Saturday, June 30, 2007

Ideje o literaturi-III deo

Misli o literaturi Borislava Pekića iz raznih dela izabrala Ljiljana Pekić

Književnost je jedan u osnovi, a u odnosu na realnost, destruktivan poduhvat. Njena kritičnost, njena “duša”, hoda kroz svet u “telu” destrukcije. Jedna lepa namera kreće se oko nas u vrlo ružnoj pojavi. Književnost, ako hoće da obavi svoj posao, mora ličiti na nužnu operaciju bez anestezije. Jer ako se samim činom operacije bolesnik anestezira, i ne bude svestan, šta se sa njim dešava, od nje se nema nikakve vajde. Ova vrsta noža leči samo ako se oseti.
*****
Dali-Exploding Raphaelesque HeadNužnosti me užasavaju. I životne i filosofske. Samo ja nisam filosof, ja sam laik. Ne mislim filosofski, mislim umetnički, literarno. To znači da između mog ličnog pogleda na svet i mojih knjiga uvek postoji neka veća ili manja diskrepancija. U mojim knjigama nikad ne tražite mene. Samo moj način razmišljanja.
*****
Ja mogu znati samo za svoju nameru, za svoje delo malo, ili nimalo. Zato se osećam odgovornim samo za svoju nameru, i razume se, zato što delo nisam s njom potpuno uskladio, ali odbijam svaku odgovornost, ili bar pokušavam, za njegove posledice u javnosti.
*****
Mislim, zapravo, da, upravo s tih razloga, književnost treba, koliko god joj je to moguće, da izbegava projiciranje naših problema u prošlost i da je doživljava kao da sadašnjosti nema, kao da je ta prošlost poslednja ljudska stvarnost do koje je istorija dospela. Pogotovu bi morala da se okane suda – izvan suda samog doba, suda za koji je ono sposobno – jer za njega nije ni pozvana, ni za to dovoljno opremljena. Sud valja ostaviti disciplinama koje za sebe drže da su naučne. (Premda, istini za volju, istoriografija liči ponekad na neuspelu literaturu, a uspeo istorijski roman na pravu istoriju.)

Da bismo neko davno doba vaskrsli, moramo ga najpre razumeti. A kako cemo ga razumeti, ako smo ispunjeni predrasudama, koje, često, nisu ništa drugo nego naša današnja “razumna” shvatanja? Kako ćemo dočarati uzvišenost starogračkih homoseksualnih prijateljstava, ako ih se gnušamo? Kako objasniti događaje koji se protive našoj aktuelnoj logici? Postupke koje prosto ne shvatamo (i zato što ih uistinu ne shvatamo, dajemo im pogrešna objašnjenja, koja, u međuvremenu, shvatamo, i tako smo objašnjenje razumeli, ali je sam postupak i dalje ostao nerazjašnjen.)
*****
Izgleda da je popularno mišljenje kako je za dobar istorijski roman dovoljna dobra dokumentacija. Otprilike tako dobra kao za neki naučni referat. Jeste, ako se zadovoljavate istorijskom lešinom. Ako želite živu istoriju, morate otići daleko iza dokumenta i tzv. fakata. A tamo vas može odvesti samo – imaginacija. Usmerena imaginacija, ona nadahnuta faktom, ne – bilo koja.
*****
Književnost nikad nije trajno ostala ravnodušna prema velikim problemima vremena.
*****
Uvek tragam za novom formom – novom, naravno, samo za mene, jer stvarno novog nema – ali nikad zato da bih po svaku cenu radio nešto u čemu se do tada nisam okušavao, nego zato što me je književno iskustvo naučilo da svaki sadržaj ima svoju formu, i to svaki pojedini jednu jedinu stvarno odgovarajuću, onu pravu, samo njemu svojstvenu koja sve druge isključuje – imaće tajna forme u umetnosti ne bi postojala – i da je jedna od primarnih dužnosti pisca, profesionalna obaveza tako reći, za njom da traga, a nipošto da se zadovolji s prvom koja mu na um padne i u koju svoju ideju nekako uspe da ugura. Jedan se isti sadržaj kroz različite forme može iskazati, ali samo kroz jednu između njih potpuno iscrpsti. I u tome je često bitna razlika između rđavog, prosečnog i dobrog romana na istu ili sličnu temu.
*****
Uprošćeno rečeno, antropološki roman se bavi čovekom kao takvim, a istorijski čovekom određene istorije.
*****
Manov “bunar vremena” ima vrlo mali ulazni otvor, ali njime silazeći, vidici se šire, i mi tu širinu opažamo mnogo pre nego što smo shvatili da smo, zaneseni širinom vidokruga, stigli do najdubljeg dna jednog remek-dela meta-istorijskog romana. Dubina i širina umetničkog dela isti su pojmovi, ako primimo da je ono slično kugli, u koju kad uđete, ideja prostora i pravaca u njemu ne postoji. U dobrom delu osećamo se kao u svemiru, šta je gore a šta dole ne zna se: odlazeći u širinu, spuštamo se u dubinu; spuštajući se u tu dubinu, spoznajemo i širine njegovih prostora.
*****
Stvarnost postoji kao građa, ali ja nisam obavezan njoj, ja sam obavezan jedino svom odnosu prema njoj, onome što u njoj vidim, osetim, spoznam, razumem, protumačim.
*****
Fantastike ima u skoro svim mojim radovima, osim autobiografskim, ali i tu je sasvim dostojno zamenjuje – naša bizarna realnost.
*****
Lično nisam pristalica stradanja – ni svog, tuđeg pogotovu – osim kad sam na njega prinuđen, a onda ga primam kao segment, nipošto odrednicu svoje sudbine. Ako smo stradali, kao što jesmo, prirodno je da o tome pišemo. Da smo srećniji, umeli bismo valjda s istom akribijom pisati o sreći. Zbog čega da sreća bude tema niže vrste? Ona je, možda, za nas, umetničke mizantrope, manje zabavna, teže obradiva, to priznajem, ali ima pisaca koji su se i u njoj kao temi sjajno snalazili. Ne verujem da stradalnički motivi vraćaju našu književnost – hrišćanstvu. Možda će ovo zvučati paganski, ali za mene je vera u Boga radost, radost u najvišem smislu, nipošto patnja, bol, trpljenje.
*****
Sadržina je potpuno irelevantna za literaturu. Jedino što je važno, to je forma.
*****
Kritička tendencija je imanentna književnosti. Pišući vi gradite jedan svet samo da biste ga razorili. Ima u tome nečeg magijskog. Pisac gradi veran model stvarnosti samo stoga da bi ga razorio, i to u nadi da će sam taj mađijski čin razoriti, ili bar dobro uzdrmati omraženu stvarnost. Svako opisivanje je istovremeno i razaranje. I komentar je razaranje.

Nema nijednog tehničkog postupka u prirovedačkoj umetnosti koji nema destruktivni karakter. Dubinska analiza neke aktuelne svesti nimalo nije naivnija od dinamita. Za pisca nema drugog odnosa prema stvarnosti do negativnog. Međutim, iza tog rušilačkog postupka, gotovo u svim književnim slučajevima vrednim pažnje, stoji jedan idealistički, moralizirajući, u stvari dozlaboga puritanski duh. Srećom, naravno.
*****
Moje ubeđenje da je proza konstruisana na kontrapunktalnim principima polifonske muzike, neizbežno su me uputile na simfonijski oblik koji sam dao pojedinim svojim knjigama.
*****
Svet knjiga ipak je samo svet sablasti, astralni svemir u kome moja najličnija osećanja imaju manje-više uverljiv privid ljudi od krvi, mesa i maste.
*****
Nadam se da će jednom književnost moći da se oslobodi tog usedeličkog stida i da postane isto tako bezobzirna u osećanju sveta kao što je to njena sestra bliznakinja Politika u njregovom menjanju.
*****
Sporedna je nakaznost drveta, koje rađa ukusne plodove; Bekon beše nezahvalnik, Vajld pervertit, Tolstoj licemer, ali ja to ne osećam kad ih čitam. (Ali kada bih sa njima živeo?)
*****
Vreme nije sadžano jedino u neposredno opisanom društvu nego i u duhu što ga ono stvara u sebi. Put umetničkog saznavanja je involutivan. Uostalom iznad jednog vremena postoje sva vremena. Nije li onda jedan dr Faust ili Hamlet ili Don Kihot više ’tipski’ u večito ljudskom smislu nego svi ti Raskoljnikovi, Samgini, Kastorpi, pa čak i Robert Jordani, Gregori Somsi, jer oni nisu ništa drugo nego značenje hamletovske, faustovske, don kihotske i odisejske ideje prevedene na jezik svog doba.
*****
Nema književnosti bez duhovnog revolta. Nema umetnosti bez političke opozicije vremenu.
*****
Socijalistički realizam priznaje vrednost samo onoj umetnosti koja poseduje herojsko-bogougodni smisao. Legende o junacima otadžbinskog rata su u stvari hrišćanske legende o kamenovanju arhiđakona Stefana, a sovjetski romani su prerušena žitija svetaca, njihove pesme crkvene pridike ili molitve Diktatoru. Čitava sovjetska muzika, koja je zvanično priznata kao umetnost, je samo pobožno pjenije u slavu socijalizma.

Friday, June 29, 2007

Ideje o literaturi-IIa deo

Misli o literaturi Borislava Pekića iz raznih dela, izabrala Ljiljana Pekić

Forma sama za sebe, ne može imati nikakve zahteve koji su van zahteva sadržine.
*****
1984-B. Pekic-LondonKnjiževnost je, takođe, svojevrsna politika. Da parafraziram Klauzevica: književnost je produženje politike drugim sredstvima. Pri tome politiku shvatam u znatno širem smislu nego što se ona, po prirodi posla, shvata u nekom profesionalnom političkom telu. I takođe, naravno, sa znatno bezazlenijim posledicama po ljude.

Naime, pogreške književnosti plaća ograničen broj njenih ljubitelja koji, povrh toga, nisu prisiljeni da prihvate smisao i poruku nekog književnog dela, dok posledice jedne rđave politike trpe svi građani najčešće bez ikakve mogućnosti da ih izbegnu, pozivajući se na svoju nevinost. U toj relativnoj nedejstvenosti književnosti krije se i njena ograničenost.

Njome se ništa bitno ne menja, ona čak i ne upućuje u načine kojima bi se nešto menjalo. Ona samo može da konstatuje čovekovu poziciju, eventualno da kuka nad njom. Ona najbolja može možda da revoltira. Ali, opis neke nepravde nikada ne može imati isto mobilno dejstvo kao nepravda na delu. Zato je sve što mi pisci radimo, na neki način, iz druge ruke.

Tražiti isuviše od pisca, znači zahtevati od njega nešto što on nije u stanju da učini po prirodi sredstava koja mu stoje na raspolaganju.
Dejstvo književne reči je ograničeno, same su reči ograničene, višeizvesne, a povrh toga one vrlo često u konačnom ishodu nemaju ono značenje koje smo želeli da im damo.
*****
Koliko jedna knjiga koja raspravlja o idejama uopšte može da bude jasna - s obzirom da reči jedva nešto izražavaju od onoga što mislimo, a naše misli jedva nešto od onoga što osećamo, a naša osećanja gotovo ništa od onoga što živimo.
*****
Zahtevati moralno ponašanje od svojih junaka, koje ste vi, sedeći za pisaćim stolom, kraj čaše viskija, uz neki znameniti kvartet koji vam gudi Baha, u međuvremenu, uz pomoć zloćudne imaginacije spleli u najbiranije fizičke neprilike i moralne dileme, u najmanju ruku je neuviđavno. Jedino što mozete jeste da od njih ništa ne zahtevate, nego da se što više približite slici stanja i uzroka koji su prethodili njihovom ponašanju, ma kakvo, inače, ono bilo. A suditi pisac sme samo sebi. Sam Bog zna da svako od nas za takve parnice pruža dovoljno povoda.
*****
Kada se postavlja pitanje šta književno delo može učiniti u pogledu zla u čoveku, to je kao da se pita šta u tom pogledu treba da učini, pa dalje, da li uopšte treba nešto da učini kraj toliko pozvanijih i priznatijih sredstava za poboljšanje ljudske situacije. I tek onda, najposle, može li, čak i da treba i hoće, nešto da učini.
*****
Negde unutar tih limita, između mišljenja da se književnošću ne može stvarno ništa postići i uverenja da se mora sve pokušati, kreće se i moja misao.
*****
U svih sedam tomova Zlatnog Runa razmišlja se, zaparavo, o jednoj te istoj temi odnosa čoveka i spoljašnje-unutrašnjih uslova njegove egzistencije, istorije i drugih ljudi, a jedne, samog sebe, svojih ideala i ciljeva, s druge strane.

Unutar ciklično shvaćenog nepromenljivog vremena, menja se istorijski dekor, ređaju se istorijski datumi od svoje paleoistorijske kolevke ka svojoj grobnici, rađaju se i umiru nacije, odmiču, primiču, menjaju prostorne granice, zidaju se i ruše ljudska staništa i dela naših ruku, jedna ideja o svetu zamenjuje drugu, jedna patnja i sreća drugu, a da se suštinski ljudska sudbina, limitirana ništavilom iz kojeg smo rođeni i ništavilom kojem smo neizbežno upućeni, ne menja, i da njome, mimo svih prometejskih otpora, vlada u prvom redu sizifovski princip totalnog besmisla, zaborava, savršenog izjednačavanja u crnoj kosmičkoj jami uzaludnosti, kojoj se materija i duh bratski solidarno, i u bratski međusobnoj kavzi, kreću.
*****
Biti realan u svetu u kojem vam većina stvari nije jasna, apsurdno je. Smešno je praviti se pametan nad ambisom. Realizam, onakav kakav je definisan od istorije literature, mrtav je ne zato što su pisci izgubili poverenje u njegovu moć iskazivanja suštine sveta u kojem živimo, njegovih univerzalija, već što je sama ta realnost izgubila kontakt sa stvarnim suštinama sveta. Što je realnost postala privid iza kojeg se, kao iza sedam velova, nalazi možda i neka istina.
*****
Građa je ono što određuje formu. Svako nasilje u tom odnosu, koji mora ostati spontan, narušiće jedinstvo ova dva vida književnog dela, od kojeg zavisi i njegov konačan umetnički efekat.
*****
Moj interes je usmeren prema suštini. Suština odbacuje beznačajnosti i sporednosti. Ona zahteva sav književni prostor za sebe. Ona je kao ameba koja te beznačajnosti jednostavno pretvara u vlastitu hranu, a zatim nekorisne izlučevine izbacije u ništavilo anonimnosti. Suština jednog života redovno je raspoređena u nekoliko dramskih živčanih čvorova, nekoliko krupnih ganglija u kojima se sustiču i seku sve njegove koordinate.
*****
Pisanje je pre svega posao za isposnike.
*****
Književnost je po prirodi razarački posao.
*****
Intenzivno me odbija i tzv. »književna politika« i tzv. »književni život«, sva ta estradna pompa oko umetnosti, svejedno hvali li se ili napada, hohštaplerska atmosfera koju oko nje izlučuju mediokriteti, tašta, ljudožderška borba o prestiž, o mesto pod suncem uspeha (pri čemu nije dovoljno pod suncem biti, nego biti sam, a sve druge što duže u što debljoj senci držati), istrebljivački egotizam slavnog umetničkog temperamenta, živi pesak mržnje, laži, zavisti, licemernosti i podvala, a iznad svega – i premda znam da je kompromis uslov opstanka jedne civilizacije, da ima kompromisa bez kojih se prosto ne može funkcionisati – meni se gadi kompromiserska priroda umetnosti, ta paukova mreža prljavih nagodbi što ih je pisac silom posla primoran da pravi.

Ne mislim na kompromise što ih činimo sa zahtevima zajednice, već na one spontane što ih sklapamo s vlastitim obzirima, predrasudama i računima, sa zahtevima vlastitih ideja, s prinudama građe, daleko pre nego što zajednica sa svojim uopšte stigne na red, a onda, mi smo sa nagodbama već toliko pred samima sobom iskompromitovali da nam neka nova, ma kako imbecilna, više uopšte ne smeta. Ovakva polutanska, inkonsekventna, »trgovačka« priroda umetnosti savršeno je strana mojoj radikalističkoj naravi.
*****
Ja, lično, ne opisujem život. Ja o njemu u književnim slikama razmišljam. Sukcesivni zaključci takvih razmišljanja su moji romani.
*****
Ako prezremo vlastitu književnost, kao jednu od legitimnih formi našeg duhovnog razvoja, samo zato što je slabija od tuđe, odmah se možemo odreći i istorije, jer ni ona ne može pretendovati da, sa gledišta čovečanstva, nešto osobito znači, pa, što da ne, najzad i nacije. Možemo se pohvatati za ruke i prijaviti za građanstvo neke nacije koja ima bolju književnost i važniju istoriju.
*****
Priča je forma ideje, ali književna tehnika je forma priče.
*****
Još uvek je, prema mom mišljenju, dobar roman – roman karaktera. Čak i roman ideja, jer bez tog karaktera, bez posrednika, nema ni ideje.
*****
Ne voli čovek jednog pisca samo zato što ga zabavlja, ili ga pred dileme stavlja, nego što ponekad, slučajnošću, otvara put njegovim sopstvenim idejama. Pomaže mu da se izrazi, sam sebe razume, aktivira mentalno. To može biti i suprostavljanjem i prihvatanjem. U svakom slučaju, posredi je nemušt dijalog. Čitanje mojih knjiga zamišljam kao razgovor sa mnom, ne kao puko slušanje.

Thursday, June 28, 2007

Ideje o literaturi-II deo

Misli o literaturi Borislava Pekića iz raznih dela, izabrala Ljiljana Pekić

Ono što, pišući knjigu, pisac mora o svojoj temi znati, uvek je manje od onoga što zna. A ono što zna, uvek više od onog što mu stvarno treba. Ali da bi znao šta će mu trebati, najpre mora napisati knjigu. A da bi je napisao, mora o njoj znati više nego što zna.
*****
Komentari na nenapisani roman uvek su uspešniji od romana, jer barataju pretpostavkama koje u romanu valja tek dokazati. Komentari dopuštaju varijante koje roman isključuje, osim ako se ista stvar ne posmatra iz različitih pripovedačkih uglova. Ali onda tio nisu moje varijante.
*****
Pisac je simbioza policajca i lopova. On legalno istražuje, ali ilegalno – krade. Krade tuđe izglede, tuđe reči, tuđa osećanja, tuđe nade i trpa ih u svoj Dnevnik kao u lopovsku vreću.
*****
Ancient MaskKnjiževnosti nema bez duhovne pobune. Ne može se imati i snažna država i velika književnost. Dokazuje li Ovidije u Rimu Avgusta suprotno? Možda izvesno vreme, potom Avgust proteruje pesnika na Pont.
*****
Posle spektakularnog sloma poverenja u sve i svašta, junak evroameričke književne imaginacije žudi da razbije ljusku sveta-jajeta, ali ne da se u njemu nastani, već da razbije samo jaje.
*****
Kontrapunkt je naš način života. Kontrapunkt, prema tome, mora biti i način naše literature.
*****
Odgovornost svake rečenice mora biti potpuna. Svaka mora moći da pruži razumno objašnjenje zašto je ovde, da dokaže da ovde nije zbog sebe. Rečenice u romanu nisu ukrasni friz, već konstruktivne cigle. Pravi graditelji forme. Nosači svrhe.
*****
Ako pisac želi istoriju da doživi kao dramu, treba da se okane istoriografskih istina, mora otkriti istinu (dramu) vremena.
*****
Ne pišem teško, niti prekrajam bezbroj puta. Nikad zapravo ništa ne prekrajam.nepoznato mi je da sam ikad promenio redosled pasusa. Sve što činim je – doterivanje stilističke naravi. Ovde onde reč, ovde onde dodavanje neke rečenice, ili nekog misaonog toka.
*****
Cela moja literarna avantura možda nije ništa drugo nego jedan sablasan pohod u noć, pokušaj da se živi uprkos tome što je čovek mrtav, da se vampirski živi od krvi jedne neprijateljske stvarnosti, sve dok se može, dok se ta stvarnost ne pribere, shvati kuda joj krv otiče i probode mi srce glogovim kolcem.
*****
Kako autobiografiju pretvoriti u biografiju, a ne lišiti se ispovednog tona, koji obezbeđuje iskrenost? Romani se mogu podeliti i prema stepenu u kome je ovaj preobražaj izvršen, prema neprovidnosti biografske ljušture u kojoj se ispovedamo.
*****
I Trećim licem kad se služi neophodno je da pisac zadrži onu istu odgovornost za osećanja i mišljenja svojih junaka, koju ima za svoja sopstvena. (Ovde se, na pitanju umetničkog poštenja, slamaju romani s tezom.)
*****
Pravi problem književnosti nikad nije: o čemu i kako pisati, već za šta i kako živeti. Pa ako nam ta književnost, kao deo autentične ljudske istorije, u življenju pomogne, iscrpla je svoju bitnu svrhu.
*****
Osećanja pisanjem postaju jača nego što su stvarno. Kristalizacijom bol postaje oštriji.
*****
Pisac nije trgovac, i ne sme misliti kao berzanski senzal, koji prema raspoloženju tržišta iznosi ili povlači svoju robu.
*****
Ako je reč o ozbiljnom delu u literaturi, dželati su teži i zahvalniji za obradu od žrtava. Žrtve se nekako i same snalaze. Ispomažu se predujmljenim simpatijama čitalaca i našim smislom za pravdu. Na tako nešto dželati ne mogu računati. Oni moraju savladati i nesklone okolnosti priče, i otpor pisca, i averziju čitaoca. Mogu se osloniti jedino na naše sposobnosti da ih logički i psihološki motovišemo. U uspelim likovima krvnika, pisac postaje njegov saučesnik. U našim knjigama, žrtve su zato uvek ubedljivije od njihovih dželata. Da li time hoćemo da kažemo da je nagon za ubijanjem toliko priordan da kod počinioca zločina nikad ne izaziva nikakav otpor, pa da je i svaka psihološka ili intelektualna motivacija za nedelo izlišna? Ili smo jednostavno nesposobni da duboko uđemo u stanje za koje verujemo da nikad ne može postati i naše?
*****
U literaturi postoji tačka gledišta, istina onog koji ubija, i tačka gledišta, istina onog koga ubijaju. U redu, moralna je prednost na strani žrtve, ali estetički mora ona biti ravnopravno raspoređena.
*****
Bez pravog, iskrenog, a iznad svega dubljeg odgovora na pitanje čime je razočaran savremeni intelektualac, odgovora koji je i sam lišen predrasuda razočarenja, nemoguće je napisati savremeni roman o savremenom intelektualcu. Umesto toga uvek ćemo dobijati realističnu priču o malograđaninu ili romantičarsku priču o negrađaninu svih vremena.
*****
Fantastika mojih knjiga nije bila puka poetska fikcija, već jedno nesvesno, instinktivno naslućivanje lične istine, konačne spoznaje (?) do koje imam da dođem tek kasnije, spoznaje koja se ne piše nego živi.
*****
Savršeno je nemoguće da debela knjiga može biti loša, ako već spada u književnost. Ona je ponekad samo delimično rđava. U njoj čovek na više mesta može da omane, pa ipak da se na drugom mestu izvadi. Kod kratke je to nemoguće. Tek što si omanuo, a već dolazi kraj. Debele knjige obično se ocenjuju sa gledišta celine, pa se bar poštuje džinovski napor pisca, pa makar i poluuspešno savladana tema. Kod kratke se kaže: em kratko, em rđavo.
*****
Svet nije jednostavan, pa ni misao o njemu to ne može to da bude, ako želi da bude realistična. Svaka je literatura koja to isključuje, u stvari, manjkava baš u realizmu. Takva rešenja su neuporedivo teža od onih što ih oberučke pruža vidljivi život.
*****
Ako se misli da je književna autarkija pravi nacionalizam, onda je to gledište kojeg danas sa uspehom propagira jedino onaj lunatik Amin iz Ugande.
*****
Da bi jedna literatura na neko jezičko područje mogla da prodre, potrebno je pored vrednosti da ima i svoje propagatore.

Wednesday, June 27, 2007

Ideje o literaturi-I deo

Ideje o literaturi u delima Borislava Pekića

Od literature se traži da služi moralu, naciji, veri, ideji, doktrini, politici, što zapravo znači da pred tim objektima svoje službe bude odgovorna, a ovamo, za pisaćim stolom, u suštinskoj strukturi rukopisa, i politika, i ideje, i moral samo su predmeti literature, materija kojom se ona bavi, puka građa kao što je kamen građa klesaru.
*****
Prvo lice – lice je meditacije. Lice treće – lice je akcije. Knjige pisane iz prvog lica deluju uvek pomalo monotono, ukoliko se pisac – kao što se mahom i radi – ne postara da iz nje najuri svaku misao koja se neposredno ne tiče aktuelne radnje. Jer ta misao je ono šro prvo lice čini monotonim. Ona nije kadra ništa da preduzima, niti ikakve posledice da izražava. U principu ona je hamletovski ambivalentna i razdražujuće neodlučna. Ona ne poznaje spasonosne trikove dramskih situacija. Niti poseduje crne kosmičke rupe, u koje bi pisac mogao da pobegne i malko odspava dok se njegovi junaci u međuvremenu bave besmislenim radnjama.
*****
Savremena književnost, htela ne htela, mora biti ’socijalna’, ali ona to u punom značenju može biti jedino ako se ta plemenita reč očisti od rđe koja se po njoj nahvatala zloupotrebom i jednostranim preteranostima osrednjih socijalnih literata. Ona, zatim, mora biti kritička, ne samo stoga što je ta kritičnost u prirodi književnosti, već što je u prirodi uma koji živi u jednom u svakom pogledu nesavršenom svetu.
*****
Kraft_Suicide CarnevalHipokrizija onih koji već decenijama histerično zahtevaju tzv. savremeni roman liči na lament usedelice koja žudi za muškarcem u paničnom strahu da će ga jednom ipak sresti ... A kad ga sretne, onda ga prijavi policiji!
*****
Savremeni roman, za razliku od nekih drugih žanrova, bezuslovno mora biti – psihološki roman. (Ukoliko se ne bavi isključivo stvarima, razume se.) Zadržati se samo na ponašanju i govoru, znači tvrditi da je čovek ono što on čini, dok je on mahom ono što misli dok nešto čini.
*****
Kritičnost romana se po sebi razume, i ova njegova osobina nije za diskusiju. Od njega se možda i može očekivati razumevanje, ali oproštaj – nipošto. Oproštaje nam podaruje ili ne podaruje budućnost. Umetnost nastoji da opiše i pokatkad razume.
*****
Suštinska istorija, bar ukoliko se tiče književnosti, kreće se nevidljivim kanalima mišljenja i osećanja, nipošto kanalizacijom koju vidimo i kojom teče uglavnom izmet. Istorija je ono što se, uprkos naše pismenosti, ne može zabeležiti, ili materijalizovati, uprkos naše graditeljske, rukotvoračke i pronalazačke veštine. Ona, dakle, nije samo ono što je zapisano ili u materiju pretopljeno, a često to uopšte nije.
*****
Pod sasvim mogućom pretpostavkom uništenja svih pisanih tragova, pod pretpostavkom dugotrajne eliminacije našeg veka iz memorije ljudske vrste, istorijski roman ispisan isključivo na osnovu arheoloških nalazišta Gulaga mogao bi dovesti do groteskne zablude.
*****
Književna analiza, pogotovu kritika prošlosti, krajnje je osetljiv posao, jer pretpostavlja nužnu primenu naših merila na stanja koja su se pokoravala drugim načelima mišljenja i osećanja. Pedagoški zahtevi istorijskom romanu od strane socijalističkog realizma, nacionalnog romantizma i građanskog racionalizma pokazali su se pogubnim za njegove i umetničke i spoznajne vrednosti. Prošlost uči samo ako je verna sebi.
*****
Najviše što o istorijskom romanu možemo reći jeste da je on personalno i imaginativno viđenje jedne tajanstvene Roršahove mrlje, čije je konture izbrisalo vreme. Pisanje istorijskog romana, mukotrpna je i neizvesna rekonstrukcija izumrle životinje na bazi izgleda njegove repne kosti, nizanje pretpostavki o tome kako je mogao misliti i osećati, postupati i živeti čovek o kome su naša znanja posredna i skromnija nego ona što ih imamo o vasioni.
*****
Mora se reći da je istorijski roman, ako je uspeo, magijski pokušaj da se, na osnovu raspoloživih – po mogućnosti verifikovanih, ispravno shvaćenih i u pravom kontekstu oživljenih – činjenica, vaspostavi duh iščezlog vremena, kroz njegove realne odnose, činove, ideje, osećanja i stanja. Ne da se pokaže kako je to doba izgledalo, već kakvo je bilo. Njima, ne nama.
*****
Misaono najdublji i umetnički najsavršeniji istorijski romani su uvek bili – antimaterijalistički.
*****
Mene ne interesuje istorija po sebi, već ono iza nje, što je bira, pokreće, upućuje, komanduje, ili ono što je inhibira. Ukratko, na bazi prototipa balkanskih, pa time i prvih evropskih mitova – određuje. Mene zanima njena antropološka, a ne istorijska fumkcija. I zato ja to svoje Zlatno runo smatram antropološkim, a ne istorijskim romanom.
*****
Oživljavanje istorije u romanu delo je Magije, nije Nauke. Fakta su šminka. Šminka lice čini vidljivijim, ali ga ne stvara. Ako pisac ne poseduje lozinku vaskrsenja, proizveđće animirani, a ne pravi život, lešinu koja se kreće, no ne živi. Ličiće na prošlost , ali prošlost neće biti.
*****
S nešto sreće mogli bismo odnos književnog izražavanja i filosofskog (političkog, moralnog, itd.) mišljenja uporediti sa odnosom u kome dva razna jezika stoje prema modelu jedne iste stvarnosti.
*****
Najpogodnija forma da me izrazi i aktivira bila je nađena u književnosti shvaćenoj kao forma mog osećanja stvarnosti, koje je i samo bilo tek forma iste stvarnosti, a književnost je u drami našla svoj nužni i najefikasniji izraz.
*****
Književno delo iskazuje i opštu stvarnost i moju protivstvarnost, jer samo ono pruža istodobno i čin i njegov kontekst, obe presudne realnosti u njihovoj sveprožimajućoj međuzavisnosti.
*****
Drama je stvarnost u svom imaginativnom korelatu. Ona je sama stvarnost u dejstvovanju, naravno – imitatorskom, naravno – fiktivnom, i naravno – simplifikovanom, ali ipak u dejstvu koje uzima u obzir sve bitne momente realnosti: prostor, vreme i ljude, i to u žižama njihovog međusobnog ukrštanja (događanjima).
*****
Klasična forma drame znatno sužava manevarski prostor za primenu paradoksa, koga i danas smatram i suštinskom odlikom našeg vremena, i suštinskim atributom čovekove apsurdne sudbine u njemu.
*****
Klasična književnost je razmazila čitaoce, sada ta marva zahteva da joj se za njene pare sve objasni. Iz umetnosti je izvetrila čar tajanstva. Samo retka imena uspevaju da ispišu i po nekoliko stotina stranica, a da njima ne budu čitaocu ni od kakve stvarne pomoći.

Friday, June 22, 2007

Ispovest kao metod

Iz "Odabranih dela Borislava Pekića", tom 12, Beograd, Partizanska knjiga, 1984, str. (309-311)

PISCIMA ISPOVESTI, DNEVNIKA, MEMOARA I AUTOBIOGRAFIJA

Čovek pokolje porodicu, njih sedmoro na broju. Zatim o tome napiše knjigu. Porodicu zakopamo, knjigu čitamo. Ako je, zahvaljujući nepismenosti ili neshvatanju vremena, ipak ne napiše, naći će se već neki novinar ili književnik. Pri tome nas iskreno zaprepašćuje izvesna neblagodarnost unesrećenih prema onome što ih je u crno zavio. Ta, zar senka njegove slave ne pada pomalo i na njih?

Juda je prodao Hrista, potom se raskajao. Ja pišem knjigu u kojoj objašnjavam njegovu tragediju. Razapet je, međutim bio Hristos.

DangerSkretničar zaboravi na skretnicu – žrtava trideset. Ali to je bezličan broj. Jedina ličnost u toj katastrofi je – onaj koji je zaboravio. I ceo se naš posao sastoji u tome da dokučimo zašto?

Jedni su smatrali da Staljin nije bio u pravu. Zato su kažnjeni. Drugi su smatrali da je bio u pravu, zatim su napisali memoare u kojima su časno priznali da nisu bili u pravu. Za to su nagrađeni. Osim toga, ta ispovest je, dovraga, tako lepo sročena da se vi prosto postidite što ste bili u pravu pre njih.

Znate li vi, možda, nešto o udovi koju je ubio Raskoljnikov? Ja ne znam ništa. O Raskoljnikovu znam sve, o starici ništa. Poznate su nam sve osobine, navike jednog Landrija, a znamo li nešto o njegovim ženama? Ne verujem da smo sigurni ni u njihov broj. O Neronu znamo više nego o vlastitom ocu, za hrišćane koje je bacao lavovima znamo samo da ih je bilo – mnogo.

Izdate najboljeg prijatelja. Vi ste junak te žalosne priče. Prijatelj je samo povod. Ako ste oštroumni i sledite duh vremena napisaćete o tome ispovest.
Pošto ste već rđavi, postaćete još i poznati. (Čemu, najzad, služi biti dripac u potaji?) To će vam stvoriti nove prijatelje kojima ćete nadoknaditi izgubljenog.
Možete varati, lagati, obmanjivati, samo kad budete uhvatili malo vremena objasnite vaš sistem, recite nam niste li možda imali kakvih neprilika sa savešću. Dobro je imati ih, ne razume se takve da vas u nepodopštinama ometu, nego tek toliko da vam ove ne polaze za rukom baš sasvim olako. Grehove vaše to će snabdeti dušom nad kojom ćemo, dobar vam stojim, gorko plakati. Jer, ima li išta nepravednije od okolnosti koje prinuđuju čoveka da unesrećuje bližnje. Sami bližnji su sporedni. Oni nemaju dušu. Oni su tu samo da se ispolji vaša.

Možete pomalo i ubijati, pod uslovom da nam, kad sredite utiske, potanko opišete kako ste to izveli. Nije na odmet da nam date i neki dobar razlog. Njih ima na pretek gde god se obrnete, a vaš će čin posredstvom razloga postati životan.

Možete biti u zabludi koja će vaš narod dovesti do propasti, samo se na vreme pokajte, pokažite onako iz sveg srca da ste omanuli, eto desilo se, ispovedite se po mogućstvu u obliku višetomnih memoara, sa priloženim dokumentima, biranim rečnikom nam ispričajte kako se to sve slučilo (ako već ne mogu da vas čitaju žrtve vaše omaške, biće to dobra lektira za njihovu decu). Jer, najzad, ta nesrećna omaška, koja najčešće samo ističe vaš idealizam, to je vaša lična tragedija. Vama je najteže, i treba vas žaliti. (Vas nam je i najžalije.) Osim toga vi ste tako časni, tako iskreni, tako srčani. Vaša otvorenost je besprimerna moralna kuraž. Gotovo nam je krivo što niste malo više grešili, da bi se vaša plemenita istinoljubivost ispoljila sa još većom silinom.

Možete biti nekrofil, obijač sefova, razbijač glava, ubijač duša, dostavljač, varalica, najmljeni ubica, makro, tiranin, izdajnik, sadist, krijumčar droga, ucenjivač, seksualni manijak, ukratko sve što vam drago i što najbolje odgovara vašem pogledu na svet, samo nemojte, za ime sveta zaboraviti da to jednom stavite na hartiju. Predlažem vam da izjavite kako je ovaj kurvinski svet bio svirep i pokvaren prema vama, te da niste imali drugog izbora osim da od njega budete i svirepiji i pokvareniji, već prema tome koju nam vrstu zla ispovedate.

U stvari, ne shvatate ovo sasvim doslovno: budite rđavi, ako već morate, samo, kumim vas bogom, ne pravite od toga ni knjige ni doktrine.

Ako baš morate da se ispovedate – eno vam crkva!
(KNJIŽEVNE NOVINE, FEBRUAR, 1969)

Tuesday, June 19, 2007

Diskretne čari kompromisa

Iz "Odabranih dela Borislava Pekića", tom 12, Beograd, Partizanska knjiga, 1984, str. (291-294)

"Kompromis je osnovni modus postojanja, u kome su neregulisani i svi ostali. Planetarna su kretanja kompromisi između tuđih privlačnih sila i vlastite mase. Kao privremeno postojanje, život je kompromis između nepostojanja i večnog postojanja. Čovek je kompromis između inteligencije i instinkta. Ni ljudska zajednica ovom modusu ne izmiče. I ona je kompromis. Kompromis između slobode i ropstva. Neupotrebljive slobode da zajednice nema i nekorisnog ropstva da osim nje nema ničeg drugog..."
(DNEVNIK, 1962)


Vaše mesto u tramvaju takođe je kompromis. U ovom slučaju između idealne mogućnosti da ga zauzmete celog i idealne nevolje da u njega uopšte ne možete ući. Primera bi se moglo navesti bezbroj, ali bi oni u načelu uvek ostajali isti, otkrivajući prećutno pogađanje i najzad nagodbu dve antagonističke realnosti.

Nije onda nikakvo čudo da kompromis, koji nam se predstavlja kao univerzalna nužnost, postepeno postaje naša potreba, a potom i naš program.

Kompromis, koji je bio tek jedan od mogućih modusa našeg bića, postaje biće samo. Forma se pretvara u sadržinu. Način života i život. Ono što smo birali, na kraju – bira nas.

Face of Anguished ManKod svakog ozbiljnog kompromisa, kompromisa u ozbiljnim stvarima, presudno je pitanje da li svetlost koju smo dobili vredi utrošene sveće? (Nema nikakve sumnje da se oko odgovora na to pitanje mučila predsmrtna misao većine boljševičkih revolucionara, koji su svojim sudijama pravili kompromise u interesu zajedničke ideje, ako odbacimo neubedljivu mogućnost da su njima branili isključivo svoje živote.) Kontemplacija na tu temu, uviđanje da svetlost nije vredna utrošene sveće, ili da nas ona koju smo dobili sasvim obeštećuje za sagoreli vosak, bila bi znatno lakša, verodostojnija i celishodnija, kada bi se svođenje konačnog računa, merenje korisne svetlosti i iskorišćene sveće, vršilo u istim uslovima u kojima smo odlučili da je upalimo.

Uslovi su se, nažalost, u međuvremenu izmenili.

Protekao je, a da toga nismo bili svesni, proces koji se, uz nešto korekcija, može upoređivati sa mehanizmom promena kroz koje prolazi klijent nekog elaboriranog policijskog "ispiranja mozga".

Kad god je, dakle, ozbiljan kompromis u pitanju, razlikuju se četiri, ne uvek sasvim jasno razlučene faze, kroz koje prolazimo u svom odnosu prema njemu:

1. Faza kontestacije.
2. Faza racionalizacije, (s odlukom da mu pristupimo).
3. Faza adaptacije, (koja se poklapa s realizacijom kompromisa na raznim nivoima).
4. Faza harmonije, (iza koje slede novi, dalji, dublji kompromisi, ali koji sada mi nudimo).
Proces se zatim ponavlja, a sveća gori, u obliku spirale, s krugovima, uvek istim, ali sve višim – ili, ako na kompromis gledamo rđavim okom – sve nižim, u pravcu sve ozbiljnijih, sve presudnijih kompromisa.

Ali tada mi već i ne znamo da je ono što činimo tek kompromis. Uživamo u prednostima svetlosti, kao da je ne daje dogorevanje naše sopstvene sveće. Cena je zaboravljena, sveća više ne postoji. Nikad nije ni postojala.

Kako je do toga došlo?

U Prvoj, fazi kontestacije, vaš otpor kompromisu je najčešće snažan, reklo bi se preteran za svrhu, naročito ako se uzme u obzir njegovo univerzalno važenje kao "osnovnog modusa postojanja" (Dnevnik, 1962). Taj otpor, mahom, ne počiva samo na odbojnosti prema ovom koji vam se nudi, već prema kompromisnom postupku sa antagonističkim realnostima uopšte. Prema, dakle, bilo kakvoj svetlosti koju bismo dobili paljenje vlastite sveće. Vama se tada čini da nema svetlosti koja bi opravdala njeno načinjanje.

U Drugoj fazi racionalizacije, u kojoj, po pravilu, zahtevi antagonističke realnosti postaju sve uporniji, intenzivniji, pa i neprijatniji, a ono što ona od vas ište tako je malo u poređenju prema svemu što se od vas izričito ne ište (ali se, avaj, podrazumeva ako i ono malo date), počinjete trezveno da uočavate prve prednosti kompromisa, posmatrajući stanje onih koji su ga prihvatili. (U policijskoj paraleli, oni spavaju na postelji, a vi u govnima, ako vam se spava uopšte dozvoli.) Oprezno, s izvesnim ustezanjem – koje u sledećim fazama iščezava – pravite taj mali, još uvek prokleti kompromis. Palite svoju sveću, s prvim pravom računajući na neznatan utrošak voska.

U Trećoj fazi, tzv. adaptacije, koja je samo viša forma racionalizacije, i gde se prvi put vaša predstava kompromisa menja – od nečega što se čini iz nužde, postaje nešto što se možda može činiti i iz koristi, da se položaj demonstrativno popravlja. (U policijskoj paraleli, sada i vi imate postelju.) Vrlo ste malo dali, vrlo mnogo dobili. S vaše tačke gledišta, račun je besprekoran. I svetlost je tu, i sveća jedva načeta. Kompromis prestaje da bude – proklet. Postaje nešto što možda baš i nije sjajno, ali, uzimajući u obzir život u potpunom mraku, ako čovek već ima sveću, nije ni tako rđavo. Nije, zapravo, uopšte rđavo. Pažljivo upoređujući svetlost sa utroškom sveće, dolazite do optimističkog uverenja da bi vas još par sitnijih – u redu, sitnih po sebi, ali nešto malo krupnijih, od inicijalnog – koji vam se u međuvremenu nude, moglo dovesti u poziciji, nesrazmernu u odnosu na sve što bi za to platili. (U policijskoj paraleli, da bi vas to iz zatvora izvelo.)

Činite i te kompromise, ovaj put s manje ustezanja, ali još uvek nesigurni hoće li vam se isplatiti koliko i prvi, hoće li vaša sveća brže goreti, dajući slabiju svetlost, ili će goreti sve jače, trošeći sve manje? S olakšanjem se uveravate da su vaše bojazni, a s njima i neumesna opreznost, bile izlišne. I opet, ono što ste dobili daleko prevazilazi ono što ste primorani da ustupite. Činite naredne ustupke, pravite nove kompromise lakša srca, jer vam se čini da ste upoznali tajnu procesa i da sve njegove mere pod kontrolom držite. Možete ih nastaviti, ali i prekinuti kad god želite. Sveća vam je još cela u rukama. Time ste iz faze adaptacije zakoračili u fazu harmonije sa kompromisima.

Četvrta faza, faza harmonije, nastaje, u stvari onda kada srođeni sa kompromisima, svesni svih prednosti što ih oni pružaju, i niske cene za njih plaćene, ubeđeni da njima po svojoj volji i u svoju korist upravljate, počnete sami da ih nudite. (U policijskoj paraleli, kad, na primer, krenete odgovarati na pitanja koja vam nisu postavljena.) Oni se, razume se, prihvataju. Jer, upoznati prethodnim kompromisima sa potrebama antagonističke realnosti, vi tačno znate šta nudite. (U policijskoj paraleli, na primer, ako kompromis zaista želite, ne priznajete ono što su drugi već priznali, već nešto što se oni trude da prikriju, ili ako vas isleđuju zbog podmetnute bombe, vi ne očekujete kompromis na bazi poštenog priznanja da ste u svoje vreme nekom gimnazijskom profesoru pod tur podmetnuli čiodu. Takav kompromis, bojim se, neće upaliti. Igra samo – podmetanje bombe.)

Događa se tada nešto neobično. Stvari oko vas se više ne rasvetljavaju brzinom na koju ste navikli, a sveća naglo dogoreva. Vaši sledeći pokušaji imaće učinka samo na sveću, nipošto na svetlost. (Mogao bi se izvesti zakon po kome je: korist od kompromisa obrnuto proporcionalna njegovoj dubini, ukoliko je kompromis veći, utoliko je korist od njega manja, da vas oni najveći po pravilu, ostavljaju praznih šaka.)

Na sreću, mi sve to više ne vidimo. Mi smo sa kompromisom u savršenoj harmoniji. A to znači da za nas ono što činimo više i nije kompromis. Nikada i nije bio. To je način života. To je uvek bio način života. Mogu nas kompromisi ostaviti, najzad, u potpunom mraku, mi ćemo verovati da svoju sveću još uvek u rukama držimo. Staru i nenačetu. Ne uviđajući da nam je od nje ostao samo izgoreo fitilj. (U policijskoj paraleli da je, najzad, završimo, to će značiti trenutak kad vašem isledniku, kao antagonističkoj stvarnosti, vaša priznanja i vaši kompromisi, ma koliko bili, više nisu potrebni. Potrošili ste svoju sveću. Za njega više ništa ne možete osvetliti. Ugasili ste se. Dok vas vode na vešala vi, dabome, možete osećati čak i nadmoć nad njim – pogotovu ako ste na neku svoju ili tuđu tajnu zaboravili, pa se nje, tek sada, kada je kasno, setili – to je vaše pravo, vaš jedini preostali kompromis. Samo neka me đavo odnese ako znam – između čega!)

Tako smo zaobilaznim putem došli do pitanja sakrivenog u naslovu ovih razmišljanja. Do diskretnih čari kompromisa i zagonetke u čemu se one sastoje, (jer, kako ih steći, svi dobro znamo).

Pobrojimo ih bez reda i dodajmo im adaptirane citate razgovora što ih je autor vodio s nekim poznatim modelima kompromiterstva. (Ova tipologija obuhvata samo modele proizašle iz racionalnog plana u normalnim životnim uslovima, ne one iz ekstremnih, diktirane strahom, golom prinudom i prirodnom borbom za opstanak – s policijom smo, naime završili, a u prašumu se nećemo vraćati. Takođe ćemo preskočiti sve "kombinovane modele", jer ih ima neograničeno mnogo i u svim međusobnim prožimanjima.)

1. U prvoj i presudnoj čari kompromisa, najdiskretnijoj od svih, već je bilo reči. To je da se, bar oni najsavršeniji, kao kompromisi uopšte i ne osećaju. ("Kakav je to, dovraga, kompromis? I sa čime? To je i moje mišljenje. Oduvek je bilo. Ja postupam ovde u savršenom skladu sa svojom savešću".)
2. druga je da čovek može reći kako postupa u harmoniji s bazičnim zakonima postojanja. Kako je sve kompromis, kompromisan je i on. ("Zar ne uviđaš da bi opstanak bez izvesnih kompromisa bio apsolutno nemoguć? I ono, s čime mi kompromise pravimo, pravi kompromise sa nama. Sve je prinuđeno na kompromis, i svi su na kompromis osuđeni".)
3. Treća je čar u tome da se svačiji kompromis može izvući iz kompromisa nekog drugog. On je, naime, zarazan. ("Svi prave kompromise. Ne vidim zašto bih samo ja bio – kreten!")
4. Četvrta je da nas u vlastitim očima čini pametnim, pametnijim i umešnijim od nesklone ili neprijateljske stvarnosti koja nas okružuje. Ova čar ima tendenciju progresije. Ukoliko sve veće kompromise pravi, čini se čoveku da je sve pametniji. ("Moji su kompromisi zapravo, prividni. Prividni, jer su privremeni. Ja sam pametniji od prokletih okolnosti. Ja znam da mi one trenutno nisu naklonjene, da su od mene jače, i da bi me suprotstavljanje uništilo. Zato se prividno s njima mirim, napravim im ovde onde ustupak, čekajući strpljivo svoje vreme".)
5. Peta čar je u izvesnosti da bi nas odbijanje kompromisa uvalilo u neprilike, a da je dobitak od upornosti krajnje neizvestan, u većini slučajeva – tako nam se tada uvek čini – zapravo demonstrativno ništavan. ("Zašto da se izlažem neprijatnostima kad se ionako ništa ne može učiniti?")
6. Šesta čar je iluzija – koja ponekad to i ne mora biti – da se kompromisima postiže pozicija, iz koje se svojoj stvari bolje služi nego iz položaja izolovanosti, čak i progonjenog autsajdera. Ako čovek nikakve svoje stvari nema, uvek ima potrebu za alibijem, a ta potreba će neku svoju stvar već umeti da nađe. ("To zapravo uopšte nisu kompromisi, to je naprosto jedini mogući način da uradim što hoću".)
7. Sedma čar se izvodi iz Šeste, time što se razlog iz sebe premešta u – druge. Kompromisi se, naime, prave zbog drugih i za druge. Poneka da sve ljude – kako se objašnjavaju izvesne nepopularne kolaboracije – ponekad za porodicu, ili čak jedno biće – čime se, opet tumače mnoge naše popustljivosti. Ali u svim slučajevima, nadoknada je gordost žrtvovanja. ("Ta nisam valjda mogao dopustiti da on – ona, oni – stradaju zbog mene? Tolika svinja ipak nisam"
8. Osma, ali, svakako ne i poslednja, čar je osećaj nepristrasnosti, koji za uzvrat, i vlastitom mišljenju daje za pravo. Kompromisima se čini pravda izvesnim vrlinama stvarnosti, koja se, inače, i dalje u celini odbija. ("Nisu sve stvari baš tako crne. Neke su i bele. Moj stav je jasan. Crne odbijam, bele prihvatam". Ali kako stvari u realnosti obično nisu, niti crne, niti bele, već uglavnom sive, prihvataju se na kraju sve.)

Šta je stvarno kompromis, a šta nije, šta je dopušteno a šta nedopušten kompromis, meri na kraju krajeva svako od nas – sam. Jer svako ima svoju sveću i svoje mere.

A one su, opet, kompromis između snage našeg vida (moralnog osećanja) i zamračenosti prostora u kome živimo (stanja u kome se nalazi antagonistička stvarnost).
(KOMENTARI UZ "KAKO UPOKOJITI VAMPIRA", DNEVNIK, 1972)

Sunday, June 17, 2007

ČULO ZA PROFIT

ČULO ZA PROFIT KAO POSLEDICA PRIRODNOG ODABIRANJA

Iz "Odabranih dela Borislava Pekića", tom 12, Beograd, Partizanska knjiga, 1984, str. (318-320)

Preda mnom je sedeo čudesna uzorak stvorenja koje je zapažalo isključivo po njega korisne stvari, poimalo jedino njemu prilagodljive ideje i vodilo računa o ljudima, čak bliskim, samo dok su mu i koliko su mu trebali. On to, očigledno, nije činio iz načela. Načela su mu bila besprekorna i ja nisam imao nikakvih razloga da sumnjam u njegovu ličnu privrženost i najstrožijem, najneudobnijem od njih. Uzrok je, u stvari, ležao u instinktu. Inteligencija, ma kakva da je, ometa nagonsko koristoljublje prinudnim skrupulama i protivurečnim premisama, od kojih prirodna ljudska samoživost ne pati.

Zadivilo me je savršenstvo funkcionisanja sagovornikovog čula za profit toliko da sam u jednom ispadu njegove bezazlene bezobzirnosti poverovao kako to čulo zaista postoji. I to ne više u stanju neodređene, nelokalizovane sposobnosti prilagođavanja sveta sebi i svojim interesima, već biološki organizovano u nekom još neotkrivenom tajnom organu. Bio sam svojim otkrićem toliko zaprepašćen i razoružan, da sam na predloge našeg uglednog umetnika i javnog radnika, smesta pristao (i naravno, ispao magarac) s uživanjem, pa i ponosom s kojim pronalazač umire od sopstvenog pronalaska ...
(DNEVNIK, 1967)

Verovao sam nekada da je ova sposobnost retka kao platina i da krasi samo izuzetne, najsavršenije, najprilagođenije primerke građanskog staleža. S izvesnim razočarenjem konstatujem da je postala dobro svih slojeva i da nema među nama ni najzaostalijeg primerka vrste, koji njome bar umereno spretno ne bi umeo da barata. Moje razočarenje, kao građanina, veliko je, naravno. Ravno onome što bi ga na kljove ponosni slon osetio u svetu u kome bi njegove raskošne zube imala i domaća kokoška.

DestinyRazočarenje, međutim, postepeno ustupa mesto trezvenom uviđanju neizbežnosti ovakvog razvoja. Nijedna korisna osobina ne može zauvek ostati vlasništvo manjine. Pre ili kasnije, postaje ona opšta, a manjina, obično neka druga, prilagođavajući se novom stanju stvari, evoluira u sebi novu izuzetnu osobinu, s kojom će se ubuduće od većine razlikovati.

Neprestano dolazi do biološke adaptacije na promenljive uslove, one iste i slavne, što nas je od majmuna preobrazila u ljude, ali koja time nije preuzela i obavezu da nas štiti od ponovnog pretvaranja u majmune, ako okolnosti života, kojeg smo u međuvremenu sebi udesili, na takvoj promeni budu insistirale.

Trgovačko oko nije više privilegija trgovačkog staleža, niti građanstva koje ono oličava. Svačije oko se naučilo da ne gubi vid na glupostima, već da se zadržava samo na nečemu što donosi profit. Moć percepcije, došavši u potpunu funkcionalnu zavisnost od onoga što se percipira, dostigla je, očigledno, sve limite neorganskog razvitka. Dalje usavršavanje zacelo će biti moguće jedino nastankom nekog organa specijalizovanog za profit. Nekog čula za "interesnu orijentaciju".

Mogu da pretpostavim kakav bi on izgledao u takozvanom svetu kapitala. Imao bi neupadljiv oblik izraštaja, kožne kesice u predelu ušne kosti, nešto nalik rudimentarnim zaušcima. Bio bi spojen sa slušnim kanalom i tananom membranom zaštićen od cerumena koji bi mogao da mu ometa ispravno funkcionisanje i izaziva pogrešne, nekoristoljubive društvene operacije. Radio bi na principu ekonomskog radara, s dopuštenim odstupanjem manjim od pare, odnosno stotog dela monetarne jedinice uzete na osnovu obračuna osetljivosti. Takav bi mi organ u susretu s vama automatski saopštavao vašu kursnu vrednost, vaš robni položaj na tržištu izražen u gotovom novcu i, što je presudno, vaš značaj po mene i moje poslovne interese, koji bi po prirodi stvari obuhvatali i sve lične.

Organ bi, razume se, bio spojen s okom, i ukoliko bi vaša vrednost za mene bila nikakva, nedostojna ulaganja i jednog pogleda, ja vas, dragi prijatelju, ne bih ni video. Ne stoga što to ne bih želeo. Jednostavno ne bih bio kadar. Vaša nekorisnost za mene prosto bi vas izbrisala iz mog vidnog polja, kao što brisači uklanjaju vodenu prljavštinu s automobilskog stakla. To bi, doduše, otežavalo kretanje ulicom i izazivalo sudare, ili bi zauzvrat garantovalo savršeno funkcionisanje ljudske sebičnosti, oslobođene danas jedino na nepouzdane lične procene.

Što se tiče drugih društvenih poredaka nisam načisto. To je stvar prirodnog razvoja odlučujućih organa za održavanje.

Sasvim sam, međutim, siguran da bi, da je u Nemačkoj od 1933. do 1945. postojao, jedan organ sličan protivavionskoj sireni, koji bi vas pravovremeno upozoravao na pripadnike Stranke i agente SD-a, bar za početak bio od prilične pomoći.
(KNJIŽEVNOST, BR. 3, 1979)

Friday, June 15, 2007

Korespondencija II- 3 deo

Iz knjige: Korespondencija kao život II; prepiska sa Ljiljanom (1970-1971) – 3. deo; izdanje Solaris, Novi Sad, 2003; izbor Ljiljane Pekić.

U.K.Faust-KlangbildUkoliko je jedan grad veći i ukoliko su njegove komunalne službe složenije utoliko je više mogućnosti da štrajk samo jedne od tih službi izazove lančanu reakciju paralize. U savremenom načinu života sve je tako povezano da popuštanje jednog šrafa izaziva nepredviđene posledice na poljima na kojima na prvi pogled sa ovim nemaju nikakve veze.
*****
Ljudi ne trpe nikoga koji sa njima ne deli sva njihova osećanja, predrasude, strahove, čak ni želje. U njima vlada isnstinkt čopora i nagonskih potreba za nivelacijom. Strasni kolekcionari svakome su sumnjivi i smatraju ih čudacima samo stoga što imaju neku apartnu strast. Fudbalske navijače niko ne smatra čudacima jer ih ima mnogo, ali biti lud za trkama buva – to je već sasvim bizarno. Dok su se samo nekoliko ljudi slobodno odevali onda je to bilo smešno i u izvesnim zemljama čak i subverzivno. Sada kada se većina mladih tako, ponekad čak i čudovišno odeva – sada oni koji su jednostavno odeveni izgledaju smešno i opasno, oni prosto razbijaju klan, unose smutnju u masu koju svaka razlika plaši i dovodi do besa. Sve su to simptomi jedne ozbiljne duhovne revolucije koja je na pragu, izmene kriterijuma, ulazak u novu fazu civilizacije.
*****
Kada je čovek van svoje zemlje on onda hteo ne hteo dolazi u situaciju da po njemu i njegovom ponašanju ljudi ocenjuju i njegovu zemlju i druge njegove saplemenike, pa ako ostavi tokom boravka tamo dobar utisak ko zna ko će od toga jednom imati koristi.

Wednesday, June 13, 2007

Korespondencija II- 2 deo

Iz knjige: Korespondencija kao život II; prepiska sa Ljiljanom (1970-1971) – 2. deo; izdanje Solaris, Novi Sad, 2003; izbor Ljiljane Pekić.

Svi ljudi koji jedan jezik ne govore su fini na tom jeziku. Drže se dostojanstveno i nemušto.
*****
Na engleskim koktelima se vodi ona čuvena engleska konverzacija, uz engleski čaj i u engleskom salonu, po zidovima vise slike engleskih konja i engleskih predaka. U kaminu se stalno gasi engleska vatra. Englezi i Engleskinje imaju hroničnu englesku kijavicu i diskretno šmrkću, dok napolju pada engleska kiša na englesku travu.
*****
DestinyNajgora kazna za taštinu pisca – kaznu u paklu, koja možda samo neke ne bi uplašila: pisac bi morao za čitavu večnost da čita samo svoju knjigu; uz sav komfor, poludeo bi brzo.
*****
Sa očinskim savetima, uputstvima, prekorima i svim onim tako poznatim roditeljskim razgovorima koji su oduvek, od nastanka porodice verovatno, tako decu ’oduševljavali’. To mu dođe kao neka obavezna igra u kojoj su pravila od pamtiveka propisana i kojih se čovek mora pridržavati, pa čak i onda kada se s njima lično ne slaže. I deca i roditelji kao učesnici ove igre ponavljaju uvek iste strvari, i posledice su mahom iste, pa ipak svi to uporno teramo.
*****
Večna zabluda svih pisaca, pa čak i pisaca dopisnica – svi oni i pisci romana, i pisci reklama, i pisci zakona (pa čak i oni što svoje misli ostavljaju na diskretnim mestima u WC) očekuju sa podjednakim žarom da će biti čitani. I ne samo čitani već i pročitavani.
*****
Kod nas se svi užasno deru, kao da su na nekoj audiciji za najuspelije životinjske glasove.
*****
Kad čovek sedne da napiše i opiše razloge nekom nezadovoljstvu, uviđa koliko stvari nisu jednostavne i koliko često i ne zna koji su pravi razlozi. Pisanje je pogodno, jer nagoni čoveka da formuliše, da izrazi tačno ono što misli i oseća.
*****
Ljudi vrlo greše kad očekuju neki specijalni događaj da ih trgne iz letargije, on obično ne dolazi, a život im kao Estragonu i Vladimiru prođe u očekivanju nekakvog Godoa, pri čemu propuste masu stvari oko sebe, masu tajni koje treba odgonetnuti, masu doživljaja sitnih u kojima valja uživati, masu stvari koje prosto treba videti.

Draž najznačajnih stvari u životu nije da ih posedujemo, već da ih saznamo, da ih doživimo. Ali nisu najuzbudljiviji doživljaji u životu neki lov na lavove u Africi ili luksuzni prijem kod Age Kana (ovo drugo je verovatno ubistveno dosadno), nego svaki angažman koji menja naš i tuđe živote na bolje. Radna sposobnost rapidno opada ako se slobodo vreme aktivno ne koristi nego čovek sam sebe umrtvljuje.
*****
Zavist je najsnažnije osećanje slabih ljudi. Slabi su oni koji su nesigurni. A nesigurni su svi koji su prinuđeni da žive u takozvanim prelaznim epohama u kojima jedva izvesnu prošlost još nije zamenila još neizvesnija budućnost.
*****
Ono što važi za čoveka važi i za društvo. Kao što čovek menja nagore svoju psihu pod pritiskom briga, muka, presije i neizvesnosti, i društvo u tim situacijama ispoljava kao zajednica svoje negativne osobine. U načelu srećni ljudi su plemenitiji od onih koji su nesrećni, pa ma ta sreća poticala i od sasvim prozaičnih zadovoljenja. U načelu gladan čovek teško može biti velikodušan.
*****
Nerazumevanje je opšta osobina, na njemu je zasnovan naš život, i sa tim se treba pomiriti kao sa konstituantom čovekove pozicije uopšte.
*****
Reči se treba čuvati i sa njima postupati kao sa eksplozivom. Neki reči Mara, Robespjera, Sen-Žista, Kutona, Demulena kao da su bile pesnice koje su udarom o klin puštale u pogon sekiru giljotine.
*****
Talent, ma kakav, uvek je samo osnova koja zakržlja ako se ne neguje. Da bi čovek u ovakvim poslovima uspeo mora mnogo čega da se odrekne. Dobre knjige se sastoje od 10% obdarenosti a 90% „konjosanja“. U svakom poslu najvažnija prilježnost, ljubav prema onom što se čini i samopouzdanje, naime uverenje da čovek ako zapne da obavi ono čega se pruimio. Uspeh manje proističe od talenta a više od upornog rada.

Monday, June 11, 2007

Korespondencija II- 1 deo

Iz knjige: Korespondencija kao život II; prepiska sa Ljiljanom (1970-1971) – 1 deo; izdanje Solaris, Novi Sad, 2003; izbor Ljiljane Pekić.

U jurnjavi za lovom ni život ni obraz više ništa ne znače.
*****
Treba se pridružiti ljudima koji brane neko pravo, neki viši vid ljudske egzistencije, čak i ako se čovek sa njima u potpunosti ne slaže. To sa politikom nikakve veze nema. To je čisto moralno pitanje.
*****
Rembrandt_MeditationNajgore je kada se opšti i lični razlozi pomešaju, pa ih čovek nije u stanju više da razluči te počinje da ogorčenje sobom i svojom situacijom prenosi na opšte stvari.
*****
Samoća se lakše podnosi ako je kratkotrajna i ako postoji perspektiva. Najteže je usamljenim ljudima koji nemaju nikakve nade, starim i bolesnim. Iza njih je život bez smisla, a ispred smrt prazna i jalova.
*****
Ljudi se ne dele po boji kože, a istinu govoreći ne dele se ni po čemu drugom do po naravi.
*****
Negativna adaptacija na jedno društvo je često alibi za osećanje neuspeha u profesionalnom smislu.
*****
Neka Bog pomogne i onome koji goni i onome koji beži.
*****
Svet dileme je jedina mogućnost za moralno i intelektualno biće. Bez dileme nema ni prave ljudske akcije, ni prave ljudske odgovornosti za posledice svog delovanja.
*****
Zašto se ljudi tako teško, gotovo nikako, oslobađaju svojih zabluda? Zašto po svaku cenu ne pristaju da se menjaju, dakle razvijaju? Zašto nemaju hrabrosti, zato što su pogrešno vaspitani, pa im se čini da je odanost nekoj zabludi časna. Oni podsvesno znaju da bi se priznavši svoju pogrešku, svoje pogrešno opredeljenje – a pogotovu ako su iz njega proistekle nesreće po druge – našli u duhovno izgubljenom položaju, na milost i nemilost prepušteni osećanju krivice i uzaludnosti ko zna koliko godina svoh života. A ko bi to mogao da podnese? Stoga će svoju uabludu rađe odvesti do krajnjih, pa i apsurdnih konsekvencija, nego što će je priznati iz toga izvlačeći aktivne konsekvencije.
*****
Svoje se mišljenje danonoćno mora preispitivati, korigovati, unapređivati, negovati. Ideje ne umiru od nedostatka dokaza već odsustva protivdokaza. To zvuči paradoksalno, ali ova formula dobro karakteriše puteve kojima doktrine dolaze do svoje i teorijske i praktične smrti. Svaki kontraargument koji se u izgrađivanju sopstvenog stanovišta ozbiljno u obzir ne uzima ili zanemari, uvek je klin u kovčeg sopstvene duhovne slobode. Neprijemčivi ljudi nisu slobodni, oni su samo slabi.
*****
U Engleskoj vlada jedan klimatski kompromis između večite jeseni i večitog proleća, jedno poluvreme koje bi bilo izvanredno da nema vlage.
*****
U svim zanimanjima pa i u privatnom životu mahom je potrebna samo jedna budala da bi varalica imala od čega da živi. Jedino ih je u umetnosti potrebno na stotine.
*****
Šta vredi što će se hohštapleri već sutra kao crkotine vući po duhovnim đubrištu naše nacionalne istorije, kad se mi danas po pravoj istoriji vučemo kao živi leševi.
*****
Neko ko ima nameru da ruši tuđ sistem ne sme istovremeno da pristaje uz rušenje odnosa na kojima ima nameru i svoj sopstveni da ustanovi.
*****
Problem starosti treba rešavati u mladosti, naravno ne mislim na stvaranje porodice u kojoj bi čovek bio zaštićen od potpune usamljenosti, već na stvaranje duhovnih predispozicija za starost: rad i samo delatnost može stare ljude sačuvati od očajanja. Nisu veliki ljudi do smrti bili aktivni zato što su bili veliki, već su i veliki bili zato što su do smrti svoju aktivnost držali na najvećoj mogućoj visini.
*****
Sve je šou, pozorište, reklama. duhovni puč, skandal, afera.

Saturday, June 09, 2007

Korespondencija I - 4 deo

Iz knjige: Korespondencija kao život I; Prepiska sa prijateljima (1965-1986) – 4 deo; izdanje Solaris, Novi Sad, 2002; izbor Ljiljane Pekić.

U socijalističkoj zemlji dinar ne znači ništa, samo – čovek.
*****
Nalazimo se u vremenu u kome je ispunjavanje obaveza (dugova) prva građanska dužnost (druga je pravljenje dugova).
*****
S.Reames_DichotomyRadnička klasa se mora učiti od buržoazije da se prema državnom imanju odnosi kao prema porodičnom, a ne ličnom, i da je dopušteno da deca prave dugove koje će plaćati očevi, ali ne i da očevi dugovima opterećuju svoju decu.
*****
Nasledstvo potomcima čini pretke.
*****
Ovo je teška godina, ali kako će svaka buduća biti gora, moramo s tekućom biti zadovoljni.
*****
Država je na Balkanu – niko.
*****
Kao najbolji lek za bolest predlažem – pisanje. Ako pri tom može da se to tera najmanje 12 sati dnevno, da se puši 60 cigareta i da se od vremena do vremena čovek predaje alkoholu, videće se da to nijedna bolest ne može podneti, morala bi pobeći.
*****
Pametna misao ne sprečava besmisleno delo.
*****
Kompjuter će, nadam se, od mene uskoro preuzeti i sastavljanje knjiga, jer je pametniji i brži. Osim toga ne troši koliko ja. Ne puši, ne pije, koristi jeftinu struju i to u skromnim količinama, a povrh toga, i mnogo bolje od mene izgleda.
*****
Mislim da bi se kompjuter moga upotrebiti za pisanje izvesnih knjiga. Sud i policija, uz pomoć ideološke komisije sastavili bi disk koji bi upozoravao kad god bi se napisalo nešto nepoćudno. U savršenijem obliku bi se moglo na ekranu odmah pokazati kakve neprilike očekuju pisca.
*****
Ulaženje u starost je najmučnije u životu čoveka. Otkriva se posedovanje tela ne samo za uživanje, nego i za bol.
*****
Sve ostaje. Ništa što u Knjigu života uđe, ne baca se.
*****
Načela se grozim – načela su svetu donela više nesreće od svake epidemije, uključujući bubonsku kugu i najezde varvara.
*****
Svako predlaganje boljeg načina života zajednice izgleda smešno, ako čovek nema sredstava da ih ostvari, a žalosno kad ih dobije.

Friday, June 08, 2007

Korespondencija I - 3 deo

Iz knjige: Korespondencija kao život I; Prepiska sa prijateljima (1965-1986) – 3 deo; izdanje Solaris, Novi Sad, 2002; izbor Ljiljane Pekić.

Fantazija je najviši oblik kritike jedne stvarnosti za koju je um sposoban. Fantazija je gradilačka, nasuprot analizi koja je razaračka.
*****
Kraft_Suicide CarnevalStvorili smo svet poseda u kome su čak i masakri logični, i terorizam proračunat i racionalan, svet mere, kantara, računa, procenata u kome se sve zbiva u procentima i gde je sve okovano formulama.
*****
Bitne su posledice raznih društvenih sistema na nas, našu psihu, dušu, duh, na našu unutrašnju istoriju za koju je vezana čovekova nada.
*****
Žudnja za besmrtnošću, vezana za problem vremena, trajna je preokupacija čoveka, od mita do Hajdegera.
*****
Stalni poraz je ipak neka vrsta pobede. Možda jedine, možda najbitnije. Dokazuje neuništivost izvesnih načela. (Neuništivost načela, nažalost, ne garantuje i neuništivost njihovih medijatora.)
*****
Permanentni poraz jednog načela je i jedini način da se ono sačuva u svojoj idealnoj formi. Pobeda ga primorava na kompromis, zavodi u reviziju, najzad sasvim izopačuje.
*****
Kod marksizma ne valja ni teorija ni praksa. Ali se u alhemijskom stanju teorije, još uvek lakše vari.
*****
Ne srdimo se, smejmo se. Rugajmo se! Zajebavajmo! Ako smo stvar shvatili, pokažimo da jesmo. Možemo činiti sve što i do sada, samo drukčije. Kao svesni, dorasli ali gospodski nemarni učesnici unapred izgubljenog rata, čija pravila nisu stvorena da donesu pravdu, nego pobedu.
Žrtva koja se smeje zna više od žrtve koja proklinje. Prokletstvo preti, ali razara – smeh. Smeh pretpostavlja saznanje, prokletstvo samo nadu. Budimo, iznad svega, nedodirljivi i vedri!
*****
Rad je ostao još uvek najsigurnija odbrana.
*****
Ako se sada ne misli ekološki i antropološki, bojim se da ćemo jednom moći misliti jedino – arheološki.
*****
Uništavajući zlo ili se bar nadajući da ga oštećujemo. ponekad uništavamo i sebe, sebe oštećujemo.
*****
Savest je najskuplji posed na svetu.
*****
Stvari postaju demokratične, ali se ne menjaju, što dokazuje izvesne manjkavosti demokratije, a prednost – batine.
*****
Par pohvala nikome ne škode, za pokude pisac nije zainteresovan.
*****
Da bi jedna literatura na neko jezičko područje mogla da prodre, potrebno je pored vrednosti da ima i svoje propagatore.
*****
Veličina jednog pisca ne mora uvek stajati u upravnoj srazmeri sa njegovim karakterom.
*****
Vešt spoj genija i dripca imao je na našem terenu uvek dobru prođu. Možda se genije bez dripačkog ponašanja ne bi održao, a možda dripac bez genijalnosti ne bi bio dorastao našim talentovanim ljudima.
*****
Više volim vaspitane hipokrite, nego nevaspitane „istinoljupce“. Sa ovima se lakše živi.
*****
Stvarnost preti da Umetnosti oduzme ili limitira pravo na izbor tema i sadržaja, da joj odredi neku vrstu „tora“, izvan koga se može kretati i stvarnošću napajati jedino uz posebnu dozvolu, i ako može garantovati da će se njen proizvod Stvarnosti svideti.
*****
U ovom najgorem od svih svetova treba živeti kao da je najbolji. I najbolji je. Jedini.

Wednesday, June 06, 2007

Korespondencija I -2 deo

Iz knjige: Korespondencija kao život I; Prepiska sa prijateljima (1965-1986) – 2 deo; izdanje Solaris, Novi Sad, 2002; izbor Ljiljane Pekić.

Pišem utoliko upornije ukoliko mi se ono što napišem odbija od strane izdavača.
*****
Face of Anguished ManStalna briga za sutrašnjicu, a čemu se toliko brinemo kada će ta sutrašnjica u svakom slučaju biti rđava. Na taj način samo i našu sutrašnjicu činimo gorom nego što bi mogla da bude.
*****
U svojoj borbi sa pticama, biljožderima, mojim smrtnim neprijateljima, stekao sam neočekivano oružje. Dovoljno je da se pojavim u bašti, sve ptice sa užasom beže. Ne moram čak ni mahati rukama, samo tužno stanem usred leje mojih budućih biljaka.
*****
Na ovoj engleskoj klimi sve buja, pa čak i moj pesimizam.
*****
Pišem tzv. knjige, debele i dosadne, ali srećom, neće to niko videti. Budući da me niko više u Jugoslaviji neće štampati, ostaću pisac sa NIN-ovom nagradom, koji je nažalost i na štetu naše kulture, nestao sa scene, usled personalnih razloga. Možda bi se o meni pisalo ako bih se obesio o jedno englesko drvo, u jednom engleskom parku, jednog sivog starog dobrog engleskog dana. Ja se, međutim, neću obesiti, i tako ću propustiti poslednju šansu da ostanem u književnosti bar kao veliki obešenjak. Možda bih se i obesio, ali ko bi se onda starao o mom cveću?
*****
Vreme je grozno, Englezi su sjajni, upravo se privikavaju na visoke takse za bogate a manje za siromašne, što je teško, jer je u prvom redu nekorisno: od toga siromašni neće postati ništa bogatiji, a bogati će i tako bogati ostati; a zatim je i nepravedno, umesto da ne uzimaš od onoga koji ima i koji je već samim tim posvedočio da to ume i da sačuva, nego da mu daješ, ti od njega uzimaš a daješ onome koji je već siromaštvom dokazao da nije za posed.
*****
Englezi su vrlo uzdržljivi pa im je takvo i sunce.
*****
Savršeno je nemoguće da debela knjiga može biti loša, ako već spada u književnost. Ona je ponekad samo delimično rđava. U njoj čovek na više mesta može da omane, pa ipak da se na drugom mestu izvadi. Kod kratke je to nemoguće. Tek što si omanuo, a već dolazi kraj. Debele knjige obično se ocenjuju sa gledišta celine, pa se bar poštuje džinovski napor pisca, pa makar i poluuspešno savladana tema. Kod kratke se kaže: em kratko, em rđavo.
*****
Svet nije jednostavan, pa ni misao o njemu to ne može to da bude, ako želi da bude realistična. Svaka je literatura koja to isključuje, u stvari, manjkava baš u realizmu. Takva rešenja su neuporedivo teža od onih što ih oberučke pruža vidljivi život.
*****
Ako se misli da je književna autarkija pravi nacionalizam, onda je to gledište kojeg danas sa uspehom propagira jedino onaj lunatik Amin iz Ugande.
*****
Nikome nije dopušteno da mu bude isuviše potaman, u zlu je sudbina prilično velikodušna, u dobru ona ima obzira prema našoj nesviklosti, pa nam dobro udeljuje u malim medicinskim dozama kojima se hrane na smrt pregladneli.
*****
Svi oblici vremena, po mitološkom konceptu, raspoređeni su u istoj ravni, istovremeni su. Vreme je prostor koji se menja.
*****
Istovremenost je odsustvo vremena, odsustvo istorije, konačnost – jedino pravo vreme.
*****
Pradavno ciklično shvatanje vremena odriče progres, mada ne poriče razvoj.
*****
Vreme se ne može pobediti. Smrt je neminovna, jer je već početkom data. Napretka nema. A napredak bi se mogao ostvariti jedino pobedom nad vremenom, pobedom nad smrću.
*****
Stvarna promena je moguća jedino u nama, u nama se vreme pobeđuje, u nama se razara privid istorije, duh je oblast realnog metamorfozisa.