana, druga organizovana, ali to što je to zapravo isti slučaj (vi ste isti, islednik je isti, zatvor je isti, dan – isti, čas – isti, tema – ista) – celu stvar u pogledu ispravne definicije čini nejasnom.

Eto, zašto se mi takvim slučajevima, u koji spadaju gotovo sve spontanosti koje se čine u korist države (najlepši su primer pozdravna pisma Staljinu u vreme Velikog terora) nećemo baviti.

Bavićemo se spontanim spontanostima.
Šiblje se miče, lovac spontano puca u divlju gusku, u šiblju je, međutim, čovek.
Osmatračka ekipa u raketnoj bazi vidi približavanja roja iluminiranih tačkića sa istoka. Spontano javlja predsedniku USA da je u toku masovni sovjetski raketni udar. Ne lete, međutim rakete, nego, ovog puta, divlje guske.

To su stvarne spontanosti čiju prirodu bih da ispitamo.

Opet ćemo uzeti primer iz vlastitog iskustva. Ugovara se tele intervju sa B. Krivokapićem. Krivokapić je moj dobar prijatelj i dobar istražni novinar (ukoliko mu se istraga dopušta), znao sam da neće iskati od mene da ja platim njegovu radoznalost, osećao sam se bezbednim što se tiče njega (ja sam bio povod za brigu) pa ipak sam mislio da bi bilo dobro, kada bih na pitanja pismeno odgovarao, pa onda ih, u emisiji, ispod stola spontano čitao.

Krivokapić me je razuverio. Želeo je, naime, pravu spontanost. I dobio ju je. Intervju je prošao tečno, brzo, bez ijednog ponavljanja (ko će ponavljati gluposti, tu smo da ih ne ponavljamo, zar ne?). Krivokapić je rekao da je bilo sjajno (ukoliko je to od svojih pitanja mogao čuti). Tehničari su takođe rekli da je bilo – sjajno. I ja sam rekao da je bilo sjajno (ja sam možda jedini imao na to spontano pravo, jer nisam u isto vreme mogao govoriti i sebe slušati, jedva sam i Krivokapića čuo).

Kasnije su i kritičari kazali da je bilo sjajno naročito kao reklama za fabrike cigareta. Posle nekoliko dana, krivac (u značenju nadimka, a i u svakom značenju) je naš razgovor skinuo sa trake, pročitao ga i rekao M. Kovaču: “Ovde se ništa ne razumije” (doduše, meni je to rekao, ali ja sam “razumeo”). Mnogi koji su intervju slušali (i gledali, što je očevidno spaslo slušanje, kao što čovek koji preko brvna prelazi bujicu, nema vremena za njene strahote, samo za - brvno i ono što ispod svoje noge vidi) – rekli da je bio sjajan: “Tako prirodan, tako neizveštačen, tako spontan”.

U međuvremenu, dobio sam i ja traku. Iz nje sam video da ni jednu jedinu rečenicu, čak ni one koje su nešto obećavale spontano nisam završio. Da na veliki broj pitanja uopšte spontano nisam odgovorio, ili sam spontano odgovorio ono što nisam hteo. Ukratko, da sam spontano lupetao.

Naravoučenije: čovek koji nema šta da kaže može biti spontan (a da ponekad ostane i pametan; čovek koji ima, ili misli da ima, šta da kaže, mora o tome što govori najpre razmisliti. Ako ne ume brzo da misli – neka to najpre brzo napiše.

Dete je palo u vodu. Za njim skače čovek koji ne ume da pliva. On to čini – spontano. Ali glupo jer oboje se dave. (Ovo je organizovala voda kojoj se za spontane i glupe plemenitosti – jebe.)
Spontanost je, dakle, najpre glupa, a zatim neprirodna. (Osim kod ludaka, gde je prirodna i luda.) Čovek je razumno biće. (Koliko jeste, upravo zato što nije spontan. Da je spontan bio bi divlja životinja.)
*
Zabeleška povodom redakcije komentara za moja izabrana drame koje treba da izađu u X, XI tomu Sabranih dela za objavljivanje u “Književnosti” tokom 1984.

Opšte redakcije.
1) Dodati komentare dve u međuvremenu napisane drame: “186. stepenik” (Ezopovska komedija ili komedija ciljeva i sredstava) i “Five O’clock Tea” (anglosaksonska komedija).

2) Napisati uvod koji će objasniti moj odnos prema dramaturgiji, savremenoj drami i režiji, odnosu iskustva, umetnosti, itd.

3) Svaki komentar imaće svoj naslov, nezavisan od drame i svoj moto kao i drama. Zvezdica uz naslov označiće fusnotu sa curiculum vitae drame.

Posebna redakcija.
1) Na ludom belom kamenu ili Buđenje vampira (politička komedija?) Moto Borhes i Otkrovenje Jovanovo, 2-17.
Redakcija: naslov: Pigmalion 1984. Orwell-ove teze o dvomisli ovde su zamenjene drvetom na mestu gde ne bi smelo da bude. Rasprava o dvomisli? Razraditi takođe ideju o novom “vampiru” koji će se događati danas i izbeći sve istorijske maskarade i alibije originalnog. Dotaći temu o tome kakav je proces zaboravljanja kod obraćenika.

2) Razaranje govora (komedija savesti ili moralna komedija). Moto: Dnevnik, 1980.
Redakcija: Naslov – možda “Ketman” iz eseja Časlava Miloša – “Zarobljeni um”? Proširiti na praktične probleme pisca u totalitarnom svetu, ali iz jedne humoristične prespektive. Takođe je moguće iz dnevničke beleške “O spontanosti i gluposti” (15. 12. 1983) preuzeti odlomak koji se odnosi na paradoks istine i laži pod policijskom istragom, da bi se iz njega izvukla ona laganja sa mehanizmom stvaranja (laži i istine), gde bi islednik predstavljao i stvarnost i javnost.

3) Umetnost i stvarnost (komedija taštine). Moto: Knjiga propovednikia 4,11,1.
Redakcija: videti još jedan moto: ubijanje zbog samilosti je kao jebanje zbog neporočnosti (sa tel. govornice, natpis)
Naslov: “Jebanje (blud) zbog neporočnosti”?
Otvoreno govoriti o slučaju Hajnriha Bela i Katarine Blum. O dvomisli liberalne inteligencije Evrope povodom terorista (podaci iz knjige Hitlers Children) pa preko toga o većnom problemu sredstava i ciljeva.

4) Ko je ubio moju besmrtnu dušu? (klasna, pomalo klasična komedija). Moto: Marks – “nemačka ideologija”
Redakcija: naslov: “Kakva je klasna svest ljudoždera?” Ono što je napisano krajnje je nedovoljno. Dobro je počelo, ali prebrzo prešlo na ilustraciju problema u drami. Uvodni deo ogleda proširiti istorijskim primerima (opet iz ciničke perspektive): Staljin je živeo usamljenim načinom života što je kod njega stvaralo svest o apsolutnoj ugroženosti – Veliki teror je tako postao prosta ilustracija jedne oprezne svesti.

Klasa na vlasti se obogaćuju, klasa u opoziciji osiromašuje. (To izgleda ne važi jedino za proletarijat, on i na vlasti ostaje siromašan.) Bogat način života stvara prohteve kao prinudnu svest da se nešto po svaku cenu ima. Kad se to ima, da se ima još više.

Nikakva svest ne može izdržati pritisak te prinude, može ga jedino preinačiti i uzdići u žudnju za moći, kojoj ne treba ništa pojedinačno da ima, jer ima (upotrebljivo) sve, ili uviđajući da saznanja o grehu, pri čemu se dobra razdaju, moći odriče pa svest opet određuje život. Svest ovde određuje način života. (Šta je onda sa Marksom. Ponadao sam se da je bar ovde u pravu.) Svest revoluicije određuje način života pod giljotinom života, način života, giljotine, pdređuje ovde samo kako će se umreti.

Kako stvar stoji sa sirotinjom – stoji vrlo zapleteno. Trebalo bi je iskusiti da bi se problem shvatio. A ja nisam baš toliko znatiželjan.
Naći i pretresti i neke udaljenije istorijske primere.
Izvući i neke praktične paradokse: čovek postaje pošten, tek kad bankrotira, lopov kad ga uhvate. Naprotiv, moć kvari, apsolutna moć apsolutno kvari.
Pojmovi ovde još konfuzni. Izvući jasniju liniju, šokantniji paradoks.

5) Kako se kalio jedan gospodin (lingvistička komedija). Moto: Orwell 1984.
Redakcija: naslov: “K nekim pitanjima novogovora”; potpuno prekopati tekst. Postojeći je isuviše tehnički. Treba se međutim, dublja upustiti u probleme odnosa jezika i realnosti, a naročito jezika i logike, uz groteskne primere što ih ga politički (kom.) praksis u izobilju pruža. Primer: “Rakete su tu radi zaštite života". (Regan je rakete MX nazvao ‘peacekeepers’ – miročuvari.) D

Dobro zapažanje Klarina u NIN-u 1758 od 4.12.1983, str. 48/49 o Sovjetima i nezvaničnom mirovnom pokretu. Zatim Višinski o pravu i pravdi. Izjave velikih državnika u kojima se novogovorska dvomisao (dvojeverje, dvojelogika) najbolje očituje u eufemizmima: “totalno rešenje”; “elegantno rešenje” (u nauci); “ravnoteža sila (ti imaš svoje, ja svoje roblje)";

“večni mir” (u kome se, očito, ratuje samo s vremena na vreme, što bi se postiglo i bez ugovaranja večnosti za mir); “reprogramiranje dugova” (kada kirajdžiju koji ne plaća rentu, ne izbacite iz stana nego mu mesečnu kiriju prolongirate na godišnju, a zatim mu pozajmite novac da bi vam platio. Tako su javne kuće, prema Londru, sve slobodne prostitutke pretvorile u doživotno roblje.)

Bitno je ići dalje od drame u pravcu izopačenja logike, a onda činova, dela.
Kroz ceo komentar ilustrovati tezu dijalozima iz same drame “Kako se kalio …”
"Staromislitelji ne trbohoosećajući anglosak[sonci]?" (naslov)

6) Bermudski trougao (tragikomedija). Moto: geografske koordinate.
Redakcija: naslov: “Kamenje i saznanje”. Proširiti od tehničkog komentara na stvaran problem, da je i meni jasan – jer sada nije. Bespredmetno je govoriti o načinima mučenja, važan je njegov cilj. On je ovde nejasan.

Kada O Brajan muči Willsona, ovaj misli da zna šta on hoće, ali ne zna, sve do kraja. To bi kao primer i dobar put moglo da se upotrebi i u traganju za Alvarezovim motivima. Ima li u Alvarezu samo želje za pobedom, trijumfom ili nečeg od ponašanja zatvorenika u filmu “The good and the bad gay” prema Njumenu kao simbolu otpora za koga oni nisu dorasli.
Komentar bi, dakle, morao da sadrži više značajnih pitanja nego značajnih odgovora.

7) Generali ili srodstvo po oružju (vojnička komedija). Moto: Ludendorf.
Redakcija: naslov: “In memoriam jednom generalu Njegovog Veličanstva”. U glavnom u redu. Možda mali izlet u odnos objektivno – subjektivno, mašte i realnosti, naročito kad su pitanju “ratne igre” s nuklearnim oružjem. Dakle aktuelizacija generala u tom pravcu. Jedno je ludilo. Nemoguće je g. generale zamisliti kako na svom stolu prati i komentariše atomski rat. Jer ili bi morao biti pod zemljom, ili besmrtan. Besmrtan, nije, poginuo je 20. oktobra 1944. na pragu svoje kuće, Lamartinove 7 (?) u papučama, te sa njima odmah i sahranjen. Prvi uslov da nastavi svoju igru ispunjen je. Ja ne sumnjam da će ga on, kad opali, iskoristiti.

8) Five O’clock Tea. Moto: ?
Komentar je nov ali mu može poslužiti za osnovu jednog “Engleskog pisma” koje tretira “nesreću biti star u Britaniji”. Komentar treba da obuhvata rešavanje problema starijih ljudi kroz istoriju, naročito neobičnih tradicija (pojedinačnih slučajeva, takođe, roditelji se, naime, mogu i pojesti).

Pitanje da li se time samo naznačuju komplikacije koje će nastati kada se rasi starih (koje se stalno penju, naći po mogućnosti statistike) pridruže i druge neproizvodne, ljudske vrste, neizlečivi: ludaci, nepopravivi disidenti (koji se radi jednostavnije klasifikacije mogu tretirati i administrativno i medicinski kao ludaci) trajno nezaposleni, beznadežno bolesni (neke probe u povoljnom pravcu vršili su Nemci 40-tih godina); socijalno neprilagođenih (pod kojima se, recimo, na Zapadu mogu svrstati štrajkači koji ne uspevaju da se prilagode na svoju bedu; na Istoku oni ne shvataju hegelijanske čari ropstva), itd., moja verzija u nezavršenom “Drvoredu”.

9) 186. stepenik. Moto: ?
Komentar, mora se nov napisati s tim da se zadrži koristan materijal iz upudstava za režiju Radio Zagrebu. Na kratkoj analizi same drame raspraviti što originalnije večno pitanje odnosa sredstava i ciljeva. (“Kokoške ili jajeta” možda pod naslovom: “Velika kokoška i sitna jaja” gde kokoške očigledno predstavljaju sredstva a jaja – cilj. U rađanju je obrnuto, jaje predhodi kokošci.) Sredstvo je, dakle, cilj. Sredstvo = cilj. Čuveno pravilo: ne uspostavlja se diktatura da bi se sačuvala revolucija, nego se podiže revolucija da bi se uspostavila diktatura.

Pitanje je centralno da li je novinar Higgis imao prava da u smrt otera staroga Goldmana da bi se dokazala jedna istina – o stvarnom broju stepenica mauthauzenskog kamenoloma. Jer da je sve to imao prava (ako je istina viša od života) onda su i nacisti imali prava da zbog svoje istine ubijaju i ovog i druge Goldmane. Sporedna teza da li [bi] u odgovarajućim situacijama i Englezi (svaki narod, zapravo) jednako postupao, nije bitno, jer drama se ne piše da bi se izvinili Nemci, nego da bi se reklo kako ne određuju ciljevi – sredstava, nego sredstva – ciljeve.

10) U Edenu , na Istoku (optimistička farsa). Moto: prva Mojsijeva 2, 8 i Kuran (naći broj).
Redakcija: naslov: “Pod kestenom senke duge …”. Uglavnom uspeo komentar. Zadržati lirsku boju. Možda učiniti jasnim da je “onaj drugi” s Golog otoka, ali bi to bilo protivrečno sa profilom Novog koji je disidentski a ne golootočki. Možda je potrebno malo više razraditi tajanstvenu povezanost između zločinca i žrtve. Možda se pozvati na pojedinost iz Priznanja o osećanjima osuđenih da u islednicima imaju sada jedine prijatelje. Raskoljnikov i Porfirije Petrovič. Ali je bitno zadržati tugu kao osnovni ton dat pesmom.

11)Kako zabavljati gospodina Martina (farsa sa igranjem, pevanjem i pucanjem). Moto: Borhes – vavilonska lutrija.
Redakcija: naslov: “Kako verovati u stvarnost?” Zadržati samo opšti uvod, analizu drame izbaciti i zameniti je jednim kratkim filosofskim disputom, čiju pravu temu za sada ne vidim ali joj opšte granice znam i one su određene uvidom o odnosu istine i neistine. Vrlo me privlači ideja da raspravu spustim na zemlju i u istoriju (ma koju). Zabavljači zapravo predstavljaju vođe kojima je dano da stvarnost i “pravila igre” u njoj menjaju kako im je volja (i uvek tada kada im se čini da je njihova žrtva i podanik, na putu da pobedi). Izvanredan primer dao je Sartr u “Prljavim rukama”.

Drugi su gusto posejani po istoriji kominterne i boljševičke partije, u obliku tzv. zaokreta “stvarnosti”. (Ti zaokreti su ličili na regularne promene teže pri kojima je uvek veliki broj ljudi oduvan sa zemlje.) Većina će na kraju reći da je ubistvo koje vrši gospodin Martin – pobuna, legitimna pobuna bića željnog jedne nepromenljive stvarnosti i slobode koja, kako veli Orvel, počinje time da se sme reći kako je 2 i 2=4.

12) Kategorički zahtev (filosofska farsa). Moto: dnvnik 1954.
Redakcija: naslov: ovde se nema šta menjati, možda tek nešto proširiti tezu o nezavisnosti ludačkih svetova, a naročito učiniti jasnim kobno preuzimanje od strane inteligencije i uma, celog procesa shvatanja, koje je moglo već davno, da je civilizacija pošla drugim putem, biti neposredno i intuitivno. G. Valentino tada ne bi umro. Bio bi odmah shvaćen. Ovako niko ne zna šta je – hteo. Ni lica iz drame oko njega. Ni njen pisac.

13) (Psihoterapeutska farsa) Siva boja razuma. Moto: izvod iz drame.
Redakcija nije potrebna, samo naslov.

14) Rđav dan na Stock Exchange (farsa – berzanska simfonija u IV stava). Moto: dnevnik, 1970.
Redakcija: samo i eventualno malo proširenje sa uvođenjem mojih ideja o posedu. Uneti podatak da istočni Nemci prodaju svoje nepoželjne građane zapadnim – za novac. Da su Rusi otišli i dalje, premda je to više neka vrsta otkupa. (Građani su taoci vlastite vlade. Ako imaju dovoljno novaca mogu se otkupiti i otići u inostranstvo.)

15) Obešenjak (ispovedna farsa). Moto: Jesenjin.
Redakcija: ovde se mora napisati ili potpuno nov komentar – pomenuti “dramu kao ispovedaonicu” ili kompilirati najznačajnije delove tog eseja, što bi bilo lakše i bolje.

16) Tezeju jesi li ubio Minotaura? Moto: Epikurov vrt Frans.
Redakcija: zadržati elemente postojećeg teksta, naročito neudomicu, pa ga proširiti temom, o kojoj trenutno blagog pojma nemam, ili, ako pogodnu temu nađem, napisati sasvim nov komentar. Ali se on mora uneobičiti.

17) Rajnske zadušnice (okultno kriminalistička drama). Moto: Elrat: “So Little Gidding”.
Redakcija: upravo zbog tehnike objašnjenja – prvi put – treba sve kako stoji zadržati. Samo promeniti deo o paranormalnom i deo o beogradskoj verziji za 20. oktobar.
*
17. 12. 1983.
Beleške o principima redakcije dnevnika 1983. Za objavljivanje u Književnosti godine 1984.

Opšti naslov bi mogao možda biti 1983 – povratak sa Tibeta (premda se ove godine aktivno ne vraćam, ova je odluka doneta, te u uvodnom komentaru reći kako je doneta. “Ljiljana se danas vratila iz Beograda. Novosti nepovoljne (kad nisu bile?). Sedimo uz viski. Na radiju Mocart, "Praška symphonia".

Priča o ljudima koje je viđala, stvarima koje je videla, najednom, bez ikakve pripreme kaže: ‘Kako bi bilo da se vratimo?’ ‘Hajdemo’ – kažem ja. Ponašam se kao da moramo samo uzeti šešire (kao Goldman) i krenuti na avion”. Tako je bilo. Razlozi su došli posle. Da opravdaju odluku srca nečim jačim. Bio je poslednji ustupak pameti. Razlozi su se, međutim, kad smo ih pretresali pokazali dobrim.

Možda bi bili nešto manje dobri, da odluka već nije doneta. Podseća me na jednu uspomenu. U Bavaništu, gde sam na majčinom imanju proveo okupaciju, bila je jedna bara koja se zvala, ne znam zašto “Vikaja”. (Možda su iz nje noću izlazili barski duhovi i puštali čudne vapaje.)

U svakom slučaju tvrdilo se da nije za kupanje. Mi, deca, naročito ona iz Beograda, izbeglička, koja su smatrala o svetu da više znaju od seoske, nismo u to verovali, držali smo “kao svetski ljudi” da je to još jedna roditeljska laž, sračunata da nas sačuva od utapanja, ali nekako se nikada nismo odvažili da se u bari kupamo. Jednog vrelog popodneva, godine 1944, dok su saveznički avioni ….. srebrne stanjolske pantljike, leteli na Ploešći, Z. N. moj prijatelj i ja našli smo se kraj bare. Ja sam se povukao u šiblje, da …. i tako dalje, a on je ostao kraj bare, po kojoj se vukla plesniva zelena krasta žabokrečine, a tu i tamo neka pena kao na njušci besnog psa.

Kad sam se vratio zatekao sam druga do grla u vodi. “Šta je bilo?” viknuo sam. “Ništa, kupam se”. “Kakva je voda?” “Sjajna!” kazao je. Skinuo sam se i skočio u vodu. Voda je zaista bila sjajna, možda malo mlaka za doba godine, ali u svakoj drugoj sjajna. Posle dva tri dana dobio sam tešku šugu, i mazan nekim odvratnim crnim sapunom sve dok se kao zmija nisam potpuno oljuštio.

Kad smo se oporavili i ja i Z. N. pitao sam ga šta mu je trebalo u tu prokletu baru da skače, kad je znao da je zagađena. “Nisam skočio”, rekao je mirno. “Pao sam”. Razlog – da je u njoj što je voda sjajna – došao je kasnije. Šuga takođe. Uporedite ovo iskustvo sa načinom na koji sam našao sjajne razloge, pošto sam odluku povratno doneo, pošto sam se u vodu omakao, i videćete izvesnu prikladnu sličnost. Ja sam, kao nekada moj drug, u vodu pao a onda sam iz samopoštovanja smislio da sam u nju skočio. Što se tiče šuge videćemo. Valjda se ipak sve na svetu baš uvek ne ponavlja.

Ovim redovima, otprilike trebao bi da počne uvodni komentar “Dnevnika 1983”, kao objašnjenje naslova “Povratak sa Tibeta”.
Godini 1983. potrebno je takođe naći odgovarajući moto. Za sada ga ne vidim.
Kompozicija bi mogla biti podređena podeli godine na mesece koji mogu, ali ne moraju imati svoje naslove. Dakle – januar, februar, itd.
Time se, osim izuzetno, isključuju datumi unutar meseca.

Svaka selekcionirana zabeleška ima svoj naslov i biće samo ako je nužno, redigovana da ostvaruje zatvorenu celinu, koja i inače kod svake nastojim da ostvarim. (Ako imam kakav naknadni komentar, biće dodat naročitim kurzivom u fusnoti.) Tačkice unutar teksta označivaće ispuštene odlomke.
Ispuštene beleške u celini biće zamenjene samo u naslovima da se sačuva kompletan sadržaj dnevnika.

U dnevniku sam često razmišljao na neku temu u nastavcima. Takve “oglede” treba sabrati pod jednim mesecem, prvom u kome je započeta ili poslednji, kada je završen. (Iza svakog dela moraju stajati datumi.)

Još uvodim komentar u kome ću dati principe kompozicije ali i principe selekcije. Ovaj put niti nameravam, niti je moguće obrazovati ma i provizornu celinu – u smislu priče, ali je za razliku od selekcije 1948-1982. gde se neka priča ocrtavala, a duh bio razvojan i protivrečan, ovde, bez ikakve priče, duh u svojim stanjima ostaje prilično ujednačen.

Negde sam bio zapisao ili izdiktirao još jednu temu za uvodni komentar. To je izvesno odsustvo od mesta događaja a zatim “Sjajne kritike građanske klase” u nekada objavljenim dnevnicima. Toga ovde neće biti. U zemlji građanske klase jedva više da ima, ima njenih osobina u drugim klasama, ali te klase imaju svoje pisce. Ovde od građanske klase, one više, vidim samo zastupnike na televiziji. Lično ne znam nijednog. Znam inteligenciju, koja bi samo htela da bude viša građanska klasa, ali joj prokleta pamet ne dopušta. I uostalom o njoj neka pišu Englezi.

Za sadašnju kompoziciju – princip je s jedne strane kontrapunkt a sa druge – doboš torta: red paradoksa, red akcije (događaja); red uspomena; red čiste meditacije; red beležaka koji podsećaju na račun za pranje rublja, red izvoda iz štampe, sa komentarima; red prepiske; red zanatskih problema iz tekućeg rada; red lirskih redova, itd.
*