Monday, June 12, 2006

Odgovornost – stanje ili proces? (II deo)

Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 12-23). - Beograd, Partizanska knjiga, 1984, © Borislav Pekić.

ZAŠTO SE POSTAVLJA U TAKVOM OBLIKU?

ISIDOR: [9]Oblik pitanja proizilazi iz opšte krize duhova, čiji je uzrok u gubljenju Boga. Sve ima svoj smisao, sve ište svoj smisao. (Knjiga je u prvom redu etički, a tek zatim estetički čin. Građevina, spomenik, slika ili kompozicija, takođe.) Ako bi se usvojio nihilizam Koheleta, i zaista poverovalo da ništa nema smisla, i da je sve taština, taština nad taštinama, moralo bi se – prestati zidati, dakle, moralo bi se – prestati živeti.

Traganje za smislom je traganje za opravdanjem kamuflirano potrebom za odgovornošću, koje potiče iz same suštine postojanja. Odgovornosti, međutim, nema bez kriterijuma. A njih nema bez jedne stalne određene sile; odgovornim se može biti samo prema nečemu što je "stalno". Mi to svakako nismo. Koliko smo se puta. od kako se poznajemo, promenili? Ni ograničene misije, ni prolazne doktrine, ni neodređeni humanizam ne zadovoljavaju našu potrebu za svrhom, jer nas neprestano izlažu razočarenjima. "Stalnost" može biti samo Bog. Prema tome, težnja za odgovornošću je težnja za Bogom. Pisac, kao uostalom i svaki čovek, može da bude odgovoran samo pred Bogom.

N. N.: Nema nameru da polemiše sa Isidorovim religioznim osećanjima, sa osećanjima se, uostalom, ne polemiše. Smatra da se ovde radi o dva nivoa, o dva stupnja odgovornosti. Prvi, niži, zajednički je svim umetnicima, i označava se merom u kojoj su uspeli da se izraze. Vrednost ovog nivoa zavisi ne samo od talenta već i od njihove profesionalne savesti. Druga odgovornost – a o njoj je reč – piscu je naturena; strožije kazano: kao socijalno biće on je na nju prisiljen. Pisac mora da je prihvati, jer bi bez nje, i njemu samom njegov rad izgledao besmislen. (Isidor, tako, ima pravo kad o "težnji ka odgovornosti" govori kao o "težnji ka svrsi".) I bio bi, neosporno.

Pitanje "Pred kim je odgovoran?" piscu pokatkad smeta, ali njegovom pozivu – laska. Svako DELO JE DIJALOG, A SVAKI DIJALOG JE, SAMIM TIM ŠTO JE OBRAĆANJE, I POKUŠAJ OBRAĆENJA. OZBILJNO PITANJE JEDINO JE: U IME ČEGA SE ONO VRŠI? On lično, u ideji (svojoj, razume se) vidi jedino dostojan objekt one krajnje i ljudske i umetničke odgovornosti.

Što se mene tiče, odbijao sam da priznam neku presudnu razliku između "božanski-shvaćene ideje" i "ideološki shvaćenog boga". Ograničio sam se na konstataciju da je piscima, po svemu sudeći, nedovoljno da budu odgovorni sebi (svojoj savesti) [10], čak ni ako to "što su oni" po definiciji uključuje i sve što su po opredeljenju. Kao da odgovarati pred sobom znači biti neodgovoran! Ako je tako, onda ono što nam treba nije smisao, nego zaštita. Ili: smisao kao zaštita. Isidor je svoj štit našao u veri. N. N. ga je imao u ideji.

(Ja, budući da nisam verovao ni u jedno ni u drugo, a ponajmanje u sebe kao zamenu, nisam imao ništa da me zaštićuje.) Oni prihvataju da u većoj ili manjoj meri budu instrumenti. A pitanje: "Pred kim su odgovorni?" – pitanje čiji je oblik savršeno podudaran sa njihovim načinom razmišljanja – stavlja ih u zavisan položaj oruđa, ropski položaj alatke, koja, pošto nečemu služi, tome mora i odgovarati, tome i račun polagati.

DA LI JE PISAC ODGOVORAN ONOME U ČIJE SE IME OBRAĆA?...

Od literature se traži da služi moralu, naciji, veri, ideji, doktrini, politici [11] (zamenimo ove pojmove bilo kojim – promeniti se neće ništa), što zapravo znači da PRED TIM OBJEKTIMA SVOJE SLUŽBE BUDE ODGOVORNA, a ovamo, za pisaćim stolom, u suštinskoj strukturi rukopisa, i politika, i ideje, i moral samo su PREDMETI LITERATURE, MATERIJA KOJOM SE ONA BAVI, PUKA GRAĐA kao što je kamen građa klesaru. Čak i ona sama svoja je sopstvena građa. Kako onda da ono "kome se služi" bude u službi "onoga što služi"? To može da bude samo u onom smislu u kome mrtva priroda služi slikaru kao model, kao i slikar mrtvoj prirodi da je naslika.

Odgovornost jednog pisca-komuniste meri se stepenom u kome izražava svoju ideologiju, uzetu, dabome, u njenom širem vidu [12], uz uključenje ljudskog faktora. Jedan katolički pisac čini to isto, samo u odnosu na svoju veru. Njihova odgovornost zavisi od vrednosti dela koje zastupaju, pa sa "stanovišta odgovornosti" možemo da upoređujemo samo te ideje. [13] Njihovi su se umetnički protagonisti dobrovoljno odrekli jednog dela svog suvereniteta da bi ga preneli na njegov viši ali anoniman oblik. Kako govoriti o osobnoj odgovornosti pisca ako se on de facto te osobne odgovornosti odriče? Kad jednu opštu odgovornost prisvaja kao svoju, a svoju podmeće pod opštu? U ekstremnim oblicima, ovako otuđena odgovornost postaje VOJNIČKA, a u najekstremnijim i NEHUMANA [14]

Srećom, postoji i onaj spasonosni, nepredvidljivi, prometejski ljudski faktor. Kad se takav pisac prene iz zagušljive tamnice ekstrema, ako se ne ubije kao očajnik, ili ne bude ubijen kao jeretik, dobija priliku da "misionarski oblik služenja ideji" zameni "kritičkim oblikom" i da se tako približi onom možda jedinom zajedničkom imenitelju koji kroz stoleća veže Aristofana i Solženjicina i Kamija.

... ILI JE ODGOVORAN ONOME KOME SE OBRAĆA?

Kasnije smo N. N. i ja svoje stavove u više navrata modifikovali, neke sasvim napustili, a druge prihvatali. Samo je Isidor, zahvaljujući veri, dugo ostao postojan. Klasične "velike" teme ustupile su mesto modernim i "malim", a uzvišeno neodređene reći, pitijske formule kao što su "svrha", "teza", "ideal", "moralno", "pozvanje", "savest" behu zamenjene skromnijim, no ne manje neodređenim pojmovima"šifre", "jezika", "višeizvesnosti", "modela", "komunikacije", "otuđenja od dela" i "otuđenje dela". Pitanje više nije glasilo PRED KIM JE PISAC ODGOVORAN, nego DA LI JE PISAC ODGOVORAN ONOME U ČIJE IME SE OBRAĆA ILI ONOME KOEM SE OBRAĆA? Težište se prenelo na konsumente.

1990-Pekic-Budva.jpg
Prilazak stroja naših reči čitaocu ličio nam je na beznadežan juriš na nevidljivog neprijatelja koji čeka ušančen iza grudobrana sopstvenih uverenja, osećanja ideje i iskustava. Reči na koje smo toliko polagali izgledale su nam sad kao očerupane ptice koje su izgubile orijentaciju, i koje će usled vlastite nemoći umreti na zimi nerazumevanja. Došli smo do obeshrabrujućeg ubeđenja da je dejstvo umetnosti nemoguće predvideti i da se ono izopačuje i vremenom i prostorom. U ograničenom obimu to je moguće samo u ekskluzivnim populacijama (sekte, ezoterični kružoci, tajna udruženja) tamo gde su reči – šifre sa unapred i strogo utvrđenim značenjima, a neki opšti ciljevi što ga one treba da postignu unapred striktno definisan. [15] Pa i tamo, kad dođe do raslojavanja i umnožavanja značenja reči. efekti se menjaju iako su kanonske reči – izazivači ostale iste. Sudbine starih tekstova išle su u prilog našim sumnjama.

Zatim, možete li predvideti prediskustvo, ubeđenja, dispozicije, obrazovanje, odgoj vaših čitalaca? Sve ono što ih čini ličnošću? Možete li suvereno savladati višeznačnost sopstvenog jezika, fleksibilitet – ono što se inače smatra njegovom vrlinom, njegovu ubogu ograničenost, zbog koje su poneke slike "rečitije" od mnogih knjiga? Ako se ovome doda nemogućnost da se izrazi ono što se htelo onako kako se htelo, i nemogućnost da se uistini zna šta se htelo – uviđa se DA JE DELO DAVNO PRE NEGO ŠTO JE STIGLO DO ONOGA KOME JE NAMENJENO – BOGALJ. Ostatak posla obaviće onaj kome ste ga namenili.

DELO KAO MONOLOG (SOLOKVIJ) ILI KAO DIJALOG?

DELO JE MONOLOG – složili smo se N. N. i ja. Isidor je u njemu još uvek video DIJALOG. (Obratite pažnju: ranije smo ga sva trojica smatrali dijalogom i bez te osobine proglašavali besmislenim!) DELO JE PREDODREĐENO DA BUDE MONOLOG – tvrdili smo – a time što je postalo javno, ono je nepripremljeno dovedeno u položaj da za "nešto odgovara", "nečemu služi", "izvan sebe ostvaruje neku svrhu". Kao da smo stvorenje bez čula gurnuli među ljude, pa zahtevamo ne samo da nam bude od koristi, već i da bude odgovorno za svoje ponašanje i njegove posledice. Na pitanje: "zašto pišemo?" više nismo odgovarali da to činimo da bismo opisivali, objašnjavali, otkrivali, čak ni da bismo se izrazili, ostvarili, ispunili, a pogotovu ne da bismo delovali ili menjali – sad smo pisali da bismo "se shvatili". Stvar nije bila u tome da sebe objasnimo drugima, već da sebe objasnimo sebi.

ISIDOROVA TIPOLOGIJA ODGOVORNOSTI (IZ BELEŽNICE)

Otkriće da smo, ipak, uprostili problem, najbolje je izrazio Isidor kad je rekao: "Odgovornost pisca tretirali smo kao JEDNOSPRATNU GRAĐEVINU, a ona je GRAĐEVINA VIŠESPRATNA, građevina čiji spratovi nisu iste vrednosti, pa ni cena kojom se plaćaju ne može biti ista." To mi pruža priliku da iskoristim "SKICU ZA JEDNU TIPOLOGIJU ODGOVORNOSTI" koju sam otkrio u njegovoj zaostavštini, i koja datira iz 1957. god. To što se odnosi više na pisce nego na graditelje, tumačim okolnošću da u to vreme Isidor još nije počeo rad na svom životnom delu – Spomeniku revoluciji, pa mu se problem odgovornosti još nije javio u njegovoj razornoj formi. Prepisujem je bez izmena:

"DUHOVNA ODGOVORNOST – pred Bogom. ((I. je ne obrazlaže, za njega je, razumljivo, ona aksiomatična – Primedba B. P.)
MORALNA – Pred Istinom. Bog = istina. Opštije značenje definiše je kao apsolutnu iskrenost.
HUMANISTIČKA – duhovna odgovornost u akciji. Inspirisana je ljubavlju. Bog = ljubav.
FILOSOFSJA – pred sistemom misaonih načela koja se ispovedaju iz ubeđenja. Vrednost zavisi od vrednosti sistema. Niži oblik = ideološki. Najniži = stranačka.
IDEOLOŠKA – prema organizovanoj zajednici mišljenja i delovanja. Stranačka joj ne mora biti sinonim. Vojnički karakter.
PEDAGOŠKA . odgovornost umetnosti kao Dijaloga.
PERSONALNA – pred sobom kao ličnošću koja teži da se izrazi u svom totalitetu.
PROFESIONALNA – 'Što činiš čini najsavesnije što možeš'.
NACIONALNA – pred nacijom (rasom). Naročito se ispoljava u trenucima nacionalne ugroženosti i nacionalne ekspanzije.
KLASNA – pred klasom. Kod pisaca komunista trebalo bi da se poklapa sa odgovornošću pred klasnom ideologijom i klasnom partijom kao 'nosiocem njenih istorijskih interesa'. Ali, u čemu bi, u okvirima profesije, trebala i mogla da se ispolji klasna odgovornost arhitekte-buržuja u zemlji u kojoj je njegova klasa razvlašćena i eksproprisana... (dalje nečitko – Primedba B. P.)"

Zadržaću se na odgovornostima koje na Isidorovoj rang listi nose imena. Profesionalne i Personalne, u prvom redu, stoga što im se, pošto je napustio ekstremno ideološko stanovište, N. N. u poslednje vreme priklonio. Dodajem da sam u međuvremenu neka od njegovih napuštenih gledišta usvojio – ja. To samo pokazuje sa koliko rezerve valja primiti teorijska rasmatranja kada im se odaju pisci, svesni prolaznosti svih ubeđenja.

O PROFESIONALNOJ ODGOVORNOSTI

Profesionalna odgovornost sudskog dželata, sastoji se u tome da osuđenika što brže, i što stručnije ubije. To, međutim, me znači obavezno da je osuđenikov branitelj bio profesionalno nesavestan. Branitelj je mogao savršeno da ispuni svoju profesionalnu obavezu, pa da njegov klijent ipak bude smaknut. To znači da profesionalna odgovornost sa kojom se izvodi neka operacija ne mora da stoji u proporcionalnom odnosu sa njenim krajnjim ishodom. Profesionalno odgovoran pisac može da napiše rđavu knjigu; profesionalno neodgovoran napisaće je gore nego što može.

Odgovornost radnika u fabrici cipela ogleda se u stepenu podudarnosti proizvedene cipele i modela, ali stvarna vrednost cipele ne zavisi od njihove profesionalne savesti, već od onoga ko im propisuje model, materijal i norme obrade. Ukoliko njihov zajednički rezultat bude bliži zamišljenom modelu, utoliko će taj rad ukazivati na zamašnije prisustvo profesionalne odgovornosti, pri čemu neće biti ni od kakve važnosti kakva je ta cipela "po sebi". Već kod individualne proizvodnje zapažamo jednu dodatnu odgovornost kojom se profesionalna graniči sa personalnom. I ovde je kao u prethodnom slučaju reč o unapred propisanom modelu – samo se on javlja kao zahtev naručioca – ali se obućar prema njemu više ne ponaša pasivno-profesionalno; on prema modelu ima lični stav,i može da ga i izrazi, i primeni; ponaša se, dakle, aktivno – profesionalno.

On se može ponašati na više načina i pri svakom ispoljiti jedan vid profesionalne odgovornosti: a) može porudžbinu da ne primi – čime će već ispoljiti sposobnost za personalnu odgovornost; b) može da je primi i profesionalno korektno izvrši; c) može da se nje uopšte ne drži – mada onda nema mnogo izgleda da te cipele proda toj mušteriji; i d) može da pribegne kompromisu: uglavnom ispunjavajući porudžbinu, može da u model unese izvesne izmene koje će zadovoljiti višu vrstu njegove profesionalne savesti – čime će manifestovati jedan prilično dvosmislen profesionalni moral, svojstven mnogim umetnicima. [16]

Kad je obućar više ispunio načela profesionalne odgovornosti: kad je cipele načinio strogo prema porudžbini, ili kada ih je preobrazio prema svojoj viziji dobre cipele? Ako kažemo da je to u drugom slučaju, otkuda znamo da je proizvođačeva predstava dobre cipele vrednija od predstave koju ima potrošač, osobito ako se ima u vidu da će je nositi ovaj drugi? A ako kažemo da je to u prvom slučaju, zar time ne priznajemo da se profesionalna odgovornost ne sastoji u tome da – u granicama svojih sposobnosti – napravi najbolju moguću cipelu, nego onu koja se želi, ma kakva da je.

O PERSONALNOJ ODGOVORNOSTI

U istoj meri u kojoj se, u primeru obućara, profesionalna i personalna odgovornost prožimaju i uslovljavaju, onemogućujući definitivno razgraničenje, one se mešaju u umetnosti.

Ovu poslednju usvojio je N. N. nedavno kao modus vivendi. U tome mu je pomoglo za pisca veoma neprijatno saznanje koje se ticalo one njegove prve, neobjavljene, "autobiografske" knjige. Ukratko, moj prijatelj je sa zaprepašćenjem razbuđenog mesečara otkrio da su uzvišene, opštečovečanske ali istovremeno politički strogo kontrolisane ideje koje su nadahnjivale njegovo prozno prvorođenče bile običan izgovor. Baš tako, izgovor. One su bile bogato inkrustriran paravan – sličan onima što skrivaju mesta nužna ali nedostojna pažnje – koji je čak i od njega samog tako dugo, kroz godine, prikrivao stvarne uzroke iz kojih je ta knjiga bila kakva je bila. A oni su bili u njemu. Ma kakva "nezavisna, objektivna, opštečovečanska ideja"! Istomštogođ i svekoješta! – što bi kazao Krleža.

Pravi i autentični motivi iz kojih je, uprkos svoje "nezavisne, objektivne, opštečovečanske ideje" izopačio stvarnost, ležale su duboko u njemu: u nemoći pred "novom realnosti" koju je za njega i njegovu klasu donela Revolucija, u ličnom nesrećnom iskustvu koje je počev od 1941. godine bilo u vapijućem neskladu sa iskustvima ranog detinjstva, u odsustvu svake perspektive, u potpunom poremećaju dotada važećih konvencija, standarda i kriterijuma, u njegovim strastima, naklonostima i mržnjama, u predrasudama i neprimenljivim istinama, u otrovnim isparenjima sredine koja se raspadala i odbojnim mirisima one koja se rađala, u jednu reč – u eksplozivnom spoju svega što je od svesnog do nesvesnog sačinjavalo njegovu ličnost.

Personalna odgovornost nije ništa drugo do kritička odgovornost prema svemu tome, svemu "što smo zapravo mi", ali viđeni iz neke spoljne perspektive. Ona se može, bar u njegovom – N. N.-ovom slučaju – zadovoljiti samo potpunim skladom kritički raspoložene autorove ličnosti i njegovog dela. I to mimo svih drugih uslova.

Bio sam radoznao kako doživljava tu odgovornost. Evo kako je moj prijatelj to stanje opisao: dok piše, osećanje odgovornosti se javlja samo kao težnja savršenstvu – njemu dostupnom, dabome – čime podrazumeva maksimalan sklad između njega i rukopisa u sadržini (personalna odgovornost), i maksimalan izraz tog sklada u formi (profesionalna odgovornost). Odgovornostima o kojima je u ovim rasmatranjima bilo reči, one koje podrazumevaju nešto čemu bi izvan nas dugovali, javljaju se kod njega samo post festum, pošto je rukopis objavljen.

Veruje da su ta osećanja recidivi predrasuda, i da će ih se jednom sasvim osloboditi. (U to nimalo nisam siguran!) Oni se javljaju u raznovrsnim oblicima, ali uvek imaju neprijatnu formu neke izneverene obaveze: jednom je to bojazan da ne bude pogrešno shvaćen, drugi put strepnja pred izvesnim značenjima dela kojih pri pisanju nije bio svestan, a koja su u otvorenoj koliziji sa njegovom ličnošću (a da li su ako već postoje?), treći put je to pogubno osećanje uzaludnosti. Međutim, svi ti regresivni oblici osećanja odgovornosti SLEDE DELO, DOK SU MU RANIJE PRETHODILI, i tako proizvodili hibride.

ODGOVORNOST KAO PROCES

pre nego što pređem na zaključak, sažeo bih istorijat naših shvatanja u jednu skalu, duž koje smo se sva trojica kretala u traganju za suštinom naše odgovornosti:

1. TAČKA NAJVIŠE ODGOVORNOSTI – pozvanost, misionarstvo. Pisac smatra sebe instrumentom (izabranikom) više sile (ideje, Boga), pa svoje postupke (i knjige dakako) smešta van domašaja običnih ljudskih kriterijuma. Sledeći drevnu prirodu umetnosti, u direktnoj je sprezi sa "bogovima". U istoriji, više nego u umetnosti, ova se najviša odgovornost često preobraća u potpunu neodgovornost.
2. TAČKA OGRANIČENE ODGOVORNOSTI – pisac se odriče dela suvereniteta u ime nekog višeg načela, zadržavajući kritički odnos prema onome što ispoveda.
3. TAČKA PERSONALNE ODGOVORNOSTI – pisac smatra da realno može da odgovara samo pred sobom, i da su već u toj odgovornosti sadržane druge, u meri koja je moguća.
4. TAČKA PROFESIONALNE ODGOVORNOSTI – pisac smatra da je dovoljno ako piše najbolje što može.
5. NULTA TAČKA ODGOVORNOSTI – pisac odbija svaku odgovornost.

Pošto sam se tokom godina prošetao duž ove skale, i svaki put sa podjednakim ubeđenjem branio uvek drugo stanovište, izgubio sam pravo da branim ono koje danas zauzimam. Ostaje mi samo da ga ubeležim tamo negde na sredokraći tačke 2 i 3.

Uzimajući to u obzir, izgleda da je svaki odgovorna pitanje PRED KIM JE PISAC ODGOVORAN, samo privremeni modus vivendi, radni preduslov, okolnost podložna promenama. Svest o odgovornosti ne javlja se, izgleda, kao fiksirano stanje, već kao PERMANENTAN PROCES U KOME SE KATALIZIRAJU NAŠI POGLEDI NA SVET. Možda je, doista, potreba za nekom odgovornošću konstantna, možda je ona kao težnja i žudnja za smislom, svrhom, celishodnošću, opravdanjem, Bogom – kako nam drago – urođena, izvesno je da se ono prema čemu se ona ispoljava menja. Sreća je, pri tom, da zahvaljujući ko zna kakvom uravnotežavajućem mehanizmu, opšti efekti umetnosti od tih mena ne trpe naročitu štetu. Meni ovo ne izgleda preterano protivrečno, zar ne? Tim pre što ne jemčim da ću i sutra deliti isto mišljenje.
(Savremenik, br. 4, 1969)

Fusnote
[9] Isidor je bio iskreno i duboko religiozan. Bio je borben, kao svi konvertiti. Ni njegove "BELEŽNICE", ni njegovo samoubistvo, nisu izmenili ovo moje mišljenje.
[10] Biti "odgovoran svojoj savesti" još ne znači ništa. To počinje nešto da znači ako raspolažemo tegovima za njeno merenje. A pisci nam te tegove ne daju svojim delima, već svojim životima. Njihovi nas životi, međutim, ovde ne zanimaju. Zanimaju nas njihove knjige.
[11] Čak i političari koji su se odrekli zahteva da umetnost bude propaganda njihovih neposrednih ciljeva, zamišljaju da će ona – zahvaljujući svojoj imanentno humanoj prirodi – propagirati one "opšte i idealne ciljeve" koji im se prikazuju i kao njihovi ciljevi, da će im, dakle, ipak služiti. Otuda opšta omraza prema tzv. apstraktnoj umetnosti.
[12] Ko osim putem prinude, danas ozbiljno uzima teorije o umetnosti kao partijskoj sluškinji?
[13] Time se ne vrši diskriminacija dela stvorenih na ovim načelima. Neka od njih su u samom vrhu ljudske misli. Pitanje je samo da li ih je tamo popeo "faktor službe" ili "lični faktor"?
[14] Osnovno značenje koje sam imao u vidu pri pisanju "Ikarovog pada" bio je upravo svirep efekat ekstremnog prožimanja umetnosti svrhom koja je izvan nje same. Nema sumnje, Ikar Gubelkijan je bio najveći klizač na ledu svog doba, ali samo dotle dok, u ime cilja kojeg je smatrao višim, višim čak i od svoje umetnosti (u osnovi njegovog angažmana stajala je, u stvari, žudnja da osveti smrt roditelja), nije u svoje revije uneo i jednu spoljnu svrhu: sredstvima umetnosti pokušao je da prikaže Uspon, Pad i ponovni Uspon svog Naroda, ali i da se u tom Usponu angažuje. Doživeo je sraman poraz, koji ga je doveo do izopačenja umetnosti. Pri obnovljenom pokušaju, poraz se ponavlja. Sada je praćen i kaznom! on lomi kičmu, ali i u koritu od gipsa nastavlja da uvežbava svoj Ikarov Let; u mislima, naravno, jer udove više ne može da pokreće. ON, IKAR, POBEĐEN, POBEĐENA JE I UMETNOST.
[15] Narkomani i njihova poezija.
[16] Kad sam jednom zamolio majstora "Lera" da mi napravi cipele sa četvrtastom kapnom umesto špicaste, on se nije otvoreno usprotivio, ali sam dobio polukružnu kapnu kao kompromis – rađen sa očiglednom odvratnošću – između mog zahteva (modela) i njegovog "ideala najbolje moguće cipele" (njegovog modela).

No comments: