Thursday, April 03, 2008

Vreme reči-XIh deo

Iz knjige Borislava Pekića “Vreme reči”, Beograd, BIGZ, SKZ, 1993. Izbor Ljiljane Pekić.

“Arhesuština humane povesti“ – (nastavak) razgovor vodila D. Milanović, „Književnost“, Beograd, 5 - 6, 1985.

Da li je Gabriel, jedan od junaka romana “Besnilo”, parabola srednjevekovne duhovnosti, one koja je ne samo dušom već i telom verovala u Isusa Hrista?

De Chirico-Horses

Gabriel je, koliko jedan žanr-roman dopušta, parabola moguće (verujem u našoj protoistoriji čak potencijalne, pa zapuštene) alternative materijalističkoj civilizaciji i materijalističkom modelu života. To je kroki čoveka kakav je mogao biti da nije postao ono što jeste.

Momenat vere u Boga, pogotovo određene konfesije, ne čini mi se bitnim za određivanje antropološkog tipa njegove alternativne, duhovne čovečnosti.

Ono što je Gabriel u „Besnilu“, to su u „Atlantisu“ svi ljudi, ukoliko ih i koliko 1999. na svetu još ima u izvornoj formi.

U „Besnilu“ nauka, odnosno naučnik, dovodi pred propast ne samo savremenu civilizaciju već i čovečanstvo, svu njegovu duhovnu istoriju. Savremena nauka, očigledno, može da uništi svet. Može li ga i ko spasti? Kakva je uloga umetnosti u svemu tome?

U načelu, razume se, nauka bi mogla da spase svet; u praksi, međutim, njena je šansa beznačajna. U prvom redu, o sudbini sveta ne odlučuje nauka. (Sada više, osim slučaja, jedna da išta odlučuje.) Ona samo obezbeđuje sredstva za odluke ljudi, ili slučaja. A zatim, svet je mnogo lakše i brže uništiti nego ga sačuvati, pogotovo unaprediti (pod uslovom da o stvarnom napretku imamo neki pouzdan koncept).

Da ga uništite, potrebno vam je nekoliko dobro organizovanih i pametno upotrebljenih minuta; za neko bitno usavršavanje ni vekovi rada, strpljenja, razumevanja i sreće nisu dovoljni. Nauka, međutim, ni u tom pogledu ne daje velike nade.

Brzina s kojom su pronalažena sredstva za uništenje, i geometrijski progresivna snaga tih sredstava – od kojih je svako, kad je već pronađeno, i upotrebljeno – u strahovitoj su nesrazmeri sa tempom i snagom otkrića kojima bi se naši životi učinili boljim, srećnijim, zahvalnijim življenja.

Rušilačka sredstva su jednostavna, nemaju nepovoljne sporedne efekte u nekom nenameravanom usavršavanju Vrste. Takozvana spasilačka, ukoliko su krupnija, samo život komplikuju. Povoljna s jedne strane, s naličja uvek su nepovoljna.

Svako produženje ljudskog veka, svaki lek protiv neizlečive bolesti (uključujući i neki čudotvorni protiv lokalnih ratova i „masovnih reformi života“), odmah nas suočava sa aveti zagušenja planete.

Svaki nov način za njenu eksploataciju – po kojoj je nauka znamenita – znači i njeno umiranje, nemerljiv predujam od budućnosti. Ispada tako da otkrićem nečeg bezuslovno rđavog, teško usput možete pronaći i nešto dobro, ali da pronalaskom nečeg u principu dobrog, obavezno u promet morate pustiti i nešto rđavo.

Nemam zbilja nikakvu ideju o tome ko bi svet mogao da spase, a bogami, ni da li bi to bilo najbolje što se za njega može učiniti.

Znam jedino da umetnost nema tu šta da traži.

Ona može biti samo muzička pratnja. S njom se lakše umire, ali ni ona od smrti ne spasava.

Kakve je prirode i kolika moralna odgovornost savremenog intelektualca i pisca za sudbinu sveta, i u čemu se ta odgovornost sastoji?

Kada to ne bi toliko ličilo na Mladog Marksa, rekao bih u sejanju opšteg nepoverenja u sva istrošena i stara, dvosmislena i prividna rešenja ljudske situacije.

Umesto toga kažem da je njegova najviša odgovornost u – vršenju dužnosti. A njegova najviša dužnost u zadovoljavanju savesti, svoje mere za dobro i zlo. I to bez obzira na posledice. Po njega, razume se, ne po svet. Jer su poznati i oni, i intelektualci među njima, koji su, tokom zadovoljavanja vlastite savesti pomorili milione, a sami uspeli da umru u krevetu.

Smatra se da je jedno od obeležja savremenog društva dominacija političke misli i prakse nad ostalim oblicima čovekove duhovne i praktične delatnosti (nauke, umetnosti, filozofije, religije). Kako vi vidite taj odnos kao pojedinac u društvu i kao pisac?

Dok je mlad, čovek još nešto i radi da promeni svoj život; u starosti ne preostaje mu drugo nego da o njemu i svojim propuštenim šansama – filosofira. Ma koliko dobro filosofirao, njegove ideje o životu mogu koristiti samo nekome drugome, nekom mlađem, ako taj bude imao pameti i volje da ih upotrebi.

I politička misao je (ili besmisao), kao projekt promene života, dominantna mahom u mladom društvu, koje se još nada nekoj budućnosti. Kada ostari, i ono će filosofirati o svojoj istoriji kao nečemu što je moglo ispasti bolje nego što je ispalo, a stvarne konsekvence, neku eventualnu korist, može, ako hoće – a najčešće neće – izvući neko drugo, novo društvo.

Svemu, dakle, ima vreme. Vreme kad se mnogo radi, pa i mnogo greši, a malo misli, i vreme kad se mnogo misli, a malo radi, pa i greši, jer za sve je već kasno. Toliko se ima reći na opštu temu.

Mog ličnog odnosa što se tiče, kao pojedinac zavisim od društva, jer u njegovim su institutima smešteni uslovi mog života (bar oni koje reguliše i kontroliše zajednica, i ideje iza nje), i moj će stav prema njegovoj politici zavisiti od vrste života što ga omogućuje meni i mojim sugrađanima, ukoliko se mi, u međuvremenu, možemo dogovoriti kakav život zaista želimo.

Kao pisac, međutim, naročito dok pišem, na društvo nikad ne mislim. Ne bar samoinicijativno. Uvek samo kada me ono na sebe podseti.

No comments: