Wednesday, October 06, 2010

Odlomak iz dnevnika I deo

ODLOMAK IZ DNEVNIKA I DEO, 20. 3. 1983.

Ljudi koji znaju zašto umiru, znaju i zašto su živeli, ali kad doznaju zašto su živeli pitate se zašto su - umrli?
*
Najedno se sećam kad sam odlučio da napišem knjigu o Vizantiji. (To je “Srebrnom rukom” tek kasnije postalo.) Kad sam pročitao Vojvodu Velizara Graves-a, pisca koga sam sa zadovoljstvom čitao kad je pisao o Runu.
*
Apis može da bude pristrasan, ali ne i sud.

7moses
*
Popodne poseta Perišića. Zamoran razgovor do 3. Obrazovan, obavešten, artikulisan. I za njega je 1968. bila inicijacija u slobodno učenje. Kanosa zaboravljenog dostojanstva, što ga je partija pretvorila u pokornost. Tada je izbačen i do danas nije vraćen. Ne vidim da bi ponovo ušao.

Odbacio je dijalektički materijalizam ali prema izvesnim aspektima marksizma zadržao simpatije. Marksizam je (pretpostavljam onaj mladi) još uvek upotrebljiv ključ. (Problem nikad nije u ključu; ali je uvek u onome koji ga u ruci drži, ko njime otvara zapečaćene istorijske brave.)

Govorimo o zajedničkim profesorima. Sa poštovanjem govori o prof. Kronu. Sa razumljivim prezirom o B. Šešiću, izmetku Nedeljkovićevog kuhinjskog (sobarskog) lakejskog shvatanja filosofije.

Njegova supruga, takođe kritičar, Jarina je kći, ne uzdržavam se da ispričam priču Dragog o Ribnikaru. Prima je rezervisano. Uostalom to je jedan pogled na stvar. Ne čini mi se da je 1943. ljubav Gestapoa prema muzici mogla da Ribnikara spase.

Radi u Andrićevoj zadužbini.

O Andriću priča zanimljivo i dugo. Upoznajem ga sa Palavestrinim testamentom, ne zna za njega. U dva za koje zna govori se uglavnom o novčanoj strani smrti. O usamljenom Andriću. Govorimo o smrti Andrića i Crnjanskog.

Dosta dugo govorimo o mojoj Argonautici, nastojim objasniti Argo kao alegoriju Elevsinskih misterija. Ne uspevam da budem jasan. Ali on suštini shvata. Naravno ja ne mogu računati samo na obrazovane čitaoce. Skreće pažnju na Štajnerovu mitologiju.

Govorimo o “Golubnjači”. Uspešno mi daje sliku drame u kojoj očigledno dominira mitski elemenat. Potresna je. U začinjanju kampanje igrao je ulogu i moj stari znanac Berisavljević. Sećanje na noć kod Boškovića.

Govorimo na isti način o Trenu 2 (koju su veli u igru ubacili Bosanci), o slabom Nožu, o pakosti vulgarnog, dekorativnog nacionalizma, što su ga suštinski indukovale republičke kamarile. Uspešno pravi poređenje sa naslednicima Aleksandrovog imperija tzv. dijadosima.

Visoko mišljenje o Zupanu i Kovaču. Govorimo o stvarnosnoj prozi, pravoj i rđavoj. Shvata da aktuelnost ne obezbeđuje automatski i trajnost. Treba dotaci univerzalnost. Nekada mladi pisci (Savić, Stevanović) već sada osećaju pritisak onih mlađih.
*
22. 3. 1983.
Runo je sklopljeno po principu statora i rotora. U svim epizodama postoji jedna doslovno nepomična vremenski i prostorno nepomična tačka (statos) oko koga rotiraju veće i manje jedinice hronoloskog vremena. Već i opšta pozicija glavnog junaka – Gazde – statičan je u doslovnom smislu reči.

A Runo dozvoljava tokom nekoliko sati sedenja u fotelji na Badnje veče godine 1941. sve epizode koje iz ove proizilaze princip u raznim oblicima variraju. Moskopoljsko razaranje odvija se u nekoliko sati prolaska čaršijom i čekanja na jednoj anti godine 1769. Gazda, na dva mesta, paralelno vodi rat sa sinom Stefanom oko Turjaškovih fabrika anilina.

3. tom dat je kao rotor oko šminkanja Sulejmanovog jedne sigetske noći 1566. IV tom ima samo dva statora, u prvom većem delu prepisku koja samo prividno princip zaobilazi ali ga samom činjenicom statičnosti korespondencije, uspostavlja na višem nivou, u drugom manjem stvari se rotiraju oko Lupusa koji leži na samrtnoj postelji.

U V tomu nekoliko punktova čine statorsku osovinu: vanvremeni srpski avetinjski sud vezan za 1941. i fotelju, banket nebeske skitije i svođenje računa u Gazdinom kabinetu.

U VI knjizi Simeon Gazda je nad odrom poslednjeg Obrenovića 1903, nad “ratnim” dnevnikom poginulog sina Simeona 1911, imobiliziran u pismu viz. logoteta god. 1298, u ključnoj dramskoj radnji Velike seobe Srbalja 1690, u Hagiji Sofiji 1454, na optuženičkoj klupi i kraj Tomanijinog odra 1919. U VII knjizi pod statorom se može uzeti scena na svetom elevsinskom bunaru tzv. Kalihoronu (?) gde Noemis zatiče Demetru i trakijska obala.
Jedini deo Runa u kome taj princip kao da je izneveren je paradoksalno Argonautika (bezvremeni mit) u kome se stvari zbivaju u redu hronološkog vremena.
*
23. 3. 1983.
(Beleške o Runu) VREME KAO VRTAČA.

Slika vremena kao dinarske vrtače, čiji se kameni segmenti šire prema vrhu, a sabiraju u jednoj najnižoj tački. Ilustracija: VI knjiga, 3 parnice, epizoda 1903. Najširi krug (oluk).

30. maja noću Gazda prisustvuje sahrani poslednjeg Obrenovića i razgovara sa mrtvim Aleksandrom. Drugi krug (oluk) koji iz prvog proizilazi, ali je od njega prostorno – vremenski (hronološki?) širi, je noć sa 28/29. kada Hadži Toma i Gazda iz kapije ruskog poslanstva preko puta dvora posmatraju prevrat i na osnovu zvukova i Hadži Tominog poznavanja plana rekonstruišu tok ubistva.

Treći oluk je još širi, jer stojeći u kapiji seća se (iz sećanja) Gazda na izvesne momente iz vladavine Aleksandrove koji su do prevrata doveli. Najširi spoljni krug kojim se ova vremenska vrtača spaja sa drugim vremenskog geološkog masiva, obuhvata sećanja i na Obrenovićevce i predstavlja personalni – istorijski oproštaj sa njima.

No comments: