Tuesday, August 31, 2021

Sabrana pisma iz tuđine 57 deo

 

Sabrana pisma iz tuđine 57 deo, Laguna, Copyright © Borislav Pekić

KAKO I SMRT UČINI­TI SMEŠNOM?

Prošli smo put go­vo­ri­li o smr­ti, po­sma­tra­jući je s nje­ne zva­nične, tužne stra­ne, prem­da su naši kršni di­nar­ski mom­ci u od­bra­ni smrt­ne ka­zne bili pri­lično ve­se­li. (Sum­njam da će i na odru biti tako pu­sto­pašni.) Da­nas ćemo, nji­ma u obol, vi­de­ti ima li smrt i sme­šni­ju stra­nu. Ima li je u dru­gim zem­lja­ma, ne znam, u mo­joj zem­lji po­u­zda­no je nema, ali u Ve­li­koj Bri­ta­ni­ji i smrt ume da na­sme­je.

Oso­bi­to ako se njo­me bavi po­li­ti­ka, a gro­blje se na­la­zi u Bir­ming­a­mu. Tamo su grad­ski oci 1982. do­ne­li od­lu­ku da se ši­ri­na mr­tvačkog kovčega utvr­đu­je na 58 cm i za to na­plaćuje nor­mal­na gro­bljan­ska ta­ri­fa, a da se za sva­ki pre­ko­broj­ni cen­ti­me­tar plaća pre­mi­ja od 7,30 fun­ti. Od­lu­ka pogađa sva­kog dva­de­se­tog sta­nov­ni­ka gra­da i do­ne­ta je s bri­tan­skim smi­slom za fair-play. U akut­noj osku­di­ci grobl­jan­skog pro­sto­ra, ko ga i pod zem­ljom za­u­zi­ma više, više mora i da pla­ti. De­be­li lju­di su i za živo­ta, odeću ku­pu­jući, izloženi većim troško­vi­ma nego mršavi, pa je pri­rod­no da i za san­duk, svo­je po­sled­nje ode­lo, pla­te više. Kako da se kru­pan čovek od tog na­me­ta sačuva, ne umem reći. Po­sto­ji samo jed­na šansa. Ako ste de­be­li, ne­moj­te umre­ti u Birming­a­mu.

Olakšanje pri­ča­ma o smr­ti, ko­ji­ma na­m je život is­pun­jen, do­neo je i pa­roh jed­nog sela u gro­fo­vi­ji Vil­tšajr, otac Ka­non Dit­mer. On je nad ra­kom pa­ro­hi­ja­na g. Klar­ka, iz­ja­vio da je po­koj­nik imao malo do­brog u sebi i da je bio čovek koji ni­ko­me neće ne­do­sta­ja­ti. Bra­neći se od kon­centričnih na­pa­da po­ro­di­ce i građana, otac Di­tmer ­je re­kao da on Boga ne može la­ga­ti. Nje­gov bi­skup je, međutim mišljenja da može, da po­sto­je okol­no­sti u ko­ji­ma se i bo­go­vi lažu, pa se očeku­je da časni pa­roh pod­ne­se mol­bu za pen­zi­ju. Šta na sve to kaže Bog, ne zna se i zna­ti se neće do Sud­njeg dana. Ja lično ve­lim: ma šta mi­sli­li o apo­stol­skim ma­ni­ri­ma oca Di­tme­ra, jed­no je si­gu­rno – taj nije li­ce­mer. Ali je takođe si­gu­rno da mu ne bih do­zvo­lio da se i od mene oprašta.

Hu­mor u smrt uno­se, takođe, po neki bo­ga­taši koji pu­no­prav­nim na­sled­ni­ci­ma, s pi­to­mim li­kom str­plji­vih orlušina, ostav­lja­ju svo­je fo­to­gra­fi­je u boji, a bo­gat­stvo do­brotvor­nim udružen­ji­ma.

Za­tvo­ri su ma­sov­ni i ma­siv­ni mr­tvački kovčezi, pa o nji­ma go­vo­reći, još uvek smo na temi. Čak i kad je naj­bol­ji, za­tvor je rđav. Bri­tan­ski su rđavi ne samo zato što su za­tvo­ri nego i sto su – bri­tan­ski. Većinu domaće tam­ničke po­pu­la­ci­je čine lo­po­vi. U po­ve­sti za­tvor­ske ci­vi­li­za­ci­je zabeležena su mno­go­broj­na spek­ta­ku­lar­na bek­stva, medu kojima, na žalost, nema i mog, iako sam na ro­bi­ji pro­veo pri­ličan broj go­di­na zbog toga što sam na­šim na­ro­di­ma hteo da ukra­dem nji­ho­ve slo­bo­de. U prin­ci­pu, beži se iz za­tvo­ra, nipošto – u za­tvor. Pro­val­ju­je se iz za­tvo­ra, ne u za­tvor. Svu­da, samo ne u Bri­ta­ni­ji. Ovde je ne­dav­no za­be­leženo obi­jan­je za­tvo­ra Nje­nog Ve­li­čan­stva. Do­go­di­lo se to u tam­ni­ci Sad­beri, u Derbišajru. Dvo­ji­ca mlađih lju­di prova­li­li su u za­tvor u na­me­ri da ukra­du tam­ničku odeću koja je na slo­bo­di je­dan od naj­traženi­jih ar­ti­ka­la muške mode. Na­me­ra im je bila da se do­mog­nu šest kom­ple­ta za­tvor­ske odeće. Uspe­li su, na žalost, da dođu samo do dva – za sebe.

Dru­ga pri­ča o za­tvo­ru nije ve­se­la, ali obećava da po­sta­ne, ako se sa vla­di­nom ša­lom složi bri­tan­ski pa­rl­a­ment.

Kon­zer­va­tiv­na stran­ka se pro­gram­ski oba­ve­za­la da će Bri­ta­ni­ju oslo­bo­di­ti i po­sled­njih tra­go­va so­ci­ja­li­stičke ekono­mi­je, oličene u držav­nim pred­u­zećima, u većini gi­gantskim, po pri­ro­di mo­no­po­li­stičkim, u stva­rno­sti – ne­e­ko­nomičnim. Pro­ces de­mon­taže so­ci­ja­li­stičke pri­vred­ne uto­pi­je i de­na­ci­o­na­li­zac­ije so­ci­ja­li­stičkih za­blu­da – koje će preći u pri­vat­ne ruke – u pu­nom je za­ma­hu. U te pri­vat­ne ruke, ruke ak­ci­o­na­ra, među nji­ma i moje, pre­šle su već bri­tan­ske te­le­ko­mu­ni­ka­ci­je, bri­tan­ski gas, bri­tan­ska va­zdušna služba, bri­tan­ski R.R. itd. I dov­de tran­sfor­mi­ran­je gru­bih le­vih po­gre­ša­ka u fini­je de­sne omaške ima moju punu, prem­da nevažnu podršku.

Iduća se mera, međutim, čak i za­kle­tom pri­sta­li­ci pri­vatne ini­ci­ja­ti­ve ka­kav sam ja, čini po­ma­lo pre­te­ra­nom i ne­bu­lo­znom. Ugle­da­jući se na Ame­ri­kan­ce, šam­pi­o­ne vere u pro­fit, vla­da sme­ra da nad­ležno­sti ak­ci­o­ner­skih kom­pa­ni­ja pre­pu­sti i državne za­tvo­re, u nadi da time reši do­sad nerešiv pro­blem nji­ho­ve pre­na­sel­je­no­sti i vi­si­ne troškova izdržavan­ja.

Ni­sam u uspeh pla­na ve­ro­vao dok ni­sam sa­znao da će i vla­snik naj­veće tam­ničke kor­po­ra­ci­je u Ame­ri­ci, sta­ci­o­ni­rane u Neš­vilu, Mr Dže­ms Masej, biti po­zvan na kon­sul­tacije. Pa ni to mi nije sa­svim otvo­ri­lo oči. Shva­tio sam kako se mi­sli po­be­di­ti sku­poća i pre­na­tr­pa­nost za­tvo­ra tek kad mi je po­ve­re­no da je Mr Ma­sej po­sed­nik i po­zna­te fir­me ken­ta­kij­skih prženih pilića.

Možda ću, iz ide­o­lo­skih raz­lo­ga, i nje­go­ve ak­ci­je ku­pi­ti, ali ako po­no­vo u za­tvor odem, iza­braću državni, ma bio i sku­plji, čak i so­ci­ja­li­stički. Ne ve­ru­jem, na­i­me, da će Mr Mas­ej bri­tan­ske za­tvo­re­ni­ke hra­ni­ti svo­ji­m prženim pilićima.

Pre da će prženi biti – oni.

 

Monday, August 30, 2021

Sabrana pisma iz tuđine 56 deo

 

Sabrana pisma iz tuđine 56 deo, Laguna, Copyright © Borislav Pekić

O STA­ROJ MLA­DO­STI I MLA­DIM GRE­SI­MA

Ne­dav­no je u Ju­go­slav­lji održan kon­gres mla­dih, na kome je de­le­ga­ci­ja Sl­o­ve­ni­je pred­ložila uki­dan­je smrt­ne ka­zne. Kon­gres se nije za­do­vol­jio od­bi­jan­jem pred­lo­ga. On je to od­bi­jan­je u svet i našu sa­vest is­pra­tio usta­jan­jem na noge, akla­ma­cija­ma u počast umi­ran­ja i pe­smom. Oti­šao je dal­je od fa­lan­gi­stičkog ge­ne­ra­la Mil­la­na Astraja koji je na uni­ver­zi­te­tu u Sa­la­man­ki, pred nje­go­vim pred­sed­ni­kom Migu­e­lom de Una­mu­nom, us­klik­nuo: „Žive­la smrt“, i time se više nego voj­ničkim po­be­da­ma upi­sao u isto­ri­ju beščašća. Naši su sino­vi pri tom i pe­va­li. A između fašističkog i so­cija­li­stičkog pre­po­ro­da je­dva je pro­šlo pola veka.

Ako su mla­di lju­di pe­va­li smr­ti iz srca, u nje­mu, sem smr­ti, ništa i ne nose. Ako nisu, u šta ve­rujem, onda ih je neko bla­sfemiji na­u­čio. I tada su mr­tvi. Jer, pre nego što ubi­ju ili tuđu smrt odo­bre, i sami mo­ra­ju umre­ti. Učinili su to u čopo­ru. U čopo­ru sve iz­gle­da lak­še, bol­je, pra­ved­ni­je.

Vra­tićemo im se. Te­ma ­je i u En­gle­skoj po­kre­n­u­ta. I ovde od mlađih lju­di koji su od smr­ti još da­le­ko pa o njoj mogu go­vo­ri­ti bez stra­ha, kao osnov­ci o ve­li­koj ma­tu­ri. Njih od na­ših mla­dih sta­ra­ca raz­li­ku­je samo to što su kon­zer­va­tiv­ni, dok se za naše pri­ča da su na­pred­ni. U jed­nom se, za div­no čudo, sla­žu. Na stra­ni su smr­ti, na stra­ni ge­ne­ra­la Astraja.

Po­sle kraće, ble­de de­ba­te, bri­tan­ski ­je par­la­me­nt sa 112 gla­so­va većine od­bio za­kon o re­sta­u­ra­ci­ji smrt­ne ka­zne. Većina je bila ne­što man­ja nego pre ne­ko­li­ko go­di­na, ali još uvek ube­dlji­va. Po­bed­ni­ci nisu pe­va­li. Ne bi to učini­li ni po­bo­rni­ci smrt­ne ka­zne da su po­be­di­li. Kad se o umi­ran­ju go­vo­ri, pe­smi me­sta nema. Osim ako neko nije mlad, živi u Ju­go­sla­vi­ji i ima am­bi­ci­ja da nas jed­nog dana vodi u bo­lju budućnost. De­ba­ta nije bila burna, ni za­nim­lji­va. Pre­ma kr­vo­ločnim ratnim igra­ma budžet­ske de­ba­te, li­či­la je na sa­sta­nak u klu­bu glu­vo­ne­mih. Sti­cao se uti­sak da se vodi reda radi, a ne da se ne­što dokaže. Ni je­dan od po­pu­la­rnih klišea abo­li­ci­o­ni­sta i re­ten­ci­o­ni­sta nije po­nov­ljen. Zapaženo je tek ne­ko­li­ko iz­u­ze­ta­ka. Prvi se ja­vio već u pred­lo­gu za­ko­na. Pre­ma nje­mu, smrt će se dosuđiva­ti samo za ubistvo i ako po­ro­ta jed­no­gla­sno nađe da je ono zlo. Uka­za­no je na mo­ral­nu ne­o­drživost raz­li­ko­van­ja do­brih od man­je do­brih, rđavih i sa­svim rđavih ubi­sta­va. I da je, s ob­zi­rom na krajn­ji, uvek isti is­hod, teško za neko ubi­stvo reći da je od dru­gog bol­je, pa iz­ve­de­no i kao eu­ta­na­zi­ja, s naj­man­je moguće svi­re­po­sti. U par­la­men­tu tema nije raz­vi­je­na do ap­surd­nih logičkih kon­ze­kven­ci­ja, pa to sada su­mar­no nadok­nađuje­mo.

Da li je ubi­stvo bol­je ako je iz­ve­de­no veštije? Da li ubi­ci tre­ba nešto i na mu­drost od­bi­ti? Da li je možda bol­je ono koje je raf­i­nira­no od ne­kog tek kla­sično, stan­dard­no groznog? Jer, ako se ubi­stvo kao ta­kvo ocen­ju­je – pošto je is­hod isti, za za­ključak je ire­le­van­tan – ra­fi­ni­ra­no ko­ma­danje tela mora ima­ti sud­ski pri­zna­te pred­no­sti nad pro­stačkim ori­jen­tal­nim dav­ljen­jem. Eng­le­zi su uzdržan svet, u mor­bid­ne po­je­di­no­sti, koje inače obožava­ju, ovog se puta nisu upuštali. Pre­pu­sti­li su ih stručni­jim čla­no­vi­ma Sa­ve­za so­ci­ja­li­stičke omla­di­ne Ju­go­sla­vi­je. Jer ko smr­ti ume da peva, umeće i kako val­ja da je bira.

Bri­tan­ski je ka­bi­net u ogrom­noj većini gla­sao pro­tiv pred­lo­ga vla­sti­te stran­ke, osim tro­ji­ce naj­mlađih mi­ni­sta­ra i pre­mi­je­ra, go­spođe Tačer, pri­sta­li­ce smrt­ne ka­zne, ali na putu po zem­lji koja u njoj ima jed­no od naj­u­be­dlji­vi­jih is­ku­sta­va u svet­skoj po­ve­sti. Pred­sed­ništvo naše omla­di­ne, me­đu­tim, jed­no­dušno je bilo za smrt. I orno se po­greb­nom horu pri­družilo.

Bilo je reči i o načinu smak­nuća. Pred­la­gač za­ko­na je tu bio po­pustljiv. Od me­to­da egzekucija nije pra­vio pi­tan­je. Važno mu je bilo da se ubi­ja. Kako – stvar je teh­ničkog do­go­vo­ra. U sva­kom slučaju, što hu­ma­ni­je. To je, uo­sta­lom, bila ide­ja vo­dil­ja i re­vo­lu­ci­o­na­rn­og inžen­je­ra, pa­tent-maj­stora G­il­jo­ti­na. Iz­mi­slio je spra­vu koju je je­dan ja­ko­bi­nac, učenik en­ci­klo­pe­di­sta, opi­sao kao „ho­ri­zon­tal­nu ra­van s ver­ti­kal­nim pro­dužet­kom s koga se na čove­ka spu­šta trougla­sti do­da­tak da mu pravougaoni deo tela odvo­ji od lop­tastog“. Ovaj ge­o­me­trij­ski hu­ma­ni­zam za­men­jen je u vre­me bol­jše­vičke re­vo­lu­ci­je – ba­li­stičkim.

Rečeno je, naj­zad, da je iz­da­ju država uvek smrću kažnjavala. Prećuta­no je da su i slučaje­vi u ko­ji­ma su građani državu kažnja­va­li smrću takođe po­zna­ti. Niti je po­me­nu­to da bi, s ob­zi­rom na gla­so­vi­tu lo­jal­nost bri­tan­skih taj­nih službi, panj na Tra­fal­gar­skom trgu ne­pre­sta­no mo­rao da radi.

Vre­me je da se na­šim osam­na­e­sto­go­di­šnjim star­ci­ma, na­šim ta­na­to­fi­li­ma, vra­ti­mo. Ubeđen sam da, hva­leći smrtnu ka­znu, ne mi­sle na ubi­stvo ne­kog građani­na, vas ili mene. Oni mi­sle na iz­da­ju, na – zločin pro­tiv veličan­stva države. A po­što se, po ra­do­snoj pe­smi sudeći, živo spre­ma­ju da nama jed­nog dana vla­da­ju, uko­li­ko im pret­hod­ni­ci išta osta­ve, ta­kvu iz­da­ju sma­tra­ju i ličnom iz­da­jom ono­ga što već sada drže da je samo nji­ho­vo.

Pred­lažem da na idućem kon­gre­su do­sad­ne Slo­ven­ce dočeka­ju sta­rom fran­cu­skom re­vo­lu­ci­o­nar­nom pe­smi­com, koja u slo­bod­nom pre­vo­du s je­zi­ka go­spo­di­na G­il­jo­ti­na gla­si:

 

Raz­mi­šlja­jući tiho, za sebe,

Na­pra­vio sam ma­ši­nu – za tebe!

Mašinu sta­re sla­ve,

Mašinu što seče gla­ve!

 

 

Friday, August 27, 2021

Sabrana pisma iz tuđine 55 deo

 

Sabrana pisma iz tuđine 55 deo, Laguna, Copyright © Borislav Pekić

BE­SE­DA O DE­MO­KRA­TI­JI, CI­VI­LI­ZA­CI­JI I KUL­TU­RI

De­mo­kra­ti­ja je, ma ko­li­ko je sma­tra­li naj­bol­jim od svih rđavih vi­do­va ljud­ske za­jed­ni­ce, isto­vre­me­no i njen naj­nepri­rod­ni­ji ob­lik. U pri­ro­di, koja čini ge­net­sku osno­vu na­šeg po­sto­jan­ja, bili ver­ni­ci ili ne­ve­rni­ci, de­mo­kra­ti­je nema. U čopo­ru maj­mu­na, zna se ko je ga­zda. Ti­gar ne tre­ba sa­gla­snost koze da je po­je­de, niti se zmi­ja s mišem spo­ra­zumeva oko toga ko će čiji ru­čak biti. Iz­me­đu mun­­go­sa i ko­bre obed se odlučuje očajničkun ra­tom, koji ne po­zna­je kon­sen­zus, ni pra­vo veta. A jed­no od naj­bit­ni­jih de­mo­kratskih načela, obez­beđenje pra­va man­ji­ne, jer većina je već i bro­jem za­štićena, u pri­ro­di nije po­zna­to. Orao, u ap­so­lut­noj man­ji­ni pre­ma jatu ja­re­bi­ca, ne pod­leže za­ko­nu većeg bro­ja, i ne pri­sta­je da ga one po­je­du, iako mu de­mo­kra­ti­ja to izričito nalaže. Pra­vo za­jemčuje sila, prav­da­ je­ u­vek ­za ­jačeg.

U hu­ma­noj ci­vi­li­za­ci­ji, de­mo­kra­ti­ja se pro­ti­vi uro­đe­nim svoj­stvi­ma ljud­skog bića, kako je stvo­re­no i kroz sto­leća na­o­pa­kom povešću formi­ra­no. Ta­kvom biću, već i po do­mi­nat­nom dej­stvu na­sled­nih ego­i­stič­nih fak­to­ra, više odgo­va­ra au­to­ri­ta­rnost nego de­mo­kra­ti­ja. Da ne go­vo­ri­mo ko­li­ko to­tali­ta­ri­zam više od­go­va­ra to­ta­l­nim uslo­vi­ma nove teh­no­lo­gi­je živo­ta i or­ga­ni­za­ci­ji pro­iz­vod­nje do­ba­ra, nužnih pri­vid­no za nje­go­vo održanje, a stva­rno je­di­no za pro­iz­vodnju, pri čemu se pre mi­sli na eko­no­mičan spoj ka­pi­ta­li­zma i to­ta­li­ta­ri­zma, nego spoj ovog po­sled­njeg s po­slo­vično ne­e­fika­snim so­ci­ja­li­zmom.

Ta­kvo stan­je stva­ri može biti žalo­sno, ali se ne sme pre­vi­de­ti ako iskre­no želi­mo da nam za­jed­ni­ca sle­di ne­pri­rodan, a ne pri­ro­dan put raz­vo­ja i tako se spa­se pa­ra­le­le sa čopo­rom ti­gro­va ili br­lo­gom div­ljih svin­ja, u ko­ji­ma od­no­se među je­din­ka­ma određuje isključivo sna­ga kandži i kljo­va.

De­mo­kra­ti­ja zah­te­va od­ri­can­je od pri­rod­nih in­sti­ka­ta, žrtvo­van­je osi­o­nog ubeđenja da smo od dru­gih vred­ni­ji, spo­sob­ni­ji, pa pre­ma tome za­služniji da od tih dru­gih bu­de­mo bo­ga­ti­ji, moćniji, srećniji, žrtvo­van­je su­ve­re­nog ega ne­i­sti­ni­toj ide­ji rav­no­prav­no­sti svih lju­di i nji­ho­vom neube­dlji­vom pra­vu na svoj deo sreće, slobo­de i bla­go­stan­ja.

Iz­ve­stan ste­pen običajne de­mo­kra­ti­je mo­gao se raz­vi­ti u ple­men­skom var­var­stvu, ali je, u okol­no­sti­ma za­mr­še­nog sa­vre­me­nog živo­ta, njen raz­vi­je­ni­ji građan­ski ob­lik ne­mo­guć bez sta­novitog ni­voa kul­tu­re i ci­vi­li­za­ci­je. Ci­vi­li­za­ci­ja je u suštini višestru­ko pre­o­bli­ko­van­je smi­sla za kom­pro­mis u način živo­ta koji do­pu­šta da u nje­ga svi sta­ne­mo, gu­ra­jući se što man­je i što man­je je­dan dru­go­me na žulj sta­jući. To­ta­li­ta­rizam, koji je uvek i ne­ci­vi­li­zo­van, jer mu se sta­lno ne­kud žuri, prem­da u krajn­jem is­ho­du uvek ka­sni, ne mari mno­go za naše žul­je­ve. Počesto ni noge. Ni kako i gde gazi, dok ide, dok ne­ku­da gazi.

Dru­gi bi­tan uslov za de­mo­kra­ti­ju je kul­tu­ra, ono što gra­đan­skoj ci­vili­za­ci­ji daje du­hov­ni smi­sao. Ako, kao što veli Ber­đa­jev, i eko­no­mi­ja ima svoj du­hov­ni sup­strat, ako nje­na ulo­ga ni­je samo u tome da nas na­hra­ni, ode­ne, snab­de izlišnim pre­dme­ti­ma i život nam učini udob­nim, nego da nam omo­gući oslo­bođenje od ma­te­ri­jal­nih bri­ga i po­sve­ti du­hov­nim, po­go­to­vo ta­kav smi­sao ima de­mo­kra­ti­ja ko­joj je mi­si­ja i du­žn­ost da raz­ličite, pro­ti­vu­rečne, pri­rod­ne ego­i­stične am­bi­ci­je i in­te­re­se or­gani­zu­je u ne­pri­ro­dan ali pod­nošljiv eg­zi­sten­ci­ja­lan sklad.

Bez ci­vi­li­za­ci­je i kul­tu­re, de­mo­kra­ti­je nema. Zato je i nema tamo gde se pod ci­vi­li­za­ci­jom pod­ra­zu­me­va samo elek­tri­fi­ka­c­i­ja, a pod kul­tu­rom isključivo ate­i­zam. Ali ni tamo gde hla­dan frižider i vre­la vera za­men­ju­ju sve osta­lo.

Sve­stan sam toga da iz­me­đu po­je­di­na­ca ili gru­pa s jed­ne stra­ne i za­jed­ni­ce s dru­ge, do­la­zi do su­ko­ba in­te­re­sa. Svestan sam da za­jed­ni­ca mora spro­vo­di­ti i mere koje idu na šte­tu po­je­di­na­ca i nji­ho­vih gru­pa. Dužnost vla­de je sta­ran­je o ce­li­ni. Ali i te grupe, i ti po­je­din­ci, u istin­skoj de­mo­kra­ti­ji, puno pra­vo ima­ju da se za uže in­te­re­se bore. I da se za njih bore bez ob­zi­ra jesu li u pra­vu ili nisu, je­su li u man­ji­ni ili većini. U vidu imam ra­ni­je štraj­ko­ve u Ve­likoj Bri­ta­ni­ji i sa­da­šnje u Ju­go­sla­vi­ji. Sma­tram ih su­ve­re­nim iz­ra­zom građan­ske i in­du­strij­ske de­mo­kra­ti­je. A da se voj­ska na uli­ce iz­ve­de, kao što se ne­o­pre­zno obećava, da se načini pre­stup ra­van glu­po­sti, uvek ima vre­me­na. U vidu takođe imam iz­ve­sna mišljen­ja koja se ne slažu sa zva­ničnom po­li­ti­kom. Pa šta? Sa tom po­li­ti­kom počinju da se ne slažu i nje­ni zva­ničnici. Po­li­ti­ka time ne po­sta­je ni bol­ja ni gora. Tek – de­mo­krat­ska. I tek de­mo­krat­ska kad po­sta­ne, može pokušati i bol­ja da bude. Pre toga, ostaće ista ili gora.

U tom sve­tlu sa sim­pa­ti­ja­ma slušam gla­so­ve ra­zu­ma iz Slo­ve­nije. (Namer­no za­bo­ravlja­m one među nji­ma koji ra­zum žele samo za sebe.) Kroz te gla­so­ve ob­ra­ća nam se Evro­pa i nje­na de­mo­krat­ska tra­di­ci­ja. Obraća nam se nje­na ci­vi­li­za­ci­ja, nje­na kul­tu­ra. Obraća se nama – Evro­plja­ni­ma. Ako ove ten­den­ci­je budu po­be­đe­ne si­lom, bo­jim se da će ubr­zo doći dan kada će današnji po­bed­ni­ci mo­ra­ti reći kao ne­ka­da ne­srećni tri­jum­fa­tor Pir:

„Još jed­na ova­kva po­be­da i mi smo iz­gu­blje­ni!“

Samo Pir je to mo­gao reći, jer još nije sve iz­gu­bio. Naši po­bed­ni­ci neće ima­ti više šta da iz­gu­be.

 

Thursday, August 26, 2021

Sabrana pisma iz tuđine 54 deo

 

Sabrana pisma iz tuđine 54 deo, Laguna, Copyright © Borislav Pekić

SPA­SO­NO­SNI EU­FE­MI­ZMI RĐAVE STVAR­NO­STI

Odav­no smo usta­no­vi­li da se u Bri­ta­ni­ji stva­ri spo­ro men­ja­ju. Do­daj­mo tome oba­ve­šten­je da se i tada men­ja­ju samo pri­vid­no. Tako smo do­šli do sa­znan­ja da se – ne men­ja­ju uopšte.

Čuje se da se raz­no­sači pošte više neće zva­ti „po­šta­ri­ma“ nego „službe­ni­ci is­po­ru­ke“. Žel­je­zni­ce su do­ne­le od­lu­ku da na vo­zo­vi­ma uki­nu „dru­gu kla­su“. Ali to ne zna­ci da će se od sada Bri­tan­ci vo­zi­ti samo „pr­vom“. I da­lje će pu­to­va­ti i dru­gom, samo će se ona zva­ti „stan­dard­nom“. Niti će se u toj dru­goj, po­što se stan­dar­di­zo­va­la, ne­što pro­me­ni­ti. Vagoni će i dal­je biti ne­u­dob­ni i prlja­vi; hra­na će, takođe, biti stan­dard­no rđa­va, a ne tek rđava. I, raz­u­me se, vo­zo­vi će kao i uvek stan­dard­no ka­sni­ti i biti, s ob­zi­rom na opšti stan­dard, sve sku­plji.

Osim ime­na, niš­ta se neće pro­me­ni­ti. Mo­der­nom i popula­rnom obi­ča­ju pre­i­me­no­van­ja stva­ri da se lju­di­ma sta­ri rog za novu sveću pro­da, da stva­ri što duže osta­nu iste, po­svećuje i „Tajm­s“-u od 17. mar­ta 1987. Be­rnard Le­vin du­ho­vit čla­nak, kome, evo, do­da­jem i ja svo­ja is­ku­stva s lin­gvi­stickog pod­ručja en­gle­skih i ju­go­slo­ven­skih eu­fe­mi­zama.

Le­vin se žali da su u sta­ra, do­bra vre­me­na stva­ri na­zi­va­ne svo­jim pra­vim ime­ni­ma, i tako su od­mah mo­gle da se ras­po­zna­ju, a da se sada kri­ju pod obil­jem ne­jasnih za­me­nica, čiju pra­vu pri­ro­du ot­kri­va­mo najčešće kad je ka­sno da se od nje sačuva­mo. Šta vam ko­ri­sti što pod poj­mom „so­ci­jalno ne­a­dap­ti­ra­ne lično­sti“ ot­kri­je­te vi­še­stru­kog ubi­cu ako ste se već oda­zva­li nje­go­vom lju­ba­znom po­zi­vu da odete na iz­let u šumu. En­gle­zi su u ta sta­ra, do­bra, gru­ba ali iskre­na vre­me­na, sa­ka­te lju­de na­zi­va­li – bo­gal­ji­ma. Onda su ih pre­i­me­no­va­li u „hen­di­ke­pi­ra­ne“. Pa u „di­sa­bled“ (naše in­va­li­de). Si­ro­ma­šan svet su, takođe, bez za­zo­ra na­zi­va­li si­ro­tin­jom, ni­po­što „ne­pri­vi­le­go­va­nim lju­di­ma“. Jer time što je po­stao hen­di­ke­pi­ran ili čak in­va­lid, bo­galj ni naj­man­je nije svo­je stan­je po­pra­vio. Je­zik je obo­gaćen, ali ne i bo­galj. U li­hvar­skim očima so­ci­jal­nog osi­gu­ran­ja ostao je jed­na­ko nepoželjan kao što je i kao bo­galj bio. Niti si­ro­tin­ja bol­je živi ot­ka­ko se zove nepri­vi­le­go­van­im sve­tom. A kad smo već kod sve­ta, za­o­sta­li na­ro­di nisu na­pred­ni­ji ot­ka­ko se zovu „Treći svet“.

Mi Ju­go­slo­ve­ni imamo svo­je isto­rij­ske i svo­je ak­tu­el­ne eu­fe­mi­zme. Tako je, na pri­mer, „re­vo­lu­ci­ja“ eu­fe­mi­zam za „građan­ski rat“ i sve osta­lo što uz nje­ga ide. „Kral­je­vi­na Ju­go­sla­vi­ja“ je eu­fe­mi­zam za „mo­nar­ho­fa­ši­stič­ku dik­ta­turu“, ali nje­ga ko­ri­ste samo oko­re­li re­ak­ci­o­na­ri. „Doba ob­no­ve i iz­grad­nje“ je eu­fe­mi­zam za vre­me u kome smo na zdra­ve noge po­sta­vi­li sve svo­je greške. Te greške ima­ju i lep­še na­dim­ke. One se zovu čas „de­vi­ja­ci­je br­zog ra­sta“, čas „pra­vi­lni kurs za ono vre­me“, a samo po­ne­kad glu­po­sti, ali to već nije eu­fe­mi­zam, to je pra­va, sta­ra, do­bra na­rod­na reč. Zna­te li šta je „ne­za­ko­ni­to ponašanje“ Službe bez­bed­no­sti 1948? To je pro­ce­du­ra u ko­joj nje­ni or­ga­ni za­ko­ni­to pre­mlaćuju Go­lo­o­točani­na, ali je i „Go­lo­o­točanin“ eu­fe­mi­zam, jer ne ozna­ča­va do­mo­ro­ca ne­kog go­log oto­ka, čak ni čo­ve­ka koji na nje­mu živi go, nego za­tvo­re­ni­ka kon­cen­tra­ci­o­nog lo­go­ra. Pa i sam iz­raz „kon­cen­tra­ci­o­ni lo­gor“ već je eu­fe­mizam, i to bri­tan­skog po­re­kla, iz Bur­skog rata, jer to nije puko sa­bi­ra­lište lju­di već i Aušvic može da bude.

Nećemo ići du­blje u prošlost, ni u eu­fe­mi­stičke ko­re­ne svih naših eu­fe­mi­za­ma, iz bo­ja­zni da ne ot­kri­je­mo kako su nam sve reći već odav­no pra­zne i lažne, i da je nam je stva­rnost or­ve­li­jan­ski drukčija od one što nam je rečnik pri­ka­zu­je.

Ak­tu­el­ni eu­fe­mi­zmi su takođe broj­ni. Stu­dent­sku po­bu­nu na­zva­li smo „jun­skim gi­ban­ji­ma“. Kri­zu „poteškoćama u raz­vo­ju“. Štraj­ko­ve zo­ve­mo „ob­u­sta­va­ma rada“. „Ne­pri­jatel­ji­ma“ sve one koji se sa nama ne slažu. Bedu „so­ci­jal­nim pro­ble­mom“. So­ci­jal­ne pro­ble­me pak „iza­zo­vom“ ili „zadat­kom za re­ša­van­je“. Pre­m­laćivan­je lju­di kod nas je „vanred­na mera“, rđav hleb „na­rod­ni hleb“, na­rod je, kako kad i kako za koga, čas „no­si­lac suve­re­ni­te­ta“, čas „uli­ca“. Kad je u zem­lji stan­je rđavo, ono je „pri­vre­me­no“, kad je očajno „složeno“ je.

In­ven­tar činje­ni­ca stvar­no­sti ko­ji­ma smo dali lep­ša i be­za­zle­ni­ja ime­na, bes­ko­načan je. Nji­ho­vo nas ređanje nig­de neće od­ve­sti, kao što ne od­vo­di ni stvar­nost koju iza sebe kri­je. Hi­tler je ge­no­cid nad Je­vre­ji­ma na­zvao eu­fe­mi­zmom „to­tal­no re­šen­je je­vrej­skog pi­tan­ja“. Po­sle­di­ce nisu bile eu­fe­mističke.

Sva­ki, ma ko­li­ko na­i­van i ne­vin eu­fe­mi­zam, sva­ko izbega­van­je da se čin­je­ni­ce stvar­no­sti na­zo­vu pra­vim ime­ni­ma, pred­stav­lja opa­snost da se one za­bo­ra­ve i iz ruku is­pu­ste. Ako olu­ju koja na­i­la­zi na­zo­ve­mo „kli­mat­skim po­re­mećajem“, sva­ka­ko ćemo lak­še na nju mi­sli­ti, ali kad dune, biće to pra­va olu­ja, ni­ka­kav eu­fe­mi­stički po­re­mećaj kli­me, i mi ćemo je ne­sprem­ni dočeka­ti.

Samo, u ot­po­ru eu­fe­mi­zmi­ma ne­moj­mo pre­te­ri­va­ti. Ne bu­di­mo pro­kle­ti čis­tun­ci. Još uvek je pre­po­ručlji­vi­je da ženu u po­od­ma­kloj dobi zo­ve­mo „da­mom u naj­bol­jim go­di­nama“, a ne kao što je naš običaj – ba­bom.

Zato i mo­lim da se ovaj ko­men­tar uzme kao „mi­šljen­je“, a ne de­likt ši­ren­ja ne­pri­ja­teljs­ke pro­pa­gan­de.

 

Wednesday, August 25, 2021

Sabrana pisma iz tuđine 53 deo

 

Sabrana pisma iz tuđine 53 deo, Laguna, Copyright © Borislav Pekić

KAKO U BRI­TA­NI­JI OSTA­TI ZDRAV

U prošloj sam emi­si­ji, pod na­slo­vom „KAKO DA SE U BRI­TA­NI­JI DO­BRO OSEĆATE“, iz­neo sa­ve­te koji vam mogu do­ne­ti is­pun­jen­je ove, u osno­vi pri­lično fan­ta­stične želje. Je­dan sam za­bo­ra­vio. Ako ništa od pred­loženog ne uspe, ako pri­znan­jem da ste ne­srećni više zato što ni­ste En­glez nego što ste stra­nac ne za­služite nji­ho­vu mi­si­o­nar­sku sa­mi­lost, ako vam ni be­so­mučno la­skan­je En­gle­skoj ne upa­li, ako ne us­pe­te da im dokažete kako ste od njih glu­plji i ne­spo­sob­ni­ji, ne samo time što ste stra­nac nego i zbog osob­nih man­jka­vo­sti, ne pre­o­sta­je vam dru­go nego da se obra­ti­te le­ka­ru. Ni­sam mi­slio na psi­hi­ja­tra. Mi­slio sam na le­ka­ra op­šte prak­se koji mora samo je­dan uslov is­pun­ja­va­ti. Ne mora biti do­bar, ali mora pri­pa­da­ti so­ci­jal­nom osi­gu­ranju, što je najčešće isto.

Ret­ko ko mari da le­ka­ru ide. Na Kon­ti­nen­tu se le­ka­ru ide da čovek sa­zna ko­li­ko mu je zlo. Po­ne­kad sa­zna­ti može i zašto mu je zlo, pa se i izlečiti, ali to se ređe događa. U sva­kom slu­ča­ju, niko le­ka­ru ne ide da od nje­ga sa­zna kako mu je do­bro, čak ni hi­po­hon­dri. I oni idu da čuju kako im je zlo, i ob­ra­du­ju se što su bili u pra­vu.

U Bri­ta­ni­ji, međutim, gde je sve na­o­pa­ko, osim na­o­pa­kosti koja je is­prav­na, le­ka­ru se ide da čovek do­zna ko­li­ko mu je do­bro. Znam iz vla­sti­tog is­ku­stva. Ko­li­ko god sam puta bio kod svog le­ka­ra, uvek mi je ka­zao da mi ništa ne fali. U naj­go­rem slučaju, da se to što mi fali može sa­ni­ra­ti s ne­ko­li­ko to­plih čaje­va, ali pre sve­ga po­sma­tran­jem sve­ta s nje­go­ve ve­dri­je stra­ne. Po­mi­slio sam naj­pre da sam sreo op­ti­mi­stu. Pro­me­nio sam le­ka­ra, ali i on mi je re­kao da sam do­bro. Kako se ja ni­sam do­bro osećao, oti­šao sam trećem i od nje­ga do­znao da bi se on, zdrav­lja što se tiče, rado sa mnom za­me­nio, samo kad to ne bi pov­lačilo i gu­bi­tak po­re­kla. To­li­ko op­ti­mi­sta u jed­noj stru­ci učini­lo mi se ne­pri­rod­nim. Po­klo­nio sam fe­no­me­nu ozbil­jnu pažnju i utvr­dio da te lju­de ne uje­din­ja­va ve­dar po­gled na svet nego mračna čin­je­ni­ca da u tom sve­tu pri­pa­da­ju službi so­ci­ja­ln­og osi­gu­ran­ja. Ro­đe­ne pe­si­mi­ste, le­ka­re koji će uvek naći da ste bo­le­sni – što je, ako ste bo­le­sni, u naj­man­ju ruku požel­jno – možete sre­sti je­di­no u pri­vat­noj prak­si. Zato, ako iz bilo ko­jih raz­lo­ga želi­te da u Ve­li­koj Bri­ta­ni­ji bu­de­te bo­le­sni, idi­te pri­vat­nom le­ka­ru. Raz­bo­lećete se i sa­svim zdra­vi. So­ci­jal­nom se pri­ja­vi­te ako ste ku­ka­vi­ca, ili želi­te da se do­bro osećate i uvek bu­de­te zdra­vi.

Tako do­la­zi­mo na temu na­slo­va emi­si­je i do od­go­vo­ra na pi­tan­je – Kako u Bri­ta­ni­ji biti zdrav?

O čuvan­ju zdrav­lja po­sto­je mno­ge, kla­sične i mo­der­ne me­dicinske škole. Nji­ho­va je je­di­na mana u tome što jed­na za­bran­ju­je ono što dru­ga pre­po­ručuje. Kad bi se čo­vek držao svih za­bra­na, ništa mu ne bi bilo do­pu­šte­no. Umro bi od gla­di, što nije na­ro­či­to zdra­vo. Ako ih sve pre­ne­breg­ne, kako zdrav­lje da sačuva i opet pre vre­me­na ne umre? Dru­ga je mana kla­sičnih ško­la što stal­no na­pre­du­ju i do­la­ze do no­vih sa­znan­ja, pa nam ono što su juče stro­go za­bran­ji­va­le, da­nas stra­sno pre­po­ručuju, a što su ne­kad iskre­no i ube­dljivo ku­di­le, sada isto tako iskre­no i ube­dlji­vo hva­le. Do juče ste mi­sli­li da ste, držeći se nji­ho­vih sa­ve­ta, žive­li zdra­vo, da­nas do­zna­je­te da ste se celo vre­me tro­va­li. Po­slušno men­ja­te di­je­tu, ali ovaj put sa svešću da će vam za ne­ko­li­ko go­di­na opet reći da se tru­je­te. Ali, vi ste tada već mr­tvi i nije vas bri­ga. Tuđa ste di­je­ta.

Po­sto­ji i al­te­rna­tiv­na me­dicina koja od­ba­cu­je go­to­vo sve stan­dard­ne pre­po­ru­ke. Nje­na je, opet, mana u tome što u ime zdrav­lja zah­te­va da pro­me­ni­mo način živo­ta. Kako je najčesće upra­vo taj način ono sto ­je u živo­tu naj­lep­še, šta će nam zdrav­lje ako u međuvre­me­nu po­gu­bi­mo sve ono radi čega nam ono naj­vi­še i tre­ba?

Kako, da­kle, ovde osta­ti zdrav?

Žao­ mi ­je što vam mo­ram saopštiti da po­sto­ji sa­mo ­je­dan po­u­zdan način, i vi ga već zna­te. Ba­ci­te na đubre sve vaše pri­ručnike o zdra­voj di­je­ti, gim­na­sti­ci, nezi tela i hi­gi­je­ni duše i idi­te le­ka­ru so­ci­jal­nog osi­gu­ran­ja. On će vam sva­ka­ko reći da ste zdra­vi kao dren.

Ka­kav je raz­log op­štem op­ti­mi­zmu le­ka­ra bri­tan­skog so­ci­jal­nog osi­gu­ran­ja? (Jer stvar­no stan­je va­šeg zdrav­lja to ne može biti. Vi ste stva­rno bo­le­sni.) On je, pa­ra­dok­salno, u – pe­si­mi­zmu bri­tan­ske vla­de, koja drži da je, na kraći rok, a to je rok ogra­ničen nje­nim man­da­tom, ko­ri­snije ima­ti zdrav budžet nego zdra­vo sta­novništvo. Sto­ga se no­vac za zdrav­stvo sve više štedi i vi po­sta­je­te sve zdra­vi­ji sa­mom čin­je­ni­com da za vaše lečenje ima sve man­je para. Op­ti­mizam ovdašnjih le­ka­ra u po­gle­du vašeg zdrav­lja ne­ka ­je vr­sta nji­ho­ve lične čove­kol­ju­bi­ve na­dok­na­de za pri­nu­dno odus­tajan­je od lečenja va­ših bo­le­sti.

Na­la­zim ovaj kom­pro­mis en­gle­skim. Po­što vas ne mogu lečiti, jer za to nema sred­sta­va, kažu vam da ste zdra­vi, jer za to je do­vol­jno biti lju­ba­zan. To ništa ne ko­šta. Vo­leo bih da se tome i mi naučimo. Ni naše so­ci­jal­ne usta­no­ve ne­ma­ju no­va­ca. Ali vam naš le­kar, koji kao i svi mi nema dla­ke na je­zi­ku, naj­pre saopšti kako ste te­ško bo­le­sni, bo­lest vam do de­ta­lja opi­še, po­ve­ri kako se ona naj­bol­je leči, a onda kaže da za to lečenje nema para.

Iz sve­ga pro­iz­i­la­zi još je­dan od pa­ra­dok­sa tako svoj­stvenih ovoj ze­mlji. Dok je svu­da po sve­tu pro­blem kako biti zdrav, u Bri­ta­ni­ji je pi­tan­je kako se raz­bo­le­ti.

 

 

Tuesday, August 24, 2021

Sabrana pisma iz tuđine 52 deo

 

Sabrana pisma iz tuđine 52 deo, Laguna, Copyright © Borislav Pekić

KAKO DA SE U BRI­TA­NIJI DO­BRO OSEĆATE?

Jed­na od pr­vih za­go­net­ki koju čovek u tuđoj zem­lji tre­ba da reši, ali koju najčešće po­sled­nju rešava, je­ste kako da se u njoj oseća do­bro. Ako dru­gih raz­lo­ga nema, ako iz svo­je ze­ml­je ne mora da ode, a u tuđoj se rđavo oseća, ka­kvog ima smi­sla otići? Ne znam šta u Nemačkoj tre­ba da ra­di­te da bi­ste se osećali do­bro. Pret­po­stav­ljam od­ne­kud da je do­vol­jno da do­bro ra­di­te. U Fran­cu­skoj, ose­tlji­voj na ­je­zik, i da ga do­bro go­vo­ri­te. U Ame­ri­ci, na za­pad­noj oba­li, da ste mi­li­o­ner. Na is­točnoj ne ško­di raz­li­ko­va­ti Hajdna od Mr Hajda i uvek no­si­ti u džepu sit­ni­nu za dru­gog kad usred bela dana i pro­met­ne uli­ce pre­sta­ne da bude pi­to­mi i mu­dri dr Džekil. Is­pa­da da je no­vac kao uslov svu­da do­vol­jan i da ćete se s do­vol­jno para sva­gde do­vol­jno do­bro osećati. U Bri­ta­ni­ji vam bo­gat­stvo – a, bo­ga­mi, ni po­zna­van­je Hajdna – neće biti do­vol­jno, iako ne tvr­dim da će vam mno­go sme­ta­ti. Ne slažem se sa ciničnim mišljen­jem da se u En­gle­skoj čovek može ui­sti­ni do­bro osećati samo ako je En­glez i, na­rav­no, ako za to što se do­bro oseća, osim en­gle­skih ro­di­tel­ja, ima i neke jače raz­lo­ge. Ako se is­pu­ne iz­ve­sni uslo­vi, sva­ko­me ovde može biti do­bro.

Prvi je uslov da se ni po koju cenu, ma ko­li­ko vas ta­šti­na ma­mi­la, kao En­glez ne pred­stav­lja­te. En­gle­zi vole da im se di­vi­te, ali ne da ih pod­ražava­te. Jer, ono što se uspešno imi­ti­ra, i nije baš tako iz­u­zet­no. To vam, uo­sta­lom i neće poći za ru­kom. Bićete ot­kri­ve­ni i ako po­stig­ne­te mak­si­mum mi­mi­kri­je, što znači da iskre­no uži­va­te u ne­mo­gućim stva­rima u ko­ji­ma oni uživa­ju. Ako se iskušenju od­u­pre­te, ni to, bo­jim se, samo po sebi, neće učini­ti da se osećate do­bro. Stran­ci se u Bri­ta­ni­ji pod­no­se str­plji­vo i hra­bro kao što se pod­no­si hro­nična bo­lest. Sa En­gle­zi­ma se uvek osećate kao sa pro­fe­si­o­nal­nim bol­ničari­ma iz krim­ske ško­le Flo­ren­s Najtin­gej­l, koji su, u žurbi da vam po­mog­nu, kod kuće za­bo­ra­vi­li belu uni­for­mu. Za raz­li­ku od dru­gih na­ro­da, Eng­le­zi osećaju pre­ma stran­ci­ma iz­ve­sno bla­go­nak­lo­no sažal­jen­je, neku vr­stu mi­si­o­nar­ske sa­mi­lo­sti, na­sleđene iz koloni­jal­nih vre­me­na i is­ku­stva s div­lja­ci­ma Im­pe­ri­je. Div­lja­ke­ je va­lja­lo pri­pi­to­mi­ti, a pri tom, ako je moguće, živ osta­ti. I kao što je div­lja­ci­ma je­di­na šan­sa bila da se za­i­sta pri­pi­tome, ne gubeći sa­svim ni svo­ju spon­ta­nu, eg­zo­tičnu div­ljačnost, uključujući po­ne­kad i sklo­nost pre­ma ha­ni­bal­skoj di­je­ti, bez koje nisu mo­gli računa­ti na englesku sa­mi­lost, i vaša je je­di­na šansa da se ovde do­bro osećate u tome da di­vi­jak, od­no­sno stra­nac, osta­ne­te. Pri­pi­tom­ljen stra­nac, raz­u­me se, ali – stra­nac. Ne pre­te­ruj­te u tome, na­rav­no, ne ga­zi­te en­gle­ske krup­ne žul­je­ve i sit­ne ose­tlji­vo­sti, ali gde možete, i ko­li­ko možete, po­ka­zuj­te da ste stra­nac. Samo nipošto ne­moj­te se time po­no­si­ti. Tu je trik. Na­pro­tiv, is­ti­čite k­ako ste i sami sve­sni ko­li­ko gu­bi­te time što ni­ste Eng­lez, ali da pro­tiv sud­bi­ne niš­ta ne možete. Žaliće vas kao što se žali bo­galj koji za svo­ju sa­ka­tost nije kriv, i vama će na šta­ka­ma njiho­vog saučešća biti do­bro. Više ne očekuj­te. Više bi zna­či­lo da od vas ne­što žele.

Ge­ne­ral­ni sa­vet uključuje i ne­ko­li­ko sup­si­di­ja­rnih uputsta­va prak­tične pri­ro­de. Ni­ka­da niš­ta ne­moj­te ni zna­ti ni ume­ti bo­lje od njih. Naj­pre, niko u to neće ve­ro­va­ti. Ako i po­ve­ru­je, neće vam do­bro biti. A vama je cilj da una­pre­di­te svo­je stan­je­ a ne sa­mo­po­što­van­je. A i lako se može do­go­di­ti da oni i zna­ju i ume­ju više nego vi, pa ćete iz­gu­bi­ti i jed­no i dru­go. I, na­rav­no, hva­li­te En­gle­sku. Ako je oni grde, vi je i dal­je hvali­te. Ne na­se­daj­te im. Ono što sebi opra­šta­ju, vama neće.

Dru­gi je način da stva­rno bu­de­te Eng­lez, ali da vam je do­bro iz ne­kih ozbil­jni­jih raz­lo­ga.

Treći ne po­sto­ji.

Ako me sad za­pi­ta­te ka­kve sa­ve­te En­gle­zu val­ja dati da se u Ju­go­sla­vi­ji do­bro oseća, bio bih u grd­noj ne­do­u­mi­ci. Naj­pre bih mu mo­rao ob­ja­sni­ti zašto su mu sa­ve­ti uop­šte po­treb­ni kad je on već bio u Bu­gar­skoj, pel­co­vao se od ko­le­re i zna da se na poljs­kom pred­sed­nik Re­pu­bli­ke kaže „Tito“. On bi, na­i­me, mi­slio da je to što je En­glez sa­svim do­vol­jno da se do­bro oseća svu­da. Neki do­da­tan na­por, ko­ri­stan dru­gim ra­sa­ma, činio bi mu se iz­li­šnim. Kad bih ga ipak ube­dio, moji bi sa­ve­ti bili obr­nu­ti od onih što sam ih da­vao stran­cu u Bri­ta­ni­ji.

Naj­pre bih mu rekao da svuda ističe da je stra­nac, i to ne bilo koji, nego – En­glez, ali da se ne stidi nego pono­si time, te da to pre­kra­sno stan­je stva­ri ni po koju cenu ne bi za­me­nio s domaćino­vim. Ta­kvu po­tre­bu kod nas niko ne bi raz­u­meo. Fe­no­men žal­jen­ja opet će se po­ja­vi­ti, ali mi ćemo žali­ti sebe što ni­smo En­gle­zi, a ne nje­ga što nije Ju­go­slo­ven. Stra­nac, pa i En­glez, mora kod nas zna­ti sve bol­je od nas, ume­ti od nas bo­lje. U pro­tiv­nom, niko mu neće ve­ro­va­ti da nije naš. I, na­ravno, ako želi da stek­ne naše uvažavan­je, ne sme u Ju­go­sla­vi­ji ništa da mu se do­pa­da. Ako je mi gr­di­mo, mo­ra ­je gr­di­ti još žešće. Inače ćemo mi­sli­ti da je bu­da­la, ili ne­što još gore.

Je­di­no je treći uslov isti – da stvar­no bude Ju­go­slo­ven, ali da mu nije do­bro zbog toga nego iz ne­kih ume­sni­jih raz­lo­ga.

Četvr­ti uslov ne po­sto­ji, ili ga ja ne znam.

 

Monday, August 23, 2021

Sabrana pisma iz tuđine 51A deo

 

Sabrana pisma iz tuđine 51A deo, Laguna, Copyright © Borislav Pekić

„HODA KAO PAT­KA, KVAČE KAO PAT­KA, IZ­GLE­DA KAO PAT­KA, TO JE, OČIGLED­NO, SLON“

Pošto­va­ni slu­ša­o­ci, prem­da ni na sa­mr­ti nije u En­gle­skoj požel­jna, do­pu­sti­te mi ličnu is­po­vest. Ovi su ko­men­ta­ri do­sta do­bro žive­li od ­jed­ne ­pret­po­stav­ke. Većina žurna­li­stičkih izveštaja od pret­po­stav­ki i živi. Od fa­ka­ta žive de­man­tiji. Ali, kako nji­ma malo ko ve­ru­je, pret­po­stav­ke osta­ju da ob­li­ku­ju jav­no mišljen­je. Pret­po­stav­ljao sam, na­i­me, da se En­gle­zi, i po­je­di­nač­no i kao na­rod, od svih inih an­tro­po­i­da raz­li­ku­ju. Ni­kad ni­sam išao tako da­le­ko – ko­li­ko bi možda oni žele­li – da u nji­ma vi­dim us­pe­li­ju ljud­sku pod­vr­stu, na­sta­lu pri­rod­nim oda­bi­ran­jem naših naj­vred­ni­jih osob­ina, da ne kažem i naj­ružni­jih iako su one uvek i naj­ko­ri­sni­je. Niti još dal­je, da u nji­ma na­zrem iz­gu­blje­ni zo­o­loški beočug između pri­mat­skih maj­mu­na i pra­vih lju­di, gdje su maj­mu­ni maj­mu­ni, En­gle­zi lju­di, a svi mi osta­li ne­srećno za­met­nu­ti be­o­cug iz­me­đu njih, jad­ni re­stl ge­ne­tičke kom­bi­na­to­ri­ke. Nije bilo lako odreći se ot­krića za ko­jim sto­lećima žudi na­u­ka, ostav­lja­ju­ći nas rav­no­du­šn­im. No, mo­ra­lo se. Ne iz skrom­no­sti nego zbog sum­nje koja me već po­o­dav­no gri­ze.

Naj­pre sam se pi­tao oda­kle mi uopšte ide­ja da su En­gle­zi ra­zli­či­ti od svih nas, da su nešto dru­go. Po­do­zre­vao sam tri iz­vo­ra sa­mo­ob­ma­ne. Ili sam na­seo klišeu, na­sle­đe­nom iz evrop­skog mišlje­nja o En­gle­skoj; ili su me na­su­ka­li sami En­gle­zi koji obožava­ju da budu nešto dru­go i kad to nisu, da se raz­li­ku­ju i kad su isti; ili sam sam sebe za­veo žel­jom da što bez­bol­ni­je prođem, jer uvek je lakše go­vo­ri­ti o ne­če­mu što se raz­li­ku­je nego o ne­če­mu što je ski­nu­to s istog ka­lu­pa i samo se po­nav­lja.

Bilo kako bilo, ja sam ih raz­li­ko­vao i na tome gra­dio pa­ra­dok­se ovih ko­men­ta­ra. Tako se, sam od sebe, iz­gra­dio i po­sled­nji. Nje­ga mi je ob­ja­snio moj pri­ja­telj, g. Džons. Kad sam mu sa­op­štio svo­je sum­nje, re­kao mi je: „U pra­vu ste ali i ni­ste.“ „Kako?“ „Lepo“, re­ka­o­ je. „Nije važno raz­li­ko­va­ti se. Važno je iz­gle­da­ti kao da se raz­li­ku­je­te. Onda možete bez­bed­no ra­di­ti što i svi dru­gi, a da se svi­ma čini da ra­di­te nešto – dru­go.“ „Moji zem­lja­ci upra­vo to rade. Za­stu­pa­ju i pred­u­zi­ma­ju na­o­ko raz­ličite stva­ri, ali sve iz­la­ze na isto. Raz­li­ku­ju se, ali na isti način.“ Uvre­dio se. „To je nešto dru­go. Kod va­s je to kon­fu­zi­ja, kod nas si­stem.“ Za­mo­lih ga za pri­mer. Dade mi ga, uz mol­bu da ga ni­kom ne odam. Obećah ali, kao što vi­di­te, obećanje ni­sam održao. I ne ka­jem se. Jer, ako su En­gle­zi isto što i mi, ura­dio sam što bi i oni, iz­dao tuđe po­ve­ren­je. Ako nisu, ura­di­li bi nešto dru­go, ali ja ne znam šta i ne mo­gu se na njih ugle­da­ti, i opet vam, bez griže sa­ve­sti, m­o­gu g. Džonsa iz­da­ti.

Uo­sta­lom, i nje­gov je pri­mer iz slične mo­ra­lne obla­sti. Upi­tao me da li je moj na­rod ikad dru­gom na­ro­du na­neo ne­prav­du. „Mora da je­ste“, re­koh zbun­je­no, „ali ja je ne znam.“ „Čuo sam da ste jed­nom bez raz­lo­ga na­pa­li Bugare.“ „Je­ste“, pri­znao sam, „ali ne bez raz­lo­ga. Bez oprav­danja možda, ali ne i bez razloga.“ „Raz­lo­g je bio u ko­ri­sti, zar ne?“ „Da.“ „A gde vam je bilo osećanje ne­o­prav­da­nosti?“ „U sti­du“, od­go­vo­rio sam. „Pa­metni Srbi se i da­nas toga sti­de.“ „To je lepo od njih“, ka­zao je g. Džons. „Ali nije en­gle­ski.“ „Šta je – en­gle­ski?“ „Učini­ti da se oni sti­de.“ „Da se sti­de što su ne­pra­ved­no na­pad­nu­ti?“ „Nek se sti­de zbog čega hoće, važno je da se sti­de. Uko­li­ko se oni više sti­de, vi ćete sve više gu­bi­ti osećaj da ste ne­pra­ved­no ra­to­va­li. Na kra­ju ćete i jed­ni i dru­gi raz­u­me­ti da je do rata mo­ra­lo doći.  Vi ćete po­vra­ti­ti iz­gu­blje­nu čast, a oni neće do­bi­ti svo­je te­ri­to­ri­je.“ „To je, da­kle, taj en­gle­ski način.“ „Pa­me­tan je, ne znam da li je baš en­gle­ski“, re­ka­o ­je g. Džons, „ali po­što je pa­me­tan, biće da je­ste. Uzmi­te taj ne­srećni Fol­kland­ski rat. Na­pad­nu­ti smo bili mi, to je isti­na, ali je isti­na i da su ostr­va ar­gen­tin­ska. Prav­da je bila na nji­ho­voj stra­ni. Na našoj je bilo pra­vo, ne­ko­li­ko lađa više i, na­rav­no, one je­zi­ve Gur­ke koje ni­kom ne bih poželeo. Ali im mi ni pra­ved­nost rata ni­smo pri­zna­li.“ „Zašto?“ „Zato što bi tada došlo u pi­tan­je i naše pra­vo na ostr­va. Go­vo­ri­li smo da ne bra­ni­mo Fol­kland nego Po­vel­ju Uje­din­je­nih na­ci­ja koja za­bran­ju­je ra­to­ve.“ „Bra­ni­li ste­ je ra­tu­jući?“ „Pa, pra­vo ­je bilo na našoj stra­ni?“ „Je­ste, ali da nije? Da ni prav­da, ni pra­vo nisu s vama bili?“ „Osta­le bi nam lađe i one ­je­be­ne Gur­ke“, re­kao je g. Džons. „A to je do­vo­ljno. Mi ra­di­mo što i svi dru­gi, samo to uvek drukčije iz­gle­da.“

U Evro­pi se veli: „Hoda kao pat­ka, kvače kao pat­ka, iz­gle­da kao patka, onda je to pat­ka.“ En­glez bi ka­zao: „Hoda kao pat­ka, kvače kao pat­ka, iz­gle­da kao pat­ka, ve­ro­vat­no je pat­ka.“ Samo sam ja kao Sr­bin ne­za­vi­snog mišljen­ja, ka­zao: „Hoda kao pat­ka, kvače kao pat­ka, iz­gleda kao pat­ka, sve je to isti­na, ali je to ipak – slon.“

I ne ka­jem se. O slo­no­vi­ma mi je lakše go­vo­ri­ti nego o pat­ka­ma. Zato će i nova se­ri­ja ko­men­ta­ra za­bo­ra­vi­ti sum­nje da su En­gle­zi, upr­kos tome kako ho­da­ju, kako go­vo­re, kako iz­gle­da­ju, pa i kako mi­sle, možda isto što i mi. I dal­je ću po­la­zi­ti od ro­man­tične pret­po­stav­ke da je pat­ka u du­bi­ni svog bića ipak samo razočara­ni – slon.

 

Friday, August 20, 2021

Sabrana pisma iz tuđine 51 deo

 

Sabrana pisma iz tuđine 51 deo, Laguna, Copyright © Borislav Pekić

DRUGO PI­SMO ČI­TA­O­CU

U pr­vom pi­smu iz prethodne se­ri­je Pisama iz tuđine, ob­ja­snio sam nji­ho­vo po­re­klo i svr­hu. Ali i za­re­kao se da ću zaćuta­ti kad doživim ono što je Džordž Or­vel, ojađen bes­cil­jnošću svo­jih rat­nih emi­si­ja, s o­vo­g i­stog BBC-a, nazvao – osećan­jem da go­vo­ri niš­ta­vi­lu (into the void). Nje­gov ­ko­le­ga g. Hari­son, koji je s pod­jed­na­ko sum­nji­vim uspe­hom u rat s Nemačkom po­zi­vao „dhra­gu bhraću Shr­be“, može se po­hva­li­ti da je, sa za­ka­šnjen­jem od četi­ri go­di­ne, bar mene upe­cao. Što su u međuvre­me­nu tuđini za­menjeni zem­lja­ci­ma, za g. Har­i­so­na i BBC-a iz 1948/49, nije bilo od značaja. G. Harison je bio i pro­tiv jed­nih i pro­tiv dru­gih. Za mene je­ste – ume­sto da umrem kao ro­dol­jub, živeo sam i uživao kao ne­pri­ja­telj. Kad sam iza tog mi­kro­fo­na stao, ni­ko­ga ni na šta ni­sam po­zi­vao. Raz­mi­šljao sam o stva­ri­ma kako su mi se događale, En­gle­skoj kako se događala sve­tu, a po­ma­lo i o mo­joj zem­lji kako je mi­sli­la da se događa i kako je is­pa­lo da se do­go­di­la. Pri kra­ju dru­ge dvo­go­di­šnje se­ri­je, međutim, poče i mene mučiti le­de­na sen­ka or­ve­li­jan­skog osećanja uza­lud­no­sti. Ona nije po­ti­cala od str­plji­vih slu­ša­tel­ja ko­jih je bilo sve više i sve bol­jih. Ni od spo­zna­je da se ba­vim te­ran­jem ve­tra ka­pom, nemoćan pu­kim rečima išta da pro­me­nim. Ni­kad ni­sam ni uo­bražavao da mogu. Stvar je u tome što su mi En­gle­zi i En­gle­ska po­sta­li do­sad­ni. Raz­ličito­sti, ko­ji­ma se po­no­se a ko­ji­ma sam se di­vio, počese me za­ma­ra­ti čim ot­krih da su bez­načaj­ni­je nego što mi­sle i oni i mi. Nji­ho­ve neočeki­va­no­sti po­sta­še pred­vi­dlji­ve čim sam ih upo­znao. Nji­ho­ve vr­li­ne po­staše uvre­dlji­ve kad sam ih upo­re­đi­vao s na­šim ma­na­ma, a mane niš­tav­ni­je u po­re­đen­ju s na­šim vrli­na­ma. Čak su im i čuve­ne eks­cen­trično­sti po­sta­le ne­ka­ko za­sta­re­le, olin­ja­le, izanđale. Dru­gi su na­ro­di pre­u­ze­li da nas za­pre­pašćuju i ko­men­tar začuđenog tuđina zah­te­va­ju. G. Džons koji s ki­šo­bra­nom i monoklom ide u lov na ti­gra više ni­kog ne za­ni­ma. Sla­vu mu iz ruke uzi­ma onaj ko čuči u kro­šnji dr­ve­ta i gađa ga snaj­pe­rom u leđa. Još man­je nas in­te­re­su­je En­glez iz zad­nje ba­šte svo­je kuće i svo­jih ostrv­skih ilu­zi­ja. Nje­gov su po­sao pre­u­ze­le naše vla­sti­te ilu­zi­je, koje se, iz­gle­da, među obla­ci­ma bol­je sna­la­ze.

Pre­star sam, nažalost, da se se­lim u Per­si­ju, Kinu ili dru­gu tuđu zem­lju koja obećava da će u po­gle­du ori­gi­nal­no­sti za­me­ni­ti ne­kad ne­u­po­re­di­vu Bri­tan­i­ju. Pre­star, a i sit pred­vi­dlji­vih ori­ginal­no­sti.

Srećom, po­te­kao sam s Bal­ka­na, Po­lu­o­str­va Čuda, na kome je od­u­vek, još od zlat­nih pe­la­ških vre­me­na, sve bilo moguće, pa i ono što ­je, ka­ko ­jed­nom odušev­lje­no re­koh, a sad­ se­ ka­jem, ra­zum od­ba­cio na svim osta­lim za­bra­ni­ma hrišćan­ske ci­vili­za­ci­je. Moja me zem­lja, kao i to­li­ko puta, i sad sačuva­la. (Po drev­nom mit­skom prin­ci­pu da ono što ubi­ja i ži­vot daje.) I mene i ove ko­men­ta­re. Ta­man sam po­to­nuo u hi­ber­ni­zi­ra­juću ka­ta­to­ni­ju en­gle­skog načina živo­ta, a ona se, ta moja čude­sna zem­lja, pre­nu­la iz du­gog zim­skog sna so­ci­ja­li­stičke uto­pi­je i po­sta­la opet građanski za­bav­na, bur­na, bučna i, iz­nad sve­ga, ori­gi­nal­na.

Zato joj u ovoj se­ri­ji po­svećujem više pažnje nego u prošloj.

Reći ćete da se od mene očeku­je o en­gle­skoj tuđini da pi­šem, jer o svo­joj zem­lji do­vol­jno i bez mene zna­te. Stvar ­je u tome što to ne zna­te ona­ko kako ja znam. Ne zna­te kao – tuđin. U međuvre­menu, na­i­me, i moja je ze­ml­ja za mene po­sta­la iz­ve­sna tuđina. Pa i o njoj kad pi­šem, opet sam u tuđini, tamo oda­kle oče­ku­je­te od mene ve­sti. Vi to nećete pri­me­ti­ti jer ćete mi­sli­ti da i dal­je o Bri­ta­ni­ji go­vo­rim, a moji po­slo­dav­ci zato što ih ne in­te­re­su­je šta go­vo­rim.

Uo­sta­lom, neću pre­sta­ti da go­vo­rim o En­gle­skoj i kad na nešto dru­go mi­slim. A po­tom, uve­ra­vam vas, sve što mi­sli­m biće sa­svim – en­gle­ski.

Moći će se pro­tu­mačiti kako se hoće.

Ohra­bru­je me i is­ku­stvo sa ne­do­u­mi­ca­ma na po­čet­ku ove ra­dio-pu­sto­lo­vi­ne. Sećate li se da sam bri­nuo šta ću, ja­dan, i kako ću go­vo­ri­li o nečemu o čemu tako malo, ako išta, znam? Di­le­mu sam u pro­šlo­m pi­smu pri­znao, ali ne i kako sam je re­šio. U vre­me mo­je kri­ze u Lon­do­nu je bo­ra­vio drug Ži­vo­rad. Kad sam mu se požalio, po­gle­dao me kao mr­tva­ca i re­kao: „Nisi valj­da kre­ten da ih od­bi­ješ?“ „Moraću“, re­koh po­­tište­no, „ne mogu ra­di­ti ne­što što ne znam.“ „Kako znaš da ne znaš?“ „Ne znam kako, ali znam da ne znam.“ „Ne možes zna­ti dok ne pro­baš. Opa­li naj­pre, pa će se po­sle vi­de­ti.“ „A ako se vidi da ne znam?“ „Onda će već biti ka­sno.“ Upi­tao sam ga oda­kle sve to zna. „I ja“, re­kao je, „sve znam dok se ne vidi da ne znam. Na tome se za­sni­va­ju svi moji uspesi.“

I ne samo nje­go­vi, bo­jim se.

I moji.

I još ponečiji.

Lon­don, fe­bru­ar 1989.                         Borislav V. Pekić

 

Thursday, August 19, 2021

Sabrana pisma iz tuđine 50 deo

 

Sabrana pisma iz tuđine 50 deo, Laguna, Copyright © Borislav Pekić

PO­VRA­TAK IZ TUĐINE U TUĐINU

Pre više od dve go­di­ne započeo sam ove ko­me­nta­re na BBC-u s emi­si­jom pod na­slo­vom Pisac i tuđina. Vreme je da se. na kra­ju ovog epi­sto­lar­nog iz­bo­ra, na temu tu­đi­ne vra­tim i sa­da­ je osve­tlim s jed­ne dru­ge, za slu­ša­tel­ja možda neočeki­va­ne, ali opet iskre­ne stra­ne.

Neke nas mr­zo­vol­jne fi­lo­sofi­je uče da je iz­gnan­st­vo, tuđinstvo, nepripadnost, jedi­ni re­a­lan način ljud­skog po­sto­jan­ja, i da sve što u živo­tu, ma­hom uza­lud­no, pred­u­zi­ma­mo ne služi ničem dru­gom nego da taj svoj ne­srećni nežel­je­ni položaj tuđinca i stranca pri­kri­je­mo, a po mogućno­sti i za­bor­avi­mo. Tuđi smo sve­tu koji nam je tuđi, i tu se, pre­ma ta­kvom mišljen­ju ništa ne može učini­ti.

Ali u pro­sto­ru opšte, prinudne, za­da­te otu­đe­no­sti po­sto­je zone u ko­ji­ma se ona do­bro­vol­jno po­o­štra­va. Tuđini voljom ljud­ske sud­bi­ne po­sta­jemo to i svo­jom. Više načina ima da se dvost­ruka otu­đe­nost is­ku­si. Go­vo­riću sa­mo o jed­noj koju su mi­gra­ci­je, eko­nom­ske kao i pol­itič­ke, istorij­ske kao i život­ne, po­sled­njih ve­ko­va učini­le opštom pojavom. Go­vo­riću o osećanju tu­đin­stva pro­is­tek­lom iz okol­no­sti da, ma ka­kvi bili raz­lo­zi, ne živi­te u svo­joj zem­lji, sa svo­jim na­ro­dom, u pro­sto­ri­ma nje­go­vog duha, men­ta­li­te­ta, običaja i je­zi­ka. U pro­sto­ri­ma što ih je krv­lju, gre­si­ma i za­blu­da­ma, ali i po ne­kim tri­jum­fom, obe­ležila nje­go­va isto­ri­ja.

Sva­ko ko je duže vre­me­na živeo u ge­o­graf­skoj tuđini zna šta to znači. I ko­li­ko, čak i ako ­je do­bar, život gubi kada se ne živi na pra­vom me­stu, kada se živi iz­van nje­ga, kao što En­gle­zi vele – out of pla­ce.

A pra­vo­ je me­sto uvek ono na kome smo po­ra­sli. Jer, od svi­ju tuđina na koje je čovek osuđen, najs­nošlji­vi­ja je ipak sop­stve­na. (Ali u smi­slu u kome je od svih kri­vi­ca naj­lakša – svo­ja.)

I baš tu za po­vrat­ni­ke iz ove dru­ge tuđine u svo­ju zem­lju, ako se ne vraćaju u mr­tvačkom san­du­ku, na­sta­ju neočeki­va­ne i bo­l­ne, ali, sve u sve­mu, pri­rod­ne teškoće.

U bri­tan­skom društve­nom živo­tu nema ništa tužnije od ko­lo­ni­jal­nih činov­ni­ka koji su život pro­ve­li u In­di­ji – sa­svim do­bar, uo­sta­lom, u poređenju s do­mo­ro­dačkim –san­ja­jući tre­nu­tak u kome će se u do­mo­vi­nu vra­ti­ti i osta­tak zem­nih dana pro­ve­sti sa svo­jima. A kad taj tre­nu­tak dođe i oni se sa svo­ji­ma nađu, sve na­jed­nom po­sta­je drukčije. San­ja­na idi­la se ne ostva­ru­je. Svo­ji više ne iz­gle­da­ju kao svo­ji. Sad su tuđi. Ni zem­lja više nije što je bila, ili što su oni mi­sli­li da je­ste kad su je napuštali. Sve iz­gle­da drukčije, ne­po­zna­to, stra­no. Tuđina iz koje se do­la­zi pos­ta­je bliža od te nove tuđine u koju se ula­zi. Pra­va tuđina, bar u uspo­me­ni, u ilu­zi­ji, po­sta­je do­mo­vi­na; pra­va do­mo­vi­na u su­ro­voj re­alno­sti osećanja – tu­đi­na.

Pi­sa­lo se i ras­prav­lja­lo o ovom fe­no­me­nu. Go­vo­ri­lo se o pro­ce­su adap­ta­ci­je kod po­vrat­ni­ka, pa i o re­ha­bi­li­ta­ci­ji, kao da su se re­pa­trir­ci iz sve­ta vraćali kao bo­gal­ji koje val­ja lečiti, kao da ih je svet, ta tu­đi­na obo­gal­ji­la. U tome, razume se, ima ono­li­ko isti­ne ko­li­ko ­je ima u opasnosti da, kad joj se vra­ti, to obo­gal­jen­je dovrši do­mo­vina.

Kod En­gle­za ­je značajan udeo u ne­a­dap­tabilnosti po­vrat­ni­ka ima­lo sro­za­van­je na dru­štve­noj lestvici, spu­štan­je na ose­tlji­voj ska­li ma­te­ri­jal­nog bla­go­stanja, ukrat­ko – pad s in­dij­skog slo­na na en­gle­skog ma­gar­ca. Plaćao se da­nak gu­bit­ku uti­ca­ja, ugle­da, moći, per­spek­ti­ve. Ali­, ja mi­slim da su du­blji raz­lo­zi ne­gde du­blje: živo­ti se nisu žive­li za­jed­no, is­ku­stva su međusob­no po­sta­la tuđa, mi­šljen­ja i osećanja pre­sta­la su da budu za­jed­nička.

Od­la­skom iz zem­lje, iz nje se čupa­ju ko­re­ni koji nas spa­ja­ju s po­re­klom, rod­nim tlom, nje­go­vom isto­ri­jom i sud­bi­nom. U tuđem sve­tu ne na­la­ze od­go­va­ra­juću hra­nu pa venu. Puštaju se dru­gi ko­re­ni. Ali oni su lažni, ve­štački. To su pse­u­do­ko­reni ali­bi­ja. Ko­ren­je za pri­li­ku. Ono nas siti ali ne hra­ni. U međuvre­me­nu, sta­ro ko­ren­je tru­li. Ako ni­ste građanin sve­ta, a malo je ko od nas rođeni apa­trid, gu­bit­kom tog pr­vo­bit­nog ko­ren­ja ­gu­bi­mo i sva­ku re­al­nu šansu za po­vra­tak. O, možemo se mi fizički vra­ti­ti, u svojoj zem­lji još dugo žive­ti, pa i umre­ti, ali ništa više neće biti kao pre. Sta­ro se ko­ren­je ne može ob­no­vi­ti, novo se ne može pu­sti­ti. U gu­stoj, živoj šumi svo­jih su­na­rod­ni­ka, du­bo­ko u zem­lju ura­slih, mi ćemo za­u­vek biti tek suvo, beživot­no drveće.

Ne­spo­ra­zum nije u tome što zem­lja nije sprem­na da nas pri­hva­ti, nego što mi više ni­smo spremni nju da pri­hva­ti­mo. Od­ba­ci­ti nešto za šta zna­te da mu pri­pa­da­te, teže je nego biti odbačen od nečega čemu se ne pri­pa­da i ni­kad nije pri­pa­da­lo. Nije naj­teža tu­đi­na što su vam je svo­jim ne­ra­zu­me­van­jem na­met­nu­li dru­gi. Naj­teža je ona koju ste svo­jim ne­ra­zu­me­van­jem dru­gih sami stvo­ri­li.

Zato se od onih do čijeg vam je raz­u­me­van­ja stalo, od onih za koje vam je pre­sud­no da ih raz­u­me­te, ni­ka­da na­du­go ne­moj­te raz­dva­ja­ti. Zateći ćete dru­ge lju­de. Ako ste do sada igru mo­ra­li igra­ti samo pred svo­jim ne­pri­ja­tel­ji­ma, od sada ćete je mo­ra­ti igra­ti i pred svo­jim pri­ja­tel­ji­ma.

A to će biti ona naj­veća tuđina koja će vas po po­vrat­ku iz tu­đi­ne čeka­ti.

I tome pomoći nema.

Sa Cr­nog mora, gde ga je Av­gust prog­nao, pe­snik Ovi­di­je je pe­vao: „Učini­te da se moje ko­sti vrate u maloj urni da, iako mr­tav, ne osta­nem u iz­gnanstvu.“ Ovi­di­je, na­rav­no, nije mi­slio na svo­je ko­sti. Na sebe je mi­slio.

Ali, možda je bol­je što se vra­tio samo u rim­sku isto­ri­ju.

 

 

Wednesday, August 18, 2021

Sabrana pisma iz tuđine 49 deo

 

Sabrana pisma iz tuđine 49 deo, Laguna, Copyright © Borislav Pekić

GO­DI­NA KOJU SU PO­JE­LI SKA­KAV­CI

Ne znam kada i kako je ot­kri­ve­no da čovek po­se­du­je ra­zum. Isto­ri­ja tome baš i ne pruža neke im­pre­siv­ne do­ka­ze. Ali, čin­je­ni­ca da smo kao vr­sta go­di­ne 1987. još živi, uka­zu­je na to da smo, mimo lude sreće, mo­ra­li ima­ti­ i nešto zdra­vog ra­zu­ma. Tom ra­zu­mu i ska­kav­ci­ma koji pre­te da ga po­je­du, biče po­svećena ova no­vo­go­dišnja emi­si­ja.

Počećemo sa zdra­vim ra­zu­mom domaćina, en­gleskim com­mon sen­se, a za­vr­ši­ti s mo­jim, vašim i Živo­ra­do­vim. I ovde, u Bri­ta­ni­ji, srešćete ne­ra­zumne lju­de, upo­zna­ti ne­ra­zum­ne ide­je, ući u ne­ra­zumne si­tu­a­ci­je ili otr­pe­ti ne­ra­zum­ne po­stup­ke vla­de, ma ka­kvu po­li­ti­ku is­po­ve­da­la. Ali, u ce­li­ni uzev, pro­sečni Bri­ta­nac, zlat­na sre­di­na iz­me­du isto­rij­skog osva­jača In­di­je i ak­tu­el­nog ob­de­lača svog vrta iza kućice u pred­gra­đu, sre­do­kraća između istraživača Afri­ke, slav­nog Li­ving­sto­na, i mog su­se­da, Mr. Li­ving­sto­na, ano­nim­nog istraživača sreće na tom­bo­li, ta eng­le­ska ra­sna i gra­đan­ska zla­t­na sta­ti­stička sre­di­na u od­sud­noj je meri zdra­vo­ra­zumska, ovo­ze­malj­ska tvo­re­vi­na. Ona vrlo malo du­gu­je uz­le­ti­ma i izle­ti­ma u nebo svo­jih iz­u­ze­ta­ka, a mno­go više nji­ho­vim uspo­me­na­ma pošto su pali na zem­lju. Ako En­gle­ska i nije ko­lev­ka evrop­skog zdra­vog ra­zu­ma – jer to će pre biti sta­ra Grc­ka – ona je sva­ka­ko više od svih dru­gih evrop­skih ze­mal­ja učini­la od nje­ga naj­bol­ju upo­tre­bu, a da ga pri tome nije pre­tvor­ila u na­ci­o­na­lno sred­stvo za uspav­lji­van­je, kao što je ura­di­la kal­vi­ni­stička Švaj­car­ska. Samo tom zdra­vom ra­zumu bla­go­da­reći, En­gle­ska je uspe­la da se sačuva od ska­ka­va­ca, koji su, iz de­ce­ni­je u de­ce­ni­ju po­sled­njeg veka, pre­ti­li da obr­ste nje­nu isto­rij­sku is­ti­nu.

Vre­me­na ima­mo samo za je­dan uzo­rak tog ra­zu­ma. On možda i nije oso­bi­to mo­ra­lan, ali ka­d je po­sre­di sud­bi­na jed­nog na­ro­da, od ra­zu­ma se ne ište vrlina nego – ko­rist. En­gle­ze zato po ško­l­a­ma nisu učili da im je zem­lja bo­ga­ta i sama sebi do­vol­jna. Podučava­li su ih bo­gat­stvi­ma dru­gih na­roda, čari­ma da­le­kih ze­mal­ja i kako se uprav­lja la­đa­ma da bi se do njih sti­glo. En­gle­zi su se ukr­ca­li na lađe i po to bo­gatstvo otišli. Kad su bez ko­lo­ni­jal­nog bo­gat­stva osta­li, kad su i nje­ga po­je­li ne­za­si­ti isto­rij­ski ska­kav­ci, osim na no­stal­gičnim im­pe­ri­jal­nim pa­ra­da­ma, En­gle­zi nisu žive­li od svo­jih bo­ga­tih uspo­me­na. Zna­jući da je s uspo­menama to­plo, ali da one ­još ni­kog nisu na­hra­ni­le, oni su žive­li od zdra­vog ra­zu­ma, svo­je naj­vred­ni­je i naj­sta­bil­ni­je oso­bi­ne. On ih je učio pri­la­go­dlji­vo­sti, i lako, za­men­ju­jući im In­di­ju, po­stao nji­ho­vo naj­veće na­ci­o­nal­no bo­gat­stvo.

Mene i mog pri­ja­tel­ja Živo­ra­da ško­la je učila koje čemu. Iz­me­đu osta­l­og, da smo vrlo bo­ga­ti. So­ci­ja­li­stička se škola od ka­pi­ta­li­stičke – a pohađao sam obe – raz­li­ko­va­la samo po tome što smo po so­ci­ja­li­sti­čkoj bili još bo­ga­ti­ji: sada smo, na­i­me, zbog toga što je rad­ni na­rod uzeo stvar u svo­je ruke, tačno zna­li šta ćemo s to­l­i­kim bo­gatstvom. U sva­kom slučaju, i po jed­noj i po drugoj, Ju­go­sla­vi­ja je bila So­lo­mo­nov rud­nik zem­nog bla­ga, srećno ukršten s plod­nim bo­žji­m Ede­nom, ra­jem na Is­to­ku. Niko nam, avaj, nije re­kao da za la­go­dan život to neće biti do­vol­jno. Da je za la­go­dan život po­treb­no ima­ti još i ra­zum ili bar ne­kog ve­li­ko­du­šnog ban­ka­ra. Jer, ima­ti ra­zum s ko­jim se ve­li­ko­dušni ban­kar na­la­zi, takođe nije do­vol­jno. I naj­ve­li­ko­du­šni­ji se ban­kar s vre­me­nom i sam ura­zu­mi.

U međuvre­me­nu, ska­kav­ci su oko nas plan­do­va­li i go­di­nu za go­di­nom nam ih jeli.

A Živo­rad i ja smo i dal­je žive­li u za­blu­di da nam sve ide do­bro, čak sve bol­je i bol­je, i da će nam sve bo­lje ići sve dok bu­de­mo ra­zum­ni. Jer, i u dru­goj smo za­blu­di bili. Za­blu­di da smo jako ra­zum­ni, jako pa­met­ni, jako vešti. Po­što smo uo­bražava­li da smo uspešni, ve­ro­va­li smo da smo i ra­zum­ni; po­što smo uo­bražava­li da smo ra­zum­ni, mo­ra­li smo ve­ro­va­ti i da smo uspe­šni.

A ska­kav­ci su nas i dal­je jeli, jeli, jeli.

Kada nas je život otre­znio i do­ka­zao nam da ni­smo bili uspe­šni, ot­kri­li smo jed­no­vre­me­no da ni ra­zum­ni ni­smo bili, da na­m je sve vre­me ne­do­sta­jao upra­vo zdrav ra­zum, bla­go koje ni­smo mo­gli iz zem­lje is­ko­pa­ti, s dr­ve­ta obra­ti, s ora­ni­ca požnje­ti ili iz skla­dišta iz­va­di­ti, ako tamo pret­hod­no nije za­ko­pa­no, posađeno, po­se­ja­no i skl­on­je­no. Bla­go koje, na žalost, ni­smo ni od koga mo­gli kon­fi­sko­vati, eks­pro­pri­sa­ti ili na­ci­o­na­li­zo­va­ti.

Da bi se ra­zum imao, de­ce­ni­ja­ma ga je po­treb­no ga­ji­ti i ne­go­va­ti u gla­va­ma gra­đa­na. I onih koji uprav­lja­ju i onih ko­ji­ma se uprav­lja.

I zato smo sada okruženi ska­kav­ci­ma koji nas jedu.

Dobri običaji nalažu da se na ras­kršću sta­re i nove go­di­ne pri­ja­tel­ji­ma i po­zna­ni­ci­ma poželi sreća. Počinjući no­vu se­ri­ju Pi­sama iz Londona, ja to, evo, i činim. Usuđu­jem se, me­đu­tim, da ovom prili­kom za­ne­ma­rim tra­di­ci­ju i da pred­me­tom svo­jih želja ne učinim sreću nego – ra­zum.

Ima­m, na­i­me, uti­sak da smo, ba­rem do sada. sreće ima­li i više nego što smo ­je ­za­služili, ali da smo s ra­zu­mom počesto bili u man­jku.

A da smo man­je sreće ima­li, više bi­smo se na ra­zum mo­ra­li oslan­ja­ti. I da­nas bi­smo od ra­zum­nih pred­vi­đan­ja a ne ne­pred­vi­dlji­vog slučaja pra­vi­li pret­po­stav­ke svo­je budućno­sti. Ne bi­smo se s gorčinom osvr­ta­li da iza sebe vi­di­mo to­li­ke go­di­ne koje su po­je­li ska­kav­ci. A iz­me­đu njih i pro­te­klu, go­di­nu 1986, da u 1987, bo­jim se, osim nada, po­n­e­se­mo samo svo­je glad­ne ska­kav­ce.

 

 

 

Tuesday, August 17, 2021

Sabrana pisma iz tuđine 48 deo

 

Sabrana pisma iz tuđine 48 deo, Laguna, Copyright © Borislav Pekić

DUR­BIN­SKI PO­GLED NA SVET, ILl SE­DAM DANA

KOJI NISU NI­KOG PO­TRE­SLI

 

 

Bri­tan­ska se no­vi­na može upo­re­di­ti s dur­bi­nom koji u svom me­ha­ni­zmu ima dve pro­ti­vrečne mogućno­sti. Ono što osma­tra­te možete pri­bližiti ili udal­ji­ti, za­vi­sno od toga tiče li vas se ono što se na nje­go­vom dru­gom kra­ju zbi­va. U ra­di­ka­li­za­ci­ji ovih mogućno­sti, le­gen­da veli da je lord Nel­zon bit­ku kod Tra­fal­ga­ra započeo zato što je na­re­đen­je da se u boj ne upušta pri­mio držeći dur­bin na svom sle­pom oku. Na­re­đen­je nije iz­vr­še­no, ali je bit­ka do­bi­je­na. Na­re­đen­je se tada po­sti­đe­no po­vu­klo u ne­po­u­zdan mit, a po­be­da po­no­sno osta­la po­u­zda­na čin­je­ni­ca. Samo, udal­ja­van­je otrov­ni­ce dur­bi­nom ni­kog ne spa­sa­va od nje­nog uje­da. Kao što Bri­ta­ni­ju od rata nije sačuvao jed­no­du­šni na­por št­am­pe da uman­ji opa­snost od po­nov­no­g na­o­ružanja Nemačke. Iz­me­du 1918. i 1939. en­gle­ska je štam­pa po­sma­tra­la Evro­pu kroz na­o­pa­ko okre­nut dur­bin. Kad je ovaj naj­zad kako val­ja upo­tre­bljen, bilo je ka­sno.

Dur­bin­ski ma­nir bri­tan­ske štam­pe naj­bol­je se vidi u ne­del­jni­ci­ma, no s bit­nom ra­zl­i­kom od evrop­skih. Dok u nemačkom ne­de­ljni­ku vi­di­te šta se sve za se­dam dana po sve­tu do­go­di­lo, u ju­go­slo­ven­skom čak i zašto – prem­da ne uvek i šta – iz en­gle­skog ćete sa­zna­ti uglav­nom šta se za tih se­dam dana nije do­go­di­lo. U stva­ri, možda i je­ste, samo se to En­gle­za ne tiče.

Džon Rid je o boljševičkoj re­vo­lu­ci­ji na­pi­sao Deset dana koji su po­tre­sli svet. Knji­ga je pro­ročan­ska. Ja se zbog tih de­set da­na ­još i da­nas tre­sem. Od Ri­da smo sa­zna­li mno­go o 1917. go­di­ni, ali malo o tome do­kle će ona mno­ge do­ve­sti. Ovde je, na sreću, reč o dru­gim da­ni­ma, dru­goj zemlji. Dana ima se­dam i oni ni­kog nisu po­tre­sli, jer se sve do­ga­đa u Bri­ta­ni­ji. Oni su ko­men­ta­ri­sa­ni u „San­dej Tajms“-u od 1. 2. 1987. na 88 stra­ni­ca, je­di­nog li­sta u Evro­pi za koji, iz­gle­da, rat još nije do­bi­jen.

Prvi svežanj sadrži naj­važnije ve­sti ne­del­je. Za­ključujem po tome što se sa­sto­ji pre­težno od re­kla­ma. Od domaćih ve­sti pri­o­ri­tet je dat ubi­stvu su­pru­ge te­ro­ri­ste Makklinčija, koju su dvo­ji­ca dru­gih te­ro­ri­sta izrešeta­li dok je ku­pa­la dete, i op­štoj za­bri­nu­to­sti za sud­bi­nu g. Teri Wajta, koga su ote­li treći te­ro­ri­sti dok je sa četvr­ti­ma pre­go­va­rao. Tu su i re­zu­lta­ti an­ke­te koji do­ka­zu­ju da En­gle­zi opa­snost od side sma­tra­ju ozbil­jni­jim držav­nim pro­ble­mom od ne­do­vol­jnog obra­zo­van­ja, ni­skih pen­zi­ja, sla­be na­rod­ne od­bra­ne i ne­si­gur­ne spol­jne po­li­ti­ke, ako ova po­sto­ji. Sa­zna­je­mo, ta­ko­đe, da su bra­de opet u modi. Pre­la­zeći kroz po­vest ljud­ske fi­zi­o­no­mi­je s lica sve­ti­tel­ja, pre­ko obra­za mu­dra­ca, na li­ko­ve ban­di­ta, i ob­rnu­to, dve najčuve­ni­je bri­tan­ske bra­de pri­pa­da­ju da­nas poretku. Cr­kvi bra­da g. Wa­jta, koji hoće da od vere načini svet­sku po­li­ci­ju, i vla­sti bra­da g. An­der­to­na, koji želi da od po­li­ci­je na­pra­vi svet­sku veru. Po­sle smr­ti Ka­r­la Ma­r­ksa, uzor-bra­da ne­re­da ­još se traži. Naj­sud­bo­no­sni­ja vest iz sve­ta je čin­je­ni­ca da su En­gle­skin­ju, gđu Hilari, u Ita­li­ji si­l­o­va­li po­li­caj­ci. En­gle­ze, koji ova­kve stva­ri ne­ra­do pred­u­zi­ma­ju i do­bro­vol­jno, za­pre­pa­sti­lo je si­lo­van­je. Ita­li­ja­ne što gđa Hil­ari o tome go­vo­ri otvo­re­no, a mene što je vest do­bi­la pred­nost nad teškoćama Re­­ga­na s ame­ričkim na­rod­nim pred­stav­ni­ci­ma i teškoćama Gor­bačova s ru­skim na­ro­dom. Na tako nešto ni­sam na­vi­kao. U našim no­vi­na­ma na pr­voj stra­ni možete pročita­ti samo šta se u tu­đi­ni zbi­lo s našim držav­ni­ci­ma. Za gra­đa­ne ili ne zna­te, ili sa­zna­je­te sa sed­me stra­ne, u opa­snom srodstvu sa sed­mom ru­pom na svi­ra­li.

U dru­gom svežnju domaći bi ko­men­ta­tor ve­ro­vat­no iza­brao ve­se­li­ju temu, ali­ ja, kao stra­n­ac, bi­ram čla­nak g. Bra­jena Wol­de­na o ne­mo­gućno­sti so­ci­ja­li­zma u Bri­ta­ni­ji. Zašto g. Wol­den drži da je so­ci­ja­li­zam ovde ne­mo­guć? Zato što u nje­ga niko ozbil­jno ne ve­ru­je. Čak ni so­ci­ja­li­sti. Bo­jim se da g. Wol­den ba­rem u dve tačke nije u pra­vu. Tačno je da u so­ci­jali­zam ne ve­ru­ju so­ci­ja­li­sti, ali ve­ru­ju – kon­zer­va­tiv­ci. U Bri­ta­ni­ji, za­pra­vo, u so­ci­ja­li­zam ozbil­jno ve­ru­ju samo ube­de­ni an­ti­so­ci­ja­li­sti. Oni ga se pla­še, pa je to ra­zum­lji­vo. A onda, ko kaže da je za po­be­du so­ci­ja­li­zma nužno da se u nje­ga ve­ru­je? Po­ne­kad je do­vol­jna samo po­be­da.

U svežnju posvećenom kul­tu­ri najz­načaj­ni­jom sma­tram od­lu­ku Bri­tan­skog mu­ze­ja da na ula­z po­sta­vi pro­vid­ne ku­ti­je za do­bro­voljne pri­lo­ge. U pod­ne su ku­ti­je već pri­lično pune i vi ste za­div­lje­ni en­gle­skim raz­u­me­van­jem za umet­nost. Ali, do­đe­te li rano iz­ju­tra, uhva­tićete mu­zej­ske činov­ni­ke kako no­vac si­pa­ju u ku­ti­je, u očigled­noj na­me­ri da vas na raz­u­me­van­je umet­no­sti ohra­bre. Iz­gu­bićete nešto od vere u čove­ko­vu ve­l­i­ko­du­šnost, ali ćete do­sta naučiti o nje­go­vom lu­kav­stvu, a možda i sačuva­ti ne­što para.

Po­sled­nji svežanj ne­del­jni­ka, po­svećen po­slov­nim no­vo­sti­ma i fi­nan­sij­skim po­slo­van­ji­ma, naj­de­blji je. To je ra­zum­lji­vo. U ka­pi­ta­li­zmu se, nažalost, lju­di još bave sti­can­jem do­bit­ka, a ne pro­na­lažen­jem načina da se po­kri­ju gu­bi­ci. Po­sled­nji način obez­beđenje ne­dav­nim so­vjet­sko-bri­tan­skim spo­razu­mom o na­kna­di štete bri­tan­skim držav­lja­ni­ma na­ne­te to­kom Ok­to­bar­ske re­vo­lu­ci­je. (Po meni, nešto jed­no­stra­nim jer ništa ne go­vo­ri o tome ko će štetu na­dok­na­di­ti Ru­si­ma.) En­gle­zi ažurno pri­javlju­ju svo­je zah­te­ve. Je­dan lju­bi­telj mu­zi­ke, na pri­mer, traži da mu se na­dok­na­di ula­zni­ca za kon­cert, koji se nije mo­gao održati zbog buke i ga­la­me pro­u­zro­ko­va­ne isto­vre­me­nim održavan­jem re­vo­lu­ci­je. Dru­gi očeku­je od­šte­tu za tri ri­blje kon­zer­ve, što su mu ih ne­o­vlašćeno po­je­li mor­na­ri Cr­no­mor­ske flo­te, pri­li­kom juriša na Zim­ski dvo­rac.

Neko ova­kav zah­tev može naći po­ma­lo pre­tera­nim.

Ja ga na­la­zim – pre­sud­nim.

Kome nije sta­lo do jed­ne ku­ti­je sar­di­na, ni­kad neće otvo­ri­ti ni­jed­nu fa­bri­ku za nji­ho­vu pre­ra­du. A svi zna­mo šta to znači.

 

Monday, August 16, 2021

Sabrana pisma iz tuđine 47 deo

 

Sabrana pisma iz tuđine 47 deo, Laguna, Copyright © Borislav Pekić

NEMA PRO­BLE­MA!

Osim štampe koja živi od ja­kih osećanja, na pre­te­ra­no­st­i­ma i stal­no u alar­man­tnom stan­ju, En­gle­ska je zem­lja u ko­joj se teškoće pot­cen­ju­ju, zem­lja gde stva­ri mogu biti i očajne, ali ma­lo­kad – ozbil­jne. Do kri­za, na­rav­no, do­la­zi. ali njih pri­mećuje samo opo­zi­ci­ja. Za vla­du, po pra­vi­lu, kri­ze ni­kad nema, i sve teče do­bro. Vla­da kri­zu ot­kri­va tek kad iz­gubi iz­bo­re i pređe u opo­zi­ci­ju. Pre­u­zevši upra­vu opo­zi­ci­ja, u me­đu­vre­me­nu, na­jed­nom otkri­va da je sve u redu. Tako se Veli­ka Bri­ta­ni­ja na­la­zi u ne­o­bičnom ali za­hval­nom položaju zem­lje u ko­joj je uvek i jed­no­vre­me­no i sve do­bro i ništa ne va­lja. Ova bla­gotvor­na na­stra­no­st raz­u­me se, moguća je samo u par­la­men­tar­nim režimi­ma, gde je vla­da uvek tu da uprav­lja na naj­bo­l­ji mogući način u na­ci­o­nal­noj isto­ri­ji, a opo­zi­ci­ja uvek tu da nje­nu upra­vu u toj is­toj isto­ri­ji sma­tra – naj­go­rom. Tamo gde zva­nične opo­zi­cije nema, u tre­nu­ci­ma kri­ze vla­da po­ne­kad ima kra­jnje nesrećnu i njenoj op­ti­mi­stič­koj pri­ro­di ne­pri­me­re­nu dužnost da sama na tu kri­zu ukaže. Da u ne­ku ru­ku bude – opo­zi­ci­ja sa­moj sebi.

U ta­kvom se položaju na­la­zi da­na­s ju­go­slo­ven­ska vla­da. S au­ten­tičnim opo­zi­ci­o­nim žarom uočava ona na sve stra­ne teške pro­ble­me i sa opo­zi­ci­o­nom upor­nošću upo­zo­ra­va da se bez nji­ho­vog ra­di­kalnog rešavan­ja iz kri­ze neće izaći. Za nju, da­kle, kao da, osim pro­ble­ma, nečeg dru­gog i nema.

A za na­rod? Šta je s na­ro­dom?

Za na­rod, iz­gle­da, pro­ble­ma nema. Op­ti­mi­stička, sa­mo­po­u­zda­na, ve­dra tvrd­nja: „Nema pro­ble­ma!“ na­la­zi se na svačijim usna­ma. Nema pro­ble­ma u kući, na po­slu, u rad­nji, u tram­va­ju, na pi­ja­ci, kod le­ka­ra, čak i na gro­blju. Ni tamo nema pro­ble­ma.

Iz­ne­nađen sam bio, pa i za­pre­pašćen. No­vi­ne, vla­da i nje­ni ne­zva­nični opo­nen­ti, pa i ti isti građani, sva­ko­dnev­no su me uve­ra­va­li u ono što sam i sam vi­deo i ose­tio – da je ze­ml­ja u ozbil­jnoj mo­ral­noj, po­li­tičkoj i eko­nom­skoj kri­zi, pri čemu je je­di­na vi­dlji­va raz­li­ka između vla­de i nje­nih ne­pri­zna­tih opo­ne­na­ta bila u tome što je vla­da hte­la tu kri­zu i dal­je sama da rešava, a opo­nen­ti su sma­tra­li da bi za taj po­sao bio bol­ji neko dru­gi. Pa ni to, stvar­no, nije bio neki pro­blem. Vla­da ­je i dal­je pro­dužila da se bavi kri­zom, opo­nen­ti i dal­je na­sta­vi­li da ovo bav­ljen­je sma­tra­ju pro­mašenim.

A na­rod? Šta je s na­ro­dom?

On je svu­da oko mene i dal­je go­vo­rio: „Nema pro­ble­ma!“

Za vre­me mog bo­rav­ka kri­za po­sta­je još du­blja. Ju­go­sla­vi­ja stiže na počasno me­sto svet­ske in­fla­ci­je, a nje­ni građani ula­ze u eli­tu ne­za­po­sle­no­sti. Državni dug le­de­nu sen­ku baca na rad naših unu­ka, na­ci­o­nal­ni su od­no­si u naj­man­ju ruku ne­ja­sni, in­te­re­si fe­de­ral­nih je­di­ni­ca pri­lično ja­sno pro­ti­vurečni, iz­ve­sna bazična načela i prok­la­mo­va­ni cil­je­vi na­la­ze se pod sum­njom, a dugo za­ne­ma­ri­va­ni pro­ble­mi go­mi­la­ju se do za­strašujućih raz­me­ra.

A na­rod? Šta je s na­ro­dom?

On još uvek iz­go­va­ra mi­ste­ri­o­znu ne­ga­ci­ju ko­joj po­svećuje­mo ovaj ko­men­tar. Za nje­ga i dal­je:

„Nema pro­ble­ma!“

Da shva­tim šta se, za­pra­vo, de­ša­va, u čemu je pro­blem tog ne­man­ja pro­ble­ma, bio je do­vol­jan i prvi dan u Be­o­gra­du, ali ja ni­sam raz­u­meo nje­go­vu poru­ku i pod­u­ku. Na­ja­vio sam pri­ja­tel­ju Živo­ra­du do­la­zak. „Nema pro­ble­ma“, re­kao je, „re­zer­vi­saću sobu u ho­te­lu“. So­ba ­je re­zer­vi­sa­na, ali u njoj ni­sam spa­vao ja. U njoj je već spa­vao stra­nac koji je do­pu­to­vao ne­ko­li­ko sati po­sle mene, ali je od mene bio ne­ko­li­ko puta bo­ga­ti­ji. „Nema pro­ble­ma“, re­kao je Živo­rad, „naći ćemo dru­gu“. Nije bilo pro­ble­ma, ali ni sobe. „Nema pro­ble­ma, spa­vaćeš kod mene,“ re­kao je Živo­rad. Ni­sam kod nje­ga spa­vao, jer ­je kre­vet za­u­zeo rođak sa sela, a kadu Živo­ra­do­va svi­nja. „Nema pro­ble­ma“, re­kao je Živo­rad. „I nema“, re­kao sam sada ja i otišao u ka­fa­nu, gde je je­di­ni pro­blem bio do­zva­ti kel­ne­ra. Kad sam naj­zad poručio supu, i tog je pro­ble­ma ne­sta­lo. „Nema pro­ble­ma“, re­ka­o ­je kel­ner i do­neo mi ko­ba­si­ce. Kad sam ga za­mo­lio da ih za­me­ni za poručenu supu, re­kao je da nema pro­ble­ma i ni­kad ga više ni­sam vi­deo.

Pot­pu­no sam raz­u­meo šta se dešava, u čemu je pro­blem tog uni­ver­zal­nog od­su­stva pro­ble­ma, tek kad sam sa­hran­ji­vao rođaka. Iz­ra­zio sam pre­ci­zne želje po­ro­di­ce u po­gle­du sa­hra­ne i u po­greb­nom pred­u­zeću mi je rečeno: „Nema pro­ble­ma.“

Ne znam da li ih je bilo. Ni­sam hteo da gle­dam kako noga mog rođaka viri iz san­du­ka i pre sa­hra­ne ot­pu­to­vao sam za En­gle­sku. Ovde ima pro­ble­ma. U slučaju mog mr­tvog ro­da­ka, on bi se ovde sa­sto­jao u tome da mu noga ne viri iz san­du­ka.

Ima i dru­gih pro­ble­ma. Oni se. na­rav­no, ne rešava­ju, tako da­le­ko nije nužno ići, ali se pri­zna­ju. Niko ne veli da pro­ble­ma nema. Tvr­di se ­jed­ino da nema rešenja. I u tome kao da se vla­da i gra­đa­ni Ve­li­ke Bri­ta­ni­je slažu.

Kod nas, me­đu­tim. ta­kve slo­ge nema. Vla­da tvr­di da pro­ble­ma ima. Ja ­joj se, s iz­ve­snim stra­hom da ne bu­dem optužen za ula­gi­van­je režimu, pri­družujem. Mi­sl­im čak da možda, osim pro­ble­ma, ničeg drugog i nema. Na­rod. u me­đu­vre­me­nu, tvr­di „Nema problema!“. Teško je pred­vi­de­ti ko će kog ube­di­ti. Vla­da, doduše, ima vlast, ali na­rod duže tra­je. Vla­da, ta­ko­đe, za pro­ble­me ima i neka rešenja, ali kako na­rod nema pro­ble­ma, ne vi­dim kako će se ona pri­me­ni­ti. Osim ako se ne shva­ti sta­ra isti­na:

da je uvek naj­veći pro­blem na­rod.