Wednesday, April 30, 2008

Vreme reči-XVf deo

Iz knjige Borislava Pekića “Vreme reči”, Beograd, BIGZ, SKZ, 1993. Izbor Ljiljane Pekić.

“Onima koji nisu bili nevini“ – (nastavak) razgovor vodila V. Roganović, „Borba“, Beograd, 28. 9. 1989. (Razgovor objavljen u još dva nastavka, pod naslovima: „Revolucije su osvetoljubive“ i „Život u tečnom stanju“, 28. i 29. 9. 1989.)

Mnoga viđenja naših aktuelnih prilika saopštili ste poslednjih godina Englezima, iz svoje, nemale „anglosaksonske distance“, u vidu duhovitih komentara na londonskom radiju. Sada, kada ste, po svom uobičajenom letnjem ritualu, ponovo u Jugoslaviji, čini li vam se, iz ove srednjobalkanske perspektive, ta situacija i dalje tako (tragi)komičnom?

Face of Anguished Man

Moram vas, uz izvinjenje ispraviti. Nisam ja ni u kakvom „uobičajenom letnjem ritualu“, pogotovu što on već od maja traje, ja sam u procesu trajnog povratka u zemlju. Usled izvesnih razloga sve to ide sporije nego što sam pretpostavljao. A i da nije tako, niti sam ikad, niti sad sve što se kod nas događa posmatrao sa „distance“.

Ona je samo geografska. Ona nije ni duhovna, ni emotivna, ni građanska. I moram priznati, iz ma koje nas perspektive posmatrali, a ja bih voleo da to bude evropska, ne bih voleo da budemo ni njena komedija, ni njena tragedija, pogotovu ne – tragikomedija.

Jedan mi je prijatelj rekao da je naša situacija tragična, a da je komičan samo način na koji pokušavamo da je rešimo. Drugi je kazao da je situacija komična, ali da nam načini rešavanja tragični. Moje je pitanje bilo – ko je od njih optimist?

Živeći godinama pod bremenom vlastite političke „krivice“ i „kazne“, osetili ste i ekskomunikaciju vlastitih kolega, godinama su vam, po nalogu uticajnih pisaca, rukopisi kod izdavača, a bio vam je, iz istih razloga, uskraćen pristup u PEN?

Ipak ste, i pre svog talasa „rehabilitacije“ (ako smemo da primenimo taj medicinski izraz) i bez oficijelnog „pomilovanja“ isplivali: dobili ste najviša literarna priznanja, esnaf vas je primio na velika vrata, a evo, u poslednje vreme, i medijski ste ponovo prisutni?

Vaše pitanje osećam kao neku vrstu saučešća prema mojoj nekadašnjoj situaciji. Međutim, ona ga nikad nije zasluživala. Meni je u životu, bar do sada, uvek bilo relativno dobro, pa i kada su drugi hteli da mi bude rđavo. Skoro bih rekao da mi je kao po pravilu, bolje postajalo ako bi se neko trudio da mi bude gore.

Moje su stvarne neprilike, neka vrsta diskonfornosti u prvom redu, obično dolazileod policije, pod čijom sam prismotrom dugo nakon pomilovanja bio. Čini se da na njih nisam ostavio povoljan utisak. Isleđivan sam prvi put posle uspešnog bekstva nekih mojih drugova preko granice.

Godine 1970, posle odluke da se s porodicom preselim u Englesku, bio mi je oduzet pasoš i ja sam godinu dana bio odvojen od supruge i ćerke. Motivi u obrazloženju nisu navedeni po uzansama diskredicionog prava, a sumirana su u opasnosti koju sam predstavljao za bezbednost zemlje.

Objašnjenje je malo kilavo, ali je nekakvo. Ta je godina za mene bila teža od dugogodišnje robije. Nada mnom je opet vođena istraga pod smešnim tehničkim okolnostima, ali s nešto ozbiljnijim ciljevima. Nije uspela. Nije za uspeh ni šanse imala, pa ljudi u tom angažovanju nemaju šta sebi prebaciti.

Više bi mogli žaliti oni koji su me u međuvremenu regularno otkucavali. A da je za kucanje, s obzirom na moje psihološko stanje, više nego na neko političko uverenje, bilo ponečeg, ne poričem. Uglavnom iz oblasti famoznog 133. čl. Krivičnog zakonika, čija me sveobuhvatnost i danas impresionira.

(Primećuje se bedno opadanje mog značaja, jer je taj čin sasvim bezazlen u odnosu na one na osnovu kojih sam prvi put bio suđen.)

Deo zasluga za tako srećan ishod istrage pripada, međutim, i stranoj javnosti.

Pasoš mi je vraćen posle velikih članaka u nemačkoj štampi o mom slučaju i dobijanja NIN-ove nagrade za roman „Hodočašće“. Nadao sam se da je time afera okončana.

Otputovao sam u London. Nakon toga, pet godina nijedna moja knjiga u zemlji nije objavljena, a svi su ugovori sa mnom raskinuti bez ikakvog objašnjenja, ukoliko se lakonično saopštavanje raskida nekim objašnjenjem ne smatra.

Jedno je preduzeće odbilo da štampa već predate rukopise novele „Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana“ i „Odbrana i poslednji dani“ (upravo se prikazuje film R. Grlića „Đavolji raj“, snimljen prema ovom delu), kao i roman „Kako upokojiti vampira (kasnije nagrađen prvom nagradom na anonimnom konkursu Udruženih izdavača);

drugo je raskinulo ugovor o štampanju zbirke mojih drama, većinom emitovanih na nemačkim i holandskim radio-stanicama, a kasnije, naravno, i na našim.Doznao sam kako je to izvedeno. Ista ili slična lica u obe Kuće, moje profesionalne kolege, izjavila su kako pišem u „Tajmsu“ i govorim preko BBC-a protiv svoje zemlje.

Možete misliti! Kao da je „Tajms“ lokalni listić neke provincijske opštine koji će s ulice angažovati kao komentatora baš Borislava Pekića, apsolutnog anonimusa, tek došlog s aerodroma Hitrou!

Što se tiče druge optužbe, ona se, ali petnaest godina kasnije – kakva dalekovidost mojih ideoloških tutora – pokazala tačnom. Danas govorim preko Radio-Londona, ali, nadam se, ne protivu svoje zemlje.

Ne znam kakvi su bili motivi ovakvih insinuacija, osim možda da budem nateran u emigraciju, čime bi se sve optužbe protiv mene makar i post festum dokazale kao ispravne.

Tuesday, April 29, 2008

Vreme reči-XVe deo

Iz knjige Borislava Pekića “Vreme reči”, Beograd, BIGZ, SKZ, 1993. Izbor Ljiljane Pekić.

“Onima koji nisu bili nevini“ – (nastavak) razgovor vodila V. Roganović, „Borba“, Beograd, 28. 9. 1989. (Razgovor objavljen u još dva nastavka, pod naslovima: „Revolucije su osvetoljubive“ i „Život u tečnom stanju“, 28. i 29. 9. 1989.)

Kako o tim mladalačkim političkim zbivanjima sudite danas, sa stanovišta aktuelnog trenutka u zemlji?

304 - Dental Appointment

U „Godinama koje su pojeli skakavci“ ne sudim nikome i ničemu, ni svojoj mladalačkoj delatnosti, ni onima koju su, sledeći svoje ideje, učinili da joj bude teže nego pod nekim normalnim okolnostima.

U tim knjigama ja se jednostavno – sećam. I kako rekoh, ne uvek besprekorno.

Ne jednom, naglašavali ste ličnu krivicu i „okajavanje“ u vidu kazne koju ste pošteno odslužili u povodu procesa u kojem ste osuđeni za protivdržavnu delatnost.

Mislite li danas da je „građanska neposlušnost“ krivica koju treba tako rigorozno kažnjavati ili ste u to svoje priznanje „greha“ uneli i dozu samoironije?

Ne, gospođo Roganović, ja niti naglašavam, niti umanjujem činjenicu povrede postojećeg Krivičnog zakona od 1948. Na sudu sam odgovorio da se osećam krivim delimično. Na pitanje suda kako to valja shvatiti, rekao sam da se „osećam krivim što sam povredio zakon, ali ne i zbog motiva s kojih sam ga povredio“.

Distinkciju sam i do sada zadržao. Kada bih nešto drugo kazao, protivrečio bih svojoj naklonosti prema vladavini Zakona.

Ono što smo mi posle rata preduzimali nije bila „građanska neposlušnost“, bar u onom demokratskom tumačenju koje joj ja dajem, kao legalnom alternativnom načinu borbe protiv ugrožavanja građanskih ili nekih drugih legitimnih prava, nego tajna antidržavna organizacija s jasnim natidržavnim ciljevima, dakle kršenje Zakona, bez obzira šta o njemu čovek onda ili danas mislio.

(O njemu sam, naravno, mislio kao o obliku bezakonja, ali je formalno to bio – Zakon.)

Najzad, ništa ja nisam „okajavao“, ja sam samo izdržavao kaznu koja mi je po tadašnjem krivičnom cenovniku dosuđena za većinu dela koja sam počinio, izvesna koja nisam, izbegavši, u međuvremenu, kazne za ona koja sam počinio, ali se za to nije znalo.

(Neka je pakosna ravnoteža ipak postavljena.) Što se tiče rigoroznosti kazne, pa ona je onda bila normalna. Mi smo čak i odlično prošli.

Bila je to najteža godina Informbiroa. Bili smo zlobno iznenađenje za UDBU, pogrešna karta u ruci koja dobija. Oni su verovali da su s „desnicom“, naročito omladinskom, završili. Od 1945. do 1948. nizale su se studentske organizacije, hvatane su i osuđivane.

Građanska klasa je ekonomski, politički, pa i fizički bila ruinirana. Odakle sad ovi? Šta će im kojeg vraga neka „desnica“, kad ne znaju ni šta će sa svojom „levicom“?

Kakav je, u vezi sa tim ličnim iskustvom, odgovor na pitanje: do koje mere pravnu državu treba štititi a da ne bude na uštrb elementarne civilizacijske humanosti?

Što se tiče vašeg poslednjeg, najzanimljivijeg potpitanja, naravno da se i pravna država mora štititi - između ostalog da bi pravnom ostala - ali, rvo, paša zemlja se ni sada, pogotovu posle rata nije mogla u takvu vrstu zemalja računati, i drugo, osnovno je pitanje mere i načina te zaštite, koje je aktuelno i u najdemokratskijim zemljama.

U Britaniji, gde živim, permanentne su debate na tu temu, mahom na aktuelnim slučajevima vezanim za Irsko pitanje i međunarodni terorizam, iako je to zemlja ne samo sa živom demokratskom tradicijom i osetljivim javnim mnjenjem nego i sa prilično efikasnom demokratskom praksom.

U principu, pravnu državu ne bi trebalo napadati ili se od nje braniti ilegalnim sredstvima, jer bi legalna za svrhu odbrane ili proširenje izvesnih prava morala biti dovoljna. Principi, na žalost, ne uređuju istoriju.

Ako se, na primer, u funkcionisanje pravne države umeša nacionalnoistorijski momenat, kao i Svernoj Irskoj, načela pravne države, naročito njenog policijskog aspekta, dolaze u grdno iskušenje. Policija i najpravnije države sklona je tada izvesnim prečicama.

Zato je, između ostalog, nužno informisano javno mnjenje, nezavisan sud, civilizovano zakonodavstvo, slobodna štampa, pravi parlament, koji podrazumeva opoziciju.

Tek tako te prečice mogu biti izbegnute ili onemogućene (ukoliko se, dabome, za njih sazna).

Monday, April 28, 2008

Vreme reči-XVd deo

Iz knjige Borislava Pekića “Vreme reči”, Beograd, BIGZ, SKZ, 1993. Izbor Ljiljane Pekić.

“Onima koji nisu bili nevini“ – (nastavak) razgovor vodila V. Roganović, „Borba“, Beograd, 28. 9. 1989. (Razgovor objavljen u još dva nastavka, pod naslovima: „Revolucije su osvetoljubive“ i „Život u tečnom stanju“, 28. i 29. 9. 1989.)

Pored ostalih, pominjana je i navedena aktivnost i inicijativa Milana Grola u vezi sa pokretanjem ove omladinske „stranke“? Kakva je, zaptavo, njegova uloga u svemu tome?

Zlatno runo.jpg

Nikakva, apsolutno nikakva. Potpredsednik prve vlade Josipa Broza niti je s našom zaverom imao veze, niti je za nju znao. U II knjizi sam dao autentične zapisnike naših saslušanja koja se tiču bizarnog pokušaja da sa g. Milanom Grolom i njegovom Demokratskom strankom, naknadno, tek u policiji, uspostavimo vezu.

(Premda je većina nas na ovaj ili onaj način s delovanjem Demokratskog kluba 1945. simpatisala, raznosili smo “Demokratiju” i njene ideje, itd.) Poznato mi je da je on lično bio postojan protivnik svih ilegalnih preduzeća, a za striktno poštovanje zakona čak i kada je njegova parlamentarna karijera, uprkos sporazumu Tito – Šubašić, prilično nezakonito onemogućena.

Tačnije rečeno, kad su nezakonitim sredstvima stvoreni uslovi da se on, zajedno s ostalim opozicionerima, iz parlamenta i javnog političkog života zakonito ukloni. Kome je trebalo da se politički eutanazirani Milan Grol kompromituje, i to u trenutku naše nasušne potrebe da odnose sa Zapadom popravimo, nepoznato mi je.

Poznajući tehniku istrage, siguran sam da je ideja mogla poteći jedino s najviših vrhova partijske vlasti, i da je, ma koliko profesionalno ambiciozan, naš islednik, bez naloga, samoinicijativno nije ni mogao ni smeo par meseci onako uporno negovati. U slučaju g. Grola, međutim, i mi smo ostajali uporni.

Ne laskam time sebi. Ne mislim da je naša upornost i odbijanje svake veze s njim dovela do gubljenja interesa istrage za Grola. (Ko poznaje policiju, zna da nečija upornost njen interes uvećava.)

Jednog je dana g. Milan Grol jednostavno nestao iz pitanja koja su nam postavljana isto onako volšebno kao što se negde na sredini istrage iznenada pojavio. Drugo, suprotno naređenje je stiglo. Neki se projekat promenio. Ali to je već stvar istoričara.

Zašto je tokom same istrage, došlo do zaokreta – do minimiziranja i redukovanja značaja ilegalne stranke kojoj ste pripadali?

Moje je mišljenje da je do redukovanja značaja ove omladinske stranke došlo zbog pobede pragmatičnog političkog razuma, uviđanja da će monst-proces (a i naš s 22 okrivljena u dve grupe već nije bio sasvim mali)

biti psihološki kontraproduktivan i u protivrečnosti sa zvaničnom propagandom koja je izračunala da je egzaktno 99,99% omladinaca oduševljeno tadašnjim stanjem u zemlji, naročito izabranim putem u sjajnu budućnost, ovo što je danas naša sadašnjost.

Revolucije su, naročito posle trijumfa, osetljive na zaostali otpor. One su, zapravo, uvek na sve osetljive.) Kako voli da ima sve uza sebe, a to je logički nemoguće, revolucionarna vlast dopušta mizernoj manjini da joj se suprostavlja – odnosno, ne dopušta, nego se ta beskrupulozna manjina opire, a onda dolazi skrupulozna narodna volja koja taj otpor krši.

Paradoksalno je, međutim, da se takvoj beznačajnoj, slabašnoj, bednoj, pigmejskoj manjini pridaje neproporcionalno krupan značaj. Ova disproporcija u tretmanu opozicije bila je sve do skoro prilagođena realnom socijalizmu.

Kompartije su trajno bile angažovane u epskoj borbi sa šačicama izroda, s kojima bi, po takođe epskim rečima jednog od naših lirskih političara, nakraj moglo izaći nekoliko ratnika u penziji.

Sada ima znakova – nikako pouzdanih, jer među znakovima su i kineski tenkovi – razumnijeg stanovišta da legalne političke manjine ne samo da nisu opasne po stabilitet civilizovane zajednice nego su neophodne za njen zdrav život, za vitalitet njene demokratije. Toliko ponegde važne da bi država propala pre bez svoje opozicije nego bez svoje vlade.

U čemu se, osim programskih ciljeva, delatnost vas „desnih socijaldemokrata“ razlikovala od delovanja vaših školskih drugova marksista informbirovaca i kako ste se vi uzajamno „gledali“ i podnosili?

Možete misliti kako smo se gledali? Ako smo se gledali uopšte, bilo je to preko nišana. Sličnih primera animoziteta ima i danas možda samo u sportuizmeđu histeričnih navijača tradicionalno konkurentskih timova. Druženje sa komunistima je bilo izvan svake mogućnosti.

U naše kuće našom voljom nikad nijedan nije stupio. Ne verujem da se danas može shvatiti taj stepen fanatične međusobne netrpeljivosti, čak i ako se uzme u obzir sve šta su od novog stanja trpele mnoge od naših porodica. Osećanja su, naravno, bila u punoj meri recipročna.

A sad da, iz perspektive onog vremena, korigujem neke pojmove koje koristite. Pojam „marksist“ je ideološki, „informbirovac“ praktično politički. (Sve koji su propatili Goli otok zovu informbirovcima, premda je takvih tamo bilo zanemarljivo malo prema onima koji su stradali bez razloga.)

Za nas, međutim, sve su to bili prosto – komunci. S nađe strane, bar u SDOJ-u, bilo jw građanskih demokrata, levih i desnih socijaldemokrata, liberala, pa i poneki konzervativac, ali radikalne desnice, pogotovu šovenske nije bilo.Organizacija je bila jugoslovenska i po sastavu i po programu.

Bila je, dakle, kako se sada voli reći, pluralistička. Ali, kao što je i danas taj pojam pomalo nejasan, tako je bilo i onda. Samo to je razumljivo, zar ne? Mogućnost za razna mišljenja i njihovu borbu odlika je legalnih demokratskih udruženja. U ilegalnim uslovima za duge debate malo ima vremena i volje.

Zašto je to tako?

Zato što predlaže sve teorijske, istorijom usavršavane i praksom verifikovane projekte klasične demokratije, pravne i socijalne države, i efikasne preduzetničke ekonomije, za koje vidim da na velika, nekad tako tesna, vrata ulaze u političku svest vladajuće stranke i njene strateške programske orijentacije.

Možda je u pitanju druga interpretacija, nova verzija, poseban način, ali je sadržaj neizbežno stari. Sve su to stare, usled naše bolesne žudnje za inovacijama, zaborabljene istine evropske civilizacije kojoj Balkan pripada ne samo kao njeno geopolitičko područje već i kao područje njenih kulturnih izvorišta.

Sunday, April 27, 2008

SRECAN USKRS

SVIM CITAOCIMA OVOG BLOGA CESTITAM USKRS I ZELIM DA GA U MIRU I RADOSTI PROVEDETE, SA NADOM DA SE PEKICEVA BAKLJA NECE UGASITI.

Vreme reči-XVc deo

Iz knjige Borislava Pekića “Vreme reči”, Beograd, BIGZ, SKZ, 1993. Izbor Ljiljane Pekić.

“Onima koji nisu bili nevini“ – (nastavak) razgovor vodila V. Roganović, „Borba“, Beograd, 28. 9. 1989. (Razgovor objavljen u još dva nastavka, pod naslovima: „Revolucije su osvetoljubive“ i „Život u tečnom stanju“, 28. i 29. 9. 1989.)

Ukoliko je takvu autentičnu verziju uopšte moguće ponovo sklopiti što decenije od nje više odmiču?

Inundation

Nastojim zato da ispričam priču koja će upravo tako nešto neobično probati. Ne da budem objektivan, jer mi je to nemoguće, već da tuđe subjektivnosti svojoj suprotstavim i tako stvorim uslove za primicanje nekoj plauzibilnoj opštoj slici vremena.

Nisam se dosada konsultovao s ljudima koji su delili moje mišljenje i moju sudbinu. Čak i kad su njihova iskustva bila daleko dramatičnija i bolnija, njihova sećanja nisam u obzir uzimao. I očigledno – to sam već saznao – napravio sam niz ogrešenja o istinu, pogrešaka u opisu i tumačenju situacija u kojima smo se zajedno našli.

Ima tu poremećaja u hronologiji, omašaka u datiranju, logičkih nemogućnosti koje sam u redakciji i sam otkrio, ali da ih objasnim nisam uspeo. Neke se stvari uopšte nisu događale kako sam ih ja video – druge, naravno, jesu – i za to recimo, prema meni jednom, ima pet protivsvedoka.

Ja to nisam činio ni svesno ni namerno, premda se ponegde mogu naći i ubedljivi psihoanalitički motivi, najčešće na moju štetu. (Ja sam, recimo, za razliku od mojih drugova, uporicao, da je nama petorici prvooptuženih pretila smrtna kazna, ne samo zakonom – to sam, naravno, znao – nego i tužiočevim zahtevom.

Poricao sam takvu mogućnost sve dok u svom dosieu, K-147/49, dobijenom iz Palate pravde, u sudskom zapisniku nisam naišao najednu od poslednjih rečenica iz pledoajea državnog tužioca koja glasi: „Ne tražim najoštriju kaznu za optužene.“ Tek tada je Smrt izvedena iz sudnice, premda verujem da, ni dosuđena, ne bi bila izvršena.

Ali zašto sam na nju zaboravio? Da ne odugovlačim, s obzirom na sve ovo, „Skakavci“ su delom fikcija. Postali bi dokument kada bi u njih stala ravnopravno i tuđa viđenja istog događaja. I staće. Ali tek kada završim s prošlošću kako je ja vidim.

Tada ću, u konačnom izdanju, sve moje fusnote, ukoliko budu ostale relevantne, povući u glavni tekst, a fusnote prepustiti verzijama mojih prijatelja, ukoliko su još živi i spremni da pomognu u onome što se zove vaspostavljanje istine. (Ni ona neće biti potpuna, ali će svakako od moje pojedinačne biti potpunija.)

Prva, ona skeletna dimenzija „Skakavaca III“ mora, nema sumnje, biti robija. Ali, kao što u II skeletnu dimenziju čini Sud, a meso oko tog skeleta je prošlost, naši činovi koji su nas kroz tu posleratnu prošlost do suda doveli, dakle kretanje unatrag, tako će u „Skakavcima III“ glavna tema predstavljati „vreme unapred“, ono što nas je posle zatvora „na slobodi“ čekalo.

Druga knjiga razloge za svoju radnju nalazi u vremenu koje joj prethodi (1944-1948), treća svoje posledice u vremenu koje joj sledi (1954-?). Prošlost je određivala robiju, a robija budućnost. Iz toga će izaći slika zatvora kao naročite civilizacije, a civilizacija slobode kao naročitog zatvora.

Naravno, čitalac ne treba da se plaši da će to biti naučna studija za koju sam nekompetentan. Oba zatvora o kojima će se govoriti puna su događaja, iznenađemja – najčešće neugodnih – muka, tegoba, nesreća, ali i boljih strana zatočenja.

Rekla bih, ipak, da ste onaj, ponajmanje poznat period svoje mladosti, najranije posleratne godine, sačuvali za sebe (ili neko drugo, bolje vreme). I danas, posle četiri decenije, veoma je malo svedočanstava o pokretanju, programu i delovanju Savezu demokratske omladine Jugoslavije. Kakva je to stranka bila, koliko je organizovanih članova, otprilike, imala?

Idemo redom. Naravno da sam izvesne stvari sačuvao za sebe, ali ne zbog sebe, već zbog drugih. O Savezu demokratske omladine Jugoslavije malo se zna. To je istina. I to je prirodno. Bila je to ilegalna organizacija čija je osnovna obaveza da se o njoj ne zna. I dok se znalo nije, bilo nam je dobro.

Kad se saznalo, stvar je propala, bar do mere do koje se za nju saznalo. Kasnije se, takođe, o njoj malo znalo jer nije u prirodi nijednog poretka da pravi reklamu protivnicima, čak i kad su savladani. U II knjizi „Skakavaca“, međutim, rečeno je sve što je u ovom času potrebno da se o njoj, njenim ljudima, njenom programu i ciljevima zna.

Uglavnom sa arheološkog aspekta. Jer SDOJ, ponavljam, nije tema knjige, tema je – vreme SDOJ-a i SKOJ-a. I najzad, koliko je članova imala nikad nisam znao. Ja sam bio njen Politički, a ne Organizacioni sekretar. (Srećom!).

Koje su još ličnosti bile „umešane“ u slučaj SDOJ-a?

Na to pitanje u istrazi sam odgovorio delimično, ukoliko sam bio primoran tehničkim okolnostima islednog procesa. Na sudu sam, prema jednom zapisniku, odgovorio: „Organizacija je bila jaka.“ Morate mi oprostiti što ću i sada ostati dužan pravog odgovora.

Saturday, April 26, 2008

Vreme reči-XVb deo

Iz knjige Borislava Pekića “Vreme reči”, Beograd, BIGZ, SKZ, 1993. Izbor Ljiljane Pekić.

“Onima koji nisu bili nevini“ – (nastavak) razgovor vodila V. Roganović, „Borba“, Beograd, 28. 9. 1989. (Razgovor objavljen u još dva nastavka, pod naslovima: „Revolucije su osvetoljubive“ i „Život u tečnom stanju“, 28. i 29. 9. 1989.)

Zar je zaista u tim vašim poratnim “godinama učenja” sve bilo tako ružičasto i idilično?!

Our world

Poveremeno sam morao i učiti (nauku unakaženu marksizmom, filosofiju pomračenu dijalektičkim materijalizmom u lakoničnim izdanjima brošura sa naslovima “K pitanjima ovog ili onog”, istoriju prilagođenu tekućoj ideologiji, a srpski prilagođen osobnom neznanju suplenata novog socijalističkog zabavišta),

ali je to bio najneposredniji i svakako najtegobniji deo mog sentimentalnog vaspitanja, kojeg sam, kao bizantinac, rešio tako što sam tokom cele gimnazije sedeo u klupi sa njenim najboljim učenikom.

Profesionalne borce za bolji život čovečanstva, fanatike ideje ili dužnosti, zgroziće ova epikurejska, dekameronska crta u modelu našeg ponašanja, premda se ona može tumačiti i žufnjom za životom u zagrljaju revolucionarne “crne smrti” i demonstracijom protiv javno proklamovanog puritanskog života – danas znamo samo narodnim masama namenjenog.

Nema sumnje da smo bili manji dogmatici od skojevaca koji su nas u Trećoj muškoj gimnaziji okruživali, premda je ispravnije reći da smo, budući u većini, mi okruživali njih.

Ova priodna “životna radost” iz tehničkih razloga nije mogla biti nastavljena u istrazi, na sudu ili robiji, ali je i tamo bilo prelepih časova, uspomena na događaje i ljude koje je vredno pamtiti i stanja koja su mnoge neprijatnosti bila kadra da iskupe.

Najzad, kad nešto svesno radite, kada u svoje činove, premda pomalo nejasno, uračunavate i posledice, ne možete se žaliti ako one jednom i nastupe. Uostalom, pogledajte uspomene komunističkih disidenata.

Čak i kad odbacuju posledice svojih činova, čak i kad u njima vide zabludu, od samih činova žao im je da se oproste. Oni se, ma kakvi da su, poklapaju s njihovom nepovratnom mladošću. Pa se ponekad stiče utisak da im je mladima pod okupacijom i terorom lepše bilo nego na slobodi koju više ne smatraju svojom.

U tome smislu osećam i ja izvesnu nostalgiju za vremenom koje bi, po svim njegovim realnim odlikama, trebalo da mrzim.

Pitate me zašto sam baš taj deo svog života smatrao dragocenim i potrebnim i za druge. I to baš danas. Ako zanemarim pitanje vremena, jer to se moglo napisati juče kao i sutra, ili se uopšte ne napiše, a da se ništa ne promeni, postoji nekoliko razloga od koji je teško izdvojiti inicijalni.

Nikad nisam osećao nikakav mučan pritisak robijaških uspomena, niti sam ih, ukoliko su lične, pogotovu neprijatne, smatrao dragocenim za druge. Za druge su dragocene uspomene Solženjicina, Šalamova, Wajsberg-Cibulskog, Dragoslava Mihailovića, itd.

Mislio sam, međutim, da to „vreme“, taj posleratni makabrični period etabliranja progresivnog pogleda na svet i fundamentalno novih Pravila igre na ruševinama starog, građanskog, „nazadnog“, zaslužuje da se opiše, i s druge tačke gledišta od one koja i danas dominira našom publicistikom, pa delimično i istoriografijom (novelistikom, blagodareći Slobodanu Seleniću, Dobrici Ćosiću, Mladenu Markovu i drugima već manje).

I sve to ne zbog nevažne sudbine mojih prijatelja i moje nego što je to doba, samo po sebi, bilo izvanredno dramatično, protivrečno, teško, opasno, ludo, ali istovremeno veoma, veoma uzbudljivo.I što je upravo ono formiralo našu današnjicu, pa je, možda, ovakvom i neizbežno učinilo.

U „Skakavcima“, ponavljam, nisam tema ja. Nisu moji istomišljenici. Tema je vreme. Nčin mišljenja tog vremena. Njegov duh. Događaji koji su ga demonstrirali. Drugi je razlog šire prirode i on tek u završnici ovih uspomena treba da dođe do punog izražaja.

Ispitivanje je to antropoloških aspekata zatvora kao civilizacije i njene korespondencije sa civilizacijom na slobodi kao drugim modelom istog zatočeništva. Pri tome nemam u vidu neku našu lokalnu „socijalističku civilizaciju“, već onu koja nas danas na svim meridijanima ujedinjuje kao – tip humaniteta.

Naknadno se, čini mi se, formirao i treći razlog. Nastupilo je, izgleda, vreme reči. Većina od njih pretenduje na istorijski značaj i bezuslovnu istinu. Čitao sam brojne memoare, komentare, izjave, ispovesti, uspomene osoba koje su imale važnu, ponekad presudnu ulogu u procesu pretvaranja ove zemlje u ono što je ona danas.

Kao ratnici, ideolozi, državnici. Ponekad u sva tri obličja. Retko se koje sećanje s drugim podudaralo. Sticao se fantasmagoričan utisak da su ti ljudi živeli u istom vremenu, na istom mestu, ali nisu u istom ratu i miru sudelovali. Nisu istu zemlju gradili.

Sve je to u uspešnom naučnofantastičnom romanu mogućno, pa i poželjno, ali je prilično morbidno kad je reč o manje uspešnoj istoriji jednog ionako ne osobito srećnog naroda.

Povrh toga, nije se zapažao čak ni kurtoazni pokušaj nijedne suprostavljene strane u takvim paralelnim povestima da se ti s reda subjektivni aspekti istorije, u međusobnom poređenju, odmeravanju, valorizaciji, dovedu u kakav-takav logički i faktografski sklad, da ostvare neku moguću zajedničku istinu: stvarnost minulog, u koju bi današnji čovek, trpni poligon te i takve prošlosti, mogao da poveruje.

Friday, April 25, 2008

Vreme reči-XVa deo

Iz knjige Borislava Pekića “Vreme reči”, Beograd, BIGZ, SKZ, 1993. Izbor Ljiljane Pekić.

“Onima koji nisu bili nevini“ – razgovor vodila V. Roganović, „Borba“, Beograd, 28. 9. 1989. (Razgovor objavljen u još dva nastavka, pod naslovima: „Revolucije su osvetoljubive“ i „Život u tečnom stanju“, 28. i 29. 9. 1989.)

Dopustite mi da pre početka razgovora, koji se manje tiče moje profesije a više mog života, raščistimo nekoliko neophodnih polaznih pozicija.

Prvo, ja u ovom času ne predstavljam nikog i ništa do svojih (ponekad, kao što će se takođe pokazati) nepouzdanih ličnih uspomena.

Drugo, knjige o kojima ćemo govoriti nisu autobiografske u klasičnom smislu reči, cilj im nije da govore o meni, već o vremenu u kome sam živeo, da pruže jedno od mogućih objašnjenja zašto sam tako živeo, zašto sam tako morao živeti.

I najzad: ambiciju „Skakavaca“ je da izađu iz zadatog rama priče o zatvoru – kakvih je u istorijatu ljudske patnje neuporedivo potresnijih, istinitijih, poučnijih, na stotine –

i postane skromna studija zatvorske civilizacije, povrh svega, takve neslobodne civilizacije u kontrastu sa zatvorskim aspektima one navodno slobodne, one gde robijamo izvan vidljivih zidova zvaničnih robijašnica.

De Chirico-Metaphysics

Zbog čega ste ciklus svoje memoarske, “stvarnosne proze” zasnovali na iskustvima takozvane zatvorske civilizacije, jednog možda najmanje veselog i gorkog perioda vašeg života?

Ima li u tom preispitivanju i neke „katarze“, s obzirom na posvetu knjige „onima koji nisu bili nevini“?

Ne. Tu je paradoks. Ne tvrdim, svakako, da je robija naročito veselo iskustvo, pogotovu što su mnogi, nevini među njima, na njoj ostavili kosti.

Ali je moja knjiga tako koncipirana da se bizarna ranosocijalistička pravda, u obliku jednog od mnogih ondašnjih sudskih procesa, koja je dokumentarni sadržaj drugog toma „Skakavaca“, kombinuje s prethodnim vremenom „Obnove i Izgradnje“ (1945-1948),

kada su činjene tzv. „naročito opasne krivične radnje organizovanja oružane zavere u cilju obaranja državnog i ustavnog uređenja FNRJ i Narodne vlasti“, radnje što će nam obezbediti ukupno preko 160 godina robije.

A taj je period, uprkos svemu, uprkos, dalje, revolucionarnom teroru, za nas bio – veseo. (Izraz nije sasvim podoban, ali je – otpriličan. Možda termin „uzbudljiv“ više odgovara.)

Dok sam priugotovljavao svoju sudbinu, silno sam se zabavljao. Svakako neuporedivo više nego danas kada je u trezvenim ali dosadnim, pri tom i besmisleno nepotrebnim kompromisima dovršavam.

Zabavljao sam se i kao običan mlad čovek i kao neobičan kontrarevolucionar.

Možda što sam bio mlad, lišen ambicija i budućih predrasuda, što sam živeo u getu istomišljenika, gde je uvek trajati najlakše, što sam bio oslobođen ličnih odgovornosti, pa i stanovitih građanskih obzira, koje danas tako zdušno preporučujem.

Ili su u svemu učestvovali i dublji razlozi o kojima, pre nego s vama, moram sa sobom porazgovarati. Bilo kako bilo, mi smo u prvom redu i najtežem naletu revolucije živeli, u ondašnjem žargonu – moćno.

Živeli smo neortodoksno, mešajući skladno dva podzemna života, onaj politički i onaj lični, pri čemu su nas oba radovala.

Između čestih ilegalnih akcija priređivali smo još češće žureve s pločama iz američke čitaonice, upražnjavajući slobodnu ljubav po budžacima zamračenih nerekviriranih azila buržoazije,

odlazili u operu, prve barove u kojima su pored rđavih artiskinja sedeli profesionalno još gori policijski agenti, specijalizovani za strance i naše mafijaše, redovno se kladili na konjskim trkama; ukratko – kako se to onda govorilo – zezali se.

Thursday, April 24, 2008

Vreme reči-XIVf deo

Iz knjige Borislava Pekića “Vreme reči”, Beograd, BIGZ, SKZ, 1993. Izbor Ljiljane Pekić.

“Drum sa kojeg se ne može skrenuti“ – (nastavak i kraj) razgovor vodio B. Jokić, „Pobjeda“, Titograd, 1. 10. 1987.

Pratite li našu tekuću literaturu? Crnogorsku, na primjer?

Za poslednjih nekoliko godina napisao sam VI i VII knjigu “Zlatnog runa”, “Besnilo”, “1999”, “Godine koje su pojeli skakavci”, “Pisma iz tuđine” i “U traganju za Elevsinom ili građenje Arga”.

V.Stoss-Vanity

(Drame ne računam. ni ove razgovore u kojima objašnjavam zašto sam sve to radio, kad, u stvari, uopšte nisam morao.)

Većina tih knjiga zahtevala je obimne studije. Na primer „Pisma iz tuđine“ su me obavezivala da posle petnaest godina boravka u Londonu primetim da, pored mene i moje porodice, ovde žive i Britanci, o kojima nešto moram saznati pre nego što o njima preko radija govorim.

Za „Besnilo“ je bilo nužno o besnilu i funkcionisanju londonskog aerodroma sve saznati. Knjiga „1999“ je zahtevala izvesno poznavanje kibernetike (kako sam ljubitelj naučne fantastike, išlo je lakše).

Ali za „Runo“, dok sam sa antropologijom koju pratim i mitologijom još i mogao nakraj da izađem, učenje srpske istorije pretvorilo se u moru kopanja po arhivama i zaboravljenim knjigama.

Znate li koliko je knjiga valjalo pročitati da bi se napisalo pedesetak stranica o 1903-oj? I to ne samo Dragišu Vasića ili Slobodana Jovanovića (nezamenljiv izvor za sve što je u vezi sa dinastijom Obrenovića), nego i more zapisa u privatnom izdanju, pristalica i protivnika puča od 1903, gde se istorija pristrasno prevodila na lični odnos, pa tako od suvih definicija postajala pravi život.

Eto zašto nisam stigao da pratim ne samo crnogorsku prozu, nego prozu uopšte. To je žalosno, ali šta se tu može.

Zastupljeni ste u antologijskim edicijama i crnogorske i srpske savremene književnosti?

Tako je.

Kako gledate na sve naše podeljenosti?

Sa zebnjom.

A na zabranu književnih djela?

Sa odbijanjem i protestom.

Kakav je vaš književni (i uopšte) život u Londonu?

Nemam ga. Nemam vremena. U Londonu radim.

Počeli ste da objavljujete tek u četvrtoj deceniji života, pa mnogi misle da ste premladi za Njegoševu nagradu (u pedeset osmoj godini života). Kako gledate na nagrade, kako ste primili vijest o Njegoševoj nagradi?

Za nagradu svako je mlad. Prave nagrade dolaze iz budućnosti. Sada je ova tu tek predujam. Konačna je u trajanju dela. Ni Njegoševa nagrada ne garantuje vek jedne knjige. Njega može izmeriti samo vreme. Ali i ja, kao njen slučajni pisac, imam svoje vreme.

I u tom vremenu, kratkom i prolaznom, ova čast me čini i ponosnim i uplašenim. Bio bih licemer kada bih se pravio ravnodušnim, tamo gde nisam, i gde nagrada takvog imena, takvog ugleda, takvog značaja za mene i moja osećanja čini i više nego za moju literaturu,

jer ona, iz moje lične perspektive, ne nagrađuje samo jednu moju knjigu, u obilju dela izvanredne jugoslovenske književnosti, ona mi pomaže da još jednom shvatim dobre razloge svog odsustva i još bolje svog prisustva.

Ali, kako rekoh, ona me i plaši. Danas je to čast. Već sutra, za pisaćim stolom, praznim listom hartije, pa i s praznom glavom, ispod portreta Njegoša i Vuka koji već sedamnaest godina sa zida moje radne sobe u Londonu gledaju šta ja to radim, i čemu sve to služi, ta čast može postati i nepodnošljiv teret.

Ali to je stvar jednog drugog dana, o kome će se taj dan brinuti. Danas sam srećan.

Wednesday, April 23, 2008

Vreme reči-XIVe deo

Iz knjige Borislava Pekića “Vreme reči”, Beograd, BIGZ, SKZ, 1993. Izbor Ljiljane Pekić.

“Drum sa kojeg se ne može skrenuti“ – (nastavak) razgovor vodio B. Jokić, „Pobjeda“, Titograd, 1. 10. 1987.

Šta je za vas savremeni roman?

Freedom

Opet ću morati sebe da citiram. To je nepristojno, ali i stalni problemi oko savremenog romana kod nas ne spadaju u pohvalne oblike društvene učtivosti:

„...Razmišljajuči o tome zašto nemamo tzv. savremeni roman i šta je, zapravo, taj savremeni roman oko čijeg se kobnog odsustva lome umovi, a kad se koji i nađe, bogami i vratovi, ustanovio sam da o tome neznam savršeno ništa.

(A i da me nije naročito briga. Kome savremeni roman treba, lepo neka sedne i napiše ga. To će biti bolje nego da u trubu trubi.) Došao sam ipak do nekih zaključaka, ako ne šta je on i zašto ga nemamo – a kad ga dobijemo onda ga mrzimo – ono kakav bi morao da bude daga imamo.

Kakve bi obaveze morao da ispunjava pa da ga, bez rafiniranih intelektualnih kombinacija, kojima i romane iz XV veka nazivamo ’suštinski savremenim’, tim imenom titulišemo. Steklo se tako oko deset načela jednog pravilnika, od kojih vam poveravam samo prvo.

Držim da je ono sasvim dovoljno:

Roman bi trebalo da se dešava u naše vreme. Smatram savršeno besmislenim staviti ga u doba doseljavanja Slovena na Balkan, pa očekivati da se u njemu prepoznamo. Ovo bi bilo dopušteno jedino pod pretpostavkom da se od tada nismo promenili.

Budući da ima pisaca koji naginju ovom mišljenju, njima bi valjalo dopustiti da o savremenosti piši kako znaju i umeju, koristeći svaki dostupan vek. Oni koji veruju u progres, ovakve se udobnosti moraju odreći.

Ali, i to protiv sebe govorim, izvesno vremensko ograničenje savremene teme nuđno je kako se postepenim i oportunim razmicanjem istorijskih granica opet ne bismo našli kod starih Slovena na Balkanu tvrdeći da pišemo o nama, i to nama danas i ovde ...“

Pišete i radio-dramu. Pročitao sam da vaše drame tumače i kao „pozorišne“. Kako vi vidite ova dva književna rada?

Prvi rod vidim kao nešto što mislim da ipak umem, pa to i radim, drugi kao nešto zašta sam siguran da ne umem, ali i to radim.

Šalu, koja nije šala, na stranu od toliko mojih pozorišnih komada – ako se izuzmu uspele dramatizacije Borislava Mihajlovića Mihiza – nijedna nije za pozorište pisana.

Sve su najpre emitovane preko inostranih ili naših radio-stanica, a onda na scenu postavljene.

Samo mi radio-drama leži, jer između nje i romana nema suštinskih razlika, i sloboda, u smislu tehnike ekspresije i korišćenja vremensko-prostornog diskontinuuma, neograničena je.

Tuesday, April 22, 2008

Vreme reči-XIVd deo

Iz knjige Borislava Pekića “Vreme reči”, Beograd, BIGZ, SKZ, 1993. Izbor Ljiljane Pekić.

“Drum sa kojeg se ne može skrenuti“ – (nastavak) razgovor vodio B. Jokić, „Pobjeda“, Titograd, 1. 10. 1987.

Upotrebljavate li tehniku montaže – da „montirate“ iluzionizam i lični doživljaj?

B.Pekic_London 74.

Na takvo bi pitanje, značajno u književnoj tehnologiji, valjalo dati odgovor koji, uviđate, premaša i svrhu i prostor ovakvog razgovora. Na njega sam već iscrpno odgovorio u jednoj hibridnoj tvorevini, spoju odlomka iz nedovršenog romana “Crnoberzijanci” i korespondentnog eseja “Crnoberzijanci ili kako sam doznao da je građanski stalež napala plesan” (“Odabrana dela”, tom 12, str. 206-276).

Pokušao sam da izložim sve načine spoja dokumenta, kao jednog od izraza tzv. stvarnosti i ličnog iskustva, kao izraza moje realnosti, u „iluzionizam”, drugim rečima u – književnost, jer ona i nije nije ništa drugo do – iluzija.

Koristite ironiju i klasična izražajna sredstva. Idu li ironija i objektivnost skupa ako bi se “Zlatno runo” posmatralo kao neka istorijska freska?

Ja Zlatno runo ne vidim kao stvarnosnu istorijsku fresku, ali mi je lakše da ga neko tako vidi. (Pruža mi se šansa da i ja napravim neku istoriju, od koje se bar ne moram odricati.) Ja ga vidim kao fantasmagoriju, mešavinu moguće realnosti, duha vremena, moje imaginacije, istorijskih dokumenata i Bog zna još čega.

Ironija ulazi u taj književni lonac kao moj opšti pogled na stvari. Ona je konstitutivni deo mog književnog rukopisa. Ona nije namerna, ona je prirodna, dakle, u mom slučaju neizbežna. Ona se, naravno, sa objektivnošću ne slaže. Ali ja nikad nisam ni tvrdio da sam objektivan.

Ja sam samo govorio kako prema nepristrasnosti imam izvesnu racionalnu težnju. A on toga što čovek želi, ili misli da želi, do onoga što može i stvarno hoće, put je dug, a često i neprohodan.

Ima li literatura prevlast nad naukom? Imam na umu da vaše djelo obiluje brojnim činjenicama koje bi mogle da imaju naučnu relevantnost. Gdje su te zamke?

Kakvu bi prevlast Umetnost mogla imati nad Naukom, kad od prve uživamo, a od druge živimo (ili umiremo, kako kad)? Tu je prednost imala kada je bila deo obreda koji je lečio, prorokovao, izražavao najviše Tajne postojanja.

Sad te tajne izražavaju laboratorijski tehničari, čitava armija, zapravo, na čelu sa znanstvenom elitom, čijem je geniju stalo jedino da nešto otkrije, bilo šta i bilo u koje svrhe, „jer što se može učiniti, učiniti se mora“, pa ma svi zbog takvih saznanja do đavola otišli, dok se Umetnost bavi jeremijadama na Vodama Vavilonskim sveta, nacije, čoveka, pa i same sebe.

(Svoje forme, pošto smo konačno shvatili da sadržinom većina od nas – možda i ne baš svi – ništa ne možemo učiniti.)

Ne verujem da izvesne činjenice u mojim knjigama imaju ikakvu naučnu relevantnost, one se služe već postojećim da ih stave u službu izgubljenih bitaka. I tu je zamka. Ko vodi izgubljenu bitku? Tu je ili luksuz ili glupost. U najboljem slučaju, luksuzna glupost.

Andrić je smatrao da nije važno da li pisac govori o prošlosti ili sadašnjosti, već da je važniji duh kojim je nadahnuta njegova priča.

Ja sam za Duh. Za Duh priče u smislu fundamentalne alternative materijalističkoj civilizaciji i njenoj istoriji. Ne za humanizam, pogotovo racionalistički, nego za bazičnu izmenu pojma humanosti, za izmenu pretpostavki života. Ukratko – teram vetar kapom.

Kako se odnosite prema „materijalu“ koji se zove pornografija u literaturi?

Ni u jednom književnom delu nisam našao pornografiju. (Nje, u stvari, nema više ni po bordelima, i oni su postali, naročito posle Aidsa – dosadni, i više liče na medicinske čekaonice, prepune mizantropa, i to s obe strane vrata, nego na mesta gde se trguje najslađom sporednosti na svetu.)

Ljubav, polni odnos, da ne upotrebim jaču, premda ne i talniju reč, uključujući sve njene oblike, one priznate i one još nepriznate, s gledišta umetnosti, legitimne su teme kao i svaka druga. Ljubav je – kad se njome bavi roman – puka građa. Kao moć. Kao beda. Zlo. Patnja. Sreća. „Stvarnost“. Sve što u životu učestvuje.

Monday, April 21, 2008

Vreme reči-XIVc deo

Iz knjige Borislava Pekića “Vreme reči”, Beograd, BIGZ, SKZ, 1993. Izbor Ljiljane Pekić.

“Drum sa kojeg se ne može skrenuti“ – (nastavak) razgovor vodio B. Jokić, „Pobjeda“, Titograd, 1. 10. 1987.

Dostojevski kaže: „Ono što većina naziva fantastikom – za mene predstavlja samu suštinu stvarnosti.“ Slično misli i Danilo Kiš. Kako se vi odnosite prema stvarnosti?

De Chirico-Horses

Kao prema građi, onako kao što se svaki graditelj odnosi prema zahtevu investitora (u našem slučaju tzv. stvarnosti). Napraviće projekat koji će se izvesnih zahteva te realnosti (investitora) držati, ali će sve učiniti da ga sebi i svojim idejama o dobrom stanovanju prilagodi.

Stvarnost, dakle, postoji (i to je njena največa mana, inače bi sve bilo mnogo lakše, onako divno kao u naučnofantastičnim knjigama gde je sami pravimo, na žalost i tada prema izvesnim zakonima, ne samo – pravilima igre žanra), ali ja nisam obavezan njoj, ja sam obavezan jedino svom odnosu prema njoj, onome što u njoj vidim, spoznam, osetim, razumem, protumačim.

Kako je umjetnički oblikujete i „transplantišete“?

Samo na bazi tog „slobodnog“ odnosa ja je književno oblikujem. I, naravno, ne samo „transplantiram“ nego i – transformišem.

Gdje je u tom suodnosu suština umjetničkog?

U procesu transformacije koja treba da pruži iluziju transplantacije.

Stavljate li se u poziciju da sanjate stvarnost i da vidite događaje onakvim kakvim biste željeli da jesu, a ne onakvim kakvi su uistinu bili?

Ako je, kao što pretpostavljam, reč o minulim vremenima, nastojim da se u njih, upoznavši putem raspoloživih dokumentarnih izvora, primarnih i supsidijarnih, izabrano doba koliko god mi je više moguće, duhovno preselim,

da ga magijski, ne snovima, nego imaginacijom, doživim onako kako se ono prikazivalo njegovim a ne mojim savremenicima, da literarno živim njihove živote, a ne naše u njihovu kožu prokrijumčarene.

Ukratko, da poslužim reinkarnaciji tog doba, a ne vraćanju naših dilema u dane koji su slične dileme možda imali, ali i svoje ekskluzivitete, a oni, i samo oni čine onaj Duh istorije, koji je, bar za mene, vredan opisivanja.

Istorija se, naravno, u opštim, mitskim obrisima ponavlja, ali je njena priča uvek pomalo drukčija, bar – drukčije izgleda, te i drukčija može biti ispričana. Univerzalnost kojoj težimo doći će sama po sebi, jer ona je u osnovama naše povezane egzistencije. Ona je u razlikama, ne samo u sličnostima hiljadama godina razdvojenih era iste humane sudbine.

Pretendujete li da vaša imaginacija i u stvarnosti bude moguća (ako se tako nešto zbilja događa?

Ne pretendujem. Pretendujem da bude ubedljiva. Tada će i moja stvarnost biti moguća. Ako ne stvarno, onda – umetnički. Odnos je recipročan. Ako postoje realnosti koje nadmašuju fantaziju, postoji fantazija koja nadilazi stvarnost. Uostalom, realnost je ponekad realizovana fantazija. Poneka fantazija, realnost koja čeka otelotvorenje.

Počivaju li vaši likovi na stvarnim?

Uglavnom – ne. Ili ja toga nisam svestan. Moji likovi su sinteze ideje, nesvesnog iskustva, lektire i imaginacije. Bar u fazi uvođenja u radnju. A onda, ajo su dobro zamišljeni, niko im, da ih vodi, ne treba. Ako su dosledno postulirani, živeće, misliće, govoriti i delati podobno svojim karakteristikama, svojoj prirodi i svojoj sudbini.

Flober kaže: „Najlepša su ona dela u kojima ima najmanje sadržaja, u kojima je reč bliža misli“. Šta je za vas sadržaj dela?

Priča i misao koju ona u celini izražava, to je za mene saadržaj dela. Ne poznajem Floberovu opasku, ali mi se čini pomalo kontradiktornom. Delo koje nema sadržaja, nema ni misli kojoj su potrebne reči. Uostalom, da se Flober ovih propozicija držao, kako bi napisao „Gospođu Bovari“, u kojoj ima prilično sadržaja, iako upotrebljene reči mislima nisu uvek bliske.

Za ovu definiciju je „Salambo“ nešto bolji primer. Tu sadržaja ima još više, ali je reč od svake misli toliko daleko da smo umesto evokacije kartaginskog duha i vremena dobili nekoliko sjajnih prizora rata i paganskog rituala. Tako reč može, sme i mora biti bliska misli samou filosofiji (trebalo bi i u politici, ali je ovaj zahtev, očigledno, preteran).

Umetnost mora pokušati da „zađe“ i iza misli, da deluje i nečim što reči neposredno ne iskazuju.

Sunday, April 20, 2008

Vreme reči-XIVb deo

Iz knjige Borislava Pekića “Vreme reči”, Beograd, BIGZ, SKZ, 1993. Izbor Ljiljane Pekić.

“Drum sa kojeg se ne može skrenuti“ – (nastavak) razgovor vodio B. Jokić, „Pobjeda“, Titograd, 1. 10. 1987.

Dakle, je li “Zlatno runo” istorijski, mitski, društveni, psihološki, antropološki ... roman, ili sve to pomalo?

B.Pekic_1978.London

Nije na meni da vršim učene klasifikacije. Mogu jedino reći šta sam hteo, ne šta sam učinio. Hteo sam da napišem roman; u stvari, priču p čoveku. A potom da taj roman, ako može, bude antropološki. Dakle, alhemičarsko-sintetički. Reč je o genosu, porodici, on je, dabome, porodični.

Pošto je ona romejska, roman je o Romejima; kad se ovi spoznaju kao Cincari, o Cincarima; čim Srbima postanu, reč je o Srbima. Ako se u njemu govori o porodici čiji će statust postati građanski i oličavati izvesne ukupne osobine staleža, on je i roman o jednoj klasi. Ako se ta klasa uspinje, pa propada, piše se o uspenju i propadanju, kao i o plauzibilnim razlozima za taj ususd.

Ako se govori o trgovini, o trgovcima; o umetnosti kada se priča, o umetnicima; o politici reč kad je i državotvorstvu, o političarima i državnicima, itd. itd.

Pošto se sve događa na Balkanu, istoriji poluostrva, ovog slepog creva Evrope, iz kojeg je njeno telo izraslo u savremenu civilizaciju, ona, ta istorija, makar i parcijalna, na preskok – ne slučajan, nego definisanom shemom temporalnosti određen – izbegnuta ne može biti, pa je knjiga, uslovno, i povesni roman.

(Uslovno, velim, jer ja ne služim istoriji da je restauriram, nego ona meni da je na fantasmagoričan način supsumiram u ideju o istoriji i njenom odnosu prema mitu.)

Govori se o ljudima, kako da ne bude – psihološki? Međutim, pošto je, usput, sve ovo “Runo” moralo da bude, za mene je, subjektivno, ipak ostalo – književno izražena antropološka hipoteza, pa možda i mitska, kako rekoste,

ako pod pojmom podrazumevate one fundamentalne odrednice našeg bića koje se opiru prolaznosti oblika egzistencije: porodici, klasi, istoriji, pa i psihi, a slede ontološki protoprojekt, iz čijeg kalupa, nacrta, modela, osim u sporednim varijacijama, izlaza nema.

Kako vidite odnos istorijskog i epskog?

Hronološki, pozitivizam veli, istorija prethodi epu. Zatim, ponekad, ep postaje istorija, što dovodi do priličnih konfuzija i u nauci i u životu, a da je neizvesno ko se od njih uspešnije brani. Ali, ako epovi izražavaju stvaralačke, prvobitne, sudbinske mitove, oni iznuđuju istoriju.

Nju najčešće niti poznajemo, niti, ako i spoznamo, priznajemo. Ta istorija, potom, obrazuje svoje sekundarne epove, bez autentične mitske suštine, kao i obrede iz kojih je nestala sadržina, a ostao – ritual. Njemu se predajemo.

Na toj osnovi, na utvarnom plesu šupljih oblika, gradimo istoriju, dok možemo, dok nas mitski nacrt naše opšte sudbine opet ne vrati na put sa kojeg se pre kraja ne silazi.

Beketa, po sopstvenom kazivanju, nijesu zanimali sistemi. Imate li ih vi?

Ne znam šta ovom prilikom pod “sistemom”podrazumevate. Ako je to odbijanje svakog sistema, u smislu poricanja racionalnog kauzaliteta u svojim delima, u tome je Beket, uistinu, bio savršeno i konsekventno – sistematičan. Odsustvo kauzaliteta, međutim, odriče možda jedan sistem, ali nužno ne poriče neki drugi – nepoznat.

ne smemo zaboraviti da nepostojanje sistema – ne postoji. Da je na ovom nivou ljudske egzistencije nemoguće. Jednostavno, kontraindicirano je umu. Protivi mu se inteligencija koja je odgovorna, između ostalog, i za najbolje Beketove knjige. “Čekajući Godoa” je jedna od najsistematičnijih tvorevina moderne umetnosti.

A što se nama čini da u drami nema sistema, to je zato što je korišćen neki koji ne poznajemo, koji nije prirođen našem životu, ili našim limitima u njegovom razumevanju, nego nekim drugim, nama nepristupačnim granicama.

Što se mene tiče, naravno da imam sisteme. Imam ih, u Beogradu, vrlo razrađene, čak i kad prelazim ulicu. Nekmoli kad pišem.

Oni su ponekad stvar navike (rutine), oportunizma, pokušaja da racionalizujem stvari koje mi izmiču, straha od neizvesnosti, potrebe za nekim stabilnim uporištem koje bi obuzdalo imaginaciju, žudnje za harmonijom, ko zna čega sve. Sistem je za mene što i štaka slepcu. Ona me žulji, ali bez nje – kako hodati?

Nastojite li “Zlatnim runom” da pravite presjek balkanske civilizacije po dubini ili po širini?

Uglavnom po dubini, ali je, s obzirom na antropološke ambicije knjige, dubina u stvari širina koju želim da obuhvatim. Manov “bunar vremena” ima vrlo mali ulazni otvor, ali njime silazeći, vidici se šire i mi tu širinu opažamo mnogo pre nego što smo shvatili da smo, zaneseni širinom vidokruga, stigli do najdubljeg dna jednog remek-dela metaistorijskog romana.

Dubina i širina umetničkog dela isti su pojmovi, ako primimo da je ono slično kugli, u koju kad uđete, ideja prostora i pravaca u njemu ne postoji. U dobrom delu osećamo se kao u svemiru, šta je gore a šta dole ne zna se; odlazeći u širinu, spuštamo se u dubinu; spuštajući se u tu dubinu, spoznajemo i širine njegovih prostora.

Saturday, April 19, 2008

Vreme reči-XIVa deo

Iz knjige Borislava Pekića “Vreme reči”, Beograd, BIGZ, SKZ, 1993. Izbor Ljiljane Pekić.

“Drum sa kojeg se ne može skrenuti“ – razgovor vodio B. Jokić, „Pobjeda“, Titograd, 1. 10. 1987.

Možete li da govorite o sopstvenom stvaralačkom postupku?

Mogu, ali nešto teže kada su razmišljanja pitanjima indukovana, a ne spontani odgovor na ona koja sam sebi postavljam, pa ih eventualno u „Dnevniku“ ili nekom eseju slobodno razvijam, sa svim stranputicama što ih kontemplacija nad sopstvenim delom dopušta.

Pain

Nisam književni teoretičar, teorije proze nikad nisu bile u mojoj sferi interesovanja, pa mi za ovakav razgovor, umesto stručnog znanja, ostaju tek izvesna praktična iskustva. A ona su, kao što znate, najpre sasvim lična, a onda se ponekad i opisu artikulaciji. Pokušaću da učinim što mogu.

Tip romana kao što je sedmotomno „Zlatno runo“ kritičari nazivaju „roman-rijeka“. Kako ste zamislili tu struktutu i šta piscu (ne) olakšava takav postupak, takva kompozicija?

Da, kritičari ovu vrstu romana zovu „roman-rekom“. Ja bih moj pre nazvao „roman-morem“. Roman-reka pretpostavlja, da kod poređenja ostanemo, jedan, tokom vode, predodređeni pravac od izvora do utoke. Takvi su, recimo, Golsvortijevi „Forsajti“.

Ako taj pravac uporedimo sa vremenom – bitnim faktorom kompozicije – rekom ćete ploviti nizvodno, linearno – linearnim, dakle, vremenom – do ušća i kraja reke (knjige). Sporadični povraci nisu stvarna vraćanja, kretanje uzvodno, nego tek osvrtanja iza sebe dokle vam pogled dopušta da pređeni put obuhvatite – sećanjem, ili da proširite pogledom na okolne predele – podsvešću.

„Zlatno runo“ nema takvu klasičnu, linearnu, hronološku strukturu. Temporalnost je u njemu drugog kova, druge prirode, pa je stoga poređenje s rekom u najmanju ruku nedovoljno, osim ako se ne misli na dužinu romana i neke artističke, formalne odlike, koje već davno nisu nove, i gotovo da spadaju u proznu secesiju.

Poređenje s morem mi se čini prikladnijim upravo zbog shvatanja vremena, zbog podređivanja kompozicije takvom shvatanju i pretpostavke da ona ne izražava samo vremenski prostor sadržaja već i sudbinu čoveka i njegove povesti, ne samo sudbinu priče u vremenu već i priču vremena kao ljudske sudbine.

Vreme je u „Runu“ jedno. Prošlost, sadašnjost i budućnost su simultane zone temporalnosti, kao što je i voda mora jednomerna i jednovremena, te nikuda ne teče nego se samo rasprostire. to se istovremeno vreme širi, slikovito rečeno, u krugu koje je u romanu planimetrijski opisan,

tako da od godine 1769. i pada Moskopolja, cincarskog Armagedona, krećemo prema budućnosti, godini, recimo, 1801, 1830, 1848, 1867, 1903, 1910, 1915, 1919, 1941, pa u paranormalnoj projekciji, sve do godine 1980, ali se jednovremeno, paralelno, u istoj ravni proticanja, vraćamo prošlosti,

dok ova ima godine i poznaje istorijsko datiranja, do 1690, 1566, 1453, 1427, 1299, 1205, a onda, kad godine uđu u neizvesnost, dublje u helenski mit o Argonautima, sve do bezvremene Arkadije i Zlatnog doba koje mu prethodi.

Kretanje kroz vreme je prividno. Vreme stoji kao što to s morem biva. Oni koji se kreću, to su junaci “Runa”, to smo mi koji u tom nepomičnom, uvek istom moru ukrug plivamo. Druga je razlika u tome što se u prvoj, beletrističkoj ravni šest tomova “Runa” mogu čitati i bez VII toma, kao što se Golvortijev “Posednik” može čitati i bez ostalih knjiga “Sage o Forsajtima”.

Ali, na drugom, metafizičkom i antropološkom nivou, bez VII toma – s čijim arhetipskim modelima, preuzetim iz “Argonautike” Apolonija s Rodosa, ključne epizode istorijskih delova romana uz varijacije vezane za sporednosti epoha, sudbinski korespondiraju – konačno razumevanje knjige nije moguće.

Ono, možda, i nije neophodno, iako pisac na njega potajno računa. Često se, međutim, i u životu događa da imate naročiti cilj do kojeg vam je silno stalo, a kojeg niko ne primećuje, ali, ako usput posvršavate i druge poslove koji se shvataju i primaju, morate biti zadovoljni. Moglo se i gore proći.

Ovakva kompozicija “Runa”, komplikovana struktura koja mora biti gotovo do pojedinosti unapred smišljena, gde poslednju knjigu morate znati dok prvu pišete, i gde za kompozicione pogreške nemate mogućnosti naknadnih ispravki, i olakšava i otežava posao.

Otežava jer zahteva dug pripremni rad, a kasnije vam ograničava slobodu baš kad vam je najnužnija, kad vam tzv. nadahnuće – pojam kojeg se plašim – nudi bolja rešenja, što ih upravo zbog zadate sheme i ne smete i ne možete upotrebiti: time bi za račun nekog uspelijeg detalja, ruinirali celu građevinu, zbog jednog dela – uništili harmoniju Celine.

(Da o osakaćenju uživanja u pisanju i ne govorimo.) Na drugoj strani kantara, ovakav postupak olakšava rad. Uvek znate šta vam je činiti. Na drumu ste s kojeg ne možete skrenuti i uputite se u nepoznatom pravcu na kome prezate od onog što vas čeka. Znate kuda idete, zašto, i gde ćete stići. Drugo je pitanje u kakvom stanju. I vi i vaša knjiga.

I najzad, reč je o „Runu“, a ne o postupku koji primenjujem na druge knjige, premda preferiram da znam zašto svaku od njih pišem, zašto baš tako a ne drukčije, i da joj bar kraj imam pre nego što počnem pisati početak.

Friday, April 18, 2008

Vreme reči-XIIIf deo

Iz knjige Borislava Pekića “Vreme reči”, Beograd, BIGZ, SKZ, 1993. Izbor Ljiljane Pekić.

“Romejski prsten“ – (nastavak i kraj) razgovor vodio B. Krivokapić, „NIN“, Beograd, 3. 10. 1987. i 20. 10. 1987.

Pre skoro 20 godina, kad smo živo raspravljali o “revolucijama”, najviše u dugim noćima od Kluba književnika do bara “Mažestika”, a naročito pred zoru kod “Papuka”, sećam se da ste se u političkom smislu određivali kao socijaldemokrata. U međuvremenu, svi smo se negde pomerili. Da li i vi?

Absurd

Verovatno, mada, nadam se, ne fundamentalno, samo još ne znam kako i kuda. Danas su tzv. političke i pseudopolitičke podele tako „složene“ da se svuda možete naći, zavisno sa koje vas strane posmatraju. ja bih voleo da ne budem posmatran, a naročito slušan, nego da budem čitan. Ako ičeg od mene ima vrednog, to je u mojim knjigama. Sve ostalo – kalo.

Početkom sedemdasetih, nastanili ste se u Londonu?

U tuđinu sam otišao iz dva razloga. Osetio sam da sam u stvarnost upao, utonuo, „zaglibio se“ dublje nego što mi je ideja o nezavisnosti umetnosti dopuštala. Činilo mi se da ću upravo tu stvarnost bolje upoznati ako je i sa strane osmotrim. Otišao sam, dakle, da povratim unutrašnju umetničku slobodu.

A još više svoje – vreme. Za rad mi treba mnogo više vremena nego što dopušta Beograd, moj način života u njemu, a i vlastita iskušenja. Pokazalo se da London nije bio rđav izbor. Pokazalo se da Englezi u tolikoj meri cene vaše vreme, slobodu i privatnost da se za vas apsolutno ne zanimaju. A šta normalnom čoveku više treba?

Pre odlaska iznenada vam je bio oduzet pasoš (koji vam je vratila NIN-ova nagrada)?

Ne znam koliko incident s pasošem korespondira s odlukom da za izvesno vreme napustim zemlju. Mislim da je posredi s nečije strane indukovani nesporazum.

On me je, doduše, koštao godinu dana razdvojenosti od porodice, finansijskih neprijatnosti, a i odbijanja niza mojih knjiga, od kojih su, kad su stvari u svoja ležišta legle, sve štampane, imale najpovoljnije kritike, a neke od njih su i nagrađene. To je prošlost bez koje se verovatno moglo. A bez koje se prošlosti ne može?

U Londonu ste ostali dugo, da li i predugo?

„Izvesno vreme“ se pretvorilo u 17 godina. Dugo je ro, predugo, opasno predugo. Ne bih umeo bolje da izrazim svoje osećanje nego komentarom o toj temi iz jedne od mojih redovnih emisija preko Bi.Bi-Sija:

„Odlaskom iz zemlje iz nje se čupaju koreni koji nas spajaju s poreklom, rodnim tlom, njegovom istorijom i sudbinom. U tuđem svetu ne nalaze oni odgovarajuću hranu i venu. Puštaju se drugi, novi. Ali su oni lažni, veštački. To je mlado korenje alibija. Ono nas siti, ali ne hrani. U međuvremenu, staro, pravo korenje truli ...“

Emigrant se može biti i ovde, ne mora se nikud putovati.

Odakle pomisao da sam ikada želeo da budem emigrant? Takva želja, potreba, namera, kod mene nikad, ponavljam, nikad nije postojala. Da je postojala, ja bih to već odavno bio i ništa me u toj omašci ne bi moglo zaustaviti.

Stanja izvesne izopštenosti, kroz koja sam prolazio, imala su isključivo psihološko značenje, iako su se zasnivala na tzv. stvarnosti. Ali na takvoj stvarnosti zasniva se i moj otpor prema svim fundamentalnim „progresivnim“ pravcima naše supermaterijalističke civilizacije.

U Londonu mi je jedan emigrant rekao: „Gospodine Pekiću, sve budite, samo ne emigrant.“ Svako ko je dugo živeo u geografskoj, istorijskoj, duševnoj, rasnoj tuđini, zna šta to znači. I koliko, i dobar kad je, život gubi ako se ne živi na pravom mestu, a pravo je mesto samo ono na kojem smo rođeni i odrasli. Jer od sviju tuđina na koje smo osuđeni, najsnošljivija je ipak – sopstvena.

Kako doživljavate redovne povratke Beogradu, nama?

Tu nastaju nepredviđene, ali prirodne teškoće. Dok sam se privremeno vraćao, osećao sam se kao rođak iz Amerike koji se pomalo čudi, pomalo ljuti, ali čija nostalgija za starim krajem izvinjava sva razočarenja. Došlo je, međutim, vreme za konačan povratak, i ja se evo već dve godine vraćam.

Nekada sam boravio u Beogradu najviše do mesec dana godišnje, 1986. bio sam pola godine. Sada sam ovde već skoro četiri meseca.

Na stranu navikavanje na egzotičnu okolnost našeg života, koja s uživanjem ždere naše najproduktivnije vreme, na stranu izvesna ustavno-pravna, privredno-finansijska, političko-socijalna, a više od svega moralna konfuzija i rđavo raspoloženje izazvano opštom krizom koja pojačava urođenu agresivnost našeg nacionalnog temperamenta, na stranu – da se i lična muka dodirne –

što za sve te mesece ništa valjano nisam uradio, osim što sam intenzivno uživao u društvu prijatelja (deo uživanja je i u prepirci), ima u svemu tome, u tom povratničkom sindromu jedna bitna poenta – došlo je na obe strane do izvesnih simultanih ali kontradiktornih promena, koje ne vidim da vernije mogu definisati nego ponavljajući misao iz jednog od šisanja iz tuđine:

„Životi se zajedno nisu živeli, iskustva su se razmimoišla, mišljenja jedna od drugih udaljila, osećanja međusobno postala tuđa i nerazumljiva ... Za stvaran se povratak gubi šansa. O, možemo se mi vratiti, još dugo poživeti, ponekad i srećni biti, ali ništa više neće biti kao pre.

Nesporazum možda nije u tome što zemlja nije spremna da nas razume i prihvati, mada i toga ima, nego u tome što mi više nismo kadri nju da razumemo i prihvatimo. A nije najteža tuđina što su vam je nerazumevanjem drugi nametnuli. Najteža je ona koju ste nerazumevanjem drugih sami sebi stvorili ...“

Televizijski dbevnik 4. septembra, u petak uveče: zločin u paraćinskoj kasarni, smenjen Fikret Abdić na radost samoupravljanja, Pekić dobio Njegoševu nagradu ...

Gledao sam večernji dnevnik tog dana i bedno se osećao, uprkos tome što bih morao da budem lično zadovoljan, i što sam, zapravo, i bio. Kad se na kraju dnevnika i moja slika pojavila – jedna dosta mračna i sumnjiva fizionomija – upitao sam se šta sam to opet uradio, u čemu je moje nedelo.

Ublažio sam osećanje krivice opštim pitanjem: u čemu je nedelo umetnosti? I odgovorio: u njenoj nemoći da na bilo koji način učini da takvih vesti na TV-ekranima – tim očima naše „napredne“ materijalističke civilizacije – bude što manje.

Thursday, April 17, 2008

Vreme reči-XIIIe deo

Iz knjige Borislava Pekića “Vreme reči”, Beograd, BIGZ, SKZ, 1993. Izbor Ljiljane Pekić.

“Romejski prsten“ – (nastavak) razgovor vodio B. Krivokapić, „NIN“, Beograd, 3. 10. 1987. i 20. 10. 1987.

Rat je izokrenuo sve, doneo i novo stanje i novu vlast. Vaš otac je prihvatio ponudu da zauzme visoko mesto u resoru Aleksandra Rankovića. Ali revnošću upravo tog resora, vi ste 1948. godine uhapšeni i u velikom procesu kao buržoaski disident – usred Informbiroa – osuđeni na 15 godina robije. Ne bi li bilo logičnije da vaš otac nije našao snage da se integriše, a ne vi?

Diary

Jedna ispravka, molim vas. Koliko je meni poznato, posle rata, do 1948, moj otac je radio na administrativnim poslovima u Saveznom ministarstvu unutrašnjih poslova. Unutrašnji poslovi pokrivaju i izvesneslužbe koje nisu policijske, nego administrativno-upravne.

U svakom slučaju, ne mogu govoriti u ime svog oca. Voleo sam ga i poštovao iznad svih ljudi. Siguran sam da je za svoju odluku imao valjane razloge, kao što mislim da sam ih za svoju odluku imao i ja, ali ovde govorimo o meni, a ne o njemu.

Osim toga, odluka je nešto što je ponekad diktirano ne samo slobodnom voljom već i mnogobrojnim okolnostima života, nad kojima se nema ni vlasti ni kontrole.

Na čemu se zasnivala optužnica protiv vas i organizacije kojoj ste pripadali?

Bio sam član ilegalne studentsko’gimnazijske organizacije koja se zvala Savez demokratske omladine Jugoslavije. Uhapšen sam 7. novembra 1948, maja 1949. osuđen po Zakonu o krivičnim delima protiv naroda i države, na prvostepenom Okružnom sudu na 10 godina,

a potom mi je na Vrhovnom sudu kazna povećana na 15 godina zatvora sa prinudnim radom i izvesnim brojem godina gubitka građanskih prava nakon izdržane kazne. Pomilovan sam 29. novembra 1953. godine.

U čemu su se sastojali program i ciljevi vašeg osuđenog političkog delovanja?

U knjizi uspomena „Godine koje su pojeli skakavci“ o tome će se moći čitati, ukoliko su memoari nešto što treba uzimati ozbiljno. Meni se čini da je program bio sastavljen od fundamentalnih principa „evropskog građanskog društva“ – gledano očima osamnaestogodišnjaka – za koje u poslednje vreme čujem da se više ne zove „građansko“ nego „civilno“.

U redu, ko brine za imena, samo da se živi slobodno, časno, iskreno, demokratski, civilizovano i, koliko je moguće, dobro. I da što više ljudi tako živi.

Gde ste sve robijali i u kojim uslovima?

Obilićev venac, Ada Ciganlija, Bela Crkva, KPD Sremska Mitrovica, KPD Niš,. Uslovi su bili teški ali zglavnom regularni. U svakom slučaju, neuporedivo lakši od zatvora u kojima su tada ležali komunisti.

Niste se bavili zahtevima za reviziju procesa ili rehabilitaciju?

Kakva revizija, vi se šalite? I na bazi čega? Rehabilitaciju treba da traže oni koji su nevino osuđeni, oni koji prema datim zakonima, ma šta o njima čovek mislio, nisu bili krivi, ili oni koji misle da ništa nisu učinili. Ja sam učinio dobar deo stvari za koje sam osuđen, bilo je to jako davno, ali je bilo. I tu nema ko da se kaje, ni sud, ni ja.

Najbolju rehabilitaciju izvele su vaše knjige?

Što se knjiga tiče, njih s mojim građanskim postupcima, dužnostima i odgovornostima ne treba mešati. One sa uverenjima koja su me u zatvor odvela nemaju nikakve veze, niti sam ih pisao zbog bilo kakkve rehabilitacije, niti mi je zatvor u njihovom pisanju išta pomogao.

Ima toga ponešto u „Kako upokojiti vampira, ali sasvim transponovano. ja sam opisivao u šminkanje Sulejmana Veličanstvenog a da nisam opsedao Siget.

Zatvor nije bio vaš „univerzitet“?

Zatvori su za mene bili čist gubitak vremena. Doduše, ni regularni univerzitet nisam završio, ali se sve u životu i ne može imati. Čini mi se da se nekako ustalilo uverenje da čovek mora imati neku veliku nevolju u životu da bi postao pisac. (Za skulptore, arhitekte, kompozitore, to, izgleda, odnekud ne važi.)

Ne verujem u teoriju stvaralačke patnje, bar u tom smislu da je ona obavezna prethodnica nekih budućih nadahnuća. Naročito u onu koja predodređuje pozive. Ni grobari ne umiru ništa lakše samo zato što su tako blizu smrti. Lekari takođe. Ne verujem u nevolju kao isključivog učitelja života. Možda i sreća može čoveka nečemu naučiti.

Gde ste se, i kome, vratili iz zatvora?

Vratio sam se tamo odakle sam i otišao. Svom svetu, svojim prijateljima, getu u kojem čovek najbolje živi – dok živi, i ako je to stvarno – život. Geto ima sve prednosti apsolutne slobode, sve dok ste u njemu, ili dok oni zbog kojih ste tamo u geto ne provale.

Ali, to su tranzitne slobode, a uz to i nedelatne. To nije život, to je njegova imitacija. Trajalo je to nekih pet-šest godina. A onda je došao prvi kakav-takav javni uspeh, i ja sam izašao „napolje“, ili ušao „unutra“, kako god hoćete. Pa ni za to se ne kajem. Još.

Bili ste prihvaćeni i vi ste prihvatali?

Posle izlaska iz zatvora nisam imao poteškoća vrednih pomena. Više je bilo teškoća sa mnom nego onih koje su meni priređivane. Porodica je i dalje građanski lojalno nastavila da finansira moje beznadežne studije eksperimentalne psihologije – iako sam bio mnogo bolji student nego gimnazijalac, čak sam, vele u toj nauci poznavanja duše obećavao – živeo sam ugornim životom „večitog đaka“, a onda, kako rekoh, dođe neki prvi uspeh i sve ode ... Prihvaćen sam, i prihvatao sam. Jedno bez drugog, očevidno, ne ide.

Wednesday, April 16, 2008

Vreme reči-XIIId deo

Iz knjige Borislava Pekića “Vreme reči”, Beograd, BIGZ, SKZ, 1993. Izbor Ljiljane Pekić.

“Romejski prsten“ – (nastavak) razgovor vodio B. Krivokapić, „NIN“, Beograd, 3. 10. 1987. i 20. 10. 1987.

Niste odmah želeli da budete pisac?

Kraft_Suicide Carneval

Nekada sam sanjao da budem istraživač (neispitanih predela), otkrivač (nedefinisanih) tajni, naučnik, putnik prema zvezdama, arheolog, ukratko neko ko je nešto pronašao, nešto naročito važno za Vrstu (u koju sam onda verovao). Pisac sam postao onda kad sam shvatio da za sve to nemam ni mentalnih, ni fizičkih, pa ni društvenih uslova.

Ali sada žalim. Od svih tih sanja ostala je jamačno imaginacija da se bavim zemaljskim Argonautima, lovcima na zemno Zlatno runo od kojih su, po prirodi stvari, najuspešniji bili trgovci i posednici, pravi i oni u prenosnom smislu koji uključuje vlast nad ljudima i idejama.

Sećate li se svojih lektira, prvih i kasnijih? Šta su vam one značile, i može li se danas prema njima uspostaviti neka, i kakva veza?

Naučio sam da čitam iz „Politike“ (vrlo rđav znak). Prva knjiga koju sam pročitao, u banjalučkoj bolnici i u prvom razredu osnovne škole, bila je „Srpska trilogija“ (kakav je to znak, još ne znam). kasnije su na red došle prave stvari: Flaš Gordon, Mandrak, Fantom, Zigomar (jedna verzija fantoma) i dabome, za mene onda najbolje delo reneransne literature, „Dubrovački gusar“.

Izvestan moderan pristup literaturi očitovao se u brzom prelasku, oko godine 1937, u Kninu (ne zanemarujući stripove), na ondašnje filmske žurnale, sveščici koje su donosile slike glumaca i glumica u nekoj svetlomodroj tehnici.

Pošto je 1941. i na mene otrežnjujuće delovala, u Bavaništu, na majčinom imanju, naglo sam ostavio Dimu i prešao na Dostojevskog, ali se ne sećam s kakvim i da li uopšte nekakvim posledicama po moj duševni mir, u godinama puberteta remećen ozbiljnim plotskim rpoblemima.

A u gimnaziji ...?

U gimnaziji sam se uglavnom bavio čitanjem svega i svačega, držeći knjigu i mozak ispod klupe, a glavu iznad, na raspolaganju profesorima, od kojih se rettko ko usuđivao da nešto pita. Nešto zbog svog, a malo i mog dostojanstva. Uspeo sam tako da se literarno obrazujem, u prvom redu blagodareći profesorima, koji su u većini delili moje kontestatorske ideje o „točku istorije“ trenutno nad nama.

Počeo sam sa Balzakom a završio s Fransom, Prustom, Židom, Kamijem (Sartr me nije obuzeo), počeo sa Manom i tu završio, s Hakslijem, Foknerom, Hemingvejem, Dos Pasosom, Vulfom, da bih se vratio Haksliju, sa Turgenjevom i tolstojem, da bih se zaglavio opet u Dostojevskom (koga je na Zapadu danas moderno prezirati, a nastrano ceniti).

Ako tome pribrojim Kafku i Krležu (poslednjeg u izboru), tu bi se našao okvir mojih spontanih književnih „priprema“. (Ne usuđujem se da spomenem brojne majstore detektivskog, avanturističkog, a naročito naučnofantastičnog žanra, kao što prvi put javno priznajem da u bioskopu radije gledam Karpentera nego Bergmana. rekoh to, pa šta bude!)

te veze verovatno i danas postoje, i sada nekako deluju, ali ih ja osećam jedino u odnosu na Tomasa Mana. To je moj utisak koji s neke, ako je moguće, objektivne književnoanalitičke tačke gledišta i ne mora biti tačan.

Vaše detinjstvo je proteklo u Podgorici, Novom Bečeju, Mrkonjić-Gradu, Knjinu, Cetinju, Bavaništu ... Šta ste poneli iz te „diližanse snova“ i šta još nije izbledelo?

Podgorice se ne sećam, što je žalosno, jer tu sam rođen, ali odmah i iseljen silom očeve službe; iz Novog Bečeja i Mrkonjić-Grada imam mutna, nesigurna, možda i proizvoljna sećanja; ali tu, kako lepo rekoste, „diližansu snova“ kristalno jasno i upečatljivo, emotivno vrlo intenzivno ocrtavaju Knin, Cetinje i Bavanište.

Imao sam srećno detinjstvo, i ta tri mesta (Bavanište čak i uprkos okupaciji) predstavljala su tačke u kojima je ono započinjalo (u smislu memorije)i lagano počelo da se završava, da bi došlo vreme u kojem se ta sreća, kao i sve na svetu, morala nekako platiti. I sada mislim da se isplatilo.

Upravo lomovi istorije – i čeveka i porodice u njima – zauzeće docnije važno mesto u skali vaših književnih opsesija?

Da, te knjige, bar izvesne od njih, to su moje uspomene, modifikovane tuđim, jer, najzad, ja ne mogu izražavati samo sebe već, prema svojim moćima, i neko šire ljudsko iskustvo, ukoliko uspevam da ga spoznam, osetim i izrazim.

Pokušavao sam da svoje lično, sasvim skromno životno iskustvo, pri pisanju, ne učinim ekskluzivnim izvorom motiva i nazora mojih književnih junaka. U obrnutom smuslu, dosledno, uvek bih to bio ja, maskiran u neku drugu ličnost.

U savršenom smislu vlastito isključenje iz tog procesa, naravno, nemoguće je. Ali je već i stalno prisutna svest o svojoj osobnoj pristrasnosti i svojim predrasudama (bilo koje vrste) izvestan put do pozicije s koje ćete i sebe i svet i svoje teme posmatrati – pomalo sa strane, ne gubeći u međuvremenu duševno i intelektualno saučeđće s temom, ne sa sobom i svetom.

Ratni vihor odneo vas je u Bavanište?

Rat je poremetio i moje detinjstvo, ali ga nije učinio nesrećnim, kao većini mojih vršnjaka. Teško je to reći, da ne kažem postidno, za doba u kome je na Balkanu proliveno toliko nevine krvi, izazvano toliko nesreća i tragedija i ostavljeno toliko mračnih uspomena da će njihovo brisanje trajati pokolenjima, ako ih bude bilo.

Ali, tako je. Živeli smo u Bavaništu, jednom selu južnog Banata, gde se rat malo osećao, a nemaštine nije bilo. (Ne treba generalisati, i ovo je relativno.) Neprilike, ne bih rekao nesreće, prejaka je to reč za moju ondašnju stvarnost, počele su za mene tek 1945, tačnije 1946. godine.

Tuesday, April 15, 2008

Vreme reči-XIIIc deo

Iz knjige Borislava Pekića “Vreme reči”, Beograd, BIGZ, SKZ, 1993. Izbor Ljiljane Pekić.

“Romejski prsten“ – (nastavak) razgovor vodio B. Krivokapić, „NIN“, Beograd, 3. 10. 1987. i 20. 10. 1987.

U kojoj meri, nezavisno od toka istorijskih zbivanja, autobiografski elementi mogu da utiču, i kod vas utiču, na oblikovanje pojedinih književnih likova? Koliko je lično iskustvo i književno zarazno?

P.Breugel-Babel Tower

To pitanje sam i sam sebi često postavljao, onda kada mi se činilo da u nečemu naslućujem neko svoje iskustvo, a opet kadar nisam da ga lociram. (Premda znam da sam nešto doživeo, pa prema potrebi romana premodelirao, neku ličnost, prekombinovanu, iz života preuzeo, ali najčešće toga nema.)

Ne smemo smetnuti s uma da osim individualne memorije postoji i memorija genosa, memorija Vrste, „genetičko sećanje“. A i da našu podsvest nije uredna arhiva u kojoj svaki dokument nosi datum iobeležje porekla.

Kao pisac knjige „Vreme čuda“, Balkan ste, esejistički, nazvali „poluostrvom čuda“? Da li i zato što smo „engleskog poslanika dobili pre engleskog klozeta“?

Bilo bi to i da smo najpre dobili klozet. Ali, ovaj pridev nemojte shvatiti u smislu koji koji mu danas pridaju izvesni zadocneli i ponešto prenapeti pripadnici Srednej Evrope;

on je pohvala relativno uskom georgrafskom prostoru koji je dao tri velike civilizacije (helensku, vizantijsku, osmansku), dok se Srednja Evropa još muči oko toga kome pripada, odnosno kome je pripadati oportuno. Ja, lično, želeo bih u Evropu, ako nas puste. Ali se ne bih odrekao i izvesnih čuda.

Može li nešto književnost (umetnost) protiv mitova, protiv mitske svesti?

Ako pod mitovima podrazumevate ono što i ja u „Runu“, onda ne možete ništa i ne treba da može. Ako pod njima podrazumevate ono što ja mislim da podrazumevate, onda treba da može, ali ne može.

Kao bespoštedni razlagač mitova – od hrišćanskih do posedničkih – u pameti nekog ideologa mogli biste ispasti još i marksist?

Molim vas, Krivokapiću, poštedite me takvih izgleda! Šta će ideologija piscu? Njemu su potrebni mašta, strpljenje i razumevanje. A ni dobar život nije mu naodmet. Muka me hvata od teorijaprema kojima se samo pod mukama prave dobra dela.

Iz vaših ispovednih beležaka (komentara) saznajemo da gotovo uvek pišete više verzija, čak mnogo verzija ... Sigurni ste da u knjizi ostaje najbolja?

Nisam siguran. Ali nekako nisam siguran ni gde sam to i zašto napisao. Ako se to odnosi na kompoziciju knjige, da, tu ima verzija. Ali kada ja počnem pisati, nešto ih se ne sećam.

Na drugom mestu kažete: „U svakoj knjizi uvek ostaje nešto nelogično. Da li je to ono što je u njoj najbolje?“

Ovo vaše pitanje nije sasvim fer. Da li vi zbilja mislite da ja pamtim svaku prokletu glupost što sam je ko zna iz kakvih razloga, u kakvom raspoloženju napisao? I da ću ja sada, u četiri izjutra, tražiti tu izjavu u svojim Komentarima.

Prema vašem Dnevniku, Sagu o Njegovan-Turjaškima koncipirali ste kao „Romejski prsten“ od 20 delova u 15 knjiga („kompozicija ... zamišljena u obliku četiri koncentrična kruga“). Centralni, najduži prsten čini „Zlatno runo“, koje je pred nama. Šta je sa ostalim knjigama?

Zar plan nije sjajan? Trebalo bi, dakle, sad da sednem i još narednih 15 godina, kojih, uostalom, i nemam, da potrošim na preostalih osam knjiga („Crveni i beli“, „Graditelji“ ...). Zar ne pomišljate da bih možda mogao ništa da ne pišem?

Da odem na Kanarska ostrva (ako se moja supruga tamo zaposli, jer inače ne mogu) i tamo gajim mandarine? U svakom slučaju, da uradim nešto iz apsolutno ličnog zadovoljstva.

A pošto je, izgleda, ono ipak u pisanju, da napišem još jedan žanr roman, sličan „Besnilu“, ali koji će se zvati „Atlantis“. „Romejski prsten“ može malo i da se strpi!

Šta ste prihvatili od svog „duhovnog učitelja“ Tomasa Mana?

Nastojao sam da se od njega naučim spoju skepse, apsolutne umetničke ozbiljnosti i poštovanja forme.

Majka vam je kao dečaku savetovala da pišete dnevnik kako biste popravili „taj grozni rukopis“?

Mislim da sam ozbiljno počeo da pišem upravo u tim svojim „Dnevnicima“, bez obzira na to što sebe nisam video kao pisca.

Moglo bi to biti tek dosta kasnije i u naročitim okolnostima, u kojima je, usled dugog vremena na raspolaganju, te blagoslovene dokolice, lična ispovest o sebi postepenoi bezmalo neosetno počela bivati priča o nekom drugom, a mašta za svoje junake, umesto mene, počela birati – te druge.

To je izmenilo prirodu „Dnevnika“ i prinudilo ga da poštuje izvesne zakone spoljne realnosti, kojih se dotada nije uvek morao držati.

Tada je napravljena prva verzija genealogije Njegovan-Turjaških i ispisane prve stranice njihove sudbine (bilo je to negde godine 1950, dakle u zatvoru), ali od njih, dabome, ništa u buduće knjige nije moglo da uđe (osim ideja o Arseniju Njegovanu iz „Hodočašća“, pa i ona radikalno modifikovana).

Monday, April 14, 2008

Vreme reči-XIIIb deo

Iz knjige Borislava Pekića “Vreme reči”, Beograd, BIGZ, SKZ, 1993. Izbor Ljiljane Pekić.

“Romejski prsten“ – (nastavak) razgovor vodio B. Krivokapić, „NIN“, Beograd, 3. 10. 1987. i 20. 10. 1987.

Na koji način se ta reinkarnacija književno postiže?

R. Magritte-This isn't a Pipe

Da bi se to postiglo. o datom dobu treba što više znati. Na žalost, to neće biti dovoljno. Fakta po sebi ne otkrivaju život i duh vremena. Ona ga samo upućenom i opreznom oku nagoveštavaju. Ona mogu da posluže kao ubedljiv dekor za priču koja izvire s druge strane dodira sa tom stvarnošću.

Ta strana je magijska, u onom smislu u kojem je to epifanija, otkrovenje. Otkrovenje se ne objašnjava, ono se događa ili ne događa. Tako i remek-dela istorijskog romana, tu su ili nisu, a svaki pokušaj tumačenja transcendentne veze između živog pisca i mrtvog doba ostaje u sferi pukih književno-istorijskih i teorijskih racionalizacija.

Kako se “magijska strana” u pojedinim romanesknim primerima uspostavlja ili ne uspostavlja?

Manov “Josif i njegova braća” ili “Hadrijanovi memoari” Margaret Jursenar su remek-dela istorijskog romana, a Grejvsov “Vojvoda Velizar”, upravo zbog odsustva magije, žalostan promašaj jednog dobrog pisca.

Ukratko, istorijski je roman, ako je uspeo, magijski pokušaj da se na osnovu raspoloživih činjenica – po mogućnosti verifikovanih, ispravno shvaćenih i u pravom, ondašnjem kontekstu oživljenih – vaspostavi Duh iščezlog vremena, kroz njegove realne odnose, činove, ideje, osećanja i stanja.

Ne da se pokaže kako je to doba izgledalo, već kako je bilo – Njima, ne Nama.

“Zlatno runo” ne smatrate klasičnim istorijskim romanom, radija ga označavate kao antropološki roman. U čemu je razlika, konkretna i načelna?

U strogom smislu “Zlatno runo” i nije istorijski roman. U njemu je za tako nešto isuviše slobode i druge svrhe od rekonstruktivne, u prvom redu antropolške i metafizičke.

Uprošćeno rečeno, antropološki roman se bavi čovekom kao takvim, a istorijski čovekom određene istorije.

Kako se “Runo” događa od protoistorijskih vremena mita, a istorijski od Adrianopoljske bitke 1205. do 1941, očevidno je da pored istorijskih komponenata, zavisnih od epoha, junak Simeon mora imati i izvesne opšte, zajedničke, fundamentalne, dakle – antropološke komponente.

Zašto su svi istorijski romani obavezno porodični?

Nikad o tome nisam razmišljao i ne bih vam znao odgovoriti. U stvari, jesu li? Čini se većina sadrži u sebi neke bitne porodične odnose. Ali zar toga, sve do najnovijeg doba, niste imali gotovo u svakom dobrom romanu?

Porodica je iščezla iz romana kad je počela iščezavati iz naših života kao osnovna jedinica šire zajednice i kad je zamenjena jakim samodovoljnim individuama, koje su se, odnekud, uvek na kraju otkrile kao slabe upravo zbog nepostojanja korena i prošlosti u porodici i genosu.

O čemu svedoče potonuli vekovi i svetovi?

O tome da ništa nije večno, pa ni mi. Mi naročito. Ali i o tome zašto nije večno. Najzad, možda, i o tome da je dobro što nije.

Kako pristupate rekonstrukciji : prvo sklapate ceo skelet, ili počinjete od jedne kosti, pa tragatei dodajete druge?

Načelno zavisi od tipa romana. U slučaju „Runa“, da sma pošao od jedne kosti, ko zna šta bih tehnikom paleontološko-arheološke postupne i logične rekonstrukcije dobio, a ja sam hteo da dobijem baš ovakvo „Runo“. Morao sam, dakle, najpre da sklopim ceo kostur, raspoređujući kosti u zamišljeni model romana, da roman tako reći u njegovim bitnim obrisima i ključnim scenama završim pre nego što sam ga uopšte počeo.


Bilo je, naravno, tokom pisanja izvesnog premeštanja kostiju, diktiranog novim idejama, ali nikad presudnog, koje bi deformisalo konačan oblik knjige. Radije sam i od najzavodljivije ideje odustajao nego da taj oblik izmenim.

Ne samo u liku UDB-e na Oblićevom vencu, s reevolucijama ste se susreli i književno uranjajući u vekove ... Pa ipak, uprkos revolucijama, ostaju „u punom dejstvu svi mehanizmi starog sveta“?

Pa, moraju ostati kad se ništa suštinski ne menja osim izvesnog odnosa među drevnim omaškama. Potrebna je jedna fundamentalna duhovna revolucija koja će izmeniti, do sada netaknute, same osnove naše tzv. humanosti, pre nego što nam je ne izmene mikrobiolozi.

A ona nije moguća bez otkrovenja prošlosti, i u njoj presudnog momenta u kojem nas je izbor materijalističke alternative doveo dotle da nas smak svih alternativa čeka iza svakog istorijskog ugla. Kao što se čovek ne može lečiti bez anamneze, ni čovečanstvo se ne može bolje budućnosti domoći bez svesti o svojoj prošlosti.

Kraj je u početku?

Gde se stiže, određeno je onim odakle se polazi. Jeste, kraj je u početku. Početak u sebi ima i kraj. Sada je već i optimističkim racionalistima, tim hipnotiziranim medijumima boga Progresa, jasno da je civilizacija Razuma na smrt bolesna.

Sve su diktirine, od religioznih do političkih i filosofskih, sve socijalne, ekonomske i fizičke revolucije promašile u onome što je, s gledišta humaniteta, bitno: nijedna nije ljudsko biće, u celini, učinila boljim i dostojnijim dara života, nijedna nas nije uvela u Novi Jerusalim.

Sunday, April 13, 2008

Vreme reči-XIIIa deo

Iz knjige Borislava Pekića “Vreme reči”, Beograd, BIGZ, SKZ, 1993. Izbor Ljiljane Pekić.

“Romejski prsten“ – razgovor vodio B. Krivokapić, „NIN“, Beograd, 3. 10. 1987. i 20. 10. 1987.

Posle prinudnog napuštanja Cetinja 1941. više nikada niste bili na Cetinju?

Ne, nikada.

Pod kojim ste okolnostima napustili Cetinje 1941?

Neprijatnim, teškim, pa i opasnim. Bili smo od italijanskih okupatorskih vlasti proterani sa Cetinja u Srbiju.

S kojim osećanjem se vraćate, dolazeći u oktobru da primite Njegoševu nagradu na Cetinju?

Different views

Vraćam se kao da odatle nisam ni odlazio. Vraćam se kao da pola veka od onda nije prošlo, a prošlo je, telo mi to poručuje – duša mučki ćuti. Voleo bih da mogu reći kako se vraćam kući. Ne mogu, na žalost. Celog života sam se selio, kao da sam nomad a ne građanin, i prave „kuće“ nemam, svoj pravi, jedini grad, svoje selo, svoj kraj.

Postojbinu da, poreklo da, uspomene da, sklonosti pa i ljubavi da, ali ono „pravo“ čekam. Mudri vele da to dolazi sa starošću. Pa već je vreme da se ta mudrost i na meni obistini, ili ću, kao i toliko puta, opet biti neki izuzetak.

I vaš život se događaa gotovo kao u nekom vašem književno-ironičnom istorijskom paradoksu?

Paradok o kojem govorite paradok je i Simeona, jedinog junaka „Zlatnog runa“. Tražio je vekovima Balkanom svoj Severozapadni prolaz i kad ga je našao, vratio se na jug, tamo gde mu je po prirodi stvari, po Mitu, mesto. Nije se, doduše, vratio kao čovek, građanin, posednik, moćnik, nego kao mitski Crni konj – Arion.

Ali ko ljude dobro upozna, ko shvati svrhu naše civilizacije, ko je spreman da se oslobodi antropocentričnosti, za toga to možda i nije neki gubitak. Naprotiv.

Šta vas je privuklo temi „Zlatnog runa“? Njena večnost?

Njena arhetipska mitska sadržina. Prema našoj stvarnosti stoji stvarnost mita kao večni, neizmenljivi i vanvremeni nacrt tragedije, koji mi, svojim životom, pretvaramo u gotova dela, uramljena vremenom i istorijom, sa onoliko i samo onoliko varijacija u izgledu i značenju prizora koliko ih dopušta vidljiva i skrivena sadržina mita.

Zašto mit u osnovi priče? I zašto helenski?

Pišem roman o Balkanu, njegova se radnja na Balkanu događa, i prirodno je da junacima, s ovog tla poteklim, vladaju sudbine na ovom tlu mitski odlučene.

A zašto baš mit o Runu?

Plovidva helenskih heroja i polubogova u Kolhidu po Zlatno runo, opevana od Apolonija Rođanina, u osnovi je avanturistička povest koja, kao i svaka, priča o žudnji za nečim, o naporima da se do toga dođe i o ishodu tih napora. To je, ukratko, i tema mog romana.

Šta je Zlatno runo? Da li je to materijalna ili duhovna vrednost, Blago ili Besmrtnost, Besmrtnost blaga ili Blago besmrtnosti?

Grčki heroji veruju da je to Besmrtnost; Noemis, proto i arhetip svih budućih istorijskih Simeona, veruje da je to Zlato. Time se za buduću istoriju Vrste otvaraju dve alternative: duhovna, koja se iza Kinejskih stena gubi u neispunjenju, i materijalna, od koje smo napravili ljudsku civilizaciju i simeonsku priču.

Budući da bi piscima „valjalo dopustiti da o suvremenosti pišu kako znaju i umeju, koristeći za nju svaki dostupan vek“ – kako vaše „Zlatno runo“ korespondira sa našom stvarnošću?

Samo preko arhetipskih modela. Roman nema svrhu da išta o nama kaže, osim onog na šta je primoran konstrukcijom mita na kojem je izgrađen i nepromenljivim odnosima mita i istorije, kao i njegovo večno ponavljanje. (Sa izvesnim ekskluzivitetima i varijacijama kod pojedinih epoha, u koje je ovde nemoguće ulaziti.)

Zašto je važno „otkrovenje prošlosti“?

Jer je u njoj naša definisana budućnost.

Rekonstrukcija stvarnosti, čak ni one koju pisac živi, u bukvalnom smislu je nemoguća?

Naravno da je bukvalna, apsolutna, kopija podobna rekonstrukcija bilo kakve, tekuće ili minulestvarnosti, nemoguća. (Ona je nemoguća jer bi bila demijurška, ali ona je i nepoželjna jer bi umetnost učinila bespredmetnom.)U dobrom istorijskom romanu reč je o rekonstrukciji (tačnije reinkarnaciji) njenog duha.

Saturday, April 12, 2008

Vreme reči-XIIg deo

Iz knjige Borislava Pekića “Vreme reči”, Beograd, BIGZ, SKZ, 1993. Izbor Ljiljane Pekić.

“Kroz 1984. odavno smo prošli“ – (nastavak) razgovor vodio Z. Zima, „Vjesnik“, Zagreb, 1. 2. 1985.

Ima se utisak da se u posljednje vrijeme, otkako živite u Londonu, vaši građanski angažmani sve više podudaraju s vašim literarnim prijektima?

Dinosaur

To je istina. Bar trenutno postoji sklad između onoga što pišem i onoga što kao građanin zastupam, sklad koji sam uvek hteo nekako da postignem, ali mi se retko dalo.

Pokušaću da te stavove sažmem u dve premise, i iz njih izvedem svoje opredeljenje.

Svi smo prošli kroz racionalističku školu antropocentrične arogancije. Od detinjstva smo dopingovani ubeđenjem da je Homo sapiens kruna prirode, i njena svrha, ako je ona uopšte ima; ukratko –

kraj svih svinjarija koje preduzimamo i kao pojedinci, i u raznolikim zajednicama, i kao Vrsta, kraj očitih naopakosti što ih raskošno demonstrira humana istorija – da je čovek jedno čudesno, uzvišeno, na napredak prosto osuđeno biće.

A kad u to posumnjamo – jer živimo, pa nekog đavola i sami vidimo – onda nam se veli da se strpimo: veličina čoveka, naime, nije toliko u onome što on već jeste, koliko u tome što tek može biti. Nije u njegovim aktuelijama već u nekakvim imaginarnim neograničenim potencijalima, garantovanim svešću, koju, osim nas, pouzdano neko nema u Univerzumu.

(Uostalom, to je još i dobro. Dva ovakva sveta bila bi stvarno previše.) Ovo protivrečje između naše bedne realnosti i naše navodno veličenstvane sudbine .- u koju nas podjednako revno uveravaju racionalističke filosofije,

monoteističke konfesije, reformističke ideologije i optimistične nauke – naše izvođenje iz blata zvezdama može, kako danas stvari stoje, rešiti jedino neka osobito vešta dijalektika, jer se od života takva čuda više ne mogu očekivati.

Život teče koritom reke koje je usekao jedan davni izvor. Reka se uvek uliva u isto more. Konfiguraciju sliva može poremetiti jedino zemljotres. Jer samo se iz haosa, kako je rekao Nietzsche, rađaju zvezde. Prirodan razvoj, ono što zovemo “progresom” i od čega očekujemo da nas dovede do naše “velike humane sudbine” dosledan sebi i svom poreklu, može nas dovesti samo do – 1999.

Čak iako uistinu raspolažemo nekakvim čudesnim potencijalima, malo nam mogu koristiti, jer ni oni, kao ni mi, njihovi navodni nosioci, nisu više slobodni, nisu više u službi ni čoveka, ni humaniteta. Vrsta, kov i funkcija tih potencijala određeni su prirodom naše civilizacije. Ako je ona promašena, ni naši potencijali ne mogu biti spasonosni. Ako je pravac rđav, ono što njime ide, ma i dobro bilo, ničemu ne služi.

Druga laž kojom nas racionalizam hrani jeste učenje da je taj čudesni čovek tu da pobedi, ukroti, savlada i najzad izmeni prirodu (i u smislu životne sredine, i u smislu njenih zakona), koji se, očito rđavo smišljena, najčešće javlja kao opstrukcija našem neizbežnom hodu per aspera ad astra.

Ove dve fundamentalne zablude, potpomognute čitavom operativom istorijskih, moralnih i duhovnih Dvomisli, obrazovale su za našu egzistenciju hermetički humani frižider, s veštačkim, sintetičkim uslovima života, sličnim onima što bismo ih, u nekom artificijelnom mehuru, uživali na nekoj planeti nepodnošljivog pritiska ili pogubnih klimatskih prilika.

Šta se van našeg “mehura” događa, tiče nas se jedino ukoliko nas ugrožava i ukoliko se može eksploatisati. Razdvojenost od one temeljne, više realnosti, razdvojila nas je i međusobno, u opštem “mehuru” za svakog od nas naduvala i njegov posebni. Stvoreni su lažni uslovi života u kojima se ne može živeti istinski život.

Život se može tu jedino – imitirati. (U toj ideji pseudo-života, sintetičkog trajanja, toj fatamorgani egzistencije posvećen je moj “Atlantis”.)

Ima se, međutim, utisak da sve više postajemo svesni naopakog karaktera i pogubne mehaničnosti svoje civilizacije, da sve više uviđamo njenu osnovnu dvosmislenost i u njoj razloge koje su izvesni mislioci tražili za tragičan raskol između naše egzistencije i našeg bića.

Sve više smo nezadovoljni onim što nam nudi navodna neizvežnost istorije i navodna progresivnost ovog modela civilizacije.

Ma koliko polovični, protivrečni, konfuzni, pa i manipulacijama podložni, izvesni savremeni vanstranački pokreti, izvesne preventivne inicijative – poduprte mahom od mladih ljudi – predstavljaju zapravo prve znakove nekog budućeg masovnog otrežnjenja, ako, naravno, za njega bude vremena.

Iz tih razloga moje simpatije pripadaju Zelenom pokretu, Prijateljima Zemlje, inicijativama za zaštitu ljudskih prava (uključujući i prava životinja), društvima za borbu protiv smrtne kazne, pokretima za ograničenje nauke, odnosno njenu kontrolu; ukratko svemu što na ovaj ili onaj način predstavlja alternativu „civilizacionom mehuru” u koji nas je istorija zarobila i u kojem joj je očevidna namera da nas – uguši.

Jednom sam, u nekom intervjuu, rekao da čovek i ako pada mora mahati rukama. Uvek, naime, postoji mogućnost da će na vreme, pre konačnog pada, naučiti da leti.

Ostajem pri tome.