Friday, October 22, 2010

Odlomak dnevnika VIIIc deo

ODLOMAK IZ DNEVNIKA VIIIc

31. 12. 1983.
Ovo što ću ispisati tek je jedan ovlašan pogled na temu našeg života u posleratnim godinama (obećavam sebi da ću se tome vratiti u Graditeljima na jedan fundamentalniji način).

Potrebno je odgovoriti na izvesna pitanja iz dvostruke perspektive (ondašnjeg vremena, zašta se pouzdajem u dnevničke beleške i sadašnjeg zašta mi ostaje nepouzdano pamćenje i zrelost koja se očevidno opire zaključcima mladosti:

treba pronaći uslove u kojima smo od 1944. - 1948. godine, stvarne vlasti i uticaja na ograničeni domen u kome smo živeli (gimnazija) najviše imali kad je izgledalo da je imamo najmanje;

200244641-001treba zatim, videti odakle je ljudski, ne ideološki poticala mržnja mladih komunista, SKOJ-a, prema nama onda kada klasa kojoj smo pripadali više kao moć nije postojala, kada, dakle, vršenjem te moći nije mogla da mržnju u toj meri provocira;

treba videti zašto imam osećaj da smo tada živeli, uprkos nemaštini, bolje, uprkos ograničenim mogućnostima, punije, uprkos opasnosti - moralnije, i protivu svih okolnosti - srećnije nego danas (a da se pri tome, ako se uspe, zanemari mladost koja se boji svojim zlatnim bojama, i starost koja je kadra i zlato ugljenisati).

To su 3 prva pitanja na koja valja odgovoriti da bi se u Graditeljima uopšte mogla rekonstruisati, odnosno magijski vaskrsnuti naša postrevolucionarna prošlost.

Koji su elementi odgovora na prvo pitanje. Pokušaću da ih nađem u analizi situacije u III muškoj, preko razreda koji sam pohađao. Ona se radijalno može proširiti na sve beogradske gimnazije, premda mi se čini da je Treća bila za nas jedna od najpovoljnijih. Nju su pohađala deca uglavnom srednje buržoazije i profesionalaca.

Očevi mojih bliskih školskih drugova, ono što se sada zove "klapa" bili su advokati, lekari, bivši visoki državni činovnici, bivši oficiri (uglavnom posle zarobljeništva u emigraciji), industrijalci i trgovci (bivši, takođe), inženjeri, profesori itd. Nijedan od mojih drugova nije pripadao nekom drugom krugu, nijedan njegov roditelj nije bio sa sela, ili radnik - proleter.

Čak ni zanatlija. Vlasnik kafane je čini mi se bio "najniže" zanimanje na tim staleškim lestvicama. (Trenutno se može potpuno zanemariti činjenica da se moj život sada odvija na dva strogo odvojena plana, odnosno da sam imao jedno društvo - neposrednih školskih drugova - ono intimno sa kojim sam se zabavljao i sa režimom zajebavao, i drugo, takorekuć poslovno sa kojim sam, dakle, poslovao, odnosno protivu režima se aktivno borio.


Zanimljivo je istaći da ja nisam dopustio da se ijedan od mojih neposrednih drugova u S. D. O. J. uvede, mada sam na to bio nagovaran. Samo jedan od njih (F. M.) za nju je znao, ali za njega niko. Bio je on neka vrsta moje - sive eminencije, ali to se ne tiče ove teme.)
Nas je, dakle, ujedinjavao klasni duh, koji je, prirodno, bio jači nego u mirnodopskim uslovima, i sve jači ukoliko je pritisak revolucije na nas bio sve veći. (Zvanična organizacija S. D. O. J, čiji ću istorijat jednom ispisati stvorena je tek posle poznatog čina "defašizacije" gimnazije 1946. u zimu, premda su ilegalne grupe, pre toga, među njima i moja, delovale nezavisno jedna od druge.)

U razredu, pa i u gimnaziji, mi smo bili u apsolutnoj većini. S. K. O. J. je bio ograničen i u broju i u snazi. (U vlasti ne, ali je ta vlast bila ograničena našim brojem i našim premoćnim uticajem.) Njemu su pripadali uglavnom deca došljaka, izbeglica, ili ratne siročadi u tužnim zelenim zarobljeničkim kaputima. U našem razredu teško bi se mogli izbrojati na prste obe ruke. Činili su oko četvrtinu razreda. Mi, paradoksalno sada montanja (oni su bili žironda, oni na vlasti) imali smo za sobom aktivnu trećinu, ali duhovno i pod jakim uticajem čitavu baru, na sredini između nas.

Nije im uspevala nijedna akcija. Demonstrativno odsustvo iz škole na religiozne praznike - mada u većini religiozni nismo bili - uveliko se praktikovala. Onda je bila kao fakultativna dopuštena veronauka. Kroz 4 godine nju su predavala dva najšarmantnija i najpametnija, najobrazovanija (ali na dva načina) profesora koja sam tokom školovanja upoznao: g. Simić, teolog i g. Vučić, filosof - kasnije, ako se ne varam, oba profesora Teološkog fakulteta.

Svi smo mi odlazili na te časove - a to je bila žrtva jer su oni bili van zvaničnog rasporeda časova - i tamo raspravljali ne toliko o veri koliko o filosofiji uvek sa jednom subverzivnom konotacijom. Najzad su, očevidno, po nalogu S. K. O. J.-a veronauku počeli posećivati obrazivaniji i otresitiji komunisti (N. M. među prvima) sa takođe očiglednom namerom da nas uhode, ili bar da nas spreče da u njihovom prisustvu proturamo - ideološku kontrabandu.

Neću se upuštati u brojne primere otpora - jer to nije tema belešle - pomenuću samo ometanje časova ako nam se "ideološki" nisu sviđali, rasturanje "Demokratije" i letaka, ispisivanje parola po zidovima, bojkot komunističkih profesora (kojih je, srećom, bilo malo, inače, po svoj prilici gimnaziju nikad ne bih završio) itd.

Govorim ovde o uslovima našeg uticaja, pa se ne sme prenebregnuti ni pomoć anti-komunističkih profesora, svesno ili nesvesno ukazivali, a oni su u zbornici takođe bili u apsolutnoj većini.

Naša moć je bila tako jaka da je gimnazijsko rukovodstvo S. K. O. J. -a odlučilo na jednu revolucionarnu akciju, za koju ni do danas ne znam da li je lokalna inicijativa, ili odozgo naređena proba novog terorističkog kursa. U zimu 1946. na javnoj predstavi sličnoj ubijanju Gardia Civil u Hemingvejevom Za kim zvona zvone u sali III muške, u prisustvu direktora, pesnika i kasnije informbirovca Marka Vranješevića, izbačeno je na ponižavajući način, kao u Kulturnoj revoluciji, godinama kasnije, oko 50-tak učenika. Nemajući poverenja u "naše", S. K. O. J. je doveo radničku omladinu.

Ove prizore opisujem u Graditeljima, pa se njima ovde neću zadržavati. Hoću samo da kažem da je to naš uticaj samo pojačalo! "Bara" je uzavrela pa nam je dala nekoliko kontrarevolucionarnih aktivista na koje pre 1946. i tog događaja nismo smeli računati.

Prelazim sada na drugo pitanje ljudske mržnje naših kom. kolega u razredu. Nju ne objašnjava sasvim ideološka propaganda kojoj su bili izloženi, ni naš uticaj, dakle odgovor na prvo pitanje. Ta mržnja nije bila samo klasna, ni samo ideološka, mislim čak da je to bila u manjoj meri.

Bila su to deca i mladići iščupani iz svojih (geografskih i socijalnih) korena, kojima je nova ideologija mogla dati status, ali ne i duhovnu sigurnost, niti nadoknaditi roditelje, ako ih nisu imali što se često događalo. Oni su živeli po domovim ili kod "rođaka", u jednom trajnom getu koji je probijen (ali nikad potpuno) tek mnogo godina kasnije kada su se klasne nepomirljivosti ublažile međusobnim mešanjem nemorala i opštom korupcijom. Materijalno živeli su mizerno, duhovno su se osećali inferiorni i ugroženo (otuda i agresija) socijalno, uprkos što su pripadali pobedonosnoj revoluciji nisu značili ništa.

A bili su mladi kao i mi, željni života kao i mi. Samo mi smo svoje želje zadovoljavali. Oni ne. Ne samo stoga što se to kosilo sa puritanskim kanonima puritanskog morala - s tim bi se, ako bi za sve važio, noročito, već izišlo na kraj - nego što ni za kakav život prosto nisu imali prilike. (Utoliko su se više trošili na opštim stvarima, utapali u zajedništvo, ideje koja ih je mogla bar prividno zadovoljiti od pupka na gore, ali ne i na dole. Problemi su, međutim, ipak nastali od pupka na gore.)

Mi smo, u međuvremenu, živeli. Nije bilo kraja našim sastajanjima, provodima, žurevima iza spuštenih zavesa, sastancima sa devojkama uvek našeg soja, koje su bile i lepše i negovanije od onih do kojih su oni eventualno mogli doći. Iz Američke čitaonice, Engleske nabavljali smo džez ploče, iz inostranstva, od rođačke emigracije odela, od roditelja novac, imali stanove i kuće, sigurnost i mada to izgleda čudno jasnu perspektivu svoje budućnosti. (Mi smo tome i učeni. U tome, u uspehu, i sastoji se buržoaski duh.)

I nikada, slovima nikada, nismo pomišljali kako je njima niti nam je to na pamet padalo. (Oni su bili neprijatelji koji su se prezirali.)

Nikada nijedan nije ušao u našu kuću, niti je takva situacija bila zamisliva.

Ne sećam se da je ikada iko od nas predložio da se neko od njih na žur pozove, kurioziteta makar radi, o nekoj samilosti da ne govorimo, jer to je bilo izvan nečega što je dozvoljeno, nego prosto izvan - uma.

(Nastavak samo diktat)
Ekskluzivitet u izdvajanju (pasivnom i aktivnom otporu) bio je, čini mi se osnova našeg osećanja ispunjenosti. (Koliko se u tom ekskluzivitetu sme ići drugo je pitanje, jer čovek lako dolazi do uverenja da je najjači i najsrećniji kad je sam.)

Oskudica, uprkos koje smo živeli bolje nego danas, bila je zapravo bogatstvo, jer smi imali više nego drugi, što je praktična definicija obilja.

Ograničene mogućnosti, uprkos kojih smo živeli punije, nisu nas još stvarno doticale i to će se učiniti tek kad izgubimo bezbednost ekskluziviteta, kada ne budemo više mogli živeti od nasleđene sigurnosti nego u "stranom svetu" moramo obezbeđivati jednu novu.

Opasnosti, uprkos kojih smo moralnije živeli, bile su upravo ono zbog čega smo živeli moralnije, ili bar to osećanje imali. (Naročito ako se imaju u vidu naši roditelji i građanska klasa uopšte.) Za to nije imalo potrebe da se protiv drugog borite, dovoljno je da drukčije mislite, ali poredak, da bi formula važila, mora biti totalitaran i izdvojenosti proganjati.

I najzad, okolnosti, uprkos kojih smo živeli srećnije, bile su upravo obrnute - uslovi sreće, jer su nam paradoksalno bile naklonjene. To su one tri prethodne (oskudica koja je bila u stvari obilje, ograničene mogućnosti koje su nas inspirisale, opasnosti koje su nas vitalizirale - one čine sadržaj četvrte.
*
"Rekapitulacija 1983. iz godine Besnila".
Godina se, uprkos toga što Sabrana dela nisu izašla kako je predviđeno mogla nazvati uspešnom što se tiče plasmana rada, ali krajnje neuspelom što se tiče proizvodnje. (Dospeli smo do situacije kada je marketing i reklama važnija od produkcije onoga što se plasira i reklamira.)

Uprkos stalnim odlaganjem publikovanja Sabranih dela potvrđene nesposobnosti "Partizanske knjige" (kod koje me je privlačilo sâmo ime) uprkos kampanji bezočnih laži kojima sam bio izložen, uprkos ponudi koju imam otvorenu kod "Nolita", i sigurnosti da bi 1985. ona izašla i kod "Prosvete", ja u maju, nakon prestanka važnosti ugovora nisam sa tom kućom prekinuo nego dopuštam da se Sabrana dela odlažu za jesen 1984. I to iz pukog komoditeta.

U međuvremenu izašlo je Besnilo i postiglo izvanredan uspeh kod publike i kritike. Drugo izdanje se priprema (Da je Goldštajn direktor, već bi bilo spremljeno.) Završen je, najzad, istorijski engleski prevod (B. Johnson). Sada je prevod kod agenta koji je preporučio Floyd. (Nemam dobro predosećanje. Nikad ništa što je Floyd pokušavao nije uspelo. Nezavisno od svoje volje taj mi čovek ne donosi sreću. Trebalo je to da uzmem u obzir kad sam prihvatio predlog, koji i Bernard deli.)

Preko Dimitrijevića imam ponudu za francusko izdanje kod Jiliara, ali ni tu ništa ne očekijem. Dimitrijević mi ne uliva poverenje. Još nijedna knjiga od 3 otkupljene nije na francuskom izašla. Postoje izgledi za nemački preko literarnog agenta, ali i ta se stvar komplikuje jer "Liber" bezobrazno traži 30% od mog honorara (dočim je to 10-20). Ugovorena je serijalizacija u 5 nastavaka sa Radio Zagrebom za 1984. god. Takođe iz Amerike dobio ponudu za agenturu za film. Stvar je u velikom pokretu, ali dokle će dospeti, krajnje je neizvesno.

Izašlo je kod "Prosvete" III izdanje Vremena čuda. A kod "Rada" (Lakićević) upravo dobio pismo u kome se traži dopuštenje za II izdanje Ikara u biblioteci "Reč i misao". (Čini mi se da su tu veći, u džepnom, tiraži.) Na mađarskom je izašao Ikar i Odbrana a na češkom, mislim, Odbrana. (Na Istoku su u raznim fazama izdavanja 10 mojih knjiga, ali toliko sporo da ne verujem da ću izdanje svih doživeti.)

Na tržištu su i neke stare knjige III, IV, V Runo, kod "Prosvete" a Hodočašće i Vampir kod "Nolita".

Nešto više aktivnosti bilo je na radiu.

Dobio sam I nagradu na pozivnom konkursu Radio Zagreba sa tekstom "186. stepenik" koji je već dva puta repriziran. U januaru se sprema u Teatru Gavela predstava. Radio-drama je tražila 5 mojih starih tekstova .

Radio Bgd. kupio je "Ko je ubio moju besmrtnu dušu" i predviđa premijeru takođe za jan. 1984.

Radio tel. Bgd. je reprizirala "Vampira" a na tekst "Čaj u 5" ponudila mi je
20 000 000.

U Kruševcu je davan "Obešenjak" posle srećno izbegnutog skandala. U Kranju premijera "Generala" i "U edenu na istoku". Mihizova adaptacija "Odbrane" predviđena je za zimsku sezonu 1983/84. Crnogorsko narodno je takođe pitalo za dozvolu da "Odbranu" adaptira, ali šta je sa tim bilo još ne znam. U Ateljeu se još daje "Korešpondencija".

Međutim, radio sam malo, delimično zbog uređenja kuće za prodaju što mi je oduzelo nekoliko meseci, delimično zbog pakovanja i preseljenja, a delimično i boravka u Beogradu.

Uradio sam i redigovao izbor dnevnika od 1948-1982 koji je izlazio u "Književnosti" za 1983. (1-2, 3-4, 5, 6-7) pod naslovom "Tamo gde loze plaču".

Započeo sam sa temeljnom redakcijom svojih pozorišnih eseja koji će u 17 nastavaka izlaziti u "Književnosti" 1984. od toga sam završio uvodni pod naslovom "Pozorište kao soba za razbijanje stakla", prva dva "Pigmalijom 1984." i "Ketmani naše umetnosti".

Napisao sam jednu dramu "Izlet u zlatni Prag" ili "Čaj u 5" i sa "Žene sa Siona" poslao je Kelnu. Odgovor čekam.

Dao sam neuobičajeno mnogo intervjua i jedan odgovor na anketu. Intervju Gligorijeviću za "NIN", Grizelju za "Intervju", Hetrihu za "Arenu". Moj opširni intervju Bratiću za "Književnu reč" uz esej "Diskretne čari kompromisa" i "Morbis paili" ili "O obraćeništvu", kao i kratak Laliću za "Večernje novosti", još nije izašao. Ne znam da li je izašao odgovor na anketu "Književne kritike".

Moj glavni pravac ove godine išao je u tri pravca:
1. Eseistika o kojoj sam već ranije govorio.
2. Eseistika po dnevnicima.
3. Ekstenzivna priprema za Runo VI, VII i Atlantis.

Kompletno sam završio pripreme studije VI, VII Runa (12 traka ili 24 sata diktata, odnosno 720 str.)
Tome treba dodati redakcije Runa I, II, III, IV, V na 6 traka, 12 sati diktiranja ili 370 str. teksta.
Daleko odmakao u pripremama za Atlantis (7 traka, 14 sati diktata, 430 strane teksta.
Moj dnevnik (iznosi pored jedne sveske od 500 strana pismenog) iznosi 32 trake, 64 sata diktiranja ili strana 1920.

Diktata ima, dakle, ukupno 3440 strana, i tome treba dodati 50 strana eseja, 40 strana drame i oko 70 strana intervjua, svega oko 3600 strana ili oko 7 knjiga od 400 strana. (Iznova dnevnike valja redigovati a redakcije Runa se ne može računati pa izlazi strana preko 3200 strana.)

Ali ipak to je godina u kojoj sam nešto radio.
*
"Projekti za 1984."
1. Završiti Runo VI, VII.
2. Konačno prepraviti Atlantis (kopiranje građe sa komentarima na trakama -
nastavak.
3. Umerenijim tempom nastaviti i pripremati skupljanje građe za "Srebrnu ruku".
3a. Voditi dnevnik za 1984.
4. Napisati pozorišni komad "Vršilac dužnosti".
5. Za Bgd. televiziju radio dramu "Čaj u 5"
6. Napisati novu dramu (jednu) za Radio Zagreb.
7. Redigovati dnevnike 1983. za objavljivanje na jesen 1984.
8. Započeti sa obnovom starih dnevnika unatrag - umerenim tempom.
9. Završiti još preostalih 15 eseja o mojim dramama za "Književnost", 1984.
10. Generalno koncipirati zbirku priča 1999.
Ovaj predlog plana prodiskutovati sutra, na I dan godine 1984.
*

No comments: