Friday, June 29, 2007

Ideje o literaturi-IIa deo

Misli o literaturi Borislava Pekića iz raznih dela, izabrala Ljiljana Pekić

Forma sama za sebe, ne može imati nikakve zahteve koji su van zahteva sadržine.
*****
1984-B. Pekic-LondonKnjiževnost je, takođe, svojevrsna politika. Da parafraziram Klauzevica: književnost je produženje politike drugim sredstvima. Pri tome politiku shvatam u znatno širem smislu nego što se ona, po prirodi posla, shvata u nekom profesionalnom političkom telu. I takođe, naravno, sa znatno bezazlenijim posledicama po ljude.

Naime, pogreške književnosti plaća ograničen broj njenih ljubitelja koji, povrh toga, nisu prisiljeni da prihvate smisao i poruku nekog književnog dela, dok posledice jedne rđave politike trpe svi građani najčešće bez ikakve mogućnosti da ih izbegnu, pozivajući se na svoju nevinost. U toj relativnoj nedejstvenosti književnosti krije se i njena ograničenost.

Njome se ništa bitno ne menja, ona čak i ne upućuje u načine kojima bi se nešto menjalo. Ona samo može da konstatuje čovekovu poziciju, eventualno da kuka nad njom. Ona najbolja može možda da revoltira. Ali, opis neke nepravde nikada ne može imati isto mobilno dejstvo kao nepravda na delu. Zato je sve što mi pisci radimo, na neki način, iz druge ruke.

Tražiti isuviše od pisca, znači zahtevati od njega nešto što on nije u stanju da učini po prirodi sredstava koja mu stoje na raspolaganju.
Dejstvo književne reči je ograničeno, same su reči ograničene, višeizvesne, a povrh toga one vrlo često u konačnom ishodu nemaju ono značenje koje smo želeli da im damo.
*****
Koliko jedna knjiga koja raspravlja o idejama uopšte može da bude jasna - s obzirom da reči jedva nešto izražavaju od onoga što mislimo, a naše misli jedva nešto od onoga što osećamo, a naša osećanja gotovo ništa od onoga što živimo.
*****
Zahtevati moralno ponašanje od svojih junaka, koje ste vi, sedeći za pisaćim stolom, kraj čaše viskija, uz neki znameniti kvartet koji vam gudi Baha, u međuvremenu, uz pomoć zloćudne imaginacije spleli u najbiranije fizičke neprilike i moralne dileme, u najmanju ruku je neuviđavno. Jedino što mozete jeste da od njih ništa ne zahtevate, nego da se što više približite slici stanja i uzroka koji su prethodili njihovom ponašanju, ma kakvo, inače, ono bilo. A suditi pisac sme samo sebi. Sam Bog zna da svako od nas za takve parnice pruža dovoljno povoda.
*****
Kada se postavlja pitanje šta književno delo može učiniti u pogledu zla u čoveku, to je kao da se pita šta u tom pogledu treba da učini, pa dalje, da li uopšte treba nešto da učini kraj toliko pozvanijih i priznatijih sredstava za poboljšanje ljudske situacije. I tek onda, najposle, može li, čak i da treba i hoće, nešto da učini.
*****
Negde unutar tih limita, između mišljenja da se književnošću ne može stvarno ništa postići i uverenja da se mora sve pokušati, kreće se i moja misao.
*****
U svih sedam tomova Zlatnog Runa razmišlja se, zaparavo, o jednoj te istoj temi odnosa čoveka i spoljašnje-unutrašnjih uslova njegove egzistencije, istorije i drugih ljudi, a jedne, samog sebe, svojih ideala i ciljeva, s druge strane.

Unutar ciklično shvaćenog nepromenljivog vremena, menja se istorijski dekor, ređaju se istorijski datumi od svoje paleoistorijske kolevke ka svojoj grobnici, rađaju se i umiru nacije, odmiču, primiču, menjaju prostorne granice, zidaju se i ruše ljudska staništa i dela naših ruku, jedna ideja o svetu zamenjuje drugu, jedna patnja i sreća drugu, a da se suštinski ljudska sudbina, limitirana ništavilom iz kojeg smo rođeni i ništavilom kojem smo neizbežno upućeni, ne menja, i da njome, mimo svih prometejskih otpora, vlada u prvom redu sizifovski princip totalnog besmisla, zaborava, savršenog izjednačavanja u crnoj kosmičkoj jami uzaludnosti, kojoj se materija i duh bratski solidarno, i u bratski međusobnoj kavzi, kreću.
*****
Biti realan u svetu u kojem vam većina stvari nije jasna, apsurdno je. Smešno je praviti se pametan nad ambisom. Realizam, onakav kakav je definisan od istorije literature, mrtav je ne zato što su pisci izgubili poverenje u njegovu moć iskazivanja suštine sveta u kojem živimo, njegovih univerzalija, već što je sama ta realnost izgubila kontakt sa stvarnim suštinama sveta. Što je realnost postala privid iza kojeg se, kao iza sedam velova, nalazi možda i neka istina.
*****
Građa je ono što određuje formu. Svako nasilje u tom odnosu, koji mora ostati spontan, narušiće jedinstvo ova dva vida književnog dela, od kojeg zavisi i njegov konačan umetnički efekat.
*****
Moj interes je usmeren prema suštini. Suština odbacuje beznačajnosti i sporednosti. Ona zahteva sav književni prostor za sebe. Ona je kao ameba koja te beznačajnosti jednostavno pretvara u vlastitu hranu, a zatim nekorisne izlučevine izbacije u ništavilo anonimnosti. Suština jednog života redovno je raspoređena u nekoliko dramskih živčanih čvorova, nekoliko krupnih ganglija u kojima se sustiču i seku sve njegove koordinate.
*****
Pisanje je pre svega posao za isposnike.
*****
Književnost je po prirodi razarački posao.
*****
Intenzivno me odbija i tzv. »književna politika« i tzv. »književni život«, sva ta estradna pompa oko umetnosti, svejedno hvali li se ili napada, hohštaplerska atmosfera koju oko nje izlučuju mediokriteti, tašta, ljudožderška borba o prestiž, o mesto pod suncem uspeha (pri čemu nije dovoljno pod suncem biti, nego biti sam, a sve druge što duže u što debljoj senci držati), istrebljivački egotizam slavnog umetničkog temperamenta, živi pesak mržnje, laži, zavisti, licemernosti i podvala, a iznad svega – i premda znam da je kompromis uslov opstanka jedne civilizacije, da ima kompromisa bez kojih se prosto ne može funkcionisati – meni se gadi kompromiserska priroda umetnosti, ta paukova mreža prljavih nagodbi što ih je pisac silom posla primoran da pravi.

Ne mislim na kompromise što ih činimo sa zahtevima zajednice, već na one spontane što ih sklapamo s vlastitim obzirima, predrasudama i računima, sa zahtevima vlastitih ideja, s prinudama građe, daleko pre nego što zajednica sa svojim uopšte stigne na red, a onda, mi smo sa nagodbama već toliko pred samima sobom iskompromitovali da nam neka nova, ma kako imbecilna, više uopšte ne smeta. Ovakva polutanska, inkonsekventna, »trgovačka« priroda umetnosti savršeno je strana mojoj radikalističkoj naravi.
*****
Ja, lično, ne opisujem život. Ja o njemu u književnim slikama razmišljam. Sukcesivni zaključci takvih razmišljanja su moji romani.
*****
Ako prezremo vlastitu književnost, kao jednu od legitimnih formi našeg duhovnog razvoja, samo zato što je slabija od tuđe, odmah se možemo odreći i istorije, jer ni ona ne može pretendovati da, sa gledišta čovečanstva, nešto osobito znači, pa, što da ne, najzad i nacije. Možemo se pohvatati za ruke i prijaviti za građanstvo neke nacije koja ima bolju književnost i važniju istoriju.
*****
Priča je forma ideje, ali književna tehnika je forma priče.
*****
Još uvek je, prema mom mišljenju, dobar roman – roman karaktera. Čak i roman ideja, jer bez tog karaktera, bez posrednika, nema ni ideje.
*****
Ne voli čovek jednog pisca samo zato što ga zabavlja, ili ga pred dileme stavlja, nego što ponekad, slučajnošću, otvara put njegovim sopstvenim idejama. Pomaže mu da se izrazi, sam sebe razume, aktivira mentalno. To može biti i suprostavljanjem i prihvatanjem. U svakom slučaju, posredi je nemušt dijalog. Čitanje mojih knjiga zamišljam kao razgovor sa mnom, ne kao puko slušanje.

No comments: