Thursday, February 24, 2011

Odmor od istorije IV deo

ODMOR OD ISTORIJE (IV DEO)
Publikovano u Beogradu, BIGZ 1993, Copyright © Borislav Pekić.

U DEMOKRATSKU BUDUĆNOST — ZDRAVA UMA, ČISTA SRCA I MIRNE SAVESTI

Malo je, i među optimistima realsocijalističke samrtne krize onih koji su, još koliko juče, pretpostavljali da će već danas prisustvovati ovakvom njegovom istorijskom kraju i krahu (istorijskom, velim, jer do sada istorijski behu samo njegovi “uspesi”), i da će u žalobnom kotežu pomalo užurbane mu, spetljane i nervozne sahrane, predvođeni biti nimalo pogruženim naslednicima ljudi koji su ga iz groba utopije podigli i oživeli u svetsku zabludu prvog reda.

Nekrolog mu sada ne drže oni koji ga nikad nisu prihvatili, premda su ga morali podnositi, već oni koji su ga stvarali, tvorili, koristili. Biografiju mu pišu oni koji su njegov život poznavali kao saučesnici, ne oni koji su ga trpeli kao žrtve. I to je prirodno. Oni najbolje poznaju njegovu tajnu. Mi, jedino njene posleclice.

guayasamin_llanto

Ne prezrimo ni nekrolog, ni biografiju. Nekrolog je oproštaj od vlastitog leša, a biografija — autobiografija. Uprkos opravdanjima, od kojih sva i ne moraju biti neubedljiva, sadrži taj sumorni sumarijum socijalizma svakako i poučne istine.

Prva među njima nas opominje da, u istoriji, slepa mržnja nije pouzdan vodič, neobuzdana strast — dobar savetnik, nejasna ideja — buduća jasna stvarnost, a neograničena vera — njen savršen graditelj.

I da je Razum, ma koliko ga prezirali kao mlak, “ni studen, ni vruć”, pa predviđen da “iz usta bude izbljuvan”, oprezni, pipavi Razum, bar u politici, pouzdaniji vodič, bolji savetnik, jasniji tumač ideje bilo koje buduće stvarnosti i savršeniji njen graditelj i od najplemenitijih, ali nepredvidljivih, osećanja.

Ovaj uvod nije upriličen kao još jedan klin u kovčeg socijalizma. (Nema na njemu za klinove više mesta.) Niti je primedba na prošlost, koja to još uvek, nažalost, nije, i tek se s teškom mukom sprema da bude. Dopušten je sebi kao opomena budućoj demokratiji, onome što ona ne sme biti.

Ako sumarno optužimo sve članove partije kao saučesnike naše državne i narodne nevolje, oslobodili smo krivice sistem koji ih je programski prinudio da to postanu, čak i kada u njegove pretpostavke nisu verovali. Ako brzopleto budemo sudili, postaćemo samozvani i nesnosni pravednici, a da niko ne zna kako je, uistinu, nama pošlo za rukom da ostanemo — tek gledaoci, a ne i saučesnici. Ako tako postupimo, zaboravljamo na naša saučesništva, posredstvom slučaja, uz pomoć zablude, svesnom zloupotrebom pružene prilike, pa i neutralnošću.
Istina je da nismo svi krivi. Ali i da sasvim nevini nismo, i to je istina, bili ili ne bili članovi komunističke partije.
Jer, ako poreknemo mogućnost promene mišljenja, odričemo se fundamentalnog načela demokratije — slobode opredeljenja, koja nasledno uključuje pravo na zabludu, uz dužnost povlačenja konsekvencija ako je za nešto odgovorna, i mogućnost da se ona ispravi. (Kajanje nikome ne treba. Kajanje samo otežava život i rad nedužnima. Ako neko mora ili voli da se kaje, neka to čini u sebi. Ako nas takvi nisu nekad štedeli, neka nas bar sada poštede.)

Ako se podamo osvetničkim raspoloženjima — a to je uvek lako — u čemu ćemo se mi, realdemokrati, metodološki od realkomunista razlikovati? Ako za članstvo u Demokratskoj stranci tražimo “moralno-političku podobnost”, koju smo s odvratnošću napadali — do moralne nam je stalo! — uskoro ćemo sebe zateći za stolom kako pišemo
Karakteristike, koje su tek nešto časnije od dostava, i gubimo vreme i pamet nad diletantskim policijskim Kartotekama.
Mi za tako nešto nemamo ni vremena, ni volje, ni potrebe.

Vreme će se, nadam se, upotrebiti za ispravljanje grešaka prošlosti, volja za istrajavanje u tome, a potreba za razumevanje sadašnjosti i njenih zahteva.

Za budućnost će se postarati oni što dolaze. Jer, ona će biti njihova.

Mi ćemo se truditi da u demokratsku budućnost uđemo zdrava razuma, čista srca i mirne savesti.

(Demokratija, 31. mart 1990)

No comments: