Wednesday, June 28, 2006

Konkurs "Fonda Borislav Pekić"

"Fond Borislav Pekić" je osnovan 10. juna 1993. godine rešenjem br. 022-1877/93-03 Ministarstva kulture Republike Srbije. Osnivači Fonda su: Kredibel banka iz Beograda, Udruženje književnika Srbije, Srpski PEN centar, Srpska akademija nauka i umetnosti i gospođa Ljiljana Pekić.

Od 1993. godine dodeljuje Fond svake godine po dve stipendije za mlade književnike koji se prijavljuju na javni konkurs. Stipendije se daju za prozna dela u pripremi koja odabere žiri.

Stipendije su dodeljene do sada iz "Fonda Borislav Pekić" od 1993 do 2005. godine sledećim književnicima:

1993. godine: g. Vladislavu Bajcu i g. Svetislavu Basari;

1994. godine: g. Draganu Velikiću i g. Goranu Petroviću;

1995. godine: g-dji Jasmini Lukić i g. Petru Laziću;

1996. godine: g-dji Jasmini Tešanović i g. Mileti Prodanoviću;

1997. godine: g. Sretenu Ugričiću i g. Gojku Božoviću.

1998. godine: g-dja Ljubica Arsić i g. Milan Djordjević.

1999. godine: g. Drago Kekanović i g. Vule Žurić.

2000. godine: g. Igor Marojević i Djordje Pisarev.

2001. godine: g. Laslo Blašković i g. Zoran Ćirić.

2002. godine: g-dja Damjana Mraović i Aleksandar Marčićev.

2003. godine: g. Zoran Penevski i g. Nikola Malović

2004. godine: g. Srđan Tešin i g. Saša Ilić

2005. godine: g. Nemanji Rotaru i g. Saši Jelenkoviću.

Žiri je posle pregleda svih prispelih radova izdao saopštenje za dodelu stipendije u ovoj godini - 25. juna 2006. godine.

Žiri za dve ravnopravne stipendije iz "Fonda Borislav Pekić" radio je u sastavu: Ljiljana Pekić, Vladislava Gordić Petković, Predrag Palavestra, Gojko Božović i Mileta Prodanović, a na sastanku održanom 23. juna 2006. godine, doneo je jednoglasnu odluku o dobitnicima.

Na konkurs je stiglo 30 prijava, koje potvrđuju visok ugled stipendije. Više autora bilo je u najužem izboru za nagradu. Žiri je odlučio da književnu stipendiju "Fonda Borislav Pekić" za 2006. godinu dodeli:

VESELINU MARKOVIĆU, iz Beograda, za nacrt romana »Mi različiti« i

MIĆI VUJIČIĆU, iz Mokrina, za nacrt knjige pripovedaka »Ovde počiva Lav Tolstoj«.

Stipendije će biti uručene dobitnicima po već ustaljenoj tradiciji na dan Pekićeve smrti 2. jula 2006. u Beogradskom dramskom pozorištu, u 20.00 sati, uoči stote predstave dramatizacije romana »Zlatno runo«. Tom prilikom će biti predstavljen i treći broj “Anala Borislava Pekića" za 2006. godinu.

Među prispelim radovima bilo je i nekoliko koji su se izdvajali svojim dobrim idejama, lepim stilom i tematikom; ti radovi su do kraja bili u najužem izboru. Među njima su bili sinopsisi: Miomira Petrovića, Srđana Valjarevića, Slobodana Bubnjevića, Vesne Perić Momčilović i Jelene Lukić.

Žiri je zato odlučio da se srdačno zahvali i ovim učesnicima, da pohvali njihov rukopis, da ohrabri njihov rad i zaželi svaku dobru sreću kako tome najavljenom rukopisu tako i njihovom budućem književnom radu.

Propozicije konkursa su takve da se ne može dodeliti više književnih stipendija, tako da se svake godine dodeljuju dve nagrade.

I ove kao i prethodnih nekoliko godina "Fondu Borislav Pekić" je svojom donacijom pomogao "Telekom Srbije" i omogućio da se ove stipendije dodele, kao i da se štampaju "Anali Borislava Pekića" već treći put za redom.

Tuesday, June 27, 2006

Revolucija koja se odlaže na neodređeno vreme

Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 350-352). - Beograd, Partizanska knjiga, 1984, © Borislav Pekić.

Poznavaoci naših nacionalnih vrlina i mana tvrde da smo na strani snalažljiviji nego kod kuće. Znameniti neradnik sa Čubure, kad su mu dosadila prebacivanja radnog naroda, otputovao je u Hanover, i sad živi tamo kao prosperitetni trgovac, mada se još uvek ne zna – od čega.

Zatvorski abonent u Šapcu, drži u Minhenu uglednu Agenciju za nekretnine, čiju prirodu nisam sasvim uspeo da shvatim. K. D. je u Beogradu stanovao preko puta mene, u jednom od svetlarnika s najekskluzivnijim pogledom na kante za đubre, u Londonu se kod njega penjete liftom, kojim upravlja jedan istočnoevropski admiral.

Najslabijeg đaka svog razreda – ako sebe izuzmem – sreo sam u avionu, kako puši "Havanu", pije "Glenfiddich" (Pure Malt Whiskey), i s jednim holandskim fabrikantom trikotaže, uz naglasak i manir člana konzervativnog "Monday Cluba", a u svetlosti dolarskih kolebanja, raspravlja o svetskoj monetarnoj reformi...

Da pribrojim ovim nacionalnim snalažljivostima i sebe. U Beogradu sam bio neko ko se, s vremena na vreme, na ovaj ili onaj način, primećuje. U Londonu me niko nikad ni na koji način ne primećuje. Zar to nije izvestan uspeh?...
(DNEVNIK, 1976)

Neposredno posle revolucije od Četrdeset osme, pedesetih godina, u Berlinu je, pod pokroviteljstvom pruske kraljevske kuće, živeo Miloš Gospodara Jevrema, sinovac srpskog knjaza i uzgnanstvu Miloša Obrenovića. Upravo je završio Berlinsku ratnu školu i dobio za sekondleuitnanta u jednoj Istočno-pruskoj ulanerskoj regimenti.

Bilo je to vreme februarskih nemira u Nemačkoj. Nekoliko dana posle krvavih meteža, održavala se ribarska godišnjica u Stralau-u kraj Berlina, u kojoj je, po drevnom običaju, učestvovala cela prestolnica. Berlinska policija je dobila obaveštenja da će svetkovina biti iskorišćena za nove nerede. O tome se, uostalom, po gradu i javno govorilo. (Kod Nemaca, u ono vreme, nije bilo ničeg ispod žita. Sve je moralo biti isplanirano i građanstvu uredno do znanja stavljeno.) Tako je sva berlinska pandurija bila na nogama, a vojni garnizon stavljene u stanje bojne pripravnosti, s Milošem Jevremovim i njegovom regimentom u posedu Šleske varoške kapije, kojom se do Stralau-a dolazilo. No kad je rano izjutra na kapiju navalio svet – pripravan da malko svetkuje, a malko i poredak razbija – zatekao je na kapiji objavu sledeće sadržine:

"Zbog iznenadne bolesti šusterskog šegrta g. Friza Schulza, zakazana za danas, velika Berlinska revolucija odlaže se na neizvesno vreme, koje će, međutim, građanstvu pravoročno biti saopšteno."

Berlinčani su se razišli. Smejali su se. Njihov smisao za humor bio je jači od građanskog nezadovoljstva.

Objavu je smislio i ispisao Miloš Jevremov Obrenović, Srbin na strani.

Pitam se kako bi se slična snalažljivost provela kod nas. Neki putokaz daje nam Svetoandrejska skupština godine 1858.

Knežev dvorac XIX vek-Beograd.jpg
Kad su deputati, na prvu vest o dolasku vojske, gazeći jedan drugog, navalili na vrata srpske "Loptačnice", odmah pošto su se rimski svečano zakleli da se neće razilaziti dok ne zbace Kneza Aleksandra Karađorđevića, i kad su objavili sakupljenom narodu da se "revolucija na neodređeno vreme odlaže", ovaj ih je puškama vratio na skupštinu – i u srpsku istoriju, u koju su, na "francuski način" hteli da uđu, ali su se u njoj samo "na srpski" način mogli zadržati.

U sjaju ovih i nekih drugih epizoda iz naše građanske prošlosti, "Havana", "Glenfiddich", i vazdušna ekspertiza međunarodne finansijske situacije mog školskog druga iz magareće klupe postaju nešto shvatljivija.

Nejasno ostaje još jedno – holandski fabrikant, koji je plaćao račun.
(KNJIŽEVNOST, BR. 2, 1979)

Monday, June 26, 2006

Psi i Srbi

Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 347-349). - Beograd, Partizanska knjiga, 1984, © Borislav Pekić.

Od ovog meseca vlasnici njujorških pasa nosiće, pored džepne maramice, i naročite kese, u koje će deponovati ulični izmet svojih štićenika...
(DNEVNIK, 1978)

Stranci pasažeri, u poseti Beogradu XIX veka, sticali su utisak da u njemu žive više pasa nego Srba, i da, shodno tome, psi i privredno bolje stoje.

Pekić-1985.jpg
Nisu bili daleko od istine. Turci su pse smatrali bogumilim životinjama, dok su na hrišćane gledali s manje entuzijazma. Srpska en postotis, procentualna hatišerifska autonomija, manje im je konvenirala od pseće potpune zavisnosti. Povrh svega, Srbi su bili krunski deo neprirodnog "Istočnog pitanja", a psi samo – od Alaha date prirode. Stoga su u Otomanskoj imperiji psi uživali sve građanske privilegije, od kojih su izvesne delili s grko-cincarskom kolonijom, dok su o njima Srbi mogli samo da snevaju.

Na Balkanu, još od zlatnih pelaških vremena poluostrvu čuda, niko ni s kim ne može večno u miru i prijateljstvu živeti. Tako su Turci, posle Srpskog i Romejskog carstva, došli najzad u sukob i s Psećim. Otvorilo se najposle i takozvano "Pseće istočno pitanje".

Među beogradskim psima, mahom nahodima sokaka, slobodne prirode i kakodemonskog podzemlja, u bliskom srodstvu s vukovima Dedije i Vračara, u velikoj modi beše besnilo. U inače besnom veku pseće besnilo se ne bi ni primetilo da se jedna od zveroobraznih džukela nije usudila ugristi dete nekog stranca na proputovanju.

Šta je tu pseću zadribaldu navelo da preko hleba ište pogaču, da pored toliko nezaštićenih domaćih hrišćana nasrne na čoveka s evropskim pasošem, o kome se starala svita međunarodnih zakona, konvencija i običaja, ne može se pouzdano znati.

Platon bi, jamačno, tvrdio da mu je preterana demokratija udarila u glavu i iz toga izvukao još jedan dokaz o štetnosti slobode za izvrsne vrste živih bića.

Markuze bi, naprotiv, u tom činu video demonstraciju protiv uskraćivanja slobode, i svih ostalih insuficencija, kojima je, u jednom ljudskom, antropocentričnom svetu, izložena pseća lumpenrasa.

Mi nećemo tragati za razlozima. Razlozi su uvek sumnjivi tamo gde su posledice tako jasne i nesrećne.

Kako se u to doba, sve što se kod nas zbivalo, događalo u vezi s nekom stranom Potencijom ili Garantnom državom – najčešće Turskom, Austrijom, Rusijom – i tada je, blagodareći oštrom demaršu ugrižene Velike sile, kojoj zbog ugleda nećemo spominjati ime, došlo do promene psećeg statusa u Srbiji. U dilemi između Neba koje je pse štitilo i Zapada koji ih se plašio, Muhafiz beogradski odluči da se psi proteraju iz grada, onako kako se danas čini s takozvanim disidentima – kako se i gde ko zatekne.

Pohvatani psi su potovareni u šajke i odvezeni Dunavom u pravcu Smedereva, s tim da budu istovareni na teritoriji Ćesarije.

Jedan hroničar, prema Paunoviću ("Beograd kroz vekove", str. 509), ovako opisuje pseće izgnanstvo:

"Na četvrt sata od Beograda, sakupljeni psi iz raznih krajeva varoši i grada stadoše se uzajamno napadati i do ispred Smedereva napraviše čitavu klanicu.

Tada se jedan od njih usudi da preko ograde šajke skoči u reku. Za njim to namah, uz neopisiv lavež, učine i drugi, te za nekoliko trenutaka, na opšte zaprepašćenje vozara, sve tri šajke ostadoše prazne, a duga kolona pasa dohvati se obale i krenu za Beograd.

Nije mnogo vremena trebalo, pa da u samo predvečerje, duga kolona pasa izvrši pobedonosan juriš i nađe se na ulicama Beograda tražeći svoje gazde..."

Ono što Srbima nije pošlo za rukom, učinili su psi. Porazili su nezajažljive prohteve Velikih sila, izigrali njihovu premuntesku politiku i rešili svoje pseće "Istočno pitanje", s kojim se mi još i danas patimo.

A šta su dobili za poučan primer od balkanskih naroda?

Jednu rđavu naviku.

Tradicionalna nesložnost balkanskog sveta vaspitala je i balkanske pse u netoleranciji prema svakom ko nije iz iste kuće, iste ulice, istog kraja, iste varoši, istog okruga ili iste zemlje.
(KNJIŽEVNOST, BR. 1, 1979)

Sunday, June 25, 2006

Balkanoidno vreme

Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 344-346). - Beograd, Partizanska knjiga, 1984, © Borislav Pekić.

Vreme vilinog konjica i čoveka ne podudara se. Mitološko vreme je jednovremeno kao pompejsko slikarstvo. Indijsko kružno, čineći od istorije neprijatan zvuk pokvarene gramofonske ploče. Sakralno ne teče. Aristotelo je mislio da je "vreme mera kretanja u odnosu na pre i posle". Plotin ga objašnjava kao "život duše u kretanju, kojim prelazi iz jednog stanja delovanja ili iskustva u drugo". Bergson, Hajdeger, Kant, Sv. Avgustin imaju svoja tumačenja. vreme na koje misli vojni strateg drugo je od vremena koje brine igrača na Berzi.

Vreme u radosti i bolu nije isto. Na raznim meridijanima ono je različito i mi nemamo pouzdanog načina da proniknemo u tu najveću tajnu sveta i da ustanovimo, jednom za svagda i za sve, da li je sat dvadeset četvrti deo kružne putanje zemlje oko sunca ili vreme potrebno da se skuva pirinač. Da li budućnost ne postoji samo na jeziku Bantu crnaca ili je zaista nema?...
(DNEVNIK, 1977)

U našim istraživanjima moramo se osloniti na logiku ili unutrašnji osećaj proticanja – ako smo filosofi. Ali ako nismo, ako smo građani u čekaonici, naša jedina mera može biti brzina kojom obavljamo poslove. Primećujemo tada izvesnu povezanost shvatanja vremena i strana sveta.

Ukoliko smo bliži Jugu ili Istoku, vreme sve više gubi dogovoreni oblik, prestaje biti zajedničko, međunarodnom konvencijom određeno, i postaje stvar ličnog suda. vreme koje u Beču traje uvek jedan sat, u Beogradu može trajati dva, u Atini tri, u Carigradu pet, a još dublje na Istoku – i danima.

Zakon o javnim berzama donesen je u Kraljevini Srbiji 3. novembra 1886. Berza je, međutim, osnovana tek 1894, devet godina posle donošenja porođajnog zakona.

Premda je mimo teme, spomenimo da su, po 5. čl. Zakona o berzama, iz posećivanja ove – pored banaka – najznamenitije ustanove Kapitala, bile isključene "ženskinje". Društvo im u tome prave stvarni i lažni bankroteri, nesolidni dužnici, lica bez građanske časti i maloletnici. Dame imaju kurtoaznu utehu da su sadržaj već prve tačke kasatelnog paragrafa.

Dali-Explosion.jpg
Ako bi se nekom savremenom "utrkivaču s vremenom" razmak od donošenja Zakona do njegove primene učinio predugim, to bi bilo samo stoga što ne zna da je pedesetak godina pre pomenutih datuma vreme u Beogradu teklo još sporije. A to je, opet, najvidljivije po istoriji pseudoberze, finansijskog predšasnika današnje, udaljene od one Londonske ili Amsterdamske, pa i izmeđuratne Beogradske, kao orangutan od čoveka.

Beogradska čaršija se o monetarnim i robnim kretanjima na evropskom tržištu obaveštavala preko bečkih, peštanskih i pariskih novina. Zbog toga su Firme redovno svraćale u Beogradsko čitalište – diluvijalni predak Narodne biblioteke – smešteno u susedstvu Saborne crkve.

Pa kad je već tako, pomislila su preduzimljiva gospoda Dimitrije H. Tirol, Emanuel Solar i Simeon Njegovan – Lupus, ktimatiasi (posednici) i veleboltadžije (veletrgovci) beogradski, zašto ne bi u gongu čitalnice bila postavljena školska tabla, na kojoj bi njen pisar svakodnevno ispisivao tekuće berzanske kurseve, povađene iz inostranih listova.

Ministarstvo narodne privrede, koje se u ono vreme staralo i o narodnom prosvešteniju – simbioza, u kojoj nijednom nije bilo lako, ali svakako bolje nego što je bilo privredi dok se o njoj brinulo Popečitelstvo vnutrenih dela – zdušno je blagoslovilo ubav naum čaršijskih čelengasa i sa svoje visokoblagodarne državne strane novopečenim srpskim berzijancima, kao žurnu pomoć Otečestva, poslalo – jedan sunđer.

Devetnaest godina je valjalo čekati da mine dok se, 11. novembra 1852, isto Ministarstvo nije odvažilo na prvu značajniju reformu naše Berze. Ona se sastojala u postavljenju jednog rashodovanog astala pod tablom i teftera na njemu, gde su trgovci, uz taksu od pola zvancika po ugovorenom poslu, ubeležavali svoje ponude i potražnje produkata i efekata.

Kalo, poli kalo! – što bi kazali ondašnji Cincari – Lepo bogami! Lepo i brzo!
(KNJIŽEVNOST, BR. 1, 1979)

Saturday, June 24, 2006

Jazonove vatre

Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 339-343). - Beograd, Partizanska knjiga, 1984, © Borislav Pekić.

Ono što nepobitno legalizuje Beograd kao neotuđiv deo Evrope je činjenica da smo u glacijalnoj eri imali mamute koji ni po čemu nisu ustupali ni pariskim ni londonskim. Kasnije smo, sticajem okolnosti, o čijoj se prirodi još nismo dogovorili, nešto malo zaostali.
(DNEVNIK, 1974)

Žalimo, takođe, što Beograd nije pomorska luka. Da smo, Bog da nas vidi, ostali u Donjem pliocenu, u kome smo boravili pre osam miliona godina, imali bismo na Terazijama Paratetis i bili bismo luka. Za vodozemce, doduše, ali – luka.

Prvi čovek na terenu Beograda pojavio se iz temelja Bajlonijeve pivare na Skadarliji, godine 1882, u vreme proglašenja kraljevstva i Bontuove železničke afere. Pa i on, nesrećnik, samo u obliku oštećene lobanje. Naš antropolog g. Đorđe Jovanović smatrao ga je neandertalcem s kraja ledenog doba, starim oko pedeset hiljada godina. Pretpostavljao je da ga je ubila neka zver prilikom obostranog lova. Naš svet ga je iz milošte zvao "nakazom". Na žalost, i on je stradao za vreme Prvog svetskog rata.

Od kako je mamutov ispisnik, nadmajmun mlađeg Paleolitika, u barskom lesu Srbije i Beograda, ostavio primitivnu sekiru u obliku trouglastog klina i četvrtaste ploče, ta alatka za drobljenje kostiju postala je naše univerzalno oruđe za rešavanje svih zamršenih javnih i privatnih sporova.

Prvi ozbiljan kulturni uticaj, na beogradsko područje izvršen je moravsko-vardarskom saobraćajnicom iz ranog Neolita zapadne Grčke, istočno-egejske oblasti i Anadola. I od toga je doba, taj istočni, orijentalni, mutni pravac, na užas "bečkih đaka", zapadnjaka i racionalista, ostao jedini stvaran izvor, životodavnih sokova, u kojima se formirao duh, temperament, pa i istorijski profil naroda ovog područja.

Srazmerno brzo smo napredovali od pećina i zemunica do četvrtastih nadzemnih zgrada, sa zidovima od kolja, opletenog prućem i oblepljenog glinom na zemljanom naboju, ali smo onda za deset hiljada godina, sve do napoleonovih ratova i ustanaka, uprkos moćnom rimsko-vizantijsko-tursko-austrijskom graditeljskom kondominijumu, u najstrožijem centru današnjeg Beograda, ostali na neolitskom urbanom nivou. Uz dodatak maltera i kreča, naravno.

Prvi beogradski istorijski događaj grčkog je porekla. Prema Apoloniju Rođaninu, skitsko tračansko pleme Singa, mogućih cincarskih praotaca, koje je dalo ime Beogradu, a u Vizantionu utemeljilo budući Carigrad, ukazuje u XIII veku pre Hrista gvozdenom veku, pod kamenim bregom Kaulijakom, današnjim Kalemegdanom, gostoprimstvo minijskim Argonautima, očevima razoriteljima Troje, koji se posle krađe Zlatnog runa, da zatvaraju kolhiđansku flotu, vraćaju u domovinu jednom neverovatnom maršrutom: preko Crnog mora, Istrosa (Dunavom), pa, s Argom na ramenima, od Save kopnom do Adrijatika.

I ako Beograđanin, koji nedeljom, duž kalemegdanskih bedema, šeta familiju, ne vidi na obali Ušća Jazonove vatre, to je nekroza istorijskog duha, koja će ga jednom skupo koštati.

Celokupna četiri-stogodišnja vojnička istorija rimskog Beograda vezana je za Vespazijanovu legiju "Flavija", sa zodijačkim Lavom kao simbolom, što nas je zarazilo zabludom da smo rođeni ratnici.

Sva privreda je, međutim, vezana za grčku trgovačku legiju, s Kantarom kao simbolom, koja je, pored zidarstva, kamenorestva i grnčarstva, u svojim rukama držala ceo trgovački tranzit između Akvilije i Bizantijuma, Evrope i Azije, Zapada i Istoka, što nas je, opet, ostavilo u zabludi da smo sjajni graditelji i nenadmašni trgovci. Ove su nam zablude, na svakih deset istorijskih godina, uzele – devet.

Za tih četiri stotine rimskih godina samo su dva događaja imala dublje posledice po buduće srpsko područje. Godine 212. po Hristu, Karakalinim ediktom, postaje Singidunum, od samoupravne municipije, kolonija s punim građanskim pravima, čiju širinu ni vekovi pravnog razvitka nisu mogli da nadmaše, a godine 363, beogradsko čedo Jovijan, postaje imperator.

Činjenica da je vladao manje od godine, ali da mu je i ona bila dovoljna da Rimu obrne glavu – ili ponovo na noge postavi, kako se hoće – i pagansku versku politiku Julijana Apostate zameni hrišćanskom, svedoči da je iz krajeva gde se sve radi – preko kolena.

Godine 395, prema klauzulama edikta o podeli Rimskog carstva, Singidunum će pripasti Vizantiji i postati Singidon. U narednih dvesta godina temeljno će ga rušiti Atilini Huni, Babajevi Sarmati, Teodorihovi Ostrogoti i Gepidi.

Što je on ordinarna gomila kamenja nikome neće smetati da se o njega otima i zbog njega gine, mada pretpostavljam da je i u tom konfuznom stanju arhitektonski bio racionalniji nego što je danas. Justinijan će ga obnoviti tek polovinom VI veka. U romejskom Beogradu formiraće se pandokeon, budući turski han, buduća srpska kafana, koja će sve do naših danas ostati naš jedini istinski nacionalni Areopag.

Sa Slovenima pada mrak preko istorije grada. Jedine svetle tačke su požaru. Od ponovnog vizantijskog osvajanja, godine 1018, pa za tri naredna veka, o razaranju Beograda naizmenično se staraju Bugari, Ugri i Vizantinci. Hrišćanski Istok uglavnom.

Da ne bi zaostao u razvitku ratne veštine, hrišćanski Zapad nas je usrećio Krstašima, najorganizovanijom pljačkaškom bandom u evropskoj istoriji. Kakva je to sorta ljudi bila, vidi se i po tome što ih je 1096, preko Beograda vodio neki Valter, koga su zvali Valter Bez Zemlje. Ne očekujem da se s tim nadimkom i vratio. A ako jeste, morali su ga u njegovom kraju preimenovati u Valtera Bez Pameti.

U istoriju ulaze najzad i Srbi. Iako po narodnoj tradiciji ratnici, mi smo jedini posednici Beograda, koji smo ga, osim 1806. dobijali na poklon umesto na snagu. Sve do konačne predaje gradova, na jastučetu od svile, godine 1867. mi smo Beograd držali samo dva puta: s Dragutinom, od 1284. do 1319, i sa Stefanom Lazarevićem, od 1404. do 1427.

I oba ga puta nismo dobili na mač nego kao feudalni dar ugarskih kraljeva. Od doseljavanja na Balkan do Predaje gradova 1867, Beograd je u srpskim rukama bio ukupno – pedeset osam godina.

Turci su tri puta bombardovali Beograd. 1440. pod Muratom, 1456. pod Mehmedom II Osvajačem i 1521. pod Sulejmanom Veličanstvenim. Tek je te godine, 21. avgusta, razvijen crveno-žuti janičarski steg na Tvrđavi i Deferdar Mehmed Čelebija je mogao početi s inventarisanjem dragocenosti u Kuli.

Srpsko stanovništvo nije inventarisano. One je jednostavno deportovano u okolinu Carigrada. Da je 1521. u ukolinu Carigrada preseljen Jerusalim, danas bi to bio jevrejski grad, ili bi u njemu jevrejski bio bar jedan kvart, a od našeg Beograda iz 1521. nije ostalo ništa do imena jedne šume.

Godine 1566. prolazi kroz Beograd dženaza Sulejmana Veličanstvenog. Beograd je tada vojni logor, kroz koji ide svaki pohod na Evropu i svaki povratak na zimovanje, s mrazevima po kojima se Turčin ne bije. Ali je, istovremeno, internacionalno trgovačko središte, neka vrsta permanentnog grko-cincarskog, jermenskog, jevrejskog i dubrovačkog otvorenog sajma. Srba, na žalost, više nema.

Oni ne učestvuju u skidanju kajmaka s turske pljačke. I u toj perspektivi postaje iseljenje srpskih građana iz Beograda, godine 1521, najkobnija narodna katastrofa od Kosova, i ono što je naše građanstvo držalo sto godina iza zapadnoevropskog.

Velikog turskog Šeher-Beograda nikad ne bi bilo da 1541. nije osvojen Budim i granica Otomanije pomaknuta daleko na sever. Ali koliki je on i kakav bio, nikad nećemo saznati. Neki pisci tvrde da je na osmanskom vrhuncu imao 100 000, drugi samo 50 000 žitelja. Govori se o njegovih 17 000, ali i o njegovih 10 000 kuća za stanovanje. Broj džamija, amama, bazara, bezistana, konaka, hanova i palata u stalnom je mesečarskom pokretu. Čas je veliki kao Nirnberg, čas veći i od Budima. Istovremeno je i najveća turska palanka i drugi grad Carevine. Istorija i mit u njemu su podjednako na svom.

U vreme Bečkog rata, avgusta 1688. Austrijanci osvajaju Beograd, kojeg Turci u napuštanju pale. Oktobra 1690, osvajaju ga Turci, a pale Austrijanci. Srbi u međuvremenu jedu jedni druge u onome što na platnima naših romantičara gledamo kao Veliku Seobu Srbalja.

Tvrdjava Kalemegdan.jpg
Godine 1717. kad su Austrijanci, pod Evgenijem Savojskim, osvojili Beograd, da ga drže do 1739, i u novom ratu vrate Turcima, građani su stanovali u 316 kuća od 1290 zatečenih. U preko 900 stanovali su austrijski vojnici. Od 316 građanskih kuća, 39 je pripadalo srpskim porodicama. U 47 stanovali su Jevreji. U 29 Jermeni. Zatim je tu, od osmanskih vlasti privilegovana, moćna grko-cincarska kolonija. Naseljavaće se i nemačka sirotinja. Kome je onda, uistini, Beograd godine 1717. etnički pripadao?

Kad su 1739. ponovo zauzeli Beograd, Turci su u njemu zatekli 45 Jevreja i 8 Srba. Dobija se utisak da je Srba sve manje, ukoliko su na Balkanu i u Beogradu duže.

Sve do Ustanka i Karađorđevog ulaska u grad, godine 1806, za pun vek dakle, istorija Beograda, osim čume, požara i nabijanja na kolac, ne beleži ništa što bi normalan čovek trebalo da zna. A onda je i nama svanula mračna balkanska noć. 1830, u godini Hatišerifa, upaljeno je prvih deset opštinskih uličnih fenjera. Očekivalo bi se da ih 1846. ima bar tri puta više. Nije ih bilo. Nestalo je, u stvari, i onih prvih deset. A zatim je minula još jedna decenija dok 1856, ispred Opštinske kuće i na Terazijama, opet nisu "ubavo i čedno" sinula dva nova državna fenjera – filogenetski preci sablasnog osvetljenja koje i dan danji uživamo.
(KNJIŽEVNOST, BR. 1, 1979)

Friday, June 23, 2006

Uvodna beleška

Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 337-338). - Beograd, Partizanska knjiga, 1984, © Borislav Pekić.

1982-Pekic-Budva 02.jpg
Tokom višegodišnjeg rada na Sagi o Njegovan Turjaškima, naročito "Zlatnom runu", za koji nema mnogo izgleda da se uskoro završi, prikupio sam obimnu i raznovrsnu istorijsku građu o Srbiji i Beogradu.

S vremena na vreme bi moju pažnju privukao neki neobičan podatak, fakat o kome se ili mnogo govori a malo zna, ili mnogo zna a malo govori; neki neverovatan prizor pod humkom vekova, što iluminiran umetničkom imaginacijom svedoči o našim naravima, kakve nismo poznavali; neka paradoksalna, često suluda situacija, po kojima je Balkan čuven još od svojih pelaških, kentaurskih vremena; a iznad svega, možda, i poneka istina, o kojoj nas ni škola, ni istorija nije obavestila.

Kako za ovakve kuriozitete nije bilo mesta u strogo programiranoj priči o Njegovanima, pravio sam povodom njih kratke beleške, partikule ili esejističke sličice, s nejasnom namerom da ih hronološki ili tematski jednog dana sredim i objavim pod naslovom "UTVARE STAROG I NOVOG BEOGRADA". Neku vrstu nastavka "ZAPISA STAROG BEOGRAĐANINA" – zapise jednog novog. Novog i drukčijeg.

Do sada nisam stigao to da učinim, a pitanje je hoću li ikad. Da "partikule" pravim, međutim, produžio sam.

Pod odavno odlučenim naslovom, ovde sam prikupio nekolike, koje su mi se činile završene i koje su sve prethodno objavljene u časopisu "Književnost" za 1979. godinu. ("Marginalije i Moralije".)

Ne treba u njima tražiti putopis Evlije Čelebije, Felixa Kanitza, Herberta Viviana, Reinacha, Légera, ili Jana Nerude. To je pre putovanje kroz istoriju Beograda čoveka koji je u svaku istoriju izgubio poverenje, te sada, s onu njenu stranu, međ' tajnama prapostanja, traga za mitovima koji bi nas objasnili i vratili sudbini.

Ja nisam rođen u Beogradu, pa on za mene nema čar groba u kome je pokopana moja mladost. Ali taj grob nije ni u gradu u kome sam rođen. Pepeo te mladosti razvejan je od Panonije do Adrijatika, da se po starim, dobrim običajima vrati praroditeljskim elementima.

Beograd, dakle, nije moj grad, ali to nije ni jedan drugi.

Pa ipak ga volim, volim privrženošću – stranca.

Možda sam zato, pre nego drugi, pozvan da o njemu pišem.

Monday, June 19, 2006

Let's Not Hang About: Bring Back the Axeman! (Ne gubimo vreme: vratimo čoveka sa sekirom!)

Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 328-331). - Beograd, Partizanska knjiga, 1984, © Borislav Pekić.

U starim brojevima jednog našeg ilustrovanog nedeljnika čitam debatu o smrtnoj kazni. Argumenti i kontraargumenti poznati. Sivi, suvi, od upotrebe – neupotrebljivi. U redu, kažem, možda tako i treba. Sa smrću se ne zbijaju šale. (Premda, odnekud, one najbolje čujete na sahranama i daćama.)

Stanovišta se, u međuvremenu, sukobljavaju, brane ili napadaju a više ili manje umešnosti, s više ili manje osećajnosti, s više ili manje osnova. Ali čitavom debatom dominira jedan isti starački, kahektičan ton. Ista duhovna ravnodušnost, isti ravnodušan stil. Kao da se isti mozak, sam sa sobom igrajući šah, prebacuje čas na stranu protivnika smrtne kazne, nijednoj ne dajući prednost. (Pristalicama, doduše, i nije naročito potrebna. Oni imaju – smrtnu kaznu.) ...
(DNEVNIK, 1977)

Nama protivnicima smrtne kazne, dobro bi došla bar – sekira.

Do toga sam stigao čitajući u "Guardian"-u jedan prilog engleskim razgovorima na tu temu. Uputio ga je, u vidu pisma uredniku, izvesni gospodin R. W. Ward iz Holwella, blizu Sherbourna, u Dorsetu. Kad bi mi preferirali da se dopisujemo, a ne dovikujemo (ili nadvikujemo), i da sam za pismo g. Warda znao u vreme naše debate, ne verujem da bih se uzdržao a da ga, ne vodeći mnogo računa o danas toliko usrdno respektovanom autorskom pravu, osvežim svojim interpolacijama, a zatim kao sopstveno mišljenje o smrtnoj kazni pošaljem listu koji je anketu vodio.

Zajedno s mojim intervencijama i osnovom g. Warda, pismo bi izgledalo otprilike ovako. (Što je u Engleskoj smrtna kazna ukinuta, a kod nas se primenjuje, što mesto vešanja streljamo, ništa ne menja na načelu da sekira ostaje sekira, a dobar argument – argument.)

Gospodine, sad kada je ponovno zavođenje smrtne kazne postalo bliskom mogućnošću, koja je do sada bila samo pametna, nije preterano pogledati i praktičnu stranu celog pitanja, naročito povodom načina egzekucije.

Izgleda mi da naša javnost još nije shvatila da nam vešanje više – recimo na žalost – nije tako pristupačno kao što je to bilo u doba dečaštva naše civilizacije. Vešanje je tada bilo težak, rafiniran, i na odgovarajući način cenjen zanat, koji, na našu štetu, nije pravovaljano predat današnjim generacijama – kao što smo s uspehom posvećeni u sve druge vrste ubijanja – te ne smemo očekivati da će u dogledno vreme biti vaspostavljen u svom pređašnjem sjaju.

Dobar dželat zahteva više godina upornog treninga i praktičnog iskustva pod kontrolom stručnjaka pre nego što mu se poveri konopac. Omaške su moguće, pa i verovatne, čak i ako bi se upotrebio kompjuter da zameni um u komplikovanom izračunavanju minimuma "slobodnog pada" nužnog da se postigne takozvano "savršeno ugušenje", a da se u međuvremenu glava ne otkine od tela, što se redovno dešava kad dželat pogrešno izvede pomenutu jednačinu.

Današnji životni uslovi iziskuju ne jednog već više izučenih dželata da bi se izašlo na kraj s prospektivnim vešanjima širom Ujedinjenog Kraljevstva. U odsustvu stručnjaka koji bi vodili "Škole za vešanje", prošlo bi i nekoliko godina pre nego što bi se elitni kor kvalifikovanih Vešača i Vešačica sakupio, uvežbao i stavio na raspolaganje našem sudstvu.

Substitucija u vidu smrtonosnih droga, što je ponekad zastupaju tankoćutnije prirode među nama, istavlja pred Pravdu, uprkos neospornih tehnoloških prednosti, ozbiljne teškoće moralne prirode. (One nekome, u svetlosti istorije, mogu izgledati pretenciozne, u najmanju ruku tašte, ali se još uvek ne mogu olako isključiti iz jednog opreznog predviđanja.)

Da bi se smrt osigurala od svih omašaka, koje bi u bolnim konvulzijama osuđenikovih udova ponavljala onu s otkidanjem glave od tela pri vešanju, smrtonosne injekcije bi morali administrirati kvalifikovani lekari. Ove, međutim, Hipokratova zakletva obavezuje da čuvaju i podupiru ljudski život, a ne da ga uništavaju, što je opet, kako izgleda, opšta svrha smrtne kazne.

U krajnjem slučaju bi, naravno, bilo moguće proizvesti bandu lekara, čija bi profesionalna misija bila pre da uništavaju nego da spasavaju ljude, ali će svaki čovek od mere morati priznati da je ovakav put, ako ništa drugo, svakako neekonomičan: njihov trening bi trajao i koštao bar koliko i onih pravih, a pošto im, jamačno, bez nekog globalnog rata, ne možemo pružiti optimalne uslove za razvoj, ni rezultati neće biti zadovoljavajući.

(Reaktiviranje preživelih medicinskih stručnjaka iz nemačkih koncentracionih logora takođe je nepraktično, čak i da je izvodljivo – na kraju krajeva, sami smo krivi što smo ih, lišeni sposobnosti predviđanja, toliko progonili da se veći deo vratio ortodoksnoj Hipkratovoj medicini, a drugi posvetio unosnijim poslovima – ukratko, medicina je, tokom njihovog odsustvovanja od prakse, toliko napredovala da bi oni bili jednostavno neupotrebljivi, osim za zemlje gde se smrtna kazna izvršava smrskavanjem grudi čekićima.)

Postoji, na sreću, alternativa vraćanja istorijski uhodanoj praksi odrubljivanja glave – sekirom, i ja je, podržan vedrim duhom gospodina Warda iz Dorseta, od sveg srca preporučujem.

(Odbacimo odmah giljotinu, na koju će smesta pomisliti svaki lenji oportunistički duh. Nju kao da nije konstruisao laki galski nego teški i tmurni germanski um, već vekovima zadužen da nas muči hegelijanski zamršenim i glomaznim tvorevinama. Našem neposrednom i jednostavnom narodnom eposu ne odgovara ništa složenije od – sekire.)

U prvom redu, baratanje sekirom ne iziskuje naročiti trening. Iskustva s takmičenja goroseča po seoskim vašarima dokazuju da nacija raspolaže s dovoljno osnovne veštine za tu vrstu posla, mada bi se, priznajem, da bi se zadovoljilo načelo jednakosti polova, nešto teže našao i odgovarajući broj sekiri vičnih žena.

U prošlosti nije uvek bilo moguće sa sigurnošću reći kad je čovek, skinut s vešala, stvarno mrtav. Odsustvo glave s tela uklonilo bi ovu uznemiravajuću nesigurnost. a teško da bi ijedan razuman osuđenik na smrt išta mogao prigovoriti metodu od koga se nisu stideli ni kraljevi.

Predlažem zato, poduprt g. Wardom, svim pristalicama smrtne kazne da se svrstaju pod sloganom:

PRESTANIMO SE VEŠATI! PRESTANIMO PUCATI JEDNI NA DRUGE! VRATITE NAM NAŠE DOBRE SEKIRE!

Kao što na početku rekoh, sekira je sekira, a argument – argument! Mada je ponekad mogućan argument kao sekira i sekira kao argument.

(KNJIŽEVNOST, BR. 10, 1979)

Sunday, June 18, 2006

Poziv na dijalog

Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 332-333). - Beograd, Partizanska knjiga, 1984, © Borislav Pekić.

Nekad smo pozivali na igru, danas zovemo na dijalog. Živimo u zlatnom dobu dijaloga.

Gilbert & George-Logoreja
Sinovi se suprostavljaju Očevima. Očevi jedni drugima. Zaraćeni izmenjuju bombe, ali i reči. Lekari diskutuju sa ludacima, Ludaci sami sa sobom. Dželati se ispovedaju žrtvama, Žrtve svojim Dželatima. Živi se prepiru sa Mrtvima. Vlade i njihovi narodi nalaze se u stanju permanentnog dijaloga. Dijalog se vodi između marksista i katolika, misionara i ljudoždera, sudija i krivaca, učitelja i učenika, umetnika i kritičara, proizvođača i potrošača. Između polova, naroda, rasa, vera, doktrina i ideja, takođe.

U toku su privredni, naučni, vojni, ekumenski, raketni dijalozi. Dvostrani, trostrani, višestrani, čak i jednostrani. Na vrhu kao i na dnu. Oko četvrtastih stolova, oko okruglih stolova, i bez stolova. Množe se diplomatski pregovori, načelni dogovori, javni izgovori, tajni ugovori, aktuelni razgovori i ulični nagovori. Krilatica veka je:

HLEBA, IGARA I DIJALOGA!

a njegovo osnovno načelo:

NEKA SVET PROPADNE, SAMO DA SE RAZGOVORI NASTAVE!

Pa šta je, najzad, taj dijalog, bez kojeg više ne možemo ni na molitvu? (Mi se, naime, i ne molimo više, mi sa Bogom razgovaramo.)

Dijalog je razmena reči, tačnije – izmena rečima iskazanog mišljenja čiji je krajnji cilj da to mišljenje ni po koju cenu ne izmenimo.

Otuda smo pre spremni da slušamo kako dvojica neupućenih razmenjuju svoja mišljenja, nego kako ga jedan upićeni saopštava. Otuda, ako se dvojica, nekim čudom slože, ne verujemo ni jednom ni drugom. Otuda smo tako strasno privrženi dijalogu. Znamo, naime, da on neće nauditi našem mišljenju.

Upamtite, to što oni dele – vaše je mišljenje! Oni vas potkradaju, eksploatišu, identitet vam rasturaju! Oni vam oduzimaju vaše jedino dobro – vaše nezavisno mišljenje! Zato se nikada nemojte složiti sa onima koji se sa vama slažu. Smesta promenite stav, i gledajte da čuvate nezavisnost duha. Sve ostalo je opsena.

"SLAŽEM SE" – to je najnečasnija, najbednija misao koju možete da izgovorite. Ona svedoči da ste izgubili svako samopoštovanje. Za to se nikada nigde, ni s kim i ni s čim nemojte složiti. Ne nasedajte argumentima, ne dajte se razlozima, ne verujte očiglednostima, prezirite aksiome - oni su tu da vas ponize. Budite uzvišeno postojani kao onaj velikan duhovne nezavisnosti Gaspar d'Estek, filosof i polihistorik, koji je potopljen u vrelo ulje pobedonosno izjavio: "Ne gori, dakle i ne peče!" – a zatim umro.

Lichtenstein-Dosta priče
Nikada nikome i nizašta ne priznajte da je u pravu. Ni po cenu života. Vaše mišljenje je najbolje, jer za njega nikome ništa ne dugujete: ni iskustvu, ni tuđoj mudrosti, ni nauci, ni istoriji, ni otkrovenju – samo sebi. Nemojte se saglasiti čak i ako vas ubeđuju da ste pametni. Savladajte vaše ustreptalo srce koje žudi da se sa tim složi – to je klopka! Oni žele samo vašu saglasnost. Zatim će od vas tražiti da se, budući pametni, i u drugim stvarima sa njima složite. A kuda bi vas odvelo to popuštanje – odvelo bi vas u anonimnost.

Ne, vi ćete im reći da ste budala, dopustićete da se oko toga razvije dijalog, a vi ćete, ako mene poslušate, razume se, otići tamo gde ćete na miru moći da slušate jednog čoveka koji će vam o jednoj temi govoriti na jedino moguć način. Treba li da kažem da ćete, najverovatnije, taj čovek biti vi. Želim vam uspeh, i neka vas pri tom ohrabruje izvesnost da je najbolje Dijaloge sastavljao Platon.
(JEŽ, JANUAR, 1969)

Saturday, June 17, 2006

Kvarovi koji krče puteve

Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 33-36). - Beograd, Partizanska knjiga, 1984, © Borislav Pekić.

Zapanjujuća je naša sposobnost da i najjasnijim postupcima pripisujemo mutne povode, da jednostavnim činovima pronalazimo i najsloženije i najneverovatnije motive. Slušao sam preko Radio Londona mladog istoričara, koji je, kao radnu hipotezu, doduše, između drugih "dosadnijih i banalnijih", izneo mogućnost da je Adolf Hitler preduzeo istrebljenje Jevreja "za njihovo sopstveno dobro". Dobro, u biblijskom smislu potopa koji otrežnjuje.

Goebbels
Hiler je, naime, potajni obožavatelj Jevreja, možda i procentualni Semit, shvatio da taj učmali narod, na poslednjem stepeniku utapanja u druge etnike, pred konačnim gubitkom identiteta, samo uistini velika i opšta, takorekuć kosmička nevolja, može sačuvati, regenerisati, pa možda i ponovo u Obećanu zemlju vratiti. Lek je, priznao je mladi istoričar, svakako bio nešto prejak, ali to nije krivica pronalazača, odnosno Hitlera, nego onih koji su ga neumešno administrirali. Govornik se nije upuštao u mogućnost da neko daleko pokoljenje učmalih Jevreja, lečenih u Aušvicu i Buhenvaldu, lišeno naše uskogrudosti, stavi Hitlera u isti red s Mojsijem i proglasi inspiratorom i vođom DRUGOG IZLASKA, ali je ta mogućnost sablasno lebdela eterom, pre nego što sam odustao da radio izgazim, nego sam ga samo isključio...
(Dnevnik, 1976)

Naša se kritika ponekad ponaša kao taj mladi istoričar. Otkriva u rukopisima tajne, koje tamo niko nije sklonio, blaga što ih tamo niko nije zakopao. Knjige za koje je autor mislio da su odavno stare, postaju posle toga za njega ponovo nove, i on ih čita kao tuđe. (Jedan kritičar napisao je povoljnu kritiku na knjigu mog prijatelja, koja ga je oslobodila i poslednje sumnje da nije uspela, ali ga je ostavila u uverenju da – nije njegova.)

U tumačenjima uvek treba biti oprezan i uzdržljiv. Pretpostavka da je Adolf Hitler proganjao Jevreje zato što ih je voleo, uvek je, naravno, moguća, ali bih ja uzeo u obzir i ona "dosadnija i banalnija" tumačenja da ih je proganjao zato što ih je mrzeo.

Uzmimo da postoji pisac, koji kroz književnu hroniku listova prolazi kao pas kroz rosu. Na njemu se ne hvata sjaj povoljne kritike. Knjige su mu blede, mlake, beznačajne. Kao ispljuvci posle dugog posta. U vakuumu osrednjosti i imitacije, međutim, njegova poslednja knjiga ima razornu snagu epifanije. U njoj se unisono otkriva zametak novog književnog troposa. Literarne šifre, u kojoj se ogleda naš čudesni vek, na raskrsnici ere Ribe i Vodolije.

Hvali se jednostavnost ekspresije, osobenost impresije. Slavi metaforičnost, kakva dotada nije poznavana. Ističe se upotreba neobičnih sinonima za obične pojmove (kao dokaz poetičnosti), i običnih za neobične (kao dokaz realističnosti). U njegovim pričama, jezik ponovo pronalazi u stereotipije zaraslu dušu. U njima je sve dinamično, jer se sve dešava u prezentu, retko u perfektu, nikad u futuru. Kao da je pisac pripadnik neke afričke tribe u čijem jeziku reč za budućnost ne postoji.

Znalce književnosti muči ova zakasnela genijalnost. Pisac je uistini uspešan u tridesetoj. U sedamdesetoj može uspešno otaljavati samo rođendane. Ponovo uspešan postaje tek kad umre. Svet duha baca se u potragu. Za korenima piščevog talenta traga se najpre u detinjstvu. Svi se nadaju da je ono bilo nesrećno.

(Za pisca je odnekud gotovo sramotno da je bio srećan bar onih dvadesetak godina pre nego što je počeo da piše. Takvi se zahtevi, međutim, ne postavljaju drugim profesijama. Jedino je pisac istine morao da uči od života. Svi drugi su ih mogli dobiti u školi.) Kao za pakost, bilo je srećno. Odvratno, ponižavajuće, čak i sumnjivo srećno. Pretpostavljalo se, zatim, neki naročit, po mogućnosti katastrofalan događaj, koji je iznenada, oslobodio zajažene vode njegovog duha. Nešto poput holokausta kojim je Hitler prenuo Jevreje.

Nije mogao biti nađen. Život mu je bio skladan i proziran kao kap vode na čistom staklu. Pokušavano je i s pokojim poređenjem, belim štapom nesrećnih sudova. Nije išlo. Od njega je sve počinjalo, u njemu se sve završavalo. Nije ga bilo moguće imitirati, ni na njegovom iskustvu temeljiti školu, taj rajski san svih istoričara književnosti. Očekivao se bar manifest. Nije usledio.

Umesto manifesta. izašla mu je nova knjiga. I razočarala. Bila je pisana kao i sve pre otkrovenja. Bledo, mlako, beznačajno. Kao ispljuvak posle dugog posta. Pitan je šta se dogodilo s njegovim talentom. Ništa s talentom, odgovorio je, dogodilo se s pisaćom mašinom. Nije shvaćen. Pitan je zašto se vratio starom načinu pisanja. Popravio sam mašinu, kazao je.

Pisaca masina
Ispostavilo se da je originalnost i svežina novog stila stajala u neposrednoj vezi s mogućnošću ili nemogućnosšću upotrebe izvesnih slova na pisaćoj mašini. Pokvarilo se najpre "Ć". I na najsnažniji udarac po tipki proizvodilo je jedva bedno "C". to je isključivalo participe, paralelne radnje i neke druge stilske vežbe. Njegovi junaci nisu mogli da koračaju pevajući. Mogli su samo ili da koračaju ili da pevaju. Zauzvrat su dobili uzvišenu monolitnost antičkih junaka. Nestali su i izvesni stepeni poređenja. nije moglo biti nićeg "većeg", "kraćeg", "plićeg".

Time je poza dobila u jednostavnosti, oduševljavajući izvesne kritičare, koji su nalazili da je život. zapravo, krajnje jednostavna stvar, pa da se ni njegov opis, ako hoće da ostane veran, ne sme upuštati ni u kakve izlišne psihološke ili intelektualne komplikacije, a da one dopuštene, moralne, u prvom redu moraju biti – zdrave.

Sa zaprepašćenjem je književna javnost konstatovala da je piščeva znamenita metaforičnost poticala od nemogućnosti da se pojmovi sa "Ć" u sebi nazovu svojim rođenim imenom. Čak i najobičniji pojmovi "kuće", "proleća", paćenika", "praćke", i oni regularni glagoli svake proze, "doći", "proći", "moći", morali su se služiti sinonimima da bi uopšte bili iskazani. Izvesne oblasti našeg jednostavnog života bile su prinudno isključene kao teme.

Pošto nije mogao da napiše "moćnik", "moć", politika je otpala iz njegovog sadržaja. Zauzvrat, ne gubeći se više u širinu stvarnosti, mogao je dublje prodirati u ono nekoliko tema što su mu kvarenjem drugih slova preostajale. Jer, nešto kasnije, pokvarilo se na mašini i slovo "T". S njim su Bogu na istinu otišli svi infinitivi. Sa "Ž" i "Č" sam je sastrugao kvačice. S odricanjem od ovih slova, koji jeziku daju izvesnu montanjarsku grubost, književni govor mu je postao – pesma. Prinudna lakoničnost, sa svoje strane, obezbeđivala mu je – stvarnosnost. Tako je jedan kvar prokrčio novi put i učinio od njega književnog pronalazača epohe.

A onda je napravio omašku. Uveren da je "stil čovek", a ne mašina, popravio je mašinu, ostavljajući sebe u prvobitnom stanju. Nije se setio da svako pravilo ima izuzetke.

Ali takva je sudbina pronalazača!

A kakva onih koji Jevrejima predlažu da kao oslobodioca iz svog poslednjeg sužanjstva, slave Adolfa Hitlera.
(Književnost, br. 2, 1979)

Friday, June 16, 2006

Metakritika

Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 31-32). - Beograd, Partizanska knjiga, 1984, © Borislav Pekić.

Kritika je prevashodno intelektualan i moralni čin. Delo to i ne mora uvek biti. Ili nije u neposrednom značenju reči, i u svim svojim vidovima. Formira ga mnoštvo oprečnih faktora, nesaglasnih uticaja, međusobno neprijateljskih namera.

Njegovim stvaranjem vladaju zakoni, koji su isto tako malo poznati kao i opšti zakoni Geneze. Čak i najracionalnijom književnom tvorevinom hara SLUČAJ. Satana, gde je PLAN – Bog...

Last Judgement.jpg
Dobru kritiku formira isključivo odnos prema delu. Delo samo. Dobra kritika je, na taj način, neka vrsta suda što ga delo donosi o samom sebi.

Svako mešanje bilo kakvih stranih elemenata između dela i njegovog kritičara, bez obzira ide li u prilog ili na štetu piscu – poput rđe korozivno deluje na osetljiv mehanizam slobodnog odnosa koji mora da vlada između onoga ko di i onoga čemu se sudi...
(Dnevnik, 1965)

Ne znam kada i kako, profesionalizacijom književnog zanata ili deprofesionalizacijom kritičarskog, tek, ovako ili onako, utemeljio se običaj da pisci ne odgovaraju na kritike, čak i kada ih smatraju, ne samo neopravdanim ili neumesnim, već i nerazumnim, a ponekad i opasnim.

Drži se nekako nedoličnim da tvorac uzima u zaštitu svoj rad, jer ga time, na mala vrata, hvali, čineći prekršaj protiv građanske etike koja samoljublje ne ubraja u vrline, premda, bar delimično, i sama na njemu počiva. Pisac, naime, nije trgovac alla minute, "na malo", da na književnoj pijaci, reklamira svoju robu.

(Istini za volju, ako mu rđava kritika iz pera autoriteta u visokotiražnom listu onemogući prodaju jedne knjige i time dovede u pitanje štampanje iduće, pojavljuje se pisac, volens-nolens, u prinudnoj ulozi bankrota.

A stanje stečaja prevashodno je trgovačka kategorija, pa tako ispada da, sticajem trgovačkih načela koji vladaju u društvu, veza trgovine i umetnosti nije baš tako nedokaziva.) U ovom primeru, obrnuto, što je dopušteno volu – nije Zevsu.

Pisci su se, dakle, odrekli prava na apelaciju, koju uživaju najokoreliji zločinci i u zemljama što baš nisu znamenite po besprekornosti pravnih procedura. Ima zemalja, u kojima je nemoguće dobiti advokata, kojeg ćete tek posle dužeg naprezanja moći da razlikujete od tužioca, ali se pravo žalbe na presudu nikome ne odriče.

(Što se one najčešće ne uvažavaju, te mahom predstavljaju akademsko zadovoljstvo osuđenog, pojedinost je koja nas i ovom prilikom boli, ali ne staje u temu.)

Upside down.jpg
Tako pisci. Za kritičare se, međutim, već ne bi moglo kazati da su preterano uzdržljivi kad su njihovi sudovi, njihova dela, u pitanje dovedena. Retko koji kritičar benevolentno prelazi preko osporavanja svog, ma i najbeznačajnijeg, zaključka.

Osetljivost pojedinih ide tako daleko i duboko da se odazivaju i na inicijale, da uzimaju reč i kad nisu lično apostrofirani, nego se tek možda u nekom najopštijem kontekstu podrazumevaju, kad se neka tangenta s njima ili njihovim nazorima jedino u belinama između redova može nazreti.

(Što je kritičar veći, manje je osetljiv na javna neslaganja. Kad uzima reč, pre svoj stav tumači, nego što ga brani. Manje govori, više razgovara. Najveći su kadri svoje ocene i da povuku kad im se podnesu jaki razlozi, mada, ako bi mi na prepad zaiskali neki primer, nijednog ne bih umeo da se setim.)

Ne vidim u tome ničeg rđavog. U stvarima bitnih načela, nema mesta kompromisima. Kad po sredi nisu trivijalnosti, od važnosti jedino za sujetu, spremnost na polemiku ili razmenu mišljenja, već prema temi i partneru, pa i oštre reči, ako ih ozbiljnost spora zaslužuje, vitalno je svojstvo čoveka javnosti, neotuđiva građanska dužnost u svakom demokratskom društvu.
(Književnost, br. 2, 1979)

Thursday, June 15, 2006

Čaršijski safari

Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 29-30). - Beograd, Partizanska knjiga, 1984, © Borislav Pekić.

Deer.jpg
Nekoliko naših najboljih i najuglednijih trećerazrednih pisaca su odlučili da, u ime najboljih i najviših ciljeva, skinu s tankog vrata ove književnosti jednog pisca, koji nije imao sreću ni pameti da se uklopi u njihovu sliku sveta u kome bi bilo prijatno živeti...
(Dnevnik, 1973)

Postoje dve vrste lova na visoku divljač.

Safari.jpg
U prvoj su šanse pravedno, u najmanju ruku sportski raspoređene između lovca i životinje, gonitelja i gonjenog. (Premda je, istini za volju, ishod mahom isti. Razlika je jedino u vremenu lova. A ona, za životinju, koja tokom lova ipak kako-tako živi, nije beznačajna.) Iskustvo lovca uravnotežava se instinktom životinje. Snaga, okretnost, podmuklost zveri – lukavstvom i oružjem lovca. Divljač bolje poznaje prašumu, ali lovac brže uči. a njegova potreba da ubija, bar za neko vreme, uspešno je parirana neodoljivom potrebom divljači da živi.

Ali ima i druga vrsta lova. U njemu je lovac naoružan dalekometnim snajperom, sedi na leđima slona, preko radija se obaveštava o kretanju divljači, a praćen je vojskom hajkača i čoporom pasa-tragača. Šanse divljači ovde su – nikakve.

Divlja borba za opstanak, u najstrožijem Darvinovom smislu, hara umetničkim krugovima svakog doba i svakog društva. Umetnički svet, u načelu posvećen čoveku, koji ne zvuči baš uvek tako gordo – ili ne bar svaki – prašuma je, u kojoj nadživljavaju prilagođeniji, izdržljiviji, bezobrazniji, svirepiji i podmukliji; prašuma taštine, u kojoj je nemoralno jedino – neuspeh.

Prirodna prašuma je zdravija od naše. Životinja se bori da preživi, mi da nadvladamo.
(Književnost, br. 3, 1970)

Wednesday, June 14, 2006

Bruckner, Wagner i privatan posed u umetnosti

Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 27-28). - Beograd, Partizanska knjiga, 1984, © Borislav Pekić.

Shakespeare.jpg
Intrige Shakespeareovih drama s reda su preuzete. Priča o danskom kraljeviću Hamletu može se naći u legendama sabranim u "Gesta Danorum" Saho Grammaticusa. Pretpostavlja se da je pisac do nje došao posredstvom novele Matteo Bandelloa, objavljene godine 1570. u V knjizi "Historie tragiques" od Francois de Belleforesta. Priča "Mera za meru" je iz treće ruke. Uzeta je od Georgea Whetstounea, koji je zaplet i sam pozajmio iz "Hecatommithi" od Geraldi Cinthiosa, od godine 1565.

Renesansa je doba solidarnog vlasništva onoga što književni maloposednici vole da dele na "naša i tuđa duhovna blaga" (mada su im, zapravo, i jedna i druga intimno podjednako strana).

S usponom Trećeg staleža, industrijskom revolucijom i kodifikacijom građansko-svojinskih odnosa na području kulture, dižu se oko tvorevina duha bedemi od tvrdog tesanika žudnje za ekskluzivnim posedovanjem, zamalterisanog nacionalnom arogancijom i hipokrizijom takozvanih "dobrih običaja".

S kraja XIX veka slika je obespokojavajuća.

Richard Wagner.jpg
Bruckner je III simfoniju, pisanu 1872/1873, ali izvedenu pod njegovom palicom u Beču tek 1877, pokazao Wagneru, čiji je duhovni učenik bio. Wagnera je rukopis Brucknerov oduševio, premda u simfoniji nije bilo samo upadljivih asocijacija na raskošnu dramatičnost Wagnerove muzike i revolucionarni duh vagnerijanstva, već i CITATA iz majstorovih dela.

Anton Bruckner.jpg
Bruckner je citirao učitelja iz poštovanja. Učitelj je taj gest s poštovanjem primio. Na premijeri, međutim, ti se citati nisu čuli. Bruckner ih je odstranio na nagovor svojih učenika, po svoj prilici Shalka, koji je pripadao jednom drugom svetu – dobu procentnog računa, patentno-autorskih prava, i krunisanja privatnog vlasništva za vrhovno pokretačko načelo evropske civilizacije ...
(Dnevnik, 1978)

Irwin Shaw.jpg
Žalosna priča o federalizaciji kulture ovde se ne završava. U naše vreme ona svoj sitnosopstvenički orgazam, svoju komičnu rampu, ima u zaglavlju romana "The Young Lions" Irwin Shawa. Tamo, ispod posvete supruzi piše: "The words 'Oh! What a beautiful mornin' which appear on page 342, copyright by Chappel & Co, are reproduced by permission of the copyright owner." Čime hoće, ukratko, da se kaže kako je citirana pesma "Oh, kakvo divno jutro!" preuzeta s izričitim, juridički ispravno formulisanim i od zakona ozvaničenim dopuštenjem ponosnog vlasnika autorskih prava. Ako sad mislite da je ta pesma zaista u celini citirana – premda bi i onda ceo postupak bio groteskan – varate se. Na 342. strani doslovno piše: 'Oh, what a beautiful mornin' sang an American voice near the piano 'Oh, what a beautiful day! I got a beautiful feelin', Everything's goin' my way!" ("Oh, kakvo divno jutro – peva američki glas blizu klavira – Oh, kakav divan dan! Osećam da će sve teći kako želim!") Ovaj poetski dragulj, kojeg je u svoje vreme, bez ikakve autorizacije, pevao bezmalo svaki Amerikanac, pisac je platio tekstom dužim nego što je pozajmljeni stih, uz čitavu pravnu proceduru, koja ovakve poslove prati.

Ali jednog dana će i ta autorizacija iz romana "Mladi lavovi", to zaglavlje manijakalnog egocentrizma, zajedno s mnogim drugim "zaglavljima" našeg računskog i račundžijskog sveta, rasutim poput moribundskih mrlja po našim knjigama, novinama, aktima i sama postati PRVORAZREDNI DOKIMENT, i kao takav, PRIRODNA HRANA svakoj književnosti koja bude htela da otkrije, opiše, i razume naravi, običaje i shvatanja XX veka.
(Književnost, br. 1, 1979)

Tuesday, June 13, 2006

Autocenzura – rak književnosti

Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 24-26). - Beograd, Partizanska knjiga, 1984, © Borislav Pekić.

Autocenzura je najopasnija i najteže izlečiva bolest umetnosti – njen rak. I kao što je, bar prema izvesnim teorijama, rak virulentno svojstvo samog života, bolest od koje potencijalno svi patimo, samo što kod svih ne dobija ili ne stigne da dobije kliničke forme, tako je i autocenzura prirodno svojstvo umetnosti, ako se ona shvati u svom najširem smislu: kao odnos jednog čoveka sa svim ostalim.

Budući da je taj odnos JEDNOSTRAN, NERAVNOPRAVAN, jer se ne zasniva NA RAZMENI iskustava, istina, priznanja, obaveštenja, osećanja i ideja s čitaocem – ako je po sredi književnost – premda, opet, stvarna razmena i bez čitaočevog znanja postoji, jer bez nje, bez supremacije opšteg iskustva, ne bi bilo ni književnosti, u tom se ortakluku jedino pisac "razotkriva i svlači", jedino njegovo iskustvo, njegovo osećanje i njegove ideje postaju deo opšteg znanja i interesa.

Stid i strah, agens movens autocenzure, javljaju se tada kao samoodbrana, koja piščevo "javno svlačenje i razgolićavanje" svodi na pristojne, dopuštene, BEZOPASNE mere, bez obzira da li ih je propisalo društvo ili naše moralno osećanje...

Ne uoči li se na vreme bolesno aktiviranje takve samokontrole, teško primetljivo uostalom, jer ona za sebe pruža uvek plemenitija izvinjenja od pravih, ne operiše li se pre nego što u metastazu pređe, zdravo književno tkivo zarasta u masne i bolesne naslage kompromisa, alibija, izgovora i laži, koje više nikakva dijeta na uzvišenim načelima istinoljubivosti i čovekoljubivosti ne može povratiti u život...
(Dnevnik, 1974)

Koliko je puta svaki pisac zapitao sebe: štali će reći moja majka kad ovo pročita? Šta će kazati moja žena? Ili moja ćerka? Moji prijatelji? Šta će, uostalom, reći svet?

Koliko je puta svaki pisac zapitao sebe: šta će o ovome što sam napisao reći ovaj ili onaj? Šta će misliti ovi ili oni krugovi?

I koliko puta nije napisao to što je hteo, i koliko puta, uprkos svemu, ipak napisao, a potom, uprkos tome, izbrisao?

U samotnim i mutnim časovima noćnog obračuna, odgovor je uvek: i ono što je ostalo, dovoljno me izražava.

Ostavljajući po strani vrednosti odgovora, nikad nije važnije koliko se od nečega izražava od toga kako se to čini – vratimo se infaustnom toku što ga infekcija samocenzurisanja uzima pošto se ispolji, na nesreću, s početka gotovo uvek kao benigna.

1990-Pekic-Budva 01.jpg
Ustupak kojeg smo učinili, iz stida pred nekim, ili iz straha od nečega, pokazuje se najčešće kao pametan i profitabilan. U svetlu neprijatnog iskustva onih što su ga odbili, postaje on još privlačniji. Pogotovu što za prirodu i obim ustupka znamo samo mi. I sve dok nam koristi – jer, štetu ili ne opažamo, ili joj ne pridajemo značaj – savest nas neće uznemiravati. Uvek ćemo, naime, imati čime da je potkupimo. A što nismo napisali ovaj put, napisaćemo neki drugi. Do Sabranih dela uvek ima vremena. (Bez obzira što to o čemu govorimo i nema naročitih izgleda da u ta Dela uđe.) U međuvremenu, javnost je sita, što je istina, a sve su naše književne koze na broju, što najčešće nije.

Kad taj "drugi put" dođe, i ponovo nam se ukaže prilika da ispišemo sve što smo u prvom pokušaju iz obzira, straha ili stida propustili, s čuđenjem, ali ne i bez izvesnog olakšanja, primećujemo da je naša potreba za "sopstvenom istinom" još uvek u velikoj disproporciji s izgledima da se ona dobro shvati. Sa žaljenjem odustajemo, nadajući se da ćemo idućeg navrata biti srećnije ruke.

Idućeg navrata, međutim, s još većim olakšanjem, opažamo da, premda su se ometajuće spoljne okolnosti promenile u korist naše potrebe za istinom, promenila se takođe i naša potreba u korist spoljnih okolnosti. Nejasnost ove situacije propušta mimo pera i ovu priliku, čekajući bolju, koja nas neće ostavljati nesigurnim u pogledu toga šta zapravo mislimo.

Takva prilika, na žalost, nikad ne dolazi. U stvari, dođe, samo je mi više ne prepoznajemo. Ne osećamo savršeno nikakvu potrebu da saopštavamo svetu nešto što će nas dovoditi u nepriliku. Izgovori nisu od značaja. Budite uvereni da su oni uvek dobri. A svet je tako pun tema, da se zbilja samo magarac mora uhvatiti baš one najgore.

U toj pretposlednjoj fazi metastaze, mi još imamo mišljenja koja bi nas mogla dovesti u nepriliku, pa se ponekad događa da se osećamo kao – prevaranti. moram reći da je to prilično neugodno osećanje. Za njegovo lečenje nema recepta. A ni nužan nije. Lek se obrazuje u nama. Sam po sebi. Poput belih duševnih krvnih zrnaca. Nepodobne misli se opkoljavaju, tiho žderu, i najposle nestaju. Kad iduća prilika za otvorenost naiđe, mi više i nemamo misli kojih bismo se bojali.

Metastaza književne, i ne samo književne, autocenzure je potpuna. Povukla se u tamu podsvesti, odakle komanduje svim našim budućim povlačenjima i uzmicanjima, ostavljajući inteligenciji da se za razloge postara i da među njima nađe najčistije i najnesebičnije.

Javnost će, što se nas tiče, od sada uvek biti sita, ali nam, bojim se, neće ostati nijedna književna koza.

Samo prljavi ulari.

(Književnost, br. 3, 1979)

Monday, June 12, 2006

Odgovornost – stanje ili proces? (II deo)

Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 12-23). - Beograd, Partizanska knjiga, 1984, © Borislav Pekić.

ZAŠTO SE POSTAVLJA U TAKVOM OBLIKU?

ISIDOR: [9]Oblik pitanja proizilazi iz opšte krize duhova, čiji je uzrok u gubljenju Boga. Sve ima svoj smisao, sve ište svoj smisao. (Knjiga je u prvom redu etički, a tek zatim estetički čin. Građevina, spomenik, slika ili kompozicija, takođe.) Ako bi se usvojio nihilizam Koheleta, i zaista poverovalo da ništa nema smisla, i da je sve taština, taština nad taštinama, moralo bi se – prestati zidati, dakle, moralo bi se – prestati živeti.

Traganje za smislom je traganje za opravdanjem kamuflirano potrebom za odgovornošću, koje potiče iz same suštine postojanja. Odgovornosti, međutim, nema bez kriterijuma. A njih nema bez jedne stalne određene sile; odgovornim se može biti samo prema nečemu što je "stalno". Mi to svakako nismo. Koliko smo se puta. od kako se poznajemo, promenili? Ni ograničene misije, ni prolazne doktrine, ni neodređeni humanizam ne zadovoljavaju našu potrebu za svrhom, jer nas neprestano izlažu razočarenjima. "Stalnost" može biti samo Bog. Prema tome, težnja za odgovornošću je težnja za Bogom. Pisac, kao uostalom i svaki čovek, može da bude odgovoran samo pred Bogom.

N. N.: Nema nameru da polemiše sa Isidorovim religioznim osećanjima, sa osećanjima se, uostalom, ne polemiše. Smatra da se ovde radi o dva nivoa, o dva stupnja odgovornosti. Prvi, niži, zajednički je svim umetnicima, i označava se merom u kojoj su uspeli da se izraze. Vrednost ovog nivoa zavisi ne samo od talenta već i od njihove profesionalne savesti. Druga odgovornost – a o njoj je reč – piscu je naturena; strožije kazano: kao socijalno biće on je na nju prisiljen. Pisac mora da je prihvati, jer bi bez nje, i njemu samom njegov rad izgledao besmislen. (Isidor, tako, ima pravo kad o "težnji ka odgovornosti" govori kao o "težnji ka svrsi".) I bio bi, neosporno.

Pitanje "Pred kim je odgovoran?" piscu pokatkad smeta, ali njegovom pozivu – laska. Svako DELO JE DIJALOG, A SVAKI DIJALOG JE, SAMIM TIM ŠTO JE OBRAĆANJE, I POKUŠAJ OBRAĆENJA. OZBILJNO PITANJE JEDINO JE: U IME ČEGA SE ONO VRŠI? On lično, u ideji (svojoj, razume se) vidi jedino dostojan objekt one krajnje i ljudske i umetničke odgovornosti.

Što se mene tiče, odbijao sam da priznam neku presudnu razliku između "božanski-shvaćene ideje" i "ideološki shvaćenog boga". Ograničio sam se na konstataciju da je piscima, po svemu sudeći, nedovoljno da budu odgovorni sebi (svojoj savesti) [10], čak ni ako to "što su oni" po definiciji uključuje i sve što su po opredeljenju. Kao da odgovarati pred sobom znači biti neodgovoran! Ako je tako, onda ono što nam treba nije smisao, nego zaštita. Ili: smisao kao zaštita. Isidor je svoj štit našao u veri. N. N. ga je imao u ideji.

(Ja, budući da nisam verovao ni u jedno ni u drugo, a ponajmanje u sebe kao zamenu, nisam imao ništa da me zaštićuje.) Oni prihvataju da u većoj ili manjoj meri budu instrumenti. A pitanje: "Pred kim su odgovorni?" – pitanje čiji je oblik savršeno podudaran sa njihovim načinom razmišljanja – stavlja ih u zavisan položaj oruđa, ropski položaj alatke, koja, pošto nečemu služi, tome mora i odgovarati, tome i račun polagati.

DA LI JE PISAC ODGOVORAN ONOME U ČIJE SE IME OBRAĆA?...

Od literature se traži da služi moralu, naciji, veri, ideji, doktrini, politici [11] (zamenimo ove pojmove bilo kojim – promeniti se neće ništa), što zapravo znači da PRED TIM OBJEKTIMA SVOJE SLUŽBE BUDE ODGOVORNA, a ovamo, za pisaćim stolom, u suštinskoj strukturi rukopisa, i politika, i ideje, i moral samo su PREDMETI LITERATURE, MATERIJA KOJOM SE ONA BAVI, PUKA GRAĐA kao što je kamen građa klesaru. Čak i ona sama svoja je sopstvena građa. Kako onda da ono "kome se služi" bude u službi "onoga što služi"? To može da bude samo u onom smislu u kome mrtva priroda služi slikaru kao model, kao i slikar mrtvoj prirodi da je naslika.

Odgovornost jednog pisca-komuniste meri se stepenom u kome izražava svoju ideologiju, uzetu, dabome, u njenom širem vidu [12], uz uključenje ljudskog faktora. Jedan katolički pisac čini to isto, samo u odnosu na svoju veru. Njihova odgovornost zavisi od vrednosti dela koje zastupaju, pa sa "stanovišta odgovornosti" možemo da upoređujemo samo te ideje. [13] Njihovi su se umetnički protagonisti dobrovoljno odrekli jednog dela svog suvereniteta da bi ga preneli na njegov viši ali anoniman oblik. Kako govoriti o osobnoj odgovornosti pisca ako se on de facto te osobne odgovornosti odriče? Kad jednu opštu odgovornost prisvaja kao svoju, a svoju podmeće pod opštu? U ekstremnim oblicima, ovako otuđena odgovornost postaje VOJNIČKA, a u najekstremnijim i NEHUMANA [14]

Srećom, postoji i onaj spasonosni, nepredvidljivi, prometejski ljudski faktor. Kad se takav pisac prene iz zagušljive tamnice ekstrema, ako se ne ubije kao očajnik, ili ne bude ubijen kao jeretik, dobija priliku da "misionarski oblik služenja ideji" zameni "kritičkim oblikom" i da se tako približi onom možda jedinom zajedničkom imenitelju koji kroz stoleća veže Aristofana i Solženjicina i Kamija.

... ILI JE ODGOVORAN ONOME KOME SE OBRAĆA?

Kasnije smo N. N. i ja svoje stavove u više navrata modifikovali, neke sasvim napustili, a druge prihvatali. Samo je Isidor, zahvaljujući veri, dugo ostao postojan. Klasične "velike" teme ustupile su mesto modernim i "malim", a uzvišeno neodređene reći, pitijske formule kao što su "svrha", "teza", "ideal", "moralno", "pozvanje", "savest" behu zamenjene skromnijim, no ne manje neodređenim pojmovima"šifre", "jezika", "višeizvesnosti", "modela", "komunikacije", "otuđenja od dela" i "otuđenje dela". Pitanje više nije glasilo PRED KIM JE PISAC ODGOVORAN, nego DA LI JE PISAC ODGOVORAN ONOME U ČIJE IME SE OBRAĆA ILI ONOME KOEM SE OBRAĆA? Težište se prenelo na konsumente.

1990-Pekic-Budva.jpg
Prilazak stroja naših reči čitaocu ličio nam je na beznadežan juriš na nevidljivog neprijatelja koji čeka ušančen iza grudobrana sopstvenih uverenja, osećanja ideje i iskustava. Reči na koje smo toliko polagali izgledale su nam sad kao očerupane ptice koje su izgubile orijentaciju, i koje će usled vlastite nemoći umreti na zimi nerazumevanja. Došli smo do obeshrabrujućeg ubeđenja da je dejstvo umetnosti nemoguće predvideti i da se ono izopačuje i vremenom i prostorom. U ograničenom obimu to je moguće samo u ekskluzivnim populacijama (sekte, ezoterični kružoci, tajna udruženja) tamo gde su reči – šifre sa unapred i strogo utvrđenim značenjima, a neki opšti ciljevi što ga one treba da postignu unapred striktno definisan. [15] Pa i tamo, kad dođe do raslojavanja i umnožavanja značenja reči. efekti se menjaju iako su kanonske reči – izazivači ostale iste. Sudbine starih tekstova išle su u prilog našim sumnjama.

Zatim, možete li predvideti prediskustvo, ubeđenja, dispozicije, obrazovanje, odgoj vaših čitalaca? Sve ono što ih čini ličnošću? Možete li suvereno savladati višeznačnost sopstvenog jezika, fleksibilitet – ono što se inače smatra njegovom vrlinom, njegovu ubogu ograničenost, zbog koje su poneke slike "rečitije" od mnogih knjiga? Ako se ovome doda nemogućnost da se izrazi ono što se htelo onako kako se htelo, i nemogućnost da se uistini zna šta se htelo – uviđa se DA JE DELO DAVNO PRE NEGO ŠTO JE STIGLO DO ONOGA KOME JE NAMENJENO – BOGALJ. Ostatak posla obaviće onaj kome ste ga namenili.

DELO KAO MONOLOG (SOLOKVIJ) ILI KAO DIJALOG?

DELO JE MONOLOG – složili smo se N. N. i ja. Isidor je u njemu još uvek video DIJALOG. (Obratite pažnju: ranije smo ga sva trojica smatrali dijalogom i bez te osobine proglašavali besmislenim!) DELO JE PREDODREĐENO DA BUDE MONOLOG – tvrdili smo – a time što je postalo javno, ono je nepripremljeno dovedeno u položaj da za "nešto odgovara", "nečemu služi", "izvan sebe ostvaruje neku svrhu". Kao da smo stvorenje bez čula gurnuli među ljude, pa zahtevamo ne samo da nam bude od koristi, već i da bude odgovorno za svoje ponašanje i njegove posledice. Na pitanje: "zašto pišemo?" više nismo odgovarali da to činimo da bismo opisivali, objašnjavali, otkrivali, čak ni da bismo se izrazili, ostvarili, ispunili, a pogotovu ne da bismo delovali ili menjali – sad smo pisali da bismo "se shvatili". Stvar nije bila u tome da sebe objasnimo drugima, već da sebe objasnimo sebi.

ISIDOROVA TIPOLOGIJA ODGOVORNOSTI (IZ BELEŽNICE)

Otkriće da smo, ipak, uprostili problem, najbolje je izrazio Isidor kad je rekao: "Odgovornost pisca tretirali smo kao JEDNOSPRATNU GRAĐEVINU, a ona je GRAĐEVINA VIŠESPRATNA, građevina čiji spratovi nisu iste vrednosti, pa ni cena kojom se plaćaju ne može biti ista." To mi pruža priliku da iskoristim "SKICU ZA JEDNU TIPOLOGIJU ODGOVORNOSTI" koju sam otkrio u njegovoj zaostavštini, i koja datira iz 1957. god. To što se odnosi više na pisce nego na graditelje, tumačim okolnošću da u to vreme Isidor još nije počeo rad na svom životnom delu – Spomeniku revoluciji, pa mu se problem odgovornosti još nije javio u njegovoj razornoj formi. Prepisujem je bez izmena:

"DUHOVNA ODGOVORNOST – pred Bogom. ((I. je ne obrazlaže, za njega je, razumljivo, ona aksiomatična – Primedba B. P.)
MORALNA – Pred Istinom. Bog = istina. Opštije značenje definiše je kao apsolutnu iskrenost.
HUMANISTIČKA – duhovna odgovornost u akciji. Inspirisana je ljubavlju. Bog = ljubav.
FILOSOFSJA – pred sistemom misaonih načela koja se ispovedaju iz ubeđenja. Vrednost zavisi od vrednosti sistema. Niži oblik = ideološki. Najniži = stranačka.
IDEOLOŠKA – prema organizovanoj zajednici mišljenja i delovanja. Stranačka joj ne mora biti sinonim. Vojnički karakter.
PEDAGOŠKA . odgovornost umetnosti kao Dijaloga.
PERSONALNA – pred sobom kao ličnošću koja teži da se izrazi u svom totalitetu.
PROFESIONALNA – 'Što činiš čini najsavesnije što možeš'.
NACIONALNA – pred nacijom (rasom). Naročito se ispoljava u trenucima nacionalne ugroženosti i nacionalne ekspanzije.
KLASNA – pred klasom. Kod pisaca komunista trebalo bi da se poklapa sa odgovornošću pred klasnom ideologijom i klasnom partijom kao 'nosiocem njenih istorijskih interesa'. Ali, u čemu bi, u okvirima profesije, trebala i mogla da se ispolji klasna odgovornost arhitekte-buržuja u zemlji u kojoj je njegova klasa razvlašćena i eksproprisana... (dalje nečitko – Primedba B. P.)"

Zadržaću se na odgovornostima koje na Isidorovoj rang listi nose imena. Profesionalne i Personalne, u prvom redu, stoga što im se, pošto je napustio ekstremno ideološko stanovište, N. N. u poslednje vreme priklonio. Dodajem da sam u međuvremenu neka od njegovih napuštenih gledišta usvojio – ja. To samo pokazuje sa koliko rezerve valja primiti teorijska rasmatranja kada im se odaju pisci, svesni prolaznosti svih ubeđenja.

O PROFESIONALNOJ ODGOVORNOSTI

Profesionalna odgovornost sudskog dželata, sastoji se u tome da osuđenika što brže, i što stručnije ubije. To, međutim, me znači obavezno da je osuđenikov branitelj bio profesionalno nesavestan. Branitelj je mogao savršeno da ispuni svoju profesionalnu obavezu, pa da njegov klijent ipak bude smaknut. To znači da profesionalna odgovornost sa kojom se izvodi neka operacija ne mora da stoji u proporcionalnom odnosu sa njenim krajnjim ishodom. Profesionalno odgovoran pisac može da napiše rđavu knjigu; profesionalno neodgovoran napisaće je gore nego što može.

Odgovornost radnika u fabrici cipela ogleda se u stepenu podudarnosti proizvedene cipele i modela, ali stvarna vrednost cipele ne zavisi od njihove profesionalne savesti, već od onoga ko im propisuje model, materijal i norme obrade. Ukoliko njihov zajednički rezultat bude bliži zamišljenom modelu, utoliko će taj rad ukazivati na zamašnije prisustvo profesionalne odgovornosti, pri čemu neće biti ni od kakve važnosti kakva je ta cipela "po sebi". Već kod individualne proizvodnje zapažamo jednu dodatnu odgovornost kojom se profesionalna graniči sa personalnom. I ovde je kao u prethodnom slučaju reč o unapred propisanom modelu – samo se on javlja kao zahtev naručioca – ali se obućar prema njemu više ne ponaša pasivno-profesionalno; on prema modelu ima lični stav,i može da ga i izrazi, i primeni; ponaša se, dakle, aktivno – profesionalno.

On se može ponašati na više načina i pri svakom ispoljiti jedan vid profesionalne odgovornosti: a) može porudžbinu da ne primi – čime će već ispoljiti sposobnost za personalnu odgovornost; b) može da je primi i profesionalno korektno izvrši; c) može da se nje uopšte ne drži – mada onda nema mnogo izgleda da te cipele proda toj mušteriji; i d) može da pribegne kompromisu: uglavnom ispunjavajući porudžbinu, može da u model unese izvesne izmene koje će zadovoljiti višu vrstu njegove profesionalne savesti – čime će manifestovati jedan prilično dvosmislen profesionalni moral, svojstven mnogim umetnicima. [16]

Kad je obućar više ispunio načela profesionalne odgovornosti: kad je cipele načinio strogo prema porudžbini, ili kada ih je preobrazio prema svojoj viziji dobre cipele? Ako kažemo da je to u drugom slučaju, otkuda znamo da je proizvođačeva predstava dobre cipele vrednija od predstave koju ima potrošač, osobito ako se ima u vidu da će je nositi ovaj drugi? A ako kažemo da je to u prvom slučaju, zar time ne priznajemo da se profesionalna odgovornost ne sastoji u tome da – u granicama svojih sposobnosti – napravi najbolju moguću cipelu, nego onu koja se želi, ma kakva da je.

O PERSONALNOJ ODGOVORNOSTI

U istoj meri u kojoj se, u primeru obućara, profesionalna i personalna odgovornost prožimaju i uslovljavaju, onemogućujući definitivno razgraničenje, one se mešaju u umetnosti.

Ovu poslednju usvojio je N. N. nedavno kao modus vivendi. U tome mu je pomoglo za pisca veoma neprijatno saznanje koje se ticalo one njegove prve, neobjavljene, "autobiografske" knjige. Ukratko, moj prijatelj je sa zaprepašćenjem razbuđenog mesečara otkrio da su uzvišene, opštečovečanske ali istovremeno politički strogo kontrolisane ideje koje su nadahnjivale njegovo prozno prvorođenče bile običan izgovor. Baš tako, izgovor. One su bile bogato inkrustriran paravan – sličan onima što skrivaju mesta nužna ali nedostojna pažnje – koji je čak i od njega samog tako dugo, kroz godine, prikrivao stvarne uzroke iz kojih je ta knjiga bila kakva je bila. A oni su bili u njemu. Ma kakva "nezavisna, objektivna, opštečovečanska ideja"! Istomštogođ i svekoješta! – što bi kazao Krleža.

Pravi i autentični motivi iz kojih je, uprkos svoje "nezavisne, objektivne, opštečovečanske ideje" izopačio stvarnost, ležale su duboko u njemu: u nemoći pred "novom realnosti" koju je za njega i njegovu klasu donela Revolucija, u ličnom nesrećnom iskustvu koje je počev od 1941. godine bilo u vapijućem neskladu sa iskustvima ranog detinjstva, u odsustvu svake perspektive, u potpunom poremećaju dotada važećih konvencija, standarda i kriterijuma, u njegovim strastima, naklonostima i mržnjama, u predrasudama i neprimenljivim istinama, u otrovnim isparenjima sredine koja se raspadala i odbojnim mirisima one koja se rađala, u jednu reč – u eksplozivnom spoju svega što je od svesnog do nesvesnog sačinjavalo njegovu ličnost.

Personalna odgovornost nije ništa drugo do kritička odgovornost prema svemu tome, svemu "što smo zapravo mi", ali viđeni iz neke spoljne perspektive. Ona se može, bar u njegovom – N. N.-ovom slučaju – zadovoljiti samo potpunim skladom kritički raspoložene autorove ličnosti i njegovog dela. I to mimo svih drugih uslova.

Bio sam radoznao kako doživljava tu odgovornost. Evo kako je moj prijatelj to stanje opisao: dok piše, osećanje odgovornosti se javlja samo kao težnja savršenstvu – njemu dostupnom, dabome – čime podrazumeva maksimalan sklad između njega i rukopisa u sadržini (personalna odgovornost), i maksimalan izraz tog sklada u formi (profesionalna odgovornost). Odgovornostima o kojima je u ovim rasmatranjima bilo reči, one koje podrazumevaju nešto čemu bi izvan nas dugovali, javljaju se kod njega samo post festum, pošto je rukopis objavljen.

Veruje da su ta osećanja recidivi predrasuda, i da će ih se jednom sasvim osloboditi. (U to nimalo nisam siguran!) Oni se javljaju u raznovrsnim oblicima, ali uvek imaju neprijatnu formu neke izneverene obaveze: jednom je to bojazan da ne bude pogrešno shvaćen, drugi put strepnja pred izvesnim značenjima dela kojih pri pisanju nije bio svestan, a koja su u otvorenoj koliziji sa njegovom ličnošću (a da li su ako već postoje?), treći put je to pogubno osećanje uzaludnosti. Međutim, svi ti regresivni oblici osećanja odgovornosti SLEDE DELO, DOK SU MU RANIJE PRETHODILI, i tako proizvodili hibride.

ODGOVORNOST KAO PROCES

pre nego što pređem na zaključak, sažeo bih istorijat naših shvatanja u jednu skalu, duž koje smo se sva trojica kretala u traganju za suštinom naše odgovornosti:

1. TAČKA NAJVIŠE ODGOVORNOSTI – pozvanost, misionarstvo. Pisac smatra sebe instrumentom (izabranikom) više sile (ideje, Boga), pa svoje postupke (i knjige dakako) smešta van domašaja običnih ljudskih kriterijuma. Sledeći drevnu prirodu umetnosti, u direktnoj je sprezi sa "bogovima". U istoriji, više nego u umetnosti, ova se najviša odgovornost često preobraća u potpunu neodgovornost.
2. TAČKA OGRANIČENE ODGOVORNOSTI – pisac se odriče dela suvereniteta u ime nekog višeg načela, zadržavajući kritički odnos prema onome što ispoveda.
3. TAČKA PERSONALNE ODGOVORNOSTI – pisac smatra da realno može da odgovara samo pred sobom, i da su već u toj odgovornosti sadržane druge, u meri koja je moguća.
4. TAČKA PROFESIONALNE ODGOVORNOSTI – pisac smatra da je dovoljno ako piše najbolje što može.
5. NULTA TAČKA ODGOVORNOSTI – pisac odbija svaku odgovornost.

Pošto sam se tokom godina prošetao duž ove skale, i svaki put sa podjednakim ubeđenjem branio uvek drugo stanovište, izgubio sam pravo da branim ono koje danas zauzimam. Ostaje mi samo da ga ubeležim tamo negde na sredokraći tačke 2 i 3.

Uzimajući to u obzir, izgleda da je svaki odgovorna pitanje PRED KIM JE PISAC ODGOVORAN, samo privremeni modus vivendi, radni preduslov, okolnost podložna promenama. Svest o odgovornosti ne javlja se, izgleda, kao fiksirano stanje, već kao PERMANENTAN PROCES U KOME SE KATALIZIRAJU NAŠI POGLEDI NA SVET. Možda je, doista, potreba za nekom odgovornošću konstantna, možda je ona kao težnja i žudnja za smislom, svrhom, celishodnošću, opravdanjem, Bogom – kako nam drago – urođena, izvesno je da se ono prema čemu se ona ispoljava menja. Sreća je, pri tom, da zahvaljujući ko zna kakvom uravnotežavajućem mehanizmu, opšti efekti umetnosti od tih mena ne trpe naročitu štetu. Meni ovo ne izgleda preterano protivrečno, zar ne? Tim pre što ne jemčim da ću i sutra deliti isto mišljenje.
(Savremenik, br. 4, 1969)

Fusnote
[9] Isidor je bio iskreno i duboko religiozan. Bio je borben, kao svi konvertiti. Ni njegove "BELEŽNICE", ni njegovo samoubistvo, nisu izmenili ovo moje mišljenje.
[10] Biti "odgovoran svojoj savesti" još ne znači ništa. To počinje nešto da znači ako raspolažemo tegovima za njeno merenje. A pisci nam te tegove ne daju svojim delima, već svojim životima. Njihovi nas životi, međutim, ovde ne zanimaju. Zanimaju nas njihove knjige.
[11] Čak i političari koji su se odrekli zahteva da umetnost bude propaganda njihovih neposrednih ciljeva, zamišljaju da će ona – zahvaljujući svojoj imanentno humanoj prirodi – propagirati one "opšte i idealne ciljeve" koji im se prikazuju i kao njihovi ciljevi, da će im, dakle, ipak služiti. Otuda opšta omraza prema tzv. apstraktnoj umetnosti.
[12] Ko osim putem prinude, danas ozbiljno uzima teorije o umetnosti kao partijskoj sluškinji?
[13] Time se ne vrši diskriminacija dela stvorenih na ovim načelima. Neka od njih su u samom vrhu ljudske misli. Pitanje je samo da li ih je tamo popeo "faktor službe" ili "lični faktor"?
[14] Osnovno značenje koje sam imao u vidu pri pisanju "Ikarovog pada" bio je upravo svirep efekat ekstremnog prožimanja umetnosti svrhom koja je izvan nje same. Nema sumnje, Ikar Gubelkijan je bio najveći klizač na ledu svog doba, ali samo dotle dok, u ime cilja kojeg je smatrao višim, višim čak i od svoje umetnosti (u osnovi njegovog angažmana stajala je, u stvari, žudnja da osveti smrt roditelja), nije u svoje revije uneo i jednu spoljnu svrhu: sredstvima umetnosti pokušao je da prikaže Uspon, Pad i ponovni Uspon svog Naroda, ali i da se u tom Usponu angažuje. Doživeo je sraman poraz, koji ga je doveo do izopačenja umetnosti. Pri obnovljenom pokušaju, poraz se ponavlja. Sada je praćen i kaznom! on lomi kičmu, ali i u koritu od gipsa nastavlja da uvežbava svoj Ikarov Let; u mislima, naravno, jer udove više ne može da pokreće. ON, IKAR, POBEĐEN, POBEĐENA JE I UMETNOST.
[15] Narkomani i njihova poezija.
[16] Kad sam jednom zamolio majstora "Lera" da mi napravi cipele sa četvrtastom kapnom umesto špicaste, on se nije otvoreno usprotivio, ali sam dobio polukružnu kapnu kao kompromis – rađen sa očiglednom odvratnošću – između mog zahteva (modela) i njegovog "ideala najbolje moguće cipele" (njegovog modela).

Sunday, June 11, 2006

Odgovornost – stanje ili proces? (I deo)

Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 5-12). - Beograd, Partizanska knjiga, 1984, © Borislav Pekić.

"Težnja za odgovornošću je
težnja za svrhom"

(Ing. arh. Isidor Njegovan)

PRETHODNA OBJAŠNJENJA

Kad sam odlučio da pišem na temu "Pred kim je pisac odgovoran?", samo sam nejasno bio svestan obaveze da kažem i PRED KIM SE JA OSEĆAM ODGOVORNIM, obaveze koju jedva imam šanse da ispunim. Nikako se, naime, nisam osobito brinuo o tome pred kim sam odgovoran – kao pisac. Pitanje koje me je mučilo i mahom ostajalo nezadovoljeno, uvek je glasilo: PRED KIM ODGOVARAM KAO ČOVEK?

Nadao sam se da ću odgovorom na njega, posredno, gotovo kao na dar, dobiti odgovor i na ono prvo. Nada je, u stvari, samo kamuflirala besmislen pokušaj da svoje moralno biće ocepim od njegove profesionalne funkcije (sličan napor kod državnika daje vidno bolje rezultate), valjda iz bojazni da me odsudna prevaga kreativnog načela života ili rekreativnog načela umetnosti ne učini "amoralnim piscem", ili "umetničkim čovekom".

U primenjenom životu, za razliku od onog koji se ispoljava kao saznanje, odgovornost je ekskluzivno etički pojam, a njegovi ostali vidovi (psihološki, socijalni, filosofski) tu su samo da ga čvršće situiraju u područje ljudske aktivnosti, bilo da nam odgovornost potpuno ili delimično podrede, bilo da nas nje sasvim ili delimično liše, bilo, najzad, da menjaju njenu vrstu, obim, snagu i smer. Pitajući se pred kim odgovaram za svoje postupke, uvek sam, sa žaljenjem doduše, imao u vidu činjenicu DA SU I KNJIGE MOJI POSTUPCI, nadajući se istodobno i lukavo DA ONE MOŽDA I NE MORAJU BITI SAMO TO.

1964-Pekic-Obrenovic.jpg
Kao da sam se uzdao u mogućnost da se knjige, pod izvesnim idealnim uslovima, otresu svojih stečenih odlika (moralnih među njima), da se, ostavši samo sa urođenim, izdvoje iz sfere moje odgovornosti, i uđu u oblast nedefinisane odgovornosti, koja ni meni više neće biti dostupna. Da kad se razdvojimo, produžujući da živimo i delujemo, svako za sebe, budemo toliko nezavisni da se između nas više ne može uspostaviti nikakav odnos, a pogotovu ne odnos odgovornosti. Pošto knjige i inače ne mogu da slede metamorfoze svojih tvoraca, pošto se menjaju samo posredstvom promena koje se zbivaju u njihovim čitaocima i dobu u kome se čitaju, teorijski bar trebalo bi da je to moguće.

Ubrzo sam, međutim, ustanovio da i svi drugi naši postupci imaju isti status, da, pošto su učinjeni, žive sopstvenim, od naše volje redovno independentnim životom, i da se razdvajaju kroz posledice nad kojima nemamo kontrolu, a da za njih ipak, do njihovih krajnjih konzekvenci, ostajemo moralno odgovorni [1]. Time je otpala primamljiva mogućnost da se umetnost izdvoji iz moralne sfere, i tako olakša bavljenje njome. A time je i pitanje na koje sada pokušavam da nađem odgovor ostalo na snazi.

Na raspolaganju su mi stajala dva pristupa, a izbor je zavisio od toga IMAM LI ILI NEMAM DEFINISAN STAV?

Prvi je zahtevao više-manje izgrađeno mišljenje [2] . U tom slučaju, ja bih ga izneo, potkrepio dokazima iz sopstvenog i tuđeg iskustva, i eventualno suočio sa oponentnim nazorima.

Drugi bi bio stav,ispisujući ove redove, pronalazim, unapred se ograđujući od obaveze da ga i pronađem. Ne, dakle, da obrazlažem već izabrani stav, nego da obrazložim zašto ga do sada nisam izabrao, tačnije – da jednostavno ispričam kako sam do izvesnih odgovora ipak dolazio, kako su se ovi "snalazili" u stvarnom dejstvu, zatim kako sam ih i zašto napuštao, da bih, evo, ostao nemoćan pred jednim pitanjem na koje većina pisaca zna dobar odgovor.

Mana ovakvog postupka je u tome što je on u najvećoj meri privatan: od interesa je, pretpostavljam, rezultat, a ne mehanizam pomoću koga se postiže, naročito ako je već predočena mogućnost da se do njega uopšte i ne stigne. Prednost je, međutim, u tome što će se iznađeni stav (ako ga bude) ili nemogućnost stava (ako ga ne bude) staviti u stvaran i aktuelan, a ne nestvaran i istorijski odnos prema mom mišljenju, sadašnjem mišljenju, razume se, a nekom, koji je, u moje ime, nekada pokušavalo da ga formuliše.

Opredeljujem se za drugi postupak, u prvom redu stoga što stava odista nemam, a ne bi bilo umesno da ga na brzinu i samo za ovu priliku iskonstruišem [3].

ODGOVORNOST KAO POTREBA ILI KAO PRINUDA?

Daleko pre nego što je, osim za Isidora [4], naša profesionalna budućnost bila fiksirana, odnos odgovornosti kao mogući odnos prema svetu, bio je jedna od najčešćih tema naših razgovora. Pošto za sobom nismo imali nijedno umetničko delo – N. N. i ja nismo ni pretpostavljali da ćemo ga ikad imati – neka izuzetna odgovornost kojom bi umetnik bio opterećen bila je uglavnom izvan užeg kruga našeg interesovanja.

Pokušavali smo da dopremo do odgovora (čistih ali i primenljivih u isti mah) na opšta pitanja, na koja se odgovori traže između šesnaeste i osamnaeste godine, nalaze između osamnaeste i dvadesete, a napuštaju između dvadesete i dvadesetdruge. Svi ih dobro znamo: šta je dobro a šta je zlo? šta je to moral? da li je on moguć? šta je to "odgovornost" i prema čemu se ona određuje? Međutim, sve što smo dobijali behu protivrečni i nepouzdani zaključci. Oni "čisti" padahu čim bi ih stavili na probu neke zamišljene realnosti. Oni "primenljivi", behu, opet isuviše nečisti za naš puritanski ukus. Time se, uzgred, otkrilo da bi svaki moral bio dobar kad ne bi iziskivao da se po njemu živi.

Jedino što je u svim tim odgovorima bilo trajno (i do neposrednog značaja za ovu temu) beše uporna težnja ka postojanim kriterijumima moralnog ponašanja, PREMA NEČEMU ŠTO ĆE NAS, DODUŠE PODVRĆI ODGOVORNOSTI, ALI ĆE ZA UZVRAT NAŠIM POSTUPCIMA I DELIMA OBEZBEDITI SVRHU. U stvari, žudeli smo za moralnim standardima, nedvosmislenim Kodeksom Zabrana i Preporuka, i u tome se besumnje ogledala preka potreba za sigurnošću u jednom svetu koji se raspadao (mislim na naš svet)[5] .

Mi smo jednostavno hteli da "odgovornost pred sobom" prebacimo na nešto "izvan nas"; tragajući za formulom odgovornosti, želeli smo u stvari da ne budemo odgovorni. A sve što smo, kako rekoh, postizali bili su kao sir šupljikavi poluodgovori. I najvrsniji dokazi, suočeni sa protivdokazima, pokazivahu se u najmanju ruku nedoraslim stvarnosti koja ih je očekivala sa urođenim neprijateljstvom. (Kasnije će ovo iskustvo raskrčiti put jednom pragmatičnom moralu, sa kojim nećemo biti naročito srećni, ali ćemo živeti.)

Sasvim nejasno, kao preteći kišni oblaci iznad naših zaključaka, lebdelo je saznanje da je odgovornost funkcija i onih uslova nad kojima nemamo nikakve vlasti, te da bi se skrupulozno primenjeno osećanje odgovornosti moglo sastojati samo u totalnoj neaktivnosti. Nadali smo se da ćemo "nevinost" obezbediti – neučestvovanjem. Ali, dabome, "ne učestvovati" još uvek ne znači i "ne biti odgovoran". Često je to značilo spoznati odgovornost upravo zbog neučestvovanja.

Idući korak bio je prirodan silogizam: biti nevin – znači biti mrtav. Život se odbijao kao "naturena, prinudna odgovornost", bilo je to razdoblje zanošenja samoubistvom kao totalnim rešenjem, čemu su, naravno, doprinele ponižavajuće i bezizgledne okolnosti u kojima je živela naša uža sredina. Ali, "biti mrtav", znači li zaista i "biti neodgovoran"? Ne postojati – da, to izvesno znači, ali "prestati postojati" pretpostavlja čin koji se tiče i drugih. (Životopisi mnogih pisaca dokazuju da za njih ova pitanja nisu bila "gimnazijska".)[6]

U međuvremenu, već smo uveliko živeli. Pa i počeli da pišemo.

KRITIKA KAO POZIVANJE NA ODGOVORNOST

Nekako u to vreme N. N. je napisao prvu knjigu. Predstavio nam je kao autobiografsku, maltene kao dokumenat. Naime, knjiga je kao autobiografska možda i bila zamišljena, ali mu je, očigledno, ograničenost vlastitog života toliko smetala, da ga je, bez skrupula napustio, i sasvim se prepustio imaginaciji. Polazeći sa suprotnih stanovišta, ali sa podjednakom žestinom, Isidor i ja smo knjigu osudili. Šta kažem? Prosto rasčerečili! Ja sam optužio prijatelja da je literaturu stavio u službu ideje, a Isidor je praroditeljski, inicijalni greh knjige video u tome što je stavljena u službu pogrešne ideje.

JA: "Da bi rukopis doveo u sklad sa svojom idejom o svetu, izvršio je nasilje nad istinom i realnost izopačio!"
ISIDOR: "Da bi rukopis doveo u sklad sa svojom pogrešnom idejom o svetu, ti si realnost pogrešno tumačio!" Dok je, dakle, u načelu, Isidor dopuštao da se umetnošću preinačuje stvarnost (jer šta je tumačenje do preinačenje), samo je zahtevao da se to čini u ime ideje koju je ON smatrao ispravnom, ja sam – onda bar – držao da takve intervencije nipošto nisu dozvoljene: budući lažan, ishod eo ipso mora biti i nehuman. Kasnije se pokazalo da obojica nismo bili u pravu. Ni N. N. takođe. Sporili smo se oko "realnosti kao takve" i "ideje kao takve", a bili smo, sa uzvišenom nedotupavnošću svojstvenoj svakoj isključivosti, zanemarili i "realnost autora" i "realnost knjige"[7] .

ZAŠTO SE POSTAVLJA PITANJE ODGOVORNOSTI?

Spor nas je doveo do toga da se upitamo: Zašto se pitanje o piščevoj odgovornosti uopšte postavlja? I da li bi ono imalo isto značenje da je postavljeno bilo kome umetniku koji ne operiše rečima?

Rizikujući da simplificiram (uostalom, svako je razmišljanje simplifikacija) umesto umetnika za primer biram državnika. Državnik je, nesumnjivo,odgovoran najpre svom društvu, ali on je istovremeno odgovoran i budućem. Najčešće što ga nije stvorio onakvim kakvo bi ono htelo da bude. A otkuda naš neupućeni državnik može da zna šta će ono hteti kroz sto godina? U najboljem slučaju, uz pomoć sumnjive naučne aparature i nešto prigodne intuicije (koja više opravdava njegovu današnju politiku nego što predviđa njene sutrašnje posledice), on to može samo da pretpostavi.

Politika, pa sa njom i istorija, grade se, dakle, na pretpostavkama[8]. (A može li književnost to da čini?) Stoga je revalorizacija istorijskih veličina praktičan posao kojeg se, bez mnogo obzira, prihvata svaka generacija, da bi ih prilagodila svojim aktuelnim potrebama. Istoriografiji se ostavlja Herkulov Rad da ih vrati u kontekst doba iz kojeg su izvađene "po potrebi službe". To je izopačavanje istine kojeg smo prećutno svesni.

Znamo, valjda, da revolucionarne ideje nekog seljačkog srednjevekovnog vođe nemaju ništa zajedničko sa utilitarnim tumačenjima koje im pridajemo, da bi, recimo, održali istorijski kontinuitet misli za koje verujemo da su progresivne. Ali, sve u svemu, skloni smo da političarima priznamo pravo na "ograničenost istorijskog radijusa dejstva", iako se oni za to pravo baš i ne otimaju, a od pesnika se – i njihovom krivicom, razume se – neprestano zahteva izvestan odnos prema večnosti (veza sa dobom se podrazumeva), izvesna trajnost, proširena odgovornost, rastegnuta aktuelnost.

Trezveno se mirimo sa činjenicom da su od vrlog Nabukodonosora ili još vrlijeg Epaminonde – opet posredstvom pisaca, ili ako hoćemo, beležnika – ostale samo beskorisne anegdote, koje već decenijama terorišu učenike širom sveta, ali zar ćemo zbog toga reći da su bili rđavi diplomati ili stratezi? Međutim, ako nam Platon, Euripid ili Homer ne kažu u dlaku ono što se od njihovog genija danas očekuje, mi ćemo ih hladnokrvno odbaciti kao neupotrebljive, ili ćemo ih mučkim prekrajanjem učiniti ponovo "dobrim i za nas".

Tako je otprilike izgledao pravac naših razmišljanja. Činilo nam se u stvari da je ovako shvaćena odgovornost pisaca plod nesporazuma za koji je podjednako kriv tradicionalni utilitarizam svakog društva i tradicionalno misionarska svest svakog umetnika. Odgovornost je tako i prinuda i potreba. Potrebna prinuda i prinudna potreba.

N. N. je o tome imao svoju teoriju. Smatrao je naime, da to što se pisci "pozivaju na odgovornost" još od pamtiveka, stoji u neposrednoj vezi sa naročitom prirodom posla kojim se bave, polazeći od sumnjive hipoteze da se ta priroda nije menjala, pa da "poziv" može da ostane u svoj svojoj neprijatnoj važnosti. A da li je to tako? Pesnici nisu više "sveštenici", ni "izabrani borci u dolini Ili", nisu više tumači bogova (premda poneki još uvek nekog tumače), mnogi su umesto proroka postali narikače, umesto narkotika narkomani, umesto da budu ogledala, u drugima se ogledaju; oni više nisu u savezima sa božanstvom (sudeći po sudbini, pre bi se reklo da su u mezalijansi sa đavolom), a kad bilo šta žele da "u ime viših sila" poruče. oni su samozvanci.

Društvo je to spoznalo. Sem u slučajevima krajnje nužde i na poriv najvulgarnijeg društvenog koristoljublja, piscima se retko priznaje pravo da u ime tog društva govore. Ali, zlu ne trebalo, drevne dužnosti hijerofanta, koje potiču još od vremena prijateljevanja sa bogovima – ne oduzimaju im se. Od njih se dakle traži ono na šta oni više nemaju prava – pa ni volje, možda – i što im je oduzeto samom promenom suštine njihovog poziva. U svetlu te opšte činjenice, kao i pod osvetljenjem drugih pojedinačnih uslova, nemoguće je naći zajednički imenitelj za odgovornost jednog Pindara, Getea, Kafke, Sartra ili Pasternaka.

FUSNOTE

[1]. Zašto knjigu pripisujemo njenom piscu, kad ovaj čovek kome je pripisujemo, nije više onaj koji je knjigu napisao? Ali, zašto onda da sudimo čoveku za prestup, kad ovaj čovek kome sudimo, nije više onaj koji je prestup počinio?
[2]. U fluidnom obliku ono besumnje postoji, ali budući da ga nisam definisao, ne posedujem ga kao načelo koga svesno mogu da se pridržavam.
[3]. Dužan sam da učinim prethodno primedbu: neću se pozivati na autoritete ni iz jedne oblasti mišljenja i delanja, mada su me oni, razume se, često inspirisali. Izuzetak činim samo u pogledu mojih prijatelja ing. arh. pokojnog Isidora Njegovana i N. N.-a, pisca i čoveka neizlečivo sklonog politici. Pošto smo na ovu temu vodili brojne polemike, i pošto se moje kolebljivo mišljenje prosto reflektovalo u njihovom, ne manje nestalnom, i obrnuto, a jedan je od njih – mislim na nesrećnog Sida – bio ne samo graditelj natprosečne vrednosti (rekao bih genijalan, da je dospeo da stvori dela koja je smišljao), već i čovek koga je, otvoreno mogu reći, PROBLEM ODGOVORNOSTI UBIO, ova mi nedoslednost mora biti oproštena.
[4]. Isidor je još u gimnaziji odlučio da bude treći nastavljač porodične tradicije graditelja.
[5]. Potreba za sigurnošću, u stvari za svrhom dela, suština je pitanja PRED KIM JE PISAC ODGOVORAN – ako ga postavlja sam pisac. Ako ga postavlja društvo onda je to potreba za sigurnošću tog društva.
[6]. Na teorijskom planu bio je to, svakako, bezizlazan krug, tradicionalna klopka za mlade mozgove. Na planu života imao je tek da rađa krize. Međutim, ma kako nevešto i "ekstremno" bila formulisana, sva su ta "apstraktna pitanja" ostala da i do dana današnjeg dovode u sumnju naše moralno ponašanje. Sabrana, u međusobnom prožimanju, čine ona korektiv koji neodređeno zovemo savešću. Razlika je samo u tome što odgovore više ne tražimo u nekoj idealnoj projekciji moralnih dogmi. Tražimo ih u realnosti ljudi i nas samih. Usled toga, već visokim moralnim osećanjem smatramo ono koje između dva zla ume da izabere manje. Međutim, kakvi su – da su, nekakvi odgovori na ova fundamentalna pitanja, nužna su pretpostavka svakog iskrenog razmišljanja o odgovornosti pisca u današnjem svetu.
[7]. Zahvaljujući našem udruženom uticaju, N. N. nije knjigu objavio. To je bilo vreme kad je kritičnom pitanju naše odgovornosti "kao ljudi" bila pridodata i profesionalna. N. N. se pomirio sa tim da knjigu ne štampa. Pitao se samo, šta će se dogoditi ako se ona izda posle njegove smrti? (strašne li taštine umetnika!) Hoće li za njeno dejstvo – ako ga bude – i tada biti odgovoran? Jedino obezbeđenje našao je u ideji da je spali. Do sada to nije učinio, a ja se ne usuđujem da ga pitam: zašto?
[8]. Ako pretpostavka omane / tu je sila da je potkrepi.