Thursday, June 30, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCVIII deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCVIII deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
Morfologija zatvorskih mitova i kultova i društveni običaji tamnice 

Oni koji odlaze kućama dužni su da prenesu svaku poruku onih što ostaju, ali ništa više od toga. Neizvršavanje ove obaveze smatra se velikom povredom robijaških dobrih običaja. Kao i iznošenje stvari koje onima što ostaju mogu trebati. Ono što se na robiji stekne robiji mora da ostane. Posle vas dolaze drugi, a robija traje i bez vas, pošto vas s nje puste.

Kada vas pomiluju, ne smete od toga praviti veliko slavlje, jer ste okruženi ljudima koji su pre vas u tamnicu ušli, a evo, još ne izlaze. Osim nekoliko iskrenih prijatelja, ne očekujte da će se iko radovati. Oni to, naravno, neće pokazivati, ali će vam zavideti i za vaše puštanje ponekad nalaziti sramna objašnjenja. Ne obazirite se. Ona vam neće naškoditi, a za te što ostaju lekovita su.

Ona barem privremeno tumače zašto spisak za pomilovanje jedno ime sadrži, a drugo ne, zašto puštaju vas, druge ne. Zato, reći će se verovatno, što imate bolje veze. Nećete proći bolje nego cinkeri, i ako znaju da to niste. Uostalom, cinkere oslobađaju ređe nego što se, u vidu imajući njihove usluge, pretpostavlja. I to upravo zbog tih usluga. Oni su korisni, vi niste. Bez vas mogu, bez njih ne. couple_embracing_on_boulder_wedged_betwe
Dug je svetinja. Tamo gde se malo ima, mnogo treba da se čovek toga odrekne. To naročito važi za usluge. Pomoć koju od unutrašnje uprave dobijete morate vratiti kada ona to od vas zatraži, vratiti ne pitajući zašto.

Odbijanje vas stavlja na crnu listu koja je gora od zvanične, jer od njene vas kazne uprava ne može zaštititi, osim da vas puste na slobodu, gde će vas ona kad-tad sačekati. Izvesna zatvorska pravila važe i posle zadobijanja slobode. Bivši robijaši i napolju su svet za sebe. I uvek će to ostati.

Wednesday, June 29, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCVII deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCVII deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
Morfologija zatvorskih mitova i kultova i društveni običaji tamnice 

Ja sam, premda duhovnim i porodičnim odgojem predodređen da propadnem, uspeo ne samo da se održim, nego uvek, u ma kome zatvoru ležao, u ma kakvoj sobi tog zatvora boravio, da steknem poverenje, a i srazmerno visok ugled kod nasledno sumnjičavih robijaških sustanara, ma iz kojih socijalnih miljea poticali i Weltanschaung, svetonazor imali.

Duboko sam uveren da je taj uspeh posledica prinudne vežbe u snalaženju kojoj sam silom prilika tokom života bio izložen. Kao sin državnog službenika pre rata sam se, svake tri godine, selio iz grada u grad – iz Podgorice u Novi pa Stari Bečej, iz Bečeja u Mrkonjić Grad, a otuda na tri meseca u banjalučku bolnicu, zatim u Knin, iz njega na Cetinje, pa 1941. u bavaništansku okupacijsku konfinaciju, i najzad, 1945, u Beograd –

i svuda bio uvek iznova prinuđen da se, pod okolnostima tamošnjeg nepoverenja proizašlog iz drugog jezika, ili barem njegovog dijalekta, drugih običaja i navika, borim za svoje mesto pod suncem, za prihvatanje u novoj sredini, koja je, po inerciji, odbacivala svako strano telo, pa i mene. U toj bici mi je prošlo detinjstvo.

I taman bih se negde ukorenio, stekao to svoje dečačko mesto pod suncem – morao sam se seliti u drugo mesto, gde za mene nije grejalo, seliti se sa sada nepotrebnim tek naučenim novim jezikom, običajima i navikama, koji, nažalost, u najnovijoj sredini ne samo da više nisu važili nego su me još i izdavali kao tuđina.

I u svakom od tih mesta, u školi, glavnom poprištu tih mojih egzistencijalnih bitaka, koju će moja ćerka produžiti preseljenjem u London, uvek je samo jedan metod bio nepogrešivo uspešan – hvatanje bika za rogove – i samo sam njega primenjivao. Jer mi on nije obezbeđivao samo bilo koje mesto pod suncem, nego ono gde sunce najviše greje.

Ilustrovaću ga gimnazijskom pričom sa Cetinja, jer ona precizno otkriva kako sam se na robiji ponašao i zašto sam posedovao ugled, kojim se danas ponosim – neka mi se na dobronamernom poređenju oprosti – kao mojim članstvom u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti.

Kada sam na svojoj seobi, svom uobičajenom balkanskom metanastevsisu, stigao na Cetinje, kao sin načelnika Kraljevske banske uprave Zetske banovine – ukratko, šefa crnogorske policije – znao sam dobro nemački, ali veoma bedno jezik kojim se na Cetinju govorilo. Moj je tek stečeni kninski naglasak, s primesama blejeće ekavice i hrvaštinom u rečniku, bio taman ono što nijednom pametnom detetu „u tuđem svetu”, svetu crnogorske ijekavice, nije trebalo.

Bio sam, naravno, izložen podsmehu i preziru. U međuvremenu, jezik koji mi je u prvom razredu gimnazije predavao prof. Nilović – komunist, bojim se, jer je stalno grizao nokte i imao pakosno napredne primedbe – usavršavao sam s njim i privatno kod kuće. Moj je nemački bio izvrstan, naročito u poređenju s onima koji ga uopšte nisu znali.

Jednom je Nilović u razredu postavio pitanje na koje niko nije umeo da odgovori. Prozvao je mene. I ja sam rekao da odgovor ne znam, iako sam ga, naravno, znao. Zaprepašćen mojim bezobrazlukom, Nilović je ponovio pitanje, pa je, kada sam nekoliko puta uzastopno odgovor odbio – ne tvrdeći da ga ne dam, nego da ga ne znam – izgubio nerve i opalio mi šamar.

(Neobičan gest za komunistu, koji bi trebalo da polaže na klasnu solidarnost.) Tog časa, tim šamarom, a zapravo solidarisanjem sa neznanjem svojih školskih drugova, ja sam stekao njihovo poverenje. Jezik više nije bio važan. coulditbe

Prenesite ovu scenu u Sremsku Mitrovicu ili KPD Niš, zamenite profesora Nilovića bilo kojim službenikom robijašnice, što višim, to bolje, promenite takođe njegovo zamršeno pitanje o nemačkim nepravilnim glagolima u pitanje „ko je u sobi ovu svinjariju počinio”, dobićete odgovor iz kojeg, za vašu eventualnu robiju, možete izvući koristan zaključak.

Tuesday, June 28, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCVI deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCVI deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
Morfologija zatvorskih mitova i kultova i društveni običaji tamnice 

Uprkos svoj promućurnosti, vaspitanoj na nevoljama i lišavanjima, uprkos tome što među njima ima bitangi svim mastima i odozdo i odozgo premazanih, njihova je naivnost i poverljivost ogromna. Neverovanje u tuđe bajke, očigledne apsurdnosti i nemogućnosti, hvatanje u laži – omiljena zabava poštenih građana i političkih krivaca koji za život ne mare – najveće je kršenje zatvorskih konvencija, tek malo manje od neverice u tuđu nevinost, pa se često kažnjava batinama.

Batine ovde dođu kao neka vrsta božjeg suda koji treba da dokaže da li je priča istinita. Sudeći po ishodu većine tuča, gotovo sve jesu.

Građanska radoznalost, međutim, zavirivanje u tuđe poslove, mešanje u tuđe stvari – ako se one ne tiču zajednice – nisu poželjne navike. Na slobodi vam znatan deo vremena oduzima praćenje toga što drugi rade. Na robiji vas se to ne tiče.

Osim kada vas direktno i neizbežno ugrožava. Ako je upereno protiv vas ili sobe, ili ako vas može, nepitanog, u nepriliku uvući. Na slobodi ćete podići uzbunu ako vidite čoveka kako neki zid preskače. Ako već ne možete ili ne smete da mu podmetnete leđa, na robiji ćete se što brže udaljiti, praveći se da ništa ne vidite.

To, osim ako ste sobni starešina, pa nadzornoj službi odgovorni za red, važi i za tuđe razmirice. Robijašu je od njegove privatnosti veoma malo ostalo. Ono što jeste dragoceno mu je više nego što bi pod drugim okolnostima bilo. Ne narušavajte je, stoga, koliko god možete. U svađe političkih krivaca još i možete da se umešate, jer su njihove teme uvek ono oko čega se i tuku.

(Da li je pametniji bio 25. ili 27. mart? Ko je bio u pravu, Nedić, Mihailović ili Ljotić – Josip Broz ovde nije imao zatočnike – i čija je politika za srpski narod bila korisnija, jer partizanska ovde svakako nije bila? Ko nas je izdao, Englezi ili Amerikanci, Churchill ili Roosevelt? Hoće li komunisti pasti do Božića ili Velike Gospojine?)

Svađe kriminalaca obično su krvavo izmirivanje starih računa – nekih i sa slobode – koji s povodom trenutnog obračuna nemaju nikakve veze. Ostavite ih da ih sami reše. Ali povređenom pomozite. Pobednik vam neće zameriti, jer zna da biste toliko i za njega učinili. Pri dolasku se pomirite s običajem da dobijete najgore mesto u sobi.

Ono je obično kraj vrata, gde vas svi gaze i duva promaja, ili ispod kible, gde promaja ne duva ali smrdi, a svi vas opet gaze, i još noću zapišavaju. Za neko bolje se ne otimajte, jer ga dobiti nećete – a batine možete. Dobićete ga po prirodi stvari, odnosno silom robijaških migracija iz sobe u sobu. Kako su česte, možete očekivati da ćete se uskoro približiti najboljem, onom ispod prozora, u levom ćošku, gde ima vazduha i najviše prostora, gde vas niko ne gazi i gde niste na udaru kada se vrata, uvek prema desnoj strani sobe, iznenada otvore.

Ali, to ne mora biti sigurno. Ako imate maler da u tom času kada je na vas red da zauzmete počasni ležaj u ćeliju „sa svim stvarima” uđe neki rmpalija, zadribalda za koga zakoni kuće ne leže u osveštanim robijaškim običajima nego u topuzu, može vam se desiti, ako se bunite, da završite ispod kible gde ste život u toj sobi počeli i da vas dotični rmpalija svake noći zapišava.



Hoćete li se ili nećete buniti i za svoje pravo boriti zavisi ne od snage tog prava, već od ugleda i poverenja što ga u sobi uživate. Pošto je očigledno da sami sa rmpalijom ne možete izaći na kraj, jer ako pokušate završićete ne pored kible nego u kibli, morate računati na pomoć okoline. A hoće li vam biti ukazana, i naučiti rmpaliju robijaškom običajnom redu, samo od vas zavisi. Samo od utiska kojeg ste na okolinu do sada ostavili i simpatija što ste ih do sada stekli. cowardice
Pomirite se, međutim, s tim da ćete dugo čekati da osvojite njeno poverenje i zaslužite ugled koji će je, u slučaju spomenutog topuz-rmpalije, a i u svakom drugom, staviti na vašu stranu. I ovo je možda najdelikatnije i najteže rešivo pitanje vašeg opstanka na robiji.

Monday, June 27, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCV deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCV deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
Morfologija zatvorskih mitova i kultova i društveni običaji tamnice 

Zatvorenički društveni običaji najviše podsećaju na ono na šta bi, po prirodi statičnog života, najmanje smeli – na život primitivnih nomada. U stepama su ovi palili vatre, oko njih se okupljali i pričali drevne priče. Posle gašenja svetla, robijaši se okupljaju da ih slušaju. Pripovedači su, kao i kod primitivnih naroda, na velikoj ceni. Za njih se sobe otimaju. Ponekad se plaćaju hranom.

Dok sam ležao u niškoj zatvorskoj bolnici, pre nego što sam postao njen administrator, prepričao sam bolesnicima svetske klasike, usput ih popravljajući prema očekivanjima publike. Poteškoća je bila u tome što najbolja dela svetske literature imaju nesrećne završetke, za koje robijaš, i sam nesrećan, ni najmanje nije zainteresovan. On pošto-poto želi srećan kraj svake priče.

Bacanje pod voz Ane Karenjine jed-no-stav-no ne dolazi u obzir, uza svako uvažavanje Tolstojevog romansijerskog genija. A niti tužna sudbina gospođe Bovari. Romeo i Julija su mogli završiti tragično, pa i opštim pokoljem rešen biti zapleten ljudožderski slučaj Titusa Andronikusa. Ja takvu umetničku slobodu nisam imao.

Jedna od najomiljenijih priča među kriminalcima, pored romana Alexandrea Dumasa, bili su Hugoovi Jadnici, iako se krađa srebrnih čiraka lopovima nije sviđala, jer je očigledno da je u sveštenikovoj kući bilo još vrednih predmeta i da je posao amaterski obavljen. Najpre, priča je bila duga, jedna je noć nije mogla iscrpiti, a onda, lepo se završavala.

Mračna sudbina inspektora Žavera uvek je dočekivana opštim odobravanjem. Primetio sam još jedan paradoks – smisao robijaša za pravičnost, kojoj dobar deo njih u životu nije podlegao. Simpatije slušateljstva uvek su bile na strani pravde, pa i onda kada je ovu predstavljala policija. Drame iz zatvorskog života nikog nisu interesovale, osim ako se nisu plele oko bekstva, i ako je bekstvo uspelo. Oproštajna karta odbeglog robijaša upućena iz Biaritza upravniku njegovog zatvora uvek je dobijala aplauz na otvorenoj sceni.

Odmah iza toga dolazile su na red ljubavne zgode, naročito ako su u njima ljudi nižeg socijalnog položaja imali uspeha kod žena višeg, ali je čudno da nabijanje muževima rogova, ma pripadali glupim debeloguzim gazdama, nikog nije oduševljavalo. Priče su morale imati razrađene erotske pojedinosti, ali se perverzija ni u kome vidu nije cenila.

Robijaši su u tom pogledu bili patrijarhalni, neverovatno konzervativni i potpuno lišeni erotske mašte. Priča o nekom robijašu koji je, u nedostatku žene, uživao sa kozom zamalo nije završila jebanjem nesrećnog pripovedača.

Od ženskih delova tela, nužnih priči da bi delovala, isticale su se grudi i guzica, eventualno hod, no samo u tesnoj zajednici s kinetičkim sposobnostima spomenutih telesnih pojedinosti, a za preostale finije detalje, kao što su kosa ili oči, nije postojao nikakav interes.

Oni su zadržavali glavnu radnju. A kod nje, te glavne radnje i poente priče, stvari su se morale nazivati svojim pravim imenima i nikakvi građanski eufemizmi za kurac, pičku i jebačinu nisu tolerisani. dangerousliaison
Odmah posle naklonosti prema pričama jeste strast za ispovedanjem. Robijaška je ljubav za ispovestima neiscrpna. Ne slušati robijaševa vajkanja, ne verovati u njegove priče, naročito kada se tiču njegovog slučaja i obavezne nedužnosti u njemu, velika je povreda tamničke etikete. Nipošto ga nemojte ispravljati, niti mu stavljati primedbe, ni logičke, niti bilo koje, jer to je druga.

Ne pokušavajte da svoju nevolju iznad njegove stavite, čak ni da je poredite, jer to je treća i najgora povreda robijaške etikete. To ćete primetiti i napolju u susretu s bivšim robijašima. Biće za vas zainteresovan samo dok ste vi zainteresovani za njega, njegovu priču, njegov zatvor.

Friday, June 24, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCIV deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCIV deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
Morfologija zatvorskih mitova i kultova i društveni običaji tamnice 

Titova i Mošina ćelija. U staroj Lepoglavi su kazne zatvora izdržavali Tito i Moša Pijade. Tito od januara 1929. do maja 1931, a Moša od 1930. do 1932. Tito je prvo bio sam u ćeliji, a zatim je prešao u zajedničku sobu. Radio je u takozvanoj munjari – elektroodeljenju.

Moša je, sudeći po ćeliji, imao bolji tretman. Ćelija mu je bila s južne strane, mnogo toplija i s puno sunca. U njoj je slikao i preveo deo Kapitala. Čak mu je bilo dozvoljeno da izlazi van zidova i slika pejzaže. Tajna je objašnjiva današnjem direktoru, u ljubavi tadašnjeg direktora Bohačeka prema slikarstvu i umetnosti uopšte.

Dirljivo objašnjenje. I razumljivo kad se ima u vidu da je današnji direktor Lepoglave, pored toga, novinarima morao objasniti zašto njegovi politički krivci nemaju povlastice koje su imali u nenarodnoj Jugoslaviji, zašto i oni ne mogu napolje da slikaju pejzaže. Ne verujem da je samo zato što savremeni upravnici kazneno-popravnih zavoda nemaju oko g. Bohačeka za umetnost.

Jedan će od naših pravosudnih dijalektičara povodom ove teme izjaviti: „Po važećim propisima sva osuđena lica u našim kazneno-popravnim ustanovama imaju jednaka prava i obaveze. Takav tretman se podrazumeva i za političke osuđenike.” Razlog, dakle, što se oni drukčije ne tretiraju leži u želji vlasti da im se ne nanese nepravda i uskrati neko pravo, priznato ostalim osuđenicima! Isn’t it nice! – rekli bi Englezi – Zar to nije krasno?

Međutim, kada je reč o pogodnostima, tu razlike ima.” Ali ne u korist političkih. „Moram vas upozoriti da i izvan kategorije političkih osuđenika ima mnogo osuđenika koji za celo vreme izdržavanja kazne nijednom nisu pušteni u grad.” Pogotovu na slikanje pejzaža. „Takav oprez potreban je i kod pojedinih kategorija političkih osuđenika. Jer, ne smete zaboraviti, u tu grupu spadaju i oni koji su počinili verbalni delikt, ali i teroristi i diverzanti, a njima, razume se, ne možemo davati navedene pogodnosti.”

Ne daju se, u međuvremenu, ni verbalnim deliktima. Smatra se, jamačno, da će propagirati iskrivljenu sliku o našim narodnim pejzažima. (Grupa pisaca, „Politički zatvorenici u Jugoslaviji“, serija članaka u Borbi, objavljena 1987, nastavak br. 19) Njihove ćelije predstavljaju danas muzejsku postavku Doma. Izgledaju onako kako su nekad izgledale.” Slika u Borbi muzejske lepoglavske spomen-samice Josipa Broza vrlo je zamrljana. Na njoj se, pored biste u masivnom profilu, vidi samo krevet sa čistom posteljinom. Mi smo ležali na golom podu. Danger and Opportunity

Moram ražalostiti mnogobrojne poštovaoce Lika i Dela. Uprkos posebnim kultnim kriptama u Lepoglavi i oltarskoj bisti Josipa Broza u njegovoj lepoglavskoj samici, ni on ni Moša ne spadaju u dominantne zatvorske mitove. I kad smo već kod toga, u mitove uopšte.

Legende o njima nemaju nikakvu tradiciju, nikakvu šansu da u zatvorskoj civilizaciji postanu ono što su privremeno postali u slobodnoj, niti da se i približe slavi jednog Ala Caponea ili Jacka Trboseka da je ovaj na robiju ikada suđen.

Thursday, June 23, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCIII deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCIII deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić

Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
Zatvorski plemenski običaji, kultovi i mitovi 
Moj život s pacovima 

Spustili smo se u zabranjene i mračne htonske predele podzemlja. Dodirnuli smo dno i živeli u gustoj tmini tajne. Sreli smo se s mitskim životinjama. Prošli birana iskušenja i propisana obredna čišćenja. Imađasmo pometene jezike, pomračena čula i smetene duše. Doživesmo i inicijaciju.

Ne znamo, doduše, u čemu se sastojala, ako nije u dodiru sa smrću i ponovnom vaskrsenju, ali smo je osetili kao povereno pa zaboravljeno saznanje kojeg ćemo se jednom setiti i koje će nam jednom otkriti svrhu ovih „robijaških elevsinskih misterija”. Storm_in_teacup
 Tmina i samoća podruma daju nam dobre povode da pređemo na pravu temu ovog poglavlja: običaje, kultove i mitove tamnice, takođe rođene u samoći i tami njene civilizacije.

Wednesday, June 22, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCII deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCII deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

 Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
Zatvorski plemenski običaji, kultovi i mitovi 
Moj život s pacovima 

Bio sam u groznom raspoloženju. Znao sam da sam teško bolestan, ali da tuberkulozu nisam u podrumu mogao dobiti. Podrum je, naravno, pogoršao moje opšte stanje, pozledio moja pluća, ali me TBC-om nije zarazio. Pa ipak sam uporno, bornirano tvrdoglavo upravo njega za ovaj maler optuživao. Njega, a preko njega upravu zavoda. Potom i ceo poredak. No, u njemu nikog, ništa određeno.

To bi obogaljilo moju ideju o opštoj krivici, svelo je na ličnost koja je tek njen sporedni instrumentalni deo, samo njen simptom, crveni pečat bolesti, kao što su besmisleni pokušaji da se naše nevolje s komunizmom pripišu jednom čoveku, čime se sam poredak oslobađa krivnje, pa, u krajnju ruku, makar i kao izneverena potencija, rehabilituje.

Nisam bio nesrećan. Bio sam besan. – Sve ću to napisati! – rekao sam guruu. – Napisaću sve što mi se dogodilo! I za pacova ću pisati.

Kao da je pacov u celoj kazni podruma bio najvažniji.

– Sam kažeš da nisi siguran je li taj pacov uopšte postojao ili si ga u groznici halucinirao – odgovorio je on.

– Pisaću onda o groznici i halucinaciji. One su postojale! Postojala je tamnjača na Obilićevom vencu! Ledenjača! Čučavci su postojali! Postojala je drvena noga kojom nas je islednik tukao! Postojalo je premlaćivanje zbog uvrede njegovog boljševičkog veličanstva Staljina! Zbog uvrede revolucije i socijalističke domovine! Premlaćivanje zato što smo banda! Premlaćivanje zato što smo protiv naroda!

Premlaćivanje – nizašta! Mučenje zbog nepriznavanja! Mučenje zbog priznanja! Postojala je zatrovana voda iz arteskog bunara na Adi Ciganliji! Pet minuta s advokatima pre suđenja! Postojala je pretnja smrtnom kaznom! I petnaest godina robije za ljude od osamnaest! Gladovanja u Mitrovici! Samoubistva u Mitrovici! Ubistva u Mitrovici! Postojala je, najzad, Mitrovica! I Požarevac! I Niš! I jebeni Goli otok, mada on ne bi morao da me se tiče! O svemu ću pisati! Ništa sakriti neću! Sve ću reći! War of Words
 – Zašto?
Njegov mirni glas polio me je vodom.
– Kako, zaboga, zašto? Da bi se znalo!

– Znaće se i bez tebe. Svi će o tome pisati. Svi će o tome pričati. Svi o tome govoriti. Samo o tome. I svako za sebe. Svako o sebi. Nastaće otimačina za zadocnelo razumevanje i promašeno saučešće. U istom redu će se gurati nevini i krivi, krvnici i žrtve, gazeći jedni druge i svađajući se oko toga ko je više prepatio.

Tuesday, June 21, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCI deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCI deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

 Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
Zatvorski plemenski običaji, kultovi i mitovi 
Moj život s pacovima 

Kao da me je razumeo, šepajući, ali više ne trkom, uputio se rupi i u nju zavukao.
Prošlo je izvesno vreme i ja sam ponovo zadremao.
Opet sam čuo skičanje. Glava pacova virila je iz pukotine.
– Šta je? – pitao sam.

Uputio sam se rupi, a on ponovo uskočio. Ovog puta nije bio toliko uznemiren kao ranije. Samo smotren. Uvučena ruka napipala je kraj hodnika s obe strane pukotine. Prsti su na levoj strani nailazili na čvrst zid. Na desnoj, cigla se klatila, ali nije popuštala. Trudio sam se izvesno vreme da je pomerim, ali mi nije uspelo. Nisam imao nikakvog alata. Oduzeli su mi bili i kašiku, da bih jeo iz porcije, kao pas.

Pacov me je posmatrao, čekajući.
– Kako bi bilo da se malo i sam pomučiš? – rekao sam.
Nije se micao.
Ponovo sam osetio hladnoću. Došlo je vreme mojoj šetnji. Da ga ne bih prepao, koračao sam duž suprotnog zida. On se uznemirio.
– Žao mi je – rekao sam. – Ali ako ne koračam, smrznuću se.

Setio sam se da ga moram oterati na rad u rupu. Prešao sam na šetnju duž njegovog zida, a on se premestio uz onaj s rupom. Ponovo se u nju zavukao. Oslušnuo sam. Čulo se njegovo krtičije rovanje.

Posle izvesnog vremena, seo sam na kiblu da jedem. Otkidao sam od hleba sitnu parčad i dugo ih u ustima žvakao pre nego što bih ih progutao. Jedući duže, pomagao sam utisku da jedem bolje. Osvrnuo sam se prema vratima, osećajući da me neko posmatra. Poklopac špijunke bio je na svom mestu. Skrenuo sam pogled rupi. Iz nje je virila njuška mog pacova.

– Jesi li gladan?

Bacio sam prema zidu komad kore. Nije odmah sišao. Njuškao je vazduh. Zatim se spustio, hleb onjušio, pa ga počeo halapljivo gristi. Bio sam začuđen. Nisam znao da pacovi jedu i hleb. Mislio sam da su mesožderi. A onda sam se setio. Možda to nije bio slobodan pacov. Možda je i on bio robijaš, negde utamničen. A robijaši ne biraju. Uzimaju sve čega se domognu. Kad je završio, pogledao je u mom pravcu. dhimmitudeofcourse

Bacio sam mu još jedan komad. I njega je pojeo i ponovo me pogledao.
– Moramo – rekao sam – ostaviti nešto i za večeru.
Pacov je još malo čekao, pa se uvukao u rupu i nastavio da kopa. Opet se čula tiha lomljava i kopanje je prestalo. Znao sam da je pronašao izgubljeni put leglu.

Više ga nikad nisam video.
A možda ga uopšte i nisam video?

Monday, June 20, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CC deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CC deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
Zatvorski plemenski običaji, kultovi i mitovi 
Moj život s pacovima 

Zamišljao sam i druge varijante procesa. Najpre moje puno priznanje. „Priznajem sve navode javne tužbe”, kažem tihim, mirnim, samopouzdanim glasom. „Nemam im ništa dodati, ni oduzeti. Prvo nije moja dužnost, drugo nije moja volja. U svoju odbranu nemam šta reći. Niti ću za milost moliti.” Sudije klimaju glavama, zadovoljne su, imale su lak posao.

„Niti ću se braniti, niti za milost moliti, jer mi vaš pravni položaj to onemogućuje.” Sudije čulje uši, ne razumeju, vide da nešto nije u redu, ali ne znaju još šta je to. „Izvedeni iz jednog nelegitimnog poretka, vi ste i sami nelegitimni i nelegalni. Odbranom bih vas priznao kao sud. A vi to niste.” Sudije su uznemirene, zgledaju se, tužilac ustaje s mesta. „Vi ste uzurpatori koje ne priznajem, i čiju presudu u načelu odbijam.”

Onda se, ne znam kad i kako, svaka misao izgubila. Utonuo sam u bolestan polusan, u kome su sati, možda i dani, proticali neosetno. Znao sam da imam groznicu i čuo sebe kako kašljem, ali mi se činilo da to nisam ja, da kašlje neko drugi.

I uopšte, imao sam utisak da se sve to ne događa meni, da ravnodušno, bez saučešća posmatram nepoznatog izmršavelog, neobrijanog, zapuštenog robijaša kako umire, sedeći na kibli, u nekom tajanstvenom mračnom i hladnom podrumu.

Tada sam upoznao svog prvog pacova.

O tim sam životinjama do tada malo znao. Jedino mi beše poznato da pripadaju rodu Rattus, kod nas odomaćenom u obliku smeđe ili sive vrste Rattus norvegicus. Znao sam takođe da su mesožderi, da se brzo kote, žive u tmini, prenose kugu i da ih ne volim. Bili su mi, kao i većini ljudi, odvratni, mada nisam znao zašto.

Životinje u robijaškom životu i inače ne igraju značajnu ulogu. Ako ne radite kao slobodnjak na zatvorskim ekonomijama, malo ima izgleda da ijednu vidite. Pse srećete uglavnom na transportima. Ali tada, ranih pedesetih, i njih je malo bilo. Još nismo dobro istrenirali ni socijalističke policajce, da bismo imali vremena za socijalističke pse.

Od životinja ste, na udaljenosti, mogli videti pokoju pticu, mahom golubove i vrapce, a u Nišu i pokoju lastu. Jedino je u izobilju bilo insekata – stenica, vašaka, buva, muva i mrava. I malo glodara – miševa i pacova. No, sve u svemu, može se reći da su vaši, buve i pacovi jedine domaće životinje robijaške civilizacije. didwedroptheballonafg

Iz polukome me je prenulo lomljenje cigala, a potom tiho skvičanje. U početku nisam uspeo da se orijentišem i ustanovim odakle potiče. A onda mi se učinilo da mu je izvor u zidu, u blizini rupe koju sam već prvog dana otkrio. Prišao sam joj. Nije izgledala kao ranije. Sada je bila zatvorena odronjenom ciglom. Uklonio sam je i tako olabavio onu iznad nje. I ona je skliznula.

Friday, June 17, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CLXXXXIX deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CLXXXXIX deo

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
Zatvorski plemenski običaji, kultovi i mitovi 
Moj život s pacovima 

Taj je mrak potpun i stoga – nevidljiv. Vi ga jednostavno ne opažate. On, ako ga dobro shvatite i iskoristite, neograničeno širi prostor što su ga vaši neprijatelji zamislili da vam za kaznu suze na nekoliko kvadratnih metara. To je paradoks na koji nisu računali. U tamnjači vi niste u maloj ćeliji, u svakom slučaju, prostoru koji ima neke vidljive granice. Vi ste u samom beskraju.

Tama podruma je nešto drugo. Ona je mnogo teža, jer je dublje sa stvarnošću vezana. Na sijalici jačine lojanice, s čestim gubitkom kontakta, tama ima močvarnu, muljastu, sivozelenu boju gnoja. Baš zato što nije potpuna, vidljivija je od mraka. Mrak prave tamnjače, crn kao crnica, ničim neuznemiravan, ima sposobnost samostalne transformacije.

U njemu se obrazuju utvarni oblici koji ni od čega ne zavise, osim od umešnosti vaše mašte da tim slobodnim vizijama date imena, i da ih sačuvate od nove promene. U polutami podruma ostaci svetlosti pretvaraju mrak u košmar. U njemu je uvek sve u halucinantnom pokretu, sve se menja, komeša, sve jednako preobražava kao u lavi koja se stinjava.

Bilo je nepodnošljivo hladno. Iako smo ušli u oktobar, zimska odela još ne behu podeljena. Imao sam na sebi košulju i letnju sivu bluzu. Bilo je to jedno od metodoloških načela zatvorskih disciplinskih kazni. Zimi ste odvođeni u ledenjaču, leti trpani u dušegupku. Sve je protivu vas korišćeno. Pa i klima. Kazna vas je morala uveriti da je protivu vas i priroda, sam život.

Hodao sam od zida do zida, ispuštajući iz usta paru i trljajući mišiće sve dok se ne bih umorio, a zatim sam snagu vraćao sedeći na kibli. Stalan rad ruku me je iscrpljivao i, kanda, posle dužeg trljanja muskula, više nije donosio početnu ublažujuću vatru. Prestao sam s masažom i dozvolio da izvesno vreme zebem.

Kad bih osetio da mi se hladnoća uvlači u kosti, opet bih krenuo da se trljam, masirajući se sve dok udovima ne bih povratio izgubljenu toplinu. Potom bih se opet hladio. Znao sam da je pod ovim okolnostima – hladnoća je u tom pogledu gora i od gladi – nemoguće, ili barem vrlo teško zaspati i tim oprobanim putem pobediti vreme, i ovde najopasnijeg zatvorenikovog dušmanina. Ona nikad neće doći do ekstrema koji vas uspavljuje, uvek će vas držati budnog i mučiti na njegovim toplijim granicama.

Nisam znao za smenu dana i noći. No, to me nije zabrinjavalo. Naprotiv. Pomagalo mi je da pobedim Vreme, primivši ga kao celinu koja stoji, dok bi se smenom dana i noći kretala i zahtevala od mene da ga opažam kao nešto što proždiru skakavci, što mi izmiče, što za mene uzalud teče. Upravljao sam se prema fiziološkom ritmu organizma. dissidentpresident

I danas, kada sam pri kraju nekog većeg rada, kome sam se sav prepustio, napuštam dogovorenu porodičnu rutinu i svoj dnevni raspored podređujem komandama unutrašnjeg fiziološkog ritma. Radim kad mi se radi, spavam kad osetim umor, jedem kad ogladnim. Na taj se način nijedan dan ne ponavlja i nije mehanička kopija prethodnog.

Thursday, June 16, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CLXXXXVIII deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CLXXXXVIII deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
Zatvorski plemenski običaji, kultovi i mitovi 
Moj život s pacovima 

Vrata na podrumu bila su gvozdena, zarđala, s prečagom preko sredine, metalnom špijunkom u gornjoj polovini i četvrtastim šuberom za prijem hrane u donjoj. Otvarana su jednom dnevno, ujutru da izbacim kiblu, preuzmem porciju mlake kafe i parče tvrdog hleba i da me stražar „prebroji”.

U ovo podzemlje šumovi zatvora nisu dopirali, a hod ključara, koji je s vremena na vreme dolazio i kroz špijunku me nadzirao, nije se čuo. Nisam čuo ni kažnjenike u drugim podrumima, iako je ovih moralo biti. Podrumi su, zapravo, uvek bili puni.

To je i bio razlog što su disciplinske kazne podrumom bile srazmerno kratke, pre sedam nego četrnaest dana, što bi više odgovaralo i vaspitnoj svrsi kažnjavanja i ljudskoj izdržljivosti prema Standardnom minimumu OUN i policijskoj osobnoj naklonosti. I Mitrovica i Niš behu stari, dotrajali, a iznad svega tradicionalni zatvori, predviđeni za redovnu upotrebu redovne države i odgovarajuću zatvorsku populaciju, nipošto za vanredne prilike ili revolucionarno pravosuđe.

Ja, nažalost, ne raspolažem statistikama, a komunisti ne verujem da će se oko njih naročito truditi, ali već i one delimične i stidljive u opticaju poređenjem otkrivaju da je u Kraljevini čak i za vreme „belog terora profašističke vojnomonarhističke diktature” (da harmoniziramo sve izraze korišćene u definisanju Jugoslavije između dva rata) kroz naše kazamate prošlo nebrojeno manje političkih krivaca nego u Republici, zemlji revolucionarnog komunističkog „crvenog terora”.

Već sam zabeležio da je samo u dva transportna vagona osuđenika koji su se ranih pedesetih prebacivali iz Mitrovice u Niš bilo više dosuđenih godina robije nego što je na celokupnoj teritoriji „krvave tamnice naroda” bilo političkim krivcima podeljeno 1929, u vreme ustavne krize i diktatorskog kraljevog režima. (Prema seriji članaka „Politički zatvorenici u Jugoslaviji“ u Borbi, započetoj 21.5.1987.)

Interesantno je da je, prema istom izvoru, političkih kriminalaca u radničko-socijalističkoj Jugoslaviji godine 1986. najviše bilo među radnicima (37,3%), nekad levim studentima (23,6%) i nekad progresivnim intelektualcima (12,2%), a isto među tradicionalno konzervativnim zemljoradnicima (12,2%) i znatno manje među reakcionarnim zanatlijama (2,1%). (U međuvremenu je 1987. godine za sva zakonom predviđena krivična dela u SFRJ optuženo oko 150.000 ljudi, ali koliko je od njih suđeno i osuđeno ne kaže se.) Fake Mona Lisa

Jednostavno nije bilo mesta.

Uobičajeno rekognosciranje okoline, prvi čin zatvorskog snalaženja u novom prostoru, nije dovelo ni do kakvih spektakularnih otkrića. Zidovi behu od crvene cigle s koje je davno odran malter. Nisu sadržali nikakve zapise. Stanovnici podruma nisu kao samičari raspoloženi za poeziju.

Da li je u pitanju privremenost podruma, koja melanholiju, tako potrebnu pesmi, nije inspirisala – jer mrak joj je mogao samo pogodovati – ili su posredi drugi razlozi, ne znam. Tek, u svakoj sam samici, ako juče nije okrečena, nalazio arheološka svedočanstva ljudskog prisustva. Ovde se, osim u zadahu kible, ono nije osećalo.

Wednesday, June 15, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CLXXXXVII deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CLXXXXVII deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
Zatvorski plemenski običaji, kultovi i mitovi 
Moj život s pacovima 

Istog oktobarskog prepodneva, hladnog i prozeblog, odvedeni smo lekarski pomoćnik i ja u podrum.

Bio je prvi u mom tamnovanju. Iz današnje perspektive, pa i iz perspektive svega čime sam zadužio upravu, mogu ovo izmicanje podrumskim kaznama smatrati pravim čudom. Ne mogu verovati da je ono posledica neke moje naročite nadarenosti za život u zatvoru, niti nataloženog robijaškog iskustva. Obe odlike, prva ako uopšte postoji, druga ako se valjano iskoristi, mogu, razume se, biti od pomoći, ali ne mogu zameniti puku sreću.

Poznavao sam izvanredno vešte robijaše koji jednostavno nisu imali sreće. K. D. iz Niša se krio u kamarama drva u zatvorskom krugu. Tri dana su ga uzalud tražili. Zatim je drvo, zajedno s njim, utovareno u furgone i, pre nego što se on izvukao, istovareno u dvorištu Sremske Mitrovice.

Prvi čovek kome se begunac, robijaš Z. L., na slobodi obratio bio je milicioner u civilu. Protiv ovakvih se pehova ne možete boriti. Ako ste malerozni, jedino se možete pomiriti sa sudbinom i ne preduzimati poduhvate koji računaju na sreću.

Podrum se prostirao na jedva nekoliko kvadratnih metara nepatosanog poda, nabijenog crnom, vlažnom zemljom koja je zaudarala na trulež i memlu.( Nedavno sam doznao da se po takvim podrumima naših kazamata danas gaje pečurke. Vlaga im svakako pogoduje, ali, toplote što se tiče, ne verujem da bi onda, na temperaturi na kojoj sam ja u podrumu bio, naročito uspevale.)

Ličio bi na srednjovekovne tamnice, engleske dungeons, da sa stropa nije visila žicom premrežena škiljava žarulja, koja je, ne gaseći se, jednovremeno emitovala i imitirala svetlost, jer podrum nije imao prozora. Svetlost nije trebala osuđeniku – koji je, još po mitrovačkoj austrougarskoj tradiciji, što ju je opisao oduševljeni sudija D. Soldatović, sasvim pristojno mogao egzistirati i kao krtica u mraku – nego stražaru da ga kontroliše i sprečava u zabranjenim radnjama, među kojima je naročito branjeno i kažnjivo bilo samoubistvo.

U podrumu se ljudi nikad nisu ubijali. Po pravilu, ubijali su se ređe u ekstremnim situacijama nego posle njih, u mirnim intervalima između dve krize. Kao da je organizam, pod pritiskom, uspeo iscediti iz sebe i poslednje, do sada neutralne snage i suprotstaviti se neprijateljskoj invaziji. Otpor trenutnom ugrožavanju angažuje robijaša u toj meri da na sebe u doslovnom smislu više ne misli, iako, zapravo, već time misli samo na sebe.

Dok drhteći i masirajući mišiće koračate, u svojoj krletci, između smrzlih zidova ledenjače, nemate vremena na samoubistvo da mislite. Na umu imate jedino kako ćete se zagrejati. O smrti počinjete misliti tek kad neposredan pritisak prestane, kad ste do idućeg na miru ostavljeni. Tada se, ako ste slabi, ubijate, ili samoubistvo barem pokušavate, nadajući se intimno da vam neće uspeti, da će neko na vreme naići.

U međuvremenu, ne ubija vas muka koja teče, nego ona koja će tek poteći, koja se očekuje, hranjena mukom koja je protekla, što ste je već izdržali. Ne popušta se saslušanju dok traje, nego tek u očekivanju idućeg, isto tako ili još gore bolnog no što je bilo minulo i podneto. dog_cat_horse_trenches

U uglu je stajala izanđala kibla od metala, čuvajući i još emitujući stare smradove.

Od svih instituta zatvora, kibla me je uvek najviše impresionirala. Bez obzira na to što nije uvek baš najbolje izgledala, u stvari, izgledala je mahom odurno, u njoj je bilo nešto osebujno, nešto veoma intimno i umirujuće, s jedne strane, s druge pak, čuvala je u sebi i nešto zajedničko, nešto što je pripadalo samo zatvorskoj civilizaciji i nijednoj drugoj.

Tuesday, June 14, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CLXXXXVI deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CLXXXXVI deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
Zatvorski plemenski običaji, kultovi i mitovi 
Neobičan kraj afere belih mantila 

– Pa šta?
– To znači da pomoćnik ne može izdati lek, niti ga ja u knjigu zavesti, ako nije vezan za neko ime.
 – Ali za to ime možete vezati više lekova nego što mu izdate i višak ostaviti za Belu kuću.
Priznao sam da to možemo, ali i da je riskantno. Nadzornik, doduše, nije na nas naročito pazio, uglavnom je dremao ili čitao novine, i kraj njega se moglo krasti. P

oteškoća je ležala na neočekivanoj strani, u novom lekaru. Dr L. J. je već bio na slobodi. Krijumčario nam je u zatvor karte pune alkoholičarskog životnog entuzijazma i polnog elana, koje su mi išle na živce. U bolnicu je došao drugi lekar, najgori od svih koje sam, mimo nenadmašnog dr Lanjija, upoznao.

Em mu je kazna bila mala, em mu se kući žurilo, em – bio je ništarija nezavisno od svega toga. S njim se ništa izvan kućnog reda nije moglo preduzeti. Za lenje zatvorenike – a svi su takvi – nastali su apokaliptični dani. Pošteda se delila na apotekarske kašičice. „Paviljon za ladanje” političkih zatvorenika definitivno je zatvoren.

Politički su se zatvorenici do daljeg morali odmarati na prošlim idealima ili budućim lovorikama. Sve sam to vezi rekao, ali je nisam impresionirao. Fanatike je nemoguće impresionirati. Inače ne bi bili fanatici. – Onda ćete morati raditi bez njega – kazao je mirno. Obavestio sam pomoćnika o novom zahtevu. Odmah je pristao. To me nije čudilo.

Bio je srčan čovek, bivši podoficir Kraljevske vojske. Čudilo me je što sam ja pristao. Niti sam bio srčan, niti kraljev podoficir. A, nadao sam se, niti budala. dog_muzzle_growl
Postupak je bio jednostavan. Na ordinacijskom pregledu lekar bi propisao neki lek za umirenje živaca ili utišavanje reumatičnih bolova i odredio njegovu količinu. Ona je zbog njegove palanačke štednje – i on je, naime, imao nesrećno detinjstvo – i njegovog epskog kukavičluka uvek bila znatno ispod uobičajene doze za te bolesti izdavane na slobodi, a svakako ispod doze potrebne bolesniku.

Monday, June 13, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CLXXXXV deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CLXXXXV deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
Zatvorski plemenski običaji, kultovi i mitovi 

„Ali gvajanska etnozoologija se ne može svesti na našu, tako da kada se, na primer, jaguari pojavljuju u raznim mestima u priči, treba imati u vidu da Indijanci ovu životinjsku vrstu, kao i sve ostale, dele na različite podvrste, i smatraju da se svaka hrani drugačijom divljači...” 
 (Klod Levi-Stros, Mitologike, III)

Neobičan kraj afere belih mantila 

– Naši se ljudi u Beloj kući dobro drže – rekla je veza s unutrašnjom upravom. – Ništa ne priznaju, niti im se šta može dokazati.
Odahnuo sam.
– Postoji, međutim, jedna druga briga.
– Kakva? – pitao sam oprezno. Posle nedavnog iskustva, koje me je u onoliku moju brigu bacilo, tuđe me brige nisu osobito brinule.
– Trojica od njih sada su stvarno bolesni.

Uhvatio sam sebe u gnusnoj ideji da me se ti ljudi više ne tiču. Da me se ne tiče ni ovaj s kojim razgovaram. Da me se, do moje lične bezbednosti, više ništa ne tiče. Opirao sam se tom nečovečnom, nerobijaškom osećanju, ali sam mu malo naudio. Nije se vredelo praviti kuražan. Bio sam se uplašio. – Nije ni čudo, posle onolikog dopingovanja. – Nije važno od čega su bolesni, nego kako da se leče.

 – Neka dođu na lekarsku, pa će im doktor reći – rekao sam odbojno.
 – Ne daju im da se jave na lekarsku.

Sada sam konačno odahnuo. Beše to od mene odvratno, ali šta mogu. Dosta mi je bilo stajanja na prozoru i gledanja prema zgradi gde je smeštena zatvorska Udba. Uostalom, prozor moje spavaonice gledao je pravo u Belu kuću. Između ta dva prizora proveo sam poslednje dane. Bilo mi je svega dosta.

– Onda im ne možemo pomoći – rekao sam zadovoljno.
– To i ja vidim.
– Lepo – rekao sam, spreman da odem.
– Samo, ne smemo ih ni tako ostaviti. Kod sve trojice su posredi živci, a povrh svega, kod jednog srce, a kod drugog teški reumatični bolovi.

– Bez lekarske ništa ne možemo učiniti. Neka dođu na lekarsku.
 – Kažem ti da ih ne puštaju.
– A ja tebi da im onda ne možemo pomoći.
– Opet smo, znači, u govnima.
– Zašto? – Pogledaj – rekla je veza.
– Oni su se držali dobro dok su bili zdravi.

– To im je i dužnost kada hoće da se bave time čime se bave.
– Ali ko zna kako će se ponašati bolesni. Ako im obećaju lečenje, možda će popustiti. Razbesneo sam se:
– Šta sad to znači, jebem ga? Rekao si da su to jaki ljudi!
– Bili su pre Bele kuće. Ko zna kakvi su sada.
– Sad jaki treba da budemo lekar i ja i svoje guzice poturimo da oni ne postanu slabi?
– Možda postoji i drugi način?
– Nema drugog načina!

– Možda ima.
– Razmisliću – rekao sam bezvoljno, samo da ga se otarasim.
– Razmisli. Kada smo se idući put sreli, rekao je:
– Još ih ne puštaju na lekarsku.
– Žao mi je.
– Nije mi bilo.

– Jesi li razmislio o nekom drugom načinu?
– Jesam.
– I?
– Nema ga – kazao sam zlobno. Shvatio me je.
– Tebi kao da je to milo?
– Nije mi milo, ali je tako. Rastali smo se bez pozdrava. Kada mi je treći put ugovorio sastanak, bio je ozaren, što je smesta učinilo da se ja smrknem. Nisam požurio uzalud.
 – I ja sam razmišljao – rekao je.
– Lepo od tebe. I čega si se setio?

– Da im ti pošalješ lekove.
– Kako to zamišljaš? Lekar ih propisuje, a lekarski pomoćnik deli. Ja ih samo u knjigu zapisujem. – Koliko znam, drže se u ormanu ambulante.
– Jeste, ali pod ključem.
– Koji je kod vas?
– Kod nadzornika, nažalost – rekao sam zlobno.
– To znači da ti i pomoćnik imate pristup lekovima?

– Imamo, naravno, ali samo pred nadzornikom, koji, i sam znaš, uvek prisustvuje lekarskoj.
– A kada lekove inventarišete?
– I to radimo u prisustvu nadzornika. Sastali smo se i četvrti put.
– Ko vam brani da za vreme lekarske uzmete nekoliko lekova više?
– Procedura nam brani. Lekovi se dodeljuju određenim ljudima, odnosno brojevima, sa spiska za lekarsku. Svakog se meseca vrši inventar apoteke i stanje zaliha upoređuje s vrstom i brojem lekova izdatih prema mom protokolu.

Friday, June 10, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CLXXXXIV deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CLXXXXIV deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
4. Tip nevinih i krivih koji su se ogrešili o moralne norme zatvorske civilizacije 

Robijaški Zli dusi, Griža zločinaca, Nada političkih krivaca, Vera Apstinenata po savesti, Tuge nevinih i Besovi krivih, i Žudnja, Žudnja za slobodom kod svih, to je sablasna fratrija tamničkog života. Danju, povlači se ona pred svetlošću, bukom zatvorskih radionica, trupkanjem zatvoreničkih cokula u mrtvoj šetnji, pred drekom čuvara i trkom redara, ostavljajući seni svog bestelesnog prisustva samo po zidovima samica i dušama osamljenih kažnjenika.

Noć je njihovo vreme.

Najpre će u drvenom čabru, na obravnicama i ramenima redara, uneti večeru, ako je ima – nedeljom je nikad neće biti – pa će se ljudi posvetiti jelu, u tišini, svečanijoj i dubljoj ukoliko je glad veća, jer čovek što duže mora osećati retke i prazne zalogaje, što laganije ih žvakati da iz njih iscedi i najzaostaliji trag ukusa, poslednji miris zemaljskih hrana; potom će ući dežuran ključar zgrade,

ispred osuđeničkog stroja u stavu mirno primiti raport od sobnog starešine i prebrojati njene stanovnike, ako se broj ne slaže i po nekoliko puta, pa će, bez pozdrava, izaći, zaključavajući vrata debelim gvozdenim ključem koji će škripati kao zarđali sindžir; ubrzo će se upaliti svetlo retkih, slabih, mutnih sijalica da označi početak predvečerja, najlepših trenutaka robijaškog dana; ljudi će se razgaliti, odajući se čavrljanju, igrama i smehu.

Za poznavaoca, međutim, biće to tek lucida intervala tamničkog Vremena, sličnog poslednjem oživljavanju samrtnika pred poslednju moru. Emancipation
Jer posle najlepšeg trenutka dana, kada se svetla pogase, a tišina mraka obuzme sobu, i svako ostane sam sa sobom, počinje najgore robijaško Vreme.

Vraćaju se robijaški Zli dusi, odmorni i gladni.

Griža se vraća zločincu, Nada političkom krivcu, Vera osuđenom verniku, Tuge nevinima, Besovi krivima – a svejedno je i kada je obrnuto – i Žudnja, Žudnja za slobodom svima.

Thursday, June 09, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CLXXXXIII deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CLXXXXIII deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
4. Tip nevinih i krivih koji su se ogrešili o moralne norme zatvorske civilizacije 

Ovde se imaju u vidu pre svega potkazivači, pa tek onda druga ogrešenja o robijašku etiketu. U nevinije oblike računata je servilnost prema ključarima, ako nije mogla biti opravdana namerom da se u nečemu nasamare. Ozbiljnije je bilo nekorišćenje povlašćenog položaja da se drugom robijašu pomogne.

A najozbiljnije, mimo cinkarenja, odbijanje saradnje s unutrašnjom upravom, pošto ste njene usluge iskoristili. (Vraćanje mafijaškog duga.) Patologija je mogla ići u više pravaca. Preziran, a rizicima izlagan od Udbe, preziran i gonjen od robijaša, u stalnom strahu od odmazde, potkazivač je postepeno zapadao u naročito duševno stanje koje se može nazvati špijunskim sindromom, a zapaža se kod profesionalnih špijuna na slobodi.

Razvijao bi, ukoliko je više lovio, sve jače simptome lovljenog. Sledila je prava manija gonjenja.

OSUĐENIK G. Jedan od najzanimljivijih cinkaroša na robiji bio je izvesni S. B. Njegova je karijera bila kratka i upravo zbog toga zanimljiva. Nije bio po karakteru pogodan za potkazivača, ali ni po kuraži čovek koji bi to odbio. Čim se iz Udbe u sobu vratio, sve je drugovima priznao. Soba se našla u čudu. Mogla ga je odmah prebiti, ali zašto? Još ništa nikom nažao nije učinio.

Potez S. B., kada se dobro razmisli, i nije bio glup. Umesto da o svom poslu sam i u strahu trlja glavu, brigu je prebacio na celu sobu. U međuvremenu, imati svog potkazivača, čoveka u koga se ima poverenje, nije za odbacivanje. Da njega nije stekla, soba bi verovatno dobila nekog za koga ne bi znala. Ovako su bili bezbedni. Jedina poteškoća je bila u tome što je Udba tražila rezultate.

I dobijala ih je. Sitne dostave o sitnim prestupima, s vremena na vreme. Oni su bili dogovoreni kao maska za prave i krupne. Idila nije dugo trajala. Radi kontrole u sobu je ubačen drugi potkazivač. Prvi je završio u podrumu, ali više nije uznemiravan. equal_justice

OSUĐENIK H. Na Golom otoku ga je pratio glas denuncijanta. Čoveka koji je kao provokator Udbe ubačen među uhapšenike, da ih iznutra kontroliše i navodi na revidiranje, prokazujući one nepopravljive. Za to postoje višestruki, čvrsti dokazi.

Nikad nije postao poznat batinaš, jer čuvan je za značajnije stvari, ali je nesumnjivo kriv za nekoliko zlodela prema zatočenicima, a možda i za jednu smrt, pa mu ni inicijale neću upotrebiti. Prljav glas dočekao ga je i na slobodi. Ljudi su ga se klonili i u profesiji i van nje, a golootočani ga mrzeli.

Wednesday, June 08, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CLXXXXII deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CLXXXXII deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
3. Tip krivih i nevinih u vlastitom zatvoru 

OSUĐENIK F.
Upoznao sam ga u Nišu. Bio je Srbin s Kosmeta, intelektualac. Intelektualac i komunist. Slučaj mu je bio vrlo mutan. Ne sećam se više čega se ticao. Bio je proruski raspoložen, i za njim je Goli otok vapio, ali, odnekud, nije tamo poslan. Iz toga sam zaključio da u vreme izjašnjavanja o Rezoluciji nije bio za Ruse, pa je onda na drugoj strani napravio neku svinjariju, i sada ih je odabrao kao odmazdu.

To mu nije smetalo da radi za Udbu. Ali je prema meni gajio simpatije i nije me cinkovao, mada je razloga imao. Bio je dobar dijalektičar (opšteg komunističko-sofističkog modela) i nastojao je da mi dokaže kako moje negativno mišljenje o socijalizmu u ma kojem obliku nije ispravno. Išao je podmuklo tako daleko da tvrdi kako sam ja socijalista koji to još nije otkrio. Drugim rečima, da sam idiot.

Ne znam šta je od mene hteo, možda i mene da pridobije za cinkarenje, ali, s druge strane, kada me je jednom uhvatio u ozbiljnom prekršaju zatvorske discipline, nije me prijavio. Pa tako cinkaroš možda i nije bio. Samo ideološka zamlata. A ako je bio, možda ga je, zaključio sam, uputila Udba da me bari.

To bi se slagalo s premeštajem iz Mitrovice, prijemom na privilegovan rad u bolnicu i pokušajem da se na mom prevaspitanju počne od početka. Ovaj put od mozga, a ne od guzice kao ranije. Kada sam do ove varijante došao, izmenio sam i ja svoju. Prestao sam s apsolutnim otporom svakoj vrsti socijalizma, i počeo podmuklo dozvoljavati da bi u nekom moglo biti malo istine.

U moždanom rasvetljavanju i biranju koji bi to neki socijalizam mogao biti, sporo sam, razume se, napredovao i tako dobijao na vremenu da se na drugoj strani borim protiv svakog. fork_by_bowl_of_nails_closeup
Moje dileme ukazuju na veliku odgovornost s kojom smo se na robiji suočavali u obeležavanju cinkaroša. Demaskirani potkazivač je nosio večnu stigmu. Dobijao je batine i kada ništa skrivio nije, i kada je s Udbom davno prekinuo.

Pogrešiti u tom pogledu prema nekom, obeležiti nedužnog čoveka kao cinkaroša, značilo je osuditi ga na izolaciju, na zatvor u zatvoru, a ponekad i na smrt.

Tuesday, June 07, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CLXXXXI deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CLXXXXI deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
3. Tip krivih i nevinih u vlastitom zatvoru 

Takvih je u regularnim zatvorima posle rata bilo malo. Držanje im je, po pravilu, bilo mizerno. Ako su sebe smatrali, po sebi se razume, nevinim, druge su, takođe po sebi razumljivo, smatrali krivim. Ako su krivicu priznavali, ona je uvek bila manja od tuđe ili imala bolje izvinjenje. U svakoj sobi bili su trn u robijaškoj guzici. Jer su se uvek brinuli samo za svoju.

Starali su se da se kućni red ne prekrši, kao da su ga oni pisali, da se stražari ne rasrde, kao da su im pravo iz zenice ispali, da se nešto nedopušteno ne radi, kao da se to već, i to u krupnom obimu, ne radi sa zatvorenicima. Udba ih je, već i prema dosijeu s kojim su došli, markirala za cinkaroše. Pristupala im je kao svojim ljudima, koji su, eto, pogrešili, ali se s „neprijateljskom bandom” nipošto ne mogu porediti.

(„Sve su to okoreli reakcionari i neprijatelji naroda, s kojima je, majku im izdajničku jebem, i sam vidiš, teško izaći nakraj. Sve činimo da ih zauzdamo, ali smo ponekad, ovako sami i malobrojni, i mi nemoćni.” Jadna, bespomoćna Udba! „Ti si, razume se, pogrešio, ali, jebi ga, to se svakome dešava.

Tvoja je patriotska dužnost da i na robiji deluješ kao komunist i da se protivu bande boriš. A mi ćemo videti šta se za tebe može učiniti. Evo, još danas ću telefonirati...”) Ovakav tretman najčešće donosi brze plodove. Većina takvih slučajeva vezana je za Goli otok, pa od golootočana očekujemo ispovesti. friendship
OSUĐENIK E. Otišao je na Goli otok kao mlad čovek i ubeđeni član Partije zato što je u nevreme postavio neoprezno pitanje koje je dovelo u sumnju njegovu veru u Generalnu liniju. Tamo je radio što i većina. Primao i delio batine. Najzad je i stav revidirao, a možda i nešto potpisao. To ga je jelo. Što su to isto, pod svirepom prinudom, i drugi radili – nije ga tešilo.

Razočarao se i u komunizam kao ideologiju, ali, slab da se mladalačkih iluzija odrekne, nije ga prepoznao u svojim golootočkim iskustvima. Da bi ih oslobodio neposredne krivice za svoj ljudski pad, morao je odgovornost za svoja martirska iskustva personalizovati, morao ih je odvojiti od ideje i vezati za određene ljude.

Monday, June 06, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CLXXXX deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CLXXXX deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
2. Tip krivaca koji krivicu ne priznaju 

Ovaj je tip, ako je to moguće, još gori od prethodnog. Psihopatološka zastranjenja su ozbiljnija, opasnija. Obično su to slabe ličnosti sumnjivog karaktera, nepouzdanog morala. Skloni su imaginiranju, fabuliranju i lažima. Česti su klijenti zatvorske Udbe. A onda ne biraju sredstva. Sve dok se svojom „nevinošću” aktivno ne stanu baviti, ponašaju se dosta normalno. Patološki razvoj nastaje tek kada je ozbiljno shvate.

OSUĐENIK C.
Osuđen za sitnu krađu. Uprkos neoborivim dokazima, odbija da je izvršilac. Tvrdi da mu je krivica podmetnuta. Za to daje ubedljive, elaborirane protivdokaze, koji slede uvek vrlo komplikovanu priču o zaveri protiv njega. Zavera, kao sve zavere, teži opštosti (masovnosti) i postepeno ulazi u psihotičku fazu manije gonjenja.

(Pošto se ta manija u drugim zonama života u početku ne zapaža, ona nije klinička.) Ako mu se navede nemogućnost da je u njoj učestvovala i njegova majka (braća, sestre, deca, supruga, prijatelji, svi ostali mogu), on će naći načina da je uključi kao nesvesnog saučesnika. (Vodi, dakle, računa o verodostojnosti motivacije).

Dobro je obavešten o svom slučaju i u stalnoj ozbiljnoj nameri da ga sudski obnovi, ali nekako do te obnove nikad ne stiže. Ne stidi se o svom zatvoru da govori, s aspekta nevinog, razume se, čime, takođe, zaobilaznim putem, želi da svoju nevinost posvedoči (jer da je kriv, zar bi o tome govorio?).

Neprestano mu je potrebno saučešće i razumevanje, i ako ga ne dobije, najpre pada u depresiju, potom u odbrambenu agresiju. Ovakvi ljudi su skloni da u svoju nevinost ozbiljno poveruju. I da sve buduće životne promašaje njome izvinjavaju i objašnjavaju.

U kasnijoj fazi zona se nevinosti proširuje, kako se širi egzistencijalni neuspeh, a s njom i zona zavere, kao polje objašnjenja, kao definisana teritorija racionalizacije tih neuspeha. Svet postaje organizovani neprijatelj protiv kojeg je svako sredstvo dopušteno. U trećoj fazi vraća se kriminalu kao protestu i ponovo dolazi u zatvor, ovog puta možda i kao borac protiv nepravde.

Između ovog tipa i izvesnih oblika totalitarnih uređenja postoji fenomenološka srodnost. I totalitarizam ideoloških tiranija počiva na samoubeđenju o nevinosti (shvaćenoj kao ispravnom pogledu na svet) – Aveljevom kompleksu. Kako svet u tu nevinost (ispravnost) sumnja ili je otvoreno poriče, država se u nju blindira, zatvara kao u dobrovoljni zatvor, i svet proglašava zaverom protiv sebe.

Zbog toga „idealni” društveni poreci imaju uvek mnogo više neprijatelja nego nesavršeni i nepravedni, što je, u najmanju ruku, paradoksalno, zar nije? Jer, čovek bi očekivao da su nepravedni znatno više ugroženi.

Nepravedni, odnosno kapitalistički, eksploatatorski, formalno demokratski, građanski reakcionarni, u međuvremenu su stabilni, a pravedni socijalistički, egalistički, „suštinski” demokratski i građanski napredni – nestabilni i dišu na slamčicu narodnog poverenja. geraghtyitesvstapscottian
OSUĐENIK D. S jakim dokazima osuđen za proneveru. Ni pod istragom, ni na sudu krivicu nije priznao. U svemu je isti kao osuđeni A, osim što se oholo povukao u svoju imaginarnu nevinost kao u dragocenu školjku. O zatvorskim iskustvima ne govori, kao da je iznad njih. Nikad ne misli na obnovu procesa, niti pada u iskušenje da svoju nevinost objašnjava ni onima koji mu veruju.

Friday, June 03, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CLXXXIX deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CLXXXIX deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
Tip nevino osuđenih 

Misli se na stvarno nevine, a ne osobe koje nevinost iskreno uobražavaju ili lažu da su nevini i dugo pošto su kaznu izdržali. Kod njih preovladava razumljiv animozitet prema društvu koje ih je nepravedno odbacilo i osudilo. Animozitet ne mora obavezno biti ispoljen u buntovništvu. Naprotiv, češće se ispoljava u prekomernoj pokornosti i lojalnosti.

Kao da dobrim držanjem u zatvoru žele dokazati da su takvi bili i na slobodi, da zločin za koji se optužuju upravo zato što su tako dobri nisu mogli počiniti. Ta ih iznuđena lojalnost dovodi u zavisnost od uprave i od njih iskiva cinkaroše. Udba ih u pregovorima podmuklo tretira kao uistinu nevine, dajući im nadu u obnovu procesa. Ide se i do obećanja da će policija ponovo ceo slučaj ispitati.

Suprotan, znatno ređi tip, odaje se besmislenim ispadima. Između te dve krajnosti je masa u depresiji s fokusnom tačkom u kompleksu nevinosti. Naizgled pasivno prepuštena sudbini, ona se topi u samotrovanju. Pojedinci se spasavaju netrpeljivošću prema zajednici ili fiksacijom na moguće (stvarne ili umišljene) krivce unutar nje, a iz svoje bliže društvene okoline na slobodi.

Mržnja je ponekad lekovita. Ona ih održava u životu, daje im snagu da izdrže do slobode, kada će svoje neprijatelje (stvarne ili umišljene) pozvati na odgovornost i obelodaniti svoju nedužnost. Na slobodi to nekad i čine, ali češće obećanje zaboravljaju, naročito ako znaju da su krivi. Ali je plodotvorna uloga osećanja nevinosti već iscrpla svoje spasonosno dejstvo. Robija se preživela.

OSUĐENIK A. Osuđen zbog pronevere koju nije izvršio. Posredi je bio gubitak preduzeća, proistekao iz rđave trgovačke strategije njegovog pretpostavljenog direktora. U ono vreme bio je običaj da se promašena privredna politika tumači kao politička sabotaža. Kako u ovom slučaju to nije bilo moguće – subjekt A je bio partizan iz partizanske porodice – izmišljala se lična korist.

U svakom slučaju, izgleda da je stvarni krivac, direktor, dosta doprineo njegovoj propasti. Spočetka mu se to nije činilo. Onda je počeo razmišljati o procesu, možda i na neki spoljni podsticaj, kome su robijaši skloni. Pribavio je sudske zapisnike i došao do direktorovih svedočenja. Postala su mu sumnjiva. Konsultovao je druge robijaše, koji su ga, po prirodi nepoverljivi, u sumnji poduprli.

Samotrovanju je dodato trovanje spolja. Izašao je iz zatvora s čvrstim ubeđenjem da je za sve njegove nevolje kriv direktor. Provalio je u njegovu kancelariju i suočio ga s optužbom, koju je, pripit, pretvorio u sumanutu logoreju. Kako nije bio zadovoljan direktorovim pravdanjem, ubio ga je s pet metaka iz svog trofejnog pištolja. Kasnije je ustanovljeno da je krivac bio njegov pomoćnik, ali osuđenik A je, u međuvremenu, umro, izdržavajući kaznu za ubistvo. getty_images_ground_zero_overview_with_f

OSUĐENIK B. Njegov je slučaj bio krajnje zapleten. Nemoguće ga je ukratko opisati. U svakom slučaju, ono što je u njemu jedino bilo nesporno – njegova je apsolutna nevinost. Nepoznato je kako je došlo do toga da u nju posumnja. Proces samooptužbe nevinog čoveka nije nepoznata duševna devijacija. Tek, on je našao da je kriv.

Izvršio je samoubistvo nekoliko dana pre nego što je u zavod stiglo rešenje o obnovi procesa.

Thursday, June 02, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CLXXXVIII deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CLXXXVIII deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
Zli dusi robije ili psihopatologija zatočeničkog života 

 Ovde neće biti reči o psihopatologiji zatočeničkog života u uobičajenom smislu, jer smo o njoj govorili tokom cele knjige. (Cela je robija ilustracija kliničke psihopatologije.) Dobar deo iznesenih primera ili opisanih prizora nosi na sebi upadljiv žig zatvorskih poremećenosti.

Ali ako uzmemo osnovna odstupanja od standardnih normi, ostavljajući trenutno po strani varijetete usled personalnih osobenosti, razlikujemo, kada je reč o krivici, četiri osnovna tipa zatočeničkih psihopatoloških devijacija. Ponekad su, naravno, tipovi kombinovani, s jednom dominantom, ali ćemo ih mi ovde ispitati u kristalisanom stanju:

1. psihopatologija nevino osuđenih;
2. psihopatologija krivih koji krivicu ne priznaju;
3. psihopatologija krivaca koji su ležali vlastiti zatvor, bez obzira na to priznaju li krivicu ili je odbijaju;
4. psihopatologija krivih i nevinih koji su se ogrešili o moralne norme zatvorske civilizacije. godsloveknowsnobounds
Kao student psihologije, a u okviru kriminološke grupe za psihologiju iskaza, zajedno s pravnicima zainteresovanim za kriminologiju, bavio sam se duševnim, mentalnim, fizičkim, a naročito psihosomatskim posledicama dugotrajnog zatočenja (logore uključujući), i u tim anketama, a i van njih, upoznao mnoge bivše zatvorenike. Ova četiri tipa uvek su se izdvajala. Kako su oni značajni za formativnu ulogu personaliteta u stvaranju zatvorske civilizacije, zadržaćemo se malo na njima.

Wednesday, June 01, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CLXXXVII deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CLXXXVII deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
10. Seksualne poteškoće 

S druge strane, usled otežanih uslova preživljavanja, ulaskom među tamničke zidove, često već u istražnom zatvoru, nestaju mnoge neurotične smetnje kojih se na slobodi, pod normalnim okolnostima, nikako nismo mogli osloboditi. Alergije na polen, nervne migrene, sitne neobjašnjive fobije, izvesni oblici astme, psihosomatske smetnje, uglavnom, iščezavaju, da se posle oslobođenja obnove.

I ne jedino tek posle konačnog oslobođenja. Dovoljno je da hronična napetost u zatvoru privremeno popusti, astmatičar će ponovo dobiti napad, a fobičar se ponovo uplašiti mraka, kroz koji je do maločas slobodno prolazio. I ozbiljnije slabosti i bolesti mogu tom psihosomatskom stranputicom biti odložene. Ja sam, na primer, oduvek bio sklon nazebima i plućnim komplikacijama.

Pod istragom na Obilićevom vencu, iako je zima s 1948. na 1949. bila oštra, a mi od nje nezaštićeni, nijednom se nisam razboleo. Ljudi su u snežnom februaru izdržavali i po nekoliko dana „ledenjače” bez nazeba, a kamoli pneumonije. Moj je drug S. D. imao otvorenu, ničim lečenu tuberkulozu, tokom celog robijanja, a umro je na slobodi, posle godine dana intenzivne i stručne nege. hirsiali
Prof. Leo Eitinger, i sam logoraš Auschwitza, ovako pojavu opisuje:

„Bili smo otposlati u novi subkamp, u koji esesovci još nisu došli, i naši kapoi nisu znali šta s nama da rade, ni za kakve smo poslove predviđeni, te smo nekoliko dana živeli oslobođeni mučenja i patnje. Jednostavno smo sedeli i čekali i za vreme tih dana ja ne znam koliko mi je zatvorenika došlo sa psihosomatskim žalbama. Oni su, prosto, dobili vremena i prostora da te smetnje opet razviju, da o njima misle.”(Anton Gill, The Journey back from Hell – Conversation with concentration camp. survivors, Grafton Books, 1988, str. 104. )