Sunday, August 31, 2008

Pismo br. 10 Ljiljani

Pismo br. 10 Borislava Pekića Ljiljani

Beograd, 10. 7. 1970.

Mila moja mačkice, zlato moje,
danas je tačno mesec dana od kako si otišla, i ovaj datum dođe kao neka vrsta mesečniće našeg privremenog rastanka. Ja ne znam je li tebi vreme brzo ili sporo prošlo, meni ne znam, međutim, uopšte kako je prošlo – sve to vreme istovremeno mi je bilo brzo, ispunjeno događajima, radom, napetošću, ali istovremeno beskonačno sporo.

Svaki pojedini sat bio je dug, ali svi zajedno sada mi izgledaju kao nešto što je u magnovenju proteklo. Dan još kojekako prođe, ali noć je beskonačna, kada mi pođe za rukom da radim, to je češće, onda je sve u redu, međutim, ako nisam za rad oran nesanica me grozna muči. Borislav Pekic Exhibition Brochure 2000Konačno ću morati da pronađem neko efikasnije sredstvo jer sva koja imam su potpuno bezazlena i namenjena ljudima sa čvršćim nervnim sistemom i onima koji imaju samo prolazne tegobe sa snom. U tim trenucima mislim o svemu i svačemu, ponešto zapišem, sklopim, skiciram, pomalo čitam, pročitao sam ponovo neke knjige koje su mi se nekada svidele, nekada vrlo davno još u gimnazijsko doba pre zatvora.

Na primer Učenik Gerber je apsolvirao i čuvenu memoarsku knjigu Ernst Tolera Jedna mladost u Nemačkoj. To su izdanja u predratnom Nolitu, izrazito socijalna levičarska literatura, pogotovu knjiga Tolerova, njeni najzanimljiviji delovi govore o revoluciji u Nemačkoj, pobuni spartakista, itd.

Pisana je priprosto, a i prevedena još gore, verovatno. Međutim, to i nije književnost, nego neka vrsta autobiografije, pisana na brzinu. Tata Tolera, koji je bio revolucionarni ministar, itd, poznaje lično, upoznao se s njim kad je ovaj dolazio pre rata u Crnu Goru. Mali je i ćopav, kaže. Ništa od čoveka.

Knjiga je, međutim, vrlo zahvalna za svakoga koji istoriju ne želi da posmatra kao šemu nasilno podvrgnutu unapred izabranim ideološkim koordinatama.

Te knjige sećanja, memoara, knjige dokumenata, pa i romana iz jednog doba, dnevnika i novina, mnogo više kažu pametnom i savesnom čoveku od svakog udžbenika istorije, kao što teško da ima Istorije koja bi se u autentičnosti mogla takmičiti sa knjigama braće Gonkur o Francuskoj revoluciji.

Tako ta nemačka predratna revolucija, socijaldemokratska, socijalistička, pa komunistička (uz međusobne obračune) izgleda sasvim drukčije u zapisima učesnika, pa i tako aktivnih kao Toler, koji je bio optužen za masakriranje belih zarobljenika, nego u istorijskim rezimeima, statistikama i tako dalje.

Svima koji se zanimaju politikom, naročito onom aktivnom, preporučio bih da pored studija teorije obrate malo pažnju na njenu p r a k s u , pri tome ne mislim na praktično delovanje, već na uzimanje u obzir tuđe prakse i tuđih iskustava izraženih u takvim knjigama.

Ova saznanja pružiće im nužnu ravnotezu svakom fanatizmu, svakoj uskogrudosti, ma kakav alibi imali i ma u čije se ime ispoljavala; ona jake osobe neće otrgnuti od idealizma koji je neophodan da bi se čovek b a v i o drugima (to je zapravo politika), ali će ih srećno lišiti isključivosti i uvesti u svet DILEME JEDINO MOGUĆ ZA MORALNO I INTELEKTUALNO BIĆE. Bez dileme nema ni prave ljudske akcije, ni prave ljudske odgovornosti za posledice svog delovanja.

(Zašto se recimo ljudi tako teško, gotovo nikako oslobađaju svojih zabluda? Zašto po svaku cenu ne pristaju da se menjaju, dakle razvijaju? Zašto nemaju hrabrosti, zato što su pogrešno vaspitani, pa im se čini da je i odanost nekoj zabludi časna.

Oni podsvesno znaju da bi se priznavši svoju pogrešku, svoje pogrešno opredeljenje – a pogotovu ako su iz njega proistekle nesreće po druge – našli u duhovno izgubljenom položaju, na milost i nemilost prepušteni osećanju krivice i uzaludnosti ko zna koliko godina svog života.

A ko bi to mogao da podnese? Stoga će svoju zabludu rađe odvesti do krajnjih pa i apsurdnih konsekvencija nego što će je priznati iz toga izvlačeći aktivne konsekvencije.)

O tome ću nastaviti drugom prilikom, a sada najpre malo o meni, zatim o tebi.

Posle Isakovićevog i Selimovićevog proznog priloga, izaćiće u Elle Mihailovićev i moj (na 20 strana odlomak iz romana) pod komercijalnim nazivom “Majstori jugoslovenske proze” (ču'š majstori). To uređuje Jurišević. Uz to ide (!) preko cele strane umetnička fotografija pisca u boji. Ja ću zamoliti da je ćušnu u ćošak a da mi prostor ustupe za tekst.

Pristao sam, jer ću, kako kažu dobiti za to oko 200 000 dinara. Takođe sam pripremio odlomke za druge listove i časopise i to će sve izaći do Sajma knjiga. Prilog sam dao na Krnjevićevu molbu i KN. Kad u njima može Tanasije pesme da objavljuje što bih se sada ja pravio pametan!

Ako to izađe poslaću ti, ja se nadam doneti. Ali sve je to još neizvesno. Mi moramo, mila, da budemo na sve spremni, tek mesec dana je prošlo, teško nam je, ali drugi su bili u goroj situaciji pa su isplivali. Sad čini mi se sve od tebe zavisi, od tvoje izdržljivosti, u stvari od tvoje žrtve.

Sad ću da ispišem izvestan broj pitanja o kojima bih voleo da razmisliš, pa da se o tome malo preko pisama porazgovaramo. Ne moraš smesta odgovoriti, ali kako dođeš do nekih zaključaka ili nekog mišljenja.Oni su pod brojevima, pa te molim da mi pod istim brojevima o tome pišeš. (Knjigovodstvo mora biti uredno i pregledno – rekao bi moj Arsenije!)

1. Bez obzira na naše nade mi se moramo pripremiti za mogućnost da ja ne budem tamo kada Maca pođe u školu, početkom septembra, a posebno što ona ipak bar mesec dana ranije mora otići zbog aklimatizacije i adaptacije. Mi moramo imati za taj slučaj spremnu varijantu. I to što ranije.

2. Voleo bih da mi malo više pišeš o kancelariji, o tome šta radiš, kako se za posao spremaš, gde vidiš teškoće. (Uzgred Mama je razumela da ti tamo sama kupuješ papir na kome radiš, ja sam je ubeđivao da je to apsurdno, drugo je pribor, a drugo papir, ali je ona ostala pri svome, kaže – ti si tako pisala – pa sam i ja kod zdrave pameti počeo da sumnjam, mada mi to izgleda nemoguće i savršeno smešno.) Da li radiš nešto interesantno?

3. Ovo nemoj shvatiti kao šalu, i insistiram na tome da vidiš kako tamo stoji sa onom kozmetičkom negom koju si ovde uzimala, “koliko to košta”, ovde mislim na stvari koje ti sama ne možeš da obaviš. Ako mi ne odgovoriš, ja ću o tome ponovo pisati, budi ubeđena.

4. Problem Macine škole.

5. Problem kuće u načelu – krajevi koji u obzir dolaze, vrste kuća (podrobnije nego što si pisala), uslovi, način kupovine, problemi u vezi sa tim, itd. To je spojeno sa pitanjem kojeg sam već postavio oko uzimanja privremeno nenameštenog stana i doseljavanja stvari.

Za sada to bi bilo sve. Ja takođe o tome razmišljam na osnovu obaveštenja koja od tebe primam, ali ona su još uvek nedovoljna za neko mišljenje. Doduše tek si stigla, nemoguće je sve to ujednom obaviti. Smatram da je, međutim, naročito važno sve to povezati sa problemom Mace, naročito u slučaju da ja ne stignem tako brzo.

Napolju opet pada kiša i omorina je. To mu dođe kao jedna više muka. Uvek mislim da sam već oguglao na neprilike, ali nisam: znači još mogu biti natovaren!

Moram prekinuti. Sada ti kako vidiš pišem skoro svakog dana. Svi te vole i ljube, mama ti je juče pisala, moja najdraža srećo, jedina moja ljubavi, volim te tvoj jedini Duško.

Saturday, August 30, 2008

Pismo br. 9 Ljiljani

Pismo br. 9 Borislava Pekića Ljiljani

Beograd, 9. jul 1970.

Mila moja,
danas sam primio dva tvoja pisma, jedno od 29og koje si pisala u subotu i nedelju a drugo od 1og jula. Pitam se čemu avionska pošta ako pisma putuju od devet do jedanaest dana ovamo i koliko bi išlo obično pismo vozom. To verovatno ne bi nikada ni stiglo. U 17. veku na tim relacijama poštanske kočije čiji su se konji smenjivali na svakoj postaji išli su dan manje. Treba naravno uzeti u obzir količinu prepiske ali i srazmerno ili gotovo srazmerno povećanje poštanskog osoblja.

Svako tvoje pismo čekam sa žudnjom. Ovde se pošta deli ujutro u osam i popodne u dva. Bez obzira kada legao ja se u osam budim da vidim imali li što, iako znam da tvoja pisma obično stižu u dva.

Rembrandt_Meditation

Obradovao sam se kada sam video da si koliko se to može u tvojim prilikama vikend provela prijatno. Odlomci romana o kome pišeš štampani su i kod nas, ja sam ih čitao a sada pokušavam da nabavim knjigu. Literarno uzevši Solženjicin nije još ponovio čistotu i snagi Ivana Denisovića, tako se bar tvrdi, a tako sam i ja mislio.

Međutim, treba uzeti u obzir da se on u novim romanima s više manje uspeha ogleda u složenijem pristupu temi koja u osnovi ostaje uvek ista i ima snažno političko obeležje. Meni pomalo kod njega smeta izvesna jednostranost, to je potpuno realistična škola, osim toga, ako za to prevodi nisu krivi, stil mu je dosta nebrižljiv.

Samo genijalni pisci mogu na to da se ne obaziru, i to samo u nekim knjigama. Tako rđavo pisana knjiga, na primer, su Poniženi i uvređeni Dostojevskog. Ja sam rekao r đ a v o pisana, ne rđava. Kod svakog drugog pisca između ta dva pojma stoji neizbežni znak jednakosti. Modernim piscima danas i lektori stoje na raspolaganju, ako znaju svoj posao.

Nisam očekivao da će ti se kraj u kome stanuješ dopasti, a onda sam se setio da je to Harrow, i da smo mi kroz njega prolazili, i sada verujem. Uostalom London je tako sazdan da se sve to smenjuje, širenjem je obuhvatao stara prigradska naselja koja su sačuvala nekadašnje oblike. U takvom jednom naselju trebalo bi naći kuću.

Kada sam čitao o odlasku u crkvu, podsetila si me na one usamljene devojke u megapolisima o kojima znamo iz povremenih reportaža i romana – sve dok su u kancelariji one kako tako žive, ostatak vremena je crna čamotinja i čekanje nekog poznanstva, nekog izlaska, nekog doživljaja koji bi taj krug ćutanja razbio bar za nekoliko sati. Stvarno mora biti da se i Milanka tako osećala.

(Da ne zaboravim, ovde je Cvike, dobio sam od njega preko Malajničke ceduljicu, pa ćemo se ovih dana sresti.)

Dobro je što si Maci skrenula pažnju na neke stvari. Stvar rukopisa nije samo estetička, već i znak pažnje i poštovanja. Ona nije toliko mala koliko je alamunjasta. A mi smo opet na žalost za sada u takvim neprilikama da na sve ne možemo pažnju da obratimo.

Čitajući oba tvoja pisma, u stvari najviše ono od 1og jula (to je sada kako vidim pismo od 30. juna) primetio sam da mi baš i ne daješ odgovore na pitanja koja postavljam. Koliko novaca imaš to pojma nemam. Danas sam se odlučio da sutra telefoniram Oneliju i pitam je li poslao novac. Sve dok on stigao ne bude neću biti miran, mada znam da to ne vredi, jer ti taj novac nećeš hteti da koristiš. U svakom slučaju, zlu ne trebalo, dobro ga je imati.

Takođe sam te pitao nešto u vezi sa Macom, pogledaj to pismo ponovo. Možda je moje pitanje deplasirano, ali iako sam studirao psihologiju, ja se u takve stvari dosta slabo razumem.

Molim te zlato moje kada pišeš obrati pažnju na te tačke iz mog pisma koje zahtevaju ili direktan odgovor ili razgovor.

Ja sam malo umoran, jer idem iz posla u posao, ali s druge strane ne bih uopšte sve ovo mogao da izdržim da nemam ovakav posao. Da radim do dva, a posle da brinem, to doduše i ovako činim u dnu duše, ja ne znam šta bih činio.

Noćas sam smislio jednu radio dramu. Ispričaću ti je, mada još nema naslova i nije precizno urađena, ali ćeš smisao razumeti. Događa se u jednom bolničkom vrtu za koji nešto kasnije saznajemo da je vrt ludnice. Upoznaju se stari i novi bolesnik. Njihov je razgovor i ludački (na onaj poetski način) a i realan u smislu ispovesti.

Novi bolesnik je policajac koji pati od fiks ideje, svuda vidi krivce. On je radio u centru, na dosijeima, nikada one koje je progonio nije video i delovao je samo na osnovu dokumenata, izveštaja i dostava i tako je svoj posao do čudovišnih razmera doveo.

Naročito se na jednog čoveka okomio, kojeg takođe nikada nije video i sada opisuje kako je oko njega sadistički pleo omču, kako ga je dao uhoditi, psihološki mučio, plašio, provocirao, itd. Onaj drugi stari pati, međutim, od obrnute manije, ne da goni nego od MANIJE GONJENJA, njega je u ludnicu oterao strah da ga uhode, da mu preti opasnost, da su svi protivu njega i da ima jedna osoba koja mu o glavi radi.

On priča šta mu se sve događalo i iz toga na delikatan način vidimo da su to zapravo ŽRTVA I POLICAJAC koji se ne poznaju, ali koji su na neki način čitav život bili povezani i eto najzad dospeli u ludnicu, normalnim putem, najpre žrtva a onda i progonitelj. Oni ovde postaju dobri prijatelji ne shvatajući međusobno identitete (prenoseći svoje sumnje na druge ludake).

To je naročito groteskno ako čujemo da se razvitku bolesti kod Starog MANIJA GONJENJA PRETVORILA U MANIJU PROGONITELJSKU jer on ima fiks ideju da svog mučitelja ubije ako ga ikada sretne, a kod Novog obrnuto: on tvrdi da ga je onaj neprijatelj u ludnicu oterao. Moto drame je: “Neka Bog pomogne i onome koji goni i onome koji beži”.

Došao mi je Boro Krivokapić, pa moram da prekinem. Šest je sati i odmah bacam pismo na poštu.
Ljubavi, volim te, budi hrabra, imaj strpljenja i zbog mene i zbog naše Mace. Sutra ti ponovo pišem.
Uvek i jedino tvoj Duško

Friday, August 29, 2008

Predgovor za „Atlantidu“- 2. deo

Predgovor za epos „Atlantida“ Borislav Pekić, objavio IKC „Solaris“ d.o.o., Novi Sad; priredila Ljiljana Pekić (1. deo Ovde)

Definitivna pobeda hrišćanstva zadugo pokopava mit o Atlan¬ti¬di. Zamenjuje ga Eden, judeohrišćanski raj – na Istoku. (Ne zabora¬vi¬mo da je sve do tog vremena antički raj bio na Zapadu, pa je tamo izvan Herkulovih stubova, smeštena bila i Atlantida.)

Kontroverza se s renesansom ponovo raspiruje te od tada do da¬nas producira hiljade teza, knjiga, predloga, dokaza i protivdokaza, sve do prvog ozbiljnog rada na tu temu, 1982, Atlantis-antedilu¬vi¬jal¬ni svet Ignatiusa Donnely-ja.

Vermeer-Earth Globe

Izgubljeni kontinent ne samo što je smešten u gotovo svaki ku¬tak zemlje i mora zemljinog globa, pa i najbizarniji, nego je često me¬njao ime, dok se, najzad, nije pretvorio u pacifičku Lemuriju ili zemlju Mu, sa stanovnicima malo sličnim čoveku.

(Kako Lemure niko video nije, niti o njima ima pisanih svedočanstava, opisa su se pri¬hvatili okultisti. W. Scott-Elliot u Izgubljenoj Lemuriji opisuje pro¬sečnog Lemura kao zanimljivo stvorenje, s izgledom zubatog mra¬vo¬jeda, petnaestak stopa visoko, s trećim okom na zatiljku i spo¬sob¬nošću da ide natraške. Nisam znao šta bih sa tom sposobnošću za¬po¬čeo, pa sam ostao na atlantiđanskom čoveku kao antropološkom junaku priče.)

Pa ipak, dve su lokacije ostale primarne. Jedna u Egejskom Me¬di¬teranu, za koju se prilično neuspešno htelo da se poklopi s pro¬sto¬rom i vremenom nejasne Minojske protogrčke civilizacije, i druga – Atlantska, koja se i danas smatra najverovatnijom.

Ako je Atlantida uopšte verovatna, razume se. I bez obzira da li je bila baš – rajska. Atlantida nipošto ne mora biti raj da bi egzi¬sti¬ra¬la. I mi postojimo, a od raja smo prilično daleko. Uostalom, Platon je kao raj i ne shvata. Inače je ne bi pustio da vodi osvajački i istreb¬lji¬vački rat, vrlo nalik na istorijske ratove dokazanog sveta. Stoga sam bio slobodan da ponudim svoju lokaciju.

Vratio sam se izvornom Platonovom tekstu, koji je, u nestrplji¬vo¬sti traganja za Atlantidom, izgleda, zaboravljen. U Timeju sam pročitao sledeću tvrdnju: Bilo je i biće mnogo uništenja čovečanstva izazvanih različitim razlozima…

Platon govori o Atlantidi kao sve¬tu, a o Atlantiđanima kao o čovečanstvu. On takođe veli da je neka¬da nastavala zemlju najplemenitija rasa ljudi koja je ikada živela… Ne kaže kontinent ni ostrvo, nego kaže – zemlju.

Zato sam Atlantidu smestio širom zemljinog šara i učinio je – sve¬tom, postigavši istovremeno da se ne zamerim pristalicama nijedne druge lokacije, jer su ovim solomonskim rešenjem sve podjednako zadovoljene.

U svakom slučaju, čudne se stvari događaju s nekim od onih koji žure da svet o njoj obaveste. Solon se vraća iz Egipta da Grcima sa¬opšti poruku egipatskih sveštenika iz Hrama boginje Nat, kako oni Egipćani, Grci pogotovu, nisu prvi ljudi na svetu. Nikad im to ne sa¬opštava, umire naprasno, a započeti se manuskript gubi. P

laton ne do¬vršava Kritiju, prekida knjigu u pola rečenice koja se odnosi na Atlantidu i njenu propast. Zevs je sazvao bogove da se o njenoj sud¬bini dogovore. Ne znamo šta je na tom skupu dogovoreno. Tajne bogova nisu za izdavanje. Ali znamo posledice dogovora: u jednom danu i noći Atlantida je potopljena.

Kakoje moguće da antički pisci, i kada se njome bave, kažu malo, a govore nejasno? Herodot do dosadnih pojedinosti opisuje svaku helensku pobedu, ali najveću, najsudbonosniju, važniju od pobede nad Persijancima, uopšte ne pominje. Tukidid u Arheologiji o njoj ne veli ni reči. Izokratos ni reči, Elius Aristid ni reči…

Zar je logi¬čno, sa isključenjem indiskrecije sveštenika Saïsa, apsolutno ćutanje Egip¬ćana o najmoćnijoj imperiji sveta? Ljudima kojima možda zahva¬lju¬ju bogove i piramide?

(Ako se ne primi minojska identifikacija Atlantisa s ostrvom Krit, a takav se malo verovatni Krit poistoveti s još neizvesnijom i tajanstvenijom zemljom Keftijom, pomenutom prvi put u manuskriptu Opomene Ipu-Wera iz XX dinastije, 1350–1100. pre H.)

Zar ne mislite da tu nešto miriše na ono što bi Englezi nazvali covering up, a mi – prikrivanjem?

Nesporazumi oko Atlantide bez sumnje će se nastaviti sve dok traje naša potreba za jednim boljim svetom. Atlantida će i postojati i neće postojati. Svi želimo da nekog raja negde ima, makar osobno ni¬kad do njega ne dospeli. Pouzdanost da možemo dospeti ako se po¬trudimo, dovoljna je da taj raj u svojim snovima održimo.

Ne zaboravimo, u međuvremenu, da su se profesionalni arheo¬lo¬zi, naučni „fariseji i književnici“, naslednici duha skepse koji se ru¬gao Hristu, da ga na kraju, po običaju sumnje, prepusti mržnji i raspne, smejali Heinrichu Schliemannu kad je u potragu za Trojom pošao s Homerovom Ilijadom pod mišicom. Schliemann je Troju našao tamo gde je od Homera ostavljena.

Na isti je način sir Arthur Evans otkrio Minotaurov lavirint u Knososu. Odiseja je, kao što ćemo u ovoj knji¬zi videti, pomogla da nađemo ne samo Nestorov Peščani Pil, nego i kadu u kojoj se kupao itački princ Telemah.

Možda je umetnost dublji depo memorije od ljudskog pamćenja, a imaginacija u traganju za istinom korisnija od naučne uzdrža¬nosti?

Ali imaginacija nije potrebna samo piscu koji vas čeka iza busije ovog naslova. Potrebna je i – vama.

Ako je nemate, manite knjigu!

Thursday, August 28, 2008

Predgovor za „Atlantidu“- 1. deo

Predgovor za epos „Atlantida“ Borislav Pekić, objavio IKC „Solaris“ d.o.o., Novi Sad; priredila Ljiljana Pekić

„Bilo je i biće mnogih uništenja čovečanstva…
i ono će kao dete morati da otpočinje uvek iznova, ne
znajući šta je bilo pre njega…“

Platon: Timej


„O Solone, ti znaš da je zemlju nekad
nastavala najpravednija rasa ljudi koja je
ikada živela… Golema beše snaga koju su
bogovi dali izgubljenoj Atlantidi…“

Platon: Kritija

Disdareva kula-Kalemegdan

PREDGOVOR

„Dužnost nam je da sledimo maštu bar koliko poštujemo očigled¬nosti realnog sveta od kojih živimo. Jer, istina ima najviše izgleda da bude negde gde se naša mašta i tuđa realnost ukrštaju…“

B. Pekić: Atlantida naših nada, esej

Atlantida je odavno mogla biti napisana. Ideja za nju prethodila je temi 1999, ali, kao što u ovom poslu biva, okolnosti mimo auto¬ro¬ve volje upravljaju književnim redosledom češće nego što se mi¬sli. Zato Atlantida sledi 1999, umesto da joj prethodi.

Ali, kako obe knji¬ge pripadaju podvrsti antropoloških eposa koji se ne bave ovim ili onim čovekom, već homo sapiensom uopšte i njegovim izgle¬di¬ma u okviru jedne kosmološke sheme, poremećaj u redosledu se ne oseća kao naročita smetnja.

Naravno, dosledan antropološki epos ne¬mo¬guć je, kao što nije moguć čovek kao takav. Čovek kao takav uvek je, ba¬rem u književnosti, ovaj ili onaj – lik. U mom slučaju, to je izvesni John Carver (Howland), potomak engleskih puritanaca koji su na je¬dre¬njaku „Mayflower“, godine 1620. kao prvi doselje¬nici stupili na tle Amerike.

Zagonetkom postojanja ili nepostojanja Atlantide, njenom lo¬ka¬ci¬jom ako postoji, njenom sudbinom ako je postojala, i njenim antro¬po¬loškim značenjem u oba slučaja, postojala ili ne, bavio sam se odavno. Nisam nikad mislio da o tome pišem roman. Na umu sam imao amaterski esej – napisan, uostalom – koji ću, bez ambicija, pri¬dodati masovnom groblju knjiga na temu izgubljenog kontinenta.

Onda sam imao san koji se ovog predgovora ne tiče, i iz njega shvatio da moram napisati roman. I tako već ulazimo u tajnu. A tajne se ne ispovedaju.

Knjigu, međutim, nisam napisao ni protiv volje ni bez volje. Na¬dam se da će čitalac to osetiti. A ni bez izvesnih ambicija koje me pri pisanju Besnila nisu opterećivale. Ambicije su se odnosile na umet¬ničku analizu naše indomašinske civilizacije, koja mi se u mno¬gim aspektima, ne tek istorijski već i aktuelno, nije činila ljudskom. Dovoljno je bilo intenzivan osećaj alijenacije uzdići do alegorijske hi¬po¬teze i temelj romana bio je postavljen.

Zato je u ovoj knjizi žudnja za Atlantidom stvarna. Možda je stvar¬na i Atlantida. Njena bi obnova možda takođe mogla biti stvarna, premda su za sada izgledi ništavni. Sve je ostalo – fikcija. Ali fik¬ci¬ja koja se, gde god može, oslanja na realnost dokumenta.

Ideja Atlantide je, nesumnjivo, potekla iz potrebe za rajem. Kako se postojanje raja, u paklu ljudske stvarnosti, nije moglo dokazati, morali smo ga tražiti u nečemu što je postojalo, pa se iz izvesnih raz¬loga izgubilo. Takav je biblijski Eden, raj na istoku.

Takvi su iz¬gubljeni rajevi svih rasa, naroda, plemena. Sekhet-Aaru Egipćana, Eli¬sejska polja Grka, keltski i galski Avalon/Abalusi/Abalonia, aste¬čki Aztlan, starohindusko Belo ostrvo, Zlatni krajevi istočnih legen¬di, da ne nabrajamo sva mesta koja smo birali da im posvetimo svo¬je nade, izneverene na svim drugim mestima na kojima smo živeli.

Atlantida je najpoznatiji među njima. Većinu podataka o njoj, koje sve dugujemo Platonu, kao i šta ti podaci nude nauci i ima¬gi¬na¬ciji, naći će čitalac u samoj knjizi kao integralan deo naracije. Ovde bih dodao samo nekoliko činjenica i nekoliko sumnji.

Platonovu tezu, iznetu u dijalozima Timeju i Kritiji, odbacio je nje¬gov učenik Aristotel, optužujući ga da je Atlantidu izmislio, a po¬tom je, kad s njome nije znao šta da radi, što se piscima događa, jed¬nostavno potopio, slično postupku književne deus ex machine he¬len¬skih tragedija. Ali je prihvata Cantor (335–275. pre H.).

Pominju je Strabon prilikom komentarisanja tekstova istoričara Posidonija, dva veka docnije, i Diodorus Siculus, oko 30. AD, u 3. knjizi Isto¬ri¬je sveta. Atlantidu beleže Plinije Stariji u Istoriji prirode (77. AD) i Jevrejin Filon u Večnosti sveta.

Nalazimo je kod Plutarha kad u okvi¬ru Životopisa govori o Zakonodavcu Solonu koji je priču o Atlan¬tidi doneo iz Egipta oko 600. pre H. O njoj u V veku AD raspravlja Proclus u komentarima Platona i poslednji veliki rimski istoričar, Ammianus Marcellinus.

Ovde se moramo zaustaviti i izdvojiti filosofa Origena. Platonov izveštaj o ratu Atlantiđana i Atinjana interpretira on kao sukob do¬brih i rđavih demona, anticipirajući ideju koja je u ovoj knjizi knji¬žev¬no primenjena u obliku globalne alegorije.

Numenius mi je ta¬ko¬đe pomogao, jer je taj rat nazvao borbom duša i tako u fizički svet legende o Atlantidi uveo pojam koji me naveo na smelost da tajni rat Atlantiđana i njihovih robota shvatim kao – rat onih s dušom pro¬tiv onih koji je nemaju.

Poslednji antički pisac koji o tome govori je Cosmas Indio¬co¬ple¬u¬stes (Hrišćanska topografija). (2. deo Ovde)

Wednesday, August 27, 2008

Dnevnik B. Pekić e. deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; izbor Ljiljane Pekić.
(d deo Ovde)

2. april 1955. godine variacija (nastavak)

Opkoljavaju me stvari koje ne shvatam. Čak i u vlastitoj sobi doznajem da sam uljez i sedam oprezno na rub stolice.

G.Sutherland_Thorn_Head

Predmeti me motre neprijateljski, jedan bakrorez smera da mi padne na glavu, tepih mi se bešumno baca u noge i ugao sekretera udara me u bedro.

Knjige u šarenim, kartonskim povezima (papir koga valja preobratiti u pustolovinu), sto koji srtši iz poda kao nilski lokvanj i najzad ja „dečak plave kose sa lulom u ruci“.

Čovek jednostavno biva unesen u sobu u kojoj su stvari već uzele prevlast i zavele nepojaman režim materije. Teror konusa, kupa i kocki.

Sporazum između nas je bezmalo nemoguć.Život nije u stanju da sledi te ploče koje čeznu da se produže kroz dane. On je prikovan za trenutak.

On se jedino nadima kao balon privezan za drvo. Smestiti jednu plazmu snabdevenu elanom u provinciju čije su granice matematički proračunate, znači unapred primorati elan na uzmak.

Šta da uradim protiv nameštaja. Da ga isečem na komade i bacim u peć? Da mu se pokorim ili da pokušam bekstvo?

No tada treba rešiti kuda pobeći. Među nove stvari? Ali takvih koje su zbilja nove i nema. Svuda gde god se obratim sto je, i knjige i postelja.

A na zidu vise praoci u tvrdim nalašćenim kragnama i onduliranim brkovima. Drže se tako kao da ja ne znam kakvi su lupeži bili.

Oni objavljuju da su spremni postati domaćim Larima. I da očekuju da budu predavani s koleno na koleno deci zajedno sa sifilisom i rahitisom.

Te slike rasklimatanih ulanerskih jahača, i tetica sa pletivom u krilu (zapravo goblenom, naravno) i štakorskim očicama koje zveraju unaokolo da me uhvate u krivnji.

Čovek dobija želju da bude strašno nepristojan pred njima. Da uradi nešto što će ih tako šokirati, no nikako ne pronalazi pravo sredstvo.

Ja osobno mrzim jednu od njih sa visoko uzdignutom punđom i belom čipkom oko vrata. Ona ne spada u „Dame sa krznom“ u kojima čovek štiti svoju ljudsku prošlost!

Ona je umrla odavno. Čovek se pita šta još uvek traži među nama. Čudna je ta sposobnost života da se okruži kamarilom mrtvaca. A među novim stvarima čekaju zapravo nove lešine. Sve same umrtvljene „vrline“. Kuda onda?

Tuesday, August 26, 2008

Dnevnik B. Pekić d. deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; izbor Ljiljane Pekić.
(c deo Ovde)

2. april 1955. godine varijacija

Ona je imala usne namazaneizmetom kraljeva, kosu joj je bojio osmeh tirana i obrve iščupali revolveri prestupnika i vrat joj je izmasiran kajšima za besne pse! Ona je mirisala po stvoru koga su prozvali Adam i koji sedi u vrhu gluposti kao što Juda iz Kariota sedi u vrhu podlosti.

Icicles

Kao šareni vodoscoci iz njene su kože izvijali vodoskoci znoja ubica iz gasnih komora i najamnika pod slonovima i trgovaca u javnim kupatilima. Ona se oblačila u haljine od pene koja se skupljala na kori zanesenog drveća. Njena praznična haljina bila je sašivena od moje kože.

Ona je ujutru prala zube ucenom koju je izricala uveče. Ona je padala kao oblak pun skakavaca na postelju dece i kišila preko njih.

2. april 1955. godine (ponovo)

Ona je imala usne namazane izmetom kraljeva, kosu joj je bojio kikot tirana i obrve čupali kuršumi prestupnika. Njen vrat je bio izmasiran kajšima za besne pse. Ona je mirisala po Adamu kao što vazduh miriše po suncu.

Kao šareni vodoskoci iz njene kože izbijaju znojave ubice u gasnim komorama, najamnici pod slonovima i trgovci u javnim kupatilima.

Ona se oblači u haljine od pene koja je izbila na kori zanesenog drveća. Njeno praznično ruho sašiveno je od moje kože, ali avaj, praznika nema.

Ona ujutro perezube ucenom koju izriče uveče. Ona pada kao oblak pun skakavaca na postelju dece i kiši preko toplih trbuha kao crn, letnji pljusak. (e deo Ovde)

Monday, August 25, 2008

Dnevnik B. Pekić c. deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; izbor Ljiljane Pekić.
(b deo Ovde)

2. april 1955. godine

Kad bi ona bila Eva, a ja Adam te nas iznova primili u raj, i ona mi iznova ponudila jabuku sa zabranjenog drveta, ne bih je zagrizao ne zato što se plašim zemlje, nego da bih uživao u njenom licu kad je budu samu isterivali.

Gauguin.Christ-jaune

Hrabrost nije u ljudima nego u trenucima. U ljudima je jedino trah od trenutka.

On je shvata pa prema tome i ne opire („7839“), on shvata pa se upravo zato ne opire („Gde golubovi lete“), on bi se branio kada bi se nešto dogodilo, ali on tačno ne zna šta je to ili ako zna, to nikako ne dolazi („Vetar sa prozora“),

oni se najzad brane sredstvima koja su bezuspešna, jer ne shvataju („Most“, „Rampa“, „Prvi minut života“, „Saučesnik“, „Tamo iza vrata“), oni se brane sredstvima koja se takođe pokazuju kao loša, baš zato što shvataju („Ja, Pavle čovek i Bog“), oni se napokon ne brane nego žive („Dom“, „Naseobina“).

Okružuju me i opkoljavaju stvari, koje ponekad ne razumem. Čak i u vlastitoj sobi doznajem da sam stranac i sedim na rubu stolice.

Knjige sa šarenim, papirnatim povezima (tomovi koje tek treba pretvoriti u pustolovinu), sto koji stši iz poda kao egzotičan cvet, i ja, dečak sa plavom kosom i lulom u ruci.

Čovek jednostavno bude unesen u sobu u kojoj su stvari već uzele prevlast i zavele nepojaman režim čiste materije.

Ostaje jedino da im se pokorim ili da smišljam bekstvo. Kuda? Među nove stvari? Ali takvih koje su zbilja nove, nema.

Svuda, gde god se obratim sto je, i knjige i postelja. A na zidu vise praoci u tvrdim kragnama, plastronima i onduliranim brkovima. Drže se tako kao da ja ne znam ko su zapravo. Pretvaraju se predamnom isto onako kao što su se varali međusobno.

Oni, navodno predstavljaju tradiciju imena koju treba poštovati. I predati je dalje svojoj deci zajedno sa rahitisom. Te slike rasklimatanih ulanerskih jahača, i tetaka sa pletivom u krilima i očima koje zveraju unaokolo da me uhvate u nekoj krivnji.

A među novim stvarima, čekaju druge slike. Iste takve umrtvljene „kreposti“. Kud onda?

Počinjem da verujem da ne postoji položaj asistenta nego „stadijum asistenta“ upravo kao što se paranoja deli na niz uzastopnih stanja u kojima je čovek manje ili više lud.

(Govoriš to iz najbanalnije ljubomore, kažem sebi. Ne, odgovaram, ne iz ljubomore, možda samo iz ljubavi.)

Nisam upoznao nijednog koji me u vrlo kratno vreme nije zadivio svojom glupošću. Večeras očekujem jednog na partiji pokera. Hriste! Neka mu sam đavo uputi misli na pravu kartu, inače je izgubljen. (d deo Ovde)

Sunday, August 24, 2008

Dnevnik B. Pekić b. deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; izbor Ljiljane Pekić.
(a deo Ovde)

1. april 1955. godine (nastavak)

- Sećaš li se Poncije tog čovjeka?
- Isusa! Isusa Nazarećanina? Ne, ne sjećam se.
(„Prokurator Judeje” A. Frans)

Mad scientist

Ks. i ja bezuspešno nastojimo da prodremo na otvaranje Murove izložbe. Izgleda da se isuviše pouzdajem u svoj vanjski izgled, osobito u svoju „privatnu prašumu“, a takođe u njenu pojavu koja je kao da je makazama izrezana iz Politikinog modnog žurnala.

Izbacuju nas. Očevidno ne ličim na ambasadora Njenog Veličanstva niti imam učeničko lice prijatelja iz Burme.

Mladunci, potencijalni geniji (lavovi Beogradske noći koji se preko dana inkarniraju u mrave) ispred Paviljona kao konji ispred štale, trupkaju od žudnje za lepotom – ili senom.

Zatim čekam karte za gospodina Asistenta. Da sam iole neuzdržljiv presela bi mi kafa što smo je popili u salonu „Kasine“, srećom pre nepun sat R. me obaveštava da je Bog. prihvatio „Eksperiment“, pa ostajem hermetički zatvoren spram Ks. i u potpunosti angažovan tom vešću.

U međuvremenu Ks. se vrti kao na zubarskoj stolici.

To me ubeđuje da su žene u taktičnosti odmah iza slonova, i to da ta laskava sličnost raste sa telesnim razlikama.

Ks. mi priča o tom čoveku sa tako zoološkim spokojstvom kao da sam ja drvo u koje ona opisuje svoje sentimentalne debie, drvo sa debelom sočnom korom, strpljivo, prično oštroumno srpasto drvce koje bi svaka žena rado imala zasađeno u svom vrtu.

Ona ne uviđa da je u najmanju ruku neoprezno hvaliti anđele, a grejati se na đavolovoj vatri.

Stojimo kraj kamene ograde na Kalemegdanu. Ispod teče reka kao isegnura guma za žvakanje, a sa ostrva niče retko džbunje magle.

Alarmiram: pazi mladiću, jedriš pogrešnim smerom. No kako je svaki smer u posledicama koje mu slede pogrešan, upozorenje nema praktičnog značaja.

Poput Mobi Dika jedrim preko debelog okeana u potragu za svojim emocijalnim kitom. Uprkos svetačkih zenica, grčkog jezika, punđe, intelektualnog „egzibicionizma“, kišobrana i Asistenta.
(c deo Ovde)

Saturday, August 23, 2008

Dnevnik B. Pekić a. deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; izbor Ljiljane Pekić.

Godina 1955, april

U ovom mesecu ja sam saznao da postoji
Bog i da mu je ime ŽENA. U ovom mesecu
ja sam saznao da je taj Bog zao kao i svi
Bogovi kojima sam se nekad molio. U ovom
mesecu, najzad, saznao sam da se i zlo
može voleti jednako duboko kao i dobro.

1. april 1955. godine

Nagao udarac vetra i stup dima koji se peni iz gigantske cigarete s one strane reke, sirena broda pod kišom što u uskim i sočnim stabljikama raste iz neba, najzad mračni elan bujice koja izazivački prska pustolovne slike u lice, sve to može da od lojalnog građanina sa provincijskim čežnjama stvori pirata. Ima li preobražaja koji bi bio plemenitiji?

Tulips

Prošla je kao sen sa porubom od crne čipke. Nezahvalan kult koji se iskrao iz crkve, hodajući prst sa vodicom iz škropionice, sladunjavi miris sna dugo zatvorenog u kartonskoj kutiji za šešire (jer pošto je umao da izabere nije imao srčanosti da uzme).

U toj prozračnoj vazni vazduha na sredini trga – sa imenom nekog socijaldemokrate, šta li – u amonijačnoj atmosferi javnih klozeta sa umerenim cenama, pod tim podnebljem jedino mogućeg olakšanja, ja sam osetio zlikovački mig.

Penzionisani kapetan Garde Njegovog Veličanstva je sa prilično blesavim izrazom metafizičke euforije zakopčavao svoje prugaste pantalone.

Trolejbus je gravirao pruge u blatu, žice su poput pruga inteligentne svetlosti stremile mozgovima funkcionera. Sve je bilo tako neodoljivo prugasto, i upućivalo se nekud naporedo. U rutiniranom maršu odlazili su redovi ukrućenih predmeta na ešafo.

Ljubav je onaj savršeni oblik taštine, koji ume da je pobedi da bi joj iskusnije služio. Zato treba biti jednostavan kao Apolinerov cvrčak i „mokriti, mokriti kao cvrčci“. (b deo Ovde)

Friday, August 22, 2008

Dnevnik B. Pekić Y. deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; izbor Ljiljane Pekić.
(X deo Ovde)

10. mart 1955. godine

Kao Gregor S. mi uistinu pamtimo svoju ljudsku prošlost. Stid je „dama sa krznom“ koju polažemo svoj mekani trbuh. A događaji u radnim keceljama iznose pokućstvo iz nas. Stolicu na kojoj je sedela moja majka mažući, uostalom prilično loše, impresionističke slike.

antonchristian_020_120

Fotelju moje bake, džinovsko krvavo crveni bidermajer. Čizme gospodina ulanerskog kapetana i sa njima i njihovu tabetičarsku figuru, hladnu kao vodeni stub.

U stvari mi se stidimo da ozakonimo svoj apsurd i time priznamo inferiornost prema našim sanjarskom očevima (uprkos tome što nas danas gnjave racionalnim argumentima), inferiornost prema zverima koje se bore,

prema nebu koje seva i drveću koje strpljivo raste i vetru koji mrvi, inferiornost prema predmetima koji imaju čak svoja molekularna uzbuđenja i prema mrtvima koji na kraju krajeva ipak nešto rad kad se raspadaju.

Tako nam ona mizerna količina fosfora i azota koju nosimo, postaje opravdanje. I razlog.

Iza svakog rata dolazila je po jedna „izgubljena“ generacija i jedina razlika između njih je graduelne prirode: ona koja sledi izgubljenija je od one iz koje sledi.

Ko ima uho neka čuje šta govore mrtvi ružama i kako se oluja ulaguje gamadi i kako na magarcima zagarantovane nevinosti činjenice ulaze u naš grad.

A Hamlet za to vreme razmišlja. U svom šlafroku sasvim schlafsüchtig, on recituje pesme, izvodi psihološke eksperimente sa Ofelijom i čitavim Elsinorom, i razmišlja kao kakav penzionisani nemački profesor lepe književnosti.

Zatim ćaska sa svojim mrtvim ocem i iznova razmišlja kao da je svet rebus iz „Zabavnika“. I to otprilike u ovom egzaltiranom tonu:

„Delirija čijeg ja sam slepi miš?
Čijeg orgazma ja sluzava kap,
Kakvog incesta ja duboki mrak,
I čijih usta dah što
Smradom svojim aveti stvaram
Na nebu kao kobni znak.

I mora kojih histerični val
U čijem lešu ja sam odan crv
Kroz čije vene tečem kao krv ...“

I tako pitanje za pitanjem teče iz tog spiritelnog rezervoara. A svet nije nikakvo pitanje. On je odgovor i mi svi odgovor smo na ko zna koje pitanje.

Moram priznati prilično „mizerabilan“ odgovor.

Thursday, August 21, 2008

Dnevnik B. Pekić X. deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; izbor Ljiljane Pekić.

2. mart 1955. godine

Zašto se to dogodilo kad si uredno polagao svoj izmet u
Arhimedove krugove?
I kad si mileo propisanom stranom ulice?
I bio gladan u propisanom trbuhu,
I kad si imao glas moljca,
I vatru cvrčka,
I hrabrost stonoge?
Zšto se to dogodilo kad su opisali Arhimedove krugove
kojima si ostao veran?

1989-Davor-SiftLukovdol-01.jpg

Gregor Samsa se probudio jednog jutra kao kukac, i Gregor Samsa nije držao da je to čudno osim što su ga zabrinjavali uzaludni pokušaji da svoje golemo, na leđa okrenuto telo, postavi na noge tanke kao strune i mnogobrojne.

On zna da od toga, da li će on uspeti da se digne i uhvati voz, da bi ugovorio nabavke za svoju firmu, zavisi njegova porodica. A to što je trenutno kukac znači samo

„da je u velikom škripcu i on će moliti gospodina Prokuristu da izrazi njegovo poštovanje gospodinu šefu i da se zauzme za njega, jer kad je čovek u teškom položaju onda je vreme da se sete i njegovih usluga“.

No gospodin Prokurista beži preko ograde. Otac ga uz pisku i udarce štapa iznova uteruje u sobu kad je najzad uspeo iz nje da izmili.

Tako počinje život trgovačkog putnika Gregora Samse u obličju kukca, da se završi u prvom zraku svetlosti jednog jutrakoje je padalo sa prozora. Umorio je sebe glađu.

Taj nežni brat i sin koji je čak i kao kukac još uvek gajio potajnu nadu da svoju sestru pošalje na konzervatorijum, kome je trebalo četiri sata gmizanja da bi jednu plahtu dovukao na sofu i njome pokrio zadnji deo trupa, kad se zavuče kao svaka buba pod nju, da ga majka ne bi videla.

Kad mu oduzimaju pokućstvo u prijateljskoj nameri da mu omoguće gmizanje po stropu i zidovima, on brani u jednoj slici, dame sa krznom, svoju ljudsku prošlost.

Ali ko može da mu veruje, toj ljigavoj bubi sa bezubim rilcima, da čezne za muzikom i da mora izmileti iz svoje sobe na zvuk violine, koju ravnodušnim stanarima svira njegova sestra.

A onda nada, ne više da će ponovo postati čovekom, jer se on čovekom oseća i sada (i to je ono što ga zapravo čini kukcem) nego da će od svoje sestre izmoliti da mu dođe u sobu i svira, a on bi se onda popeo na svojim nejakim nožicama i poljubio je u vrat.

No otac ga tera jabukama i možda ga je i ubila jedna od njih kada je ostala u njegovom telu da gnoji.

No ipak malo ljubavi, ah ne čak ni to više nije potrebno, nego samo malo pažnje od porodice, beskrajno manje nego što on pokazuje prema njima kad odlazi u tminu da ga ne bi videli, kad saoseća sa njihovom teškom finansijskom situacijom, i kad se stidi što je tome uzrok.

Samo malo ljudske pažnje, kao na primer onaj sestrin pogled kad je dovukao plahtu da se njome pokrije. Najzad on čuje sestrine reči:

„Naša nesreća je u tome što mislimo da je ono Gregor. Da je to zaista Gregor on bi već uvideo da takva životinja ne može živeti među ljudima i nastojao bi da iščezne. Mi ga se moramo rešiti“.

Tog jutra kukac je „crkao“. Podvorkinja je uzela na sebe da ga ukloni, te je u tome podnela porodici izveštaj:

„Ne morate se brinuti. Ono je uklonjeno iz sobe“.

Tada su svi duboko odahnuli. (Y deo Ovde)

Wednesday, August 20, 2008

Dnevnik B. Pekić 21. deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; izbor Ljiljane Pekić.
(20. deo Ovde)

24. februar 1955. godine (nastavak)

Kirkegor: „Ja nije tu, već nešto što treba da postane“. -

J. Pollock-Chaos

Izvodeći ovaj princip iz njegove sporedne ljuske, najzad etičke primene, unevši ga samim aktom izvođenja u svet kao „samostvaralački akt spontaniteta energija“ dobijamo univerzalno načelo:

„Svet nije tu, već nešto što treba da postane“.

Ono što jeste je definitivno i isključuje razvoj u sebi. Ono što nije to je sam taj razvoj. Cilj je nestati, jer to znači biti završen. Nije – to znači jeste. Ono čega više nema to jeste. (Diskusija o samoubistvu – etički shvaćeni egzistencijalizam.)

Kogito ergo sum. Bedni Dekart! Kakva skromnost u razlozima za svoje postojanje. Kakva nebrižljivost u skromnosti. Jer misliti ne znači postojati u smislu samoosećanja sebe. Inače bismo morali priznavati svoju smrt, svoje nepostojanje uvek kad nismo svesni sebe.

Buđenje iz sna bi onda dočaravalo vaskrsenje, i mi bismo iz postelje ustajali uvek kao iz groba. U tom smučaju pošto više nismo postojali morao bi se kontinuitet naše energije prekinuti i mi bismo uvek iznova svakih 24 sata počeli svoj život iz početka. (Izvesnima bi to van svake sumnje koristilo.)

JUDA. S jedne strane on jeste, jer sudbina uvek jeste, a ne postaje. S druge strane on nije, jer još postoji. Nade još ima. Kad čovek zna šta će svakog trenutka da uradi, onda ako ne može drukčije osim da to uradi, on jeste.

Otpor sudbini kod Jude baš se i sastoji u tome odricanju sebe kao onoga što jeste. Otuda nepredvidljivost.

Sve je iščezavalo, ali nije iščezlo. Ne bi se moglo reći da ono što je nestalo više nije, naprotiv baš to što je nestalo imalo je neodoljivu snagu prećutne prisutnosti. I ono je odlučivalo.

U svom nepostojanju ono je bilo pretnja, jer je moglo postati. Ono što je bilo tu predamnom, moja stolica, sto, orman, zidovi, nisu bili grozni u toj meri, iako ne kažem da nisu bili grozni uopšte.

I još: nije bilo nekog vraćanja, pa nije bilo ni prepoznavanja. Nije bilo obnavljanja, pa nije bilo ni memorije kojoj bi se obratio za pomoć. Svaka noć bila je noć iz početka, kao da nikad pre toga nije pala i jedna.

Tuesday, August 19, 2008

Dnevnik B. Pekić 20. deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; izbor Ljiljane Pekić.
(19. deo Ovde)

24. februar 1955. godine (nastavak)

On je spoznao svoj mitološki značaj i nastojao da prepravi priču. Priča je bila kitnjasta za doba u kome je živeo. Da li je imao prava da se menja? Ko to može sa sigurnošću da tvrdi. Bila je to njegova privatna igra sa sudbinom.

Sandglass

On je bio gospodar i vladao je srcima. Dolazio je postepeno kao zaraza dok nije naselio sobom sve što je hteo. Živeo je kao imela na suvim grančicama ljudi. Nesumnjivo je bio u izvesnom smislu Mesija koji je bio obećan, jer je činio da stvari izgledaju drukčije nego što su pre njega bile i da se povinuju njegovoj volji.

On je hteo da ostane nevin i da protekne kao vreme koje ni u šta nije upotrebljeno. Pisao je prirodnječke knjige koje nikome nisu mogle da naškode, ali nikome nisu ni koristile. Nije hteo čak ni da umre, jer nije mogao da predvidi šta će njegovo prestajanje da izazove u svetu koga se pribojavao.

Mi smo izbegli misteriju porekla, ako ga ograničimo na jedan od mogućih svetova. Jedini mogući, jedini koji jeste obnavlja tu misteriju i beg refleksije u pretpostavku večnog i apsolutnog.

Metodološki je jedina alternativa: naći početak našeg sveta. Iz toga bi sledio taj početak kao završetak prethodnog, prividni završetak, jer sa stanovišta koga mi zauzimamo svetovi mogu nestajati kao fenomeni, ali ostaju da se prožimaju kao ono što je u njima samosaznato.

(Time bi se pomoglo hrišćanskoj crkvi koja nije u stanju da objasni zagrižljivim vernicima zašto njihov Bog pokazuje uvredljivu ravnodušnost prema ovom svetu. Razlog je smešan u svojoj očevidnosti: zato što taj Bog, to apsolutno identično sa sobom, to integralno samosaznanje energije pripada onom svetu, onom koji je prethodio.

Svaki svet izgrađuje svojom egzistencijom svoju esenciju, svog Boga, ne doživevši da ga oseti kao refleksiju u sebi. Bogovi bivaju predavani iz sveta u svet zajedno sa dezintegriranom energijom, koja međutim nijedezintegrirana u suštinskom, nego samo u formalnom smislu.)

Jedna suma saznanja o životu mora biti dana svesti, ali daleko od toga da je ona potpuna, ta suma je i izvor zabluda. Čini se da je ona dana svesti, samo u cilju velike obmane koja nad njom ima da bude izvršena.

Jer saznati znači i biti. A time dozvoljavamo i jednu protivrečnost, jer svest nema egzistencije, ukoliko se njenim bitkom ne uzme tuđa egzistencija kojom se služi.

(Ovo treba razviti u jedan kosmički parazitizam.) Zar život nije neka vrsta parazita koga materija nosi u sebi, koji tu materiju razlaže, crpe, samo prividno se u nju vraćajući, jer ono što se u zemlju od života vraća to je njegova materija, a ne sam život.

I hrišćanska crkva pala je u zabludu materijalizma svojom opomenom:

“Iz zemlje si, u zemlju ćeš se vratiti”.

Ništa nema protivrečnije od toga – ono što vraćam materiji je sama materija, egzistencija koja mi je bila pozajmljena, tačnije egzistencija koju sam ja svojim životom parazitski iskoristio.

Šta više od onoga što jeste, dobija zemlja mojom lešinom? Tako pitanje treba postaviti.

Entropija. (21. deo Ovde)

Monday, August 18, 2008

Dnevnik B. Pekić 19. deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; izbor Ljiljane Pekić.
(18. deo Ovde)

24. februar 1955. godine (nastavak)

Ivan je pokušao da živi kao profesionalni revolucionar. Ideja loša. Bilo bi to kao da se neki pisac nada da će od svojih knjiga moći da se izdržava. U stvari, Marfa Fjodorovna je pronašla da zna svirati Griga i Šopena (oh, Šopen!) iskustvo jako slično ruskim plemkinjama, a svakako manje anarhistima.

311 - colour so bright

I Marfa je davala časove klavira isto onako strpljivo kao što je Ivan strpljivo podučavao policajce u veštini najboljeg mogućeg prebijanja.

Policija nije imala razumevanja kao i obično za lične probleme, kao što su diktatura proletarijata ili svetska revolucija, i ove su plemenite nakane bile po premisama policijske logike uvek protumačene kao strahovlada ološa.

Ivaj je često išao u zatvor. (Simeon mu ponudi da uz pristojnu naknadu promeni ime i napusti zemlju, što ovaj iz inata odbi.)

i za čitavo to vreme progona, maltretiranja, inkvizicije, što je vršena nad njim, Ivan je ostajao permanentno moralno čist kao neki ranohrišćanski mučenik u Cezarskim arenama, koga komadaju lavovi na njegovu veliku radost dajući mu prilike da tako oseti “preveliku Božansku Brigu i Milost”.

Bio je to svetac. Svetac i revolucionar u isti mah, tip ljudi koji se može naći samo na početku revolucije i koji izumre poput egzotičnih zveri ili se preobrati u modernog revolucionara, koji jeste revolucionar, ali nije svetac.

Sve njegove misli, njegova volja, pažnja, sve želje, pa se čini čak i nagoni, bili su ustremljeni prema prevratu koji je imao da dođe i proglasi zemaljski Eden.

Ali on nije dolazio. Šta je vredelo Ivanu što je postao pojam u revolucionarnom pokretu kada nema te revolucije na kojoj je on podigao svoju moralnu egzistenciju?

“Isposnik” je ipak ostajao uporan u samomučenju i lišavanju, i nije odlazio u “Aleksandriju”, ali kao što ćemo imati prilike da doznamo “Aleksandrija” je došla njemu. 1936. godine on i Marfa Fjodorovna pokušaju da se prebace u Španiju.

Pokazalo se da ona u tome ima više sreće. Ivana su uhvatili na brodu i strpali u zatvor. Anarhistična Marfa Fjodorovna (ko zna kako se zapravo zove) koju je Ivan na sopstveni pomalo odsutan način svakako voleo,

ta vatrena simbioza ruske bojarke i uličnog velegradskog mangupa zauvek nestaje iz njegovog života, ostavljajući mu za uspomenu dvadesetogodišnjeg Ivana juniora (ili možda jednog slavenskog Fedora-Feđu, Feđku-Fedinku) koji je već stigao da se snabde vlastitim detetom.

To dete, koje se zvalo Martin, predmet je ove drame. Ivan Njegovan junior bio je namešten u rečnoj kapetaniji i ma koliko je njegov fanatični otac nastojao da ga zainteresuje za pobedonosnu i nadasve ... (20. deo Ovde)

Sunday, August 17, 2008

Dnevnik B. Pekić 18. deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; izbor Ljiljane Pekić.
(17. deo Ovde)

24. februar 1955. godine (nastavak)

No Ivan se nije obuzdao. Ko zna koliko ga je muka i savlađivanja stajalo da se do svoje trideset petezadrži u pozlaćenim okvitima Njegovanskih salona i kontoara?

Disaster

Ko može znati koji su putevi jedne strasti da nas povede i umori u đubretu ako joj se prohte?

Ko može znati koji su pravci koje uzima krv kad jednom istekne iz starih vena u čežnji za novim?

Taj je ugledni naslednik firme Njegovan i sinovi, na zaprepašćenje svih ljudi od stanovitog ukusa, jednostavno otišao da se prijavi u prvi ured za registraciju dobrovoljaca, mada ga niko nije zvao i „to je bilo“ – kako se mislilo – „lrajnje neučtivo da ode tamo gde ga niko ne zove“.

No, nažalost nikakav zakon nije izričito zabranjivao vojnim vlastima da primaju Njegovane u vojsku i ta stidna pukotina u zakonodavstvu jedne nacije, koja je za svoje bogatstvo imala da zahvali upravo Njegovanima i njima sličnim porodicama, primi Ivana i on se više nikad nije vratio u grad kao Njegovan.

Sada je i forma bila ugrožena. Nešto što je bila privatna bolest porodice, postalo je predmet društvenog konzilijuma.

Bilo je to kao kada iznenadno otkrijete da vaša supruga, čiju ste lepotu izlagali, ima lues.

Ivan Njegovan je ratovao na Kaporeti, u Galiciji i Ukrajini, i verovatno mu se ceo taj prostački masakr smučio kad je jedne noći dezertirao Rusima, u neodoljivom naporu da reši svoj lični slučaj.

Izgleda da je dobro izabrao momenat.

Na plodno tlo njegove privatne depresije kao čoveka i Njegovana, padoše proglasi vojno-revolucionarnih komiteta koji su devet sto sedamnaeste nicali kao pečurke na neuzoranoj ledini carske i spahijske indolencije.

„Njegovanske bude“ koje su dobile krila, sada dobiše žalce.

Zanesen on se baci u taj mutni azijsko-fanatični haos, i plovio je tom rusko-boljševičkom rekom sve dok ga gigantski trockistički talas ne izbaci na obalu, gde umalo ne umre usled nedostatka okretnosti.

(Ova je osobina nepoznata ranim Njegovanima.)

Vrati se u zemlju sa nekom sumnjivom Ruskinjom, za koju se tvrdilo da pripada “plemenitim anarhistima” – reč koja se izgovarala u niskim tonovima, i za koju niko nije znao šta tačno ima da znači.

Njegovo prezrivo odbijanje da učestvuje u deobi “plutokratsko-buržoasko-ekspoatatorske imovine” svog oca na privatnoj liniji, preteče stari Teodor koji ga lakonski i neopozivo sa jednom stavkom u testamentu sasvim isključi iz nasledstva u korist mlađeg Simeona koji je, ne čekajući klasnu deobu pokazao praktičan smisao, koji kao da se iznova počeo da restaurira u toj porodici, naklonjenoj samouništenju. (19. deo Ovde)

Saturday, August 16, 2008

Dnevnik B. Pekić 17. deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; izbor Ljiljane Pekić.
(16. deo Ovde)

24. februar 1955. godine (nastavak)

Ivan Njegovan – Turjaški, prvorođeni sin posedničkog doma Teodora Njegovana (onog koji je “smotao” Turjaške i njihovu zemlju).

gilbert_and_george_dialog_1

Bio je normalan građanin “viših izgleda” sa najnormalnijim i tradicionalno romantičnim instinktima rasnog Njegovana, ali naravno u opsegu “poslovnog uspeha” i to je tako išlo sve do 1914, kada je Ivan imao više od trideset godina, unosno mesto u firmi svog oca i za ženu jednu Belijansku.

Premda su tete iz kuće i pre njegovog skandaloznog gesta prema ocu, i pre nego je taj gest postao predmetom socijalnih sladokusaca iz levo orijentisanih listova,

premda su te Njegovanovske tete koje su apsolutno sve znale i u svojim smežuranim i kanforom istrljanim prstima sa kojih su kao krepali miševi visili lornjoni, držale konce beskrajnog porodičnog kluščeta,

koga je još 1721. tako spretno zakotrljao prvi Njegovan iz ove hronike u nekom prljavom i smrdljivom Moskopoljskom bazaru, pa se ono furiozno kotrlja čitavih 300 godina

po inerciji najpre jedne novčane a onda jedne erotske, intelektualne i najzad morbidne požude,

premda su, kažem, te tete, razne Katarine. Anastazije, Teodore, Krisitne i pre debakla sa Ivanom tvrdile

“na uho” da u – “Ivanovoj glavi ne štima sve”, “da je on tako ćudljiv, tako neočekivan”,

time diskretno i sa višeg stanovišta Porodičnog Duha, koji se sa likom mršavog anđela vatrene boje nadvisio nad Dom, osuđivale vezu koja je u kuću Njegovana osim prezaduženog imanja i kompromitovanog imena unela i nešto “trule krve Dolskih plemenitaša”.

Svakako razne bube – “gamad”, kako bi rekao Antonije – kretale su se po Ivanovoj glavi pre četrnaeste, ali one su bile iz zajedničkog Njegovanskog legla i svako ih je Njegovan osećao u svojoj glavi i krvi, ali ih on nije umeo obuzdati.

Da nije toga, kuća bi se raspala pre nego što bi dala povoda da se o njoj napiše i jedna reč,

a Njegovani se pod pritiskom svoje unutrašnje uvek pomalo mistične požude za lutanjem i nomadstvom, za pustolovinama i nepoznatim mogućnostima rasula po svetu

da pomru kao heroji ili zločinci, ali nikad kao ugledni akademici, bankari i senatori, na tako nejasnoj sredini između plemenitosti i nitkovluka. (18. deo Ovde)

Friday, August 15, 2008

Dnevnik B. Pekić 16. deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; izbor Ljiljane Pekić.
(15. deo Ovde)

24. februar 1955. godine (nastavak)

„Obucite se u haljine bele i sačekajte”
Drama iz ciklusa „Plime i Oseke“.

Jesen. Jedne okupacione godine.

Na IV spratu najamne kuće Maksimilijana Njegovana – Cvetni trg broj 11 – stanuje šesdesetopetogodišnji Ivan Njegovan Turjaški, razbaštinjeni sin veleindustrijalca boja pokojnog Teodora Njegovana.

Markus_Desperation

U toj polupraznoj sobi, koja liči na zatvorske ćelije, živi sa njim njegov dvadesetdvogodišnji unuk Martin Njegovan, koji svira u nekom džezu te na taj način izdržava sebe i svog dedu.

Gažu koju mu je u nastupu velikodušnosti (manir ne tako zaprepaščujući kakav se čini na prvi pogled, jer Njegovani nisu bili lišeni jedne umerene solidarnosti, koja trezveno primenjena čini osnov svake porodice na usponu) milostivo dodelio njegov stric i Teodorov isključivi naslednik Simeon Njegovan, mladić je superiorno odbio.

(Crta takođe svojstvena Njegovanima poslednjih generacija.) Potajno je simpatisao s Rodoljubima sa entuzijazmom kojim je njegov ded čitav svoj život posvetio Svetskoj revoluciji.

Lupao je u džez bubanj i radio za pokret otpora, nastojeći da mu uvek ostane vremena za dedu, koga je neka vrsta opšte fizičko psihičke depresije prikovala za pokretnu stolicu.

(Ne znam nije li ovako sentimentalno šiparačku nežnost mladog čoveka spram jednog paralizovanog starca koji mokri u stolici, bolje zameniti intimnom željom da ga se otarasi.) (17. deo Ovde)

Thursday, August 14, 2008

Dnevnik B. Pekić 15. deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; izbor Ljiljane Pekić.
(14. deo Ovde)

24. februar 1955. godine (nastavak)

“Zlatna grana” (naslov romana). U tri dela: prvi bi bi obuhvatio naše mladosti od 1944. do 1948.; drugi: zatvor od 1948. do 1952.; treći period posle zatvora.

Gladiator

Kraj scena u kavani. Tupo neprijateljsko raspoloženje. Prijateljstvo po inerciji. Jedan po jedan se diže i odlazi. Najzad ostaju samo Njegovan i još jedan. Ovaj kaže: “E pa zdravo Njegovan! – “Zdravo”.

Nekoliko praznih čaša kao simboli dovršenog posla. Svet se komeša oko njega. Nov svet. On najdenom pljune sebi između nogu i dižući glavu dodirnu mrtvi kelnerov pogled: “Piće nije plaćeno gospodine”. On plati i ostade bez prebijenog dinara. Zatim izađe u noć.

Stiv – Gospodin Ripoa. Otac u emigraciji. Odnos sa majkom neverovatno hrabrom ženom.

Stajić – Preoptent seksualni. Roditelji razvedeni. Očuh bukmejker i trener konja.

Trifunović – Zolja. Majka radila kao kuvarica u jednoj diplomatskoj porodici. Otac bio osuđen politički. Klub sedam dobošara.

Njegovan, Stevica, Lazović, Bajšanski, Trifunović, Myron, Stajić, Ignjatović, Jeremić, Jovičić, Radovanović, Lale, Diša, Veljanović, Racić, Marković, Pera Kasapin, Ivica Leš,Velibor Savić, Zorić, Pavlović, Leko, Jarolimek, Mladenović, Aranđelović, Mihajlović, Tošić, Dimitrijević.

Obdelavaj svoj vrt! Korisna samoobmana. Najpre vrt nije nikad naš, nego mi tek zatičemo u njemu od drugih zasađene biljke koje moramo ili ne moramo da negujemo, u nemogućnosti pritom da razlikujemo ono što je posađeno našom rukom od onoga što je u nas posađeno.

Svašta je stvoreno, ali sve što je stvoreno ne izgleda da je stvaoreno za nas.

Sterilna atmosfera za jednu generaciju. Onemogućiti uticaj učenja na nju. Nemogućnosti opita su unutrašnje prirode. Opit bi se na kraju sveo na zversku igru ... (16. deo Ovde)

Wednesday, August 13, 2008

Dnevnik B. Pekić 14. deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; izbor Ljiljane Pekić.
(13. deo Ovde)

24. februar 1955. godine (nastavak)

Nijedan od nas ne može da nađe protivrazlog za činjenicu da pripadamo jednoj generaciji koja je osuđena da nema ideala, a koja je neprekidno pokušavala da ih za sebe odabere i za njih se bori.

D.Teniers-Apes

Da li je nama teško i ponižavajuće da ozakonimo prazninu svog duha, i time priznamo svoju inferiornost prema generaciji naših očeva, inferiornost prema zverima koje se herojski bore za opstanak, prema mesu koje se u naporu da zadrži svoju podvojenost opire duhu, inferiornost prema nebu,

i suncu, i nekakvoj kaljuzi čak, i tako dobrovoljno se spuštajući na nivo elemenata, mi kao slobodne ništarije sterilno, bez otpora i revolta, ulivamo se kao kakva reka izmeta u sastav svakoga i svačega što želi i može da nas ima.

Iza svakog rata dolazi po jedna izgubljena generacija i jedina razlika između njih je u tome što je poslednaj izgubljenija od pretposlednje.

T i p o v i :
1. Njegovan (sin jednog Njegovana iz Antonijeve grane) – Otac koji je radi slobode sina izdao svoju pravu prirodu – tema “Uljeza” – postaje visok funkcioner režima. Sin pod pritiskom prošlosti i pod uticajem majke pune romantizma, umetničkih nastrojenja razvija se u jednoj izolovanoj citadeli.

Izgradivši svoj svet on misli da će mu njegovo postojanje omogućiti da izbegne dodir sa stvarnošću. On je umetnik koji piše i zamišlja da njegovi ispisani arci mogu uticati na svet. No jedan događaj u njegovoj školi pokazuje mu iluzornost te izolacije (tuča 1946.)

I tada se u njemu rađa revolt, već pripremljen inferiornošću u koju je bio gurnut. Sa još nekoliko prijatelja stvara on organizaciju. Za njega je to bila igra – nastavak njegovog intimnog sna.

2. Saša. Neverovatna ambicija. Čak i kada igra karte ne dozvoljava da je pogrešio. Papska nepogrešivost. Jako naglašen kompleks – naime on se stidi roditelja koji su nižeg staleža.

Njegov otac je nekad imao kavanu, nakon dolaska komunista postaje direktor jednog restorana u kome se društvo skuplja. To ga nateruje da potaži društvo ljudi čiji su roditelji bili na višim društvenim lestvicama.

Kad uviđe da bi u organizaciji mogao da igra jednu od vodećih uloga, on u nju ulazi i postaje njen najaktivniji član.

3. Balša. Otac bio poznatri pesnik i dramaturg. Umro. Živi sa starim dedom. Iz bogatstva pao u bedu. Jedna divna priroda.
I tako dalje .. (15. deo Ovde)

Tuesday, August 12, 2008

Dnevnik B. Pekić 13. deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; izbor Ljiljane Pekić.
(12. deo Ovde)

24. februar 1955. godine (nastavak)

Tekst za stil knjige “Cveće za mrtve”, koja obrađuje opadanje Njegovana u vremenu od 1914. do 1941.

Ako je istina da vidovnjaci mogu sa lica ljudi pročitatinepogrešivo i precizno čas njihove smrti, i ako je istina da i smrt kao i sve elementarne nepogode – bure i zemljotresi ostavljaju znake na stvarima da bi ih one očekivale, onda bi osoba sa tom moći mogla bez naprezanja

da u laganom ali neprimetnom pomeranju Njegovana i njihovih Domova kroz sto godina, u sve širim i širim koncentričnim krugovima od Dedinja do Neimara, Garašaninove, Kralja Aleksandra sve do Grobljanske,

u kojoj evo ove godine – 1941. – podiže Maksimilijan Njegovan svoju kuću, predvidi u tom kretanju prema Novom groblju neumitan tok jedne umorne krvi i jedne iscrpljene inspiracije.

W. Blake-Nebuch

Sudbina koja Engleze vodi Holanđanima dovoljno je čudnovata ali ona koja iz Epsoma vodi u Pensilvaniju, a odatle u brda što zatvaraju Altamont preko koralnog krika petla i blagog kamenog smeška anđela, obojena je onim tamnim čudom slučajnosti koja stvara nove čarolije u jednom mračnom svetu. (Građa za ....?)

Suđenje rentijeru i bivšem zastupniku JUB Simeona Njegovana, njegovom drugobratičedu Maksimilijanu Njegovanu protiv koga je Javna služba iznela da je u noći između 2. i 3. maja 1953. umorio Jovanu U. bivšeg kapetana pokreta otpora.

Javna tužba izvodi ove zaključke iz činjenice da je Jovana se zadnji put javila upravo iz stana Maksimilijana Njegovana telefonom svojoj prijateljici i da je nakon toga nestala, a da optuženi u toku prethodne istrage priznaje da ga je ona posetila i da je u rečeno vreme bila u njegovom stanu.

Zatim iz izjave još nekih svedokakoje tužba izvodi pred sud. Svedoci su njen brat, nekada direktor jedne banke, (jedini od bliže porodice koji je uostalom neprijateljski raspoložen prema njoj);

njena najbolja prijateljica iz dana pre rata; žena koja je godinama spremala njenu sobu; dva čoveka koja su joj se udvarala – jedan oficir i jedan sportist; komesar njenog odreda za vreme rata; prijatelj njihove kuće; njana majka. (14. deo Ovde)

Monday, August 11, 2008

Dnevnik B. Pekić 12. deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; izbor Ljiljane Pekić.
(11. deo Ovde)

24. februar 1955. godine (nastavak)

Iza svake kiše dolazi sunce da osuši zemlju. Posle svake pesme dolazi tišina da upije zvukove. Posle svakog rata dolazi po jedna izgubljena generacija kao otrovno cveće sa đubrišta.

K.Plattner_Erinnerung

I razlika između njih samo je u tome što je ona koja sledi izgubljenija od one koja prethodi. U čemu je njen cilj? Da na svom revoltu odgaja nov rat.

Došavši do ugla Kraljevića Tomislava Leonid je stao. Svetiljka obešena visoko o taman strop kišila je odozgo smrzoplavim sjajem. Posmatrana odavde ulica je izgleda kao usečena bradvom. Najzad, pomisli, oni će poverovati. Ili ono neće poverovati.

On zavuče ruku u unutrašnji džep da uzme tabakeru, ali je vrati: još uvek imaš vremena da se vratiš kući, ako dobro ispitaš stvar za tebe će to biti najbolje. R. dočekuje u Preduzeću. Ako se požuriš mogao bi da ga zatekneš kod kuće.

Ličili su na mrtvace, kojima je aljkavost grobara dozvolila da još malo ostanu na zemlji. I onda su iščupali iz sebe svu neprimenjenu veselost, iz svakog dana ponaosob, da je sada pospu zajedno sa konfetama na glave devojčura.

Leonid nije čuo muziku. On se okretao sa M. uporno, bez smisla kao točak na izvrnutim kolima, kao gramofonska ploča koja je urlikala iza njega sa zverskom snagom u visokim tonovima sambe, dok su konfete padale i on mislio da bi mu srce stalo zajedno sa njim i njenim bosim nogama. C. se smejao pred njim svojim ukočenim japanskim smehom ...

Da, Leonide prođi još jednom kroz pustinju budućnosti da bi se vratio oazi, čije je drveće izraslo za tebe i senke pale za tebe i voda pokuljala za tebe, i vraćajući se ranjen od stranaca i pustolova ti ćeš kružeći nad njom kao crn oblak koga obrazuju isparenja bilog,

čije su munje planule i gromovi udarali u svoja drveća, osetili da je neko obdelavao u tvom odsustvu oazu tvoju, i kad dopreš to saznanje da su to bile tvoje zaboravljene nade, sletećeš na obalu ukraj reke da se odmoriš.

A pustinja će se prazniti tobom. Samo tvoje stope na pesku svedočiće o tebi, dok ih vetar ne osnese i utisne na vazduh kao dobar znak. Kao jako dobar znak.

Mogao je da bude čulan i životinjski trezven i spiritualan i osvajački svirep i pustolovan i dečački nežan.

Umeo je da sedeći nepomično na fotelji i dok je prelistavao časopise sa odsutnom koncentracijom, da joj pokaže kako se sav ustremio na nju, a da se nije ni pomerio sa mesta.

Tako je ona verovala da misli na nju i onda kada on to nije činio. Umeo je da od čutanja načini sluškinju svoje strasti. (13. deo Ovde)

Sunday, August 10, 2008

Dnevnik B. Pekić 11. deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; izbor Ljiljane Pekić.
(10. deo Ovde)

24. februar 1955. godine (nastavak)

Ako sada podvrgnemo ispitivanju naviku gospodina Antonija Njegovana da svoju jutarnju, od lekara preporučenu šetnju, obavlja na alejama tog istog groblja, sa beskonačnim srtpljenjem izgovarajući imena pokojnih sa mermernih ploča, zasenjen maglovitim suncem, bićemo iznenađeni koliko u toj navici ima neumitnosti. Jer kapilari streme tamo gde i ceo krvotok.

Face of Anguished Man

U svojoj šesdesetoj godini on je naknadno, ali sa podivljalom žestinom osetio na svim magistralama svoga opstojanja, da je kroz svih tih šesdeset godina trpao u sebe sve same izlišne vrednosti i sada u šesdesetoj da ne zna šta bi sa njima, sa tim pogrešnim gorivom koje ga je ispunjavalo.

Kao kad bi na stanici, u panici da ne izgubi svoje mesto u vozu, ščepao tuđ prtljag umesto onog koji je njemu bio namenjen, i sada stoji na peronu krajnje deprimiran saznanjem da u ruci umesto svojih svilenih pidžama, plastrona, drži tuđe prljave i pocepane krpe.

I pošto je nadmoć predmet uobrazilje, nje nestade a krpe koje je držao u ruci bile su pocepane i zaudarale na izmet. Od tog vremena datira njegova navika da svraća na groblje. I tu nad samim lešinama njegova bi se nadmoć vraćala.

Svako traži blizinu inferiornih stvari, a ti mizerni ostatci strašne muke koji ležali ispod njega geometrijski poređani i složeni u figure pune razuzdane mašte, bili su zaista inferiorni. (Uostalom oni su barem posle smrti uspeli da svojim položajem na remeti red.)

Čak su i ljubavnici šćućureni na pločama u blesvom muku, koji su dočaravali jedinstvo sveta, ljubavi i smrti, pustolovnih nadahnuća i konačne izolacije i gimnazisti koji su kraj očevidnih dokaza izlišnost svega pa i Pitagorine teoreme, morali ipak da znaju za sutra čemu je jednak zbir kvadrata nad katetama, čak su i oni u zamračenim dekoracijama grobova bili jadni, smešni pajaci ...

Ljudi počine samoubistvo kad počinju da osećaju sebe. Dok ide unaokolo i oseća druge, a sebe samo neophodno pretpostavlja, ili samo podrazumeva, čovek ima neku slavodobitnu iluziju da je lak, lak i večan kao vazduh.

I srce postaje bolesno samo onda kada ga osetimo. Sve dok saznajemo o njemu preko anatomskih atlasa mi o njemu nikad ne mislimo. (12. deo Ovde)

Saturday, August 09, 2008

Dnevnik B. Pekić 10. deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; izbor Ljiljane Pekić.
(9. deo Ovde)

24. februar 1955. godine (nastavak)

- Odakle?
- Osetio sam nervozu. – Pa odatle.
- Gde si ranije živeo pre nego što si došao u grad?
- Ja sam odavde.

304 - Dental Appointment

Gospode. Da li mi se ruga? Pažljivo osmotrih izraz na njegovom licu, ali on je bio spokojan i snen. Učini mi se za trenutak da sam ga prepoznao, ali se ubrzo uverih da sam bio obmanut senkom abažura koja mu je pokrivala levu polovinu obraza.

Da nema nečeg što nisam umeo precizno da odredim mogao bi biti Y. s kojim sam sedeo u klupi i III razredu gimnazije. On je obećavao ovakav stas. Ali sve ostalo nije odgovaralo. Pa čak i da je odgovaralo to ipak ne bi mogao da bude Y. Na neki neodređen način to se razlikovalo od Y,

- Samo nisam izlazio. Ovo je prvi dan što ga provodim u gradu i iz toga možeš uvideti koliko osećam za tebe kad sam taj prvi moj dan iskoristio da te posetim.

- To je ljubazno od tebe – rekoh. – Bio si valjda bolesta.

- Ne, naprotiv. Bio sam zdrav ... Sad sam izašao da nađem posla.

(Kao i sestre Keri. on će se dati izdržavati od Davida.)

- To ne mora da te zabrinjava. Oni stalno traže ljude.
- Možeš se zaposliti gde god te je volja pod uvjetom da im odgovaraš po kvalifikacijama.
- Moram videti sutra. Sada je verovatno već kasno da se nešto ičini.

Vreme me podseti da imam sastanak sa tobom. No on se nije dao smesti mojim osvrtanjem na sat i celo telo mu je ukazivalo da se sasvim ugodno oseća. Bilo mi je žao da ga oneraspoložim.
(11. deo Ovde)

Friday, August 08, 2008

Dnevnik B. Pekić 9. deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; izbor Ljiljane Pekić.
(8. deo Ovde)

24. februar 1955. godine.

I kada je prošla, kao crna senka sa sivim porubom, i kao nelojalni predeo koji je pobegao iz okvira, i kao miris i zabuna, možda sa pokretom koji se u međuvremenu ponovio da znači, a da ga janisam video, u velikoj vazni vazduha na sred trga, (koji je imao ime nekog socijaldemokrate),

to je bilo tako zlikovačko osećanje da sam stao i sve dok ona nije zašla za ugao kina, ja sam sebe primoravao da ne skočim nekom za vrat, na primer onom penzioneru koji zakopčava svoje čakšire pred pisoarom.

Zlatno runo.jpg

Ima dva dana otada. I sve je prošlo jednako kao i ona. Mogu pribrano da položim račune o tome što se dogodilo sa mnom da me savlada strah i da dobijem nagon besnila.

Šta sam branio u momentu kada je njena senka ulazila u izlog kao kradljivac nakita. Nema sumnje ona je stajala iza mene za čitavo to vreme.

Pomisao na to da je ona stajala, možda minut ili dva, a da je ja nisam za to vreme gledao dovodi me u histeriju. Gospode, možda čak i svih pet minuta. Nikad nisam smatrao da ću biti tako zloban prema njenoj senki.

da li je uhvaćena kad je provalila u izlog? Da li je izvedena pred sud, zato što prolazi kroz staklene zidove iza kojih ljudi čuvaju vreće u koje se odevaju na ulici?

Da li je ta senka nju uzela za svog branioca, ili je bila ponosita na svoju usamljenost? Ima u senkama nešto servilno kad nam ližu pete. Da li nas mrze i spremaju plan da nas upropaste?

Jedna kap je padala preko zida, preko maltera i žutih ozleda u kamenu, isplanirano sve do zemlje.

A onda nestade. Između dva prozora bio je razapet zrak u vidu žice. I taj je imao koga da očekuje.

Ružičasta akrobatkinja koja miriše na hladnu vodu već trči po njemu, a rulja urla ispod, gibajući se zajedno sa njom.

I tada mi se učini da se njena ružičasta mrlja razliva i širi preko neba kao suncobran.

Rulja zapljeska. Arteskinja se spremala za drugu tačku, mažući pete.

Na redu je bilo, tako je objaviokonferansije, „hodanje slepca“. Pošto joj vezaše oči ona opipa zrak i otisnu se.

„Pijavica“ – reče žena do mene – „zar ne da liči na pijavicu?“

„Možda liči i na pijavicu“ – rekoh. Listovi su mi se kočili. Rulja je očekivala da se nešto dogodi. Akrobatkinja je bila na sredini žice.
*****
Gde ti je Dom ti koji stanuješ u rosi i izmetu i koji se
isparavaš u nebo kao roj nakaznih slika.

Tvoja senka je na vratima, žuta od lutanja
Zelena od čežnje i crna od proganjanja.

Tvoje stope su na svim putevima kao hiljade malih grobova
iz kojih raste prašina. Lelujav džbun prašine.

Tvoje su ruke ukrštene na grudima mrtve zemlje.
Da li smem da ti vovorim o travi koja nije moja? (10. deo Ovde)

Thursday, August 07, 2008

Dnevnik B. Pekić 8. deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; izbor Ljiljane Pekić.
(7. deo Ovde)

18. februar 1955. godine (nastavak)

Poreklo siromaštva naše savremene književnosti ne treba tražiti u nedostatku talenta, ni rutine. Ono nije u našoj orijentalnoj lenjosti ni u uzoropoklonstvu.

Ono se nalazi u disocijaciji prirode umetnosti i društvenog sistema.

Inundation

Trebalo bi da nestane jednog ili drugog pa da se harmonija iznova uspostavi. Kopiranje zapadne beletristike sada nije moda.

To je najintimnija potreba same umetnosti, koja u preslikavanju maskira svoj rušilački instinkt.

Po nagonu destruktivna, književnost ne može da afirmira ništa osim vlastitog nagona. Ona je po poreklu revolt a po posledicama negacija. Njeno poreklo u pobuni određuje i njenu ulogu. Ona prezire postojeće u ime nastajućeg.

Kad joj se oduzme to pravo ona truli ili postaje predmet administracije.

U permanentnom sukobu sa građanskim nadahnućem desetina generacija, ona je stvorila oko sebe lažni oreol pomagača tih inspiracija.

Međutim, ona ih je možda inspirisala, ali nikad sa njim kolaborirala. Kreativni trud državotvoraca stoji u stalnoj i normalnoj akcidenciji sa rušilačkim nagonom umetnisti.

Sva reprezentativna dela književnosti propovedaju pobunu, ili navode razloge za nju, što je uostalom sasvim isto.

Nijedno ne daje pristanak. To je i razlog zbog koga u totalitarnim režimima nema i ne može postojati umetnost. (Izuzev naravno državnih bajki.)

Konačno je stigao odgovor od Herberta Grina.

“Naše kazalište žali što ne može preuzeti dramu sa ovako izuzetnom temom iz razloga koji su sledeći ...”

To liči na korespondenciju “Voćara”. “Naše preduzeće žali što ne može preuzeti mušmule koje imate na skladištu iz razloga koji su sledeći ...”

A tek razlozi! Hriste Bože!

Oni – tj. valjda ta svinja – drže da nemački intelektualci nisu bili fanatizovani Hitlerom, ni ososno ni kolektivno.

Uopšte da jedan intelektualac ne može biti fanatiziran.

Gospodin Grin je zaboravio na Brauna, Siversa i ostalih velikana koji su, uprkos svog intelektualnog odgoja, i te kako mirno i sa naučnim uživanjem činili eksperimente nad deportircima.

Na kraju, čak i da ova primedba stoji, iz drame se ne vidi da je nemački intelektualac bio fanatiziran.

(Toler je izrično na drugoj strani), nego da je jedan nemački lekar mislio da je fanatizovan samo zato da bi dobio moralno opravdanje za intimnu želju da svoje pretpostavke dokaže na ljudima, pošto su već primljene na pacovima.

Biti fanatizovan ne mora uvek značiti zavisnost od spoljneg idola. Čovek može biti fanatizovan i vlastitom idejom. (9. deo Ovde)

Wednesday, August 06, 2008

Dnevnik B. Pekić 7. deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; izbor Ljiljane Pekić.
(6. deo Ovde)

18. februar 1955. godine

Okružuju me stvari koje ponekad ne razumem, čak i u mojoj vlastitoj sobi. Knjige čije je poreklo sumnjivo i sto koji strši iz poda, i “ja kao dečak sa plavom kosom i lulom”.

De Chirico-Metaphysics

Čovek je jednostavno unesen u tu sobu, gde su stvari već uzele prevlast.

Ostaje samo da im se pokorim ili da smišljam bekstvo.

Pobeći među nove stvari. Ali takvih koje su nove, nema. Svuda je sto, i knjige i postelja.

A na zidu vise banalne slike iz porodičnog života.

Nizovi pratilaca u tvrdim kragnama i onduliranim brkovima. Drže se tako kao da ja ne znam da su bili luetičari, da su se ubijali radi kockarskih dugova i zato što su ponekad bili pijani kao zveri.

Oni predstavljaju tradiciju imena koju treba poštovati.

I predati je dalje tedstamentom, svojoj deci. Te slike rasklimatanih ulaneriskih jahača. Te slike tetaka sa pletivom na krilu i očima koje zveraju da me ukvate u krivnji.

Večeras je partija pokera kod mene. Očekujem dolazak Asistenta, koji je tako prirodna žrtva da bi bio greh ne „očešljati ga“. (8. deo Ovde)

Tuesday, August 05, 2008

Dnevnik B. Pekić 6. deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; izbor Ljiljane Pekić.
(5. deo Ovde)

17. februar 1955. godine (nastavak)

Ideja o slomu Evrope više je stvar naših osećanja. Ja sumnjam da jedan sovjetski funkcioner misli o njoj sa zabrinutošću onih čija Evropa svakako umire.

V.Stoss-Vanity

Poteškoća je u tome što ne postoji jedna Evropa. Ima onoliko Evropa koliko ima naslednika kraj odra bogatog ujaka. Ako jedna Evropa umire, izraz uostalom više patetičan i pozorišni nego precizan, ostaje ih još uvek dovoljno koji žude da je naslede.

Čitava jedna klasa nalazi se u položaju siromašnog rođaka, koji u zadnjem času kad je deoba već izvršena, podnosi nekakva dokumenta koja dokazuju njegovo pravo na posed.

Lažni testamenti nisu plod nitkovljuka nego iskrene ubeđenosti. Mi sasvim pouzdano grdno grešimo što pojam Evrope tako ljubomorno i sujetno vezujemo za našu prošlost. Evropa –

to je liberalizam XIX veka, u kome je gospodin Cvajg mogao da pređe hiljadu milja od Petrovgrada do Lisabona a ga niko ne upita za pasoš, prosperitet u kome je podloga novcu bilo zlato, a nikakav rad i slične koještarije,

hrišćanstvo koje je bilo toliko tolerantno da je uključivalo masoneriju, nekoliko lepih slika malanih u njenim ateljeima, nekoliko eksploziva napravljenih u njenim laboratorijama,

nekoliko dosadnih knjižurina nažvrljanih po njenim mansardama, nekoliko slavnih zločinaca udavljenih po njenim trgovima, najzad par zanimljivih civilizacija podignutih na njenim obalama, svi ostali su robovi i udžbenici njene istorije.

U stvari, ništa što ne bi bilo dostojno smrti. Jer uvek će se napisati gluplje knjige i uvek se mogu obesiti gori zločinci, a hrišćanstvo je već odavo prestalo da bude vera i postalo je neka vrsta društvene galanterije koju zahteva dobar ukus.

Samo su nemački magarci mogli biti zlikovci u načelu, što potiče valjda od njihove slabosti prema sistemima i generalizacijama. Generalisati znači ako mi jedan Židov stane na žulj u tramvaju, ja kažem: treba potamaniti sve Židove!

Naklonost prema sistemu se sastoji u tome da se tačno registruje da u baraci 5 „nedostaju tri četvrtine jednog Rusa i gornji deo zatvorenika Sibolskog“ uprkos tome što su ti komadi pripadali nekom Bisenvageru iz barake 17.

Mi smo sujetno na tu Evropu Nadsudije, i ako joj se spori da diktira ideje ili pravi najbolje mašine mi urlamo: Ona umire.

Za aristokrate Evropa nije umirala kad je Sulejman Veličanstveni podigao šator pred vratima carskog Habsburgovskog Beča, nego kad je opat Sijes predložio da se staleži u loptačnici konstituišu u Narodnu skupštinu.

Za Rimljane Evropa nije umirala u baruštinama Galije i varvarskim ratištima Severa, nego u kolonatima balkanskih provincija. Evropa je ropstvo – tvrdili su patriciji. Ne – ona je feudalna hijerarhija – odgovarali su plemići.

Jeres, vikali su sveštenici, Evropa je više od svega njena hrišćanska crkva. Ona je duh analize, osporavali su mislioci. Koješta, rugali su se buržuji – Evropa je njena industrijai pravo neograničenog vlasništva.

Proletarijat je stjao na stanovištu da je prava Evropa čovečna i jednaka razdeoba siromaštva.

U stvari ona je sve to zajedno i još mnogo više. Tu i jeste uzrok njenoj prividnoj agoniji.

Evropa je jednostavno pretovarila svoj želudac i ono što joj je neophodno nisu nove ideje, nego sredstvo za čišćenje, kojim bi se oslobodila starih. (7. deo Ovde)

Monday, August 04, 2008

Dnevnik B. Pekić 5. deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; izbor Ljiljane Pekić.
(4. deo Ovde)

17. februar 1955. godine

Jutros sam svratio kod M. S. Spavaća soba obojena je u četiri disparatne boje po ugledu na kutije za čokoladu.

Meni lično više su se sviđali stari zidovi islikani I.-inim ilustracijama iz pustolovina Kluba Sedam Dobošara i stravično – zlokobnim lozinkama Saadističke partije organizovane u cilju zaštite leševa, a protiv penzionera i Pljuje, „Veliki Bog Bota u holandeskom pozorištu“,

Freedom

“Kolonelo I. baca Džekijeve espadrile na Hirošimu”, “Sednica Saadističke stranke”, “Maloprodaja konzerviranih leševa”, “Penzioneru, evo ti za tvoj trud”, “Koka sin bez ramena”, “Myron stiže u grad zavijen u Papsku indulgenciju”, “Ja ispaljen iz džeferdara!, (nešto poput bezgrešnog, a militarističkog začeća).

Gospođa Dr. još uvek đavolski privlačno izgleda. Ali Ž. je sa svoje strane tako prepečen, da se čini da je tek maločas izvučen iz peći. Tvrde da je poznat na hipodromu kao dobar trener.

Ovde će mu trebati sve veštine da bi održao goli život. Bojim se da gospođi Dr. i ne treba drugo nego taj goli život.

Pišem ove redove koji slede samo zato da posle više godina kada se budem krepio njihovom naivnosti i loše upravljenim cinizmom (jer on ne pljuje – i uopšte pljuvati! – na red nego na njegove nevine sluge.

Uostalom ja sam totalno pijan i biće pravo čudo ako od ovognešto pristojni ispadne!) – sasvim sam zaboravio prvobitnu nameru i ova kojom je zamagljujem ne verujem da je tačno ilustruje – ah, do vraga, (sad dolazi) dakle, da posle više godina ne bih morao o sebi loše misliti što mi se čitav dan sastojao u opisivanju pohotljive gospođe Dr.

Silim sebe da budem ingeniozan i pronađem više, u neku ruku, filosofske tazloge za taj opis. U stvari ona je manje pripamljiva nego što izgleda, i utoliko moje nade na nepristrasnost rastu.

Ona je prožeta spletom modrih žilica kao sočni list, iako to uopšte i nije ono što hoću da napišem, jer je taj list podosta žut i uveo, sasvim žut i smežuran i nema u njemu sličnosti ni za prebijenu paru.

Moja je iluzija očigledno recidim (ovde je na kraju reči u stvari jedno v, a ne m) dečačkih erotskih događaja koje smo svi mi iz “Saadističkog društva” vezivali sa imenom i pojavom gospođe Dr.

Ona je bila boginja jedne tajne o kojoj smo govorili sa omalovažavanjem, ali kojoj smo se crveni od stida i zadovoljstva verno klanjali u toploti perjanih jastuka.

Kad samo pomislim koliko je ta dama, o kojoj su naše majke govorile niskim glasom, iako ona nije bila nimalo ordinarna, kako su one želele da jeste u njihovoj sujetnoj kreposti, koliko je – kažem iskreno – ta dama iscedila mada tek posredno i bez svoje voljne odgovornosti najčistije životne istine iz nas!

To što smo joj mi tajna i sa predumišljajem poklanjali bio je sam život, njegova mekana i živahna struja.

Sada, pod uslovom da ne postoje duboke i neuništive veze između nas garantovane našom neukusnom memorijom, ona bi jedva izmamila površan pogled.

O životnoj struji više nema ni reči. Ona je benzinom i štirkom isprata sa čaršava, što se može smatrati prilično nedostojnim završetkom za jednu plemenitu i nezaboravnu strast.

Ali kad čovek jednom opet vidi predmet svojih neiskupljenim želja, i tu na njegovom mizernom stanju oseti opor udar vremena, koje ne samo da nije nikakvo proticanje, nego baš suvereno zadržavanje i postojanost – onda gubitak izgleda skroman u poređenju sa onim što ga je nekad pogodio.

Budi mirna i boraj se kao brezova kora, ono što si ti zaista nalazi se na sigurnom mestu – u prokletim ... (6. deo Ovde)

Sunday, August 03, 2008

Dnevnik B. Pekić 4. deo

IZ NEOBJAVLJENIH DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA, 1955; izbor Ljiljane Pekić.
(3. deo Ovde)

16. februar 1955. godine (nastavak)

Obratiti se svojoj unutrašnjosti za pomoć, znači siočiti se sa zabludama koje bi htele da se ponove. Mozak liči na voćku u jesen: povući granu da bi čovek ubrao jedan plod, znači stresti ih stotinu po glavi.

B.Pekic_London 74.

Rizik od iskustva ne sastoji se u primeni koja će sledovati, nego u promeni koja je prethodila. Iskustvo koje je nama dostupno iskreno saopštava samo naše prostačko samoljublje. U svemu drugom ono je prepravljena istorija u privatnom izdanju.

Izopačeno, lažno, neverno iskustvo pošto nas je načinilo nesrećnicima, sada nas sa još većom pouzdanošću čini budalama.

Jedna od najsvirepijih posledica poraza jedne civilizacije jeste migracija shvatanja. To su naknadni ali nehotimični udarci, koje pobednik upućuje pobeđenom da bi mu oduzeo razlog otpora.

Braneći se izvesnih opkopa utvrđenih još od naših praotaca, mi nenadno otkrivamo da smo ih prerili po uzoru na neprijatelja.

Pogreška je u tome što mi ne biramo oklop ekvivalentan neprijateljskom zrnu, nego njegovom vlastitom oklopu.

Neprijatelj se naseli u nas pre nego što nas je osvojio. On dolazi najpre kao nepoverenje, koje traži razloge, pa kao razlozi koji izazivaju paniku, i najzad kao panika koja je majka podražavanja.

1945/46. bilo je lako ustanoviti meru do koje smo preuzeli Weltanschaung pobednika, koji ga je napustio. Promiskuitet i nihilizam postali su naša iluzija o otporu. Mi smo od sebe pravili budale da bismo srušili režim.

Oblačili smo se kao stražila za vrane da bismo preplašili komuniste, koji su se nervirali više nego što je bilo mudro. Migriraju uvek preteranosti.

Revolucija postaje patron porodice i cvrčka na domaćem ognjištu predstavljenog nameštajem marke „Dukin“ i radioaparatom „Kozara“, a građanska klasa nalazi utehu u postelji prostitutke.

Revolucija aklamira red, građani koji su ga pronašli, da bi stavili u pritvor strasti svojih supruga i svoj novac, postaju bukači po ulicama i kavanama. Revolucija krade nacionalne heroje, šoveni ih ismejavaju.

Revolucija sedi za kancelarijskim stolom i izmišlja zakone, koji će je zaštiti i načiniti besmrtnom, pasionirani ljubitelji Zakonika kuju planove da ih izigraju.

Revolucija koja je pobedila koketira sa nepromenljivošću stvari, a oni koji .... (5. deo Ovde)