Friday, October 08, 2010

Odlomak iz dnevnika III a deo

ODLOMAK IZ DNEVNIKA III a DEO, 20. 4. 1983.

20. 4. 1983.
U odnosu na stalno promenljive uslove opstanka mi smo prosto – zamorčad, iz čijeg ponašanja, nažalost, nikakva više istraživačka inteligencija ne izvlači zaključak. Da li smo, dakle, jedan prirodan ali nekorisan – eksperiment? Besmisao koji se igra smislom?
*
Simbolični jezik. Simbolički jezik piktografske varijante protumačiće crtež, oblik ribe – pojmom ribe. Ali to može biti u njegovom prvom stepenu značenja, na prvom, empirijskom nivou smisla. Na drugom, još uvek empirijskom, ali sada posrednom (asocijativnom) crtež ribe može značiti vodu (reku ili more). U nekom trećem, višem, apstraktnom, crtež ribe označavaće mutavost ili ravnodušnost, pa čak i tajnu, nešto što o sebi ništa ne kaže.

returnma

To je taj put kojim sam hteo da stvorim ne samo nova značenja, već i nov jezik za posmrtna razmišljanja S. Njegovana, pre nego što sam ih preneo u finale VI Runa i supsumirao poslednjim predsmrtnim (brišući tako veštačke granice između života i smrti).
*
“Srebrna ruka” – pogled u prošlost, “Crveni i beli”, Graditelji – pogled na sadašnjost. Atlantis – pogled u budućnost.
*
Kami Mit o Sizifu (23)
Umor je dragocen, umor nas primorava da mislimo, da mislimo o svemu što ga je izazvalo, umor nas približava vratima, ali vrata ta su zatvorena. Samim osećanjem, prepoznavanjem umora neće se otvoriti, Moramo prepoznati i njegove razloge. Sada nastaje jedan beskonačan krug samoobmane (kojim i ne znajući štitimo svoje pravo na život, kad ga već imamo, kad smo ga već iskusili).

Tražeći uzroke umoru na kome se temelji naša briga, naše neraspoloženje (prva okrenura budućnosti, druga prošlosti, premda je briga za sutra samo projekcija neraspoloženja onim juče). Mi ih nalazimo uvek tamo gde caruju prividi.

Umorni smo od velikih neskladnosti našeg zanimanja, braka, očinskog ili finansijskog položaja, neiskupljenih neuspeha, monetarne svakodnevice ili dramatičnosti trenutaka kojima se ono prekida, koje bi morali ceniti, ali koji nas, odnekud, smrtonosno zamaraju, pronalazimo da smo umorni od svega, osim od života (zamišljamo u stvari da je sve to što smo za naš umor okrivili nešto drugo, a ne život, da je život nešto što nas mimoilazi, i da bi sve bilo drukčije ako bi dosadašnji pseudo-život i zamenili za pravi).

Tada se čine “velika spremanja u životu” s posledicom da se nakon kratkog oduševljenja novim stanjem, uvidi kako se stvarno ništa nije promenilo. Soba u kojoj smo zatvoreni ostala je ista, samo su komadi nameštaja izmenili mesta. Ono što zamara je SAM ŽIVOT. A iz njega se kao i iz sobe može izači samo na jedan način.
*
Što je za mene Arkadija u Runu VII? Kao i eden, to je u prvom redu priroda, ali ne kao sredina, kao veštački vrt, kojim se fingira neki lirski panteizam, već kao deo nas, nas koji smo nerazlučni deo te prirode. To nije romantičarski povratak prirodi, tirolska koliba Marije Antoanete u Tiljerijama, već samo saznanje enozisa. (Arkadija je dakle piktografski simbol.)

Arkadija je, potom, apstraktni prostor konačne forme jednog bića – kraj njenog očajničkog kruženja kroz oluke života. Istočnjačka – nirvana, bezobličnost i nematerijalnost koji je u literarnoj simbolici predstavljena crnim konjem, jednom savršenom, konačnom formom (najsavršenija je forma, ona koja ne postoji).

Ovo stanje nepostojanja simvoliše razlikom između prvobitne Arkadije (kod mene na početku ciklusa, a u Argu kompoziciono) koja je viđena, opipljiva, zemaljska, stvarna i konačna Arkadije (u epilogu) koja se ne vidi, koju, kao ni Crnog konja, niko ne vidi, jer je u drugoj dimenziji.

Pošto je spajanje sa prirodom moguće samo kroz telesnu smrt, a postizavanje savršene konačne forme moguće jedino u NEPOSTOJANJU, Arkadija u kojoj nestaje Simeon Njegovan alias Noemis je SMRT koja ne postoji.
*
21. 4. 1983.
(Beleške za esej “Umetnost i stvarnost”)
Pod pretpostavkom da znamo šta je umetnost (a videćemo da ne znamo sve dok ne definišemo stvarnost kojom se ona u načelu bori), da bi uopšte načeli temu, moramo definisati stvarnost. Moramo videti šta ona sve obuhvata, a šta ne (i da li ima toga što ona ne obuhvata). Moramo, dakle, definisati i njen obim i njeno značenje, njene forme i njene slojeve/nivoe.

Moramo videti postoji li spremnost višeg reda kojima umetnost treba da se bori, i one nižeg koji mora ili može zanemariti. Postoje li, zatim, stvarnosti koje znače više od sebe, obuhvataju, dakle, nešto od univerzalne strukture što kao zamršena arboracija, ispod empirije, povezuje pojave a ponekad ih snabdeva svrhom. Sve u svemu moramo znati šta je to stvarnost kojom želi naša reč/misao da se bori.

Tek potom možemo prestati da govorimo o nečem o čemu mnogi neprofesionalni posmatrači i sudije umetnosti žele prvo da govore – o načinu bavljenja stvarnošću. (Niko, očigledno, nema nikad ništa protiv izvesne, pa i tabuisane stvarnosti kao sadržaja umetničkog dela – samo su uvek protiv načina – čak i kada je on ispravan, čak i kada je jedini.

Takvi ljudi ne zahtevaju od umetnosti nikakvu stvarnost, žele naprosto da ona u nju projecira njihove ideje o njoj. Kad to čini, umetnost je OK. Kada ne čini, ona ne valja. I opet, dabome, nije reč o stvarnosti, već o njenoj interpretaciji.

Zanimljivo je zamisliti magičnu situaciju u kojoj bi jedan konzervativan politički duh iznenada postao obdaren talentom književnog izražavanja. Da li bi on jednu istu stvarnost i dalje gledao na stari način? Ja ne verujem. Čim bi stao da je interpretira, ona bi se deformisala (u meri u kojoj je talentovan), ali – umetnički, stvaralački deformisala. Pri tom bi zaboravio ili upravo tek tada osetio, da je, i bez talenta ova stvarnost deformisana, samo bez stvarnog uspeha.

(Ovde leže kameni dihotomije kod pisaca koji se bave aktivnom politikom. Pre ili kasnije, zavisi od dana, moraju se oni opredeliti, inače će i na strani politike i na strani umetnosti proizvoditi mrtvorođenčad.)
*
(Beleške o Runu VII)
Runo VII je pet lekcija (misao) pretvorena u vizije (slike) sa nadom da će ih čitalac čitati kao – misli. Primer: Noemisov susret sa Sizifom u paklu (Trakiji).
*
(“Umetnost i stvarnost”, beleške za esej)
Posmatrajte dete kada se igra nekim predmetom naše stvarnosti, stvarnosti odraslih (jer to su dve stvarnosti, zapravo dva lika jedne stvarnosti). Ono se ni najmanje ne oseća obaveznim našoj logici, premda za nju zna pa joj se i vraća, čim igra prestane.

Dete ne menja stvarnost (kao što to ni umetnost ne čini), ono je samo drukčije vidi i tumači. Putem imaginacije koja je u srodstvu i sa spasilačkom i sa ludačkom, dete će u komadu savijenog drveta videti revolver i u igri ponašaće se kao da ga ima u ruci. Kad igra prestane dete će baciti “revolver” koji će opet postati drvo.

Na početku igre “lopova i žandara” dečakova će se imaginacija izvesno vreme morati boriti sa nasleđenom logikom odraslih i sa vlastitim iskustvom da bi od drveta u kući uistini napravio revolver. Niža, objektivna, stvarnost mora biti savladana da bi ustupila mesto jednoj višoj, subjektivnoj. U vatri igre, kasnije – dozivamo u pomoć vlastita dečija iskustva – za dete će to drvo, izvesno vreme, zaista biti revolver (jer bez tog momenta uživljavanja igra nije moguće).

S umetnikom se događa nešto slično (nešto na sredini između imaginativnog poimanja i patološkog povinovanja realnosti). To je onaj presudan kreativni momenat u kome subjektivizam “oko” iza i u objektivnoj realnosti nazire i njene druge mogućnosti, druge realnosti koje normalno sazdano oko ne vidi.

(Većina ljudi koji danas tako strasno, ja verujem čak i iskreno osuđuju izvesne interpretacije realnosti u književnosti, odavno su prihvatili i priznali takvu slobodu slikarima, koji čine isto što i mi – gledaju stvarnost svojim očima – Pikasovljeve geometrizovane žene ne moraju im se sviđati, ali ih oni više ne smatraju kontrarevolucionarnim.)

Dete, ludak i umetnik (kao njihova simbioza) prinuđeni su na slobodu koja se normalan čovek odrekao shvatajući da je život moguć samo dok mu pristupamo istom logikom, inače nastaje haos. Ono što u životu umetnosti – život daje, u stvarnom životu – ubija.
*
22. 4. 1983.
(Kami Mit o Sizifu – nastavak)
“Mi živimo od budućnosti” veli Kami. Ja bih rekao da mi živimo za budućnost, ali od prošlosti. K. definicija stajala bi jedino onda kada bi pojam budućnosti bio izjednačen sa pojmom “nade”, kada bi se vrednost nedogođene budućnosti iscrpljivala u nadi kojom nas ova brani od osećanja apsurda. Kad te nade ne bi bilo – vrlo bi teško bilo naći neke umesne razloge za život.

Pa ipak je ta nada zasnovana na izvesnim iskustvima prošlosti. Bez nje bila bi ona neodređena, nefiksirana. Bilo bi to slepo hodanje po nepoznatom zemljištu, u kome znamo da ćemo negde stići, ali ne i gde. Onda bi to bilo lutanje a ne svrsihodno kretanje. Tu svrsishodnost našem životu daje prošlost, premda nam se uvek čini da se svrha nalazi u budućnosti.

Vrednost stvarima može se odrediti tek kad one prođu. Tek se u prošlosti među njima uspostavlja sistem vrednosti – koga sadašnjost (u kojoj se događaju) onemogućuje, a o kojima budućnost (u kojoj će se tek dogoditi) daje lažnu predstavu. Koreni apsurda zato su uvek iza nas, iza tačke u kojoj trenutno stojimo. Ispred nas je beskonačno polje mogućeg – jedna praznina koju mi, i ne znajući, ispunjavamo slikama, projekcijama prošlosti.

"Svi ljudi ne žive", kako želi Kami, "kao da ne znaju za smrt, nego kao nje nema" (inače se ne bi moglo živeti). To njeno “nepostojanje” u životu, iako se svuda oko nas umire, iako i mi živeći umiremo, ne razrešava apsurd, ali čini da se on većine ljudi ne tiče (da ih ne dotiče uzaludnost njihovih napora, besmislenost njihovih života).

“Sutra” je velika obmana, u prvom redu zato što će bezuslovno jednom postati juče, a onaj munjeviti trenutak u kome će ono biti DANAS, to je jedina njegova faza koja bi nas se morala ticati ali koju najčešće i ne opažamo. Upravo stoga nama vladaju i održavaju nas sećanja i nada, dva otpora duha protivu apsurda (ali i dve najbitnije potpore apsurdu). Bez sećanja i nade, apsurda ne bi bilo. Ali bez sećanja i nade ne bi vredelo živeti. Pa smo opet na istom.
*
Nekoliko ideja.
Obim moći naše inteligencije uvek se može definisati i kao granica naših nemoći. Granica između kopna i vode, pripada i zemlji i moru pođednako. Granica između spoznaja i tajne – zajednička je. Ono do čega smo dospeli određuje i sve do čega nismo stigli. Ako obimu našeg saznanja o svetu damo opipljiv oblik jajeta, ma koliko se širilo, povećavajući jaje naše spoznaje, ova kora biće uvek i kora tajne, ali tajne čiji se obim nikada ne smanjuje.

Tu je paradoks racionalistički shvaćenog saznanja, kao postupnog procesa. Ali ako bi saznanje jedne druge vrste predstavili ameboidnim polipom mogli bi zamisliti kako neki od njegovih krakova, nezavisno od obima tela prodire u tajnu tako duboko, da ostale spoznaje (ostale pipke) čini nepotrebnim.

Ako su istine povezane, očevidno je da se negde u nečemu nalazi i ona koja ih povezuje, načelo koje je cilj našeg saznanja.
*
23. 4. 1983.
Izvesna kriza koja potiče od mnogobrojnih obaveza. Većinu sam ih sam sebi naturio, ali to ne umanjuje njihovu težinu. Čini se da je povećava. Čovek se ljuti što se toliko opteretio a onda u pokušaju da ostane dosledan očevidno preambicioznim planovima, u panici da ne spozna svoju duhovnu lenjost (uspešno u međuvremenu maskiranu preteranim radom) radi sve više.

Odluka o povratku u zemlju deluje dvostruko. S jedne strane čini sve ovo danas privremenim, (pa i nevažnim), s druge dodaje postojećim angažmanima nove poslove i brige.

Rad na Runu počinje da trpi. Ne može se o polubogovima Zlatnog runa misliti sa četkom za farbanje u ruci i sa budućim stanom u Chelsey u glavi.
*
25. 4. 1983.
Sastanak sa Banševićem kod “Talk of the Town”-a. Prethodno sastanak sa čovekom koji mi pokazuje da ne znam engleski.

Banašević, visok, crn, mobilan čovek. Deluje poslovno ali srdačno, pomalo kao trgovački agent koji šarmom mora nadoknaditi nedostatke svoje robe. Izlaže program Jug. sekcije BBC. Uglavnom vesti sa komentarima koji Britaniju predstavljaju u lepom, po mogućnosti neartificijelnom svetlu. Ja onda izlažem kako zamišljam saradnju. Izražava zadovoljstvo.

(Ali ja nikako ne mogu da ga shvatim baš sasvim ozbiljno. Samo sad se sam sebi cinim prilično nespretnim agentom. A on opet teškim kupcem, koji vas ostavi u prijatnom raspoloženju , ništa stvarno od vas ne kupivši.) Rezultat: zakazati sastanak sa gospođom Krizman iz BBC radi preciznijeg dogovora.
*
26.4.1983.
Nekoliko ciničnih ideja u mikro dnevniku.
Ako je memorija ilovača onda otisci naših doživljaja u njoj liče na plitke otvorene grobove. Bolje je ponoviti trivijalno upoređenje sa grobljem u kome su, kao i na svakom groblju izvesni grobovi zarasli u korov a izvesni uvek sa svežim cvećem.
*
29. 4. 1983.
Saznanje bilo čega, osim konačne tajne, koja je nedostupna, mi čak ne znamo u čemu se ona, zapravo, sastoji – nekorisno je. Ono samo povećava obim naših – neznanja. U tome je paradoks uma, i koren onoga što zovemo duhovnim apsurdom čovekove situacije. (S Mitom o Sizifu Kamija)
*
4. 5. 1983.
(Za “Umetnost i stvarnost”)
Tamo gde nema političke slobode, pravog a ne prividnog političkog pluralizma ne može biti ni umetničke slobode. Ako je ima, ona je uslovno dodeljena, arbitrarna a ne prirodna posledica prirodne slobode.

Politička javnost je osetljiva na disonantna, izdvojena, alternativna shvatanja. (ono što se pogrešno i simplifikovano zove opozicionim) u jednom umetničkom delu – čak i kada ona nije izraz piščevih shvatanja nego nužna i konzekventna posledica umetničke stvarnosti u delu, nerazlučivi deo lika literarnog junaka – samo onda ako je ona preosetljiva na takva shvatanja u građanskom životu.

U jednoj demokratskoj zemlji (buržoaskih standarda) nemoguće je zamisliti nekog uglednog političara koji će polemisati sa ličnostima i shvatanjima nekog literarnog junaka.
*
7. 5. 1983.
Ako bi postojala samo jedna jedina misao koja bi obuhvatala u sebi svu istinu i sve istine (odnosno iz koje bi sve ostale istine nužno i logično proizilazile) onda bi samo njeno spoznavanje bilo dovoljno. Ostala bi saznanja došla po sebi. Ali, kakav bi nam život posle toga bio? Šta je život bez tajne? Golo drvo. Spoznanje ličilo bi na vešala. Plodovi saznanja u našem trbuhu ne bi nas sprečili da ga kao vešala najzad upotrebimo.
*
8. 5. 1983.
Jedan paradoks mojih “političkih” aktivnosti je u tome što ih ja s manjom ili većom upornošću preduzimam, iako sam već odavno ubeđen u njegovu apsolutnu beskorisnost. Drugi, bitniji paradoks je u tome što besmislenost mojih postupaka daje ovima izvesnu snagu, koju ne bi imali kada bih fanatično verovao u neku njihovu korisnost.

Uzaludnost koje sam svestan, nekorisnost koju priznajem, daje mojim činovima čar amaterske igre. Igra je često skupa ali je svaka cena isplativa za osećanje da se čovek sasvim nesebično uzdigao iznad tzv. zdravog razuma kao instrumenta za izvlačenje profita iz života. Ja ovo osećanje besmilsenosti i uzaludnosti ne bih zamenio ni za kakvu veru. Moj je jedini strah da budem primoran pomisliti kako sam u nečemu najzad našao neki smisao. Da otkrijem laž u koju se može, tačnije mora verovati.
*

No comments: