Thursday, September 30, 2010

Zlatno runo V

Zlatno runo V - Borislav Pekić
Ovaj odlomak je uzet iz I toma, strana 193, 200-205, prvo izdanja - Beograd; "Prosveta" 1978. Novo (III) izdanje štampano: "Dereta", Beograd, 2005

1/V

Račun četvrti, u kome se izračunava koliko je slavna grečeska mudrost "Pan metron ariston" ili "Sve sos mera" kalirala u Kir-Simeonovom stidnom poslu sa tjelodvižućom cirkuzantkinjom i angeloobraznom konjokrotiteljkom Julijanom Tolnaj, prilikom vilinskog jahanja serbskih državnih staleža petog oktombrija godine 1915.

(...)
Ne srđi se na mene, Tomanijo. Ja to vreme da projde. A i da se znaje... Nije Simeon uvek bio ofako batalanj. Ej, kaki su bio u dvadesetoj. Pa i poslek. Tek od očevu saranju počeo da se strunjujem. Unutri. A otkako napustio Upravnji odbor od našu industrinjsku branjšu, i iznapolju. Samo se to do moje suđenje devetnajste nije moglo okom notirati. Poslek suđenje, i kad tebe vido na krefet, ujeđanput sve u trunje otišlo. Ko da si mumiju jegipatske na vozduh izno...

bacchus

Znaješ ti, znaješ kaki sum bio. Ne prafi se sađ. Onoliko si oko na mene bacila... Ne osporivljem, i moja Firma na tebe bacila oko. Najzad i nas dvoje u soglašenjije došli. Gubitak i dobitak se u zbir izravno. I nije nam bilo lošo, jel' da nije? Šta je sad važno je li smo se u bračnju kumpanjiju uortačili zbog radi strast ili da se zloslutnjo razmirenjije među naše Firme i familije jednom sanjira?... (...)

Dobro, de, nije samo to. Narafski. Ko s psima uspomenjama leže, sa grizodušnjim bufama ustaje ... Kosno me i spomenj na tejatar. Otkad sum se sazno, volo sam predstavljenjija. Bilo mi, pored računjanja, jedino predofoljstvo. To, i putujušče menjažerije. Ne ko ove današnje sa zverad, već sa prafi akteri i akterke ... "Vertep", pa "Karađoz", pa "Đosbojadžiluk" i ostala sočinjenija, više se i ne sećam koja ...

Osobito bilo kad otvorili na Safamali "Tejatar u Đumrukanju" ili Carinjarnicu, kako se sada viče. I to Cincar. Onaj Sterija što ga deda Lupus mrzeo kao kugu i nikad ga drukčije nije pominjo nego ko "onog prdizveka". A Cincar i zdanjije podigo. Hadži Nikola iz Voden. 294 742 groša egzaktnjo. Durašnjo ko kastel, na boj i sa arkađe. Bilo defet arkađa gdi smo se jureli kao deca.

Aromat, međtim, Bože saklonji! Nečufen bazd na kožu koju držali u drugi del od magazu. Asortimanj hudožestvenih sila nikaki. I hudožestvo, dabome, na dram. Ko da ga Simeon Grk merio. Apotekarski. Nisu mogli da se poduhvatu Sofokleta i Geteta, al' se rvali, pa i na kraj izilazili sa "Jenglezki espap". I što ono bi još?... Agošesku, bre, sve zaboravljam... Jeste, bio fin i potresnjut "Nefini stid iliti Fedor i Marija".

Uz mene, pak, najvećma prijanjale žife slike, gdi se glumci duševnjo ponamestu u neki istoričeski datum. Glafoodsecanje ili Glafokrunisanje, svejedno, meni bilo prafo... Sećam se još "Potonje večere pred Kosovo iliti Muratove pogibije", u sedam stojanja. Zatim i narodnjih pesama obučenih u odnoseću se nošnju i sa raznim licima u pozi i osećanju. Švaba svira, a neko tolmači ko je i šta se na sliku zbifa ...

Gdi je otađ teatar odmako? Kakve sum sve pokore upozno u Beč, Pešti, Bukurestiju, pa i kod nas... A ipak mi ona Đumrukana iz pamet ne izlazi. Podetinjilo se, Tomanijo, pa to ti je. Vidim ja i po jezik na koji mislim. Došo ko škarat, sve od neki jezičnji restlofi skrpljen ... Tu sum prvi put gledo i "Kir Janju", što ga sačinjio onaj prdizvek Sterija.

Po Čaršiji se svašta pronosi, niki ne znaje o čem se radi. A deda Lupus zna. Akikosesku! Ja znajem, veli! O čemu, Kir-Simeone? Sami vam titel kazuje, objašnjafa deda. O tome kako prosperuje i bogati se trgovac Cincar! ... Pa jeste! O čemu bi drugome pošten Romej mogao da piše? O čemu bi drugo i vredno bilo pisati pogotofu se troškofima izlagati?

On platio ceo cesarski dukat za ložu, pa svi Njegovani što nas se na popisu našlo prafo u tejatar. Odelo crkveno. Da se auktor grečeski i pripofest o grečeskoj mudrosti ispoštuje. Jedva u ona drvena kutija stali. Ko roba u maloprodaja ... Deda računjo da se deca nauče kako se trguje i ćemeriše ... Da vide od koju smo sortu. I da nema čega da se pred Srbima hodrokefalosima stidu ...

Ali se već na "Pan metron ariston" smrko. Šta onaj mufluzis Janja na daske sere? Kako, bre, sve sos mera? Je li, bre, Janjo, viko iz ložu, koji te gumari tome naučio? Kaka crna mera u bogaćenju? Da je ima, ne bi bilo bogaćenja! Unjaokolo vikaju na nas! Će se objasnimo posle dejstva, u odmor, moli sa binju Kir Janja! Pokor. Jok. Deda ne haje: ima l' mera u vlast kad je čovek zajmi? Nema! Ima l' mera u strast kad ona njega zajmi? Nema! Što samo u profit da ima? ...

Jedva ga umirismo, te sede hukćući ... Više mu se svidelo ono: "Ama prokleto sadašnje svet oći sve visoko: oći mamuzu, oći bal, oći kafana, oći svilena kadifa. O tis anankis! Oćiš moda! Kamo aspri? Gledaš na baron, gledaš na gospoda? Kaimeno! Ne znaiš da će da propadni svet? Nema špekulacija, nema trgovina. Pošto tiftiku? - bađava; pošto pamvuk? – bađava. Sad je došlo vreme da čovek ide bez čizmu ... "

Ili "Srpsko hondrokefalos, ne znaiš gramatiki? Kako ći lebac sam da si jedi? Ko je lebu dirao?" ... U to vreme još se nije poevropio, ko posle u Beč, ni kesu politici otvorio. Još nije mario da pokazuje šta ima u džep i gazdinjski da žifi. Ko može da ti kesu probuši ako ne znaje šta u njoj držiš? ... Uglamnom, stalno nešto meljo. Ništa nismo čuli šta Kir Janja na binju zbori. Samo parčad.

Ne može ništa da se od njegofo mumlinje pofata: Sve sos mera, pa ćeš da dođiš do velika slava! Moj tur, oćiš!Će dođiš do ćepenak u ciganjska mala! ... Drugi put je drekom prekinuo predstavljenije već u četvrtom pozorju. Janja zabrafio vrata iza Jucu i broji pare u kemeru: "Moji krasni život! Kako mi rasti srcu kad vidim moi lepi dukati, kad gledim moi krasni taliri i kad pazim veliki pakli sos banku!

Što ću da mu dam? Ovo kaži: Nemoj mene, gospodar! Ovo opet viče: Nemoj mene, ja sum lepa! Škilji mali, nećem da vas prodam, oćim da vas kotim, više, sve više, dovdi. Pak onda da legnim, da spavam slatko! Odite vi. Mia hiljada: ekaton, dio, tria, tesera, pendi, eksi, epta, okto, inja, deka; dijes hiljades; tris hiljades; teseres hinjades. Teseres hiljades to – i deset hiljadi u banku. Zbogom, vi dragi moji srci!

Oćim da vas zatvorim da vas niki ne dira. E sad da nosim na Kir-Dimu i da ištim obligacija. O-ho! Ima više banku! E, ja sum dobro trgofac. Ne može da fali Grku..." Mlogo se bio rasrđio. Pozeljeneo. Samo što ga šlog nije strefio:

Kako je to skotsko rasuždenjije? viko. Gdi to ima u romejski trgovac? Kad je to tvrdica pravio veliku špekulaciju? Tvrdice, Janjo, pijačne tezge drže, a ne kumpanije! Da je taj vaš jebeni Sterija ikada dinar na čaršijsku pamet zaradio, ne bi take besmislice sozdavo! Pare se po glavi, Janjo, a ne po kemeru maze i prebiraju! Ne stoji svetska trgovina dok se Janja prebroji!...

I sve tako. Bruka! ... Najgorče mu bilo, zacelo, što će sutra srpska čaršija seiriti. Svi ima da povtoravaju Kir Janjine ajmanaste ideje o trgofanju i da viču "škilji" i "o tis anankis", "kirie imon" i "dulos sas", sprdajući se sa lepa grečeska jezika ... A kad u trećem dejstvu srpska pamet nadvlada grečesku, više ga niko zaustafiti nije mogo. Svi smo navrat-nanos, iz lože morali.

Baka kukala: Lele! Lele! Ode dukać zabađava! ... Mari taj! Dao bi on i stotinju da je pre predstavljenija dokučio o čem se radi u tom "Šaljivom pozorištu u tri dejstva". Dočepo bi se tih Sterijinih posranjstava, makar mu personjom u kvartilj profaljivo. Ovako mu ostalo samo da pcuje dok smo izilazili kroz smej i podbadanje publikuma:

Gdi je taj kusorepi Sterija, ja da mu zube izbrojim?! Gdi je zveroobrazni auktor? Prdizvek! Hondrokefalos! Porkopulos! Pasji sin! Pangalos! Antikrist! Bankrotirac! ...

Gore da smisli nije umeo. To je bilo najcrnje što u ljutini stigo da skuje ... I uopšte, tih dana prek bio. Godine 1842. U kostima, kanjda, nofu bežanjiju osećo. Ko revmatizam. A ja se naslaždavo. Smejati se, naravski, nisum mogo. Glafu bi mi deda sa čibuk na licu lože odvalio. Tek kad Lupus u Beč odbego, odreših ti ja stras za tejatar. Išo sum na "Kir Janju" i pre i posle ratofa. Sve dok se nisum zafezo.

Ali uvek ostanem samo dok mi udesno. Najviše mi se dopado baš onaj pojetični epizod – nema ga ni kod Omira – kad Janja broji i celifa dukati ... Mada je to sa trgofačko stanovište, priznajem, koješta. To čuvstvo sprama ležeći kapitalj. Međutim, kad Janju počnu za nos vući, štrikle mu preko nosa prevlačiti, ja iziđem. Ma koliko biljetu platio. Preko toga, Tomanijo, nisum mogao da prejdem.

Šta, jesum li Srbin? Dabom da jesum. Pa što, oćimo li zbog toga u oči da se gledamo i lažimo? da Srbin Grku štrikla preko nos prefuče, na ovaj svet nije bifalo. A za onaj, gdi nema trgofine, den ksero, ne znajem, biće kako bude... A u pofod auktora Sterije, Lupus prafo imo. Deda, ispada uvek prafo ima. Pre ili docnjije. Kao što Simeon Grk uvek prafo imo, samo se kod njega to nikad načisto videlo nije.

Sterija, slafoljubac, hteo da se podrepi srpskoj čaršiji. Računjo: opisanija radi serbskih kačestava, mogu jali da ih hvalim i mazim, jali da ih kudim, karam i kritiziram. Prvo ću posvršafam lasno sa "Miloš Obilić", "Kraljović Marko", "Stefan Dečanski" i ostali istoričeski smrtofi, koji su, po sreći, puni.

Da ih grdim, mogu takođe, tako mi ustrojenje taljenta, a u tome nekako i jeste sva otečestvenoljupstvena objeznost pisca, ali nije pribitačnjo. Kaki su drčni, će me u gomna zavaljadu. Će mi blagodarnjo otečestvo od gomana mesto od broncu statuju erektuje. Ali da kudiš, moraš. Ako ne umeš da pcuješ, karaš i kudiš, nisi pisac nego pisar. Istoričeski ćata, Kir-Sterijo! U najbolji slučaj, orator za groblje, Kir-Sterijo!

A okrom, kao učefan čovek, gramatikoi, racijonjalac, znaješ da je svakome ispravnome rodoljubu milije ako se drugi nacijoni ponizuju nego da se njegov sopstveni uzdiže. Teknjiku znaješ, svakojako. Od Odadžije nema boljeg Gomnadžije. Sad je samo u pitanje – koga? Koji nacijon, koji etnik nagrditi?

Šta bi Srbima bilo najmilije? Ugra, Bugara, Švabu, Turčinja, Arbanjasa? Naroda mlogo, netrpljenija sabranjog još više, šta da se čini? – Ci s fak? ... Tako se to mučilo dok se nije opsetilo rodnog Vršca i gospodina oca – Greka. Eureka! Eto koga ću – toga! Oca Paterasa.

To je nekako i najbrže i najbezbednjije. A i, s obzirom na srpsko grkožderstvo, na biljetarnjicu najunosnije ... Tako je to bilo, gospođo. Sprindžur, kunem se. Neka sum banjkrot ako nije!... I onjdak, ta fama da smo mi Cincari tvrdice! Mi samo nismo prosuti. Mi smo za meru. Sve sos mera. PAN METRON ARISTON. Da računjaš i da brineš. To je naše, kiria. MERA.

U svemu, osim narafski, u kapitalisanje. U tome ne može biti mere. Ako se zaustafiš i kažeš "dosta", gotov si. Padaš, ne stojiš u mesto. Ko i kad dijaš. Ne možeš reći "sad mi dosta vozduha". Deponofo sum ga dovoljno. Ću sad malo odmorim od dijanje. Ću se pofučem, penjsioniram. Pluća moradu stalno u radu da budu, čist profitnji vozduh da akumuljiradu, a kvaranj i iskorišćen da eliminjiradu.

Wednesday, September 29, 2010

Zlatno runo IV deo

Zlatno runo IV - Borislav Pekić
Ovaj odlomak je uzet iz I toma, strana 141-149, prvo izdanja - Beograd; "Prosveta" 1978. Novo (III) izdanje štampano: "Dereta", Beograd, 2005

1/IV

Račun treći, u kome se špekulira o Njegovanima u omči serpsko-rosijskih istoričeskih trgovanja, tera spor sa kumbarosom Emilijanom Josimovićem oko Regulacionog načertanija Beograda koji leži u Šancu, gde Kir-Simeona počinju da brinu poslovni izgledi porodične Firme.

(...)
Jeste, Tomanijo, kiria: Den zume apo ijus, ala apo timisis – Ne živi se od sinofi nego od uspomenje. Spomenji su vazda sa tobom, a sinofi te u kaljkulaciju uzimadu samo dok ne parafiraš testamenjat... Ajde da reknemo, i dokle se prenos sudski ne rejalizuje. Do štampilja – zaključno. Onjdak te zapakuju u starovremenu ambaljažu – misle voliš – pa za ognjište zakuju. Ko gođ vampira. U društvo sa sramljene fotografije familijarnjih mrtvaka i porculanjske patuljce iz alpinjsku faunju.

resurrec

Zatutkuju te i nalifaju sa nekakvi čajofi, to je istina. Nikađ ništo jebenjije u vek nisum kusno. Kamilja mokraća je, gospođo, sproću njih – nektar! Popere te ko gođ panj uz vatru i smetnju s um. Što se tiče ljucko obraćanje, mislim. Saobraćadu sa tobom samo preko špricofi... Sve bih reko, dušu ne bih pređ kraj da grešim, da su i Špartanjci sa svoji mreljci solidnije poslofali od naših graždanskih kuća i Firmi.

Tučak u glafu i: Kalembar! – Sreken put! Spokoj obema stranjkama! A ne ofako, medecinjski i naučnjo, a računj šantav. Ovde u fotelj povazdanj nekakvo prekonosiranje i mrndžanje. Tamo za trpezom grizodušje i dosada. Jeste, Tomanijo, dosada golema. Afto ine, to je to... Gnjafimo ih, brate. Ne moramo ništo da iskamo i zanofetamo. Dosta što smo im na oči. Ko rabatni kilim ispod nofa garnjitura.

A još je i gore ako ne žvanjkamo. Mislu: uvredilo se to, zabrafilo, zapečatilo. Umuje u onaj fotelj šta je sve za decu poradilo, a ona ga na raf prepela. Međ aljbume, spomenjare i familijarnje relikvije iz Moskopolja... A zar si ti, Simeone, bolje gledo na pradedu Grka dok je na dunafski čardak mreo' ... Ehete dikeo – nisum! Još dok je bio pri priči o razorenju slavnog Moskopolja, i kojekako. Posle, kad se čofek stiso, gledo sum u njega maljne ko u grobnika.

Srpska konjkurencija pronela da je vampir. Tobože je to razlog što smo iz Aljbaniju u Serbiju prebegli. Nije turski zulum. Prepali se kao vatre, za koju u ove krajofe drže da je glamni vampirov dušmanj. Primirio se neko vreme i bafio trgofanjem turskom robom, koja je, ko što se takođe znaje, omiljena vampirska i vukodlačka profesija.

Za bolje krvopije, narafski. Za vjedogonje iz uglednijih genosa. A za zlodušnju fukaru, u kasape da ide. I niki – spljetkarila pakosnja konjkurenjcija – ne bi ni znao za te njegofe moskopoljske noćne profodnje da mu, pred Karageorgijevu bunju, pamet ne pomuti krv srpskih nahijskih knezova koje je, nafodno, izdo daijama. Tako se objafio... Dabom da nisum verofo.

Nama Srbima je uvek neko drugi kriv. Ako već ne možemo da se na neku istoričesku zaferu izvadimo, će izmislimo i nečastifu ujdurmu samo da se opravdamo. U sasvim naročit smisao gledo ja u Grku vampira. U mrtvom smislu. Kad ga deda Lupus i babamaćuha Kosara oblačili da gi kaikom prate za abdikofanim Knjazom Milošom u vlaški Černjec, premda je još uvek žvanjko, razbacifo se sa onim svojim sigmama i predlagao skretoumnje špekulacije, meni se pričinjafalo da se to mrtvak za grob pakuje.

I da je trebalo od žalosti beli dulben da prifežemo... Tako i bilo. Što se još u isti dan u Dunafo udafio, meni bilo ko štempilj na već izdatu umreljicu. Božja Tuga... Kad mi pripofedali šta je taj u svoj vek posvršafo , meni se Tomanijo, učinilo da je to nemoguće. Zar ta vreća kostiju što kljopara nekakvim šištećim, gušternjim jezikom i iz koju reči veju svaka na svoju stranju?

Taj što je od mišljenje naprafio labirinjat da se u njega ni Tezejos ne bi snašao, pa da ga tri Arijadnje konjcima ispomažu? I kojeg ni pamtio drukčije nisum nego da sedi u fotelji i kunja. Ko ja večeraske. Tako utvarnjo... Posle, kad sum već Gazda bio i o stvar seriozno porazmislio, vidim gdi sum grešio. Što se tiče poslofi i špekulacije, pa i političeske rabote, sve je taj bio kadar dok ga je držala snjaga.

Priča se da je za Velike Čume 1794. smislio siguran lek i all grosso ga prodafao, te da je blagodareći tome samo pola Bijograda stradalo. Da je još u Kragujefac bio na putu da u govnima otkrije tajnju misirske nege lica... Ali da bude mlad, to posigurnjo nije mogo. Čak i iz ovo moje staračko iskustvo ne verujem da je moj Simeon ikađa u svoj vek imao manje od stotinju godina.

Da je ikađa imao jednu, deset ili dvadeset... Oriste? šta pitaš? Da l' je ikađa voleo?... Žensko, misliš?... Den nomizo, ne verujem. Ne se čini. Da si ga videla, ne bi me ni pitala. Otkude matorom Grku, Gogi, tako fina čuvstva? Nego, Firma mu iz kataljog izabrala i Teodoru i Kosaru. Prvu iz cincarsko konsignjacijono slagališće zanatlijskih žena u Moskopolje; drugu iz srpske trgofačke magaze ženske manjufakture u Bijogradu.

Nefeste istofarivali pred radnju – franko. Simeon raspakofo tofar, prokonjtroliso i potpiso prijem. Zatim odno robu u kujnja... Eto kako bilo... Bun! U svaka familija, pored peć, ima jedan takav starac. Antropos apo alo kozmo – čofek iz drugi svet. Fanjtom. Jednjako ćuti i sa mrgodno uprepašćenje motri stranjce oko sebe.

Nema ništo teže nego zamisliti da je on ikoga iz naš svet mogao da ljubi. Pogotofu kako sum ja bio srasto za Julijanju – da Tomanija ne čuje, ima ušesa ko kvartovski špijoni – tako manito i netrgofački... Što to mrnđaš, dedo? Šta ti znaješ? Nije više ONO vreme!Ne amlaišeš ti to, papauš! Ne mešaj se! Šta će ti i da znaješ? Samo da se sekiraš!

Sedi u ćoše da te ne ufati promaj! Pazi na vatru da te ne oprlji! Gledaj da opet ne ispuštiš tacnju! I što ne ideš da spafaš, dedo? Će nam padniš sa fotelj! Ajde, papauš, u krefet! Laku noć! – Kali nihta!... Slušaš kako starca muštradu, a ne znaješ ko u fotelj sedi. Misliš, niko, Goga. U fotelj, međutim, papauš Napolejon Bunjaparta, personalnjo. Jal' papauš Aristoteljo. Herkuljes. Sofoklo. Lesanjdar Macedonski. Svejedno. Šta to mrnđaš, Napolejone? Šta ti znaješ, Aristoteljo? Ne mešaj se, bre Sofoklo! Će te ufati promaj, Herkuljesu! Će nam padniš sa prestol, Lesandru, ajd' u krefet, dedo! Kali nihta!...

Što, bre, Tomanijo, ženo, ljudi tako naopako računjaju? Koj im je pamet zafezo pa ne vidu istinu? Nije naš žifot još od kolevke vreća, sa misao i čuvstvo vršnja. Dok žifiš misliš i osećaš, vreću prazniš. Kađ se uz ognjište i vatra sam najdeš, a ti šupalj. Nit misliš, nit osećaš. Sve iz žifotnu vreću utrošio. Zabunjenim mozgom po dnu ispražnjene životne sake pipkaš poslednjo trunje misli i čuvstva. Sufe i nevidljive troške življenja. A nije tako, Tomanijo. Anditetos.

U kolevku smo praznje vreće. Tek se žifotom punimo. I kađ se svako pored svoje vatre najde, prepunj je. Vršanj. Ostaje samo da naiđe argatin Tanatos, zafeže vreću i snese je niz dedin oluk. Ili je na nebesnji rafovi prepne... Eto, ja se dobro spominjem kad sum te prvi put upozno i reko: Hero poli!... Kako nisum reko? Den ehete dikeo – ne sećaš se ti! Mala bila. A ja se u farbama spominjem.

Još ne prispeo tjelodvižući cirkus osiječkog gospon Tota. Nisum ni znao za Julijanju... Ama ne pominjem ja akrobatkinju što mi mila nego u datume da se snajdemo. Ni tu aproke! Ne primiči se! Vidi je! Šta oćiš? Odmah za oči!... Dotrčo ćirica Cvetko. Ajde, mladi Gazdo, dopratili veliki boljari preko Zemun! Tražu te. Koji boljari? Kir Sina i još, ne znam. doveli i devojku Tomaniju...

U maj znao šta je. Porodičnja pomiriteljna špekulacija. Sa mnom deda Lupus ima da je zapečati. I sa tobom, Tomanijo, naravski. Ima da nas na venčanji kontract, kad mu ora dojde, ko voštanj pečat pričvrlju. Meni sedamnajsta. Rano. Za Cincara je 35 ženidbeno vreme. Triandapendi. Baš došo karafan iz Basru. Začinji, dufan, pomasti, jesenjcije, svila, emalj, svašta. 234 kamile.

Istofarivalo se naveličko. Ja robu knjižio. U mene se ufuko smertoubistveni bazd. Teo filaksi!... Znaješ i sama kako dromedari smrdu kad se uležu. Ko gođ svinjska crkotinja. Mater i jaja – baka me četkali, škropili ružinjom vodicom, očiš kamilji bazd svejednjako probifa. Muka. Samo nema da fali. Da mrtav i beo budem, ima za mene da pojdeš. Tako prafilo igre. Što onjdak da se za utisak brinjem?

Utisak je u trgofačke knjige i teftere. Venčaće se tefteri konjta, računji – Firme. Venčafa se mladoženja "Turska roba" sa nefestom "Austrijanskom manjufakturom". Eksporat za Imporat. Istok za Zapad. A mi mu dojdemo ko opunomoćnici za sklapanje poslofi izmeđ "Njegovan & Sinovi" i "Sina & Sinovi"...

Jesum te zamišljo? Kako misliš? U sliku?... Pravo reći, nisum. Što da unapredak nešto modelujem kad mi kao mustra nipođkako ne može poslužiti? Ne odi se na pazar sa svoj kanjtar... Da ti kažem kad si nafalila, kakva mi bila mera. Milile su mi se bele, žilafe, tanjke. Ko ždrebad – pilaria. Ako može, sa plafu kosu i povisočije.

Predstafili te Knjeginji Juliji Ziči-Obrenović, znaješ na što mislim. I ova Dejana od te je ždrebaste, plaforunje sorte. Jerokino, labud božji! Zapadnja forma i kvaljiteta. A ti si, sama znaješ, istočnjačka roba. Tamnjo i pojače. I to sađ. A kađ sum te sreo, bila ko koštica od višnju. Defojčurak... Uđem, dakle, u turski salunj. Otac, deda Lupus i tvoj pateras Kir Aristofanos Sina sedu na sofu i pušu. Tebe nigde. Deda me predstavlja.

Ne reklamira, samo deklariše ko na đumruku. Roba neka za sebe gofori. To je uglamnome, ono što on na pijac može da iznese. Moj otac, ko i uvek, ništa. Fata mislima zjalja. Mušterija me, Kir Sina, kroz monjokl rezgledafa. Ko gođ crva. Vičan sam tom načinju. I okom i ufetom zaista osobinje s kojima bi mi cenju oborio kad počne kupoprodajno pogađanje.

Progoforimo maljko i na grčkome. Nije sad važno šta. O zagraničenjim konjtima nešto. Oći da vidi koljko me se pamet u trgofina etablirala. Ne hajim baš preterano. Znajem da su najpretežniji Firmini tefteri. I da ja uz Knjige dođem jedva ko svilenja panjtlika za gdi si stao. Ajde da se upoznaš sa Tomanijom, Kir-Sininom ćerkom. Gdi je ćerka? U osmanjluku sa sestrama ti, vele. Endaksi. Dobro. Odem da te sretnjem...

Sećaš li se kako je bilo? Nismo ni reč progoforili. Ni "herete" jedno drugom rekli. Ti od smej, ja od upropašćenje i ljutnju. Multu draku, mnogo ljut sum bio, da znaš... Posle tek čuo što si se onoljko kikotala. Hristina mi poverila.Kazala da si joj čim sum naišao rekla: Alimono, vromai pandote etsi? – Joj, je li on uvek tako smrdi? ...

Posle zaredalo, moj nesretnji škandal sa Julijanjom, odbegafanje, Beč, Refoljucija Četrdeset osme. Događale se nefiđene stvari u romejskom panmetronaristonskom svetu... Na jedvite se jade uzesmo. Protokoljarno. Ali te deset godina nisum konjsumiro. Žifeli ko brat i sestra. Iz injat. A ondak se sve samo od sebe saljdiralo. Rodio se i naš Simeon. Namah pojmim Grkovu posloficu:

Dok nemas svoj Simeon, jedan je sivot. Kad ga dobijes, drugi. Bres Simeon si samo "ENIKIAZETE" – sa isdavanje. Sa Simeon si "POLITE" – na prodaju ...

Jednom se karucama izvezli na izlet u Košutnjak. Da se friška lufta nafatamo. Utaborili se blizu česme gdi nam ubili Knjaza Mihajla i Anku Obrenović. Ja se po trafi prostro. U nekakvom sum neobuzdanjom, srećnom, slobodnjom konjskom sostojanjiju. Ti klekla na prostirak i užinju prepravljaš. Gledam ti profil spram onu bezdanu prazninju nad Biogradom, i najednom mi dođe mlogo žao.

Mal se nisam rasplako. A znaješ li zašto? Koce? Zašto? Zafoleo te... Eto, zafolim te ujedaređ. Uno ši uno. I poljubim. Onako, znaješ. Kogođ da smo u krefetu pa se posle krefetsku prepirku mirimo... Ti me pitaš da l' sum zdrav. Šta mi je naspelo? A znaješ. Oma znala. Samo pazar tvrdila... Posle ležimo na trafu ko na zemljana postelja i pričamo. Kažem pušući:

Mnogo mi lepo, Tomanijo, i mnogo sam tužan.
Što, Simeone, koce?
Uvek sam tužan kad na travi ležim nauznak i gledam kako se nebo okreće.
Mene majom vata nesvest.
A mene miso na smrt.
Ajde, Simeone, pomeri se!

Ležim i mislim...
Ksero – znam. O porudžbini koju sutra iz Beča očekuješ.
I o tome, svakojako, grdna je para u pitanju, ali i o tebi mislim.
Stvarno?
Vidim, miljo ti. Od onaj malopređašnji poljubac načisto procvetala. Na javnjost zaboravila, za ruku me uzimaš:

Stvarno?
Ašin boneadzo tata! – Živ mi otac!
A šta misliš?
Mislim: Moje Tomanije jednom neće biti, a neba će biti...
Ti se, sećaš se, ljubomorno štecnju:

A šta, ma ton teon, tebe će kao biti uvek?
Ne uvek, dabome, ali dugo.
Ni da pojmiš ne možeš koliko dugo.
Svi Cincari žive dugo. Priča se da je neka Marija Tika u starom kraju živela sto trinajst, dunđer Kosta Pik stotinu, a sestra mu i više...

Ksero, ksero, znam... Papa Jan i Dimitru Sina su imali po sto petnajest kad su umrli, kalajdžija Andreu Stanka sto deset, ali je to ništa spram nas Simeona.
Ima jedan kasapin na Dorćolu čiji je otac napunio sto trideset, a još ispomaže kod klanja...

Ni to nije prineti nama Simeonima...
Pa koliko vi to, Simeoni, ma ton teon, računate da živite?
Ja mislim, kiria, dok ne ostanemo sasvim sami na svetu i nemamo više za koga da brinemo, za koga da stičemo ... a možda, drakul će znati, možda i preko toga. Sve dok imamo šta da kupujemo i prodajemo ...

Tuesday, September 28, 2010

Zlatno runo III

Zlatno runo III - Borislav Pekić
Ovaj odlomak je uzet iz I toma, strana 89-95, prvo izdanja - Beograd; "Prosveta" 1978. Novo (III) izdanje štampano: "Dereta", Beograd, 2005

1/III

(...) Dobošarenje se smuljuje sa lagumskim mirom dedinog kontoara. Dve se utvare snevaju uporedo. U dojakošnjoj, unazad oturenoj i ubledeloj, mlađarija se još tiska oko dobošara Janka. U prednjoj kroz koju se, kao kroz šarenu, prozračnu prevezaču, ućutkani telal jedva razaznaje, zamomčeni Simeon prinosi poslužavnik sa džezvom i fildžanima minderluku – katani ovde nemaju pristupa – na kome, izukrštanih nogu po turski, sede Kir Simeon Lupus, veleboltadžija bijogradski i nastajašči Upravitelj grada, gospodin Petar Jorakević.

2jerome

I opet je govor o dobošima i dobošarenju. Kao da avdes pred molitvu uzima, Upravitelj potanko ispreda kako su Srblji odvajkada imali običaj carske zakone tim
načinom narodu na znanjije davati:
"U doboše se, moj Kir-Simeone, još za Dušana Silnog gruvalo!"
"Tha!" – odseca se Lupus diplomatičkom uzrečicom Simeona Grka, koja ništa nije značila.
"Malista! Malista! Al' ondak je imao ko i da gruva, Efendi-Upravitelju".
Tursko "Efendi" je tanano, nežno naglašeno. Tek toliko da se drčni Srbin podseti gde živi i u doboše gruva.

Iza drvenog pulta, na formu crkvenog nalonja, Simeon sređuje poslovnu korespondenciju, novčane hartije, menice, račune i fakture. Krivo mu je na starca što ge god može, tura čaršijsku grčku ili kućnu aromunsku namesto srpske reči. Gde maternju ne može, za turskom posegne. Tvrdoglav je kao živina. Ne ide mu u pamet da bi ovo zapetljano dvovlastije dugo moglo potrajati i ne mari da se priuspodobljuje nečemu od čega ga Turčin posle može batinom odvikavati. Otac bi mu se prilagodio.

Sa slašću. Simeon Grk je najveštije krmanio po magli neodređenosti, u plićaku između podvodnih hridova. Ovaj ne. O, umeo je on to. Svi su se Simeoni u takvu kurvinsku navigaciju razumevali. Ne bi se održali da vizantinci nisu bili. Ali voleo nije. Zaobilazio je što mora, a ne kao Grk, što prečicu mrzi. Druga narav, drugi način – isti profit.

I da je samo to. Simeon strepi neće li starac, poganština, darnuti u još pozategnutu heterijsku žicu, koja se kod unuka već poprilično istanjila, te i kad – zaveden pominjanjem njihovog tuđinskog porekla – posegne za njom, ne rezonuje ona više nikakvim filogrečeskim peanom. Druga narav, drugi način...

Dabome između dva lenja gutljaja kafe izjavljuje Lupus da za takvo barabansko i zastavničko izazivanje moćne Porte još nije vakat: "Nije isto, moj Efendi-Kodžabašo, kad u doboš gruva slavno Dušanovo Vizantinsko Carstvo i kad se o njega češka vaš kukavni Srpski pašaluk!"
"Oćeš reći Srpsko carstvo, gospodine Simeone?"

Sad je i srpsko "gospodine" naglašeno. Hajdučki, na nož. Nema se kad za jelinisanje. I ovaj cincarski kurjak, ovaj Goga, treba najzad da shvati gde živi. Tako nekako mora da umuje Upravitelj. A deda? Simeon i to zna. A kako i ne bi. Njegova je, simeonska, to krv. Ko da mu se u mozak zabušio, sluša matorog kako psuje: Kaimeno, sve što se bude izreklo, srpski će mufluzis, ovo činovničko kurvište, dojaviti Knjazu! A Miloš, putana, kuga ga izela, baš i ne mari za nas Grke i Cincare, ako bez nas i ne može, pa zvali se Kir-Njagoi ili samo gospoda Njegovani!

"Ti ipa ego, gaiduri, pu ime?"
"Molim?"
"A šta to ja, magare, rekoh?"
"Prikazalo mi se nešto da si reko: vizantinsko?"
"Tja, vizantinsko, srpsko, koja razlika kad se u turskom dobuje?"

Upravitelj učtivno alali ovo reteriranje. Ali, onamo za pultom, Simeon ga prozire. Srbin, zacelo, čvrsto veruje – a i pravo ima- da bi za svaku ušljivu grčku selendru, na onaj isti jebeni doboš, licitacijom, deda vascelu Srbiju rasprodo. Zajedno sa slavjansko doseljavanje na Balkan, dičnom kosovskom katastrofom i Ustancima. Ustancima pogotovu.

Simeon je kivan na dedu što je starovremen i ne svojata nove vetrove. Doveka bi da kroz carigradski mušebek u širok svet, ko gladan pas u kosku, zire. Isprobana je to simeonska zemunska računica: Pistevo, pistevo, nemas politiceska sloboda, nemas svoja Firma, nemas militarni muzik, to je istin. Nemas sloboda, nemas omca na vrat, i to je istin. Sta imas, Elinas? Imas trgovacka prifilegija na dokle padi zelen lad od Strizu. Ti aksia ehi afto? Se bogatis, ukemerujes. Turkos nema kad od rat za Islam. Srb nema kad od rat za sloboda. Grek si ima kad. Nekom Rasa, nekom Kasa.

Međutim, Simeon se dušom već opredelio. Ne ispuštajući Kasu, da promeni Rasu. Radi Kase opet, razume se. Upinjao se i govor prilikama da saobrazi. Nije bilo baš kao po loju. Nesavitljiv i sirotinjski jezik raje nije mogao da prati sve stranputice njegovih mladalačkih špekulacija. A onda, i ono njegovo izdajničko "F" namesto "V" i, još gore, "NJ" namesto "N"! Niodakle i ni iz čega! Svakojako, ponajmanje iz grčkog. Nikako da ga se otrese. I od sviju slova alfabeta, baš da mu se rusko na jeziku ugnezdi! Simeon Grk se bar s jednim čuvenim slovom nosio. Govorio je "S" umesto odvratnog, živinarskog "Š", ali "SIGMA" je, najzad, bila jedno od najčešćih i najnužnijih grečeskih slova, jedno od pet od kojih je sazdato grčko ime. Pored "KAPE", dabome, od koje su napravljeni svi trgovački brojevi.Ali, Simeon se bio usićio. Naučiće srpski, pa kud puklo da puklo. Makar i s tim "anatemnjim NJ". Deda mu, začudo, nije branio. Hteo je, valjda, da se u svakoj patriotičeskoj vatri po jedan porodični ražanj obrće.

"U svakom slučaju, Kir-Simeone, taj posrani doboš je izgovor. Ne da Turčin da se na svome svoji osetimo, pa to ti je."
"Tja, a vele li što stambolski ćitabi za te vaše doboše?"
"Ne vele. Ako ih mi ne smemo po srpski čitati."

I opet se kafa srče. Gospodski se glođe vreme. Simeon se šilje po šerbe.
"A Knjaz?"
"Koje Knjaz?"
"Ti ipe o Prikipas s'ola afta? Šta na sve to Knjaz?"

Sad će Upravitelj progovoriti. Neće Srbin, za materu Božju, izdržati da ne lane. Napolak bi prepuko. Ničemu ga Istok naučio nije. Simeon to unapredak zna. Toliko je puta i sam, u čaršiji, isprobao taj simeonski način. I nikada da omane. Uvek bi upalio.

"Knjaz bi" seva Upravitelj, "da prostiš, i gr'ocem u jagode, i guzicom u berbernicu. Za Boga ne bi da se s Portom svadi, a bi da svoje tera. Samo, za taku evropejsku politiku nemamo mi ni lufta ni pušaka."

Lupus saosećajno izmahuje glavom, upiljuje se u Upravitelja, duhovno ga pripravlja na važnu izjavu, a zatim, podvalačeći reči štriklom, kaže: "Arovdare, Kodžabašo! Ako je daleko Bagdat, blizo je aršin!"

Šta li mu sad to znači, za Bogorodicu? Na svu priliku, ništa. Diplomatičesku petlju naučenu od oca Simeona. Svakog sahata kaže nešto da izgleda mudro, ali s tematom nikakvog spoja da nema i pusti sabesednika da se pod tim rečima udavi. Dok onaj poslovice odgoneta, ti ćeš dete, svršiti posao. Upravitelj je ozbiljno odgoneta, žile mu na vratu od naprezanja nabrekle. Simeon je posramljen. Posmatra gradskog poglavara, preko Firminog Glavnog protokola; šta li Srbin o njima, Njegovanima, misli; kakva li su oni dvomišljena marva? Ovaj, najzad, diže oznojani mozak sa Bagdada i vraća ga u Beograd.

"Eto, i noćaske" priča, "pobile se naše koldžije i njihove erlije. Ršum se sokacima napravio, pa smo nekolicinu najutučenijih hećimu u hospital, a resto, što se povezati dalo, u apsu."

Tu je, daklem, jadac! Već i kad su gospodina Prefekta najavili, dosetio se Simeon da ga je neko u onaj sinoćni metež prepozno i Magistratu prošpijo. Aroš, špojon neki policajni. A Upravitelj bi sada uslužan da se načini, kao navalice da dedi na polzu propustio, pa da što od Firme zakuči.

Kijamet-dan će svanuti ako stari Lupus sazna da mu unuče, na koga je, megdan ata genosa Njago, meto ceo tovar porodičnih ambicija, jer se u sina Simeona slabo uzdo, baza sokacima sa srpskom fukarom i zapodeva kavgu sa samom Visokom portom u licu spaijskih seiza, namesto da se nad Omirom i Sofokletom svija, u najmanju ruku, za protestovanje dospele menice ustrojava.

Jer, mada su još od pradede Simeona Grka, koji kunja na dunavskom čardaku, posle šurovanja s Turcima i diplomatičeskog provlačenja između tri kontre, srpske, turske i austrijske za daijskih zuluma, prekovoljna i prazna srca, još u zemunskom azilumu, uz raju pristali, ipak je taj prinudni srpsko-cincarski sojuz, bar što se dede tiče, još bio sav u kondicionalu, i pripravan da se u svako udo vreme, kakos keros, opozove.

Ma kako se istorija posuvratila, neće taj Turčina praznih šaka dočekati. A sa slavjanskom ezelom, Obrenovići li su, Karađorđevići, svejednako, on će već lasno. Obrenovići su već u torbi, a Simeonov ženidbeni kontrakt s Tomanijom treba da im donese, pored živodavnog postojanstva mira sa bratskidušmanskom Kućom Sina, i oproštenije od onih svinjarskih pretendenata Karađorđevića, ako se, u ovo prevrtljivo doba, aratos ga bilo, počem vrnu. Ima Lupus u svakoj vatrici svoju glavnju.

A evo gde mu na ponajveću mladi Simeon iz sve snage piša!

Sad kad mu je glava provetrena od sinoćnje lincure i rodoljupstvenih beseda, Simeon i sam uviđa da bi, dok tas nečiji ne pretegne, navući omrazu gradske Turadije značilo, u slučaju Sultanove vojene intervencije, ponavljanje Moskopolja, nove kolčeve u porodičnom rabošu i najmanje još jednu bežaniju, potucanje od nemila do nedraga, za koje, ukoliko su bili sve imovniji i kemerniji, Njegovani behu sve manje orni. Ako se mora umreti ne mora se, valah, ona i grob kopati! Ne, valah!

Izgleda da može odahnuti. Upravitelju varoši je očevidno drugo na umu. Sopstvena muka. Još jedared se nasipaju fildžani. Na ovećem sahanu unose se urmašice. Pali se i uljara. Jedna. Za dva čoveka, od kojih je gost čak i Srbin, dosta. Amiresku – carski. Uostalom, Lupusu smeta živa svetlost. (A i jeftinije je.) Simeon Grk, na primer, nije trpeo sunce. Da se moglo, i trgovačke i političke razgovore vodio bi pod zemljom, u tmuši. Znalo se da je izbegavao dnevne izlaske. Osim kad bi baš morao. U Čaršiji se viđao u smiraj. Pa ni ostali Simeoni nisu za svetlost dana marili. Simeon Moshopolit je svoje ćupove i amfore radio samo posle zalaska, i u njegovom je tavniku, nalik drevnom mikenskom tolosu,vladalo večno gluvo doba noći. Bio je umetnik, pa je strahovao da mu ne pokradu način. Simeon lično još nije načisto. Sve mu se pričinjava da je i on za mračnu stranu sveta sveden.

"Gospodar Miloš je kefalo," zaključuje deda.
"Ne branim," odobrava gost. "Samo, jedno je mudrovanje na svetlu Divana, a drugo noćom po abisni sokaci."
"Akikosesku, akikosesku," sve kao deda razume. Ali ne razume Upravitelj. Ni cincarski ni taj bezobrazluk da se domaćin njime, mimo običaja, izvan familije služi.
"A znaš li ti, uvažejšči Kir-Simeone, da su onomadne Turci, i malo i veliko, bili na puški, pak po sokaci, gdi trijes, gdi pedeset, pak svu noć po sokaci?"

"Ahara, ahara, moj Kodžabašo! Golemo zlo! Međtim, 'Kare s akaco u kor, lipseašte so džoako' ili, ako ti je, štovani, po srpski milije: 'Mora džipati koj se u šejtansko kolo uhvati!'"
"Zlo dabome! I da se naši policaji, koji idu pazvante kasirati, nisu davranisali, pukla bi puška gospodine..."

"Ma ton teon," uprepašćuje se bajagi deda. "Šta mi to, za Boga milog, pričate gospodine?"
"A ja, odnekude, očekivo da ti o tome znaš? Zar ti Gospodar nije pokazao referadu koju sam mu povodom škandala, izvoleo podneti?"
"Teos filaksi!" odbiva deda. "Bože sakloni!"

Gospodin Upravitelj varoši pouzdano zna da je njegovo, Lupusovo otnošenije sproću Konaka rigurozno poslovno i da se tiče zagranične trgovine sa Karavlaškom, Karabogdanskom, Ćesarijom, Turskom i inim zemljama. Jevropom uopšte. Devlet, svaka mu čast, oblast je u koju Njegovan stupa samo kad dacije plaća. Inače, nikako.

Politikom se oni ne bave. To nipošto. I to je, e edosen o Teos, bio adet još oca mu, Simeona zvanog Grka, a biće nada se, pozicija i onog zelembaća, tamo za kontoarskim pultom.

Laže pas, misli Simeon, sasvim je na menice zaboravio. Ako i kumovo nije, kroz plot je, svakojako gledao. Ta on mu je Upraviteljevo izvešće Knjazu u rukama video. Samo, zašto vara stari farmazon? Da li to, duši za ranu, Upravitelja maltretuje, državi se u pokunjenom službeniku sveti? Jedva. Za beskorisna predovoljstva nema taj naklonjenije. Jal' pazar tvrdi? Pazar, biće.

A biće da i Upravitelj za ovaj diplomatičeski jadac zna, nije ni taj avetinja. Najzad, i deda zna da Upravitelj zna, on da zna. Svi, dakle, znaju sve. Farmazonska posla. A opet, slušaš ih iz prikrajka, reko bi da su sve sami božji agneci. Ova orijentalna zavrzlama podseća Simeona na priču o famoznom ZEMUNSKOM DIVANU SIMEONA GRKA na kome se, uz kafu, rakiju, šećerleme, a pokatkad i tokajer, onako uz reč, kovala i prekivala mukotrpna sudbina Pašaluka. (...)

Monday, September 27, 2010

Zlatno runo II

Zlatno runo II - Borislav Pekić
Ovaj odlomak je uzet iz I toma, strana 75, 79-81, 83-87, prvo izdanja - Beograd; "Prosveta" 1978. Novo (III) izdanje štampano: "Dereta", Beograd, 2005

1/II

Račun drugi, iz kojeg se vidi kako je Kir Simeon, podstaknut jednom užasavajućom bankroterskom utvarom počeo da svodi troškove porodične Argonautike, od Carigrada godine 1453. do Turjaka godine 1941, i doznaje, uzgred, od kakve je vune načinjeno Zlatno runo genosa Njegovana.
(...)
I svaljuje Simeona ta mučka obes i ozgo i sastrag. Ne može se opreti. Tocilja se niz drveni oluk, kojim se u dedine lagume uteruju džakovi sa espapom. A oluk, anatema ga, ko da nije onaj iz detinjstva, zakvačen za ragastov podrumske badže i uprt u glineni pod. Ni o čemu taj visi, u zagušljivoj jušnoj pomrčini, iz koje, e profundis, tu i tamo, crven moskopoljski plamen pirka nad lokvama crne turjačke nafte.

4dragonDobro poznaje taj plamen, testamentarni naslednik carigradskog. Plamen dušmanskih požara. Turskog bombardovanja Tvrđave.

Bakljade u čast Predaje gradova Srbima i Njegove Svetlosti Knjaza Mihajla. Očeve Nebeske skitije, koja se grejala njegovom poslovnom korespondencijom, tefterima i menicama. Bečke Četrdeset osme. Žara austrijskih ugaraka ispaljenih 1915, na njegovu imovinu s vode, zemlje i neba.

Sve je sad opet tu, u buktanju oko njega. Ne vidi, zna. Požari su ga uvek pratili. I vavek bi im za korak izmakao. A sad im, eto, u zagrljaj pada. Šta je to, ma ton teon? Ne stiže ni da se zgrane otkuda se, mator, još i uzet, sulja. Ko da mu je deseta. A možda on i nema godina. Ni tela, premda šakama stiska karliban, štap moskopoljac a uz prsa nekakvu kontoarsku knjigu, šta li?

Naizmenice ga obuzimaju vrelina i groza. Daška nigde, a njemu ni da je u mećavi, ledenije ne bi bilo. Pa opet, ko da kroza samo užareno ognjište u abonosnu zemlju slazi. Učini mu se, najedared, da oluk nije drven. Sad da je čeličan. Čeličnim šavovima, ko plitkim pragovima, ispredvajan. Unaokolo kloparaju grdne mašine, perpetumi nekakvi.

Poluge se propinju i saobaljuju, klinasti se zamajci ukolovrt obrću, sajle ciče, i on raspoznaje, u tunelu, niz koji se sunovraćuje, džinovsku cev kojom se ruda šilje gde će je u farbu preparirati. Industrija je pomalko starinska. Na formu one što je, pre Balkanskih, iz Beča dovukao i na Čukarici erektiro. Posvude, i tu, gori petrolej ili mazivo, ulje neko svakojako.

A ono šta je, vo imja oca i sina, o is to onoma tu patros? Duboko dole, u tavnoj nedođiji, eno ga glavom deda, Simeon Lupus. Prevaća, izgleda, što olukom slazi. Lice mu je čas čovečije, čas vučje. Samo fes sa crnom kićankom rumeni se jednako. I čibuk se puši, dabome. Kud bi taj bez skiptra. Rukama-vilama grabi, džakove li, bale li, pa iza sebe dodaje. Kome, Gazda ne vidi.

Ubrzo, međutim, razaznaje balabansku trupinu pradede, Simeona Grka, onog što je pamtio razorenje Moskopolja i o njemu umeo žalosno da pripoveda. I on maje rukama-vilama, što zavati, za leđa baca nepoznatom Cincarinu, koji ne može biti niko drugi do Simeon Moshopolit, jer što primi, survava nekud u mrak. Ko u bure bez danca. Mora da se, dole, u provaliji, o tovaru brinu još stariji Simeoni, mada ih ne razaznaje.

Ni oca, Simeona Hadžije, nigde nema. Ne mari. Od toga bi svaki Firmin poso samo štetu imao. Da ga smiruje bi trebalo što familiju zatiče u inventarisanje zabunjenu. A opet, ne da mu se spokoj. Brine ga što ne poima kud sabrano blago odlazi. Ne razabira ambare, magaze, stovarišta, slagališta, konsignacije, silose. Ni ćemere. Ništa. Čak nijedan trezor, škrinju, sef, kasu – kaselo. Samo zapaljenu pomrčinu. Bure bez dna. Apage! Apage!

Simeon najedared zna. Pako je to kroz koji se sulja. Kakodemonov vilajet. Had. Svršetak svake Argonautike. Vatreno namesto Zlatnog runa. Poslednji Severozapadni prolaz u poslednjoj seobi. A što njegovi dole argatuju, i njemu je suđeno: - U bure brez danjac imanje da skupljaš. Da gubiš jednako. Nafek da te muzu i obmanljivju. Štrikla da ti preko nos prevlaču. Lažnji dukati i čekofi brez pokriće podmeću. U nezrela špekulacija da se upušćaš. Sa nesolvenjtni manjgupi poslofi da praviš. Na rđafa jemstva da nasedaš. Sve na šteta da ti bude! Ali, vavek da imaš još šta da gubiš i za čime srce da ti se cepa!

I iskonskom snagom posednika, zorno se otimajući od te svirepe utvare, samim sečivom svesti, već nadnetom nad nesnosan bol pod pojasom, Gazda Simeon pomisli: To je pravi pako! Do u Smak da trgujem i gurbetujem a nikad aspru na aspru da zalepim! Iz banjkrota u banjkrot da padam a ufek da mi još ponešto za propas pretekne! Večni banjkrot da sam! Apage! Apage Satanas!... (...)

Oime! Kad bih mogo koga od mojih da dovabim, Isidora, jal' koga, mufu da oteraju... Ali ko će ih sad... Sam se mutljaju unjaokolo. Vrane u to crnjo ruvo. Prezidenjti i viceprezidenjti. Firma "Simeon Njegovan & Sinovi AD"... Valda će naiđe Emilija. Ona me baš lepo pazi. Čovečanjski. A tuđa kos, Turjaškova... Pa i nije ucelo. Moj praded Simeon i njen ne znajem šta, braća, rođena. Braća i krvnjici. Den ksero... Ako nemaš dušmanja, rodiće ti ga mater...

A moji, ko da sum kadafer. Posadu me u fotelj, ko ikonju na nalonj, i niki se više ne obazire. Niki da dojde sa lepa reč: Bun sero, papauš! Kum aperis, papauš? Dobro veče, dedice, kako ste spafali, dedice?... Da sum buđav, ne bi tolki distanjac fatali... A može biti da se i vodi računj. Ja dremam, ne vidim. Neprestano mi se dremlje. Glafa ujedaređ pregore. Teliose, nema me...

Evo, jope mi se drema. Premda mi danaske bolje. Onomađ malj nisum sviso. Urehmetio se. Sađ mi dobro. Nioto kalitera. Biće me deca, da ne znajem, špricala sa žuti zifotni sokovi iz ampulje...

Pozorje bunila još jedared se premeće. Simeon je fičor, osnovac. Eno ga čuči u peksinluku od susnežice, ispred Hadži-Dimine mehane, podno Stambol-kapije, sa koje se oceđuje osojna fevruarijska memla. Deda ga, imenjak pratio da čuje i upamti publikaciju Magistrata. Simeon zna da je to Lupusov ćef, kao i sve u njihovom Kunake: brez jaka pamćenja, unuk, boltadžija ti je kao bušan burag, nikad se nasititi neće.

Trgovačka propedevtika opsenjuje ga dublje od čudestvenih pustolovina grečeskih junaka iz Kir-Dumbine škole, premda su, ako će se pravo, i Odiseji iz svojih patriotičeskih podviga dobru paricu umeli isterivati. Zato se zaintačio da moraju publikaciju ako ikako mogbudne, upamti. Za dedinu, a i svoju malu, tek propupelu trgovačku dušu. Dobiće bakrenjak, pa ako ga sa kamatom uzajmi... bokur po bokur – dukmen, zlatnik...

Ali ga ometa graja. Svugdi đačad, huzmekari, kalfe i šegrti. Ćirice za šta i on inštruirane. Magistarske novosti da upamćuju i majstorima iza tezgi da ih trkom dojavljuju. I odraslog ima. Ako je ko na česmu sa bardakom sišao, i on se zadržao. Može im se. Ispred trovratnih kazamata Stambol-kapije, posečene srpske glave nisu više okrenute jugu, zemlji Srbiji. Hatišerifsko je vreme. Po strani, doduše, stislo se nešto Turadije. Pomlađe uglavnom. Tek po koja ženska peča žurno promine.

Vidi, biće belaja. Niko se ovde sa tuđim Zakonom ne meša. Ćuti Grek, galame Srbi, mrndžaju Turonje. Ne bigira im đaurski doboš. Osilila se ova raja, prokleti vlaški rsuzi zamišljaju da su već i za srpsku Ćesariju Padišahov ferman dobili.

U međuvremenu, svrćuje barabanče doboš od magareće kože sa kuka na trbuh. S palicama se poigrava. Pomalko i uspija. Na uvaženije čeka. Respekt. Magistratska ima da se oglasi. Srpska, a ne turska. Ime mu Janko, a viču ga, Bog zna krošto, Đozluk. Čovek na licu ima samo oči. Nikakve đozluke. Pa ipak – Janko Đozluk. Na nogama mu opanci i tozluci od bele čupave vune, na glavi ćiverica, preko ramena smeđe džube. Ima šta i da se vidi.

Počesto je svraćao taj u naš Konak – seća se Simeon. Nikad s barabanja i na jafu, čovečanjski. Sve ko da neće. Maom kad obmrknje. Noć na glafu i evo ga: ja prolazio, pa svrno, živi svi bili, kako domazluk, kako deca, može li se do gospodar-Simeona? Kako ne može.

Deda za njega uvek bio kod kuće. Ko za Pašu iz Tvrđave. U dedinoj komori, dole u avlatu, gdi povazdanj unjilaze i izlaze ljudi, ponajčešće senjzali, kavazi i tatari ili čaršinjski poslovnji kumpanjoni, daje mu se prepečenica, kafa. Jednom sam, na oči, vido kako se cakli dukat. Janko dedu unapred izvešćivo gdi je koja licencija. Kefalo.

I sad taj Janko udara sa obe ruke, hitro i ujednako. Zatim gorolomnim glasom do znanjija i ravnjanija općinstvu stavlja da je gracki sovjetnik gospodin Uroš Stojanović, žitelj bijogradski, na paši kod Sabornu crkvu, izgubio kravu šarulju, pak se graždani umoljavadu da kravu povrate, ili o sudbi joj, uz nagradu, gazdi dojave.

Općinstvo, međutim, gunđa. Simeon, namesto kod učenog Kir-Dumbe, na sokaku istinitu knjigu uči. Doznaje da će gospon Sovjetnik šarulju dobiti vozvraćenu na Vrbovdan, pa i ondak, od ličnog opisanija marvinčetovog, može da računa samo na papke i klepetušu. Ostalo su, zacelo, izeli Turci.

'Ebeni Turci mame srpsku stoku na Kalimejdan, u Tvrđavu, te je kuvadu u kazanu. Plećke siznose 'ebenom Paši na trpezu, rebarca 'ebenom Potpaši, butove 'ebenim subašama i bimbašama, a resto sa iznutricom 'ebenoj Turadiji po mali. Za Vlaje ostaje da leleču, čupaju kose i gruvaju u doboše. I da se pogdeigde, krišom od pandura, sa nekrstijom vataju. Dabome.

Eto i sad, nauštrb Janku, kome se žuri do Varoš-kapije, mlađarija obeskravljenog gospodina Uroša popritisla balije. Ude im i psuju mater lopovsku. Za buaste ih dimlije grabe. Ćuškaju. Srećom, pandur je na opazu. Red se vaspostavlja. Janko produžuje sa oglšenijem, iz kojeg Simeon razabira:

da smertoubistva, nepodobija kojekaka, i svaki dan slučivše se poare po Vračaru i okolini, zadaju trud Magistratu bijogradskom, pa je dokonano da obdan po šes pandura, sa gospon Simom Milutinovićem Sarajlijom, bespredano po predgradijima odaju, a noćom i patrola črezvičajna njima da se prisojedini, te svakog, i najmanje podozritelna, neznata, bez pasoša, pijanicu i dangubu vežu i na Sud doteradu;

da ima skitnica i aina u apsi, koji su više leta ovuda živeli, i bogzna kako se međ Srbima nauživali, a ovamo, to sve bitange, ajduci i aratelji iz preka, iz Ćesarije, nama dobegoše, te nas pred Presvetlim Vezirom bijogradskim kompromitujedu, i da bi oda tijeh proćeranika poštene žitelje obezbedili, kako život tako i mâl njihov, Njegova svetlost Knjaz je odobrio da ovakve bezdelnike, i sodružestvu čelovečeskome štetne ljude, na onu stranu, od kuda i jesu, proturimo;

da gospodin Jerotije Tutundžić, zvani gazda Tutun, svinjski trgovac, oglašuje licitaciju čardaka na Dunavsku jaliju, a koji je čardak od tvrda materijala, na dva boja po jevropski zidan i sa srčali pendžeri, samo nešto rabatnog stanja.

Sad Janko objavljuje nešto za erarijalno kulučenje što Simeon ne razabira učvrsto, i zbog čega će, svakojako, izvući grdnju od dede Lupusa, grdnju na iskvarenom, vavilonski pomešanom grkocincarskom i srpskom jeziku pradede Simeona Grka, kome se vraćao kad bi bio besan: - O kirie imon, o tis anankis! O gajdaros, hondrokefalos nerasudni! I ti će da budiš domnu na ovu slavnu grečesku Firmu: Fur! Porkopulos! Ti, gumari nevaljano. Kako, bre, gazda da budiš ako ne znajiš za dacia i poreza? Za kuluci anatemnati, i što se od držav dere živ čovek kapilos?

Nada se da će se iskupiti povtoravanjem publikacije o prodaji Batal-džamije, tim pre što je onomadne slušo dedu gde srdito viče kako bi se od kamena tesanika sa posrane Batal-džamije pola Bijograda dalo u kvartire preustrojiti i pod zakup izdavati.

Bunilo brka sliku pred Stambol-kapijom i nejasnim, zimskim, vodenim bojama mala drugu, pred Beogradskim magistratom. Praznično odeveni Simeon Lupus ulazi u Magistrat da se raspita za cenu džamije. Njegov uspaljeni mozak već trlja ruke: biće to grom-špekulacija! Za muštuluk što mu je dojavio unosni avaz, vodi i Simeonula, malog Gazdu, da mu pokaže strašnu kuću u kojoj kuca grabljivo srce devleta.

Simeon se čudi: kolko je, dedo, to srce kad ga u ovoljka kuća drže? Kod nadležnog adjunkta, švabolikog dobeglice iz preka, koji se spram Kir-Simeona ophodi s podrugljivim respektom, kao prema prepotopskoj aždaji sa dna balkanskog pramulja, doznaje ovaj da se od juče svinje ne smedu u varoši držati, već da se samo na utrini kod Batal-džamije mogu pazariti.

O prodaji svetinje, razume se, nema ni reči. Šta bi Turci rekli? Zar gospodin Simeon, ili kako mu je ime, i sam ne uviđa političeske, pa, bogme, i vojne zapletaje koji bi otuda za srpsko-turske otnose proizišli? Ston diavolon i ti, i džamija, i srpsko-turski otnošaji! Vraćaju se kući. Čari putešestvija po tajanstvenoj prašumi Atministracije je nestalo. Deda korača smrknut, golem do neba. Ni da pogleda unuče. Samo nešto u bradu odseca. Naposletku, vata Simeon reč, iako joj smisao ne razume. Bankrot, reži
deda, bankrot! I tako sve do avlije. Niti kara, niti prigovara, niti se čibuka za odmazdu maša. Samo to – bankrot! Više žalosno, pogrebno, nego sa srdžbom. Uskoro će čuti gde deda saopštava ukućanima da mu je naslednik Simeon talir bez gazetu, i da će, po svakoj prilici, biti prvi registrovani bankrot u familiji i Firmi Njago. Ko ne pamti što danas u trgovini čuje, kako da se u sutrašnjoj parnici snađe?

Opet je pred Stambol-kapijom. Poslednja objava na noge ga diže. Janko Đozluk upozorava da paze koji idu u lov na divlje patke i guske po Terazijama i poviše njih jerbo se sa Vračara i Dedije spuštaju gladni kurjaci, pa da ko ne strada. Još danas će on da se iz Konaka iskrade i na Terazije prepne. Može mu se posrećiti da vidi živog vuka, i da, jednom, zbiljski proveri koliko svet ima pravo, koliko taj liči na dedu Lupusa... (...)

Sunday, September 26, 2010

Zlatno runo (I deo)

Zlatno runo - Borislav Pekić
Ovaj odlomak je uzet iz I toma, strana 21-28, prvo izdanja - Beograd; "Prosveta" 1978. Novo (III) izdanje štampano: "Dereta", Beograd, 2005

1/I

Račun prvi, iz kojeg se, posredstvom piščevog akuratnog knjigovodstva, vidi šta je pazario Porodični Duh na pijaci Njegovana, u slovenačkom Turjaku, Banje večeri godine 1941. i opisuje kako je u čelniku genosa Kir-Simeonu našao robu koju je tražio.

(...)

Kada je ovaj hroničar beogradske čaršije, ili skromnije, njenog aromunskog, romejskog, makedo-vlaškog, crnovunaškog, po srpski – cincarskog soja, tragao za pronicljivim i otpornim stvorenjem koje bi se, Badnje večeri Leta gospodnjeg Hiljadu devet stotina četrdeset prvog, uhodarski neopaženo prokrijumčarilo u tri puta zabravljene duše Njegovana što su se u Turjaku pri Ljubljani, s lakovanom cipelom

na gr'ocu oborenog dušmanina istog genosa, iste klase, pa, avaj, i zajedničke crne budućnosti, u obličju plemenitih barona Turjaških, pod gospodskim krovom Gradščine veleindustrijalaca i vlasnika Jugoslovenske udružbe barv a.d., Stefana "Turjaka", a pod nepoverljivom prismotrom porodičnog čelingasa, čelnika Kir-Simeona – nota bene, jedinog živog Njagoa koji je iz prve ruke čuo fantasmagoričnu povest o razorenju našeg slavnog Moskopolja –

okupili da o istom trošku proslave drugi ratni Božić i ko zna koji Gazdin rođendan, i kada je već digao pamet sa kojekakvih alibija, spreman da se lično prihvati nečovečnog i nelojalnog posla denunciranja sopstvene krvi, on se, u srećnom nadahnuću, poteklom iz ranog detinjstva, opomenuo poodavno zametnute bajke o Porodičnom Duhu, jedinom tuđinskom telu kadrom da bez štete po sebe opstane u zagušljivim trezor-kućama svojih uglednih rođaka.

3disput1

Trezorima, velim, da bi se za vremena pomirili sa teškoćama s kojima se suočava svako ko neovlašćen preduzme da prodre u dušu onih što su je u međuvremenu razmenili za unosnija zemaljska dobra, sposobna da odbacuju dividende, nespojive s reproduktivnim moćima božje duše.

I najzad – čemu? Ono čime nas gospoda Njegovani, a u manjoj meri i njihovi srodnici kiriji Turjaški, evo već dva stoleća, rasipnički obdaruju nije duša, nego, posedujući izvesne fantomske sličnosti s njom, njihova tamnoruna, žilava, teška ruka bačena preko mnogih naših blaga , ciljeva, nadanja i računa.

Setih se, dakle, Porodičnog Duha.

Nemojte ga brzopleto zameniti s razmaženim privatnim božanstvima – paganskim idolima ili rimskim Larima – koji su se, dozlaboga korumpirani, regularno morali potkupljivati, bez ikakve opipljive hasne za Dom, što su ga, onamo sa domaćeg oltara, već i po svojoj patronskoj prirodi morali da štite. ne brkajte ga sa Krsnom slavom u Srba, čija se rodoljubna istorija svela još samo na povod kulinarskim uživanjima, ni sa pakosnim i sitničavim plemenskim demonima, zvanim stihio, koji nas, za svaki kišni oblak, teraju da dodolišemo odeveni u granje i poljsko cveće.

A naročito ga ne upoređujte s mračnim i tabuisanim silama Naličja; sa zlodušnom bratijom nema on, osim imena ništa zajedničko. Možda bih, kao daleki uzor, mogao da predložim Duh Predaka (Ton progonon to pnevma – na grčkom), omiljen u narodima sumnjive budućnosti, ali se bojim da ovoj prividnoj podudarnosti ne pridate odlučujući značaj.

Mada u analoškom srodstvu sa svim natprirodnim stanjima i ispoljavanjima, nemajući lika ni u jednom kumiru, ni zarobljenog svojstva u rezanom fetišu i amuletu, ove su Duše, ovi dobri porodični Geniji (Ton progonon i psihes), nešto bitno drugo, praiskonsko, izvan Tradicije i Istorije, pa i van Pisma i Jezika; nešto, usuđujem se reći, proizišlo iz neprozirne pene trajanja, kao munjevita iskra u sudaru života i vremena.

Predanje, ako mu je verovati, saopštava da se nevidimi, ali i svevidivi, Porodični Duh pojavljuje – mada ovaj nezgrapan termin jedva izražava astralan način njegovog prisustva – uvek kad porodici zapreti uništenje, pošto je Usud, iz kojeg je i naš Duh proistekao na zidovima Doma, već ispisao jednu od bezbrojnih formula propasti. Opozivu, razume se, jer bi, u protivnom, postojanje antinomične Sile bilo izlišno.

Ovaj će Hranilac genosa, naime, u predvečerje katastrofe predati porodičnom zastupniku, izabranom po nepoznatim, neobičnim, često i naopakim kriterijumima, suverenu mogućnost opoziva. Znajmo, takođe da to nije legitimno pravo, već moć da se, pod izvesnim uslovima, ono izvojuje. Predanje zatim kazuje da će to elektro, - Izabraniku – nije jasno treba li takav izbor smatrati počašću ili kastigom – zadato biti samo jedno pitanje i od njega biti zahtevan samo jedan odgovor.

Ako bude pružen – Duh će u međuvremenu porodičnog Zatočenika snabdeti sposobnošću da svoj rod spozna u njegovim pravim, ljubavlju i taštinom neizopačenim razmerama – preteća Pismena iznad dovratka Doma biće izbrisana, te će familija, sveta cincarska "fumeale" ili grčka "ikojenija", dobiti provizorno pravo da se, uprkos povremenim i pojedinačnim porazima, dalje množi i napreduje, sve dok nekog idućeg rata, neke revolucije, neke kuge, opet ne bude stavljena na kantar.

Ako li, međutim, pravi odgovor ne bude nađen – a pitanja su, izgleda, sve teža i presudnija – pismena na zidu postaće vidljiva i krvava. Teško tada Kući toj. Jer, budući izmerena i lakom nađena, u prašinu crvotočnu biće satrvena.

Možda će i posle takve kataklizme svetom lutati po neki njen unezvereni izdanak, očajno kao što suvim, prepuklim nebom posrće potonji pramen davno prohujalih daždeva; možda će to iskorenjeno stvorenje, sve u rezonanciji potresa, u kome je iščezao njegov rod, bludnjom okolnosti, mada već mrtvo, začeti novi krug postojanja, mladi porodični ciklus, onako kao što je Simeon Moskopoljac, dokončavajući povest i Argonautiku epirskih Njagoa, začeo istoriju i Argonautiku beogradskih Njegovana.

Ali – tužne li istine! – to neće više biti ista porodica. HRISOMALION DERAS, staro Zlatno runo neće visiti sred Eje njihovog porodičnog sna, a KARLIBANA, stari štap Izlaska, u obliku slova S, stolovati u počasnoj vitrini porodičnog srca; deca im neće biti uspavljivana istim basnama, upokoravana istim Karakondžulama i Kakodemonima, ni odrasli bodreni istim legendama, štićeni istim bajalicama; njihove porodične albume neće puniti lica istog kroja puti i izraza, ni njihovo pamćenje zajednički datumi; nesreća rodonačelnikova neće biti i nesreća nove porodice - zajedno s njim ona će potonuti u anonimnu melasu prošlosti, u masovnu grobnicu nepostojanja, onako kako su roditelji poslednjeg Simeona Njegovana.

Jer, ma kako gorko i beznadežno zvučalo, i ma koliko ponižavalo našu žudnju za kontinuitetom i večnošću, porodice nemaju budućnosti. Porodice imaju samo prošlost.

A što se tiče Duha, ovde u pomoć prizvanog, e pa, on će se, verujem, vratiti rodilačkoj iskri, a o novom genosu staraće se i, s vremena na vreme, o nekom ratu, o nekoj revoluciji, o nekoj kugi, postavljati mu u ime sudbine magijske zagonetke novi Porodični Duh, Duh drugog podneblja, drugog jezika i drugih načela.

Porcelanski ledene večeri 6. januara Hiljadu devet stotina četrdeset prve, u Turjaku pri Ljubljani, međutim, vreme smene. Account day, ora svođenja računa za Njegovan Turjaške još ne beše došlo.

Surova pretnja, doduše kao starinska bula o prokletstvu i oduzimanju privilegija, već beše prikucana na triptihalnoj kapiji Velike Gradščine, marijaterezijanskog zdanja sa umešno inkorporiranim ostacima odbrambenih kula feudalnog zamka Mark-grafova Celjskih, što su ga gospoda Turjaški, benevolentno koliko nož pod grlom iziskuje, "ustupili" rođačkoj gospodi Njegovana (izraz skovan udruženom imaginacijom obe grane da upristoji i građanski legalizuje ružnu stvarnost bezobzirne sudske otimačine), da bi sami, sa ohološću plemenitaša kome je cincarska bagra, istina, džepove ispraznila, ali viteški grb nije mogla preoteti, zatvorili u Malu Gradščinu, u zlatna habsburška vremena namenjenu gostima, i tako zauzeli društveni položaj koji im je – recimo bez zazora – na bivšim posedima sada nekako najbolje i priličio.

MENE, MENE, TEKEL, UFARSIN ispisano je gde beše propisano. Tinjajuće Slova anateme se, sa gorljivom neumitnošću, zasad bezuspešno, takmiče s moćnim odrazima kristalnih polileja što se opalno rastaču na snegu francuskih perivoja i reflektorski prodorno seku šumovitu fabričku okolinu, kao da štite pristup zabranjenom logoru. možda bi namernik, obdaren čulom za natprirodno, umeo da na domaku ove građanske Tvrđave, cincarskog kastrua, oseti ono tanano, obespokojavajuće zračenje što ga smrt unapred baca na ljude, a njihove pse tera da tužno zavijaju...

Ali, za Njegovane i njihove goste još ima nade.

Porodični Duh, koji je, obavezan izgledima na blisku propast, došao u Turjak po svoje, ne beše nipošto neki nov i neiskusan Genije-zaštitnik. Bio je to onaj isti Duh što je godine 1769. lebdeo u pirkei crvenom ognju dok je ovaj halapljivo proždirao Moskopolje; drevnik što je s proročkim samopouzdanjem, usred slamanja greda venčanica Doma Njago, prskanja grnčarskih kalupa, stenjanja njihovog kolcem proburaženog tvorca Simeona, kuknjave Jelenine međ oznojanim butinama janjinskog bašibozuka, arlaukanja pomamljenih akindžija i plača Konstantinovog u bešici iza janičarskog sedla, blagosiljao preživele naslednike, od kojih je najstariji, Simeon, sav taj pomor gledao skutren u šiblju, pre nego što će očevo ime, zanat i amanet poneti u novi metanastevsis, u novu seobu, na sever, u Serbiju, a njegova braća, Isidor, Teodor i Georgije, smerovima pravoslavnog krsta, na tri preostale časti sveta.

Podneblje nije više prozračno kao izvorska voda, ni pregrejano nežnim mediteranskim Zefirom, već osenčeno smrznutim glečerima savinjskih Alpi. Dom pod njim nije više ćerpič-potleušica u jednom od zanatlijskih sokaka Moskopolja, već barokna tvrdinja, bela kao santa, u Turjaku kraj Emone.

Svuda oko njega ne rzaju anadolski atovi, omamljeni dimom i krvlju – u aureoli benzinskog smrada miruju rashlađeni motori ajkulastih limuzina. A konja ako je i bilo, davno su ispregnuti iz saonica što se, vitke poput lukova mosta, isparavaju pod medveđim gunjevima i lisičijim krznima.

Jer gosti Gradščine se razilaze tek sutra oko podne, i iz kuće se, kao iz hrama u vreme Misterija, ove noći neće izlaziti. (Žalosna činjenica da su Kleontovi i Johana Turjaški sa sinom demonstrativno otišli pre ponoći, pre vatrometa za JUB-ove radnike, pa čak i pre rođendanskog banketa, i da je još štošta proredilo ovaj dični skup, neće nas navesti da budućim nesporazumima poremetimo prizor domaće harmonije, tako redak u našoj porodici, pa utoliko dragoceniji za svakog Njegovana.)

Iluminacija je podjednako blistava pa, mada ne prži kao osmanlijska, ipak, biće da i ona osvetljava neku bedu, po Dolu, Turjaku, Dolskom, Zalogu, Podgorici, Domžalama, za koju, međutim, ni Njegovani ni njihov hroničar i računoispitač, u ovoj svečanoj prilici, nemaju kad odveć da mare, dok i za njih i za njega ne bude dockan.

Pa čak i Njegovan Turjaški, čije se senke ukrućeno miču iza džinovskih, olovnim ligamentima premreženih izloga, kao odrazi kartonskih figura u kitajskom pozorištu, ne behu oni isti Njagoi koji su pre dvesta godina, pod moskopoljskom zubljom, tražili i našli svoj put u Panoniju, svoj VORIODITIKOS DIADROMOS, čarobni SEVEROZAPADNI PROLAZ;behu to tek grošičari simeonske Argonautike, malokrvni naslednici njihovog gurbetskog duha, tanušne sene negdašnjih posedničkih strasti.

I još nešto, avaj, nije bilo isto.

Godine 1769, anatema je anulirana spoznajom pobedom šezdesetogodišnjaka, čije su oči, u rastanku s dušom, kroz krvave suze, imale koga da zamišljaju, kako jednom, za godinu, za deceniju, za vek, porodici podiže nov Prag, toliko čvrst da ga nikakva vatra neće noći sagoreti: Simeon Simeona Njago, grnčar moskopoljski, otkrio je bio pravi odgovor na sudbonosno pitanje turskog doba: KAKO PREŽIVETI?

O, on je svakako na skolopsu, u mukama, izdahnuo, ali je, uzdarjem, porodica dobila pravo da živi. S najvišeg mesta potvrđena je obnova u sumnju dovedene privilegije.

I mada ta procesija raznorodnih ljudi, koja je tek imala da se formira u plemenito genealoško stablo, strogo uzev, neće biti njegova familija – jer ova je, tražeći po makedonskim gudurama večni Severozapadni prolaz, iščezla pod kopitama konjice epirskog Vezira – niti će mu u nečijem blagonaklonom sećanju obezbeđivati budućnost, jer se u njemu lanac Njagoa prekidao, i on je mogao da ima samo prošlost, ipak, sin što se provlačio kroz vatrene senke požara beše mogućnost novog krvnog kruženja.

A taj legat sudbine nikakva zemaljska sila neće biti kadra pre roka da ospori, ma i hiljadu puta bila moćnija od svemoćne Otomanske Imperije. (...)

Saturday, September 25, 2010

Novi Jerusalim (IV deo)

Novi Jerusalim (IV deo)
Odlomci iz priče publikovane u „1999“, (str. 77-78; 142-146). – Novi Sad, Solaris, 2006, © Borislav Pekić.

Novi Jerusalim (IV deo)

Ako se nekoopšte priznato pravo, mislio je, na sreću ili pravdu, recimo, ne ostvaruje, ne mora odmah značiti da se ono hotimično uskraćuje. Tako nešto prirodno bi bilo u hnesavršenoj zajednici. U idealnoj to bi protivrečilo njenoj idealnosti.

Kako je Novi Jerusalim bio model savršenog društva, kruna najboljih tendencija materijalističke Protocivilizacije, do neostvarljivosti nekog opšteg prava moglo je doći samo tako što za njegovu opštost nisu postojali objektivni uslovi.

4stonin

(Prema njegovoj parentetičkoj ekspertizi, u rđavoj arhidržavi gladovalo se jer je hrana nepravedno distribuirana; u dobroj, jer je nije bilo. Za građane ovakvih država to možda i nije činilo značajnu razliku, pošto su na isti način umirali i usled odsustva hrane i usled nepravde u njenoj deobi, ali je za istorijsku nauku ona presudna.)

Jednostavno rečeno: pravu koje se inače priznavalo nije se moglo udovoljiti, jer za to nije bilo uslova. U ovom slučaju, gde su pacovi očigledan uslov sreće, zato šro tih životinja nema dovoljno. Od te tačke zaključivanje je teklo rutinski glatko.

Logički je sledilo da se pri oskudici u pacovima druženje s njima moglo ostvarivati samo na smenu. Sreća se morala deliti, iako je po prirodi i shvatanju ljudi Zek-civilizacije ona bila nedeljiva. Mogla se uživati samo od vremena do vremena, i samo u ograničenom vremenu.

Ova, naravno, vrsta sreće, jer je imao dokaza da su Zek-ljudi, trenutno lišeni podrumskih uživanja sa pacovima, u međuvremenu dok su na svoje pacove čekali, usrećivani bili na druge načine. Neposrednim dodirom sa Majkom Prirodom, bez ičega na sebi što bi taj blagosloveni dodir ometao i na 40 stupnjeva ispod i na 40 stupnjeva iznad spoljne temperature vazduha, da se pomene samo jedan primer.

Visok osećaj za pravdu, po kome ništa što živi sreće ne sme biti lišeno, pridodat beše opštim načelima ove mudre civilizacije. Iz onoga što je o prošlosti saznao izvesno beše da je krucijalni problem Prvog čovečanstva – koji ga je po svoj prilici i uništio – bio u usklađivanju opšteg prava na sreću s opštim pravom na pravdu.

U večnom ledu Severa ova su se prava najzad pod ruku uzela, protivrečje ljudske istorije razrešeno, vekovni ideal postignut, krig se konačno zatvorio bodljikavom žicom, simbolom završenosti:

u Novom Jerusalimu svako je imao svoj trenutak sa pacovima.
(...)
MATERIJALNA KULTURA. Jedva postoji. Očigledni recidiv varvarstva. Rudimentarni oblici (trošne drfvene barake, neudobni daščani ležaji, stolice koje bi danas služile jedino za mučenje, itd.) zadržani, izgleda, samo da Novojerusalimljane podsećaju na teret koga su se oslobodili kada su svoje težnje uputili čistoj i čednoj Duhovnosti. Ponegde i kao simbol. (Bodljikava žica simbol neraskidivog zajedništva.)

ISHRANA. Puritanska. Vidan napor zajednice da jede što manje. Pretpostavka visoke verovatnoće: da se uslovi metabolizma potpuno prenesu na paranormalne sile i čovek sasvim oslobodi fizisa. Ideal teško ostvarljiv, ako ne i nemoguđ. Međutim, raspolažem dokazima da su se mnogi Zekovi danima uzdržavali od hrane da bi to astralno stanje ubrzali.

RAD. Jedan od velikih doprinosa humanitetu. U mutantskom svetu obavljaju ga isključivo kiberneti i on uvek ima neki smisao, neku svrhu. U Novom Jerusalimu rad nema smisao, nema svrhu, osim u sebi samom, čime stiče onaj najdublje skriveni smisao što su ga sve civilizacije i pre i posle Novojerusalimljanske uzalud tražile.

Svrha je rada ekskluzivno u samom radu i ničem više. Privremene i povremene koristi slučajan su nuzproizvod. Nisam siguran, nemam dovoljno fakata, da li te sporadične koristi pokrivaju neke stvarne potrebe te inače u svemu već zadovoljene zajednice – što bi po sebi bilo protivrečno – ili su obične tehničke omaške u odgovarajućoj delatnosti.

Da li je kada se gradi kuća, pa se ponekad i izgradi, ona rezultat neke zaostale potrebe ili neke žalosne omaške.

(Komentar: Prosto je neverovatno kako je mudrost uzastopnih humanih civilizacija, poput gladnog slepca kraj pune činije, prolazila pored jednostavne, skoro prostačke činjenice da rad smisla može imati jedino ako ga u sebi ostvaruje, a u sebi ga ostvarivati može jedino ako je besmislen.)

ZABAVA. Pojam nije postojao. Ako se koristi mutantski smisao pojma, ona je bila isključivo u drugim ljudima. Jedina zabava bili su ti drugi ljudi.

ODNOS PREMA PRIRODI. On se teško izražava u pojmovima sveta koji prirodu odbacuje. Ma šta se reklo biće nedovoljno da opiše potpuno jedinstvo sa prirodom ostvareno u Novom Jerusalimu i celom Gulagu. Ne vidi se jedino u ravnopravnom životu sa zverima (pacovima, krticama, vukovima, buvama, vaškama, itd.) već i u opštim običajima.

Spava se u šumi, na ledu, u vodi, bez ičeg što ometa neposredno osećanje prirode i kosmosa. Tome, nesumnjivo, znatno doprinosi i letnja odeća u predelima u kojima se živa spušta i do 40 stupnjeva ispod nule.

To dokazuje da su Novojerusalimljani nadvladali i klimu, ali ne kao njihovi primitivni savremenici izolacijom od nje, već regulacijom telesne temperature snagom čiste volje. Inače bi od hladnoće izumrli davno pre nego što bi postigli ikakvo savršenstvo.

ODNOS PREMA POSEDU. Ne egzistira. Za civilizaciju koja odbacuje materijalnost jedino prirodan stav. Ono malo, uvek istih ličnih predmeta, što sam ih kraj kostura zaticao – drvena kašika, prazna ulubljena konzerva, igla od riblje kosti – može imati samo neku ritualnu vrednost.

ZAJEDNIŠTVO. Možda najveći pronalazak ove civilizacije. Odurna privatnost, opaki individualizam, ubitačan egocentrizam – sveti pojmovi mutantskog sveta – potpuno su odbačeni. Programski se živi zajedno. Spava se, budu, radi, odmara, živi isključivo zajedno. Novojerusalimljanin nikad nije sam.

(Osim možda sa pacovima usled toga što ovih nema dovoljno za sve u istom trenutku.) Ovakva filosofija i praksa čini od Zekova neraskidivu telesnu i duševnu zajednicu – otvorenu i svim životinjama – koja zajedno živi i zajedno u grobu počiva. (Sve grobnice koje sam otkrio bile su masovne.)

Za dokaz, međutim, da nijedna idealnost nije savršena – što ovoj i daje ubedljivost – postojali su i ljudi koji su živeli sami i u relativnoj materijalnoj udobnosti. Oni su bili stacionirani izvan žica. Raspolažem dokazima da su to bili retki, ali ipak postojeći kažnjenici koji su se bilo čime ogrešili o opšte norme društva i zato, jamačno u cilju rehabilitacije, bili osuđeni na strogu privatnost i materijalnost života.

Moja se jedina nedoumica tiče pasa. Predanje veli da su oni bili najveći čovekovi prijatelji. A u žicama Novog Jerusalima nisam našao nijedan kostur psa. Svi su bili među kažnjenicima.

LJUBAV I REPRODUKCIJA. Polovi behu odvojeni. Porodica nije postojala. Što je moglo da znači samo da su svi Novojerusamljani bili jedna porodica, a lubav komunalno dobro. Ne raspolazem sa dovoljno činjenica da bih objasnio njihov proces reprodukcije, ali, oslanjajući se na indirektne dokaze, iznosim hipotezu da je i seksualan odnos bio u oblasti paranormalnog. (Na tom pitanju još ostaje mnogo da se radi.)

PARANORMALNOST. Najveće dostignuće ove ledene protocivilizacije. Otelotvoren najzad san čovečanstva. Dok izvestan donji stratum života još mora da trpi poslednje muke u dodiru sa materijom, gornji se odvijaju u čistoj duhovnosti. Rudimentarnost jezika Zeka direktan je dokaz njegovih nadnaravnih moći. Novojerusamljanin govori malo, jer misli isto, a isto misli jer jednako živi.

(Primedba: Čini se da ovaj vrhovni ideal zadovoljava i neke istorijske, onaj recimo za bratstvom, slobodom, jednakošću, itd.) Govor je oduvek sredstvo za postizanje kompromisa u pogledu stvarnosti. Kako svaki od nas mutanata ima svoju sopstvenu ekskluzivnu stvarnost, govor nam služi da se o njoj sporazumevamo sa mašinama koje tu stvarnost održavaju.

U odnosu na druge ljude nepotreban nam je, jer oni za nas samo teorijski postoje. Naš govor iščezava, jer mu ne protivreči nikakvo drugo tumačenje stvarnosti. U Novom Jerusalimu govor je iščezao, jer je sama stvarnost svima ista, pa se o njoj nema šta govoriti. Ona se jedino može živeti.

Paranormalne moći Zeka možda se najubedljivije očituju u delovanju na prirodu. Oni, svakako radi vežbe tih moći jer drugi smisao ne postoji, pomeraju miljama čitava brda koja obični smrtnici ni pedalj sa mesta ne bi mogli gurnuti, ma ih gurali vekovima.

VLAST I POREDAK. Vlasti nema. Svaki drugi zaključak bio bi nenaučan. Sve je rezultat visoke svesti i dobrovoljnosti. Ali najčešće spontanosti. Izvesna organizacija više u formi distributivne službe, postoji verovatno u određivanju reda sa kojim će se živeti u društvu pacova, a možda i koliko će za krivce trajati kazna teškog života u materijalnoj udobnosti. Sam poredak nema imena. Ostatak jedne izgubljene reči ukazuje na to da bi on mogao biti komunalizam ili nešto slično.

UMETNOST. Potpuno odsustvo umetnosti potvrđuje bez ikakve rezerve da je čovečanstvo u Novom Jerusalimu i čitavom Gulagu doseglo svoju arhaičnu težnju da život postane estetička kategorija, umetnička veština koja će sve ostale učiniti izlišnim. I uistinu, živeti tamo moralo je biti prava – umetnost.

RELIGIOZNI ŽIVOT. Jedino tamno mesto. Nadam se, međutim, da ću i njega uspešno razjasniti čim protumačim jedan pojam očigledno kultnog karaktera. To je tzv. ’Paraša’ (kibla), šupalj cilindričan predmet kojim se verovatno izražava kako apsolutna harmoničnost zajednice tako i harmonija kosmosa, a možda i harmonija sa kosmosom.

Opšta religiozna namena Paraše je izvesna, iako se o samoj veri malo šta sa pouzdanošću može reći, jer su te Praše stajale u svakoj prostoriji Novog Jerusalima onako kako su kućni bogovi i kumiri štitili domove ranog čovečanstva. Sekundarni dokaz imao sam u činjenici da Paraša nije pronađena ni u jednoj kući kažnjeničke kolonije.

Moglo je to čnačiti da su krivci pored oduzimanja zajedničkog života privremeno ostajali i bez – boga. (Raspolažem nepotpunom kopijom jedne knjige nađene u ledu koja se zove ’Sveto pismo’ i očigledna je istorija nekog ranijeg nesavršenog sveta, jer obiluje jasnim nasiljem i nejasnom filosofijom.

U njoj se pominju mnoga božanstva, ali Paraše nema među njima. Novi Jerusalim sam, međutim, našao. O njemu je pisalo: ’I odvede me u duhu na goru veliku i visoku, i pokaza mi grad veliki, Novi Jerusalim gde silazi sa neba od Boga. I imaše slavu božju i svetlost njegova beše kao dragi kamen’.

Ja, mutant Arno, zbog tog otkrića i srećan sam i tužan. Srećan što se proročanstvo ispunilo, tužan što je tako kratko trajalo.

Friday, September 24, 2010

Novi Jerusalim (III deo)

Novi Jerusalim (III deo)
Odlomci iz priče publikovane u „1999“, (str. 73-77). – Novi Sad, Solaris, 2006, © Borislav Pekić.

Novi Jerusalim (III deo)

Nešto kasnije stajao je na vrhu golog brežuljka sa koga se perutao trošan kamen tarući otisak nekog fosila, po svoj prilici drevnog konja. Rukom je zaklanjao oči od odbleska zalazećeg sunca na plehanim plećima robota upućenog u izviđanje. Vreme do njegovog povratka – nadao se vesti da je drugi čovek pronađen – provešće sa pašnjakom.

carrying

Očekivao je nezadovoljstvo mašinske pratnje, programirane u neprijateljstvu prema prirodi kao antagonom načelu kreacije iz koje je izuzet jedino čovek, jer nije više rađan u majčinoj utrobi već modeliran u placentnim simulatorima, uz nadu da će se u budućnosti, lišen i poslednje iskre gnusnog, smrtnog života i sam primaći besmrtnom savršenstvu i sterilnoj čistoti kiberneta.

On se na taj tihi otpor, otpor pokornih, odavno navikao. Trajao je skoro dvesta pedeset godina, ako je verovati ukrštenim crtama po njegovom primitivnom kalendaru u kome je, jedinom mestu na planeti, vreme ponovo uspostavljeno.

Što je jedini od mutanata radio, bavio se uopšte nečim – premda, pored robota, ničemu stvarno nije bio potreban – za podozrenje je bilo sasvim dovoljno.

To što se bavio arheologijom, protonaukom nerazlučno vezanom za fenomen vremena, činilo je nevolju još gorom.

Pri tekućem znanju o prošlosti Vrste – a bez prevratničke korekcije u njegovom otkriću – i svesti da je ta prošlost morala biti takva kakva je bila (premda se uistinu kakva je bila nije znalo),

da je u kataklizmi morala završiti, jer inače ne bi bila takva (ako je naime bila), baviti se njome u ma kojem vidu, pogotovu arheološkom, gde je ona kao uzročna, primordijalna, tvoračka morala biti i najkobnija, moglo je u ovom i bezistorijskom vremenu značiti samo tešku procesnu konfuziju u mutiranju genetičkog materijala od koga je on, Arno, proizveden.

A da još neke vlade, vlasti, zakona, ma kakve prinude, čak i samo običaja ima, da svaki čovek danas nije samostalno, svoje čovečanstvo, hermetički izolovano od svakog drugog čoveka čovečanstva, ova bi izuzetnost značila i ozbiljne lične neprilike.

U najmanju ruku operativno vađenje zablude iz mozga. Ali, iz tog neprirodnog rada izvesti monstruozan zaključak o nesavršenosti, pa i promašenosti mutantskog načina života, o nadmoćnosti protoljudskog, ako se ovaj gleda kroz svoj nesumnjivo najviši model.

Novi Jerusalim smrznut u ledu Severa, bilo je sasvim izvan moći kompjutovanja njegovih robota.

Želja da se ćudovišna zabluda obelodani kao istina – kao hiljadama godina neosećana potreba da se bilo kome bilo šta saopšti, već i sama čudovišna – prevršila je meruugrađene strpljivosti i najprimitivnijih mašina u njegovoj službi, onih bednih zavrtanja, čija je inteligencija znala samo za put jednoj jedinoj, njihovoj, odgovarajućim usecima obloženoj rupi.

Samo protiv toga ništa nisu mogle preduzeti. Sprečavao ih je tročlani Zakon A.S.I.M.O.V. još u zori Simulacione ere kao večni princip ugrađan u svaku kibernetsku tvorevinu: pod svim okolnostima, i do samouništenja roboti su morali da mu se pokoravaju i da ga štite.

Osim ako bi digao ruku na drugog čoveka (što je, kako se nije znalo gde su ti drugi ljudi, bilo jedva moguće) ili na samog sebe, ako bi zahtevao da mu se u samoubistvu pomogne ili da se ono ne sprečava.Predosećao je da baš u ovom izuzetku roboti mogu nazreti mogućnost da se odupru njehovim eksperimentima.

Ako se atak na mutantski ideal usamljenosti, ugrađen u srž mutantskog načina opstanka, protumači kao ’dizanje ruke na sebe’, ako se taj pokušaj ubistva tekuće civilizacije otkričem njene besmislenosti shvati kao samoubistvo – jer ubica bi time i sebe umorio – onda će se čak i po dva osnova, sprečavanja jednog ubistva i jednog samoubistva, dobiti razrešenje od Zakona A.S.I.M.O.V. i moći nešto preduzeti.

Tako ili tako nekako razmišljaće njegovi gvozdeni tutori. No slučaj je bez presedana. Realizacija ovih ideja zahtevaće dugotrajne i zamršene kompjuterske kombinacije. A on se nadao da će objavljivanjem istine preteći njihov zaključak da ga u tome smeju i silom sprečiti.

Dotle, nisu mu se smeli odupirati i ometati ga u delovanju ma kako bilo naopako. Nezadovoljstvo su mogli iskazivati jedino ubeđivanjem (na šta je bio imun, tu ga je štitila vlastita istina: pacov u naručju čoveka) ili traljavim objavljivanjem arheoloških zadataka, nepostavljenim u formi neopozive naredbe, čemu je usled rasejanosti poneka bio sklon.

Dok prljavi trik nije prozreo, prošlo je pedesetak godina, čiji su naučni rezultati upravo zbog takvih opstrukcija bili bedni. Sada je trik zaobilazio koncentracijom i na formu a ne samo na sadržinu naloga što ih je u vezi s iskopavanjima ili konzervacionom tehnikom davao.

Više mu se neće desiti da se sa podmuklim predumišljajem, nipošto nesrećnim slučajem kako mu se predstavljalo, uništi jedan od retkih pisanih dokaza superiornosti Novojerusalimske civilizacije nad Mutantskom, samo zato što je u pogledu metoda restauracije dokumenata bio neprecizan.

Srećom, dokumenat, neka vrsta proglasa ili uredbe, nije sasvim upropašćen. Roboti su težili savršenstvu, nisu još bili savršeni. Inače, dokumenta uopšte ne bi bilo. Ovako je ostao završni deo jedn4e faze, značajan, možda i sudbonosan za ispravno tumečenje ’ledenog’ načina mišljenja. Iz njega je koncept života u Novom Jerusalimu proizilazio hologramski živo i jasno.

Nekoliko godina utrošio je na prevod sačuvane rečenice, suočen sa brojnim semantičkim teškoćama, neizbežnim kada pojmovima jednog jezika valja objasniti pojmove sasvim oprečnog, koji se povrh svega još i ne shvataju, jer im u sadašnjem svetu ništa ne odgovara ni u stvarnosti ni u sećanju. Ali se isplatilo. Transkribovani ostatak ftaze je glasio:

POSLAĆE SE U PODRUM NA ČETRNAEST DANA.

Da nije čudesne kosture već iskopao, da nije znao šta je u tom podrumu, iako uspešno prevedena, rečenica bi ostala nejasna. ’Slanje u podrum’ bez pacova ne bi imalo nikakvog smisla. U podrumu su, srećom bili pacovi.

(Krtice takođe, a nađena su i sleđena legla vašaka i buva, dražesnih životinjica; prvih spokojne, lenje, gospodske, drugih živahne, vragolaste, plebejske naravi što su ih, izgleda pripadnici vrste ’Zek’ – kako su Novojerusamljani sebe nazivali – uzgajali kao domaće prijatelje i družbenike, čuvali ih na svom telu i bez njih se nikuda nisu micali.)

Ujedinjeni kosturi čoveka, pacova i krtice, uz legla plemenitih subkultura vašaka i buva, opisali su mu nedvomisleno, kao da im lično prisustvuje, sistem međusobnih odnosa koji je u Novom Jerusalimu bio poželjan, a možda i vrhunacidealnog stanja. Bio je međutim svestan da kao naučnik mora biti oprezan i ne hitati sa preuranjenim zaključcima.

Nije, naime, bilo isključeno da su po neispitanim regijama planete, negde na Jugu, Zapadu ili Istoku, sačuvani još napredniji Novi Jerusalimi, još savršenije forme ljudske sreće od drugovanja sa pacovima, vaškama, buvama i krticama.

U svakom slučaju ’slanje u podrum među pacove’, ako je čovek hteo da ostane naučnik, nije se smelo ocenjivati prema današnjem shvatanju o njima (koje ih kao deo opskurne prirode odbacuje) i van konteksta već ustanovljenih kriterijuma za sreću u toj zajednici.

Tako primljeno ono je moglo imati samo dva logička značenja: da se time onome ko se u podrum šalje čini neko naročito dobro, ali i da se iz nepoznatih razloga ono može uživati samo u ograničenom vremenu, u datom primeru – četrnaest dana. (Kasnije je našao dokaze da je zajednica sa pacovima mogla trajati i godinama.)

Premda logički besprekorno, objašnjenje ga nije zadovoljavalo. Bilo je u njemu nešto neprirodno. Dobro je naime iz njega proizilazilo kao – privilegija. Izvesna prednost koja nije svima pripadala nego se nečim morala zaslužiti, nečim naročitim čemu je, jamačno, bio posvećen prvi izgubljeni deo fraze.

Novojerusalimljanin je u podrumu slat za nagradu, a ne što je makar i oročeno uživanje o ekskluzivnom društvu pacova bilo njegovo prirodno pravo. A to je ozbiljno protivrečilo dokazanoj idealnosti Novog Jerusalima. Zajednica u kojoj dobro nije opšte urođeno, neotuđivo pravo, nego se stiče i od ljudskih činova zavisi, pa se može ali ne mora uživati, nije idealna, premda prema savršenstvu može biti orijentisana, ako je totalno sve više pojedinaca u posedu tog dobra (bratstva sa pacovima, recimo), a sve manje onih koji su ga lišeni.

A komuna Novog Jerusalima, svet Gulaga uopšte, kako su njegovi žitelji svoj Arhipelag zvali – ukazujući najverovatnije na ono značenje pojma što su ga u ljudskim protojezicima imale reči ’raj’ i ’Eden’ – bila je idealna. Svi su drugi primarni i sekundarni arheološki izvori to dokazivali.

U njoj je dobro (život sa pacovima) moglo biti samo opšte i svima podjednako već građanskom naturalizacijom dato, kao što se u primitivnim zajednicama tog perioda time sticalo pravo na učešće u biranju rđave vlasti.

Thursday, September 23, 2010

Novi Jerusalim (II deo)

Novi Jerusalim (II deo)
Odlomci iz priče publikovane u „1999“, (str. 68-73). – Novi Sad, Solaris, 2006, © Borislav Pekić.

Novi Jerusalim (II deo)

Trenutno, bilo mu je svejedno gde se otok stvarno nalazi jer ga je zatekao tamo gde je on bio samo za njega. Čim se s odabranom kibernetskom pratnjom iskrcao iz heliokola sa zadovoljstvom je konstatovao da se mogućnosti ljudskog života na ostrvu ništa ne protivi.

Kao i svuda na planeti, priroda je temeljno, metodično uništena. Mikro-fauna, privremeno izmakla istrebljenju, povukla se u zemlju puštajući na površinu samo najneupadljivije i najotpornije rodove: kameleone, mage mimikrije i buve, pratioce večnosti. Retka se flora vratila mahovinastim prapočecima ili je podsećala na svoje hologramske snimske još samo ugljenisanim, lomljivim skeletonima.

adultere

Zemlja je imala sablasnu boju ugašenog kreča, a njeno se stenje u sitnež raspadalo i pod slabijim udarima vetra. U škrapama i vrtačama isparenih jezera gušile su se poslednje vode bez kiseonika, a suvim su koritima bivših reka besnele aveti modre prašine. Ništa čoveku nije ovde smetalo da se razvija, usavršava svoju dragocenu samoću i uživa u teško stečenoj nezavisnosti.

Ništa osim jednog još uvek vitalnog parčeta tla, otkrivenog u blizini bivaka, dan po iskrcavanju. Premda na ograničenom prostoru nečega što je u varvarska vremena moralo biti pašnjak ili neki isto tako nekoristan otpadak zemlje, ispružena do kržljave ivice polusasušenih brestova iza kojih su se guste, teške kao smola, vukle izdišuće struje prapotoka; priroda je ovde živela kao da čoveka nema ili da je se on ne tiče.

Da smesta u heliokola sedne i odleti, sprečila ga je očiglednost da je taj život jedva primetan, da, u stvari, i on nestaje. A uz to je bio, sveden na krtičnjacima izrovanu utrinu, nemoćan da veličanstveno mrtvilo prilagođenih zona ostrva zarazi životom koji mu je i sam nedostajao.

Roboti nisu delili njegovu bezbrižnost, niti su držali da je pašnjak baš tako bezopasan. Znali su da je regeraciona moć prirode tek nešto manja od njihove – premda je besmislena, jer ništa korisno ne proizvodi –

i da je jedan jedini pupoljak na nekom slučajno zaostalom drvetu, ako mu se ostavi dovoljno vremena, sposoban da jedva zaustavljeni smrtonosni ciklus ponovo pokrene, opet obrazuje praroditeljski mulj, opet iz njega izvede jednoćelijske organizme, opet ih kolonizuje u poliorganske sastave, opet ih oblikuje u vodozemce i izvede na kopno, i opet, uspostavivši režim surove haotičnosti, čoveka vrati u ropstvo slučaja.

Smesta su hteli da pašnjak pacifikuju standardnom procedurom: kombinacijom mehaničkog gaženja (alternativno – eksplozivima) i injekcija letalne doze radioaktiviteta, ali on nije dozvolio.
(...)
U robotima je bila deponovana kodirana memorija Vrste, povest njenih mutacija, indukovanih kao i spontanih (premda, osim svog, drugi slučaj spontaniteta ne zna), poreklo načina života kojim su živeli, objašnjenje sloma Prvog čovečanstva, sumnjao je – znatno drukčije od nasleđenog ljudskim predanjem, pa možda i nešto što se bitno ticalo Novojerusalimske civilizacije čiju je nadhumanu toplinu morao sačuvati čak i led, i što je taj slom bar u onome kako je opisivan dovodilo u pitanje.

Za sva ta saznanja trebalo je imati pravi kjluč. A on ga nije imao. Niko od mutanata nije ga imao.

Kao da je taj ključ, pošto se memorija nahranila i zatvorila, bačen u prirodu da sa njom propadne, i sve dok ga ne nađe, duboko u sebi kao njenom preotetom delu, ili u njoj samoj, možda baš na ovom bednom pašnjaku čiji je inat krio neku svrhu, poruku, tajnu, neće moći da se liši ni sebe ni tog pašnjaka. A ni robota ma kako ih malo trpeo, jer ključ je mogao biti i u njima.

Kao i svi mutanti za prirodu nije mario. U tome je malo bilo ličnog, jer iskustva sa njom, osim u obliku nepostojanog leda, neke vrste očvrslog privida, jedva da je i imao.

Ali, bio je himera, protoljudskim jezikom – proceduralna greška u laboratorijskoj rekombinaciji roditeljskih gena, nepredviđena retrogradna mutacija u strogo kontrolisanom progresivnom mutiranju Vrste, neka mutna i neobjašnjiva reverzija u stalnom napredovanju Drugog čovečanstva prema savršenstvu pojedinačne samodovoljnosti.

Bio je prvi naučnik u toku eona odvikavanja ljudi od korisnih radova i razmišljanja – prepuštenih mašinama, programiranih da nikada više ne dopuste situaciju u kojoj bi ljudska ruka, um, volja, osobno učešće bilo kakvog humanog svojstva ponovo bilo potrebno –

i od svih se drugih mutanata, međusobno sve udaljenijim u sve dubljem razlikovanju, i sam razlikovao, ali na dosada nečuven način: rođen beše sa smislom, nepoznatim savremenicima, da čak i u najvećim odstupanjima nalazi izvesne podudarnosti, sa žudnjom da ove ujedinjuje –

i to u eri idealnog opšteg razjedinjavanja – sa drugim istovetnostima kako bi se od rasturenih parčića nekadašnje Celine ponovo uspostavio jedinstven Svet sposoban da pamti i spreman da se nastavlja, Svet koji neko Treće čovečanstvo neće dopustiti i u čijoj se urođenoj trajnosti ništa iz početkaneće započinjati.

Zaticanje prirode u dubljem odnosu sa pripadnicima Novojerusalimske ledene civilizacije – zajednice čoveka, pacova i krtice bila je njegov nepotpun ali približan model – navelo ga je na savladavanje genetske odvratnosti prema svemu što robotskom pseudorukom nije stvoreno, njihovim pseudoumom zamišljeno, što nije veštačko i što se ne drži principa da je

„život kopija mašine koja rđavo radi, a čovek slika nesavršenog robota“ i uputilo na proučavanje prirode kad god je bilo u prilici da je sretne.

Dešavalo se to, doduše, vrlo retko, ali se dešavalo. Desilo se, eto, i kada je iznenada, umesto očekivanog sivila mrtvog pejzaža, ugledao živo polje po kome je drsko cvetao žuti maslačak. Blistalo je na suncu zlatnim sjajem, nesvesno svoje odbojne ružnoće. Kao dementni bogalj, veteran mnogih izgubljenih bitaka koji se ponosi patrljcima.

Sva je priroda, dok je postojala, bila takva. I najgnusnija, kakva je većinom, i ona što se prilagođena čovekovoj mašti bez straha i gađenja ravnodušno mogla gledati, posedovala je bezočnu, arogantnu gordost samostvorenog.

Sve što je pravo, dobro, veštačko zavisilo je od nečega izvan sebe, u najmanju ruku od tuđe ideje i stranog materijala, klasifikovalo se prema spoljnim kriterijumima koji su određivali vrednost tvorevine uvek u odnosu na druge iste vrste, ili prema svrsi ako uzorak nije postojao, ali nikad prema samom sebi.

I sve se to u svakom pogledu moglo upoređivati sa nečim. Priroda se nije mogla ni sa čim porediti. Potok se nije mogao porediti sa brdom ni vodopad sa šumskim čestarom. Od analogije između mora i jezera nije se dobijalo ništa osim zaključka da su oba ispunjena beživotnim vodonikom i kiseonikom u odnosu dva prema jedan.

Od dva kamena nije vredelo reći koji je bolji, čak i da se to moglo. Trava je bila potpuno, skoro sumanuto izlišna u svakom svom obliku, a prašume beskorisne na sasvim drugi način od svakog njihovog drveta pojedinačno. Zvezde su se besmisleno okretale praznim sferama, ravnodušne prema Zemlji koja sa svoje strane za njih nije ni znala sve dok im mudri roboti nisu našli smisao u stvaranju zemlje, metalne materice vlastite Vrste.

Priroda je zavisila samo od sebe ne poznajući za svoje proizvode nikakve standarde, uzore i pravila koja veštačkim tvorevinama obezbeđuju svrsishodnost, harmoniju i lepotu. U njoj su vladali Otac Hronos (Slučaj) i Majka Gea (Haos). U ljudskom svetu, Slučaj i Haos, uzrok i posledica očajanja pred apsurdom; u njenom, temelj okrutne ravnodušnosti događanja.

A šta je u toj ravnodušnosti za sebe mogao da nađe Novojerusalimski pra-čovek, šta ga je uz prirodu vezalo, toliko sa njom sjedinilo da je brisalo svaku razliku između čoveka i pacova – razliku koja je po pretpostavci činila osnovu njegove istorije – da je on, Arno, kosture te istorije vadio iz šupljina ugljenisanog drveća, iz podzemnjih prostorija koje su dok su funkcionisale bar do kolena morale biti potopljene vodom, ostalo je još jedinom zagonetkom u inače logički besprekornom tumačenju Novog Jerusalima, ali je nedavno i nju rešio.

Wednesday, September 22, 2010

Novi Jerusalim (I deo)

Novi Jerusalim (I deo)
Odlomci iz priče publikovane u „1999“, (str. 63-68). – Novi Sad, Solaris, 2006, © Borislav Pekić.

Novi Jerusalim (I deo)

Posvećeno Aleksandru Solženjicinu

Decenije prolaze, ožiljci i rane prošlosti
zaceljuju se zauvek. Za to su se vreme neka
ostrva Arhipelaga raspala i prekrilo ih je
polarno more ništavila. Ali jednog dana u
budućnosti, Arhipelag, njegov vazduh, kosti
mjegovihžitelja smrznute u kristalu leda
biće otkrivene od naših potomaka kao neki
neverovatni salamandri ...“
(A.Solženjicin, „Arhipelag Gulag“)

I odvede ga u duhu na goru veliku i visoku,
i pokaza mu grad veliki, novi Jerusalim
gde silazi sa neba od Boga. I imaše slavu
božju, i svetlost njegova beše kao dragi
kamen, kao jaspis svetli.“
(Otkrovenje, 21-10)

Kostur pacova otvori mu oči.

On, razume se, ništa ne bi značio da je u ledenoj špilji naselja Novi Jerusalim, u kojoj se smrzlo podzemno sklonište Protoljudi, nađen sam ili s ostacima drugih pacova. Ali, iskopan je sa kosturima čoveka i krtice, i to je arheološkom pronalasku davalo vrednost u povesti Prvog čovečanstva ravnu otkriću Troje.

Skeleti su bili čvrsto pripijeni jedan uz drugi – kao u koštanoj kolevci, životinje duboko u karličnom pojasu čoveka – a sve troje u hibernizirajućem zagrljaju kristala severnog leda već milionima godina, jamačno još od 1999. godine i propasti sveta kome su pripadali.

Tačno koliko nije se moglo znati, jer se sa računanjem vremena odavno prestalo.

06chris

I upravo položaj bezgraničnog poverenja i međusobne upućenosti tih fosila izumrlih vrsta čije bi se smrtno neprijateljstvo i sada pamtilo da je sećanje i dopušteno i željeno, da se pamti može i ume, da se o predistoriji Drugog čovečanstva išta pouzdano zna, a ne samo sa gnušanjem naslućuje, davao je dirljivom prizoru smisao koji je ohrabrio Arnove nade da je u predvorju veličanstvenog i za njegov umirući svet spasonosnog otkrića.

Jer kad su uživaoci ledene civilizacije umirali sa zverima, što su ih sve ostale, i prethodeće i sledeće prezirale, progonile, u najmanju ruku zloupotrebljavale, kad su sa najgadnijim primercima faune spavali, jeli, bratimili se, kakvi su tek morali biti jedni prema drugima?

Svakako neuporedivo bolji negoli danas kada se ljudi ni jedni za druge ne interesuju, i odavno se zaboravilo kad se poslednja životinja srela i ubila, a one zatvorene u nestvarne zoološke vrtove hologramskih simulatora već blede, te je potreban oštar vid da se bivša mačka razlikuje od nekadašnjeg psa.

I pre otkrića ovog trojstva imao je u istraživanjima Polarnog kruga uspeha, posle su došla još bogatija, za njegovu revolucionarnu antropološku ideju, presudnija iskopavanja i uopšte je ceo Severni lokalitet, arhipelag neobične prostranosti i razuđenosti, a naročito Novi Jerusalim sa svojim rudimentarnim naseobinama, na minimum svedenom materijalnošću koja bi i laiku, a ne njemu naučniku – jedinom naučniku na svetu, u stvari –

otkrila Duhovnost kao pokretačko načelo Epohe sa svojim čudesnim saobraćajnicama bez početka i kraja, pa, izgleda i bez svrhe, otvorenim crkvenim tornjevima na svakoj strani sveta, što je ukazivalo na ekumensku prirodu i bezgraničnu toleranciju vladajuće vere,

neobičnim gradilištima na kojima se, osim gradilačke volje, ništa nije gradilo, spomenicima koji ništa poznato nisu predstavljali i tako se uzdizali do nedokučive univerzalnosti, bodljikavim žičanim ogradama, nesumnjivim simbolima neke neraskidive duševne zajednice, a iznad svega masovnim grobnicama, potresnom slikom žudnje da se srećno zajedništvo iz života i u smrt prenese;

sve je to bio neoboriv dokaz da njegov mutantski svet nije najbolji, kako se mislilo, da čak ni dobar nije, da je, u stvari, od svih mogućih najgori i da se u pogledu traženja, postizanja i vrednovanja ljudske sreće, konačnog definisanja idealnog opstanka, od toliko preziranog Prvog i Protočovečanstva mnogo toga još moglo naučiti,

pa ipak su ta tri nežno, ljubavnički isprepletena kostura, bića srasla u prizor savršene međuzavisnosti, smrznuta u kristalu večnog leda, ostala njegova najdragocenija arheološka uspomena, zlatni pečat na priči njegovog naučnog života.

Obraćao se toj slici idealnog humaniteta kad god mu je, kao sada, ponestalo snage i potrebna bila obnova istrajnosti iscrpljene tragnjem za čovekom kome će poveriti svoje otkriće – pa možda, ako na razumevanje naiđe, obnoviti sa njim i njemu sličnima izumrli novojerusalimski način života, a ovaj će se onda, silom neodoljivog primera, raširiti planetom i vratiti joj nekadašnji sjaj – stvorenjem uz čiju će prijemčivu misao njegova tajna strast kao oni kosturi, koštane konstrukcije minule sreće od zaborava sačuvane u polarnim mećavama dubokog Severa.

Traganje za takvim bićem, premda stvarno kraće, činilo mu se neuporedivo dužim – valjda što je uzaludno bilo – i od istraživanja na terenu, a ova su mu uzela oko sto godina, i od vremena potrebnog da se materijalni tragovi drevne civilizacije dobro razvrstaju, ispravno shvate, naučno protumače i logički usaglase u ’Novojerusalimski Koncept života’, što je odnelo narednih sto, ukupno dvesta od pet stotina godina na koje je u najpovoljnijem slučaju smeo da računa.

Uprkos utisku neizmerne dužine, traganje za drugim čovekom na planeti nije mu utrošilo više od pedeset, računajući pre ove ekspedicije i neuspele pokušaje da se do nekog dopre auditivnim i vizuelnim komunikacionim uređejima van službe još od doba u kome je za međuljudskim saobraćajem nestalo najpre potrebe, zatim želje, najzad i načina; ili se to dogodilo nekim drugim redom, više se nije sećao.

Račun je bio nesiguran. Bez merenja vremena za šta, osim nepouzdanog pojedinačnog pamćenja, genetički uostalom nezainteresovanog za prošlost, sredstva nisu postojala, pa se služio ingenioznim kalendarom zatečenim po zidovima iskopane Protocivilizacije,

(ukrštenim šarama, ugraviranim noktom, za svaki dan okomita crta, za svaku nedelju prevučena vodoravnom), bez smisla za sled, proticanje, naizmeničnost, ništa se u vreme nije moglo smestiti, ništa duž ose vremena rasporediti, ništa u pamćenju, tom vosku svesti pretvorenom u vodu, zadržati, pa ni međusobno povezati u ono što je, nazvano kauzalnošću, prvorođeno čovečanstvo držalo na okupu, a potom iznenada u jednom jedinom danu uništeno i držeći ga, izgleda, u kobnoj muđuzavisnosti uzroka i posledica zajedno samo da bi ga lakše uništilo.

Sada je bio uveren da je lutanje završeno, da se nalazi pred ciljem. Vest o robotskoj enklavi na pustom otoku blizu zapadne obale Prvog kontinenta, s usamljenim ostrvljaninom između nekoliko bezbedno od života ispražnjenog mora – jer gde je kiberneta bilo i čovek je kao njihova svrha bio neminovan – ta vest je morala da bude ona očekivana, prava, ako je još i jedna mogla biti.

Otok je, razume se, na zapadu bio samo za njega. Kao što se vreme nije delilo, pa je za svakog čoveka nešto drugo značilo i drukčije trajalo, ni prostor nije bio isti, niti se na isti način imenovao. Stvari nisu imale lična imena da se kao posebnosti razlikuju od sličnih stvari iste vrste.

Imenovane su jedino vrste, a u njihovom se sklopu pojedinačne stvari raspoznavahu putem bezličnih brojeva.

Ali, kako su i brojevi bili nestalni, menjajući se prema onome ko ih je brojao, neku istinitiju predstavu o njima mogao je imati samo brojač – za sve druge ti brojevi nisu ništa značili – ali i on samo dotle dok je prema predmetu zadržavao položaj iz koga mu je dodelio broj.

Zato se kontinent na kome je živeo i čijem je otoku upravo u poseti bio, nikako nije zvao. Nosio je broj 1 i nalazio se na zapadu. Ali samo dok je kopao na severu kontinenta koji je nosio broj 2. Za nekoga ko je živeo na istoku njegov je kontinent bio Drugi, premda je za njega ostajao Prvi.

Ova arbitrarnost – odvratna njegovom naučnom duhu – usavršavala je mutantski svet u razlikovanju jedinke od jedinke prema idealnom cilju: stvaranju novog Čovečanstva eliminisanjem pojma o njemu.