Monday, June 13, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CLXXXXV deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CLXXXXV deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
Zatvorski plemenski običaji, kultovi i mitovi 

„Ali gvajanska etnozoologija se ne može svesti na našu, tako da kada se, na primer, jaguari pojavljuju u raznim mestima u priči, treba imati u vidu da Indijanci ovu životinjsku vrstu, kao i sve ostale, dele na različite podvrste, i smatraju da se svaka hrani drugačijom divljači...” 
 (Klod Levi-Stros, Mitologike, III)

Neobičan kraj afere belih mantila 

– Naši se ljudi u Beloj kući dobro drže – rekla je veza s unutrašnjom upravom. – Ništa ne priznaju, niti im se šta može dokazati.
Odahnuo sam.
– Postoji, međutim, jedna druga briga.
– Kakva? – pitao sam oprezno. Posle nedavnog iskustva, koje me je u onoliku moju brigu bacilo, tuđe me brige nisu osobito brinule.
– Trojica od njih sada su stvarno bolesni.

Uhvatio sam sebe u gnusnoj ideji da me se ti ljudi više ne tiču. Da me se ne tiče ni ovaj s kojim razgovaram. Da me se, do moje lične bezbednosti, više ništa ne tiče. Opirao sam se tom nečovečnom, nerobijaškom osećanju, ali sam mu malo naudio. Nije se vredelo praviti kuražan. Bio sam se uplašio. – Nije ni čudo, posle onolikog dopingovanja. – Nije važno od čega su bolesni, nego kako da se leče.

 – Neka dođu na lekarsku, pa će im doktor reći – rekao sam odbojno.
 – Ne daju im da se jave na lekarsku.

Sada sam konačno odahnuo. Beše to od mene odvratno, ali šta mogu. Dosta mi je bilo stajanja na prozoru i gledanja prema zgradi gde je smeštena zatvorska Udba. Uostalom, prozor moje spavaonice gledao je pravo u Belu kuću. Između ta dva prizora proveo sam poslednje dane. Bilo mi je svega dosta.

– Onda im ne možemo pomoći – rekao sam zadovoljno.
– To i ja vidim.
– Lepo – rekao sam, spreman da odem.
– Samo, ne smemo ih ni tako ostaviti. Kod sve trojice su posredi živci, a povrh svega, kod jednog srce, a kod drugog teški reumatični bolovi.

– Bez lekarske ništa ne možemo učiniti. Neka dođu na lekarsku.
 – Kažem ti da ih ne puštaju.
– A ja tebi da im onda ne možemo pomoći.
– Opet smo, znači, u govnima.
– Zašto? – Pogledaj – rekla je veza.
– Oni su se držali dobro dok su bili zdravi.

– To im je i dužnost kada hoće da se bave time čime se bave.
– Ali ko zna kako će se ponašati bolesni. Ako im obećaju lečenje, možda će popustiti. Razbesneo sam se:
– Šta sad to znači, jebem ga? Rekao si da su to jaki ljudi!
– Bili su pre Bele kuće. Ko zna kakvi su sada.
– Sad jaki treba da budemo lekar i ja i svoje guzice poturimo da oni ne postanu slabi?
– Možda postoji i drugi način?
– Nema drugog načina!

– Možda ima.
– Razmisliću – rekao sam bezvoljno, samo da ga se otarasim.
– Razmisli. Kada smo se idući put sreli, rekao je:
– Još ih ne puštaju na lekarsku.
– Žao mi je.
– Nije mi bilo.

– Jesi li razmislio o nekom drugom načinu?
– Jesam.
– I?
– Nema ga – kazao sam zlobno. Shvatio me je.
– Tebi kao da je to milo?
– Nije mi milo, ali je tako. Rastali smo se bez pozdrava. Kada mi je treći put ugovorio sastanak, bio je ozaren, što je smesta učinilo da se ja smrknem. Nisam požurio uzalud.
 – I ja sam razmišljao – rekao je.
– Lepo od tebe. I čega si se setio?

– Da im ti pošalješ lekove.
– Kako to zamišljaš? Lekar ih propisuje, a lekarski pomoćnik deli. Ja ih samo u knjigu zapisujem. – Koliko znam, drže se u ormanu ambulante.
– Jeste, ali pod ključem.
– Koji je kod vas?
– Kod nadzornika, nažalost – rekao sam zlobno.
– To znači da ti i pomoćnik imate pristup lekovima?

– Imamo, naravno, ali samo pred nadzornikom, koji, i sam znaš, uvek prisustvuje lekarskoj.
– A kada lekove inventarišete?
– I to radimo u prisustvu nadzornika. Sastali smo se i četvrti put.
– Ko vam brani da za vreme lekarske uzmete nekoliko lekova više?
– Procedura nam brani. Lekovi se dodeljuju određenim ljudima, odnosno brojevima, sa spiska za lekarsku. Svakog se meseca vrši inventar apoteke i stanje zaliha upoređuje s vrstom i brojem lekova izdatih prema mom protokolu.

No comments: