Sunday, December 30, 2007

CESTITKA

SVIM CITAOCIMA OVOG BLOGA ZELIM SVE NAJBOLJE U NOVOJ GODINI I SRECNE PRAZNIKE - LJILJANA PEKIC

Komedije – misli-8. deo

Iz knjige “Na ludom belom kamenu” 10. tom Odabranih dela Borislava Pekića, izdatih u Beogradu, 1984, “Partizanska knjiga”; iz drame “Generali ili srodstvo po oružju” (1968. godine). Izbor Ljiljane Pekić.

Većina ljudi ne ide do kraja ni u čemu, kao da je inteligencija shvatila poruku prirode da krajnosti propadaju, a “zlatna sredina”, “svemoćna prosečnost”, nadživljava. Krajnosti, ma u kom pravcu, jedinku izlažu riziku.

Riziku zaostajanja ili riziku preticanja. Opasnostima što ih donosi moć, jednako kao i nemoć. A pošto je inteligencija u prvom redu i funkcija i instrument nagona za održanjem, ona je uvek “poremećena”, kad god nas, gura u neprilike.
*****
SandglassRodoljubi su muškarci. Žene samo oplakiju rodoljube.
*****
Protivnika ne valja ni precenjivati, ni podcenjivati. Pravu meru mu valja uzeti.
*****
Ako štogod i možeš, pred neprijateljem pokaži da ne možeš; ako si blizu, pravi se da si daleko; ako si udaljen, neka veruje da si mu blizu; napadaj neprijatelja dok se nije pripremio i pojavljuj se tamo gde te ne očekuje.
*****
Još Fridrih Veliki je kazao da samo neiskusni generali rasturaju snage i hoće sve da osvoje i sve da sačuvaju, pa ili ništa ne osvoje ili sve što su osvojili izgube.
*****
Rat je najzad, borba dva mozga, a ne jednog sa samim sobom.
*****
U uspelom ratu nema ni pobednika, ni poraženih. U ratu nije važno ko pobedjuje a ko gubi. Važno je da rat bude savršen.
*****
Kad je pravo na opstanak jednog naroda ugroženo, ratno pravo vise ne postoji.

Saturday, December 29, 2007

Komedije – misli-7. deo

Iz knjige “Na ludom belom kamenu” 10. tom Odabranih dela Borislava Pekića, izdatih u Beogradu, 1984, “Partizanska knjiga”; iz drame “Stoosamdesetšesti stepenik” (1982. godine). Izbor Ljiljane Pekić.

Presudno je pitanje, koji su to i kakvi ciljevi koji svako sredstvo mogu opravdati, do koje je mere nužno, korisno, potrebno, i uopšte moguće ići u dokazivanju istine, i postoje li istine čije se saznanje ne isplati.

Ne postoji način da se takve istine obeleže i izdvoje iz naše žudnje za saznanjem, nema načela koje bi ih isključilo iz beskrajnog polja naših dokazivanja.

Ali one postoje. Čuvajmo ih se, jer one, šireći naše saznanje sužavaju našu čovečnost.
*****
Pain

Ima istina koje je bolje ne znati, ali ima stvari s kojima se ne smemo šaliti.
*****
Za istinu čovek mora nešto i žrtvovati.

Friday, December 28, 2007

Komedije – misli-6. deo

Iz knjige “Na ludom belom kamenu” 10. tom Odabranih dela Borislava Pekića, izdatih u Beogradu, 1984, “Partizanska knjiga”; iz drame “Bermudski trougao” (1982. godine). Izbor Ljiljane Pekić.

Bermudski trougao. Trougao smrti, More izgubljenih duša ili Atlantska grobnica je vodeni prostor izmedju Floride, Bermuda i Porto-Rica, izmedju 82. i 67. stepena Zapadne širine i 18. i 35. stepena Severne dužine. U tim vodama je do sada na misteriozan način nestalo preko 200 brodova i aviona.
*****
Divotni proizvod ljudskog genija, tortura navaljivanjem kamenja na grudi, nazvana lirski “Pene forte et dure”, danas se ne upotrebljava. Za nanošenje teškog i dugog bola, raspolaže savremena policija dostojnim ekvivalentom, u kome se ispoljavaju stotine godine napretka i uspelog razmišljanja na temu mučenja. Srednjevekovni inkvizitorski metod “Pene forte et dure” samo je simbol u ovoj drami. Nadam se da on nikom neće poslužiti kao dobra ideja.
*****
311 - colour so brightNeiskrenost izmedju lekara i pacijenta ravna je zločinu, manjem jedino od neiskrenosti izmedju vernika i ispovednika.
*****
Talenat potiče od Boga. Lekari odstranjuju smetnje koje mu mi pravimo.
*****
Duševni potresi nisu uvek štetni. Postoji verovatnoća da nervne krize, ako se ispravno leče, imaju usavršavalačko dejstvo na talenat.
*****
Celog veka živimo u prijateljstvu sa svojim ludilom, usavršavamo ga, negujemo, rafiniramo, mnogi od ludila i karijeru prave, a onda jedne večeri nadje nam se pod rukom neki kuhinjski nož ...

Thursday, December 27, 2007

Komedije – misli-5. deo

Iz knjige “Na ludom belom kamenu” 10. tom Odabranih dela Borislava Pekića, izdatih u Beogradu, 1984, “Partizanska knjiga”; iz drame “Kako se kalio jedan gospodin” (1980. godine). Izbor Ljiljane Pekić.

Ni u budućnost se, ma koliko svetlu, ne moze ići bos. Putevi u budućnost najčesće nisu u najboljem stanju, pa su jake cipele neophodne.
*****
Zlatno runo.jpgPartija je kamen izbačen iz praćke istorijske nužnosti. Sve što je nužno, i pravo je. Zato je Partija uvek u pravu. Ali putanja nužnosti je krivulja. A svaka je krivulja konstruisana od nepoznatog broja pravih. Sledeći nužnost, Partija ide krivuljom, koja u svakom istorijskom trenutku izgleda kao savršena prava.
*****
Dijalektika i jeste božanski dar. Bez obzira što u medjuvremenu bog ne postoji.
*****
Pripadnici razvlašćenih klasa, dijalektički uzev, i jesu ludi. Najpre što su dopustili da sve izgube, a zatim što su zadržali način mišljenja i ponašanja kao da sve to još uvek poseduju.
*****
Politički neprijatelji logično žele otići iz zemlje koju mrzi, medjutim, neki ostaju da bi mogli da priredjuju svinjarije vlastima.
*****
Sadržaj je važan. Ali pošto forma kojom se govori daje smisao sadržaju koji se izgovara, važna je i forma. Forma je i smisao i sadržaj. Ako bi čovek govorio drukčije, drukčije bi i mislio, drukčije se ponašao. Ne odmah ali vremenom. Forma bi izmenila sadržinu. Niko ne može dugo igrati nešto, a da to najzad i ne postane. Nazadna forma mišljenja smeta da čovek dela napredno. A forma je izmenljiva. Moć reči je velika. Revolucija - to su reči.
*****
Nužnost je krivulja. Svaki od pravilnih stavova, izmenom istorijskog konteksta, može postati nepravilan. I obrfnuto. Izmedju pravilnog i nepravilnog, postoji stalno dijalektičko pretapanje.
*****
Hipokrizija jezika odaje hipokriziju mišljenja. Najzad i hipokriziju dela. Jer sve je dijalektički povezano i nužno.
*****
Za funkcionisanje države podjednako je važno imati i reakcionare. S jedne strane zapošljavaju značajan deo državnog aparata, podrazumevajući i štampu, a s druge – ne moraju se zapošljavati.
*****
Gradjanski svet, premda ima znatne i žaljenja vredne nedostatke, koji su doprineli bedi i nesreći, ima i značajne vrline, pa ga treba popravljati dok se ne dovede u idealno stanje, a ne odjednom ga, iz fundamentuma, razoriti, i od nule opet početi.
*****
Ako čovek nekoliko miliona puta ponovi istu misao, ostaje mu ili da poludi ili da je prihvati kao svoju.
*****
Bog je, kažu, stvorio čoveka u jednom danu. Sasvim traljav rad, uostalom, kojeg sada mi moramo popravljati.
*****
Zaborav je za gerijatrijsku kliniku. Nije za istoriju. Za istoriju je pamćenje.

Wednesday, December 26, 2007

Komedije – misli-4. deo

Iz knjige “Na ludom belom kamenu” 10. tom Odabranih dela Borislava Pekića, izdatih u Beogradu, 1984, “Partizanska knjiga”; iz drame “Ko je ubio moju besmrtnu dušu” (1974. godine). Izbor Ljiljane Pekić.

Ko hoće da preživi medju ljudožderima, mora se pridružiti gozbi, ili pristati da bude pojeden. Ako izabere da živi, njegova svest o neprikosnovenosti ljudskog mesa vremenom će iščileti. Shvatiće da ono nije gore od bilo koga drugog, i da ga je dotada tog mesa lišavao samo naročiti način života, koji mu je blagonaklono, umesto sabraće, nudio u izobilju druge sisare.
*****
304 - Dental AppointmentOd ulice se nema šta naučiti, osim kako se ona bezbedno prelazi.
*****
Kad se ostane bez ičega, čak i bez budućnosti, prošlost je i te kako važna.
*****
Čini se, zapravo, da čim se prestane gomilati bogatstvo da bi se u njemu uživalo, automatski se počinju da stiču predrasude zbog kojih se ono onda izgubi.
*****
Engleskoj, kada su je optužili da je porobila Indiju, samu činjenicu nije odricala, jedino joj je dala drugi razlog: okupirala ju je, naime, da bi je civilizovala.

Tuesday, December 25, 2007

Komedije – misli -3. deo

Iz knjige “Na ludom belom kamenu” 10. tom Odabranih dela Borislava Pekića, izdatih u Beogradu, 1984, “Partizanska knjiga”; iz drame “Umetnost i stvarnost” (1976. godine). Izbor Ljiljane Pekić.

Postoji osetljivi balans izmedju svete slobode jedinke i nužne sigurnosti zajednice.
*****
Konzekutivna ograničenja slobode, koja u nekoj krajnjoj konzekvenci mogu dovesti do vojnopolicijskih argentinskih glavoseka ili lečenja nezavisnih mišljenja po ludnicama, ne treba da budu cena koju će demokratija platiti za onemogućavanje nelegitimnih načina političke borbe.
*****
DisasterLiberalna inteligencija Evrope, čak i pre zabluda u pogledu onoga što se dogadja u Sovjetskom Savezu, nije bila naročito poznata po razumnom odmeravanju posledica svojih intelektualnih opredeljenja. U celini, suviše često je podsećala na zapadno-evropske entuzijaste Oktobra, koji su se oduševljavali dobrim snavdevanjem Moskve, posmatrajući zatvorene kamione kako, pod firmom “SVEŽE MESO”, odvode ljude u smrt.
*****
Pisac ne može imati nikakvu drugu stvarnost do ove u kojoj žive njegovi sugradjani, nikakvu imaginarnu, subjektivnu stvarnost.
*****
Smrt u borbi je čin revolucionarne propagande kao i svaki drugi.

Sunday, December 23, 2007

Komedije – misli -2. deo

Iz knjige “Na ludom belom kamenu” 10. tom Odabranih dela Borislava Pekića, izdatih u Beogradu, 1984, “Partizanska knjiga”; iz drame “Razaranje govora” (1972. godine). Izbor Ljiljane Pekić.

gilbert_and_george_dialog_1Za ono čemu mladost propusti da pruži odgovor, starost nalazi samo izgovor. Za utehu ostaje mogućnost da su izgovori ponekad celishodniji od odgovora.
*****
Magnetofon je sprava koja zamenjuje pamćenje.
*****
Biti nesrećan u mladosti, danas je preduslov za tekuću sreću.
*****
Živi, ugledni pisci uvek su srećni i berićetni. Oni jamačno, ponekad i ne moraju biti zadovoljni svetom, društvom ili istorijom ... U stvari, oni njima nikad i nisu zadovoljni … ali odnekud, sobom su zadovoljni uvek.
*****
Književnost treba da kao emanacija duha pobune kritičke volje, i strasnog srca, kuca za sve što boluje, pati, žudi, za sve uniženo, uvredjeno, ugnjeteno i osujećeno – i trebalo bi da ima snažan uticaj na naše živote i našu istoriju
*****
Književnost treba da bude verna tragičnim činjenicama života, smelo i bolno da obeležava sva psihološka, misaona, socijalna i moralna zla našeg vremena.
*****
Književnost treba da bude ne samo prometejska žudnja za promenom stanja. Ona treba da bude SAMA ta promena, revolucionarni čin, mučna i opasna bitka za novog čoveka.
*****
Političari su često primorani da žrtvuju svoje ideje, da bi ih realizovali.
*****
Nisu pisci pravili ovaj svet, nisu oni krivi što postoji nesreća, beda i tiranija. Oni su svemu tome podvrgnuti kao i ma koji drugi čovek. Čime da se brane? Rečima? Nema tako dobrog romana koji će ljude spasti od raka, ni drame koja će sačuvati čoveku ženu ... Još manje ima pesme koja će zaštiti ljude od sile. Reči vrede samo u istima onog koji drži batinu. Pisac drži samo patent olovku ...
*****
Književnost nije reparaciona radionica za jednu promašenu istoriju.
*****
Pisac nema ni državu, ni policiju, ni vojsku za sobom, njegova isključiva snaga je u sposobnosti da saopštava. Reč je njegovo jedino oružje. Ne stati u njenu odbranu, ne znači pristati da se bude pisac, ali znači pristati da se ne bude čovek.
*****
Kad se bogataš u dronjke obuče, to je uvek poruka stvarnoj bedi ... Čovek mora biti ODISTA bedan, pa da ima PRAVO bedno da izgleda.
*****
Ako pisac opiše nekog budalastog redara, uvredio je policiju, ako je njegov profesor nemoralan, napao je inteligenciju, ako je njegov radnik pijanica zamerio se radničkoj klasi, ako je on mladji od dvadeset onda, povrh svega, još nema razumevanja za omladinu, kada je starac od devedeset senilan, optužuju ga da propoveda eutanaziju roditelja ... A državu je u svakom slučaju povredio. Jer, država, to su svi ONI zajedno: vatrogasci, intelektualci, policajci, vojnici, radnici, umetnici, deca, očevi, majke ... Svako je nekome otac i nečiji sin ... Pa kako onda pisati duboke, istinite knjige!
*****
Posle drugog rata socijalizam je najpre zahtevao da gazde budu debele, a radnici usukani, sad se traži da bivše gazde budu usukane, a bivši radnici debeli ... i opet, jao piscu, koji bi se usudio da napravi simpatičnim ijedno lice, koje je na društvenim lestvicama stojalo pre rata više od musavog referenta.

Svi ostali su bili neizbežno, korumpirani, nelojalni, grabljivi i nemoralni, a ako nisu – onda su morali biti penzionisani invalidi u očajanju. Krupni uvek gaze sitne, veliki zloupotrebljavaju male, moćni uvek gnjave nemoćne. Oni koji imaju, nužno su zli. Dobri su uvek oni koji nemaju.

Pametni su jednovremeno obavezno i pokvareni kao da za pamet treba neko dobro izvinjenje. Glupi su, naravno, svi čisti kao device. Premda je u životu dovoljno slabih, koji su zli, i siromašnih pokvarenih glupaka.
*****
Svaki je pisac policajac.
*****
Idealna policija nije ona koja te kontroliše, već ona koja stvori takvu situaciju u kojoj ti sam sebe kontrolišeš.
*****
Ne ubija se čovek kad spozna da je svinja, nego kad uvidi da ni sve ostalo nije od njega bolje.
*****
Kad pisac donese hrabar rukopis, KAO UREDNICI, oni ga odbijaju, a kad umesto njega prime neko lažno djubre, KAO KRITIČARI, oni ga saseku zbog nedostatka hrabrosti i istinoljubivosti.
*****
Ljudi odnekud smatraju da umetnici NUŽNO moraju da mrze svet u kome žive. Inače nisu umetnici! Inače su poltroni! Kukavice! Govna! Jer, ovaj svet, ovo društvo, jednostavno ne sme biti dobro! Ali ni rdjavo ne sme biti!
*****
Danas, se u svetu, osobno, niko ne oseća odgovornim ni za šta. Dok pisac pljuje unaokolo, da li će se neko obraza mašiti? A i zato bi? Pljuvačka će se uvek zadržati na nečijem TUDJEM licu.
*****
Nije dovoljno menjati svet, potrebno mu je i REČNIK promeniti, da bi se u njemu čovek osećao nov, rekao, učinio nešto novo. Ako bi čovek koji je došao do nekog totalnog saznanja, kobno osetio da ne raspolaže rečima kojima bi to otkrovenje saopštio, bilo bi to kao nemi Hristos, ili Buda koji ne razume sopstveni jezik, ili Lenjin koji više ne veruje u značenje ruskih reči. Ili UOPŠTE ne veruje u značenje reči. Onda bi svaki normalan čovek DELAO. NE BI BRBLJAO. Treba prestati brbljati, učiniti nešto ili ići u vražju mater! Samo tako ćemo vratiti nevinost rečima.
*****
Laž se ne može postepeno menjati da bi postala istina. Ona se mora munjevito, u korenu uništiti.

Komedije – misli -1. deo

Iz knjige “Na ludom belom kamenu” 10. tom Odabranih dela Borislava Pekića, izdatih u Beogradu, 1984, “Partizanska knjiga”; iz drame “Budjenje vampira” (1973. godine). Izbor Ljiljane Pekić.

U ‘vremenu reči’ navodno savremeno pozorište, reči proteruje u podrazumevanje, a od akrobatike koja se ne razume, premda pravi promaju koja ugodno rashladjuje, sastavlja predstavu, možda kao što Englezi igraju Shaw-a (“Pigmalion”). Brzo, rezervisano, neutralno, i, iznad svega, artikulisano.
*****
Istorija, nažalost, ponavlja samo svoje mane.
*****
Markus_DesperationU pristojnom svetu samo su zemljotresi nepredvidljivi.
*****
Po srcu danas žive samo pavijani i to van zoološke bašte.
*****
Uobražavamo da Bog liči na nas, kao da smo neki uzori savršenstva, verujemo da se prošlost ponašala kako bi se pod sličnim okolnostima ponašala sadašnjost koju poznajemo. Rekonstrukcija istorije je nemoguća.
*****
Sve dobre žene špijuniraju svoje dobre muževe. I uopšte, špijunaža je danas jedan od najraširenijih načina intelektualnog života.
*****
Svako zašto i nema svoje zato, osim, možda, u boljim ludnicama.
*****
Svi ljudi od nekog značaja ponašaju se nesnosno. Treba vremena da položaj čoveku udari u glavu. Niko se ne radja kao čudovište.
*****
Istorija nam neće pobeći, a ni mi od nje, bojim se…
*****
Šta je čovek bez prošlosti? – Srećan.
*****
Bez griže savesti žive samo biljke.
*****
U životu nema logike.
*****
Korupcija je u načelu, dabome, štetna i nemoralna, ali u okolnostima društvene stege, može ona biti jedina vrlina poretka, koji ga čini podnošljivim.
*****
Ako prestanemo pitati ZAŠTO, onda smo mrtvi.
*****
Za dobar brak pamćenje je čak i škodljivo.
*****
Bilo bi dobro kada bi čovek mogao da se odrekne svih grešaka, a za svoje da prizna samo uspehe.
*****
Danas svi imaju dva života, dve stolice, dva mišljenja, dva kreveta, dva aršina, dva konta.
*****
Ima autora koji tvrde da je u ludom svetu jedino zdravo ludačko ponašanje.
*****
Svašta smo učili, pa smo posle morali učiti kako sve to što pre da zaboravimo.
*****
U ratu se čovek ranjava samo u miru – obogaljuje.
*****
Ljudi su ono što od njih čine njihove odgovornosti.
*****
Kad se sve sabere, psi i ne žive rdjavo.
*****
Pamćenje je uopšte prilično nepotrebna institucija. Nešto poput slepog creva.
*****
Narod čak i u pozorištu – statira.

Saturday, December 22, 2007

Esej o drami-8 deo

Esej “Pozorište kao soba za razbijanje stakla”, 8 deo; iz knjige “Na ludom belom kamenu” 10. tom Odabranih dela Borislava Pekića, izdatih u Beogradu, 1984, “Partizanska knjiga”. Izbor Ljiljane Pekić.
za I deo OVDE
Piscu je moguće (pače, vrlo lako) da režiju svog komada ne razume, ali mu je apsolutno nemoguće o rediteljima ne misliti. (To, za čudo, kad su njihovi pisci u pitanju, rediteljima lakše polazi za rukom. Jamačno zato što ih uvek vide u obliku kamena o vratu, a ko bi pametan o takvom kamenu stalno mislio.)

(Moja iskustva s režijom počela su u KPD Niš. Režirao sam “Ožalošćenu porodicu”. Komad je doživeo ogroman uspeh. Pošto je sala bila mala, a gledalaca mnogo, oni su vodjeni na predstavu u smenama, od kojih bi neke na red stizale tek oko 4, ili još u 4 ujutru, zavisi odakle računate dan.

Ne laskam sebi da je uspeh isključivo moja zasluga – u 4 ujutru teško je ustanoviti čemu se ljudi smeju – nešto je doprineo i Nušić, svakako, ali ponajviše, verujem, potreba robijaša da se bar jednom u godini nasmeju.)

Different views Moj odnos prema režiji mojih komada, budući da se u Pozorište ne razumem, uvek je zavisio od odnosa prema reditelju. (Drama s tim ni pre ni posle premijere nikada nije imala nikakve veze.) Ali iz bifea drukčije se na tu stvar i ne može gledati.

Uglavnom sam bio zadovoljan. Znam po tome što su mi se moje drame uvek više svidjale kada sam ih slušao i gledao, nego dok sam ih pisao. U par navrata sam možda poželeo da je reditelj upotrebio ovde-onde malo više imaginacije, ali još dok za tim žalim, užasava me pomisao da se mojom potajnom željom neko od njih zaista mogao koristiti.

Jedno, kao diletant, svakako mogu da kažem, lepo je kad pisac može svoj tekst prepoznati. On ga zapravo zato i piše. Da ga uvek prepozna. Da mu je svejedno, pisao bi neki drugi.

I evo, najzad, pojma s kojim se ovaj ogled može završiti. Pojma – diletanta. Oduvek sam gajio snažnu odbojnost prema diletantizmu i diletantima, ali istina ne bi bila potpuna kad ne bi uključivala i protivrečno osećanje simpatije prema sitnim, neuspelim hohštaplerima, prema kojima sam, in a drugim poljima prevare, naročito u trgovini, gajio samilost.

Svake godine pred Božić, krajem decembra, kad padne sumrak i u prozorima, poput drveća u plamenu, zablistaju jelke, na vratima čujete zvekir nekoliko puta tokom večeri. Kad otvorite vrata nadjete se pred grupicom dece od 5 do 15 godina, koja vam, vise-manje skladnim Christmas Carol-om, čestitaju Hristovo rodjenje.

U tome ‘više ili manje’ krije se tajna podele na amatere i diletante, prve koje podnosim, ali ne volim, i druge koje ne podnosim, ali volim. Amateri vam božićnu pesmicu, naravno ne pevaju kao dečiji hor Covent Gardena, ali je trud da to učine i izvestan napredak na tom putu – očigledan.
ponekad i ugodno.

Oni su sve to negde danima uvežbavali, možda i pod kontrolom sestre učesnika hora koja se u muziku malo razume. Zvuče, u svakom slučaju, podnošljivo, ponekad i ugodno.

Ali moja ljubav upućena je diletantima, onoj dvojici sedmogodišnjih dečaka, musavih i prljavih, koji su se prvi put u životu sreli na uglu vaše ulice, odlučili da odu u bioskop, takodje tu odmah iza ćoška, videli da za to nemaju love, i sada stoje pred vašim vratima i ‘zavijaju’ nekoliko prvih stihova Carola bez trunke sluha, ali očajnički intenzivno, u nadi da ćete ih, vlastite zaštite radi, smesta prekinuti i isplatiti.

Ako imate dušu, to ćete i učiniti. Oni vam tada grabe sitniš iz ruke i, ne rekavši ni hvala, nestaju. Ako duse nemate i pustite ih da se i dalje muče, pesmica će se i sama prekinuti – jer oni najčešće više od par njenih stihova i ne znaju – u bednom decrescendu, u kome će se neuštimovani glasovi sudarati kao dezorijentisana vozila u nekoj masovnoj saobraćajnoj katastrofi.

Imajte zato dušu. Prekinite ih odmah i dajte im njihov novac. Jer film je, naime, po svoj prilici, već počeo.

Ali u toj popustljivosti prema diletantizmu, kao prema simpatičnom neuspehu koji se prihvata kao sudbina, razume pa ipak dalje časno tera kao zaslužena kazna, ima i izvesne samopopustljivosti.

Svoju pozorišnu karijeru vidim kao ad hock – iz ćoška mojih romana – smišljene drame, sanitarne jer bih bez njih jamačno eksplodirao, koje onda reditelj i ja, kao ona dva nesrećna fanatika filma, zavijamo pod krovovima hramova boginje Talije.

Ja se, sa zahvalnošću to priznajem, u našem pozorišnom životu ne održavam kao profesionalac na poštovanju ili kao amater na razumevanju, već kao diletant – na samilosti.

Šta će, medjutim, biti ako mi se ona uskrati?

Frankly, dear, I don’t give a damn! (Ne dajem na to ni paru!)

LONDON, decembar 1983.
za I deo OVDE

Friday, December 21, 2007

Esej o drami-7 deo

Esej “Pozorište kao soba za razbijanje stakla”, 7 deo; iz knjige “Na ludom belom kamenu” 10. tom Odabranih dela Borislava Pekića, izdatih u Beogradu, 1984, “Partizanska knjiga”. Izbor Ljiljane Pekić.
za 6. deo OVDE
“Premda u svemu ostalom primitivni imitatori Grka, na polju dubljeg povezivanja umetnosti i života, Rimljani ih nadmašuju. U amfiteatrima se ne glumi kao na Olimpijadama. Živi se. Cezari se ne pašte oko toga da umetnost spuste do života, oni podižu život do umenosti.

Ne čine je pristupačnom narodu. Narod čine pristupačnim umetnosti. Od nesrećnih ali vulgarnih situacija, posredstvom artizma, cirkusi Maximus, Flaminius, Caligulus, Colloseum prave tragedije s veličanstvenom kentaurskom smesom života i umetnosti.

Gladiator Pa ako pesnički ne dostižu Evripida i Sofokla, u dramskom smislu nadilaze sve što su postigli njihovi jelinski pedagozi. Grci, na primer, s moćnim misaonim zamahom opisuju Ikarov pad. Rimljani ga izvode. Pomoću složene pozorišne konstrukcije, pesnička slika oživljava. Hrišćanin se snabdeva Ikarovim krilima i iznad arene klizi na žici koja mu daje prvi podsticaj, zamenu za ambiciju da bude ptica.

Zatim ga otkačinju s mehanizma i puštaju da svetogrdnu inspiraciju tera sam. Shvatajući je najozbiljnije, iako zna da je u cirkusu i da je sve to samo igra, gluma, umetnost, on agilno, s primerenim uživljavanjem u scenu, maše krilima, sve dok se, savladan tezom, koja inkarnira kaznu za nadmenost, ne smrska o zemlju.

Beznačajna ljudska neprilika postaje umetnički čin, kome se pod krvavom rosom, kultivisanom parfemima iz naročitih prskalica, rimske matrone pljeskaju ili zvižde, već prema zalaganju izvodjača i veštini režije. Što bi van Arene, u ćiftinskom, gradjanskom životu, bio krvav zločin, kažnjiv i kad se nad robom vrši, postaje blagodareći umetnosti duboka i poučna drama promašenih ambicija.

Po dvojica galskih zarobljenika bivaju ušiveni u crnu konjsku kožu, a na ledja im se posadjuju gola germanska ropkinja da glumi Amazonku u veselom lovu na druge kože, u kojima su, medjutim, radi pojačanja dramske napetosti, pravi lavovi.

(Znam neke mladje reditelje koji se oko toga ne bi mnogo dvoumili ako bi im lavovi koji jedu ljude pomogli da se umetnički bolje izraze, ali znam i publiku koja bi u tome uživala.)

Imitacije pomorske bitke kod Salamisa u rimskoj Areni nisu bile ništa manje krvave od originala u grčko-persijskoj režiji. Kod Salamisa je bilo preživelih. U Circusu Maximusu, ne. Umetnost nije samo opisivala život, ona ga je i popravljala, dovodila do konzekvencija, pred kojima je i sama ostala bespomoćna…” (Iz “Zlatnog runa III”)

Da, to je kalitehnikos tropos, taj umetnički način. Ali i način života. Ovde je i život popravljao umetnost, dovodeći je do konzekvencija, pred kojima je svaka pseudorealistička drama bespomoćna. I najednom vidimo: govorili smo o životu koji se hteo popeti, i do zavidne se mere i popeo do umetnosti, ali smo smesta osetili da govorimo i o umetnosti koja se, usput ubijajući, spustila do života.

Zato ne treba prizivati djavola, ako vam sedi u predsoblju.

*****

Podela mojih komada na komedije i farse ima smisla samo ako se primi kao nedovršen pokušaj da se larvirana tragičnost i jednih i drugih razgraniči mogućnošću dogadjanja priče, a ponegde i formom u kojoj se pripoveda. Komedije se, u načelu, lakše dogadjaju nego farse.

Farse su, takodje u načelu, sublimacije alhemičarske prirode koje se dobijaju samo u laboratorijama. Napolju ih ima samo u prljavim mešavinama, osim kada nakon velikih istorijskih potresa (revolucija ili ratova), dodje do dezintegracije jedne logike i farse se pojave u čistom stanju da nekom drugom, nepoznatom logikom upravljaju našim životima.

(Kada u “Zaveri ćutanja” A. Weissberg-Cybulskog, njegov islednik iskreno ne može da shvati kako su to Trockisti u Austriji 1937. još živi, i ne samo živi već im je dopušteno javno delovanje, pa i nekakav, očevidno trockistički, list da izdaju, to je još uvek komedija, čija se farsična logika tek u stvarnost probija. Farsa bi nastala onda kada bi islednik otišao u Ambasadu Austrijske gradjanske Republike i ultimativno zatražio da se sa tom svinjarijom prestane. Komediji je dovoljna naopaka misao. Farsi je nužan i naopak čin.)

Logika komedije je naša logika izložena smehu; logika farse je njena logika koja nam se smeje.

A šta je s tragedijama?
Postoji “Kralj Edip” (Grčka drama).
Postoji “Kralj Lir”.
Postoji i “Čekajući Godoa” koji je Bog.
Ko bi smeo očekivati i četvrtu?

(Po tome što imaju sjajnu komediju, reklo bi se da su Poljaci tragičan narod. Paradoks pali jer oni to jesu. Ali i mi Srbi imamo sjajnu komediju (Sterija, Nušić, A. Popović, Kovačević…) a kod nas paradoks ne pali. Zašto?)

Pozorište je već odavno institucija, (i možda tu leži sakrivena ona četvrta tragedija koja se traži). Ali o njemu kao instituciji, o radu iza zavese, jedva šta mogu reći, osim ako nisu potrebna obaveštenja o pozorišnim bifeima.

(U tome smislu naročito preporučujem bife Ateljea 212, ali sam umeo lepo da se provedem i u bifeima Beogrdskog i Narodnog pozorišta.)

Na probe mojih komada odlazio sam retko i samo ako mi baš nijedan izgovor ne bi upalio. Tamo u tmini gledališta sedeo sam kao u snu, ništa ne shvatajući. Moje je strahopoštovanje prema pozorišnom činu i celokupnoj tehničkoj i ljudskoj aparaturi putem kojih se on upriličava, ogromno, ali od vrste s kojom pristupamo Crnoj magiji, klanju posvećenog belog petal na kamenom oltaru ispod punog meseca.

Pozorišni čin je, zapravo, tajna vaskrsenja. Kad su moji komadi u pitanju on se, imajući i funkciju hitne pomoći, podudara sa veštačkim disanjem koje beznadežnom utopljeniku vraća vitalitet. Pišem i dalje drame, imajući to u vidu. Uvek će se naći neko Pozorište da na njihova cijanotična usta pritisne poljubac života. Poljubac je po neki put gadan, ali ko mari, ako se posle njega diše.
za 6. deo OVDE

Thursday, December 20, 2007

Esej o drami-6.deo

Esej “Pozorište kao soba za razbijanje stakla”, 6 deo; iz knjige “Na ludom belom kamenu” 10. tom Odabranih dela Borislava Pekića, izdatih u Beogradu, 1984, “Partizanska knjiga”. Izbor Ljiljane Pekić.
za 5. deo OVDE
Sa gledišta suštine jedno jedino pitanje me je u pozorištu interesovalo i držalo u nedoumici, ali kada sam ga rešio na zadovoljavajući način – što ne znači i uspešno u formalnom smislu – više se nikad nisam vraćao teorijskim problemima drame. Pitanje je to: dokle, kako id a li uopšte pozorište treba da održava ili imitira realan ljudski život?

D.Teniers-ApesŠekspir je u “Hamletu” (III,2) odgovorio DA, kad je rekao da je : “…cilj glume, u početku i sad, bio i jeste da bude, tako reći, ogledalo prirode – vrlini da pokaže njeno sopstveno lice, poroku njegovu rodjenu sliku, a sadašnjem pokoljenju i biću sveta njegov oblik i otisak…”

Savremena dramaturgija odgovorila je kroz Frensis Fergasona, pošto je više od stoleća – a ja bih kazao, od početka, od kako se drama piše – s pozornice, Šekspira poricala: “… Mi znamo da takvo ogledalo teško nastaje. Sumnjamo da naše doba ima – pokoljenje, biće, oblik ili otisak. Pre smo skloni da o njemu mislimo kao o bezobličnoj divljini. Ljudska priroda izgleda nam beznadno neuhvatljiva i varljiva celina …”

(I Šekspir je neprestano sam sebe poricao. Ako su njegove drame ogledala, mora da su naročita, poput onih u Luna parku, koja izobličuju likove, izvesne rastežu od rasprskavanja, druge sabijaju do ništavila.)

I moj odgovor je bio – NE.

Drukčiji i nije mogao biti.

Nisam živeo u svetu Preporoda, u kome su se, kako vele, pronicljivi ljudi mogli nadati da će život shvatiti, a onda ga na Pozornici ponoviti kao optenarodnu zabavu, u kojoj je skrivena očigledna nastava; živim u svetu bez nade, svetu kome ogledala trebaju taman koliko osudjeniku na vešanje – omča.

Nisam živeo u svetu za koji vele da je poznavao Celinu, i kao Grci verovao u Više razloge za nju, a onda ih na Pozornici dokazivao; živim u svetu koji se s gadjenjem prepoznavao kao besmislena slučajnost, koja je nekoj Celini jednom možda i težila, ali je već odavno mimoisla, u svetu Crne Rupe, po kome se, kao poslednji kovitlac prašine pred konačno sleganje svega, kreću još samo rastureni parčići ljudske priče, nemoguće za pričanje, nepodnošljive za slušanje.

Nisam živeo u svetu za koji se kaže da je najpre živeo, pa se tek potom na pozornici kao gluma igrao; živim na pozornici na kojoj se glumi svet.

Pozorište života ostalo je nemoguće, ali je sad postalo i besmisleno.

Ostao je život – Pozornice.

A na Pozornici se – igra. Ali se ne možemo igrati životom koga uistini više nema. Možemo se igrati sa izvesnim idejama o životu.

I ja sam se igrao.

Ako sam to činio rdjavo, moja je nesreća; ako sam to činio nesrećno, moja je greška.

Nikad nisam mario za scenu za koju se govorilo da živi zato što je s nje dopirao zadah zagorele masti ili su se na njoj sa užasavajućom monotonijom redjali izrežirani klišei koji su čoveku jasni i nepodnošljivi i u životu, a tehnika je u gledalište uduvavala ledenu promaju ventilatora da nam dočara zimu.

Ne tvrdim da me izvesne epizode izvesnih naturalističkih, verističkih, dokumentarističkih, realističkih režija nisu uzbudile, naravno da jesu, ali se to isto može reći i za svaki odgovarajući prizor iz života.

(Ono što me je uzbudjivalo nije bio život. Bila je Imitacija. Ali ne zato što je imitiran život – uzrok je u sferi van njega – jer me tada ne bi uzbudjivao ni pantomimičar koji simulira – kamen.)

Za tako nešto nisam se morao izlagati troškovima. Jer, najzad, najbolji način da čovek gleda rdjave drame je – život. Kad hoću da vidim dobru, ja onda idem u pozorište i gledam - Umetnost.

I nije reč samo o tome što se ‘realistički prizori’ programski prave da simuliraju život, nego što se, takodje programski, uvek prave s najbanalnijim pogledom na svet, koji, i opet programski, uvežbano klizi po reljefu stvari, savršeno nesvestan njenih pravih dimenzija.

Reč je o nasedanju očiglednostima, o ropstvu modelima, o kokošijem slepilu za iza-stvarnu stvarnost, ukratko: o davno i unapred plaćenoj vožnji utvrdjenim tračnicama jedne usahle inteligencije.

Nažalost, toliko moram priznati, težinom slobodnog pada umetnost će uvek težiti da se izjednači sa životom. (I upravo u otporu prema ovoj inerciji, radja se ona koja je uistinu velika.) Idemo možda prema pozorištu u kome će biti, ako je tema ubistvo, ubedljivije, ne tek jeftinije, glumca zaista likvidirati, nego ga jednu celu sezonu plaćati da zubima smrskava kesice sa krvlju. Prema pozorištu koje će, kao i život, imati samo – premijere.

(Nedavno sam gledao komad u kome ništa nije simulirano. Sve je bilo uzvišeno stvarno. Pravo da kažem, čak i u prosečnoj javnoj kući prostitutke to rade bolje. I one, dabome, simuliraju, i jesu skuplje od pozorišne ulaznice, ali se, ipak, isplati.)

Jer, s druge strane, iz pravca života (istorije) koraci enozisa-ujedinjenja, već su davno učinjeni.
za 5. deo OVDE

Wednesday, December 19, 2007

Esej o drami-5.deo

Esej “Pozorište kao soba za razbijanje stakla”, 5 deo; iz knjige “Na ludom belom kamenu” 10. tom Odabranih dela Borislava Pekića, izdatih u Beogradu, 1984, “Partizanska knjiga”. Izbor Ljiljane Pekić.
za 4. deo OVDE
I sad, pošto je to raščišćeno, možemo se najzad vratiti objašnjenju metafore u naslovu ovog ogleda, možemo zaviriti u tajanstvenu sobu za razbijanje stakla.

Još kad sam bio student psihologije na Beogradskom univerzitetu, američki su eksperti za dušu, uvek spremni da bavljenje njome shvate kao veštu igru, na granici izmedju baseboll-a i detektivskog feljtona, a ne poput nas Evropljana, naročito Slovena, kao potresan put kroz pakao, i to bez ikakvog zaštitnog odela, došli do zaključka da je destruktivno ponašanje čoveka, pretežnim delom, posledica sistema zabrana i pravila, kojima civilizacija obuzdava njegovu, u osnovi, još divlju prirodu.

(Majmun je, naime shvatio da više nije majmun, ali ne i šta to znači i našta ga ova metamorfoza obavezuje.)

W. Blake-NebuchPreko noći se, možda, može – držali su – izmisliti neki industrijski patent koji će nam olakšati život, ali se preko noći ne može ljudska priroda toliko izmeniti da taj laki život i dalje ne bude divalj. A s obzirom na stalan porast slobodnog vremena – čak i sve divljačniji. U medjuvremenu, čekati se ne može.

Nagon za destrukcijom razara ljude, porodice, narode, države, pa će, kako već sigurno izgleda, doći glave i svetu. Prolazak noću Centralnim parkom u New Yorku opasniji je od probijanja fronta u Vijetnamu, a vožnja metroom u izvesne kasne sate tek nešto bezbednija od penjanja na Kilimandžaro u lakovanim cipelama.

U Velikoj Britaniji je odlazak na fudbalsku utakmicu (naročito ako se igra u inozemstvu, Luksenburgu, recimo) ravan za slabe samoubistvu, za jače – lovu na ljudske glave. Ako ste beba, pa vas u sred bela dana, u kolicima voze nekom prometnom trgovačkom ulicom, može vam se desiti, to je istina, da dobijete osmehe, ali i da vam ugase cigaretu u obraz.

Situacija je s tom našom prirodom koja je ostala da skače po drveću dok smo sišli da pročitamo Platona, uistini postala alarmantna.

Amerikanci su praktični ljudi, i njihovi psiholozi praktični Amerikanci. Mislili su otprilike ovako: ako je za odmor od rada izmišljeno letovanje, (za odmor od života – groblje, očevidno, jer više ne trunemo unaokolo), ako za lečenje osećanja usamljenosti proizvodimo gumene lutke koje govore samo prijatne stvari, a uz to su i mehanički spretne, ako smo, dakle, svojim industrijskim genijem i trgovačkim smislom efikasno odgovorili na svaki zahtev tržišta ili izazov prirode, zašto ne bismo našli bar provizoran odgovor i na ovaj zov divljine u nama, koji – ako se akumulira – preti da nas sve zajedno raznese u paramparčad, ukratko, zašto ga ne bismo kontrolisali, ako već ne možemo da ga sasvim savladamo.

Reklo bi se, na prvi pogled, da ideja nije naročito originalna. Istorija je krcata primerima ovakve kontrole, gde se krupnim idejama kontroliše odsustvo proizvodnje, gde se ratovima drži u šahu glad, gde se porobljavanjem drugih naroda neutrališe zahtev za slobodom kod vlastitog.

Pa ipak, jeste, originalna je. Nije za jednu sezonu, jedno stanje, jednu priliku. Važi kao permanentan odgovor ljudoždera u nama, sve dok jednom i on ne promeni dijetu.

(Lično, ne bih to nazvao odgovorom u naučnom smislu, pre koskom koju mu bacamo da bi imao šta glodati i nas ostavio na miru.)

U čemu se on sastoji? U kanalisanju destruktivnog nagona prema tzv. ‘sobi za razbijanje’, u odvodjenju divljaka u nama u tu sobu da se tamo na miru, nikoga ne smetajući, izdivlja, i civilizaciji vrati u standardizovanom obliku profesora univerziteta, bankara, narodnog poslanika ili psihijatra, već prema tome u kakvu je kožu ušivena njegova Majka priroda.

Svaka bi porodica morala u kući imati jednu sobu, po mogućnosti izolovanu, čiji bi prozori bili zakovani a pod pretrpan nepotrebnim – još bolje potrebnim – stvarima za razbijanje.

Zbog zvučnog efekta, tako dragog nagonu za destrukcijom, preporučuje se u prvom redu mnoštvo predmeta od stakla, (za bogatije, dabome, od kristala čuvene marke), ali je svaki lomljiv predmet dobro dosao.

(Postavljanje ‘sobe za razbijanje’ plastičnim ili gumenim jastucima, kao po ludnicama, nije preporučljivo, jer poenta je i u zvuku raspadanja.)

Izvesni autori te škole, medjutim tvrde da su teže lomljivi predmeti poželjniji od stakla, jer za destruktivni nagon predstavljaju jaču inspiraciju, a da su, medju svima, najlekovitiji naročito tvrdi a izvanredno potrebni predmeti, jer nam pružaju dvostruko zadovoljenje: kidanjem, cepanjem, gaženjem, griženjem jednog novog koncertnog klavira ne samo da iz sebe isterujemo divljaka, već se svetimo jednom od predmeta civilizacije koji je konstruisan da ga ukroti.

(Ja sam američki predlog unapredio idejom o ‘komunalnim sobama za razbijanje’, gde bi se terapeutsko divljanje obavljalo u društvu. Svaka bi institucija morala imati takvu sobu, ili halu ako je potebno, a naročito one od kojih zavise naši životi i naše slobode.)

Onaj ko nikada u životu nije ništa iz besa razbio, jamačno i ne zna kakvo je zadovoljstvo propustio, mada sam uveren da ga je nadoknadio razbijanjem nečeg vredijeg na drugoj strani. (A reč je o tome da se baš to izbegne.) Prasak stakla je jedan od najumirujućih zvukova što ih čovekovo iskustvo može pružiti.

Uveravam vas. Probao sam. Ali od kako sam počeo pisati drame, ‘soba za razbijanje stakla’ više mi nije bila potrebna. Pozorište je bilo dovoljno za sve moje revolte.

(Ako nekom gledaocu ili kritičaru moja drama nije dovoljna, znači da mu je revolt jači od mog, pa mu preporučujem pravu ‘sobu za razbijanje stakla’, ili da izadje na ulicu…)

Pozorište je tako postalo za mene od Ispovedaonice, preko Sanitarnog uredjaja – ‘soba za razbijanje stakla’.
za 4. deo OVDE

Tuesday, December 18, 2007

Esej o drami-4.deo

Esej “Pozorište kao soba za razbijanje stakla”, 4 deo; iz knjige “Na ludom belom kamenu” 10. tom Odabranih dela Borislava Pekića, izdatih u Beogradu, 1984, “Partizanska knjiga”. Izbor Ljiljane Pekić.
za 3. deo OVDE
U medjuvremenu, aktuelan problem odnosa Umetnosti i Stvarnosti, kao danas otvorena rana, ostao je, i morao se lečiti danas. Eventualni sutrašnji lek mogao bi doći kasno, više da demonstrira naše medicinske moći nego da zaleči ranu.

Our world A Umetnosti se danas (ranih Sedamdesetih), za svoje nezavisnosti, svoja prava, svoje slobode borila sa Stvarnošću, po kojoj su glasno argumentirale bombe urbane gerile, po kojoj su ideologije gradile hermetičke izolatore mišljenja, da bi u njima svoje narode na miru prilagodjavale iidealnoj budućnosti koja se stvarno već dešavala, ako i prošla nije, a ekonomičnosti i profitabilnosti vršile su na ljude zverski pritisak, opasan zato što je bio – sladak.

Izneo sam iz Trećeg toma “Zlatnog runa” otpatke ove teme, s kojima Simeon Sigetski nije gogao izići na kraj onako kako je to meni za dnevnu upotrebu trebalo, i od njih napravio dramu “Umetnost i stvarnost”, dialoški ogled o gradjanskom i umeničkom moralu suočenim s probom snage, vrednosti i istinosti, a u ratu na dva fronta, s vlastitim intelektualnim iluzijama, i sa bombama, što su ih te iluzije štitile, sve dok jedne lepe noći bombaši nisu zakucali in a njihova vrata.

Prividan povod bio je angažovan ali slab, dakle – slabo angažovan roman Heinricha Boella, “Slučaj Katarine Blum”, a u širem smislu nastojanja liberalne nemačke inteligencije da, premda ne pravdajući ga, (bombe, čak i kada su shvaćene, ubijaju, zar ne?), razume Teror Baader-Meinchof “Rote Armee Fraktion”, R.A.F-a.

(Tragedija ustrojstva našeg mišljenja je, medjutim, u tome što je razumevanje – opravdanje u svom misaonom korelatu, a opravdanje – razumevanje u onom moralnom. Razumeti znači da ćemo moći i opravdati. Opravdati znači da smo već razumeli. Gde su u praksi granice i kako ih braniti, teško je ustanoviti.

Rekao bih čak i nemoguće. Inače bismo lakše razumeli i opravdali visoke crkvene dostojanstvenike koji razumeju, premda nipošto ne opravdavaju – balans u nuklearnom naoružanju, ili ugledne naučnike koji razumeju, premda, naravno, ne opravdavaju, napredak koji se plaća zagadjenjem ljudske sredine, ili državnike koji razumeju – ali sačuvaj Bože da bi opravdaliu – mesanje silom u poslove drugih naroda.

Takodje bi nam mnogo lakše bilo da razumemo i opravdamo one – a njih ima djavolski mnogo – koji mnogoštošta opravdavaju, i ako ništa ne razumeju. Ako bi mi sad bilo rečeno da sam, s obzirom na prinudnu vezu izmedju razumevanja i opravdanja, protivrečan, jer sam tvrdio da ih je teško razgraničiti, odgovoriću: imao sam u vidu pametne ljude, ne – budale.)

(Vredi spomenuti da je “Umetnost i Stvarnost” jedina moja drama za koju WDR iz Koelna nije uspeo da nadje mesto u svom programu. Možda je bila slaba – kao i njen povod – a možda je izvesnu ulogu u odbijanju igrala i činjenica da je Boell sugradjanin Glavnog urednika kelnskog radio-dramskog programa, što će – sudeći po pismu koje sam tom prilikom dobio – biti ubedljivije objašnjenje, koje, ne sprečava dramu da, u medjuvremenu, bude i slaba.

Drugim nemačkim stanicama nisam ni nudio, znajući za izvesnu naslednu ujednačenost nemačkog načina mišljenja. Najzad, dramu je emitovao Radio Zagreb. Ništa se naročito nije desilo. Očevidno, nije nam bilo stalo do Boellovog ugleda, a ni terorizam nismo imali.

Da se drama odnosila na nekog našeg velikog pisca, a da su u medjuvremenu unaokolo njegovog pisaćeg stola u duborezu eksplodirale kante za djubre i ubijale decu, kao što se, upravo u ovom času, dok ove redove pišem, dogadja u Londonu, gde ispred robne kuće Harrods, petoro mrtvih i dvesta ranjenih dokazuje prednost i razumljivost ‘irske stvari’ – stvar sa mojom dramom bi, po svoj prilici, bila nešto drukčija.)

Ali pravi ‘krivac’ bio je nesrećni Simeon Sigetski, njegova nesposobnost da misli kao ja, i moje ustezanje da ga na to prinudim.

Drugi primer je roman “Kako upokojiti Vampira”. Iz njega su sanitarnim uredjajima one iste svesti koja je Simeona oslobodila dužnosti da sebe i svoju umenost brani od bombi detoniranih preko četiri stotine godina kasnije, aktuelnosti sprovedene čak u dve drame.

Jedna je originalna komedija “Budjenje vampira” – da bi zabuna bila veća, bez ikakve veze s pričom u romanu – koja je od njega preuzela temu ‘terapeutskog zaboravljanja prošlosti’ i proces ‘šteinbrehirizacije svesti’.

Duga je “Wer war Lilly Schwartzkopf?” (Ko je bila Lilly Schwartzkopf?), radikalna prerada jednog odlomka romana, (Postscriptum prvi: Zapisnik o saslušanju Gustava Froelicha), emitovana samo u inostranstvu, kroz koju je roman otekao moj stid što sam svoje teze dokazivao na jednom bespomoćnom nemačkom profesoru srednjevekovne istorija, a ne na nekom od naših duhovnih rmpalija.

Ukratko, većina mojih drama su neka vrsta ventiliranja aktuelnih dilemma koje sam sebi priuštio pišući romane. Neka vrsta organizovanih zabeležaka na njihovim marginama. Tek nekoliko je ispisano na tzv. marginama života.
za 3. deo OVDE

Monday, December 17, 2007

Esej o drami-3.deo

Esej “Pozorište kao soba za razbijanje stakla”, 3 deo; iz knjige “Na ludom belom kamenu” 10. tom Odabranih dela Borislava Pekića, izdatih u Beogradu, 1984, “Partizanska knjiga”. Izbor Ljiljane Pekić.
za 2. deo OVDE
“Obešenjak”, moja prva drama, dakle, bila je puki refleks, podignuta ruka u odbranu od udbranu od udaraca, koji su već tada, godine 1959, bili – fatamorgama. Komentari u Dnevniku iz tih godina, ne smetaju spontanosti mog dramskog odgovora na stvarnost, jer se više bave tumačenjem refleksa, nego njegovom proizvodnjom.

Esej “Pozorište kao ispovedaonica” čini to još manje, jer se piše dvadesetak godina kasnije. Već tada je, mada ja to onda nisam znao, pozorište počelo za mene igrati ulogu ‘odaje za razbijanje stakla’, izolovane prostorije u kojoj dete ili pobunjeni čovek – kako hoćete – nalazi oduška koji mu je na drugim stranama uskraćen. (Za objašnjenje ove metafore još je rano, pa ćemo je sada ostaviti i vratiti joj se u zaključku.)

Face of Anguished Man Ja sam se vrlo brzo oslobodio fatamorgane koja je inspirisala “Obešenjaka”. Za razliku od plemenitog Don Kihota, ja sam u strašnim džinovina koji mašu rukama i nanose mu opake udarce na vreme prepoznao – vetrenjače. Ali to saznanje, kao što bi se očekivalo, nije mi donelo nikakvo praktično olakšanje: nastavio sam da se bijem sa vetrenjačama. (Moram dodati, s istim jadnim uspehom s kojim sam vodio rat dok su bile – džinovi.)

U medjuvremenu, s mojim prvim romanom, negde oko 1965, i moja je dramaturgija promenila funkciju. Mrak crkvene ispovedaonice zamenjen je mrakom kanalizacije.

Drame su postale ‘kante za djubre’ u kojima sam iz svoje literature iznosio – otpatke. Otpatke, ne u smislu koji bi s pravom zgrozio sve obožavaoce teatra, ili otpatke, ukoliko je otpadak – a jeste na neki način – sve što pišem, nego sve ono što, iz bilo kakvih razloga, od romaneskne teme, u roman nije moglo stati, a, pre ili kasnije moralo se reći.

Praktično, izgledalo je to ovako:

Pišući, recimo, “Zlatno runo”, i u njegovom “Trećem tefteru” ulazeći u zanatske kozmetičke probleme velikog majstora romejske šminke, Simeona Sigetskog, suočio sam se s večnim odnosom “Umetnosti i stvarnosti”, (u majstorovom slučaju i istorije odozgo).

Tema me je vukla izvesnim aktuelizacijama – po nesrećnom uzoru “Vreme čuda” – istorijskoj inverziji, kalemljenju osobnog i opšteg savremenog iskustva na nešto što se dogadjalo, u sasvim drugim okolnostima, pod Sigetom , godine 1566, što je - opet, po principu prinudne repeticije ‘modela opstanka’ – sa situacijom nekog umenika iz godine1975, moglo biti srodno, ali baš isto nipošto nije bilo.

(Istorija se, naime, ne ponavlja u vulgarnim reprodukcijama i kopijama, kao što misle oni koji bi želeli da je shvate na najkomotniji način.)

Ako sam hteo prošlost da vasksnem, a ne tek prosto da je kao galvaniziranu žabu animiram i iz groba pustim kao lešinu, koja će, uz to, još i naš lik nositi, morao sam se odupreti iskušenju da kao mnogi pisci – pa i ja u “Vremenu čuda” – zamenjujem teme, i, umesto stvarne prošlosti priredjujem njene kostimirane balove.

Da, opisujući krvavi sukob Reformacije i Protiv-reformacije, mislim na tekući hladni ideološki rat, da rugajući se Kaligulinom ludilu, ismejem neki lični režim koji mi se trenutno ne svidja. (Kami se u svojoj drami bavi stanjem, načelima, mehanizmom moći, ne Kaligulom, a pogotovu nekim savremenim tiraninom.)

Da se protiv rata u Vijetnamu borim tako što ću prikazati najezdu Huna na Evropu, dajući ovde onde – za idiote – hunskim konjanicima američke ili severnovijetnamske likove, vec prema tome za koga navijam.

Morao sam Simeona da ostavim ograničenog vlastitim istorijskim uslovima i da ga ne opterećujem celokupnim iskustvom vrste, koje je njegovom tek sledilo, od Sigeta naovamo.

(Lingvistički to znači da se neko u to vreme nije mogao ‘kidnapovati’ – kao što se veselo dogadja u “By The Sward Divided”, jednoj TV seriji o Engleskoj revoluciji – nego samo za otkup oteti; misaono to znači da Simeon nad mrtvom Sulejmanovom glavom, kad je oživljava, ne može meditirati i ‘Ketmanu’ kao Česlav Miloš u “Zarobljenom umu”.)

Njegov rat sa carskim lekarem i grčkim patriotom Kajsunizadeom oko prava umetnosti na nezavisnost od stvarnosti, odnosno, istorije, a pomalo i rat za vlastitu glavu, mora se voditi ondašnjim duhovnim oružjem, a ne pozajmljenim iz jednog aresenala koji još nije ni postojao.
za 2. deo OVDE

Sunday, December 16, 2007

Esej o drami-2.deo

Esej “Pozorište kao soba za razbijanje stakla”, 2 deo; iz knjige “Na ludom belom kamenu” 10. tom Odabranih dela Borislava Pekića, izdatih u Beogradu, 1984, “Partizanska knjiga”. Izbor Ljiljane Pekić
za I deo OVDE
Upravo zato što me literatura najvernije izražava, (za sada, ali ne verujem da će još jako dugo) vernije i od akcije, što ona oličava maksimalan broj mojih odnosa sa stvarnošću, u njihovim maksimalnim verzijama, ali ponajviše stoga što, za razliku od čiste akcije, (stvarnog učešća, čina, dela), pruža i moju sopstvenu viziju realnosti, one realnosti, dakle, prema kojoj se reaguje, a ne one pseudounitarne prema kojoj se postavlja i preduzima svaka akcija, odlučio sam se za pozorište, a ne za pobunu. Pomognimo se jednim primerom:

Ako izvršim ubistvo, izvršio sam akciju koja je ušla u opštu stvarnost, potonuvši u nju kao kamen, i kada ne bi bilo istražnog procesa, i to jedino u slučaju da me uhvate, nikada se ne bi saznalo koja je to subjektivna varijanta stvarnosti dovela do zločina.

(Istrage i nisu drugo do iznalaženje one sustvarnosti, koja, kao deo opšte figurira samo za jednu ličnost.) Ako, medjutim, to isto ubistvo, opisujući ga, izmislim, ja sam, zajedno s činom, utemeljio upravo onu sustvarnost u čijem je kontekstu ovaj zločin jedino i moguć.

A razlog opredeljivanja za pozorište i dramsku formu ležao je psihološki u snažnoj potrebi za nekom akcijom, za angažmanom.

K.Plattner_Erinnerung (U beznadnim godinama oko 1959, kada sam “Obešenjaka” pisao kao kodiranu ispovest jednog unutrašnjeg emigranta, stalno, medjutim, svestan nužnosti da svoje osobno stanje uzvisim do neke univerzalne istine o ljudskoj egzistenciji, bez koje bi i moje pojedinačno stanje ostalo – neiskazano.)

Bilo je potrebno naći književni instrument koji bi, dovoljno mobilan, efikasan i javan, bio istovremeno i dovoljno legalan.

(Posle afere sa “Golubnjačom”, da samo jednu spomenem, pa i skromnog pokušaja repeticije upravo s tim mojim nesrećnim “Obešenjakom” u Kruševcu, ne mislim više da je drama baš toliko – legalna. Ponovo mi se proza čini bezbednijom. Kad pogledam, medjutim, neke slučajeve s prozom, u zabuni sam. Možda treba pokušati sa pantomimom ili baletom?)

Drama mi se, naime, oduvek činila kao najaktivniji oblik književne reči, ne samo u smislu visokog stupnja komunikativnosti i neposrednog uticaja, već i u smislu činjenice da je scena stvarniji prostor akcije od zamišljenih prostora u strukturi proze.

(Ovo sam mišljenje odbacio zahvaljujući saznanju da je, budući svaka umetnost samo niži ili viši nivo imitacije, istina upravo obrnuta: viši nivo imitacije sadržan u teatru, udaljeniji je od stvarnosti no prozna umetnost kao niži nivo iste imitacije.
za 1.deo OVDE

Saturday, December 15, 2007

Esej o drami-1 deo

Esej “Pozorište kao soba za razbijanje stakla”, 1 deo; iz knjige “Na ludom belom kamenu” 10. tom Odabranih dela Borislava Pekića, izdatih u Beogradu, 1984, “Partizanska knjiga”. Izbor Ljiljane Pekić.
za 2. deo OVDE
Uvek sam smatrao da umetnost može da odgovori na suštinska pitanja savremenog čoveka koliko i ma koja druga duhovna disciplina: teologija, filosofija, sociologija, ili ma koje moralno učenje. U prvom redu stoga što je književnost, pored ostalog, i filosofija u svom estetičkom korelatu. Ona je takodje i primenjeni moral, izvesna moralna sugestija, čak i ako joj je programski mrska uloga propovednika, misionara i reformatora.

Ako se izražavam književnom rečju činim to u svojoj ukupnoj egzistenciji, koja je, razume se, najpre umetnička, ali je istovremeno i psihološka, moralna, socijalna, politička, a iznad svega – metafizička.

Književnim delom, zacelo, izražavam stvarnost u nekom od njenih meni pristupačnih standarda, ali i, ne sa manjim prisustvom u strukturi dela, izražavam i sebe – svoj stav prema toj stvarnosti – stav koji deluje kao suma mojih metafizičkih, moralnih i socijalnih iskustava, uredjenih prema nekom estetičkom načelu.

(A ono što je ovde po sebi irelevantno, upravo je to “uredjivalačko načelo”, jer se može menjati, a da promenu ne sledi izmena celokupne konstelacije iskustva.)

InundationSmatram da je prisustvo Uredjivalačkog načela u mom izražavanju proporcionalno prisustvu metafizičke predstave sveta u mom mišljenju, te da moje izražavanje ne moze biti univerzalnije od mog mišljenja, a ne obrnuto.

(Ovo “a ne obrnuto” korekto je jedino ako mišljenje shvatimo kao opšti svetonazor, ili još preciznije, kao kapacitet, nivo sposobnosti da se neki svetonazor uopšte i ima; čim ga aktiviramo na nekoj odredjenoj realnosti, temi, posebnom slučaju, moje izražavanje neće više zavisiti samo od mojih načelnih sposobnosti da o nečemu uopšte slobodno mislim, niti da mislim na ovaj ili onaj način uspešno, nego od okolnosti i van mišljenja i van izražavanja.

Drugim rečima, ja o nečemu istinu mogu misliti, ali hoću li je reći ne zavisi od snage [istinitosti] te istine, vec od moje snage. I ne budimo opet naivni: ne snage mog izražavanja, mojih moći da istinu dobro iskažem, nego od moje pripravnosti da zbog nje trpim.)

A i kada se desi da mom izrazu pridat bude smisao koji on ne sadrži, ova njegova proširena univerzalnost ne pripada meni već onome što je univerzalizaciju izvršilo. S nešto sreće, mogli bismo, dakle, odnos književnog izražavanja i filosofskog (političkog, moralnog, ideološkog, itd.) mišljenja uporediti s odnosom u kome dva različita jezika stoje prema modelu jedne iste stvarnosti.
za 2. deo OVDE

Friday, December 14, 2007

Iz Dnevnika 1979. g.

Drago mi je da sam se vratila ponovo ovom blogu. Imala sam mali predah i odmor, pa se izvinjavam čitaocima što ih o tome nisam obavestila.

Iz Dnevnika Borislava Pekica, 1979. godine.

Ako čovek privremeno, za ovaj trenutak u ovu temu, zanemari osnovni zadatak koji ima u Beogradu, a to je sačuvati goli život na pešačkim prelazima i trotoarima, preostaje mu onaj teži: da se sačuva od ispovesti poznatih i nepoznatih ljudi...

Tvrdjava-KalemegdanProveo sam jedno sunčano martovsko poslepodne na Kalemegdanu. Bilo je sveta, ali, srećom, nikog da mi dan pokvari svojim nevoljama. Istorija, sahranjena pod zelenim travnjacima, kao pod oborenim stegovima Osmanovića, nije mi dopuštala da popustim svojim, i tako su uspomenene, vijane još od dolaska u Beograd, dobile najzad svoju 'slobodnu teritoriju', onu iz koje su, na Cuburi i Neimaru, prognane sumanutom trkom novih kuća, novih atomobila i novih ljudi...

Ništa se nije dogodilo. Nijedna klupa, ma koliko stara, nije me na mladost, moju prošlost podsetila; prošlost koje sam se sećao bila je tudja. Nijedan vidik, ma koliko poznat, nije mi govorio: bio si već jednom ovde; govoreno mi je da su ovde bili drugi ljudi, u drugom dobu, drugom ruhu i s drugim ciljem...

Pitao sam se, ako tu više ništa nije moje, ako ovde žive samo mrtvi ljudi i ako se ovde još uvek sanjaju samo odsnevani snovi - jesam li to zaista ja?

Ko je taj što prazna srca i glave ispunjenje tudjim životima, s kalemegdanskih grudobrana posmatra Severozapad i Evropu? I kakav je to Severozapad? Koja Evropa?...

Saturday, November 24, 2007

Misli o mimikriji

Misli o mimikriji iz raznih dela Borislava Pekića; izbor Ljiljane Pekić

Maska, igra i borba za opstanak oduvek su išli ruku pod ruku. Ljudi su se najpre maskirali za bogove, zatim za ljude, ali je opstanak, preživljavanje uvek bio primaran cilj. Obrazina kojom se krije lice i maska koja ga preobražava; obrazine nečasnih drumskih razbojnika i maske časnih građana; posmrtne maske i maske od kojih se živi. Maska je ono što od nas čini ljude. Kakve, to je sasvim drugo pitanje.
*****
botticellie1000-1Drevno grčko verovanje inspirisano likantropskim stanje učesnika u tajnim bratstvima vukova, utvrđuje da se: „niko večno ne može graditi fantomom, a da to jednom stvarno ne postane, niko ne može večno živeti kao vuk, a da najposle vuk i ne bude“.
*****
Mimikrija zahteva izvesna znanja o onome što se podražava. Ukoliko su znanja dublja, mimikrija je savršenija, opsena uspelija, svrha sigurnija.

Prilagodljivost koja bi u graničnim slučajevima išla do potpunog poistovećivanja, u kome, kada je metodično, nestaje isključujuća razlika između simulacije i autohtonije ne samo u posledicama po druge, već i u visceralnom doživljavanju tih posledica, pa se, posle perioda duhovnih nedoumica i kriza, uspostavlja stanje apsolutne harmonije s maskom i za uvek zaboravlja da je ona neprirodna, veštačka, priručna tvorevina ispod koje iščezava pravo i stvarno lice.

Maska je ovladala umom, a preko njega prvobitnim lice. Postaje se nov čovek.
*****
Čovek se lišio nužde za biološkom mimikrijom. Za uzvrat, obilno je razvio sve mehanizme socijalnog, psihološkog i moralnog prilagođavanja, pa među njima i one što se smatraju mimikričnim.
*****
Sa čovekom se često događa da ga podražavanje menja, a mimikrična simulacija konačno pretvara u ono što se podražava.
*****
U prirodi mimikrija pomaže da se preživi, kao i u mom svetu. Samo tamo je preživljavanje – jedini, pravi i poslednji cilj. U našem svetu to nije dovoljno. U našem svetu, kondor ne mora čekati da lane umre.
*****
Ketmanstvo je, kada se svede na sadržinu, metod, ali u povratnom smislu i stanje svesne obmane koja se obavlja u zaštitu vlastite istine, a uzgred i ličnosti, s mogućim ali ne i obaveznim ciljem da joj se omogući pobeda, jednom kada prilike za to budu sazrela, odnosno kada ketmanstvo ne bude više bilo nužno.
*****
Ketmanstvo je, ako sam ga u doslovnom i u prenosnom smislu shvatio, neka vrsta mimikrije. Izgledate tako, a to niste. Običan ste leptir, a izgledate kao otrovan, i nijedna vas ptica ne napada. Imate lažne oči tamo gde vam je nezaštićena guzica. Mašete nečim što na bodlje liči, a perje je. Ukratko – folirate.

U prirodi je razlog za čitavu biološku proceduru – preživljavanje. Ljudskoj prirodi puko preživljavanje nije dovoljno. Biri leptir koji nije pojeden, nije isto što i leptir koji druge jede. Ljudska mimikrija nam postavlja teže zahteve nego zoološka. Ova samo brani život. Naša ne može biti stvarno mimikrijska ako ga ne uzima.

Biti ketman među majmunima nije isto što i biti ketman među ljudima. Više vrste ištu više. Ketmanstvo, prema tome, nije pasivno posmatranje tuđe gozbe, na kojoj ste preobučeni u gosta, nego povremeno učestvovanje u njoj. (Uvek vas mogu pitati – zašto ne jedete? A suština gosta u tome je da na gozbi učestvuje, ne da tek prisustvuje.)
*****
Drevno grčko verovanje, inspirisano likantropskim stanjima učesnika u tajnim bratstvima vukova, utvrđuje da se niko večno ne može graditi fantomom, a da to stvarno jednom ne postane, niko ne može večno živeti kao vuk, a da najposle vuk i ne bude.
*****
Priroda je puna mimikrije svih načina i oblika. Logički je nemoguće da dar spasonosne simulacije mimoiđe jedino njenu krunu, skromnije nazvanu čovekom. Odvojivši se od rođačkih primata, čovek se lišio nužde za biološkom mimikrijom koja je majmunima omogućila bezbedniju drveno-smeđu boju kože i krzna. Zauzvrat je obilno razvio sve vidove društvene simulacije. Sve mehanizme socijalnog, psihološkog i moralnog prilagođavanja, pa i one što se među životinjama smatraju – mimikričnim.
*****
Mimikrija zahteva izvesna znanja o onome što se podražava. Ukoliko su znanja dublja, mimikrija je savršenija, opsena uspešnija, svrha sigurnija. Ne može se prerušavati u nešto o čemu se nema nikakva predstava. Niko ne može simulirati ubeđenje, igrati pripadnika nekog pokreta ako nikakvog pojma nema kakav je tip ljudi kome hoće da se pripada, kako misli i postupa prosečan pripadnik vrste.

Savršena simulacija koja bi dovela u vrh vlasti, da postoji, da je moguća, pretpostavljala bi najdublje predznanje i visoku meru prilagodljivosti maski. Prilagodljivost koja bi u graničnim slučajevima išla do potpunog poistovećivanja, u kome, kada je metodično, nestaje isključujuća razlika između autohtonije i simulacije ne samo u posledicama po druge već i u visceralnom doživljaju tih posledica, pa se posle perioda duhovnih kriza i nedoumica uspostavlja stanje apsolutne harmonije sa maskom.
*****
Misionar koji bi ljudoždere hteo odvići od ljudskog mesa, morao bi im, da stekne njihovo poverenje, dugo praviti društvo pored kazana. Inače bi i sam bio pojeden i njegova bi uzvišeno prosvećena misija propala s njegovim kostima. Morao bi biti ketman, jesti ljudsko meso, praviti se da mu osobito prija i vikati Ohoho! (Sve dok mu se, najzad, stvarno ne svidi i misije se mane.)

I kada bi najposle došlo vreme, kad bi otkrio svoje humane namere – pod uslovom da ih pamti, da i on nije postao ljudožder – i u njima, eventualno, uspeo, nagovorivši kanibale da pređu na travu, u njegovom bi stomaku bezuslovno ostao izvestan broj ljudi koje je prethodno iz viših motiva morao da pojede i svari.

Prihvatam Miloševo objašnjenje ketmanstva kao raširenog tipa prinude mimikrije u tiranijama, ali ne i opravdanje koje je, takođe mimikrtično, skriveno u nekim od njegovih primera i zaključaka i koje očevidno potiče iz vlastite ketmanske biografije.
*****
Jedna od najopasnijih odlika demonskog umeća je – mimikrija, umetnost prerušavanja. Čovek nikada nije siguran s kim ima posla. Pa se najokorelija sumnjala pitaju nije li današnji Bog nekadašnji đavo, a đavo bivi Bog.
*****
U izvesnom smislu svi su kostimi, sva odela – pozorišna. Sva imaju za javnu svrhu da nas od nečega zaštite, a za tajnu da nas na osoben način predstave. Ona su deo naše građanske mimikrije. I opet, s jedne strane nas uniformišu jer želimo da izjednačenjem s drugima ostanemo neprimetni, pa dakle, i neugroženi; s druge da nas možda u nečemu izdvoje.

Friday, November 23, 2007

Misli o materijalizmu

Misli o materijalizmu iz raznih dela Borislava Pekića; izabrala Ljiljana Pekić

Materijalizam je skolastička doktrina, bolje rečeno to je prividno uspeo spoj između dijalektike sofista, skolastike Svetih otaca i niskog standarda.
*****
P.Vafflard-Dead InfantJasno je da materijalni princip, materijalistički princip, odnosi prevagu i da uskoro neće biti više duhovnog principa koji će mu moći pružiti otpor.

Materijalistički princip tada će se razviti u samorazornu snagu i ono što mu je davalo potencije biće i uzrok njegove propasti. Ti znaci već se sada vide. Ponovo se potvrđuje stara grčka poslovica da ono što donosi život – ubija.
*****
Na glavnim pravcima materijalističkog razvoja pojavljuje se vulkansko tlo, i tako dobijamo situaciju da materijalni progres ne vodi jednom kraju, koji bi mogao garantovati produžetak vrste, naprotiv, da vofi njenom uništenju.
*****
Materijalizam se ne može reformisati u pravcu spiritualizma. Svaka reforma materijalističke civilizacije, spontano i prirodno, usavršava njenu materijalističku prirodu.

Nužna je revolucija saznanja, promena dimenzija u kojima živimo i mislimo. Budućnost je skrivena u prošlosti samo nas zablude o linearnosti vremena, antropocentrizam našeg umstvovanja i takozvanim dimenzijama, sprečava da prošlost vidimo ispred sebe, a budućnost kao nešto što smo već prošli.

Materijalistička kriza je u stvari samo duhovna kriza u svom vidljivom i pojavnom obliku, duhovna kriza koja traje već više hiljada godina, zapravo od početka istorije.
*****
Dijalektički materijalizam je svakako jedan od najispraznijih misaonih sistema koje stvorio ovaj svet tokom svoje kulturne istorije.
*****
Što se tiče duhova, odnosno sila, koje se bore u svetu, ostaje da je to bitka između materijalnog i duhovnog principa i u toj neprestanoj borbi nalazi se sva suština istorije. Jasno je da materijalistički princip, odnosi prevagu i da uskoro neće biti više duhovnog principa koji će mu moći pružiti otpor.

Materijalistički princip tada će se razviti u samorazornu snagu i ono što mu je davalo potencije bićei uzrok njegove propasti.
*****
Svaka nova generacija termonuklearnog oružja za jednu generaciju približava nas globalnoj katastrofi – smrti vrste. Materijalizam se ne može reformisa6ti u pravcu spiritualizma. Svaka reforma materijalističke civilizacije spontano, prirodno usavršava njenu materijalističku prirodu. Nužna je revolucija saznanja, promena dimenzija u kojima živimo i mislimo.
*****
Marksizam nije devijacija naše civilizacije. On je prirodan stadijum razvoja materijalističkih načela na kojima ona počiva od svog nastanka. Iz toga proizilazi da su razlike između kapitalističkog i socijalističkog sveta površinske i prividne, a njihovi sukobi rođački, familijarni, pa prema tome i besmisleni.
*****
Manija takmičenja, utakmice, upoređivanja, nadvladavanja, pobede, tipične za našu materijalističku civilizaciju koja je zasnovana na zajedništvu što promoviše – arogantnu individualnost, i prednost jednog bića nad drugim, čijem pogubnom uticaju nije ni socijalizam izmakao. I on zapravo nije ništa drugo nego pokušaj utakmice sa kapitalizmom.
*****
U svetu zasnovanom na materijalističkoj civilizaciji, materijalističkom konceptu života, neizbežno je sve manje prirodnog, spontanog, slobodnog, izvornog, pravog, a sve više neprirodnog, neizvornog, indukovanog, ropskog, lažnog, sve više artefakata, surogata, simulacije, privida, animacije, sve više manipulativnog, veštačkog, sintetičkog, neoriginalnog, stereotipnog.

Ukratko, jedan para-svet, pseudo-svet postepeno zamenjuje pravi-svet, pra-svet, a da mi, i sami živeći para-životom, pseudo-životom, to sve manje primećujemo. Jednako kao što ne primećujemo da starimo, i da protiv toga ništa ne možemo preduzeti.
*****
Ono na čemu su se sve socijalne utopije i socijalističke prakse slomile nije bila suprotnost između materijalističkog civilizacionog koncepta ugrađenog u realnost sveta i nekog, navodno drugog, novog, duhovnijeg, humanijeg koncepta, u doktrini sadržanog, nego upravo obrnuto, saglasnosti s materijalističkim arhetipom, koja jedino, iz romantičarskog stida, nije htela da se prizna i konzekventno sledi.

Kad cela reka ide u jednom pravcu, od njenog davnog izvora do takođe davnog ušća, koritom koje je ko zna kada usečeno, njeni se talasi mogu samo na trenutak pokolebati, te skrenuti suprotnim, i to jedino ako ih nagna oluja koja im silovitom žestinom u čelo duva. Kad se vetar smiri, talasi se opet vraćaju prirodnom toku.

Ako se reka zameni ljudskom zajednicom, a oluja revolucijom, dobija se ono sasvim kratko i provizorno vreme, u kome ljudska reka neće ići urođenim, arhetipskim tokom. (Što ne znači da će ići boljim, tek drukčijim.)

Thursday, November 22, 2007

Odmor od istorije

Neke ideje iz knjige – “Odmor od istorije” Borislava Pekića; izbor Ljiljane Pekić

Nekada smo pozivali na igru, danas zovemo na dijalog. Živimo u zlatno dobu dijaloga. Krilatica veke je: hleba, igara i dijaloga! Njegovo osnovno načelo: “Neka svet propadne, samo da se razgovori nastave!”

Dijalog je razmena reči, tačnije – izmena rečima iskazanog mišljenja čiji je krajnji cilj da to mišljenje ni po koju cenu ne izmenimo. Otuda smo pre spremni da slušamo kako dvojica neupućenih razmenjuju svoja mišljenja nego kako ga jedan upućeni saopštava.

Otuda, ako se dvojica, nekim čudom, slože ne verujmo ni jednom ni drugom. Otuda smo tako strasno privrženi dijalogu. Znamo, naime, da on neće nauditi našem mišljenju.
*****
PainAristotel je pisao da onaj ko hoće da rasmotri pitanje najbolje države, treba najpre da odredi koji je način života najbolji, jer ako to ostane nepoznato, ne može se saznati ni koje je državno uređenje najbolje.
*****
Domaća, vrlo raširena zabluda, koja potiče ekskluzivno od razočaranih komunista, a nekomunisti joj naivno nasedaju, je da je za sve naše nedaće kriv Tito i njegova personalna tiranija.

Kada bi to bila istina, komunizam bi kao sistem, pod drugim uslovima i drugim čovekom, još i dobar mogao biti. A u to naš ti navodno ex-komunisti žele da uvere i pridobiju za još neku realsocijalističku probu. U stvarnosti, međutim, svaki je komunizam jednako rđav, a razlike među njima nisu ni od istorijskog, ni za život naroda od bilo kakvog praktičnog značaja.
*****
Jugoslovenska ekonomska kriza otvorena je davno, pogrešnom socijalistickom privredom, nebuloznim eksperimentima u ekonomiji, neracionalnim zaduživanjem i trošenjem inostranih zajmova, zanemarivanjem stvarnih privrednih potencijala zemlje u korist oligarhijskih interesa nacionalnih partijskih klika i korupcijom koja ovakav sistem neizbežno prati.
*****
U istoriji slepa mržnja nije pouzdan vodič, neobuzdana strast – dobar savetnik, nejasna ideja – buduća jasna stvarnost, a neograničena vera – njen savršen graditelj.
*****
Razum je, ma koliko ga prezirali kao mlak, “ni student ni vruć”, pa predviđen da “iz usta bude izbljuvan”, oprezni, pipavi Razum, bar u politici, pouzdaniji vodič, bolji savetnik, jasniji tumač ideje bilo koje buduće stvarnost i savršeniji njen graditelj i od najplemenitijih, ali nepredvidljivih, osećanja.
*****
Ako sumarno optužimo sve članove komunističke partije kao saučesnike naše državne i narodne nevolje, oslobodili smo krivce sistema koji ih je programski prinudio da postanu, čak i kada u njegove pretpostavke nisu verovali. Ako brzopleto budemo sudili, postaćemo samozvani i nesnosni pravednici, a da niko ne zna kako je, uistinu, nama pošlo za rukom da ostanemo – tek gledaoci, a ne i saučesnici.

Ako tako postupimo, zaboravljamo na naša saučesništva, posredstvom slučaja, uz pomoć zablude, svesnom zloupotrebom pružene prilike, pa i neutralnošću. Istina je da nismo svi krivi. Ali i da sasvim nevini nismo, i to je istina, bili ili ne bili članovi komunističke partije.
*****
Ako poreknemo mogućnost promene mišljenja, odričemo se fundamentalnog načela demokratije – slobode opredeljenja, koja nasledno uključuje pravo na zabludu, uz dužnost povlačenja konsekvencija ako je za nešto odgovorna, i mogućnost da se ona ispravi.
*****
Ako se podamo osvetničkim raspoloženjima – a to je uvek lako – u čemu ćemo se mi, realdemokrati, metodološki od realkomunista razlikovati.
*****
Za budućnost treba da se postaraju oni što dolaze, jer ona će biti njihova.
*****
Biti demokrata a ne biti antikomunista isto je što i biti gurman a ne voleti jesti.
*****
Čovek se na izborima opredeljuje na osnovu svojih očekivanja. Očekivanja da nešto dobijete ne može biti zamenjeno uverenjem da ništa nećete izgubiti. Sigurnost da izgubiti nećete više vredi od rizika u kome, doduše, možete i dobiti ali možete i izgubiti.
*****
Mi prezamo od demokratije jer je ne poznajemo. Pola veka bili smo pod okupacijom tiranije, najpre strane, potom domaće, a pre toga, pre rata, besmo pod tiranijom vlastite neumešnosti da i onu demokratiju koju smo imali na najbolji način iskoristimo.

Zato nam se čini da je demokratija haos. Ne tvrdim da na prvi pogred ne izgleda pomalo haotično, ali samo ako je vidite u poređenju s dosadašnjom socijalističkom stvarnošću, tiranijom koja je najpre ličila na nepokretni nadgrobni kamen naših života, a onda na smrdljivu baruštinu koja se preko njih razlila.
*****
Jezik je, koliko je to moguće, objektivna, iskrena slika stvarnosti, ili put da se ona na neiskren i pristrasan način zaobiđe i prenebregne. Jezik je ili oruđe za časno tumačenje realnosti ili alat za njeno nečasno prikrivanje. Istim se jezikom, ali njegovom različitom upotrebom, otkrivamo ili prikrivamo. Sudbina jezika je sudbina tajne diplomatije koja je, prema Lenjinovom obećanju, posle revolucije trebalo da postane javna, a ostala je tajnija nego ikad.

Stvarnost je, na sreću, moćnija od svih promena koje joj ne leže. Ona ih odbacuje kao strano telo. Jedino je pred jezikom nemoćna. Jer jezik je menja, ne dodirujući je. Menja je nezavisno od svega što mu ona nudi. Menja je prema sebi i svojim potrebama. Odnos između jezika jedne politike i stvarnosti kojom se bavi odmerava i opseg njenih mogućnosti, i svrhu tog bavljenja. Da se nešto dobro razume, treba najpre da se ispravno imenuje.
*****
Ništa nam ne koristi što uvodimo demokratiju ako pod njom još uvek podrazumevamo socijalizam. Ništa ovoj zemlji neće pomoći promena imena politike, ako se s njom fundamentalno ne promeni i ta politika.
*****
Predlažem da pre svih drugih promena izmenimo jezik kojim se i sa stvarnošću i među sobom sporazumevamo. Predlažem da, najzad, stvari nazovemo njihovim imenima i odreknemo se eufemizama koji nas najpre zaluđuju, a zatim za delo onesposobljuju.

Ako tako postupimo i jezik očistimo od kovanica naše potrebe, naše mašte, naše želje i naše koristi, videćemo: da rodoljublje ne mora biti nacionalizam, ni kod sebe, pogotovu kod drugih, kao što svaki nacionalizam ne mora biti rodoljublje; da je demokratija, naravno, u pravu većine, ali i u trajnom pravu manjine da se demokratskim sredstvima suprotstavlja većini sve dok, ako je u pravu, njenu volju ne promeni; da je sloboda demokratske odbrane ličnih interesa, uslov za odbranu zajedničkih od kojih lični zavise, i da je pravo na svoju sreću i svoje blagostanje uslov za utemeljenje opšteg, a ne njegova prepreka; da je čovek najveća vrednost ali samo ako se u toj zemlji vredne stvari cene, a nisu ravnopravne s onima bez ikakve vrednosti. Vratimo se jeziku u kome je pop pop, a bob bob, a ne obrnuto.

Wednesday, November 21, 2007

Promocija u Novom Sadu

Promocija Pekićevih knjiga izdavačkog preduzeća „Solaris“.

U Novom Sadu je 19. novembra 2007. godine u 18 časova priređena promocija za dve knjige Borislava Pekića u prostorijama Sterijinog pozorja.

Direktor Sterijinog pozorja mr Miroslav Radonjić je vodio razgovor i na inspirativan način podsticao diskusiju na koji su pozvani gosti: profesor Vida Ognjenović, književnik, g. Nebojša Bradić, reditelj i upravnik Beogradskog dramskog pozorišta, g. Franjo Petrinović, direktor izdavačkog preduzeća „Stylos“ i mr Lidija Mustedanagić koja je priredila ove knjige. U pitanju su bili „Izabrani eseji“ i „Izabrane drame“ Borislava Pekića.

Izdavač „Solaris“ još od 2001. godine izdaje svake godine po nekoliko knjiga ovog pisca u vidu Izabranih dela, i to kako već ranije objavljenih knjiga tako i mnogih dela iz zaostavštine. Ove 2007. godine broj je dostigao impozantan zbir od 19 publikacija iz opusa Borislava Pekića.

B.Pekic_1978.LondonGospođa Ognjenović kao i g. Bradić su govorili o Pekićevim dramama koje su svojevremeno režirali kako u pozorištu tako i na radiju. Oboje su bili istovremeno i prijatelji pisca, pa su evocirali uspomene i razgovore koje su sa njim vodili povodom njegovih drama, raznih ideja o pozorištu, realizaciji i stavu Pekića prema svojim dramama.

G. Petrinović se osvrnuo na izabrane eseje i njihov značaj. Pekićevi eseji podstiču na dijalog, koje pisac vodi istovremeno sa čitaocima kao i sa samim sobom.

Gospođica Mustedanagić je pročitala deo iz svog pogovora: „Literatura kao saznavanje sveta: eseji Borislava Pekića“ pa izdvajamo sledeći citat:

„(...) Pekić u tekstovima u kojima raspravlja na književne teme, počevši od onih koje su u vezi sa sopstvenim stvaralaštvom, pa do drugih knjiga i pisaca koji su plenili njegovu pažnju, do pojava koje pre možemo smestiti u teoriju recepcije ili književnu sociologiju ili izvesni vid antropologije, govori temeljno i promišljeno.

Iako mu, naizgled, nije stalo do teorije književnosti, on će vrlo sistematizovano izneti shvatanja dokumenta, klasifikujući ih u grupe, govoriti o citatima i njihovoj upotrebi, žanrovskim odlikama, na primer istorijskog i savremenog romana, o književnom junaku, o prvom i drugom licu pripovedanja, o znanju i klišeu koji je opšte mesto odsustva stila i invencije, o pitanju realizma u književnosti i umetnosti, o funkciji i ulozi književnosti.

Po mnogim pitanjima konvergiraće ovi tekstovi sa knjigom „Vreme reči“ (1993), zbirkom intervjua iz koje u dobroj meri iščitavamo slične postavke piščeve poetike. Od Krleže, preko Dostojevskog, Mana, Darela, M. Jursenar, Orvela, Ćosića i Kiša, i mnogih drugih, upotpuniće se registar književnih uticaja, podstreka, tema za promišljanje sopstvene poetike ili citata kojima će potkrepiti izvesni filozofski stav, uvid, etički prekor ili porugu. (...)“

Pod naslovom „Farsična neizvesnost identiteta“ Lidija Mustedanagić u pogovoru za „Izabrane drame“ kaže sledeće:

„(...) Karakteristika koju je Pekić dosledno poštovao, sprovodio i to činio sa maestralnom bravuroznošću, jeste oblikovanje karaktera jezikom: funkcionalnost pojedinih stilova, dijalekat, emigrantski iskvareni govor, arhaičnost i knjiška učenost, hladna retorika i scientistički pristup stvarima, jesu samo neki od načina kojima je oblikovana svest glavnih junaka, što je do krajnjih radikalizacija ostvareno u ideji da jezik može preobraziti svest kao u drami ’Kako se kalio jedan gospodin’, gde govor ’nije samo jezička, već i misaona, socijalna, moralna kategorija’.

Pisac je i inače u svojim komentarima koji prethode dramama, davao precizna uputstva režiserima o tome kako lik treba interpretirati, a posebno je bio detaljan kad su jezik i izgovor u pitanju. Naročito bismo mogli razmatrati funkciju i strukturu komentara, s obzirom da ih ima od forme ’uputa za korišćenje’, tj. sprovođenja piščevih dramatskih ideja, do dnevničkih zapisa koji se tiču podsticaja i inspiracije za pojedine drame i onih koji su pravi mali eseji, kao što je to na primer komentar za dramu ’Siva boja razuma’, gde na primeru istorijskih slučajeva interpretacije ludila, posmatra njen politički i društveni angažman i ulogu. (...)“

Ovaj gigantski poduhvat preduzeća „Solaris“ mora se specijalno pohvaliti, naročito što ’okean’ Pekićevih ostvarenja skoro kao da nema kraja, pa će se njihova deatnost produžiti još za mnoge godine, i ukazuje na veliku istrajnost, tako netipičnu za naše podneblje.

Tuesday, November 20, 2007

Dvomisao

Neke misli Borislava Pekića o dvomisli; izbor Ljiljane Pekić

Pojam socijalističke slobode zasnovan je na tipično orvelovskoj DVOMISLI. S jedne strane tvrdi se da je socijalistička sloboda najsavršeniji oblik slobode, a s druge da se ona, da bi ostala savršena, mora neprestano ograničavati.
*****
DiaryGeslo: „Za neprijatelje slobode – nema slobode“ – je operativni zaključak takvog shvatanja. Na prvi pogled može se on razumeti kao legitimna odbrana slobode od svih onih koji je ugrožavaju iz načela. U praksi, međutim, geslo ima drugi oblik i on glasi: “Za neprijatelje socijalizma – nema slobode“. Izvršena je proizvoljna zamena opšteg pojma slobode posebnim pojmom socijalizma i tim putem, u praksi, uskraćene su slobode koje se, u međuvremenu, u teoriji obilno nude.

Trebalo bi, dakle, da geslo glasi: „Za neprijatelje socijalizma – nema socijalizma“. Ali, dabome, njega ima. Naprotiv. Za neprijatelje socijalizma, ima ga najviše. Tako se ono što bi po prirodi stvari trebalo da bude nagrada – pretvara u kaznu. Dvomisao je obavila posao.
*****
Hrišćanska civilizacija počiva na Dvomisli. Nema nijedne od deset zapovesti kojih se stvarno držimo, iako ih verno propovedamo.
*****
Tako se Dvomisao, kao i svuda, ovaj bazični mehanizam čovekovog mišljenja i njegove istorije, učvrstila i u našu pravnu nauku.
*****
Uvek mi je izraz „realni socijalizam“ izgledao kao savršen primer dvomisli. Za razliku od „irealnog socijalizma“, pravog, koji je nemoguć – svi se u tome prećutno slažamo, svi, uključujući i ubeđene socijaliste – „realan“ je, zapravo – i u tome se slažemo – onaj koji i nije socijalizam, nego tek neuspela realnost jedne irealne ideje, koji smo mi, jer dalje od nje ne možemo, nazvali socijalizmom. „Realni socijalizam“ je ono što je od „irealnog“ ostvarivo, a „irealan“ je – sam socijalizam.
*****
Dvomisao je sadržina celokupne ljudske istorije, još od časa kad se čovečanstvo, u zori saznanja, pronalaskom prve alatke, nevine pramajke današnje atomske bombe, jednom za svagda uputilo nižom ali lakšom materijalističkom alternativom života, za spirituelnu, višu i težu, ostavljajući samo dvo-smislene izlike.

Ali ova civilizacija ne bi bila šizofrena da promašenosti izbora nije podsvesno bila svesna. Da bi tu podsvest prevladali, istinu tu koja bi našu istoriju unapred učinila besmislenom eliminisali, mi smo morali zaboraviti da je spirituelna alternativa ikada postojala, a potom i to zaboravljanje zaboraviti.

Postigli smo to komplikovanim sistemom Dvomisli u svim zonama ljudskog života i saznanja. Na poslu organizovanja globalne laži, koja će suvereno zavladati i istorijom i sudbinom čovečanstva, udružili su se racionalističke ideje Progresa, deterministički kultovi, materijalističke filosofije, socijalne utopije i pseudohumanističke doktrine.
*****
Naša je Nauka Dvomisao, pomoću koje uobražavamo da prodiremo kroz Tajnu, ne znajući, u međuvremenu, ni kuda, ni zašto.
*****
(str. 65) Naša Filosofija je Dvomisao, kojom svim oblicima otvorenog ili skrivenog anropocentrizma odlažemo svest da se našoj gospodarskoj usamljenosti u kosmosu protivi upravo ona formalna logika, na kojoj smo tu filosofiju, sa Aristotelom, izgradili.
*****
Naša duhovna kultura je elaborirani sistem Dvomisli, putem koje skrivamo od sebe vlastite grehove, jer, sumnje nema, ostanemo li u konfesiji Zapada, svako od nas, iako hrišćanin, svakog dana krši bar po jednu zapovest od deset, kojima se, u međuvremenu, zaklinjemo i koje smatramo osnovicom naše moralne kulture.
*****
Zaprepašćuje ležernost s kojom humanisti, zaljubljeni u istorijski progres, prelaze preko sudbine svakog čoveka pojedinačno, ako je u pitanju nešto što oni zamišljaju sudbinom svih ljudi.
*****
Osnovno stanje što karakteriše društvo Orwellove pseudo-budućnosti, stanje je Dvomisli, a ta Dvomisao sadržina je celokupne ljudske istorije. I ko o takvoj Dvomisli govori, ne predviđa je, on je prepoznaje. On nije prorok, već povesničar pada. Herodot, a ne Jeremija.

Bez obzira koliko Orwellovu nameru denuncijacije oligarhijskog socijalizma smatrao značajnom, potrebnom, humanom, prednost dajem drugoj, jer ona pravu opasnost po ljude ne vidi u nekoj doktrini, uvek izvedenoj, uvek posledičnoj, nego tamo odakle takve ideje o svetu nužno izlaze: u tipu civilizacije koja je, po svom liku, stvorila jednu dvomislenu istoriju, a ova, po svom liku, takođe, dvomislenog čoveka.

A dvomislen čovek ne može imati nikakve druge ideje do dvomislene. Pa realizovale se one kao život na Istoku, Zapadu ili bilo kojoj drugoj strani globa.
*****
Fundamentalne zablude, potpomognute čitavom operativom istorijskih, moralnih i duhovnih Dvomisli, obrazovale su za našu egzistenciju hermetički humani frižider, s veštačkim, sintetičkim uslovima života, sličnim onima što bismo ih, u nekom artificijelnom mehuru, uživali na nekoj planeti nepodnošljivog pritiska ili pogubnih klimatskih prilika.

Šta se van našeg “mehura” događa, tiče nas se jedino ukoliko nas ugrožava i ukoliko se može eksploatisati. Razdvojenost od one temeljne, više realnosti, razdvojila nas je i međusobno, u opštem “mehuru” za svakog od nas naduvala je njegov poseban. Stvoreni su lažni uslovi života u kojem se ne može živeti istinski život.

Život se može jedino – imitirati.

Monday, November 19, 2007

Društvo

Društvo - zajednica, misli Borislava Pekića iz raznih dela; izbor Ljiljane Pekić

Društvo danas liči na pijanog čoveka čiji su pokreti u smešnoj nesaglasnosti sa ciljem kome su podređeni, ako kod takvog stanja uopšte postoji neki cilj, pa je savršeno opravdano da se takvo društvo za kraće vreme – uopšte za vreme koje je potrebno – veže u ludačku vreću koja hladi nagone i nateruje na poslušnost, osim što upozorava telo na ograničenost koju ono voli da smetne s uma.
*****
Inercija je najmoćnija sila svakog društva i njegovog Reda.
*****
IciclesAko društvo nije slobodno i humanističko, nije ni socijalističko. Ono uopšte nije nikakvo društvo, nego organizovan čopor koji se drži na nasilju i gregarskom instinktu.
*****
Negativna adaptacija na jedno društvo je često alibi za osećanje neuspeha u profesionalnom smislu.
*****
U današnjem društvu sve je šou, pozorište, reklama. duhovni puč, skandal, afera.
*****
Ono što važi za čoveka važi i za društvo. Kao što čovek menja nagore svoju psihu pod pritiskom briga, muka, presije i neizvesnosti, i društvo u tim situacijama ispoljava kao zajednica svoje negativne osobine. U načelu srećni ljudi su plemenitiji od onih koji su nesrećni, pa ma ta sreća poticala i od sasvim prozaičnih zadovoljenja. U načelu gladan čovek teško može biti velikodušan.
*****
Vešt spoj genija i dripca imao je na našem terenu uvek dobru prođu. Možda se genije bez dripačkog ponašanja ne bi održao, a možda dripac bez genijalnosti ne bi bio dorastao našim talentovanim ljudima.
*****
(str. 546) Radnička klasa se mora učiti od buržoazije da se prema državnom imanju odnosi kao prema porodičnom, a ne ličnom, i da je dopušteno da deca prave dugove koje će plaćati očevi, ali ne i da očevi dugovima opterećuju svoju decu.
*****
Neuroze nastaju kao konflikt između JA, skupa zahteva nagonskog života, i NAD-JA, zahteva nastalih vaspitanjem u skladu sa važećim sistemom vrednosti u društvu. Lečenje se sastoji ili u prilagođavanju tom NAD-JA, što je nemoralno, ako je društveni poredak kojeg NAD-JA reprezentuje nemoralan, ili zamenjivanjem tog NAD-JA drugom serijom vrednosti, što je, opet, nemoralno ako je društvo moralno. U poslednjoj varijanti lekar bi lečio bolesnika samo zato da bi ga zdravog poslao na vešala.
*****
Postoji prirodna težnja da budemo deo nečeg šireg, stabilnijeg, besmtnijeg. Javnim priznanjem greha, vraćamo se stadu makar i kao crna ovca. Jer i crna ovca je deo stada. Samo bezbojna nije ništa. Crna ovca je prihvaćena. Ona mora da bleji kao bela, ali crnu boju nikada ne gubui. Po njoj će uvek biti prepoznata.

Prisajedinjenjem stadu gubimo ličnu slobodu, to je istina, ali stičemo neke zajedničke: neodgovornost, u prvom redu. Indoktrinacija, ako je uspešna, konverzija, ako je potpuna, ne predstavljaju samo neograničenu i bezuslovnu privrženost i pokornost jednom smeru mišljenja, nego i neumoljivu i obaveznu mržnju prema svakom drugom.
*****
Kolo u koje sam pozvan da igram nije stvarno. To je avetinjsko kolo u kome se zajedno sa istomišljenicima do mile volje mogu intelektualno vrteti – stvarno će se kolo uvek igrati na nekom drugom mestu.
*****
Ograđujemo se odećom, zidovima, polom, verom, porodicom, narodom, rasom, vrstom, izmišljamo sve nove i nove granice, sve nove i nove ograde, sve nova i nova razlikovanja, samo zato da bismo ostali zajedno.
*****
Društvo mora biti uvek iznad pojedinca u smislu svojih moralnih zakona ili bar statistički uzevši mase pojedinaca, ako ne baš više od svakog pojedinca. To znači da društvo predstavlja jedan viši moralni princip, a svaki viši moralni princip mora da bude na većem nivou čovečnosti nego što je čovek pojedinačno.
*****
Kao pojedinac zavisim od društva, jer u njegovim su institucijama smešteni uslovi mog života (bar oni koje reguliše i kontroliše zajednica, i ideje iza nje), i moj će stav prema njegovoj politici zavisiti od vrste života što ga omogućuje meni i mojim sugrađanima, ukoliko se mi, u međuvremenu, možemo dogovoriti kakav život zaista želimo.
*****
Kome nije stalo do jedne kutije sardina, nikad neće otvoriti nijednu fabriku za njihovu preradu. A svi znamo šta to znači.
*****
U čoporu sve izgleda lakše, bolje, pravednije.
*****
Društvo je organizam (samo je ideja kristal) bezobličan po formi, nekonzistentan po gustini i tvrdoći, neodređen u boji i sasvim nepouzdane kakvoće.
*****
Opsednuto društvo je posednuta kolektivna pamet. Posednuta pamet je uvek sužena na uzrok svoje fiksacije, izvesnu spoljnu ili unutrašnju opasnost, i ne može se normalnom funkcionisanju vratiti sve dok se ta grožnja ne ukloni.

Kako opasnosti po državu ne mogu biti bezlične, jer se ne bi razumele, ne bi u svesti podanika željene posledice proizvele, moraju one imati svoje žive, reljefne protagoniste. Svoje đavole i njihove učenike. Svoje Velike i Male sotone. Budući da su spoljni van domašaja, ostaju domaći, njihovi unutrašnji sledbenici (narodni neprijatelji).

Saturday, November 17, 2007

Činovništvo

Misli o činovništvu iz raznih dela Borislava Pekića; izbor Ljiljane Pekić

Pauk može ubiti, ali to često može i činovnik. I jednih i drugih ima suviše. Pauci mahom imaju crnosivu boju koja odgovara tradicionalnoj boji činovničkog staleža.

Pauci su, osim kad love, kao i činovnici spori, lenji, ravnodušni, neaktivni i bez inicijative.

Rotating_Past Pauke niko ne voli ali ni činovnike. Najzad, ma šta o njima mislili, i jedni i drugi su potrebni.

Pauci ekološkoj ravnoteži pritode, činovnici organizacionoj ravnoteži države.

Ali, dok bi bez pauka priroda funkcionisala, država bez činovnika bi stala, što za neke države i ne bi bila naročita šteta.

U čemu je onda razlika između pauka i činovnika?

U tome što pauci nemaju zahteva, a činovnici često – ništa drugo do zahteva. Jedan od najčešćih je za povećanjem plata.
*****
Bez činovnika se ne može. I pre Rima. Od Rima pogotovu. Oni su zdravi krvni sudovi države, kao što su intelektualci njeni bolesni nervi, a radnici njen metabolizam.

Ali u republikanskom Rimu služiti državu bila je čast i patriotska dužnost, premda ne preterujemo i ne tvrdimo da se mudar senator, postavši guvernek neke provincije, i tako nije mogao obogatiti.

Plen je bio tek nečasna mogućnost jednog časnog posla.

Sama moć bila je dovoljna nagrada, a ponekad i ponos da se za Rim nešto korisno učinilo. Danas moć sama po sebi više nije dovoljna nagrada. Nužno je i nešto da zvekne u gotovom.

Da bi čovek imao zadovoljstvo u moći, nekada je bilo dovoljno da ima vlast.

Danas je to malo za pravo uživanje. Vlast očekuje i da je dobro platite.

Nekad se patriotizam ljudi dobijao na dar.

Danas se i on plaća. Moglo bi se pomisliti da se ne plaća i ne isplaćuje samo bunt.

Ponekad, ako preživi i nije nestrpljiv, i najokoreliji buntovnik može doći do svoje plate.
*****
Režimi se ne drže na doktrinama, nego na činovnicima.

Oni koji su se isticali preteranom revnošću u otporu prema jednoj vladi, ne smeju očekivati da budu nagrađeni od one koja joj sledi.

Niko ne voli one koji se mnogo žrtvuju. Ti mnogo zahtevaju. Oni su skloni da budu čistunci, sitničari i da cepidlače. Njima nedostaje širina duha i politički smisao.

Oni su dobri za obaranje režima, ali nepogodni za njegovo održavanje.
*****
Ono bez čega birokratija ne može biti uništena, je još više birokratije koja bi se o tom uništenju sistematski i kontrolisano starala.