Monday, February 28, 2011

Politička nužnost

Odmor od istorije VI deo
Publikovano u Beogradu, BIGZ 1993, Copyright © Borislav Pekić.

POLITIČKA NUŽNOST NA PRVI POGLED NEKORISNA

Na poslednjim se izborima liberalno- socijaldemokratska koalicija našla u teškom psihološkom položaju. U odnosu na vladajuće konzervativce gospođe Thatcher delila je opoziciona uverenja s laburistima, najmoćnijom strankom opozicije, ali u odnosu na njihov program, delila je torijevski animozitet.

U početku kampanje je izgledalo da obe opozicione stranke ipak misle da je u tom izbornom trenutku najvažnije otresti se gvozdene dame i izvući iz njenog gvozdenog zagrljaja, i njihove međusobne razlike nisu u bitnoj meri dolazile do izražaja. No, kako je kampanja odmicala, sve jasnijom je postajala politička nužnost na koju opozicione stranke nisu računale.

Britanska biračka masa je dobrim, možda i pretežnim, delom tradicionalno opredeljena. Izborni okruzi su torijevski ili laburistički decenijama. I prestaju ovakvi ili onakvi biti jedino kad neka vlada, u nuždi za nekoliko poslanika više, izvrši njihovu administrativnu preraspodelu saobrazno svojim izbornim izgledima.

Ljudi se, dakle, dele na konzervativce i pristalice radničke partije, vrlo često bez veze s neposrednim rezultatima svoje partije, pa i uprkos njima. I nema tako katastrofalne mere koja će učiniti da vojvoda od Westminstera glasa za gospodina Kinnocka ili da neki rudar sa severa glasa za gospođu Thatcher.

I laburisti su i liberalsocijaldemokrati shvatili, dakle, da se njihovo glavno političko lovište nalazi izvan konzervativne zone, na neopredeljenoj ili kolebljivoj margini između njihovih partija. Odmah potom počela je među njima, unutar opozicije, bespoštedna bitka.

Konzervativci nisu zaboravljeni ali su u drugi plan gurnuti. U njemu su se, znatno mirnije, za novi mandat mogli boriti. I dobili su ga više blagodareći poraznim posledicama građanskog rata u opoziciji nego sopstvenim rezultatima u upravljanju zemljom.

15sketch

Nema sumnje da slična opasnost preti i našim nacionalnim opozicijama.
U Hrvatskoj je toj opoziciji jasno da većinu glasova komunista, pogotovu onih na bilo koji način gubitkom vlasti ugroženih, ne mogu dobiti. Za njih se boriti i ne vredi. Odustajanje od političkog revanšizma nije dovoljan izborni mamac. Najpre što se obećanje i ne mora ispuniti, a zatim i inače.

Čovek se na izborima opredeljuje na osnovu svojih očekivanja. Očekivanje da nešto dobijete ne može biti zamenjeno uverenjem da ništa nećete izgubiti. Sigurnost da izgubiti nećete više vredi od rizika u kome, đoduše, možete i dobiti ali možete i izgubiti. Hrvatska opozicija računa na nacionalne, političke i druge nezadovoljnike.

Sunday, February 27, 2011

Odmor od istorije V deo

Odmor od istorije V deo
Publikovano u Beogradu, BIGZ 1993, Copyright © Borislav Pekić.

DVA MOTA I JEDNO PRIZNANJE
Mi smo u trenu kad se razvio antikomunizam, ali ja hoću da istaknem, da je od svakog komuniste gori antikomunista.

Da sam antikomunist do sada nisam mislio da treba dokazivati onima koji me poznaju, a razumnima i nikako. Među razumnima to se po sebi razumevalo. Razumevalo se da, ako je čovek po ubeđenju demokrata a živi u komunističkom socijalizmu, mora biti antikomunista sve dok su komunisti — komunisti i demokratiju tretiraju kao nužno zlo, koje, usput, i nije u balkanskoj topuz-tradiciji (pre svega Motu i komunistima zahvaljujući).

Jer Srbi, po Motu, hoće da budu demokrate, ali neće da budu antikomunisti, i misle da je to razumno moguće.
Biti demokrata a ne biti antikomunista isto je što i biti gurman a ne voleti jesti. Tako nešto može razumnim držati samo komunista, a u poslednje vreme ekskluzivno oni među njima koji žele da postanu demokrati, ali ne i da time izgube išta od svojih komunistički nasledno antidemokratskih propozicija, ništa od izvesnih datuma svoje biografije, pogotovu ništa od stečene koristi. (Neki među njima se odriču biografije, ali ne i njenih ideja, kao da je to razumno moguće. Drugi odbacuju biografiju, ali ne i ideje koje su je inspirisale, kao da je i to razumno izvodljivo.)

1101grec
Nedavno sam doznao da posle pola veka domaće verzije opšteg modela — kome pripada i Moto — moram objasniti zašto sam antikomunista i dokle ću to biti, pri čemu mi to nije drago i prilično me zamara. Antikomunizam nije vesela stvar, jer bi u protivnom veseo bio komunizam, pa se antikomunist ne bi moralo biti, i ne bi bilo ni Mota, ni ovog nekrologa idejama Mota.

Evo zašto:
Zato što komunizam, na veliku žalost Mota, nije Utopija nego Istorija. I zato što sam toj Istoriji prisustvovao u našoj zajedničkoj zemlji — Majci Srbiji.
U jednoj stvari, međutim, Moto ima pravo: u placentnoj vezi dva jedina pojma s kojima u Motu operiše. Antikomunizma bez komunizma — iz Mota — ne bi bilo. Ko bi pametan bio antikomunista bez da ga Moto na to nije svojom istorijom, doktrinom i praktikom prinudio?

Prinudio ucenom, strahom, batinom, korupcijom a, u zadnje vreme, i demokratskim Moto-udvaranjem.

Friday, February 25, 2011

PROSLAVA

DANAS 25. FEBRUARA 2011. ODRŽANA JE PROSLAVA DANA OSNOVNE ŠKOLE „BORISLAV PEKIĆ“

Škola se nalazi na Novom Beogradu u ulici Danila Lekića Španca broj 27. Počela je sa radom pre devet godina u potpuno novosagrađenoj modernoj zgradi, punoj svetlosti i divno opremljenoj savremenim nameštajem. Školu pohađa oko 1600 đaka od koji polovina ide u niže a polovina u više razrede.
Ovogodišnji program je počeo u 11 časova prvo sa đacima mlađih razreda, a kasnije sa učenicima starijih razdera, a trajao je sa prekidom oko tri sata. Glavni koordinator ove proslave je bila direktorka škole gospođa Mirjana Stojisavljević-Radovanović koja sa puno ljubavi i organizacionih sposobnosti vodi ovu uspešnu i popularnu školu.
1990-Vojislav-Bca-Budva-01_crop

Program je majstralno organizovan sa horovima, biranim recitacijama, folklorom, baletskim i muzičkim programom, skečevima, a u program su utkane bile i misli Borislava Pekića, i njegovim fotografijama na ekranu.
Priredbu su pripremili nastavnici škole: Dijana Božić, Nataša Kljajić, Vanja Damjanović, Jelena Bošković i Dragan Pavlović, za starije razrede; za mlađe razrede priredbu su organizovali: Doroteja Borozanović, Marica Bucalo, Vesna Petričević, Svetlana Milutinović, Milica Mirotić i Tijana Avalić.
U februarskom broju školskog lista Osnovne škole „Borislav Pekić“ koji je bogato ilustrovan postoje veoma interesantni članci a glavne teme broja su: „Ko su štreberi i da li ih učenici vole“, „Šta je to kaligrafija“, Saznaj zašto je važno nositi zubnu protezu“, „Kako dobiti dobru ocenu iz fizike po savetu nastavnika“, „O težini školskog ranca“, i mnogi drugi prilozi koji su zanimljivi kako za đake tako i za njihove roditelje.
Za iduću godinu priprema se još veličanstvenija proslava povodom desetogodišnjice škole koja nosi ime našeg velikog pisca.

Thursday, February 24, 2011

Odmor od istorije IV deo

ODMOR OD ISTORIJE (IV DEO)
Publikovano u Beogradu, BIGZ 1993, Copyright © Borislav Pekić.

U DEMOKRATSKU BUDUĆNOST — ZDRAVA UMA, ČISTA SRCA I MIRNE SAVESTI

Malo je, i među optimistima realsocijalističke samrtne krize onih koji su, još koliko juče, pretpostavljali da će već danas prisustvovati ovakvom njegovom istorijskom kraju i krahu (istorijskom, velim, jer do sada istorijski behu samo njegovi “uspesi”), i da će u žalobnom kotežu pomalo užurbane mu, spetljane i nervozne sahrane, predvođeni biti nimalo pogruženim naslednicima ljudi koji su ga iz groba utopije podigli i oživeli u svetsku zabludu prvog reda.

Nekrolog mu sada ne drže oni koji ga nikad nisu prihvatili, premda su ga morali podnositi, već oni koji su ga stvarali, tvorili, koristili. Biografiju mu pišu oni koji su njegov život poznavali kao saučesnici, ne oni koji su ga trpeli kao žrtve. I to je prirodno. Oni najbolje poznaju njegovu tajnu. Mi, jedino njene posleclice.

guayasamin_llanto

Ne prezrimo ni nekrolog, ni biografiju. Nekrolog je oproštaj od vlastitog leša, a biografija — autobiografija. Uprkos opravdanjima, od kojih sva i ne moraju biti neubedljiva, sadrži taj sumorni sumarijum socijalizma svakako i poučne istine.

Prva među njima nas opominje da, u istoriji, slepa mržnja nije pouzdan vodič, neobuzdana strast — dobar savetnik, nejasna ideja — buduća jasna stvarnost, a neograničena vera — njen savršen graditelj.

I da je Razum, ma koliko ga prezirali kao mlak, “ni studen, ni vruć”, pa predviđen da “iz usta bude izbljuvan”, oprezni, pipavi Razum, bar u politici, pouzdaniji vodič, bolji savetnik, jasniji tumač ideje bilo koje buduće stvarnosti i savršeniji njen graditelj i od najplemenitijih, ali nepredvidljivih, osećanja.

Wednesday, February 23, 2011

ODMOR OD ISTORIJE (III DEO)

ODMOR OD ISTORIJE (III DEO)
Publikovano u Beogradu, BIGZ 1993, Copyright © Borislav Pekić.

QUO VADIS, JUGOSLAVIJO

Ima jedna politička zagonetka koja glasi: “Šta je to što ima tri boga, šest naroda i osam država, a samo jedno ime?” Odgovor je — Jugoslavija.

“Šta je to”, glasi druga politička pitalica, “što nešto znači, a ime mu ne znači ništa?” To je opet Jugoslavija.
I, najzad, kruži i treća politička enigma: “Koja je to najsavršenija zemlja na svetu koja nikako da se iz tog savršenstva izvuče i stane na svoje noge?” I po treći put je to Jugoslavija.

Jugoslavija je rođena 1918. godine ujedinjenjem Kraljevine Srbije i Južnih Slovena, živućih na bivšoj teritoriji pobeđene i demontirane Austrougarske carevine. Nekada smo učili i sve, doskora, mislili da je ta Jugoslavija izraz solidarne želje udruženih naroda i pobedničke Evrope. Ovih dana doznajemo, čini se prilično ravnodušno, da smo drsko bili obmanuti. Jugoslaviju apsolutno niko nije hteo, pa se, budući da je, uprkos tome, ipak stvorena, može smatrati — pravim čudom. Što ona, ako ćemo po duši — i jeste. Pravo pravcato istorijsko čudo, a tek potom, možda, i sve ostalo. Čudo koje ćemo ovim kratkim i malo morbidnim ogledom pokušati, neupućenima, da objasnimo.

imagen10-pinturaguayasamin-ecuador
Doznajemo da nju nisu hteli Srbi, pobednici u Prvom svetskom ratu, jer su, umesto nje, hteli Veliku Srbiju. Nju nisu hteli ni Hrvati, poraženi u tom ratu, jer su hteli svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku. Nisu je hteli ni Slovenci jer nisu znali šta hoće. Nju nisu hteli Crnogorci jer su s njom izgubili državu. Nisu je hteli Makedonci jer je njome nisu slekli. Niti Muslimani jer onda nisu ni postojali. Nju nisu hteli ni Saveznici, naročito Englezi koji su hteli da sačuvaju Austrougarsku. A da je Austrougari nisu hteli i da samo zbog njenog stvaranja rat nisu izgubili, dosta je jasno. Nisu je hteli Rusi jer su držali da im novi drugoverni narodi u Jugoslaviji neće biti verni kao stari jednoverni Srbi n Srbiji. Nisu je, naravno, hteli ni naši susedi jer je svako od njih hteo po jedan njen deo.

Tuesday, February 22, 2011

Odmor od istorije II deo

ODMOR OD ISTORIJE (II DEO)
Publikovanp BIGZ 1993, Copyright © Borislav Pekić.

O IDEALNOJ RĐAVOJ DRŽAVI
Lešeku Kolakovskom

Aristotel je pisao da onaj ko hoće da razmotri pitanje najbolje države, treba najpre da odredi koji je način života najbolji, jer ako to ostane nepoznato, ne može se znati ni koje je državno uredenje najbolje...
(DNEVNIK, 1968)

Koja je država dobra — ne znam. Ali je sasvim sigurno da nije:
država u kojoj ste najbezbedniji ako ste u zatvoru;
država čija je budućnost večita, a prošlost traje samo koliko i ona;
država u kojoj snaga caruje, a um valja klade; država u kojoj ste prinuđeni drugima da kopate jame da sami u njih ne biste upali;
država u kojoj se jednakost sastoji u bedi, a sloboda u nejednakosti;
država čiji su građani taoci njene vlade; država u kojoj ste srećni ako ste živi; država u kojoj svako zna šta treba da radi, ali ne zna zašto;

815

država kojoj nije dosta što je podnosite, već zahteva da to činite sa oduševljenjem;
država koja se poziva na nebo kad joj ne ide dobro, a na sebe kad joj pođe bolje;
država u kojoj je sve što se čini neizbežno, a sve što je neizbežno nlkad se ne događa;
država čije se vođe prenose na rukama, a njihova vlast ispod ruke;
država u kojoj su sredstva za proizvodnju u privatnim rukama, ona u kojoj su u državnim rukama, a naročito ona u kojoj sredstva za proizvodnju nisu ni u čijim rukama;
država u kojoj umesto očevine nasleđujete strah; država u kojoj je jedina pouzdana rubrika u novinama — čitulja;
država u kojoj zemlja pripada onima koji na njoj gladuju;
država u kojoj mašine zamenjuju radnike, a radnici mašine;
država čiji vas vojnici uče geografiji suseda;
država u kojoj lakše menjate pol nego prošlost;
država u kojoj je građanin odgovoran za svoje pretke, ali ne odgovara za svoje potomke;
država u kojoj određivanje slobode počinje nje- nim ograničavanjem;
država u kojoj zakoni ne prethode prestupima, već im slede;
država u kojoj je ćutanje najrašireniji oblik javnog mišljenja, a obožavanje najrašireniji vid javnog delovanja;
država u kojoj se vi i onaj koji vas progoni borite za iste ideale, samo je pitanje ko će prvi opaliti;
država u kojoj se ljudi ne sahranjuju samo na grobljima;
država čiju himnu slušate kao sopstveno opelo.
(Književnost, br. 9, 1979)

Monday, February 21, 2011

ODMOR OD ISTORIJE (I DEO)

ODMOR OD ISTORIJE (I DEO)
Publikovano BIGZ, 1993, Copyright © Borislav Pekić.

POZIV NA DIJALOG
Nekad smo pozivali na igru, danas zovemo na dijalog. Živimo u zlatnom dobu dijaloga.
Sinovi se suprotstavljaju Očevima, Očevi jedni drugima. Zaraćeni izmenjuju bombe, ali i reči. Lekari diskutuju sa ludacima, Ludaci sami sa sobom. Dželati se ispovedaju Žrtvama, Zrtve svojim Dželatima. Zivi se prepiru sa Mrtvima. Vlade i njihovi narodi nalaze se u stanju permanentnog dijaloga.

Dijalog se vodi između marksista i katolika, misionara i ljudoždera, sudija i krivaca, učitelja i učenika, umetnika i kritičara, proizvođača i potrošača. Između polova, naroda, rasa, vera, doktrine i ideja, takođe. U toku su privredni, naučni, vojni, ekumenski, raketni dijalozi. Dvostrani, trostrani, višestrani, čak i jednostrani. Na vrhu, kao i na dnu. Oko četvrtastih stolova, oko okruglih stolova, i bez stolova. Množe se diplomatski pregovori, načelni dogovori, javni izgovori, tajni ugovori, aktuelni razgovori i ulični nagovori. Krilatica veka je:

gethsemane

Hleba, igara i dijaloga!
a njegovo osnovno načelo:
Neka svet propadne, samo da se raz- govori nastave!
Pa šta je, najzad, taj dijalog, bez kojeg više ne možemo ni na molitvi? (Mi se, naime, i ne molimo više, mi sa Bogom razgovaramo.)

Dijalog je razmena reči, tačnije — izmena rečima iskazanog mišljenja čiji je krajnji cilj da to mišljenje ni po koju cenu ne izmenimo.

Otuda smo pre spremni da slušamo kako dvojica neupučenih razmenjuju svoja mišljenja nego kako ga jedan upućeni saopštava. Otuda, ako se dvojica, nekim čudom, slože ne verujemo ni jednom ni drugom. Otuda smo tako strasno privrženi dijalogu. Znamo, naime, da on neće nauditi našem mišljenju.

Upamtite, to što oni dele — vaše je mišljenje! Oni vas potkradaju, eksploatišu, identitet vam rasturaju! Oni vam oduzimaju vaše jedino dobro — vaše nezavisno mišljenje! Zato se nikada nemojte složiti sa onima koji se sa vama slažu. Smesta promenite stav, i gledajte da pri tom zauzmete neki sasvim suprotan. Tako ćete sačuvati nezavisnost duha. Sve ostalo je opsena.

Slažem se — to je najnečasnija, najbednija misao koju možete da izgovorite. Ona svedoči da ste izgubili svako samopoštovanj e. Zato se nikada, nigde, ni sa kim i ni sa čim nemojte složiti. Ne nasedajte argumentima, ne dajte se razlozima, ne verujte očiglednostima, prezrite aksiome — oni su tu da vas ponize. Budite uzvišeno postojani kao onaj velikan duhovne nezavisnosti Gaspar d'Estek, filosof i polihistor, koji je, potopljen u vrelo ulje, pobedonosno izjavio: “Ne gori, dakle i ne peče!” — a zatim umro. Nikada nikome i ni za šta ne priznajte da je u pravu. Ni po cenu života. Vaše mišljenje je najbolje jer za njega nikome ništa ne dugujete: ni iskustvu, ni tuđoj mudrosti, ni nauci, ni istoriji, ni otkrovenju — samo sebi. Nemojte se saglasiti čak i ako vas ubeđuju da ste pametni. Savladajte vaše ustreptalo srce koje žudi da se sa tim složi — to je klopka! Oni žele samo vašu saglasnost.

Zatim ee od vas tražiti da se, budući pametni, i u drugim stvarima sa njima složite. A kuda bi vas odvelo to popuštanje — odvelo bi vas u anonimnost. Ne, vi ćete im reći da ste budala, dopustićete da se oko toga razvije dijalog, a vi ćete, ako mene poslušate, razume se, otići tamo gde ćete na miru moći da slušate jednog čoveka koji će vam o jednoj temi govoriti na jedino mogući način. Treba li da kažem da ćete, najverovatnije, taj čovek biti vi. Želim vam uspeh, i neka vas, pri tom, ohrabruje izvesnost da je najbolje Dijaloge sastavljao Platon.
(Jež, januar, 1969)

Sunday, February 20, 2011

SKAKAVCI III KNJIGA (XII deo)

SKAKAVCI III KNJIGA (XII deo)
Publikovano u Godine koje su pojeli skakavci, knjiga treća- Beograd, Službeni glasnik, 2010, Copyright © Borislav Pekić. Copyright © JP Službeni glasnik 2010

Ka­ran­tin
„Dru­ga zgra­da mi­tro­vač­ke ka­zni­o­ni­ce li­či na fa­brič­ku ha­lu iz ko­je su od­ne­te ma­ši­ne. Utro­ba joj je iš­ču­pa­na i za­me­nje­na di­vov­skim pra­znim pro­sto­rom. U nje­nom dnu, iz go­log be­to­na, ra­stu spi­ral­ne ’Ja­ko­vlje­ve le­stve’ od li­ve­nog gvož­đa i pe­nju se u ne­bo po­kri­ve­no ob­na­že­nim kro­vom. Na dva se me­sta ra­čva­ju i pre­ko me­tal­nih mo­sto­va vo­de na spra­to­ve sa će­li­ja­ma. Ka­da bi­ste iz so­be izaš­li u šet­nju, da se ope­re­te ili ki­blu iz­ne­se­te, ko­ra­ča­li ste uskim tra­ver­za­ma, na­lik na tram­bu­li­ne, ni­sko ogra­đe­ne gvo­zde­nim bra­ni­kom. Ko­ra­ci su od­je­ki­va­li, glas je­čao, bren­čio kao pod zvo­nom. Is­pod vas se otva­rao am­bis po­plo­čan be­to­nom...“ (Napomena: B. Pe­kić, Go­di­ne ko­je su po­je­li ska­kav­ci, II, u po­gla­vlju „Član tri, tač­ka osam i de­set“, str. 151)

Ova­ko sam opi­sao ku­ću za izo­la­ci­je Srem­ske Mi­tro­vi­ce u knji­zi Go­di­ne ko­je su po­je­li ska­kav­ci II. Do­daj­mo ski­ci još ne­ko­li­ko po­je­di­no­sti od ono ma­lo od ko­jih se tam­nič­ki pro­sto­ri sa­sto­je i me­sto na­še na­tu­ra­li­za­ci­je bi­će opi­sa­no. Na sva­kom spra­tu u dnu ha­le na­la­ze se ku­pa­ti­la, u ob­li­ku du­gog ka­me­nog va­lo­va sa sla­vi­na­ma na istom od­sto­ja­nju, i klo­ze­ti, ču­čav­ci, s ne­ko­li­ko ru­pa otvo­re­nih u be­to­nu po­da. U pri­ze­mlju, do ula­znih vra­ta, kan­ce­la­ri­ja je nad­zor­ni­ka zgra­de sa so­ba­ma za de­žur­ne klju­ča­re. Za raz­li­ku od ne­pod­noš­lji­ve bu­ke u osta­lim zda­nji­ma Mi­tro­vi­ce, ov­de vla­da mi­stič­na ti­ši­na gro­ba ili cr­kve iz­me­đu dve slu­žbe bož­je.

033nevi
Već i pre­ma austro­u­gar­skom ar­hi­tek­ton­skom kon­cep­tu na­me­nje­na naj­te­žim kriv­ci­ma (spe­ci­ja­li­sti­ma u ne­pri­ja­telj­stvu pre­ma na­ro­du), di­sci­plin­skim ka­žnje­ni­ci­ma i ka­ran­tin­ci­ma, zgra­da je 1949. bi­la na­sta­nje­na čla­no­vi­ma Cen­tral­nog ko­mi­te­ta po­kre­ta DM, osu­đe­nim na du­go­go­diš­nje za­to­če­nje u le­to 1945, ro­bi­ja­ši­ma zbog unu­traš­njih pre­stu­pa ka­žnje­nim stro­gom izo­la­ci­jom, lič­no­sti­ma či­ji se an­ti­ko­mu­ni­stič­ki uti­caj na oko­li­nu hteo spre­či­ti ili lju­di­ma na ko­je se i po­sle is­tra­ge vr­šio pri­ti­sak, i, naj­zad, ka­ran­tin­ci­ma, doš­lja­ci­ma što su u strikt­noj sa­mo­ći pro­vo­di­li pr­ve ra­ne da­ne za­tvor­ske na­tu­ra­li­za­ci­je.

Te go­di­ne, me­đu­tim, zgra­du je na­sta­nji­va­la i na­ro­či­ta se­lek­ci­ja osu­đe­ni­ka-in­te­lek­tu­a­la­ca. Oni su u pri­ze­mlju, s de­sne stra­ne ula­za, slu­ša­li stra­ne, naj­češ­će ne­pri­ja­telj­ske ra­dio-sta­ni­ce i pre­vo­di­li stra­ne, ta­ko­đe ne­pri­ja­telj­ske knji­ge za po­tre­be po­li­ti­ke ko­ja ih je za­tvo­ri­la. (Napomena: Ve­le da je ne­ko me­đu „pre­vo­di­o­ci­ma“, po na­lo­gu iz Be­o­gra­da, po­čeo pre­vo­di­ti Mein Kampf. U raz­go­vo­ri­ma sa lju­di­ma, ko­ji su ra­di­li u pri­ze­mlju II zgra­de Srem­ske Mi­tro­vi­ce, tvrd­nja ni­je ve­ri­fi­ko­va­na i po svoj pri­li­ci je apo­krif­na. Osta­je, me­đu­tim, da je ro­bi­jaš­ko pre­vo­di­lač­ko pri­ze­mlje bi­lo vr­sta taj­nog pa­ra­lel­nog Ta­nju­ga.)

U Vu­ja­kli­ji­nom Reč­ni­ku stra­nih re­či i iz­ra­za za po­jam „ka­ran­tin“ pi­še:
„Ka­ran­tin (fr. qu­a­ran­ta­i­ne, tal. qu­a­ran­ti­na) – če­tr­de­se­to­dnev­no sa­ni­tet­sko po­sma­tra­nje put­ni­ka što do­la­ze iz kra­je­va, pre­ko mo­ra i dr., u ko­ji­ma vla­da ka­kva za­ra­zna bo­lest; kon­tu­mac.“

Sve en­ci­klo­pe­di­je na isti na­čin de­fi­ni­šu ka­ran­tin kao izo­lo­va­ni pro­stor u ko­me se dr­že po­ten­ci­jal­ni raz­no­si­o­ci ne­ke in­fek­ci­je. Ta­kvu funk­ci­ju ima i za­tvor­ski ka­ran­tin, pot­pu­na vi­še­ne­delj­na izo­la­ci­ja no­vih ka­žnje­ni­ka. Po­sre­di je sa­mo na­ro­či­ta pri­ro­da po­ten­ci­jal­ne bo­le­sti. Na­po­lju, na slo­bo­di, ona je me­di­cin­ski po­jam. Ov­de an­tro­po­loš­ko-psi­ho­loš­ki. (Tek de­li­mič­no i po­sred­no po­li­tič­ki.)

Ali se bo­leš­ću, i to jed­nom od naj­o­pa­sni­jih, naj­za­ra­zni­jih sma­tra i kao ta­kva ne­u­tra­li­še du­gim ka­ran­ti­nom. Na­zo­vi­mo obo­lje­nje pri­vre­me­no ose­ća­jem za slo­bo­du. I od­mah ka­ži­mo da ne­ma­mo u vi­du po­li­tič­ko zna­če­nje slo­bo­de, već an­tro­po­loš­ko, pro­is­te­klo iz mo­guć­no­sti da iz­van za­tvo­ra či­ni­te rad­nje ko­je će vam u za­tvo­ru bi­ti us­kra­će­ne. Na­po­lju je ta mo­guć­nost li­mi­ti­ra­na ogra­ni­če­nji­ma usa­đe­nim gra­đan­skim od­go­jem, mo­ral­nim ob­zi­ri­ma, ako su na­ro­či­to ja­ki, i ma­lo efi­ka­sni­jim stra­hom od za­ko­na.

(U na­šem slu­ča­ju, kao što se vi­di, i ove su po­sled­nje gra­ni­ce pre­đe­ne.) Iako ži­vi­te, za­pra­vo, u pri­vi­du slo­bo­de, jer si­stem od­go­vor­no­sti, oba­ve­za, pri­nu­da i na­vi­ka, u ko­ji ste kao mu­va u pa­u­ko­voj mre­ži za­ple­te­ni, čak i mi­mo auto­ri­tar­nih za­ko­na, pra­vu ne­za­vi­snost ni­ko­me ne do­puš­ta, ret­ko je ka­da kao la­žnu pre­po­zna­je­te. Ose­ća­te je, ba­rem na lič­nom pla­nu, kao stvar­nu čak i u to­ta­li­ta­ri­stič­kim re­ži­mi­ma ko­ji je ne pod­ra­zu­me­va­ju i za­me­nju­ju ne­pro­duk­tiv­nim su­ro­ga­ti­ma. Pra­znim, šu­pljim, bes­te­le­snim ho­lo­gra­mi­ma slo­bo­de. Ne­stvar­nim na­če­li­ma što se u ži­vo­tu tran­skri­bu­ju kao stvar­no rop­stvo.

Mo­guć­nost da i u ta­kvim re­ži­mi­ma iz ku­će iza­đe­te kad ho­će­te i da se kad ho­će­te ku­ći vra­ti­te, da u ovom ili onom gra­du sta­nu­je­te (ako ni­ste ži­ve­li u Ru­si­ji), da sed­ne­te za či­ji sto ho­će­te a ne sed­ne­te ako ne­će­te, da s ne­kim go­vo­ri­te, s ne­kim ne, da iz­gle­da­te ka­ko vam se svi­đa, da se, ba­rem u ve­ći­ni po­li­tič­ki ne­u­tral­nih si­tu­a­ci­ja, i po­na­ša­te ka­ko vam se do­pa­da, da po svo­joj vo­lji bi­ra­te po­ro­di­cu, druš­tvo, za­ba­vu, za­ni­ma­nje, sve je to, du­gim funk­ci­o­ni­sa­njem, pa i ru­ti­ni­zi­ra­njem, pre­tvo­re­no u ne­ka­kav apri­o­ran uslov va­šeg ži­vo­ta. S njim ste se sro­di­li, on je po­stao neo­tu­điv deo va­še lič­no­sti.

Slo­bo­da je si­stem uza­jam­nih do­puš­te­no­sti, gde su ogra­ni­če­nja i u naj­go­rim de­spo­ti­ja­ma i sa­ma nu­žno ogra­ni­če­na. (U pro­tiv­nom, re­žim ne bi funk­ci­o­ni­sao. Da se rop­stvo ostva­ri po­tre­ban je mi­ni­mum slo­bo­de ko­ju kao na­gra­du do­bi­ja­te ako uče­stvu­je­te u nje­nom od­u­zi­ma­nju dru­gi­ma. U pro­tiv­nom se ni­jed­no po­ni­že­nje ne is­pla­ti. Ne­ko­rump­tiv­na Ti­ra­ni­ja ugi­ba usled po­manj­ka­nja ljud­skog go­ri­va.) Za­tvor je, me­đu­tim, si­stem bes­ko­nač­nih li­mi­ta­ci­ja dvo­stru­kog po­re­kla: onih što ih tak­sa­tiv­no pro­pi­su­je tam­nič­ki kuć­ni red i funk­ci­o­ni­sa­nje or­ga­na re­pre­siv­ne upra­ve, tu da ga do slo­va, pa i pre­ko nje­ga, pro­mo­vi­še i onih po­te­klih od pri­rod­ne re­pre­siv­no­sti va­ših su­sta­na­ra ro­bi­ja­ša. Pre­la­zak iz jed­nog u dru­gi svet ni­je lak. I ka­ran­tin je tu da vam taj pre­la­zak olak­ša. Slo­bo­da se u za­tvo­ru shva­ta kao bo­lest od ko­je, ba­rem do iz­ve­sne me­re, tre­ba da vas iz­le­či ka­ran­tin­ska ti­ši­na i usa­mlje­nost. Ona­ko, ot­pri­li­ke, ka­ko vas ini­ci­jal­no tro­me­seč­no pro­gram­sko mal­tre­ti­ra­nje u voj­sci – dre­ka, dril, be­smi­sle­ne na­red­be, pret­nje sa smi­slom – pri­pre­ma­ju za voj­ni­ka.

Ka­ran­tin ima i dru­gu svr­hu. Poš­to za nje­go­va tra­ja­nja – u pro­se­ku do tri ne­de­lje – ni­je do­puš­te­no do­pi­si­va­nje sa po­ro­di­com, pri­ma­nje pa­ke­ta, po­se­ta, ili šet­nja, u na­če­lu ni do­dir sa dru­gim ro­bi­ja­ši­ma, jer ste još in­fi­ci­ra­ni slo­bo­dom, on vas, u sve­mu sli­čan ka­zne­noj izo­la­ci­ji u sa­mi­ci, upo­zo­ra­va šta će se de­si­ti ako pre­kr­ši­te kuć­ni red ili se na dru­gi na­čin za­me­ri­te upra­vi. Po­red te­ra­pe­ut­skog dej­stva – da vas od slo­bo­de iz­le­či – ima on, da­kle, i pro­fi­lak­tič­ku na­me­nu usa­đi­va­nja stra­ha. U stvar­no­sti ovaj cilj pro­ma­šu­je svr­hu. On li­či na po­ku­šaj da vas, poš­to ste izaš­li iz vo­de u ko­joj ste se da­vi­li, pre­pla­še sta­vlja­njem pod tuš. Vre­me pra­vog, ne­pa­tvo­re­nog stra­ha je is­tra­ga. Po­sle nje vas je­dva šta mo­že upla­ši­ti.

Ka­ran­tin sam iz­dr­ža­vao u jed­noj od sa­mi­ca dru­gog spra­ta. Ima­la je ru­di­men­ta­ran ja­pan­ski en­te­ri­jer, ko­me ću te­ži­ti tri­de­se­tak go­di­na ka­sni­je, da mu sa­da, 1949, ne vi­dim ni­jed­nu do­bru stra­nu. Osim zar­đa­le, smr­dlji­ve ki­ble i praš­nja­ve, ste­ni­ča­ve sla­ma­ri­ce, u be­ton­skoj so­bi­ci niš­ta dru­go ni­je bi­lo. Za­jed­no s hra­nom od­u­ze­li su mi knji­ge. Će­li­ja je ne­dav­no okre­če­na, pa su sa zi­do­va ne­sta­le bi­o­gra­fi­je, ka­len­da­ri, knji­žev­na ostavš­ti­na i za­pi­si biv­ših sta­na­ra, na či­je sam de­ko­di­ra­nje mo­gao utro­ši­ti vre­me.

Na­po­lje su me puš­ta­li jed­nom dnev­no, sva­kog ju­tra po de­se­tak mi­nu­ta, da se nad va­lo­vi­ma ku­pa­ti­la umi­jem i nad ču­čav­cem is­pra­znim ki­blu. Po­sle to­ga vra­ta ni­su otva­ra­li. U tri su na­vra­ta dnev­no – ne­de­ljom dva – smi­ca­li po­klo­pac šu­be­ra na nji­ma. Uju­tru da do­bi­jem por­ci­ju cr­ne vo­de, na­zva­ne po­no­sno ka­fom, u pod­ne i uve­če da istu vo­du do­bi­jem kao čor­bu s me­som. Uz to je išao i ko­mad ku­ku­ru­znog hle­ba od 200 gra­ma, ot­ki­nut, valj­da, od ne­ke gra­na­te, za­o­sta­le iz ra­ta. Gri­zu­ći ga imao sam uti­sak da je­dem sop­stve­ne zu­be. S no­stal­gi­jom sam se se­ćao pa­ke­ta od ku­će i s pa­ko­snim uži­va­njem či­nje­ni­ce da su po­ti­ca­li iz di­plo­mat­skih ma­ga­zi­na bo­ra­ca za jed­na­kost me­đu lju­di­ma. Ot­ka­ko sam u za­tvo­ru, ta­da sam pr­vi put bio gla­dan.

No, di­je­ta ni­je pra­va ne­vo­lja ka­ran­ti­na. Ako ste ka­dri da glad iz sto­ma­ka pre­se­li­te u mo­zak, s njom će­te naj­zad iza­ći na kraj. Sto­mak, na­i­me, ima jed­nu je­di­nu funk­ci­ju: da za vas sva­ri hra­nu. Ako nje ne­ma, ako, da­kle, ne­ma šta da ra­di, kr­ča­će kao ma­ši­na ko­ja se upra­zno okre­će. Funk­ci­je mo­zga su ne­u­po­re­di­vo broj­ni­je, pa se, ako je ne­čim dru­gim za­u­zet, ose­ćaj gla­di u nje­mu uvek mo­že za­ba­šu­ri­ti. Ako se to­me do­da uz­dr­ža­va­nje od kre­ta­nja ili dru­gih ob­li­ka gu­bit­ka ener­gi­je, ako je čo­vek sve­stan na­suš­ne po­tre­be nje­ne kon­zer­va­ci­je, pa i ve­ći deo da­na pro­ve­de u spa­va­nju ili dre­me­žu, vr­sti po­lu­sve­snog, su­spen­do­va­nog ži­vo­ta, glad će bi­ti ne­u­tra­li­sa­na, psi­ho­loš­ki na isti na­čin što se pri­me­nju­je u štraj­ku. Po­be­di­li ste je kad je iza­be­re­te.

Upr­kos ovim te­o­ri­ja­ma, u mom slu­ča­ju us­peš­no pri­me­nje­nim, za mno­ge je osu­đe­ni­ke glad pred­sta­vlja­la jed­nu od naj­go­rih ne­vo­lja ro­bi­ja­nja. Za­pa­zio sam da su to re­dov­no lju­di glad­ni još iz de­tinj­stva. Me­đu nji­ma je ret­ko bi­lo onih ko­ji su gla­do­va­li ka­sni­je. U šu­mi, u ge­ri­li, re­ci­mo. Ako su se u de­tinj­stvu naj­e­li, iz­dr­ža­va­li su ka­sni­je sva­ku kri­zu is­hra­ne. Shva­tio sam da pr­ve ne po­ga­đa to­li­ko ak­tu­el­na glad ko­li­ko pa­ni­ka, pre­ne­ta iz mla­do­sti, da ni­kad ne­će bi­ti uto­lje­na.

Za ove dru­ge, bez di­je­tal­nih ne­pri­li­ka iz mla­do­sti, ne­vo­lja je u to­me što mo­zak u ka­ran­tin­skoj sa­mi­ci, u sa­mo­ći izo­la­ci­je uopšte, ne­ma bog­zna či­me da se ba­vi. Re­al­nost je bez ra­zno­li­ko­sti i do­ga­đa­nja. Iz­ne­na­đe­nja, što ga u nor­mal­nom ži­vo­tu hra­ne uvek sve­žim za­da­ci­ma i mi­si­ja­ma, ne po­sto­je. Pla­no­vi, ko­ji bi ga ner­vi­ra­li, ne­u­me­sni su, jer vi zna­te da za nji­ho­vo is­pu­nje­nje još niz go­di­na ne­će­te bi­ti spo­sob­ni. Je­di­ni pro­je­kat od ne­kog smi­sla ti­če se bek­stva, ali ono je ne­mo­gu­će, ili bi­ste ga, i da je mo­gu­će, od­bi­li.

Po­lje onog što vas se sa­da ne­po­sred­no ti­če to­li­ko je usko da ga i sa ne­ko­li­ko naj­ba­nal­ni­jih ide­ja mo­že­te pre­ko­ra­či­ti. U is­tra­zi ste uvek ne­čim za­u­ze­ti. Mi­sli­te na od­go­vo­re ko­je ste isled­ni­ku ju­če da­li i na one što će­te ih da­ti su­tra. O od­go­vo­ri­ma što ih mo­ra­te iz­be­ći i na­či­nu ka­ko da to po­stig­ne­te. Na su­du ste sve vre­me za­po­sle­ni od­bra­nom, iako, u du­bi­ni sve­sti, zna­te da je bes­ko­ri­sna, da je pre­su­da već do­ne­ta, da je va­ša od­bra­na, ma ka­ko us­pe­la, ni za dan ne­će uma­nji­ti.

Na­pro­tiv, ako je na­ro­či­to za­pa­že­na, mo­že je, pro­por­ci­o­nal­no pa­žnji i uspe­hu, uve­ća­ti. No, poš­to je mo­že po­ve­ća­ti, va­ša se bri­ga kon­cen­tri­še na tan­ku, je­dva vi­dlji­vu mar­gi­nu bez­bed­no­sti ko­ja nu­žnu od dr­ske raz­dva­ja. U sva­kom slu­ča­ju, ma ko­li­ko tra­ja­la, oba pr­va sta­di­ju­ma za­to­če­niš­tva ima­ju iz­ve­snu, po­ne­kad i pred­vi­dlji­vu, vre­men­sku ogra­ni­če­nost, a sva­ki pro­ces što tu ogra­ni­če­nost po­se­du­je ne­ma vre­me, u smi­slu u ko­me ga ov­de obe­le­ža­va­mo kao neo­d­re­đe­no i ose­ća­mo, upra­vo sto­ga, kao teš­ko.

Iako pro­pi­si­ma o iz­dr­ža­va­nju ka­zne strikt­no vre­men­ski li­mi­ti­ran, ka­ran­tin u prak­si tra­je ono­li­ko ko­li­ko mu upra­va du­ži­nu od­re­di. Ured­no vo­đe­nje zid­nog ka­len­da­ra ne mo­že ga skra­ti­ti, jer mu kraj ne zna­te. Pot­pu­no ste u vla­sti vre­me­na, ko­jeg, me­đu­tim, ne­ma, jer ni­čim ni­je uokvi­re­no, a ni­ti ima sa­dr­ža­ja. Ka­da bi vre­me mo­glo bi­ti za­me­nje­no od­go­va­ra­ju­ćim pro­sto­rom, li­či­lo bi na va­ku­um u ko­me ste u leb­de­ćem po­lo­ža­ju su­spen­do­va­ni, na ne­ku vr­stu van­ze­malj­skog lim­ba.

Da po­re­đe­nje ni­je ne­u­me­sno do­ka­zu­ju fi­zi­o­loš­ki po­re­me­ća­ji ko­ji, ka­ko su po­ka­za­la Na­si­na is­pi­ti­va­nja u na­ro­či­tim her­me­tič­kim ko­mo­ra­ma, pod­jed­na­ko, s iden­tič­nim simp­to­mi­ma vr­to­gla­vi­ce i na­go­na za po­vra­ća­njem, pra­te bo­ra­vak u bez­va­zduš­nom i bez­vre­men­skom pro­sto­ru. (Ova is­ku­stva imao sam i ja u tam­nja­či Obi­li­će­vog ven­ca. Ne­u­ro­ve­ge­ta­tiv­ne smet­nje bi­le su slič­ne po­sle­di­ca­ma raz­re­đe­nog va­zdu­ha na ve­li­kim vi­si­na­ma.)

Dnev­ni ti­me-ta­ble sva­či­jeg ži­vo­ta okre­će se oko do­ga­đa­ja ko­ji ga is­pu­nja­va­ju in­ten­zi­te­tom u me­ri što ga sa­mi po­se­du­ju. Ali in­ten­zi­tet je re­la­ti­van. Za­vi­si od gu­sti­ne do­ga­đa­nja. Uko­li­ko je nji­ho­va gu­sti­na ve­ća, in­ten­zi­tet im je sra­zmer­no ma­nji. To či­ni da, u in­su­fi­ci­jen­ci­ji zbi­va­nja, i be­zna­ča­jan in­ci­dent na ro­bi­ji do­bi­ja pro­por­ci­je ko­je su na slo­bo­di ne­za­mi­sli­ve. U tam­ni­ci je sve pre­u­ve­li­ča­no, sve re­ljef­ni­je, sve uoč­lji­vi­je, sve ose­tlji­vi­je. Iz tog po­ma­lo pa­to­loš­kog sta­nja pro­is­ti­če ne­u­ro­tič­na, no me­đu so­bom raz­li­či­ta at­mos­fe­ra skup­nih so­ba i sa­mi­ca, a iz nje ve­ći­na za­tvor­skih in­ci­de­na­ta, pa i zlo­či­na.

Re­dov­na do­ga­đa­nja u ka­ran­ti­nu ob­u­hva­ta­la su umi­va­nje, iz­no­še­nje ki­ble, pre­u­zi­ma­nje obe­da i ve­čer­nje pre­bro­ja­va­nje, pri ko­me klju­čar obič­no ni­je u će­li­ju ula­zio, ne­go vas je na zna­nje uzi­mao kroz bu­šu. To su bi­le je­di­ne re­gu­lar­ne pri­li­ke u ko­ji­ma ste mo­gli vi­de­ti tam­ni­ča­re. Sve u sve­mu, sve te rad­nje, ma ka­ko veš­tač­ki pro­du­ža­va­ne, uklju­ču­ju­ći je­lo i hi­gi­je­nu, ni­su tra­ja­le du­že od sat-dva. Osta­lih dva­de­set tri, ili, u naj­bo­ljem slu­ča­ju, dva­de­set dva, mo­ra­li ste is­pu­ni­ti sa­mi. Ako uzme­mo u ob­zir da se u ka­ran­ti­nu, kao u sva­koj sa­mi­ci, du­že spa­va – or­ga­ni­zam uče­stvu­je u za­jed­nič­koj od­bra­ni od sa­mo­će – na san, u ko­me ste od tam­nič­kog vre­me­na ka­ko-ta­ko slo­bod­ni, mo­že­mo od­bi­ti naj­ma­nje osam ča­so­va, što nas još osta­vlja s če­tr­na­est u ko­ji­ma ne zna­mo šta će­mo sa so­bom.

U me­đu­vre­me­nu, san je, ako ume­te s njim spa­va­ti, naj­bo­lja od­bra­na od ro­bi­je. U nje­mu ni­kad ni­ste za­tvo­re­ni, ni­kad u za­tvo­ru. Na­pro­tiv. I na slo­bo­di san je pro­ši­ri­vao va­še ki­ne­tič­ke i osta­le mo­guć­no­sti pre­ko nor­mal­nih ljud­skih me­đa. Oslo­ba­đao vas je ro­bo­va­nja bi­o­loš­kim i dru­gim em­pi­rij­skim ogra­ni­če­nji­ma. Do­puš­tao je po­sti­za­va­nje ci­lje­va ne­do­stup­nih stvar­nom ži­vo­tu. Li­ša­vao vas je oko­va gra­đan­ske mo­ral­no­sti. Sta­vljao vas u si­tu­a­ci­je za ko­je is­ku­stvo ni­je po­se­do­va­lo gra­đu. Ili je gra­đu ima­lo, ali ne u ras­po­re­du po­god­nom da se po­mo­ću nje sa­vla­da ljud­ska lo­gi­ka. Em­pi­rij­ska alo­gič­nost sna bi­la je ula­zni­ca za dru­gi, dvo­stru­ki, pa­ra­lel­ni ži­vot. On ni­je uvek bio do­bar, sre­ćan, ni za uži­va­nje. Znao je da vas bu­di iz teš­ke mo­re. Ali je uvek, lep ili ru­žan, ubi­jao vre­me. U za­tvo­ru, me­đu­tim, ne ubi­ja sa­mo vre­me ne­go i za­tvor. Za­tvor kao vre­me, za­tvor kao pro­stor. Jer, na ro­bi­ji ovu ret­ko ili ni­kad ne sa­nja­te. Tek po iz­la­sku, san će vas po­ne­kad pod is­tra­gu ili na ro­bi­ju vra­ti­ti.

U ka­ran­ti­nu, po pra­vi­lu, vla­da stro­ga ti­ši­na. Ho­da se u na­zuv­ci­ma, go­vo­ri ti­ho, na­re­đu­je mir­no, po­ko­ra­va bez gla­sa. Ose­ća­te se kao u pod­vod­nom zvo­nu, na dnu mr­tvog sve­mi­ra. Ali her­me­ti­ka pro­sto­ra ni­je sa­vr­še­na. Kroz vi­so­ko ugra­đen, re­šet­kom po­kri­ven pro­zor pro­dre kat­kad ne­ki mig, znak, zvuk spolj­nog ži­vo­ta. Let pti­ce osen­či sta­klo, le­pet kri­la ne­žno dir­ne sluh, ču­je se no­stal­gi­čan pi­sak uda­lje­nog vo­za, mo­žda i eho ljud­ske re­či, ko­ja je za vas ljud­ska iako naj­češ­će po­ti­če od stra­ža­ra, fi­juk ve­tra pro­kri­jum­ča­ri me­đu be­le, mr­tvač­ke ste­ne sa­mi­ce pre­deo u ko­me tre­pe­ri sun­cem oza­re­no liš­će. Na­i­đe i po­ne­ka neo­bič­na bo­ja, sen­ka, bes­te­le­sna, astral­na pro­jek­ci­ja ne­čeg što za dru­ge ne po­sto­ji.

Sta­vlja se na ras­po­la­ga­nje i od maš­te za­vi­si šta će­te s njom. Ho­će­te li je po­tro­ši­ti u bes­ce­nje ili u se­be uvu­ći i još du­go dr­ža­ti u ži­vo­tu. Pro­zor ve­li­ko­duš­no pro­pu­sti sun­ce, u ko­me će sa­mo za vas igra­ti roj ras­ka­laš­nih mu­ši­ca ili or­gi­ja­stič­ni se­de­fa­sti sjaj su­mra­ka, da ih, sve­če­ri, za­me­ni po­zo­riš­te ne­muš­tih se­ni. Ako u du­ho­ve ve­ru­je­te, mo­že­te s nji­ma raz­go­va­ra­ti. Mo­že­te se kod pre­da­ka ras­pi­ta­ti šta vas če­ka i zaš­to vas to če­ka. No, to je, ot­pri­li­ke, sve što se od ne­u­tral­ne oko­li­ne sme oče­ki­va­ti. Po­klo­ni­te po­klo­nje­nom još ne­ko­li­ko sa­ti, osta­će­te s de­se­tak ko­je mo­ra­te ne­čim dru­gim utu­ca­ti.

Ta­ko sti­že­mo do sa­nja­ri­ja.

U Po­e­ti­ci pro­sto­ra, na ko­ju se če­sto po­zi­va­mo jer i tam­ni­cu sma­tra­mo Ku­ćom, Bac­he­lard, na str. 33, pi­še: „U tim uslo­vi­ma kad bi nas ne­ko upi­tao šta je naj­dra­go­ce­ni­ja oso­bi­na ku­će, re­kli bi­smo: ku­ća pru­ža uto­čiš­te sa­nja­re­nju, ku­ća šti­ti sa­nja­ra, ku­ća nam do­zvo­lja­va da mir­no sa­nja­mo... Tre­ba da po­ka­že­mo da je ku­ća jed­na od naj­ve­ćih si­la in­te­gra­ci­je za mi­sli, za se­ća­nja i sno­ve čo­ve­ka. Spa­ja­ju­ći prin­cip u toj in­te­gra­ci­ji, to je sa­nja­re­nje...“ U sa­mo­ći ka­ran­ti­na, u oni­rič­kom pro­sto­ru tam­nič­ke ku­će, će­li­je ra­ka pu­sti­nja­ka, ere­mit­ske špi­lje, na ne­po­kret­nom dnu bu­na­ra vre­me­na, sa­nja­re­nja vas, ne­ma sum­nje, in­te­gri­šu, ozle­đe­ne de­lo­ve is­tra­gom i su­đe­njem ras­tu­re­nog bi­ća opet u ce­li­nu sku­plja­ju i spa­ja­ju, iako vas isto­vre­me­no si­lom fan­ta­zi­je, što Bac­he­lard pro­puš­ta da pri­me­ti, pre­tva­ra­ju­ći u vi­še­stru­ko bi­će, upu­ću­ju­ći na raz­ne stra­ne i u raz­ne ulo­ge, ta­ko­đe i raz­dva­ja­ju. Us­po­sta­vlje­ne ce­li­ne uvek su za­to no­ve ali ni­kad traj­ne.

Eto, u to­me je, u vre­me­nu opet, smi­sao sa­mi­ce. Ona je svo­đe­nje ro­bi­je na pra­vu suš­ti­nu, na nje­nu – ka­znu. Ka­da to vre­me kao ka­znu ose­ti­te, tek on­da ste na ro­bi­ji. Tu se, u me­đu­vre­me­nu, kri­je pa­ra­doks ko­ji ne ce­ni­te dok ste u za­tvo­ru. To­li­ko vre­me­na ni­kad ne­će­te ima­ti, i ni­kad ta­ko in­ten­ziv­no, ta­ko du­bo­ko ose­ti­ti da ži­vi­te. Na­po­lju za to ne­ma­te vre­me­na. Na­po­lju ne­ma­te vre­me­na za vre­me. Sve či­ni­te da ga na neš­to po­tro­ši­te, ne­čim utu­ca­te, da vam što br­že pro­đe, da ga ne ose­ti­te. Ne shva­ta­te da je to vre­me ko­je raz­ba­cu­je­te – ži­vot. U sa­mo­ći vi ga po­no­vo pro­na­la­zi­te. Opet ži­vi­te. To ni­je sa­vet da ode­te na ro­bi­ju da bi­ste stvar­no ži­ve­li. To je po­ziv da se po­ne­ki put osa­mi­te, niš­ta ne ra­di­te i, spuš­ta­ju­ći se na vla­sti­to dno, po­ku­ša­te ose­ti­ti vre­me kao ne­ko ko osim nje­ga ne­ma niš­ta dru­go.

U tom po­gle­du imao sam nad dru­gi­ma iz­ve­snu pred­nost. Već sam u ne­ko­li­ko na­vra­ta u sa­mi­ci bo­ra­vio. Me­sec da­na sam pre­le­žao u tam­nja­či Obi­li­će­vog ven­ca. A iz­nad sve­ga, vo­leo sam sa­mo­ću. Sa­mom mi ni­kad ni­je bi­lo do­sad­no. Ka­da mi je bi­lo, uvek sam bio sa dru­gi­ma.

Ne­ma svr­he po­na­vlja­ti opis tam­nja­če što sam ga dao u I knji­zi Go­di­na ko­je su po­je­li ska­kav­ci. (Napomena: B. Pe­kić, Go­di­ne ko­je su po­je­li ska­kav­ci, I, „U tam­nja­či ili Pe­toj di­men­zi­ji“, str. 199–211) Do­volj­no je mrak za­me­ni­ti sve­tloš­ću i za­mi­sli­ti me ka­ko ra­dim sve ono što sam ra­dio ta­mo, pa do­bi­ti sli­ku mog ka­ran­ti­na.

Sve dok ni­sam čuo opre­zno gre­ba­nje po vra­ti­ma.

Friday, February 18, 2011

SKAKAVCI III KNJIGA (XI deo)

SKAKAVCI III KNJIGA (XI deo)
Publikovano u Godine koje su pojeli skakavci, knjiga treća- Beograd, Službeni glasnik, 2010, Copyright © Borislav Pekić. Copyright © JP Službeni glasnik 2010

Rani dani ili Inicijacija

Ra­duj se, mla­di­ću, za mla­do­sti svo­je
i nek te ve­se­li sr­ce dok si mlad,
i ho­di kud te sr­ce tvo­je vo­di,
i kud oči tvo­je gle­da­ju, al’ znaj
da će te za sve to Bog na sud iz­ve­sti.
(Knji­ga pro­po­ved­ni­ko­va, gl. 11, 9)

Osuđenik broj 14054
Mi­tro­vi­ca ni­je za nas no­vost. Pa ipak, ka­pi­ja pred ko­ju smo do­ve­de­ni ni­je nam iz­gle­da­la po­zna­ta, ista kao ka­da smo pr­vi put kroz nju proš­li, ve­li­ko­duš­no oslo­bo­đe­ni stra­ha od stre­lja­nja. Bi­la je, u stva­ri, ista, ogrom­na, teš­ka, im­pe­ri­jal­na, ali je za nas pri dru­gom su­sre­tu ima­la dru­go zna­če­nje. (Napomena: Pod­se­ćam či­ta­o­ca da smo, pre pro­ce­sa, jed­ne no­ći u apri­lu 1949. pri­vre­me­no tran­spor­to­va­ni s Ade Ci­gan­li­je u Srem­sku Mi­tro­vi­cu, da, uosta­lom sa za­do­volj­stvom, na­pra­vi­mo me­sto in­for­mbi­rov­ci­ma ko­je su pri­ku­plja­li za bu­du­ći Go­li otok. Do­ga­đaj je opi­san u II knji­zi Go­di­na ko­je su po­je­li ska­kav­ci na stra­na­ma 93–97, u po­gla­vlju pod na­slo­vom „Gra­đan­ski cir­kus pu­tu­je na za­pad“.) Pr­vog pu­ta bi­la je tek pri­vre­men ulaz u ne­po­znat tam­ni vi­la­jet ro­bi­jaš­kog mi­mo­sve­ta. Zna­li smo da će­mo kroz nju usko­ro iza­ći, jer nas je če­kao sud da nas ova­mo, me­đu mi­tro­vač­ke zi­do­ve, u ka­vez ljud­skog usa­vr­ša­va­nja, i zva­nič­no vra­ti. Sa­da ni­smo zna­li ka­da će­mo, ho­će­mo li uopšte iza­ći, ili će nas kroz nju iz­ne­ti. Pr­vi put smo ima­li na­du. Sad smo i bez nje osta­li.

cathedral001
Be­smo mr­tvi, i u ha­lji­ne bi­je­le ob­u­če­ni, ka­ko pro­pi­su­je Sve­to pi­smo za Dan gnje­va.

Iz­vr­še­na je pri­mo­pre­da­ja, pre­bro­ja­ni smo – to je naj­češ­ća, je­di­na, uosta­lom, in­te­lek­tu­al­na pro­ce­du­ra na ro­bi­ji – a za­tim po­stro­je­ni u mrač­nom, hton­skom ho­lu pri­jem­ne zgra­de. Ako je ka­pi­ja li­či­la na gvo­zde­na vra­ta uža­re­nog Mo­lo­ha u drev­noj Kar­ta­gi­ni, ovo su­mrač­no pra­zno, ti­ho pre­dvor­je pod­se­ća­lo je na nje­go­vo ždre­lo, ohla­đe­no po­sle žr­tve­nih svet­ko­vi­na.

Una­o­ko­lo su kr­sta­ri­li rav­no­duš­ni mi­li­ci­o­ne­ri, bez­iz­ra­zni ci­vi­li i lju­di si­va, pod­bu­la, la­kej­ski po­tu­lje­na li­ca, u su­roj ro­bi­jaš­koj ode­ći, i su­vi­še ured­noj, pre­te­ra­no odr­ža­va­noj da pri­li­či ka­žnje­ni­ci­ma. U ru­ka­ma su no­si­li knji­ge, re­gi­stre, pa­pi­re, ula­zi­li su i iz­la­zi­li iz kan­ce­la­ri­ja, ne obra­ća­ju­ći pa­žnju na nas, ni­ti bi­lo či­me uva­ža­va­ju­ći na­še pri­su­stvo. Ka­sni­je sam do­znao da su to slo­bod­nja­ci, za­tvo­re­ni­ci na lak­šem re­ži­mu, za rad do­de­lje­ni ad­mi­ni­stra­ci­ji pri­jem­nog ode­lje­nja ka­za­ma­ta, na­ro­či­ta, pri­vi­le­go­va­na ka­sta ra­zu­đe­ne ro­bi­jaš­ke so­ci­jal­ne hi­je­rar­hi­je, o ko­joj će vi­še re­či bi­ti u gla­vi „Tam­nič­ka he­ral­di­ka i za­ko­ni ro­bi­jaš­ke ze­mlje“.

Na­i­šao je de­žme­kast pla­vo­kos čo­vek i pro­šao po­red skrom­nog stro­ja ko­ra­kom pa­u­na ko­ji je ma­lo do­pri­no­sio že­lji da bu­de kru­pan i kor­pu­len­tan. Bio je to po­moć­nik uprav­ni­ka KP do­ma, po­ve­re­nik Ud­be.

Ne znam zaš­to je stao is­pred me­ne. Bio sam naj­vi­ši u gru­pi. Mo­žda za­to, mo­žda slu­čaj­no. Gle­da­li smo se u oči. I on je, kao po­li­cij­ski mi­ni­star Pe­ne­zić, oče­ki­vao da ih spu­stim. Ni­sam hteo. Pri­šao mi je ko­rak bli­že, po­di­gao svo­je, mut­ne, vod­nji­ka­ve, kao iz ri­to­va rib­nja­ka iz­vu­če­ne, i re­kao:

– Iz­bi­će­mo mi te­bi taj po­gled iz oči­ju.

Shva­tio sam da me ni­je baš sa­svim slu­čaj­no iza­brao. Mo­ra da je bio u svi­ti ko­ja je pra­ti­la Pe­ne­zi­ća, s pro­le­ća, pri obi­la­sku Srem­ske Mi­tro­vi­ce i, du­bo­ko uvre­đen, pri­su­stvo­vao mom ra­tu oči­ju s njim. Čuo je ka­ko mi je taj po­li­cij­ski princ No­ve Ju­go­sla­vi­je i njen kralj u Sr­bi­ji obe­ćao da ću usko­ro bi­ti dva me­tra pod ze­mljom i ka­ko sam mu, ne­sve­stan če­mu se iz­la­žem, iz mla­da­lač­ke osi­o­no­sti vi­še ne­go ku­ra­ži, od­go­vo­rio: „Ni­sam znao da ta­ko du­bo­ko sa­hra­nju­je­te svo­je mr­tve.“

Pe­ne­zić je to od­mah za­bo­ra­vio, ma­li po­moć­nik ni­je. Pe­ne­zić-Kr­cun je, uosta­lom, to i mo­gao za­bo­ra­vi­ti, jer pre to­ga mno­go to­ga ni­je za­bo­ra­vio. Ma­li, ano­nim­ni po­moć­nik ni­je smeo za­bo­ra­vi­ti, jer su po­lo­ža­ji s ko­jih se ta­ko neš­to bez po­sle­di­ca sme za­bo­ra­vlja­ti bi­li od nje­ga još da­le­ko i do njih se u po­li­cij­skoj slu­žbi mo­glo do­spe­va­ti je­di­no – do­brim pam­će­njem.

U sva­kom slu­ča­ju, ako je po po­čet­ku su­di­ti, on ni­je obe­ća­vao. Za­uz­vrat, upu­tio me je u pr­vu i naj­bit­ni­ju taj­nu ro­bi­jaš­kog pre­ži­vlja­va­nja, sa­svim opreč­nu pra­vi­lu što va­ži u tzv. slo­bod­noj ci­vi­li­za­ci­ji.

Je­dan od pre­sud­nih uslo­va va­šem uspe­hu na­po­lju, u ci­vi­li­za­ci­ji utak­mi­ce, tr­ke, ago­na, je­ste da se ne­čim iz neo­d­re­đe­ne hu­ma­ne sta­ti­stič­ke ma­se iz­u­zme­te. Da bu­de­te uoče­ni, za­pa­že­ni, iz­dvo­je­ni – va­še lič­ne spo­sob­no­sti, osob­ni da­ro­vi, vr­li­ne, ma­lo će zna­či­ti ako na njih ne skre­ne­te pa­žnju. I ne sa­mo s po­čet­ka, dok su one u ta­mi ano­nim­no­sti. Mo­ra­te se stal­no is­ti­ca­ti, uvek na pr­ste pro­pi­nja­ti, uvek se iz ubi­tač­ne, ni­ve­li­ra­ju­će an­tro­po­id­ne opšto­sti iz­dva­ja­ti. Ova vas nu­žnost pre­tva­ra u ži­vu ro­bu ko­joj je, da bi se do­bro pro­da­va­la, neo­p­hod­no da­no­noć­no da si­ja u iz­lo­gu, ne­pre­sta­no pred oči­ma jav­no­sti da bu­de. Sa­mo­re­kla­mi­ra­nje ta­ko po­sta­je ne­za­o­bi­la­zan con­di­tio si­ne qua non gra­đan­skom pro­spe­ri­te­tu.

Na ro­bi­ji vas ta­kvo is­ti­ca­nje od­vo­di u ne­vo­lju. Uslov pre­ži­vlja­va­nja, kao naj­vi­šeg do­stup­nog ob­li­ka tam­nič­kog pro­spe­ri­te­ta, ta­mo je ne­u­oč­lji­vost. Da se po­sti­ći mo­že, re­kao bih ne­vi­dlji­vost. (Ko­ju je sa­ve­to­vao i pri­me­nji­vao moj gu­ru.) Po­to­nu­će u si­vi, bla­go­slo­ve­ni, mu­lje­vi­ti zaš­tit­nič­ki Zla­tan pro­sek čo­več­no­sti, ko­ji vas na slo­bo­di či­ni niš­tav­nim i pre­tva­ra u sta­ti­stič­ku vred­nost, zna­čaj­nu je­di­no ako joj se pri­bro­je dru­ge ano­nim­ne broj­ke – ov­de vas bra­ni. Ov­de ni­ste sa­mo broj, ov­de je naj­bo­lje broj i bi­ti. Bez ime­na, li­ka, oso­bi­na. Ma­te­ma­tič­ka ve­li­či­na ko­ja se da za­ne­ma­ri­ti i ko­ju upra­ve ka­zni­o­na re­dov­no za­ne­ma­ru­ju. A od upra­ve za­ne­ma­ren bi­ti naj­ve­ća je pri­vi­le­gi­ja ko­je se na ro­bi­ji mo­že­te do­mo­ći.

U tom je smi­slu mo­ja ro­bi­jaš­ka ka­ri­je­ra po­če­la na naj­go­ri mo­gu­ći na­čin. Bio sam za­pa­žen. (Napomena: Iako sam ovo pr­vo Zlat­no pra­vi­lo ro­bi­jaš­kog po­na­ša­nja i umom i pre­ko ko­že do­bro na­u­čio, ni­ka­ko mi ni­je uspe­va­lo da ga se dr­žim. U pre­sud­nim ča­so­vi­ma, uvek, na­rav­no, u ne­vre­me, pra­vio sam ma­hom be­smi­sle­ne ge­sto­ve, is­pra­vlja­ju­ći naj­be­zna­čaj­ni­je sit­ne oku­ke jed­ne iona­ko kri­ve so­ci­ja­li­stič­ke prav­ne Dri­ne, be­smi­sle­ne, da­kle, po se­bi i u smi­slu ne­ke re­al­ne ko­ri­sti, ge­sto­ve ko­ji su me upa­dlji­vo iz­dva­ja­li iz ano­nim­ne ma­se ro­bi­ja­ša, je­di­ne bez­bed­ne sre­di­ne, i se­lek­ci­o­ni­ra­li za pe­da­goš­ke pod­u­ke ad­mi­ni­stra­ci­je.

Po­ne­ki put bih, za­ču­do, ola­ko pro­la­zio. Sklon sam bio da ret­ke, spo­ra­dič­ne, re­dov­no po­lo­vič­ne uspe­he pro­tu­ma­čim ra­zlo­žnoš­ću mo­jih zah­te­va ili pri­med­bi. Vi­še u ta­kve raz­lo­ge ne ve­ru­jem. Pre će bi­ti da su oni u svo­joj ep­skoj ble­sa­vo­sti zbu­nji­va­li tam­ni­ča­re, osta­vlja­ju­ći ih u ne­do­u­mi­ci je­sam li lu­dač­ki opa­san ili tek bez­o­pa­san lu­dak.)



Naj­pre smo u pri­jem­noj kan­ce­la­ri­ji upra­ve da­li po­dat­ke, za­ve­de­ni u tam­nič­ki pro­to­kol i, me­sto ime­na, ko­je smo ta­mo na de­set do osam­na­est go­di­na de­po­no­va­li, do­bi­li ma­tič­ni broj. (Napomena: U II knji­zi Go­di­na ko­je su po­je­li ska­kav­ci, u po­gla­vlju „Mi­holj­sko le­to na­še mla­do­sti“, na stra­ni 297, na­či­nio sam greš­ku. Re­kao sam da je moj pr­vi mi­tro­vač­ki broj bio 3345. Bio je – 14054.

(Do­kaz su pr­va pi­sma iz Mi­tro­vi­ce.) Ka­sni­je se me­njao. Po­sta­jao je sve ma­nji uko­li­ko sam du­že ro­bi­jao. Nje­go­vo opa­da­nje je po­sle­di­ca te­žnje vla­sti da sa­kri­je stva­ran broj osu­đe­ni­ka, a i da ga u sva­kom da­nom tre­nut­ku uči­ni ma­njim od po­sto­je­ćeg. Spo­čet­ka su po ka­za­ma­ti­ma bro­je­vi bi­li re­gi­star­ski, pa se pre­ma nji­ma još ne­ka­ko i mo­gla utvr­di­ti za­tvo­re­nič­ka po­pu­la­ci­ja ne­ke ro­bi­jaš­ni­ce. Ka­sni­je su za­me­nje­ni ma­tič­nim. Za­tvo­re­ni­ci ko­ji su puš­ta­ni ili umi­ra­li ustu­pa­li su bro­je­ve no­vo­do­šav­šim.

Su­de­ći po nji­ma, pa­ra­dok­sal­no, broj ro­bi­ja­ša se sma­nji­vao upra­vo on­da ka­da je bi­vao sve ve­ći. Pa­ra­doks je ma­te­ma­tič­ki, ni­je po­li­tič­ki. Po­li­tič­ki je pri­rod­no u ra­ju ima­ti što ma­nje onih ko­ji ni­su za raj­ski ži­vot. Za­me­na re­gi­star­skog bro­ja, do­bi­ja­nog po re­du do­la­ska, ma­tič­nim, do­veo je u Mi­tro­vi­ci do mi­stič­ne igre na­ga­đa­nja, ve­za­ne za tam­nič­ku Nu­me­ro­lo­gi­ju. Nu­me­ro­lo­gi­ja je, na slo­bo­di, je­dan od me­to­da hi­ro­man­ti­je.

Osta­la je to, ma­lo uproš­će­na, i u za­tvo­ru. Sva­ki je ma­tič­ni broj u svo­joj kom­bi­na­ci­ji ci­fa­ra sa­dr­žao sud­bi­nu no­si­o­ca. No­si­o­ci bro­ja, ka­žnje­ni­ci, me­nja­li su se, a sud­bi­na je osta­ja­la ista ili slič­na. Ta­ko se, ba­rem, ve­ro­va­lo. Za­to su osu­đe­ni­ci na­sto­ja­li da sa­zna­ju ko­me su nji­ho­vi bro­je­vi ra­ni­je pri­pa­da­li i ka­kvu su sud­bi­nu pret­hod­ni vla­sni­ci ima­li. Bi­la je to na­ša va­vi­lon­ska tom­bo­la.)

Raz­me­na lič­nog ime­na i pre­zi­me­na za ne­u­tra­lan broj uvek pra­ti bi­zar­no ose­ća­nje oš­te­će­nja in­te­gri­te­ta. Či­ni vam se da ste ti­me iz­gu­bi­li vi­še ne­go što stvar­no gu­bi­te. Jer, ako bez pred­ra­su­da o ovoj de­no­mi­na­ci­ji mi­sli­te, vi­de­će­te da o va­ma broj ne ka­že niš­ta ma­nje od ime­na, ma ka­ko ori­gi­nal­no zvu­ča­lo. Na ime ste se na­vi­kli, na broj ume­sto ime­na ni­ste. To je sve. Uosta­lom, ko­li­či­na po­da­ta­ka što smo ih da­li, nji­ho­va sa­dr­ži­na, me­ra u ko­joj smo u tim ge­ne­ra­li­ja­ma kao ne­za­vi­sne, sa­mo­svoj­ne, sa­mo­bit­ne lič­no­sti za­stu­plje­ni, be­še to­li­ko ma­la, i uopšte, obim in­for­ma­ci­ja što je po­tre­ban da se ne­ko od slo­bod­nog čo­ve­ka pre­o­bra­zi u su­žnja to­li­ko je uvre­dlji­vo be­zna­ča­jan, da me­đu nji­ma baš za ime­nom ža­li­ti ne­ma ni­ka­kvog smi­sla.

U pro­to­kol me je za­vo­dio slo­bod­njak. Bio je pr­vi ko­jeg sam upo­znao. Kad je za­vr­šio, vik­nuo je „Sle­de­ći!“, ali ja se ni­sam po­me­rio. Po­ga­đa­te i zaš­to? Ako ste me kroz dve pret­hod­ne knji­ge upo­zna­li, ve­ru­jem da po­ga­đa­te. Na­rav­no, imao sam, kao i obič­no, pro­to­ko­lar­nu pri­med­bu.

– Šta če­kaš? – upi­tao je. Dr­žao se va­žno. Neš­to od ha­ri­zme vla­sti za ko­ju je ra­dio sen­či­lo je i nje­ga.
Po­ka­zao sam na pro­to­kol.
– Jed­na ru­bri­ka je osta­la pra­zna.
– Bi­će još pet­na­est go­di­na – re­kao je zlob­no.
Shva­tio sam da je pred­vi­đe­na za da­tum ot­puš­ta­nja.
– A mo­že i ra­ni­je.
– Ka­ko?
– Ako umreš.
Pla­nuo sam:
– Ne­mam na­me­ru da im uči­nim to za­do­volj­stvo.
Po­gle­dao me je mrač­no:
– Oni će ga uči­ni­ti te­bi.

Ro­bi­jaš­ki hu­mor ni­je s ve­dre stra­ne. Nje­gov mo­del je ame­rič­kog pi­o­nir­skog ti­pa. (Že­na se ku­pa. Ne­ko zvo­ni. Že­na do­vi­ku­je da je u ku­pa­ti­lu. Glas sa­opšta­va da joj je si­na pre­ga­zio par­ni va­ljak. Ona od­go­va­ra: „O. K. Pro­vu­ci­te ga is­pod vra­ta.“) Za­tvor­ska ša­la ne­ma za svr­hu da vas raz­ve­se­li, ne­go na zbi­lju pri­pre­mi.

Sle­dio je pre­tres stva­ri i lič­ni pre­gled. Oba­vljao se u su­sed­noj, pot­pu­no pra­znoj oda­ji, na da­ska­ma ko­je su smr­de­le po lo­ju i praš­nja­vim ko­lek­ci­o­nar­skim sta­ru­di­ja­ma po­ko­le­nja ro­bi­ja­ša. Enorm­na ko­li­či­na bur­žo­a­skih po­trepšti­na i ire­le­van­ci­ja što smo ih, ured­no spa­ko­va­ne, do­vu­kli iz svo­jih gra­đan­skih pred­ra­su­da uči­ni­la je mi­li­ci­o­ne­re ne­str­plji­vim. Bez ika­kvog poš­to­va­nja pre­ma pri­vat­nom vla­sniš­tvu, s pre­zi­rom ko­ji su i na­po­lju de­mon­stri­ra­li u svo­jim za­kon­skim de­kre­ti­ma, ro­va­li su po na­šim stva­ri­ma, tra­že­ći za­bra­nje­ne. Ni­su ih naš­li. Ni lič­ni pre­gled ni­je do­veo do ne­kog ot­kri­ća. Već smo de­se­tak me­se­ci u za­tvo­ru i u opštim cr­ta­ma zna­mo šta tre­ba kri­ti. I šta i ka­ko. Od­u­zi­ma nam se hra­na, a me­ke stva­ri iz­dva­ja­ju za dez­in­fek­ci­ju. I nas će opra­ti i dez­in­fi­ko­va­ti. Kao da smo kli­co­no­še opa­sne in­fek­tiv­ne bo­le­sti, kao da je svet na­po­lju, svet slo­bo­de, ku­žan, pa za­tvor od nje­go­vih za­ra­za va­lja šti­ti­ti. Ali ka­da vas bu­du ot­puš­ta­li, ras­ku­ži­va­ti vas ne­će. Iza­ći će­te na­po­lje ta­kav (ni­ka­kav) ka­kav ste.

Na re­du je ši­ša­nje do gla­ve, naj­ne­pri­jat­ni­ja epi­zo­da teh­nič­ke pro­ce­du­re va­šeg pre­tva­ra­nja od čo­ve­ka u dru­go, ni­že bi­će, od gra­đa­ni­na u ro­bi­ja­ša. Do­ži­veo sam je sa­mo dva pu­ta, 1941, na Ce­ti­nju, kad sam po­šao u I raz­red gim­na­zi­je ,i 1943, na se­lu, kad sam, pli­va­ju­ći u me­snoj olim­pij­skoj ka­lju­zi zva­noj Vi­ka­ja, do­bio šu­gu. I ni­jed­nom nje­ne po­sle­di­ce ne be­hu traj­ne. Od obri­ja­ne gla­ve, ko­ju je za pr­voš­kol­ce pro­pi­sa­lo kra­ljev­sko Mi­ni­star­stvo pro­sve­te, spa­sao me je 1941. svet­ski rat.

Od one iz 1943, ko­ju je pro­pi­sa­la de­čač­ka glu­post, ne­ki crn, smr­dljiv, a le­ko­vit sa­pun. Či­nje­ni­ca da vas za­tvor­ski ber­be­ri ne sma­tra­ju vred­nim pa­žnje – za­tvor, na­i­me, svo­di me­đu­sob­ne ob­zir­no­sti na naj­e­le­men­tar­ni­je, naj­ru­di­men­tar­ni­je nu­žno­sti za­jed­nič­kog ži­vo­ta – a da su im alat­ke li­či­le pre na mi­ni­ja­tur­na zar­đa­la ra­la za ora­nje ne­go na ma­ši­ne za ši­ša­nje, pro­ce­du­ru ne či­ni lak­šom.

(S no­stal­gi­jom sam se se­ćao na­šeg isled­ni­ka P. S., ta­ko­đe ber­be­ri­na, ko­ji je sa­mo o na­ma mi­slio.) Na­kon to­ga jed­ni dru­gi­ma iz­gle­da­mo glu­po. Iako nam je gla­va po­sta­la ma­nja, sve što je na njoj bi­lo ne­sra­zmer­no ve­li­ko po­sta­je sa­da još ve­će i uoč­lji­vi­je. Me­ni ra­stu uši i nos, a oči se ši­re. Pre­tva­ram se u cr­tež na kra­ju pe­smi­ce: „Cr­ta, cr­ta, cr­ti­ca – go­to­va je gla­vi­ca!“

Od­vo­de nas na ku­pa­nje, na­še se stva­ri od­no­se na dez­in­fek­ci­ju. Ku­pa­ti­lo, na­lik ga­snim ko­mo­ra­ma Auschwit­za, funk­ci­o­ni­še, kao i po svim za­tvo­ri­ma, na ne­pred­vi­dljiv, hi­ro­vit na­čin. Kad vam tre­ba vo­da, ne­ma je. Kad ste se pre­ko na­sa­pu­nja­nog te­la obu­kli, ona pljuš­ti. Kad če­ka­te hlad­nu, šu­ri vas vre­la. Kad to­plu ho­će­te, za­si­pa vas le­dom. Ali to ni­je po­en­ta do­ga­đa­ja. Ne­u­po­tre­blji­vost ku­pa­ti­la ti­če se upra­ve Mi­tro­vi­ce. Nas se ti­če či­nje­ni­ca da je to pr­vo ve­li­ko pra­nje po­sle de­set me­se­ci za­tvo­ra. (Napomena: Ni sad ne znam da li nam je na Obi­li­će­vom ven­cu, Adi Ci­gan­li­ji, Be­loj Cr­kvi, pr­voj Srem­skoj Mi­tro­vi­ci, ku­pa­nje ikad po­nu­đe­no. Ne tvr­dim da ni­je. Mo­žda i je­ste, ali ja se po­nu­dom ni­sam ko­ri­stio. U ono vre­me ni­sam lju­bio vo­du, prem­da bih vo­leo da mo­gu re­ći ka­ko sam ku­pa­nje od­bio da bih na se­bi, kao po­sled­nju gra­đan­sku uspo­me­nu, za­dr­žao svu pr­ljavš­ti­nu biv­šeg „de­ka­dent­nog ži­vo­ta“.) I da pr­vi put vi­di­mo ka­ko iz­gle­da­mo go­li. Ja sam i on­da sve­den na cr­tež tu­šem – pro­stu li­ni­ju, kom­pli­ko­va­nu s ne­ko­li­ko boč­nih kri­vu­lja.

Do­de­lju­ju nam ro­bi­jaš­ku ode­ću. Si­ve je, sve­tlo­miš­je bo­je, ka­kvo­će gru­bog oku­pa­cij­skog suk­na i ta­ko de­ze­ni­ra­na da nas sa­mo ona – za­ne­ma­riv­ši sve dru­go – pre­tva­ra u po­lu­ljud­ska ču­do­viš­ta, ko­ji­ma pre­ven­tiv­na izo­la­ci­ja od ci­vi­li­zo­va­nog so­ci­ja­li­stič­kog sve­ta već i po iz­gle­du sle­di. Sa­sto­ji se od blu­ze, pan­ta­lo­na, co­ku­la i ka­pe. Ka­pa je okru­gla, plit­ka kao šer­pe­nja.

Co­ku­le su teš­ke, te­sne ili pre­ve­li­ke. Blu­za i pan­ta­lo­ne pre­krat­ki ili pre­ši­ro­ki. Pro­ba­mo po­nu­đe­ne uzor­ke. Tram­pi­mo se da ode­ću pri­la­go­di­mo svo­jim gra­đan­skim pro­por­ci­ja­ma. Još ne­gu­je­mo sta­re stan­dar­de. Že­li­mo i kao po­lu­lju­di pri­vlač­no da iz­gle­da­mo. Hr­pa gar­de­ro­be za iz­bor, na­ža­lost, ni­je ve­li­ka, ali kom­bi­na­ci­je su bes­ko­nač­ne. A mi­li­ci­o­ne­ri­ma se žu­ri. Nji­ma se na po­čet­ku uvek žu­ri. Na kra­ju i oni pod­le­žu pu­žev­skom ro­bi­jaš­kom tem­pu. Na­la­zim po­dob­ne ci­pe­le, pod­noš­lji­vo od­go­va­ra­ju­ću blu­zu. Pan­ta­lo­ne osta­ju jad­no pre­krat­ke, ka­pa pre­ve­li­ka. Li­čim na cir­ku­skog klov­na. Cr­ta, cr­ta, cr­ti­ca – i od­o­zgo ka­pi­ca. Rav­no­duš­no se mi­rim sa sta­njem.

Ka­sni­je ću shva­ti­ti zna­čaj spolj­nog iz­gle­da čak i na ro­bi­ji, nje­go­vu le­ko­vi­tu ulo­gu u odr­ža­va­nju sa­mo­po­u­zda­nja, bez ko­jeg ne­ma­te iz­gle­da da se ov­de sa­ču­va­te. Du­šev­nom pro­pa­da­nju uvek je pret­ho­di­lo za­ne­ma­ri­va­nje iz­gle­da i lič­ne hi­gi­je­ne, a sle­di­lo mu te­le­sno ras­pa­da­nje. Na­go­veš­taj bli­ske smr­ti ja­vljao se pr­vo na ode­ći, tek po­tom u oči­ma ro­bi­jaš­kih „mu­sli­ma­na“, ka­ko su za­to­če­ni­ci po ne­mač­kim lo­go­ri­ma zva­li po­re­me­će­ne dru­go­ve, li­še­ne vo­lje za ži­vo­tom.

Us­put sam raz­u­meo zaš­to su se bri­tan­ski is­tra­ži­va­či i usred pra­šu­me pre­svla­či­li za ve­če­ru, a pred­rat­ni ban­kro­ti se, baš kad im je naj­te­že, obla­či­li kao da su na vr­hun­cu kre­dit­nih spo­sob­no­sti. Po­sre­di, kod En­gle­za, ni­je ob­ma­na ti­gro­va ili, kod ban­kro­ta, even­tu­al­nih zaj­mo­da­va­ca, ob­ma­na, da­kle, dru­gih. Ob­ma­nji­va­li su se­be. Bez sa­mo­ob­ma­ne ni te dru­ge ne be­hu ka­dri da u po­gle­du svog fi­nan­sij­skog sta­nja pre­va­re. Sto­ga ću na ro­bi­ji, stro­že ne­go na slo­bo­di, odr­ža­va­ti lič­nu hi­gi­je­nu, re­dov­no se bri­ja­ti i par­fi­mi­sa­ti, pod sla­ma­ri­com pe­gla­ti pan­ta­lo­ne i kad god mo­gu ode­ću za pri­klad­ni­ju me­nja­ti.

Kad se pre­svu­ko­smo, ni­je tre­ba­lo da se u ogle­da­lo po­gle­da­mo – ni­je ga, uosta­lom, ni bi­lo – zna­li smo da u ovih po­sled­njih ne­ko­li­ko mi­nu­ta, dok smo gar­de­ro­bu me­nja­li, ko­nač­no po­sta­smo no­vi lju­di. Za­sad, na­rav­no, sa­mo spolj­nim iz­gle­dom. Unu­traš­nje pro­me­ne do­ći će s go­di­na­ma što nas če­ka­ju. So­ci­ja­li­zam je obe­ća­vao da će nas sve pre­tvo­ri­ti u no­ve lju­de, lju­de no­vog ko­va.

No, za to je tre­ba­lo i tru­da i vre­me­na. Pa i ma­lo sre­će. S na­ma mu je iš­lo naj­lak­še. Do­volj­no je bi­lo da nas ob­ri­je do gla­ve, ugu­ra u si­ve za­tvo­re­nič­ke vre­će, i za­le­pi nam ume­sto ime­na broj, i mi smo no­vim lju­di­ma već po­sta­li. Da­le­ko pre dru­gih gra­đa­na ko­ji će mo­ra­ti če­ka­ti kri­sta­li­za­ci­ju ide­je u prak­si, a po­vrh sve­ga, još i lič­no uče­stvo­va­ti u svom me­ta­mor­fo­zi­su u ro­ba.

Pro­to­kol je na­la­gao da bu­de­mo pred­sta­vlje­ni uprav­ni­ku KP do­ma. Ta­da, a i do­sta du­go po­sle 1949, Srem­skom je Mi­tro­vi­com upra­vljao drug Mi­le­no­vić. Drug, na­rav­no, za slo­bod­ne gra­đa­ne, za dru­go­ve. Za nas, ka­žnje­ni­ke, na­rod­ne ne­pri­ja­te­lje i do­ma­će iz­ro­de, bio je, pre­ma pre­ćut­nim pro­le­ter­skim obi­ča­ji­ma, go­spo­din. (Napomena: Ni­kad se ni­sam pre­stao di­vi­ti ovom pa­ra­dok­su. U ko­mu­ni­stič­koj ter­mi­no­lo­gi­ji go­spo­din je si­no­nim so­ci­jal­ne ne­jed­na­ko­sti ko­ja će, sa ce­lom go­spod­skom kla­som, u so­ci­ja­li­zmu bi­ti eli­mi­ni­sa­na, a bur­žuj­ski ter­min za­me­njen je pro­le­ter­skom reč­ju – drug, ona­ko ka­ko je u ja­ko­bin­skoj Fran­cu­skoj i ra­noj fa­zi bolj­še­vič­ke Ru­si­je za­me­njen ti­tu­lom gra­đa­nin.

Na slo­bo­di, 1948, go­spo­de vi­še ni­je bi­lo. Neš­to se za­dr­ža­lo po za­pad­nim di­plo­mat­skim pred­stav­niš­tvi­ma, me­đu ino­stra­nim iz­veš­ta­či­ma i po­se­ti­o­ci­ma Ju­go­sla­vi­je. I ov­de, u so­ci­ja­li­stič­kom za­tvo­ru. Nig­de u do­ku­men­ti­ma Mi­ni­star­stva unu­traš­njih po­slo­va ni­sam na­šao pro­pis ko­ji bi ta­kvo oslo­vlja­va­nje za­tvor­skih slu­žbe­ni­ka iz­ri­či­to na­re­đi­vao.

Ot­kud, on­da, ono? Iz ka­kvog je pod­sve­snog vi­la­je­ta ose­ća­nja ni­že vred­no­sti po­bed­nič­ke kla­se do­spe­lo? Raz­u­meo bih zah­tev da stra­ža­re i slu­žbe­ni­ke oslo­vlja­va­mo sa „gra­đa­ni­ne“, jer dru­go­vi sva­ka­ko ni­ti smo bi­li, ni­ti smo i jed­ni i dru­gi že­le­li da bu­de­mo (ma­da je nji­hov pro­kla­mo­va­ni pe­no­loš­ki cilj bio da dru­go­ve od nas na­pra­ve), ali tu žeđ za go­spod­stvom, ko­je se u me­đu­vre­me­nu pre­zi­re, ni­sam shva­tao.)

U kan­ce­la­ri­ji je za hra­sto­vim, iz­re­zba­re­nim pi­sa­ćim sto­lom, mu­so­li­ni­jev­ski aro­gant­nih raz­me­ra, za ko­ji sam ka­sni­je sa­znao da je iz­de­ljan u sto­lar­skoj ra­di­o­ni­ci Mi­tro­vi­ce, se­deo de­žme­kast, pod­go­jen čo­vek, pod­bu­log, žu­ti­ča­vog li­ca, sve­tlo­sme­đe, ret­ke ko­se i pra­znog ko­ma­to­znog po­gle­da. (Uopšte ne ga­ran­tu­jem da je ta­ko iz­gle­dao. Ni on, ni nje­gov sto. Ta­ko sam ih ja vi­deo.) Pra­zan, sko­ro ka­da­ve­ri­čan po­gled ni­je bio obe­lež­je sa­mo uprav­ni­ko­vih oči­ju. Ako se iz­u­zmu oči ve­te­ra­na za­tvor­ske Ud­be, uvek agil­ne, bud­ne, sum­nji­ča­ve, oš­tre kao se­či­vo ma­ča, stal­no na po­slu uoča­va­nja na­rod­nih ne­pri­ja­te­lja, oči svih osta­lih pri­pad­ni­ka uprav­ne hi­je­rar­hi­je, klju­ča­ra, slu­žbe­ni­ka, ci­vi­la i voj­nih li­ca pod­jed­na­ko be­hu bez pra­vog, ži­vog po­gle­da, za­str­te ma­gle­nim mr­tvač­kim po­kro­vom mo­no­to­ni­je i ru­ti­ne u ko­joj se na ro­bi­ji ži­vi. Raz­li­ka iz­me­đu za­tvo­re­ni­ka i onih što nad nji­ma bdi­ju, po­sle iz­ve­snog bro­ja za­jed­nič­kih go­di­na, osim u ode­ći i pri­vi­le­gi­ja­ma, vi­še se ne za­pa­ža.

Kraj sto­la, sa stra­ne, sta­jao je nje­gov po­moć­nik, onaj što mi je obe­ćao iz­bi­ja­nje po­gle­da iz oči­ju. Nje­go­vo pri­su­stvo da­va­lo je su­sre­tu krup­ni­ji zna­čaj od pro­to­ko­lar­nog. Pi­ta­nje je bi­lo – šta ura­di­ti? Za­dr­ža­ti po­gled što ga je ono­li­ko uz­bu­dio, i ta­ko sa­ču­va­ti do­sto­jan­stvo, ili ga za ovu na­ro­či­tu pri­li­ku (sa­mo za nju?) ubla­ži­ti, ma­lo od sa­mo­do­sto­jan­stva iz­gu­bi­ti, ali za­uz­vrat iz­be­ći ne­iz­ve­sne pro­vo­ka­ci­je i iz­ve­sne ne­pri­li­ke, da mi se mo­žda taj po­gled ne­gde u bu­du­ćoj tmi­ni ro­bi­ja­nja me­to­dič­no iz­bi­ja. Pre­le­ža­na is­tra­ga već me je na­u­či­la ra­ci­o­ni­sa­nju svo­jih po­stu­pa­ka. I da je mu­dri­je od­re­ći se go­spod­stva i ne či­sti­ti klo­ze­te od go­va­na, ne­go kao nji­hov re­dov­ni či­stač na tom go­spod­stvu in­si­sti­ra­ti. Ako ras­po­la­že­te s ma­nje voj­ske od ne­pri­ja­te­lja, a još vam je i sla­bi­je na­o­ru­ža­na, ne mo­že­te bra­ni­ti sve fron­to­ve. Ta­da će­te na svi­ma iz­gu­bi­ti i osta­ti bez ika­kve od­bra­ne kad se otvo­ri pre­sud­ni. Mo­ra­te iza­bra­ti.

Gde će­te se od­u­pre­ti, gde tak­tič­ki po­vu­ći. U is­tra­zi je ta­kav iz­bor lak­ši. Pre­sud­ni se front otva­ra čim vas pr­vi put u isled­ni­ko­vu kan­ce­la­ri­ju uve­du. On vam je ja­san od po­čet­ka. Sve što se do­ga­đa go­re, po će­li­ja­ma, spo­red­no je. Va­še dr­ža­nje go­re na ta­va­nu ni u šta se ne ra­ču­na kad si­đe­te do­le u po­drum. Pro­stor pa­da je do­le. Go­re vas sva­ki kom­pro­mis za taj pad pri­pre­ma (i sa­mo u tom smi­slu je pro­stor pa­da i go­re, u va­šim raz­miš­lja­nji­ma šta do­le da ra­di­te), ali do nje­ga oba­ve­zno ne do­vo­di ako su va­ša po­puš­ta­nja kuć­nom re­du pa i ne­re­gu­lar­nim proh­te­vi­ma klju­ča­ra sra­ču­na­ta na kon­zer­va­ci­ju ener­gi­je za pra­ve bit­ke s po­li­ci­jom.

Na ro­bi­ji sve to ni­je ta­ko ja­sno. Broj je fron­to­va to­li­ki i to­li­ko su slič­ni je­dan dru­gom da je od­lu­ču­ju­ći za po­čet­ni­ka ne­u­oč­ljiv. Ne­u­oč­ljiv dok ne shva­ti bit­nu raz­li­ku iz­me­đu is­tra­ge i iz­dr­ža­va­nja ka­zne, iako oba pro­ce­sa ob­u­hva­ta­ju za­tvor. U is­tra­zi je, pa i na su­du, cilj što ma­nje bi­ti kriv. Na ro­bi­ji se pi­ta­nje kri­vi­ce uopšte ne po­sta­vlja. Mo­že­te slo­bod­no bi­ti ne­vi­ni, sta­nje vam se ne­će pro­me­ni­ti, ako i go­re ne po­sta­ne. I to upra­vo za­to što ste ne­vi­ni i za usra­ni po­lo­žaj u ne­koj kri­vi­ci ne na­la­zi­te ni iz­vi­nje­nje, ni oprav­da­nje, ni odšte­tu. Na ro­bi­ji je je­di­ni cilj – pre­ži­ve­ti. A to zna­či s upra­vom što ma­nje po­sla ima­ti.

Ne se­ćam se pr­vog raz­go­vo­ra s Mi­le­no­vi­ćem. Ve­ro­vat­no se od­no­sio na pi­ta­nje „šta mi je sve ovo tre­ba­lo?“ – za­go­net­ka što je sve na­še is­tra­žne part­ne­re is­traj­no mu­či­la, pa su, ka­ko kad, njo­me ili ša­ma­ri­ma, za­po­či­nja­li po­znan­stvo s na­ma, a od vre­me­na do vre­me­na joj se i vra­ća­li. Na ta­kva pi­ta­nja, ko­ja su da­va­la za­ma­ha mo­jim na­zad­nim gra­đan­skim ras­po­lo­že­nji­ma a lo­gi­ci kon­tra­re­vo­lu­ci­je ši­rom otva­ra­la put, u po­čet­ku sam sprem­no i ela­bo­ri­ra­no od­go­va­rao.

Ob­jaš­nja­vao sam nu­žnost bor­be pro­tiv ko­mu­ni­sta istom po­ve­snom di­ja­lek­ti­kom ko­jom su ko­mu­ni­sti ob­jaš­nja­va­li svo­ju isto­rij­sku nu­žnost i di­ja­lek­tič­ku ne­iz­be­žnost ko­mu­ni­zma. Ni­sam da­le­ko do­spe­vao – nu­žno­sti po­ne­kad bo­le – pa sam od­u­stao i ota­da od­go­va­rao stu­pid­nim sle­ga­njem ra­me­na, kao da ne znam. Ne znam šta mi je ovo tre­ba­lo, sko­ro da ne znam ni ka­ko sam ova­mo do­speo.

Pam­tim na­sto­ja­nje da zna­me­ni­ti po­gled bor­ca za ljud­ske slo­bo­de pri­pi­to­mim. To­me sam se za­dat­ku to­li­ko pod­re­dio da ni­sam vi­deo ka­da je po­moć­nik, ko­me su mo­ji fak­tič­ki na­po­ri bi­li po­sve­će­ni, iz kan­ce­la­ri­je iza­šao. Za­sti­deo sam se. Po­gle­du hte­doh po­vra­ti­ti oš­tri­nu, se­bi sa­mo­poš­to­va­nje. Bi­lo je ka­sno. Uprav­nik je za­vr­šio sa mnom, a mi­li­ci­o­ner me iz­veo u hod­nik.

Stao sam i upi­ljio se u nje­ga po­gle­dom na­me­nje­nim Mi­le­no­vi­ću i nje­go­vom ma­lom po­moć­ni­ku. Uz­vra­tio mi ga je za­ču­đe­no:

– Šta me gle­daš, mar­vo! Marš u ka­ran­tin!
(XII deo OVDE)

Thursday, February 17, 2011

SKAKAVCI III KNJIGA (X deo)

SKAKAVCI III KNJIGA (X deo)
Publikovano u Godine koje su pojeli skakavci, knjiga treća- Beograd, Službeni glasnik, 2010, Copyright © Borislav Pekić. Copyright © JP Službeni glasnik 2010

Du­go i slav­no ži­ti­je jed­ne ro­bi­jaš­ni­ce

Ge­o­me­trij­ski sim­bol tam­ni­ce je ste­re­o­me­trij­ska pred­sta­va koc­ke. Svi su nje­ni dru­gi ob­li­ci iz ovog pri­mar­nog mo­de­la iz­ve­de­ni. Sta­vi­te tu koc­ku u vre­me ko­je je iz­gu­bi­lo po­kre­tlji­vost, do­bi­će­te za­tvor.

Sva­ki na­rod ima po­ne­ku ili ne­ko­li­ko tam­ni­ca ko­je mu i sa­da ži­ve u pam­će­nju, ra­di­le ili ne. Se­ti­mo se sa­mo Mar­me­tin­ske tam­ni­ce u Ri­mu. Ko čuo ni­je za Sing Sing, me­sto kon­fi­na­ci­je Ala Ca­po­nea, ili Al­ca­traz na jed­noj hri­di­ni pa­ci­fič­ke oba­le Sje­di­nje­nih Dr­ža­va? Ako niš­ta dru­go, gle­dan je film Pti­čar iz Al­ca­tra­za. (Uosta­lom, da fil­ma i te­le­vi­zi­je ni­je, ve­ći­na lju­di, pre ne­go što u nje­ga do­spe, za­tvor ne bi ni upo­zna­la.)

Ču­li smo za To­wer, u ko­me su de­ka­pi­to­va­ni kra­lji­ca An­ne Bo­leyn, grof od Es­se­xa i Tho­mas Mo­re, a pod či­jim je kro­vom Sir Wal­ter Ra­le­igh na­pi­sao Isto­ri­ju sve­ta. Ka­sni­je, za lon­don­ski Pen­ton­wil­le, puš­ten u rad 1842. i još u pu­nom po­go­nu, ili ro­bi­jaš­ni­cu u mo­čva­ra­ma Dart­mo­o­ra, po ko­ji­ma je pla­me­nih če­lju­sti lu­tao kr­vo­loč­ni Ba­sker­vil­ski pas.

Car­ski Ru­si su ima­li Pe­tro­pa­vlov­sku tvr­đa­vu na Ne­vi, me­sto za­to­če­nja de­ka­bri­sta, pe­tra­še­va­ca, so­ci­jal­re­vo­lu­ci­o­na­ra i vla­de Ke­ren­skog, kao što su se nji­ho­vi bolj­še­vič­ki na­sled­ni­ci po­no­si­li Lu­bjan­kom i Bu­tir­kom (prem­da uglav­nom kao is­tra­žnim za­tvo­ri­ma), dok su im pra­ve ka­za­ma­te, zbog sve­o­bu­hvat­nog kon­cep­ta kri­vi­ce, za­me­nji­va­li kon­cen­tra­ci­o­ni lo­go­ri. Fran­cu­zi su ima­li Ba­stil­leu, Con­si­er­ge­rie i Santé u Pa­ri­zu, sa zna­me­ni­tim i ma­nje zna­me­ni­tim su­žnji­ma. Fun­da­men­ta­li­stič­ki Iran ču­ven je po za­tvo­ru Evin, a ku­ban­ski so­ci­ja­li­stič­kog fun­da­men­ta­li­ste Ka­stra po tam­ni­ci La Ca­ba­na. Pri­broj­mo le­ti­mič­nom spi­sku i bi­zar­ni ber­lin­ski Span­dau, u ko­me su Sa­ve­zni­ci dr­ža­li sed­mo­ri­cu vo­đa Tre­ćeg raj­ha i za­u­sta­vi­mo se. Spi­sak je po­du­ga­čak.

The Battle Of Abukir
Na­še dr­žav­ne tam­ni­ce, po­tom­ci tur­ske ku­le Ne­boj­še, u ko­joj je stra­dao grč­ki pe­snik Ri­gas Fe­re­os (Ri­ga od Fe­re), gra­di­telj­sko su na­sle­đe pred­rat­nog, pa i austro­u­gar­skog po­li­cij­skog na­dah­nu­ća, i, ako se iz­u­zme Go­li otok, po­sle pr­vo­bit­ne te­ro­ri­stič­ke upo­tre­be pri­la­go­đen re­dov­noj ka­za­mat­skoj ru­ti­ni, i ne­ko­li­ko is­tra­žnih lo­ka­li­te­ta, me­đu nji­ma CZ-a (Cen­tral­nog za­tvo­ra) u Be­o­gra­du, bli­sta­vog če­da ko­mu­ni­stič­kog ro­bi­jaš­kog is­ku­stva, na­ši pro­jek­tan­ti ni­su ima­li pri­li­ke da umet­nič­ki dar opro­ba­ju na tam­nič­koj ar­hi­tek­tu­ri.

(Od­mah su se la­ti­li po­greb­ne.) Za raz­li­ku od ve­ćeg de­la za­pad­ne Evro­pe, na­še su tam­ni­ce ve­za­ne za gra­do­ve, što nas ču­va op­tu­žbe za gra­đan­sko li­ce­mer­stvo. Mi, na­i­me, i ne po­ku­ša­va­mo da svo­ju sra­mo­tu ćuš­ne­mo pod ći­lim ge­o­graf­ske za­bi­ti. U Bo­sni je to Ze­ni­ca, ma­da sam le­pe pri­če čuo i o Tu­zli. U Hr­vat­skoj su Gra­diš­ka i Le­po­gla­va kraj Za­gre­ba, či­ja je glav­na zgra­da u ob­li­ku zve­zde gra­đe­na od 1908. do 1914. po pro­jek­tu slav­nog pe­no­lo­ga Joh­na Ha­ve­lan­da, a či­ji je po­ča­sni za­tvo­re­nik bio Jo­sip Broz. U Sr­bi­ji, na­rav­no, Srem­ska Mi­tro­vi­ca, Po­ža­re­vac, Niš.

Na­ša je naj­po­zna­ti­ja tam­ni­ca sva­ka­ko Srem­ska Mi­tro­vi­ca, pa je red da, pre ne­go što se u njoj na­sta­ni­mo, upo­zna­mo nje­nu du­gu, slav­nu po­vest i njen iz­gled.

Naj­pre sam mi­slio da se oslo­nim na sop­stve­no se­ća­nje, no slu­čaj­no sam u zbor­ni­ku ča­so­pi­sa Bra­nič iz 1899. na­i­šao na opis jed­ne po­se­te Srem­skoj Mi­tro­vi­ci, on­da u austro­u­gar­skom Sre­mu, oso­blja ša­bač­kog Pr­vo­ste­pe­nog su­da, iz pe­ra Drag. N. Sol­da­to­vi­ća, su­di­je Pr­vo­ste­pe­nog su­da za grad Be­o­grad. Su­di­ja je bio pun sta­rin­skog udi­vle­ni­ja pre­ma pe­no­loš­kim do­stig­nu­ći­ma su­sed­ne nam Austri­je, pa ni­sam odo­leo da vas s Mi­tro­vi­com, uz iz­ve­sna le­ko­vi­ta skra­će­nja, upo­znam kroz nje­go­ve oči, jer će­te moj, ma­lo uz­dr­ža­ni­ji po­gled, a s nji­me i čuv­stvo, do­volj­no ima­ti pri­li­ke da pra­ti­te:

„Za­vod, na če­tvrt ča­sa od va­ro­ši, iz­gra­đen u sop­stve­noj re­ži­ji (zi­da­li su ga osu­đe­ni­ci, ci­gla, crep, vra­ta, pro­zo­ri, sve je tu iz­ra­đe­no), ima na ras­po­lo­že­nju 600 ju­ta­ra ze­mljiš­ta. Još od že­lje­znič­ke mi­tro­vač­ke sta­ni­ce vi­de se ko­lo­sal­ne zgra­de ovog za­vo­da, opa­sa­ne vi­so­kim zi­dom u kva­dra­tu. Na sva­kom ćoš­ku od zi­da, a iz­nad nje­go­ve vi­si­ne, sa­zi­da­na je po jed­na stra­ža­ra u ko­joj se uvek na­la­zi stra­žar, ko­ji mo­tri po dvo­riš­tu sa­mog za­vo­da ta­ko i iz­van nje­ga po rav­nom, otvo­re­nom po­lju, jer ne­po­sred­no u bli­zi­ni za­vod­skoj ne­ma šu­me, već je pra­zan pro­stor da se na da­le­ko mo­že do­gle­da­ti, te se u slu­ča­ju bek­stva osu­đe­ni­ci ne­ma­ju gde ni bli­zu sa­kri­ti.

U za­vod se spo­lja ula­zi kroz tro­sprat­nu zgra­du, li­cem okre­nu­tu za­pa­du u ko­joj su smeš­te­ne kan­ce­la­ri­je za­vod­skog oso­blja. Ta je zgra­da je­di­ni pro­laz za lju­de u za­vod. Na njoj se vra­ta uvek za­klju­ča­va­ju. Kod vra­ta iz­nu­tra sto­ji klju­čar i kad ko­ga pu­sti od­mah ga spro­vo­di de­žur­nom sta­re­ši­ni stra­že a ovaj ga upu­ću­je uprav­ni­ku ili de­žur­nom či­nov­ni­ku. Na do­njem spra­tu ove zgra­de, s de­sne stra­ne ula­za, na­la­zi se de­žur­na stra­ža i so­be za ber­ti­jo­na­žu.“ (Ber­ti­jo­na­ža, u stva­ri – od franc. ber­til­lo­na­ge – iden­ti­fi­ka­ci­ja u kri­mi­na­li­sti­ci iz­vo­đe­na po an­tro­po­me­trij­skoj me­to­di. Pri­med­ba B. P.) „S le­ve stra­ne na­la­ze se so­be za sa­stan­ke osu­đe­ni­ka sa fa­mi­li­ja­ma i po­zna­ni­ci­ma. Na gor­njim spra­to­vi­ma smeš­te­ne su kan­ce­la­ri­je – uprav­ni­ko­va, le­ka­re­va, sveš­te­ni­ko­va i osta­log za­vod­skog oso­blja. Kad se ko­ji osu­đe­nik spro­ve­de u za­vod na iz­dr­ža­va­nje ka­zne, on­da ga pr­vo upi­šu u knji­gu svih osu­đe­ni­ka gde do­bi­ja po re­du do­la­ska nu­me­ru, ko­ja mu za­me­ni ime i pre­zi­me; za­tim ga me­re po te­ži­ni, vi­si­ni te­la, du­ži­ni ru­ku, no­gu, i uopšte za­pi­su­ju u nje­go­vu ru­bri­ku sve ka­rak­ter­ne oso­bi­ne po pra­vi­li­ma ber­ti­jo­na­že, po­tom ga oši­ša­ju i od­ve­du da se u za­vod­skom ku­pa­ti­lu oku­pa, pa mu on­da na­vu­ku pro­pi­sno osu­đe­nič­ko ode­lo, i kad sve to iz­dr­ži još ga sli­ka­ju u vi­še po­zi­tu­ra, pa ga od­ve­du u jed­nu od tam­ni­ca.

Naj­ve­ći uti­sak na gle­da­o­ce osta­vlja­ju sam­ni­ce. Tro­sprat­na zgra­da gde su smeš­te­ne bli­zu je upra­ve kroz ko­ju se u za­vod ula­zi. Kad je i nju vra­tar ot­klju­čao i nas unu­tra pu­stio, ni­smo mo­gli pri­me­ti­ti da je u njoj za­tvo­re­na i jed­na ži­va du­ša. Vla­da­la je pot­pu­na grob­na ti­ši­na, ko­ju su pre­se­ca­li zvu­ci na­šeg i stra­ža­re­vog ho­da. Zgra­da je sa­zi­da­na u duž. S jed­ne i dru­ge stra­ne po­re­đa­ne su će­li­je, a kroz sre­di­nu u ce­loj du­ži­ni na­la­zi se pra­zan pro­stor, od ko­ga je na obe­ma stra­na­ma, a is­pred vra­ta od će­li­ja, osta­vljen hod­nik za pro­la­zak, ogra­đen gvo­zde­nim šip­ka­ma u vi­si­ni do po­la ra­sta čo­več­jeg. Iz jed­nog hod­ni­ka u dru­gi mo­že se po­pre­ko ući sa­mo, i to na pr­vom spra­tu, kroz je­dan pro­laz na sre­di­ni, ko­ji je ta­ko­đe ogra­đen šip­ka­ma, a na dru­gom i tre­ćem pre­ko mo­sto­va. Krov zda­nja, uko­li­ko le­ži nad hod­ni­ci­ma i pra­znim pro­sto­rom po­kri­ven je sta­klom. U du­ži­nu, s jed­ne i dru­ge stra­ne, na sva­kom spra­tu ima po 20 sam­ni­ca, sve­ga 120. Na vra­ti­ma nji­ho­vim na sre­di­ni po­ve­ći je deo na­pra­vljen od gvož­đa i sa­mo se sa spolj­ne stra­ne mo­že spu­sti­ti.

To je otvor kroz ko­ji se da­je osu­đe­ni­ku hra­na. Ma­lo vi­še sre­di­ne vra­ta, u vi­si­ni ra­sta čo­več­jeg, ru­pi­ca je kroz ko­ju ču­var osu­đe­ni­ke kon­tro­li­še. Sam­ni­ce ima­ju u ši­ri­nu ko­li­ka je du­ži­na ra­sta čo­več­jeg, u du­ži­nu za još po­lo­vi­nu vi­še, a u vi­si­nu za dva i po pu­ta čo­več­je du­ži­ne. U sva­koj se na­la­zi kre­vet sa slam­nja­čom, ja­stu­kom i će­be­tom, ma­li astal i u jed­nom ma­lom do­la­nu pri­bor za svr­ša­va­nje nu­žde. Sve­tlost u so­bi do­la­zi kroz pro­zor ko­ji sto­ji pod sa­mim pla­fo­nom, iz­u­krš­tan de­be­lim ši­na­ma. Ne­ko­li­ko sam­ni­ca ude­še­ne su za stro­ži­je di­sci­plin­ske kri­vi­ce i zo­vu se tam­ni­ce. U jed­noj, kad se vra­ta za­tvo­re, ni prst se pred okom ne mo­že vi­de­ti i vla­da pot­pu­na ta­ma. Po­sle sam­ni­ca pre­gle­da­li smo ode­lje­nje u ko­me ka­znu iz­dr­ža­va vi­še osu­đe­ni­ka za­jed­no. I ta je zgra­da na tri spra­ta. U njoj ima so­ba u ko­ji­ma pet osu­đe­ni­ka sta­nu­je, obič­no maj­sto­ra ili onih ko­ji su se vred­no­ćom ili dru­gim čim od­li­ko­va­li, a ima i ve­li­kih so­ba za če­tr­de­set osu­đe­ni­ka. Kre­ve­ti su tan­kim zi­dom je­dan od dru­gog raz­dvo­je­ni. Kroz sre­di­nu so­be na­meš­ten je du­ga­čak sto i po­red nje­ga klu­pe. Sa so­bom sto­ji u ve­zi nu­žnik na­pra­vljen po naj­sa­vr­še­ni­joj si­ste­mi, a na dru­gom kra­ju, u za­seb­nom ode­lje­nju, na­la­ze se sla­vi­ne od vo­do­vo­da. Osu­đe­ni­ci se dva pu­ta dnev­no puš­ta­ju u dvo­riš­te.

Ono je po­su­to šljun­kom, a na iz­ve­snim me­sti­ma pa­to­sa­no je ci­gljom u ob­li­ku kru­ga. Po tim me­sti­ma osu­đe­ni­ci še­ta­ju ću­te­ći je­dan za dru­gim, po sat pre i po­sle pod­ne. Poš­to smo pre­gle­da­li sa­mi­ce i za­jed­nič­ka ode­lje­nja, od­ve­li su nas u za­vod­sku bol­ni­cu. Ona je iste vi­si­ne kao i osta­le zgra­de, a me­đu­tim na dva je spra­ta. U 1898. go­di­ni još cr­kva ni­je bi­la sa­gra­đe­na“ (u mo­je vre­me pre­tvo­re­na u Dom kul­tu­re) „bio je sa­mo uda­ren te­melj na­šim top­či­der­skim ka­me­nom. Pe­ri­o­ni­ca se na­la­zi u du­gač­koj zgra­di gde su smeš­te­ne ma­ši­ne­ri­je za pro­iz­vod­nju elek­tri­ci­te­ta i pa­re, a da­lje je kuj­na, le­bar­ni­ca i ku­pa­ti­lo. Par­no ku­pa­ti­lo snab­de­ve­no je tu­še­vi­ma.

U za­vo­du se na­la­ze ra­di­o­ni­ce: dr­vo­delj­ska, ko­lar­ska, stru­gar­ska, tkač­ka, kro­jač­ka, užar­ska, obu­ćar­ska i ko­vač­ka.“ Pri kra­ju opi­sa na­la­zi se i opšti uti­sak: „Le­po je po­sma­tra­ti ka­da osu­đe­ni­ci ra­de. Sva­ki žu­ri oko svog po­sla. Sva­ki ću­ti i po­slu­je.“ (Napomena: Drag. N. Sol­da­to­vić, „Ka­zne­ni za­vod u Srem­skoj Mi­tro­vi­ci“, zbor­nik ča­so­pi­sa Bra­nič, god. 1899, br. 9–18, str. 422–435. Evo još jed­nog pe­no­loš­kog en­tu­zi­ja­ste...)

Od ute­me­lji­va­nja pr­vih me­di­te­ran­skih kul­tu­ra, ge­o­graf­ska je kar­ta Evro­pe vi­še pu­ta pro­me­ni­la lik, sme­nji­va­la su se sto­le­ća, se­li­li se na­ro­di i vo­di­le voj­ne, ru­ša­hu se i gra­đa­hu gra­do­vi, us­pi­nja­hu se i pa­da­hu im­pe­ri­je, ra­đa­hu se i umi­ra­hu ci­vi­li­za­ci­je, ali se jed­na kroz sve to vre­me odr­ža­la. Za­tvo­re­nič­ka je ci­vi­li­za­ci­ja pod­ne­la sve me­ne sve­ta oko se­be da sve do nas do­ne­se to­pao mi­ris pr­ve ru­pe u ko­joj je bio za­tvo­ren čo­vek.

Od Sol­da­to­vi­će­ve po­se­te go­di­ne 1898. do 1949. proš­lo je pre­ko po­la ve­ka, vo­đe­na su dva svet­ska ra­ta, dve su se ze­mlje i tri re­ži­ma pro­me­ni­la, a Srem­ska Mi­tro­vi­ca osta­la je ista.

Nje­ni su naj­po­zna­ti­ji za­to­če­ni­ci bi­li pred­rat­ni ko­mu­ni­sti; me­đu nji­ma i Mo­ša Pi­ja­de, i po­sle­rat­ni pri­pad­ni­ci Na­ci­o­nal­nog ko­mi­te­ta ge­ne­ra­la Mi­hai­lo­vi­ća. Po­sled­nje slav­no ime ko­mu­ni­stič­kog re­ne­ga­ta Mi­lo­va­na Đi­la­sa uje­di­nja­va­lo je le­vi­cu i de­sni­cu tam­nič­ke ci­vi­li­za­ci­je.

Ja sam bio je­dan od naj­be­zna­čaj­ni­jih.

Ni­sam se ta­ko ose­ćao dok smo, po­žu­ri­va­ni gru­bim gla­so­vi­ma spro­vod­ni­ka, ko­ra­ča­li dru­mom pre­ma nje­nim ni­skim, zde­pa­stim, moć­nim ob­ri­si­ma. Imao sam čud­nu, na­o­pa­ku svest o svo­joj va­žno­sti, ne­spo­ji­vu sa dro­nja­vom sli­kom ko­ju je na­ša ko­lo­na pru­ža­la.

On­da ni­sam po­zna­vao spis g. su­di­je Sol­da­to­vi­ća, ni­ti sam znao za nje­go­vo odu­še­vlje­nje mi­tro­vač­kim re­dom, a na­ro­či­to en­tu­zi­ja­zmom ro­bi­ja­ša po ra­di­o­ni­ca­ma, i ko­li­ka je mi­li­na i „ka­ko je le­po po­sma­tra­ti ka­da osu­đe­ni­ci ra­de i sva­ko žu­ri za svo­jim po­slom“. Da sam znao, mo­žda bi mi pri du­ši bi­lo ugod­ni­je.

Pr­vi put, 1949, s Ade Ci­gan­li­je, do­ve­de­ni smo no­ću. Ni­ka­kav uti­sak ni­smo mo­gli ste­ći. A i is­cr­plje­ni be­smo, pro­te­klim stra­hom od smr­ti, ne­spo­sob­ni za po­sma­tra­nje. Sa­da smo joj pri­la­zi­li po da­nu. Sun­ce je ne­sta­ja­lo. Kad po­no­vo iza­đe, mi će­mo već bi­ti bro­je­vi. Nje­go­vi ko­si zra­ci da­va­li su sle­pim oči­ma mi­tro­vač­kih pro­zo­ra pro­dor­nost i sjaj ljud­skog po­gle­da. Ti po­gle­di ni­su bi­li na nas upra­vlje­ni.

Gle­da­li su da­le­ko u bu­duć­nost. (XI deo OVDE)

Wednesday, February 16, 2011

SKAKAVCI III KNJIGA (IX deo)

SKAKAVCI III KNJIGA (IX deo)
Publikovano u Godine koje su pojeli skakavci, knjiga treća- Beograd, Službeni glasnik, 2010, Copyright © Borislav Pekić. Copyright © JP Službeni glasnik 2010

Ma­la en­ci­klo­pe­di­ja bal­kan­skog i srp­skog tam­no­va­nja

Srp­ske sred­njo­ve­kov­ne hri­so­vu­lje (Đor­đa Skop­skog, Ste­fa­nov­skog i Ar­han­gel­skog) i Du­ša­nov za­ko­nik li­še­nje slo­bo­de ta­ko­đe pred­vi­đa­ju kao sank­ci­je. „Da se ve­že u tam­ni­cu i da se ne pu­sti pre­žde tri me­se­ca, a tko li ga će pre­žde pu­sti­ti, da jest pro­klet.“ (Napomena: M. Usko­ko­vić, „Iz isto­ri­ja­ta iz­vr­še­nja ka­zni“, ča­so­pis Na­rod­na mi­li­ci­ja, br. 2, 1952, str. 43.)

Ma­la ka­zna ko­ja tek što ne od­go­va­ra da­naš­njim pre­kr­šaj­nim sank­ci­ja­ma ne uka­zu­je, raz­u­me se, na to­le­rant­nost on­daš­njih kri­vič­nih pro­pi­sa, ne­go na nji­ho­vu stro­gost, jer je oče­vid­no da se za de­la vred­na vi­še od tri me­se­ca tam­ni­ce do­su­đu­je te­ža te­le­sna ka­zna ili smrt. U 19. čl. Du­ša­nov za­ko­nik od­re­đu­je da se „ka­lu­đer ko­ji svr­že ra­se, da se dr­ži u tam­ni­ci do­kle se obra­ti opet u po­slu­ša­ni­je, i da se pe­de­sta (ba­ti­na)“. (Napomena: Sto­jan No­va­ko­vić, Za­ko­nik Ste­fa­na Du­ša­na, ca­ra srp­skog, Be­o­grad 1898.)

Du­ži­na utam­ni­če­nja ni­je fik­si­ra­na. Svr­zi­man­ti­jaš ča­mi u za­tvo­ru dok se ne ras­ka­je i po­no­vo na­vu­če man­ti­ju, a to nas pod­se­ća na prak­su iz do­ba In­for­mbi­roa ko­ja je, mi­mo sva­kog za­ko­na, dr­ža­la lju­de na Go­lom oto­ku, sve dok se ne po­pra­ve, ras­ka­ju, sve, da­kle, dok po­no­vo ne na­vu­ku svrg­nu­tu pra­vo­ver­nu ti­to­i­stič­ku man­ti­ju. Član 112 za­ni­mljiv je s ori­gi­nal­nog sta­va spram be­gu­na­ca iz tam­ni­ce. Da­nas se oni vra­ća­ju na do­slu­že­nje ro­ka, a bek­stvo ili nje­gov po­ku­šaj eli­mi­ni­še sva­ku šan­su za pre­vre­me­no po­mi­lo­va­nje. Pre­ma Du­ša­no­vom za­ko­ni­ku, be­gu­nac se oslo­ba­đa („Ko­ji čo­vek ute­če iz tam­ni­ce... da jest slo­bo­dan.“).

Battle Of Anghiari
Na Bal­ka­nu je, u tom po­gle­du, kao i sva­kom, uosta­lom, po­sle ja­snog i pre­gled­nog fe­u­dal­nog do­ba, za­vla­da­la zbr­ka.

Pr­vi mo­der­ni srp­ski Kri­vič­ni za­ko­nik, što ga je po­sle 1804. ra­dio pro­ta Ma­te­ja Ne­na­do­vić, a na osno­vu Ju­sti­ni­ja­no­vog Ko­dek­sa i tzv. Krm­či­je, ni­je znao za ka­znu li­še­nja slo­bo­de. Ona je Ka­ra­đor­đe­vim Kri­mi­nal­nim za­ko­ni­kom uve­de­na 1807. (Iako smo bi­li si­ro­maš­ni, a za­tvo­ri su sku­pi, ni­smo du­go bez nje iz­dr­ža­li!) Član 19: „Koj bi ubio neo­ti­ce čo­ve­ka po do­brom is­pi­tu da se osve­do­če to­me, aps po­la go­di­ne u gvož­đu i pro­če spram fa­mi­li­je nje­go­ve, što sud do­ne­se že­ni i de­ci pla­ti.“ Tre­ći, iz 1860, pred­vi­đa ro­bi­ju, za­to­če­nje i za­tvor. Ro­bi­ja se do­su­đu­je od dve do dva­de­set go­di­na, iz­dr­ža­va bez oko­va ili s nji­ma, la­kim od 2 kg i 560 gr, teš­kim od 5 kg i 120 gr. Ve­za­na je sa pri­sil­nim ra­dom u ro­bi­jaš­ni­ci ili van nje. Za­to­če­ni­ci, ta­ko­đe od dve do dva­de­set go­di­na, ni­su no­si­li oko­ve, ni­su mo­ra­li da ra­de i mo­gli su, ako že­le i za to ima­ju no­va­ca, da se hra­ne o svom troš­ku. Za­tvor za lak­še pre­stu­pe, od 30 da­na do pet go­di­na, po­vla­čio je pri­si­lan rad u sop­stve­noj stru­ci, ko­jeg su oslo­bo­đe­ni je­di­no či­nov­ni­ci i sveš­te­ni­ci.

U Hr­vat­skoj je du­go pri­me­nji­va­no obi­čaj­no pra­vo, iz­ve­de­no iz sud­ske prak­se, ge­ne­tič­ki en­gle­skom Com­mon Law slič­no, ali bez nje­go­ve mor­fo­loš­ke ra­zno­vr­sno­sti i do­sled­no­sti. Za­tim je prak­ti­ko­van austrij­ski kri­vič­ni za­ko­nik, a od go­di­ne 1906. ir­ski (skup­ni) si­stem iz­dr­ža­va­nja ka­zni.

No, i pre to­ga hr­vat­ski su za­tvo­ri sma­tra­ni vr­lo na­pred­nim. Fran­cu­ski je advo­kat Fer­nan­do De­port pi­sao, pun pe­no­loš­kog za­no­sa: „Sli­ka ko­ju je o le­po­glav­skoj ap­sa­ni iz­neo g. Ri­vi­jer ta­kva je da svi­ma Hr­va­ti­ma tre­ba da usa­di že­lju da bu­du uhap­še­ni. To je pra­va idi­la. Vas­pi­ta­va­ti se, do­bro je­sti, do­bro spa­va­ti, ima­ti do­sta va­zdu­ha, še­ta­ti se“ – sve sa­me fun­da­men­tal­ne rad­nje – „ni­je li to sud­bi­na do­stoj­na za­vi­sti?“ Dra­gi Fer­nan­do, za­i­sta?!

Ova­kvu odu tam­ni­ci, gde su i naj­sit­ni­ji pre­kr­ša­ji di­sci­pli­ne ka­žnja­va­ni stro­gim po­stom, tam­nja­čom, oko­vi­ma i na­vla­če­njem lu­dač­ke ko­šu­lje, spe­vao je još sa­mo, go­di­na­ma ka­sni­je i u amo­ku evrop­skog le­vi­čar­stva, hu­ma­ni­sta Ber­nard Show, po­sle po­se­te bolj­še­vič­kim ro­bi­jaš­ni­ca­ma. („Dok u En­gle­skoj de­lin­kvent ula­zi u za­tvor kao obi­čan čo­vek a iz­la­zi kao kri­mi­na­lac, u Ru­si­ji ula­zi kao kri­mi­na­lac a iz­la­zi kao obi­čan čo­vek...“ Sho­wu, me­đu­tim, ni ovaj pa­ra­doks ni­je do­vo­ljan, pa užur­ba­no do­da­je: „...ako se uopšte uspe na­go­vo­ri­ti da iza­đe“.)

Iz­ve­snu no­stal­gi­ju opa­ža­mo i kod pi­sca knji­ge iz ko­je smo ci­ta­te uze­li, osim za g. Sho­wa, na­rav­no, o ko­me u The Fel­low Tra­vel­lers go­vo­ri Da­vid Ca­u­te. To je g. dr Vi­dak Po­po­vić, iz­u­če­ni pe­no­log. Knji­ga je nje­go­va stu­di­ja Si­stem iz­vr­še­nja ka­zni li­še­nja slo­bo­de u Ju­go­sla­vi­ji, ko­ju je 1966. iz­dao Sa­vez prav­ni­ka Ju­go­sla­vi­je, a za da­lja oba­veš­te­nja o pri­ro­di nje­go­vih is­ku­sta­va sa za­tvo­re­nim lju­di­ma – za do­dat­ne ško­le niš­ta ne ve­lim – obra­ti­te se fu­sno­ti. (Napomena: Upo­znao sam V. P. kad ni­je no­sio ti­tu­lu dok­to­ra. 1949. bio je šef isled­ni­ka Ud­be za Be­o­grad, u cr­nom ode­lu i još du­bo­ko u re­vo­lu­ci­o­nar­noj prak­si. Ni­je bio na­ro­či­to po­znat po aka­dem­skom in­te­re­su za isled­ni pro­ces (za pri­zna­nja je­ste), a ko­li­ko znam, ni za nje­go­ve us­put­ne po­sle­di­ce. Glav­na mu je bri­ga bi­la zaš­ti­ta re­vo­lu­ci­je od nje­nih ne­pri­ja­te­lja. Teh­ni­ka, pro­ce­du­ra, po­go­to­vu prav­na oprav­da­nost zaš­ti­te sa­svim spo­red­na. Dva su­sre­ta s njim ni­su se do­bro za­vr­ši­la. Na jed­nom sam do­bio ša­mar, s dru­gog sam ote­ran u tam­nja­ču. To mi da­je pra­vo da pred­lo­žim dru­gi re­do­sled u pro­fe­si­o­nal­nom obra­zo­va­nju so­ci­ja­li­stič­kih po­li­ca­ja­ca. Ume­sto da pr­vo u po­li­ci­ji ra­de, a po­tom sti­ču dok­to­ra­te na te­ma­ma ka­ko u po­li­ci­ji va­lja ra­di­ti, bo­lje bi bi­lo da sa ško­lom ka­ri­je­ru poč­nu.)

Po­sle Uje­di­nje­nja 1918. pa sve do 1930. va­ži­lo je na te­ri­to­ri­ji Kra­lje­vi­ne Ju­go­sla­vi­je šest kri­vič­nih za­ko­ni­ka, ko­ji su, iz­me­đu osta­log, re­gu­li­sa­li na­čin iz­dr­ža­va­nja ka­zne: u Sr­bi­ji Srp­ski ka­zne­ni iz 1860, oči­gled­no do­bar ka­da se ni­je mo­rao me­nja­ti či­ta­vih se­dam­de­set le­ta, u ko­ji­ma je ze­mlja ste­kla ne­za­vi­snost, do­bi­la ne­ko­li­ko ra­to­va i naj­zad se sreć­no uje­di­ni­la sa za­pad­nom bra­ćom; u Cr­noj Go­ri cr­no­gor­ski kri­vič­ni za­ko­nik iz 1906; u Hr­vat­skoj i Sla­vo­ni­ji austrij­ski kri­vič­ni za­ko­nik iz 1852, još, da­kle, sa­vr­še­ni­ji od srp­skog; u Bo­sni i Her­ce­go­vi­ni nje­go­va mla­đa va­ri­jan­ta iz 1879; a u Voj­vo­di­ni ugar­ski ka­zne­ni pro­pi­si iz 1878.

Naš struč­ni iz­vor za do­ma­ća pe­no­loš­ka pi­ta­nja g. Vi­dak Po­po­vić ne za­dr­ža­va se du­go na si­ste­ma­ti­za­ci­ji i tu­ma­če­nju ka­zne­nog si­ste­ma u biv­šoj Ju­go­sla­vi­ji, na­ro­či­to na ne­kim nje­go­vim po­volj­ni­jim aspek­ti­ma, prem­da je, zbog pri­ro­de ma­te­ri­je, njih ma­lo bi­lo. On im, na­i­me, spo­ri pri­me­nu, zbog „usta­no­vlje­nja po­seb­nog re­ži­ma pre­ma čla­no­vi­ma i sim­pa­ti­ze­ri­ma Ko­mu­ni­stič­ke par­ti­je Ju­go­sla­vi­je...

Ova ka­te­go­ri­ja osu­đe­nih li­ca sta­vlje­na je pod po­seb­nu kon­tro­lu s po­ja­ča­nim obez­be­đe­njem“, što im je od­ne­kud omo­gu­ći­lo or­ga­ni­zo­va­nje par­tij­skog uni­ver­zi­te­ta na ro­bi­ji i po­vre­me­nih bek­sta­va, „sma­nje­na im je mo­guć­nost me­đu­sob­nih kon­ta­ka­ta“, po­go­to­vu kad su smeš­te­ni u za­jed­nič­ke „po­li­tič­ke“ so­be, „i do­di­ra sa spolj­nim sve­tom“, pa su ovaj re­dov­no oba­veš­ta­va­li o svom sta­nju i sve no­vim i no­vim proh­te­vi­ma, „ni­su im da­va­ne ni­ka­kve po­god­no­sti...“, osim, na­rav­no, da ne ra­de i, za­lud­ni, vre­me tro­še na pre­vod knji­ga po­mo­ću ko­jih će obo­ri­ti ustav­ni po­re­dak u ze­mlji i me­ne po­sla­ti na svo­je me­sto.

„Sve je to bi­lo u skla­du s opštim sta­vom on­daš­njih ne­na­rod­nih re­ži­ma ko­ji su u KPJ gle­da­li svog glav­nog ne­pri­ja­te­lja...“ (Napomena: Dr Vi­dak Po­po­vić, Si­stem iz­vr­še­nja ka­zni li­še­nja slo­bo­de u Ju­go­sla­vi­ji, str. 52.) Ne znam ko­li­ko tre­ba ve­ro­va­ti mom ocu, za­pra­vo, da li vi­še nje­mu ili vla­sti­tim oči­ma, ali on, i ne sa­mo on, tvr­di da ko­mu­ni­sti pre ra­ta ni bli­zu ni­su bi­li ta­ko opa­sni ka­ko su to po­sle ra­ta pred­sta­vlja­li.

Sva­ka­ko su po­sle ra­ta bi­li vid­no opa­sni­ji, ali za­bo­ra­vlja se da je ve­ći­na pre­o­sta­lih ne­pri­ja­te­lja Ju­go­sla­vi­je, prem­da u ze­mlji ja­či (us­ta­še, na pri­mer), čak i ka­da su se osla­nja­li na spolj­nu ide­o­loš­ku bra­ću (kao us­ta­še, opet), ni­su iza se­be ima­li ona­ko glo­bal­no ras­pro­stra­nje­nu, sna­žnu, or­ga­ni­zo­va­nu i di­sci­pli­no­va­nu re­vo­lu­ci­o­nar­nu za­ve­ru. Ne znam ima li g. Vi­dak Po­po­vić i dru­gih vla­sto­ruč­nih ra­do­va na ovom po­lju – ruč­ne sam mu upo­znao na Obi­li­će­vom ven­cu – ali ako ne­ma, i ovaj mu je do­vo­ljan za sva­ku na­uč­nu fu­sno­tu.

Po­sle prav­no ne­re­gu­li­sa­nog, pe­no­loš­ki ha­o­tič­nog pe­ri­o­da oku­pa­ci­je, ka­zne­ni si­stem No­ve Ju­go­sla­vi­je ure­đen je, ba­rem pre­ma dr V. P., sa­o­bra­zno vi­so­kim hu­ma­ni­stič­kim ide­a­li­ma so­ci­ja­li­stič­ke dok­tri­ne, ute­me­ljen na Uput­stvu Mi­ni­star­stva unu­traš­njih po­slo­va i Mi­ni­star­stva pra­vo­su­đa od 27. sep­tem­bra 1945, po ko­me cilj ka­zne „ni­je sa­mo ka­žnja­va­nje kriv­ca“, kao u kla­snoj bur­žo­a­skoj dr­ža­vi, „ne­go i pre­va­spi­ta­nje osu­đe­nog u du­hu oda­no­sti otadž­bi­ni, rad­ne di­sci­pli­ne i ča­snog od­no­sa pre­ma dr­žav­nim i druš­tve­nim od­no­si­ma“, ko­ji se, u me­đu­vre­me­nu, pre­ma nje­mu kao gra­đa­ni­nu od­no­se sa­svim pro­iz­volj­no, pa i ne­ča­sno, „ospo­so­blja­va­nje osu­đe­nog za uslo­ve za­jed­nič­kog ži­vo­ta“, kao da ga pre­so­va­nje sa dve­sta lju­di na pro­sto­ru za de­set na to bo­lje ne spre­ma, „i učvrš­ći­va­nje onih cr­ta nje­go­vog ka­rak­te­ra ko­je će ga za­dr­ža­ti od da­ljih vr­še­nja kri­vič­nih de­la“, učvrš­ći­va­nja, ma­hom, na­vi­ka po­kor­no­sti i pri­tvor­stva.

„Pri to­me se mo­ra vo­di­ti ra­ču­na da se osu­đe­ni­ku ne pri­či­nja­va­ju fi­zič­ke pat­nje, ni­ti uni­ža­va nje­go­vo ljud­sko do­sto­jan­stvo“, na­če­lo ko­je je na Go­lom oto­ku do­bi­lo svo­ju naj­sa­vr­še­ni­ju pri­me­nu. (Napomena: Ibid., str. 53.)

Ne­će­mo se na ovom pe­ri­o­du za­dr­ža­va­ti, jer će­mo ga upo­zna­ti u dej­stvu, u učvrš­ći­va­nju na­šeg ka­rak­te­ra i ospo­so­blja­va­nju za ži­vot u so­ci­ja­li­stič­koj za­jed­ni­ci. (X dei OVDE)

Tuesday, February 15, 2011

SKAKAVCI III KNJIGA (VIIIdeo)

SKAKAVCI III KNJIGA (VIII DEO)
Publikovano u Godine koje su pojeli skakavci, knjiga treća- Beograd, Službeni glasnik, 2010, Copyright © Borislav Pekić. Copyright © JP Službeni glasnik 2010

Ma­la en­ci­klo­pe­di­ja tam­no­va­nja u do­ba Ra­zu­ma

Naj­ra­ni­ji ob­lik ko­lek­tiv­ne izo­la­ci­je kri­va­ca u mo­der­nom vre­me­nu je­ste pri­sil­no tran­spor­to­va­nje u ka­zne­ne pre­ko­mor­ske ko­lo­ni­je, gde će ve­ći­na pre­ži­ve­lih za­to­če­nje za­u­vek osta­ti, da­ju­ći da­nas bo­ga­tim, ugled­nim kon­ti­nen­ti­ma s one stra­ne ve­li­kih oke­a­na mut­no euge­nič­ko po­re­klo. Bio je to, za­pra­vo, upr­kos di­vot­nom Ha­be­as Cor­pu­su, vid pri­nud­ne ko­lo­ni­za­ci­je te­ri­to­ri­ja ko­je, na spon­tan na­čin, zdra­va pa­met ni­kad ne bi na­se­li­la. S dru­ge stra­ne, to je do iz­ve­sne me­re sni­ža­va­lo do­ma­će so­ci­jal­ne ten­zi­je, di­na­mi­zi­ra­ne in­du­strij­skom re­vo­lu­ci­jom i pa­u­pe­ri­za­ci­jom grad­skog sta­nov­niš­tva.

Sve do XIX ve­ka En­gle­ska je do­ma­će ka­žnje­ni­ke („iz­u­zet­ke“ od Ha­be­as Cor­pu­sa) pre­vo­zi­la u Se­ver­nu Ame­ri­ku i Austra­li­ju. (Od Ra­ta za ne­za­vi­snost Ame­ri­ka od­bi­ja da ih pri­ma, a Austra­li­ja od 1857.) Fran­cu­ska je u te svr­he ko­ri­sti­la No­vu Ca­le­do­ni­ju u Afri­ci i Gu­i­a­nu u Ju­žnoj Ame­ri­ci. Im­pe­ri­jal­na i bolj­še­vič­ka Ru­si­ja – Si­bir. Je­dan od po­sled­njih osta­ta­ka ta­kvog „dis­tant­nog si­ste­ma“ bio je naš Go­li otok.

31david

U me­đu­vre­me­nu, za­tvo­ri, ap­sa­ne i ka­za­ma­ti du­go se ko­ri­ste is­klju­či­vo kao tran­zit­ne izo­la­ci­je gde kri­mi­nal­ci če­ka­ju na su­đe­nje. Tek to­kom XVI­II ve­ka Evro­pa do­bi­ja pr­ve tam­ni­ce u ko­ji­ma se ka­zna za­to­če­nja iz­dr­ža­va.

Još dav­ne 1711, tro­go­diš­nji je za­tvor mak­si­mum ko­ji vas je če­kao, a u SAD, da­nas, on je – vi­še­stru­ka do­ži­vot­na ro­bi­ja! Po­vrh sve­ga, zva­nič­na pra­vi­la gro­fo­vij­skih za­tvo­ra u En­gle­skoj odre­đi­va­la su 1731. da:

1. Za­tvo­re­nik mo­že sam da bi­ra krč­mu iz ko­je že­li da mu slu­že pi­vo.

2. Ako ga od tam­ni­ča­ra ku­pu­je, mo­ra ono bi­ti pro­da­va­no u za­pe­ča­će­nim ću­po­vi­ma.

Po­sle to­ga za­bra­na da u za­tvo­ru dr­ži­te pse i ga­ji­te go­lu­bo­ve ni­je iz­gle­da­la ta­ko ne­čo­več­na.

U du­goj i slav­noj po­ve­sti ljud­skog za­to­če­nja naj­po­zna­ti­je ro­bi­jaš­ni­ce su pret­hod­ni­ce sa­vre­me­nih ka­za­ma­ta – Ghent Ho­u­se of Cor­rec­tion. Vi­di se da su eufe­mi­zmi i on­da bi­li u mo­di. Iz­raz „Ku­ća za po­prav­ku“ – si­no­nim za da­naš­nji ka­zne­no-po­prav­ni dom – tre­ba­lo je da pro­sve­će­nu vik­to­ri­jan­sku pu­bli­ku, udob­no smeš­te­nu u pr­vom luk­su­znom va­go­nu in­du­strij­ske re­vo­lu­ci­je, uve­ri u svr­hu zad­njeg mar­ve­nog fur­go­na, ko­ja se u tom mi­mi­krič­nom za­tvo­ru ma­lo ili ni­ma­lo ose­ća­la.

Ako je pro­le­ta­ri­jat XX ve­ka u bo­ga­tim bur­žu­ji­ma na­šao po­treb­ne na­rod­ne ne­pri­ja­te­lje i „koč­ni­ce opšteg na­pret­ka“, od či­je će li­kvi­da­ci­je ži­ve­ti nje­go­vo ose­ća­nje za pra­vič­nost, bur­žo­a­zi­ja ih je vek ra­ni­je naš­la u za­kon­skoj li­kvi­da­ci­ji si­ro­ti­nje (ne i si­ro­maš­tva), „kli­pa u toč­ko­vi­ma“ gra­đan­skog pro­gre­sa. Po­jam kri­mi­na­la pro­ši­ren je da ob­u­hva­ti i one ko­ji niš­ta zlo ni­su ura­di­li, osim što, usled sta­ro­sti, bo­le­sti, ne­mo­ći, ne­spo­sob­no­sti, ne­sreć­nog sti­ca­ja okol­no­sti ili pri­nud­ne ne­za­po­sle­no­sti, niš­ta do­bro ni­su ka­dri ni da či­ne. Za to se 1834. po­sta­rao Amand­man Za­ko­na o si­ro­ti­nji, ko­ji se sma­tra „fun­da­men­tal­nim do­ku­men­tom vik­to­ri­jan­stva“, va­ri­jan­te gra­đan­ske dok­tri­ne ko­ju da­nas ta­ko us­peš­no re­sta­u­ri­še no­vi bri­tan­ski kon­zer­va­ti­vi­zam.

Nje­gov je cilj da gra­do­ve, pre sve­ga, oslo­bo­di svih onih ko­ji „ne sto­je na svo­jim no­ga­ma“, ne sle­de, da­kle, te­ku­će vik­to­ri­jan­ske ide­a­le.

(Napomena: U Ru­si­ji, na­kon 1917, ova se teh­ni­ka čiš­će­nja so­ci­jal­no ne­po­ćud­nih po­na­vlja. U kon­clo­go­re od­la­ze i lju­di či­ja je je­di­na kri­vi­ca u tre­nut­noj ne­za­po­sle­no­sti. To po­ga­đa i biv­še ro­bi­ja­še. Oni su iz lo­go­ra puš­ta­ni, ali se bez do­puš­te­nja vla­sti ni­su mo­gli za­po­sli­ti, te, ka­ko za­po­sle­ni ni­su i ne sle­de „te­ku­će ide­a­le re­vo­lu­ci­o­nar­nog druš­tva“, opet su u ži­ce vra­ća­ni.)

Ta­kvi „bes­pri­zor­ni“ sla­ti su u Ho­u­se of Cor­rec­tion i za­poš­lja­va­ni u za­vod­skim ra­di­o­ni­ca­ma. Ži­vot u nji­ma ma­lo se raz­li­ko­vao od ži­vo­ta u ka­sni­jim re­gu­lar­nim tam­ni­ca­ma Im­pe­ri­je. Mu­že­vi od že­na, a ove od de­ce, ri­go­ro­zno su se­pa­ri­ra­ni, či­me se, us­put, sma­nji­vao pa­u­per­ski na­ta­li­tet. Pa ako se, pri di­je­tal­nom obe­du, i na­đu za istim za­vod­skim sto­lom, za­bra­nje­no im je bi­lo da ko­mu­ni­ci­ra­ju, jer se je­sti mo­ra­lo u ti­ši­ni.

(Napomena: Kel­low Che­sney, The Vic­to­rian Un­der­world, Tem­ple Smith, Lon­don 1970, str. 14–26. Či­nim ne­hriš­ćan­sko pri­zna­nje i ka­da bi me, u be­di, pi­ta­li šta bi­ram, da hra­nu za­slu­žim tra­pi­stič­kim ću­ta­njem ili da za sva­ku ko­ri­cu hle­ba, kao u Ame­ri­ci, na go­zba­ma Voj­ske spa­sa, pe­vam po­bo­žne him­ne, iza­brao bih – muk.)

U po­se­tu su sme­li pri­ma­ti je­di­no naj­bli­že ro­đa­ke, uvek u pri­su­stvu nad­zor­ne slu­žbe. Spa­va­li su u za­jed­nič­kim, pre­na­tr­pa­nim, ne­hi­gi­jen­skim pro­sto­ri­ja­ma – pa ipak, udob­ni­je ne­go mi 1949. – po­de­lje­ni je­di­no po kri­te­ri­ju­mu po­la i sta­ro­sti. Za muš­ku si­ro­ti­nju naj­po­de­sni­ji je rad bio tu­ca­nje ka­me­na ili okre­ta­nje ruč­nih mli­no­va. Di­sci­plin­ske ka­zne uklju­či­va­le su ši­ba­nje i di­je­tu. Ba­ti­na­nje je bo­le­lo. Di­je­ta je ma­nje po­ga­đa­la. Na za­tvor­skoj ste di­je­ti već bi­li. Ho­će­te li do­bi­ti spla­či­nu ili je ne­će­te do­bi­ti, u sto­ma­ku ni­je pred­sta­vlja­lo ne­pre­mo­sti­vu raz­li­ku. S dru­ge stra­ne, krat­ke vas ba­ti­ne ni­su ubi­ja­le; du­ga di­je­ta, re­dov­na i ka­zne­na, je­ste.

Od ova­kvih Do­mo­va do Tam­ni­ca sa­mo je ko­rak. Čak ni ime ni­je mo­ra­lo da se me­nja. Ne­mo­gu­ći uslo­vi za ži­vot, što ih je John Ho­ward, biv­ši glav­ni še­rif Bed­for­dshi­rea i autor re­vo­lu­ci­o­nar­ne pe­no­loš­ke knji­ge The Sta­te of the Pri­sons in En­gland and Wales

(Napomena: Ho­ward je u ovom kla­sič­nom de­lu iz pe­no­lo­gi­je sa­ve­to­vao re­for­me od ko­jih su go­to­vo sve une­te u sa­vre­me­ne ka­zne­ne si­ste­me: osi­gu­ra­nje stal­nog bu­dže­ta za iz­dr­ža­va­nje ka­žnje­ni­ka, hi­gi­jen­ski sob­ni smeš­taj uz se­pa­ra­ci­ju že­na od muš­ka­ra­ca, kla­si­fi­ko­va­nje za­tvo­re­ni­ka po kri­vič­nim ka­te­go­ri­ja­ma, uvo­đe­nje ko­ri­snog ra­da, uki­da­nje sva­ke nov­ča­ne na­kna­de od za­tvo­re­ni­ka i pro­hi­bi­ci­ja (že­sto­kih!) pi­ća.)

opi­sao, kao re­zul­tat vi­še­go­diš­njeg pu­to­va­nja kroz bri­tan­ski i evrop­ski ka­zne­ni si­stem, iza­zvao je Jav­nu in­ter­ven­ci­ju naj­o­bra­zo­va­ni­jih du­ho­va do­ba – Mon­te­squ­i­ea, Vol­ta­i­rea, Tho­ma­sa Pa­i­na, Di­de­ro­ta, Ada­ma Smit­ha, Bent­ha­ma, pa naj­zad do­veo do re­for­mi­sa­nja tam­ni­ca.

Do­spe­smo ta­ko do dva opšta si­ste­ma iz­dr­ža­va­nja ka­zne li­še­nja slo­bo­de sa nji­ho­vim re­kom­bi­no­va­njem va­ri­je­te­ti­ma, od ko­jih ne­ki ne pri­pa­da­ju ni jed­nom, ni dru­gom, već mor­bid­nom iz­o­pa­če­nju sva­kog ljud­skog si­ste­ma. Pr­vi, se­pa­rat­ni, na­zvan je pen­sil­va­nij­skim, dru­gi, ko­lek­tiv­ni, ir­skim.

Po pr­vom, ro­bi­ju iz­dr­ža­va­te u sa­mi­ci, po dru­gom – u skup­noj so­bi. Uzo­ran pri­mer se­pa­rat­nog si­ste­ma je­ste ka­zni­o­ni­ca u Che­rry Hil­lu u Phi­la­delp­hi­ji, otvo­re­na 1829. Se­dam ka­me­nih blo­ko­va, u ob­li­ku pa­o­ka na toč­ku, zra­ka­sto se ši­re od kon­trol­ne ro­tun­de sa stra­žom. Duž njih se re­đa­ju će­li­je ve­li­či­ne 12x7½x16 sto­pa, sva­ka s her­me­tič­ki izo­lo­va­nim dvo­riš­tem za šet­nju. Sa­mo­ća je za­ga­ran­to­va­na, ali, pri­zna­će­mo, i iz­ve­sna pri­vat­nost. Ne zna se, me­đu­tim – zaš­to, u ko­ju svr­hu?

Jer, pri­vat­nost, ako je sa­mi ne bi­ra­te, a na­tu­re­na vas spuš­ta na dno po­no­ra pot­pu­ne, ere­mit­ske usa­mlje­no­sti, li­še­ne i lju­di i bo­ga, ni­je oslo­bo­đe­nje ne­go naj­cr­nji te­ror. Da ne­u­tra­li­še sa­mo­ću i po­mog­ne za­tvo­re­ni­ku, ili eli­mi­ni­še pri­vat­nost i za­tvo­re­ni­ku od­mog­ne – kod pro­fe­si­o­nal­nih hu­ma­ni­sta to ni­kad ni­je sa­svim ja­sno – Je­remy Bent­ham je de­ze­ni­rao pa­nop­ti­con, uzor­nu ro­bi­jaš­ni­cu pen­sil­va­nij­skog ti­pa, či­ji je mo­del Sta­te­vil­le u dr­ža­vi Il­li­no­is. Re­šet­kom za­tvo­re­ne sa­mi­ce na­ni­za­ne su u kru­gu ha­le i su­o­če­ne sa sta­kle­nom stra­žar­skom ro­tun­dom u sre­di­ni. I sa­mi ste i ni­ste. Vi­di­te sa­o­su­đe­ni­ke. Mo­že­te s nji­ma i raz­go­va­ra­ti. Mo­že­te, na­i­me, ako ste do­volj­no veš­ti da vas ne uhva­te ili do­volj­no ja­ki da ka­znu za pre­kr­šaj di­sci­pli­ne pod­ne­se­te.

Ali je sva­ke pri­vat­no­sti ne­sta­lo. Kao na dla­nu ste, i sva­ki je vaš po­kret stro­go nad­zi­ran. Za­tvor Auburn u New Yor­ku imao je sa­mi­ce se­dam sto­pa du­ži­ne, tri i po ši­ri­ne, po­re­đa­ne duž obe stra­ne ko­ri­do­ra. Ako se za pro­seč­nu du­ži­nu ljud­skog te­la uzme me­ra od pet do šest sto­pa, a za ši­ri­nu jed­na i po, ova­kva će­li­ja pre li­či na neš­to udob­ni­ji mr­tvač­ki san­duk ne­go na so­bu za ži­vot.

Je­dan od ra­nih pri­me­ra­ka za­tvo­ra se­pa­rat­nog si­ste­ma je­ste Re­a­ding – me­sto ro­bi­ja­nja Oska­ra Wil­dea – iz­gra­đen 1844. u ob­li­ku tro­sprat­nog kr­sta, kroz či­je kra­ke, od nje­go­ve pro­ši­re­ne hi­ja­zme, na če­ti­ri stra­ne, te­če vi­so­ko­strop­na šu­plji­na cen­tral­nog hod­ni­ka s boč­nim ni­zom će­li­ja-sa­mi­ca ko­je iz­la­ze na uske ga­le­ri­je, po­ve­za­ne vi­se­ćim mo­sto­vi­ma. Ve­li­či­na će­li­ja je 13x7x10 sto­pa, pod od cr­ve­nih i cr­nih plo­či­ca, a zi­do­vi od be­lo okre­če­ne ci­gle. Vra­ta su od ja­kog dr­ve­ta, oja­ča­nog gvo­zde­nim pre­ča­ga­ma, sa sta­kle­nom špi­jun­kom i po­kret­nim tra­pom (šu­be­rom) za pri­ma­nje hra­ne. Sve­tlost do­la­zi s dva uska, vi­so­ko po­sta­vlje­na i re­šet­ka­ma zaš­ti­će­na pro­zo­ra.

Veš­tač­ko osve­tlje­nje je ga­sno. Sva­ka će­li­ja ima ba­kar­ni umi­va­o­nik i pod­ni WC, za ko­ga moj in­for­ma­tor, g. Pe­ter So­ut­her­ton, ve­li da „ža­lo­sno ne­do­sta­je ve­ći­ni mo­der­nih ro­bi­jaš­ni­ca“, uklju­ču­ju­ći i Srem­sku Mi­tro­vi­cu. Na­meš­taj se sa­sto­ji od sto­la, sto­li­ce, po­li­ce i vi­se­ćeg kre­ve­ta, ka­sni­je za­me­nje­nog pod­nim. Kuć­ni dnev­ni red je, ta­ko­đe, kraj­nje prost i ne oba­zi­re se, osim ne­de­ljom i pra­zni­ci­ma, ni na dan, ni na se­zo­nu: (Napomena: P. So­ut­her­ton, The Story of a Pri­son, Osprey, 1975, str. 74–75)

5.30 – Usta­ja­nje slu­žbe­ni­ka.

6.00 – Usta­ja­nje za­tvo­re­ni­ka. Obla­če­nje, na­meš­ta­nje kre­ve­ta, pra­nje. Ot­klju­ča­va­nje da se oči­ste će­li­je i ko­ri­do­ri.

8.00 – Do­ru­čak.

9.00 – Skup u ho­lu za in­spek­ci­ju.

9.10 – Zvo­no za ka­pe­lu. Žen­ski za­tvo­re­ni­ci ula­ze na pred­nja vra­ta i ste­pe­niš­tem D kri­la; muš­ki za­tvo­re­ni­ci si­la­ze s gor­njih ga­le­ri­ja.

10.00 – Po­vra­tak u će­li­je na rad. Le­kar­ski pre­gled pri­ja­vlje­nih.

12.00 – Ru­čak. Uprav­ni­kov obi­la­zak će­li­ja.

12.30 – Na­sta­vak ra­da. Za­tvo­re­ni­ci po gru­pa­ma ima­ju jed­no­sat­nu šet­nju.

18.00 – Ve­če­ra.

19.30 – Sa­ku­plja­nje ala­ta i gra­đe za rad.

19.45 – Pri­pre­ma­nje za­tvo­re­ni­ka za spa­va­nje. Iz­no­še­nje ode­će iz će­li­je.

20.00 – Spa­va­nje.

Ir­ski si­stem, prem­da se po­re­klom na­do­ve­zu­je na ru­pe u ze­mlji, gde se lju­di spuš­ta­ju ko­nop­ci­ma, ka­sni­jeg je da­tu­ma i od­sli­ka­va na­pre­dak u shva­ta­nju svr­he ka­zne, ali u na­šoj in­ter­pre­ta­ci­ji, iz go­di­ne 1949, na­pre­dak po­sta­je sum­njiv ako u so­bu za de­set lju­di str­pa­te dve sto­ti­ne i oče­ku­je­te da im bu­de ugod­no. Tvr­di se da je ovaj si­stem po­sle­di­ca pro­sve­će­no­sti. Ne spo­rim, sa­mo se pro­sve­će­nost ov­de sum­nji­vo po­du­da­ra s te­žnjom za efi­ka­snoš­ću mo­der­nog druš­tva. Eko­no­mič­nost je sa­stav­ni deo efi­ka­sno­sti, a ko­lek­tiv­ni na­čin iz­dr­ža­va­nja ka­zne zna­čaj­no sma­nju­je tam­nič­ki pro­stor po gla­vi osu­đe­ni­ka.

Sto­ga je ir­ski mo­del u opštoj upo­tre­bi u svim so­ci­ja­li­stič­kim ze­mlja­ma, gde je za­tvor­ska po­pu­la­ci­ja ne­u­po­re­di­vo ve­ća od one u de­mo­krat­skim, a sa­mi­ce se ko­ri­ste sa­mo za eks­klu­ziv­ne go­ste. Ar­hi­tek­tu­ra ka­za­ma­ta ovog mo­de­la jed­no­stav­ni­ja je od pen­sil­va­nij­skog, no i ona ima svo­je gra­di­telj­ske bi­se­re. Je­dan me­đu nji­ma je Ca­stro­va La Ca­ba­na u ha­van­skoj lu­ci, ko­ju su Špan­ci po­di­gli pre dve­sta go­di­na. Dvo­riš­te gle­da na ga­le­ras, luč­ne ga­le­ri­je, s obe stra­ne otvo­re­ne i zaš­ti­će­ne gvo­zde­nim re­šet­ka­ma. (Napomena: Uspo­me­ne iz ku­ban­skog za­tvo­ra Ar­man­da Val­la­da­re­sa, iz­da­la ih je ku­ća Ha­mish Ha­mil­ton, u Lon­do­nu, god. 1986, pod na­slo­vom Aga­inst all ho­pe (Pro­tiv sva­ke na­de).

Pa ipak, mor­fo­lo­gi­ja „oni­rič­kog pro­sto­ra rop­stva“ ma­lo se od dav­nih da­na pro­me­ni­la. Iz­me­đu ru­pe u ze­mlji, po­kri­ve­ne iz­u­krš­ta­nim de­bli­ma, u ko­ju su pro­to­na­ro­di spuš­ta­li svo­je kriv­ce, i ele­gant­ne, so­fi­sti­ci­ra­ne će­li­je grad­skog za­tvo­ra u sa­vre­me­nom Stoc­khol­mu, gde je bo­ja zi­do­va pri­la­go­đe­na lič­nom uku­su ro­bi­ja­ša, a pro­sto­ri­ja li­či na so­be u va­šoj ku­ći, ve­li­ka je raz­li­ka u po­je­di­no­sti­ma, no nje je ma­lo u onom bit­nom – ogra­ni­če­nju slo­bo­de što ga pod­ra­zu­me­va.

Za­tvor­ske ru­pe du­go su pod ze­mljom osta­le, po­dra­ža­va­ju­ći ja­mu u ko­ju su bra­ća ba­ci­la he­brej­skog pa­tri­jar­ha Jo­si­fa i ta­ko usta­no­vi­la, po­sle ede­na, dru­gi pro­to­tip bi­blij­ske tam­ni­ce. Pod­ze­mlje, u ge­o­graf­skoj i sim­bo­lič­noj bli­zi­ni pa­kla, ne­ma sum­nje, naj­pri­klad­ni­je je me­sto za is­paš­ta­nje gre­ho­va. Sa­mo je eks­plo­zi­ja hu­ma­ne po­pu­la­ci­je, a s njom i de­li­kven­ci­je, mo­gla i mo­ra­la iz­ba­ci­ti za­tvo­re i na po­vr­ši­nu ze­mlje. Do­le se vi­še, jed­no­stav­no, ni­je mo­glo sta­ti. Za­jed­no sa ci­vi­li­za­ci­jom, uvis, ne­bu, ra­stu i za­tvo­ri.

Ali je pa­ra­dok­sal­no da se upra­vo u na­šem ve­ku, sto­le­ću ne­bo­de­ra, nji­hov ver­ti­ka­lan rast kom­bi­nu­je s ho­ri­zon­tal­nim ši­re­njem, pa en­gle­ski kon­cen­tra­ci­o­ni lo­go­ri iz Bur­skog ra­ta, ne­mač­ki la­ge­ri za uniš­te­nje i si­bir­ski ro­bi­jaš­ki ar­hi­pe­lag, za­tvor­sku ci­vi­li­za­ci­ju, ako po­sto­ji, vra­ća­ju na sa­me po­čet­ke, ka­da su pr­vi ljud­ski su­žnji, pod ime­nom rat­nih za­ro­blje­ni­ka, dr­ža­ni pod otvo­re­nim ne­bom.(IX deo OVDE)