Wednesday, October 31, 2007

Misli „Zlatno runo V“- 1 deo

Borislav Pekić – misli iz knjige “Zlatno runo” V knjiga; izbor Ljiljane Pekić.

Napomena: Za one koji nisu čitali „Zlatno runo“ želela bih da skrenem pažnju da Simeon Njegovan govori iskvarenim jezikom, a često ubacuje i neke starinske, grčke ili cincarske reči, a pravopis je kao u vreme u kome se radnja dešava.

Život ti je, Simeonulo, jedno golem parnic, s mlozinu rocista, u kojoj si, ma ih sva dobio, na kraju uvek u gubitak.
*****
Žifot ljudski tanjko je pletifo. Ne paziš li, očas petlju ispustiš. Iskilafiš se namičući je. A parati – ne gre! Nije Bog dao da žifot, kad izgrešimo, oparamo, nevaljalo parče bacimo, pa od dobrog tkanja produžimo. Ali nešto drugo možemo. Možemo se ljubezno za promašene petlje ne kačiti. Omče za davljenje bližnjih od njih ne plesti.
*****
A. Kiefer-BooksReč nije skupa, pogotovu kad se ne mora praktično dokazivati.
*****
Pored prava na sopstvenost, pravo na njeno nasleđivanje najveća je tekovina kulturnih naroda, na kojoj počivaju sve ostale, i bez koje ni ni te ostale ne bi imale nikakvu svrhu. Ni rad, ni požrtvovanje, ni lišavanje, ni pamet.
*****
Mi nemamo privatne detektivske agencije, špijuniranje je potpuno u rukama države, a zatim i ne trebaju nam. Naš svet takve stvari radi džabe. Iz čistog duševnog užitka.
*****
Bez čofeka da u njemu žifi, svako je, pa i najslavnije zdanije – grob.
*****
Šta je to – veliki Srbin? Da l’ ste čuli da za nekog Francuza kažu da je bio veliki Francuz? Ili da je neko veliki Švaba? Švaba je ili nije. Ne može biti ni veći ni manji nego što ga je mater rodila. Jedino Srbin može da je veći i manji. Čak nije ni dobar ili rđav. Ne, veliki je ili mali. Kao da se patriotizam na laktofe i stope meri! Izem ti nacion koji aršinjom za fustanj meri svoju etničnost!
*****
Kako se to ovde u Srbiji obavlja, znaje se. Kratko se ratuje, dugo robuje, a nikad čestito ne oporafi.
*****
Porodica ima jednu dušu. Jednu dušu raspoređenu na mnoga kolena.
*****
Slavjanska duša ne znaje da se od sreće i smejati može, da se evropejski čofek od sreće smeje, nego dobro, zlo – on rondza.
*****
Trgovina je internacionalnija od svake internacionalne vere i svake internacionalističke doktrine, a Kapital je, pored smrti, jedini fenomen na svetu bez predrasuda, osim spram rđavog ulaganja.
*****
I misli su roba. I misli se kupuju i prodaju. Jedino što nemaju pakovanje. Još nisam čuo da je ijedan mislio zabadava. Čak ni Sokrates. Zabadava misle jedino manijaci.
*****
Čim se trgovac u golemo otadžbinsko dušebrižje baca, povelik će mu kredit od te otadžbine uskoro trebati.
*****
Narod kome je borba najmilija zabava nije za Evropu nego za afrikansku džunglu.
*****
Zemlja se grundira pameću. Krvlju se grundira jedino bolesna mašta.
*****
Sve što je kod komunista uistinu vredno – religioznog je porekla. Posvećenost cilju, fanatična ubeđenost da su u pravu, ekskluzivno oni, i niko drugi, na svakom pojedinom polju, nijedno ne prepuštajući tuđoj istini, uz svest o mističnom pozvanju da to pravo milom ili silom na svet primenjuju;

njihovo misionarstvo, isključivost, beskrupuloznost kad je u pitanju viša svrha, njihova samozatajnost, asketizam, pripravnost na bespogovorno pokoravanje hijerarhiji, a naročito permanentno osećanje grize savesti, proisteklo iz mazohističkog programski sprovođenog samoproveravanja, odmeravanjem vlastitog ponašanja s načelima komunističkog Simvola vere i Uzornog života – sve je to, u stvari, kaluđerski materijal.

Gradivo od koga se prave božji zaverenici, krstaši, eremiti. Oni nisu stranka. Nisu ni organizacija. Čak ni verska sekta nisu. Oni su jedan kult. Kult čiji je demon Marks, prorok Lenjin, prvosveštenik Staljin …

A sve je to, zapravo, ono što naše, profiterskim zdravim razumom iscrpljene intelektualce, omamljuje i privlači. Iracionalizam odeven u racionalne ideje. Verovanje u nemoguće, nemoguće izmalano u blistavu sliku i obešeno negde na zalascima istorije vrste …
*****
Mi, Srbi, nezavisnost smo uvek dobijali na rate, a gubili je odjednom i đuture. Uzelo nam je blizu stotinu godina, od prvog ustanka, preko srpsko-turskih ratova do balkanskog, da slobodu postignemo, a onda smo je, 1915, izgubili samo u jednoj godini. Pitam se, koliko će nam sad trebati da je vratimo ako je još jednom izgubimo? …
*****
Ono što je najneobičnije u istoriji Beograda kao grada jeste da ona praktično prestaje tamo gde počinje stvarna istorija moderne Srbije. Čovek je mogao govoriti o rimskom Singidunumu, a da ne govori o Rimu, o vizantijskom Singidonu, a da ne spomene Konstantinopolis, austrijanskom Alba Graeca, a da zanemari Beč, turskom Beogradu, a da ne uzima u obzir Stambol.

Ma koliko se sudbina grada definisala u Rimu, Carigradu i Beču, grad je postojao sam za sebe. Ma čiji bio i ma ko ga naseljavao. A šta je on danas? Puki geografsko-statistički pojam koji je izgubio svoju istorijsku dušu! …
*****
Skromnost je preporuka za raj, nije za poslove.
*****
Gluma je nešto što je danas potrebno svakom čoveku. Pogotovu političarima.
*****
Sposobnost je božji dar, rad – božja kazna. Oni ne idu ruku pod ruku. Sposobni su ljudi, prirodno, izuzeti od kazne već i time što su darovani sposobnošću. Ona je, u vidu konjskog rada, rezervisana za – nesposobne.

Tuesday, October 30, 2007

Misli „Zlatno runo IV“- 4 deo

Borislav Pekić – misli iz knjige “Zlatno runo” IV knjiga; izbor Ljiljane Pekić.

Napomena: Za one koji nisu čitali „Zlatno runo“ želela bih da skrenem pažnju da Simeon Njegovan govori iskvarenim jezikom, a često ubacuje i neke starinske, grčke ili cincarske reči, a pravopis je kao u vreme u kome se radnja dešava.

StonehengeFirme nemaju zavičaja i po trgovačkom ustrojstvu prirode svoje nisu opremljene za žrtvovanje ni za čiju dušu. Firme znaju jedino za čist, uredan, siguran, profitan račun, i samo temeljom njega spremne su bilo kakve kontrakte zaključivati.
*****
Niko nema izgleda da postane veliki narod dok se ne oslobodi moralnih predrasuda malog. I tu ništa ne pomaže pozivanje na pravdu, istorijsko pravo i Dušanovo carstvo. Taj ga nije napravio s osetljivostima i skrupuloznostima kaluđerice. Ne može se istovremeno imati i Obraz i Solun. I Duša i Izlaz na Egejsko more.
*****
Sve do prvog srpskog ustanka i ulaska Karađorđa u Beograd, godine 1806, njegova istorija za punih sto godina, osim čume, požara i nabijanja na kolac, ne beleži ništa što bi normalan čovek trebalo da zna.
*****
U politici ni savez sa đavolom nije rđav ako obećava da vodi Bogu. Put u raj nužno kroz pakao ide.
*****
Narod, ako ga ular, ma u raj ga vodio, i najmanje žulji, ritnuće se. Nastaje zbrka, a bez malo krčevine, nema ni očevine.
*****
Beograd vas prosto zarobi, da i ne osetite kad i kako vas u kustodiju svojih čari stavi. (S tim što ta „kustodija“ nije nikakav metafizičan zatvor, nego duševna i fizička apsa!)
*****
(str. 383) Kakvog smisla ima nasleđivanje novca, imanja, uspomena? Jedinog smisla ima nasledno pravo na življenje – pravo na večnost!
*****
Naša industrijska dika, i građanska groblja na đubrištima, kakvo je kalimejdansko u Beogradu, krcata su neupokojenih duša onih što su po ovim našim prirodnim lepotama umrli na kolčeve nabijeni, na točkovima rastrzani, repovima konjskim rastrgnuti, handžarima sasečeni, maljevima zatučeni, o drveće obešeni, u izmetu davljeni, na svežnjeve puškarani.
*****
Pažnja nikom ne oštećuje zdravlje.
*****
Kad više nikome ne trebaš, šta će ti život?
*****
Pravila igre su temelj svake civilizacije, uslov svakog poretka pogodba za život.
*****
Ponos je ovih dana skup. Nacionalno dostojanstvo preti da košta đavo i po.
*****
Vreme na Istoku nije kao na Zapadu. Količina peska u peščaniku ovde je sasvim neizvesna. U jednu godinu može ih i trisedet dve stati!
*****
Brinuti se stalno, misliti bez predaha, svesrdno, oštro, duboko, pa onda precizno dejstvovati, tu je ključ za uspeh svakog preduzeća. Život je frontida, briga, ili nije ništa.
*****
Veliko umeće raščišćavanja prostora za napredak, razgrađivanje da bi se od sačuvane građe nešto novo i bolje sazidalo, ostaće za nas večita tajna. Uvek ćemo sve do temelja rušiti, i sve od temelja zidati.
*****
Što se na samrtničkoj postelji čini, nije razmišljanje, nego razabiranje. Razmišljanje bez budućnosti ne postoji.
*****
Vreme je na Istoku, kao što je poznato, oblačna kategorija.
*****
Porodicu čini potomstvo. Bez potomstva, porodica su dva čemerna ljudska bića bez svrhe. Tek im treće – od njih proizvedeno – neku svrhu daje.
*****
Jedni luduju, drugi duguju!
*****
Ne može se očekivati da jedan uvek samo troškove stvara, a drugi da ih jednako plaća.
*****
Nije zakon da mu se klanjamo, nego da se njime ispomažemo.
*****
Kome je stalo da od nas Srba bilo šta uzme? Mi smo se od svakog osvajanja obezbedili na najsigurniji mogući način. Uspeli smo ovu zemlju na svim poljima dovesti do bankrota, i sad možemo nakriviti kapu! Ko će robiti banku pod stečajem?
*****
Nesrećna je zemlja kojoj takvi heroji trebaju. Kojoj uopšte i trebaju heroji.
*****
Život je najpre grdna prevara, podvala, štrikla ljudima preko očiju. Poprvo te ubede da ima smisla sve to jurcanje i utrkivanje ko će bolje, pre ka nekakvom cilju, pa kad vidiš da tog cilja nema – smisla ima, u trčanju! – za sve je već kasno: pretrčao si stazu. Sad bi, teoretično, mogao da trčiš samo natrag, na početak. Ali da trčiš, opet, dakle, smisao da ispunjavaš!

Monday, October 29, 2007

Misli „Zlatno runo IV“- 3 deo

Borislav Pekić – misli iz knjige “Zlatno runo” IV knjiga; izbor Ljiljane Pekić.

Napomena: Za one koji nisu čitali „Zlatno runo“ želela bih da skrenem pažnju da Simeon Njegovan govori iskvarenim jezikom, a često ubacuje i neke starinske, grčke ili cincarske reči, a pravopis je kao u ono vreme.

Koliko u našoj dvojnosti ima božje kazne i stvarne nesreće, a koliko božje povlastice i jedne, ne svakad baš jasne sreće, saznaće se tek na kraju porodične Argonautike, i to će, mislim, dano biti poslednjem Simeonu, ma ko to bio.

S njim će genos saznati za čime je on to kroz stotine godina gurbetovanja, paćenja, straha, briga, truda i neizvesnosti zaista žudeo, i da li je to što je stečeno i postignuto bilo vredno tolikog žrtvovanja.

04ingres.jpgDo tog časa je sve mutno. Do tada se ništa kategorično ne može znati. Pre toga svi radimo napamet. Radimo kao što dobar, pošten čovek radi za paradisos, verujući u njega, ali ne znajući da li ga igde zaista ima.
*****
Zaljubljen čovek je naivan kao Trojanac.
*****
Ako se ne buniš protiv zahteva države kad je u pravu, nećeš s njom izići na kraj ni kad nije. To su osnovni pojmovi dobrog poslovanja
*****
Prošlost je kao gumiarabika. Čim je spoznaš, zalepi ti se za dušu i svu je oblepi. Ni ne osetiš kad se izgubiš i postaneš imitacija.
*****
Deca su guka u stomaku. Raste sin, raste i lagano te ždere, dok te svega ne proždere, dok ti ne ostane od tebe samo guka, to dete, tvoja smežurana koža i golema briga za njegovu budućnost.
*****
Tragedija je ili neobjašnjiva, ili je nema.
*****
Od takozvanih demokratskih blagodeti, imamo zasad samo korupciju i svađe.
*****
Istorija ima vrednosti samo za narode kojima tek predstoji. Za one što su je imali, više je od štete nego od koristi. Pretvara se u iluziju koja se skupo plaća.
*****
U graždanskom, čaršijskom svetu, novac sve pozlaćuje.
*****
Narodi slobodni mogu biti i mali, a ako budu i veliki, slobodni neće biti drugi.
*****
Roditelji prate decu na Universitet da uče državu ustrojavati, a deca nauku počinju time što je ruše!
*****
Prestolnica koja ima tri stotine meana, a još nema ni svoj Osiguravajući zavod ni Narodnu banku, a Berza joj tabla u hodniku i sunđer, od države za „alal“ podaren, ne može biti ničiji Pijemont!

Prestolnica od čijih se sudija trojica potpisuju palcem, desetorica se jedino potpisati umeju, trojica su jedva pregazila nižu gimnaziju, a samo je jadan pravnik, ne može biti ničiji Pijemont!

Prestolnica u kojoj koliko će ko platiti dažbina zavisi od toga kolika mu četa, gde ti je bezbednije noću proći macedonskim gudurama nego saći na Dunav, ne može biti ničiji Pijemont!

Prestolnica čiji se Ministar vnutrenih dela dopisuje s vladinim neprijateljima, a Knjaz joj od svega naroda najvećma voli konje i mule, ne može biti ničiji Pijemont!
*****
U trgovini i špekulaciji dobar instinkt je pretežniji od svakog razuma i računa na papiru. Taj instinkt, njuh, osećaj – kako ga god nazvao – i jeste razum, ali razum koji je imao toliko uspeha, toliko iskustva stekao da se više i ne mora ni na šta određeno oslanjati, nego se upravlja po nekim samo njemu znanim znacima.
*****
Život je svačiji najveći posed.
*****
Čuvarnost, štedljivost, domaćinski odnošaj prema robnoj i ljudskoj imovini, prva je osobina poslovnog čoveka, na koju se posle sve ostale naslanjaju, a bez koje ni one, kao špekulativna veština i dobar nos, ni kršne pare ne vrede.
*****
Svi rade na neke anatemne sate. Kad im vreme izbije, ma gde ih i u ma kakvom važnom poslu zateklo, svi se dižu i odlaze kućama da se zabavljaju i čmavaju.
*****
Dinar je kao robijaš. Malo li mu odškrineš vrata kase, ode.
*****
Sadašnjost je svakojako pečalna. Osvrtati se po prošlosti, hasne nema. Ona je još pečalnija. A kad su nam sadašnjost i prošlost naopake, šta se dobro od budućnosti može očekivati? Kako dobiti žito ako si sejao kukolj?
*****
Politici istoričesti smisao daje jedino – uspeh. Za narod su moralni obziri smrtonosni, pogotovu ako nemaju dovoljno artiljerije, ljudstva i para da ih brane. Nacion koji dobrovoljno predpostavi pravdu pobedi, nema kakomiros, zlosrećnik, izgleda ni u životu da ostane, nekmoli veliki i slobodan da bude.

Za narod koji zna šta radi, za njegove državnike sa zrnom soli i u pameti, važnije je da im politika bude dobra, pa ma pravica malko i šantala, nego da imaju renomeu sveca u istoričeskom grobu.
*****
Samo Srbi slave nešto što im od štete bilo. Kosovo pa Kosovo!
*****
Nebesko carstvo dobro je za pesmu, od njega narod ne živi. Narod živi od vešte trgovine, pametne diplomatike i jake pesnice.
*****
Sloboda je za svaki narod jaka hrana, čejenom je kašičicom valja služiti, a ne lopatama. A budući je sladka, uvek se ište repete, i nikad je nikom nije dosta. Popravilu, narod je mirniji kad nema nikakve slobode nego kad je nema dovoljno.
*****
Trgovački stalež neće vlast radi same vlasti, kao neki drugi, nego radi unapređenja ekonomije, dakle i države, koja se samo na njoj temelji, i koja nije drugo nego velika Firma sastavljena od mnogo manjih.

Sunday, October 28, 2007

Misli „Zlatno runo IV“- 2 deo

Borislav Pekić – misli iz knjige “Zlatno runo” IV knjiga; izbor Ljiljana Pekić.

Napomena: Za one koji nisu čitali „Zlatno runo“ želela bih da skrenem pažnju da Simeon Njegovan govori iskvarenim jezikom, a često ubacuje i neke starinske, grčke ili cincarske reči.

Čim nešto svojim razmerama odbija da postane nečiji posed, to u odgovarajućoj meri gubi vrednost u građanskom svetu.
*****
Borislav Pekic Exhibition Brochure 2000Brak nije aritmetička formula da bi funkcionisala besprekorno.
*****
Po definiciji stvarnost je skup dvosmislenih fakata.
*****
Sve ljudske tegobe potiču od duše. U osnovi, svaka se bolest razvila iz nekog greha.
*****
Umiru vojske, dobre vojne doktrine – nikad.
*****
Samo su zveri uistinu spontane.
*****
Istorija je, zapravo, naša vlastita konfuzija, samo ciklično raspoređena.
*****
Iskrene ispovesti nisu odvratne zato što su prljave nago što su istinite.
*****
Gledana spolja, očima sveta, svaka građanska porodica je čvrsta, neprobojna, sjajno politirana bilijarska kugla, koja na velikom društvenom bilijaru uspeha manevriše u neprekidnoj igri s drugim, isto tako na izgled čvrstim, neprobojnim, sjajno politiranim porodičnim kuglama.

Gledana iznutra, očima njenih pripadnika – ukoliko nisu sasvim zarasli u salo građanskih zabluda – ona je gnjila, buđava, nekrotična ljuštura jedne davno istekle i potrošene sadžine, koja na okupu, u zajedničkom kotrljanju, drži još samo brutalni interes. Čovek se među njima oseća kao na nekom ostrvu među ljudožderima.
*****
Mi smo kadri da savlađujemo praelementarni strah od zemljotresa, strah od smrti, sve dok ga ne formulišemo razumno. Posle toga ga više ničim ne možemo ulažiti. Paradoks saznanja je u tome što ne oslobađa.
*****
Nacija je grupa ljudi ujedinjena zabludama o svojoj zajedničkoj prošlosti i mržnjom prema svim susedima.
*****
Srbi nisu narod, oni su jedno naročito stanje duha.
*****
Engleski klozeti su poslednja reč jedne civilizacije na umoru.
*****
Na Balkanu su i medvedi blagorodniji od ljudi.
*****
Ljudi se pridobijaju načinom svakojakim. Nekoji obećanjima, nekoji pretnjama, nekoji parama. A ima ih, takav nam nacion, koje i treba ohrabotavati. Iz načela su radi svakoj vlasti leđa videti.
*****
Celokupno je znanije, nuždno za dobru trgovinu, obujmljeno jednim jedinim načelom: kupi jeftino, prodaj skupo. Drugo bi, eventualno bilo: kupi što jeftinije, prodaj što skuplje. Treće: u svakom slučaju, prodaj skuplje nego što si kupio. Četvrto i poslednje glasi: ako ni to ne možeš, ne bavi se trgovinom.
*****
Kako kupovati jeftino, a prodavati skupo ne možeš a da nekoga ne oštetiš (šteteći prvog od koga si kupio jeftinije nego što kupljeno vredi, drugoga kome si prodao skuplje nego što prodato vredi) i kako se ne samo s tim mirimo, već neprestano izgledamo načine da što jeftinije kupujemo, a skuplje prodamo, to ne može ostati bez zlehudih posledica po našu dušu.
*****
Od srdžbe profit ne raste.
*****
Bolje je imati jednog pametnog neprijatelja nego deset glupih priatelja.
*****
Srdnja na dejstvovanje tera, a razočarenje čoveka imobilira i umrtvljuje.
*****
Onaj koji je privatnu svojinu utemeljio, Bog je, nije sotona. Bog je prvi među svima nama sopstvenjacima, mimo svega drveća,uzo jedno i na njega obesio tablu: Privatan posed, pristuplenije zabranjeno. Kao i što mi govorimo kad nam ko nepozvan na imanje prodre, Bog je jednostavno zagrmeo: koj se primakne – pucam!
*****
Život je briga ili nije ništa.
*****
Čovek preterano samopouzdan i koji ne ume da se brine, to je za trgovca i državnika mana koja najskuplje košta.
*****
Balkan je dao tri velike civilizacije – jelinsku, romejsku i tursku – dok su ostali delovi globusa jedva po jednu dosad namakli.
*****
Da bi graždanski stalež prosperovao, a s njime i nacion, pa dakle i država koja ga obuhvata, mora on ustrojiti takvu vlast koja će umeti i hteti da ima samo četiri cilja:
1. da čuva privatnu svojinu i na nju neprikosnoveno pravo;
2. da unapređuje svim sredstvima privrednost mušterija i njihovu kupovnu moć;
3. da se uzdržava od svakog mešanja u njihove lične poslove i inicijative, sve dok su u okvirima „pravila igre“;
4. i sve to za razumne pare, sa što manje plaćenika i uz neprestanu javnu kontrolu budžetskih rashoda.
*****
Učtivost ništa ne košta, a kamatu odbacuje.
*****
Danas više nema pouzdanog sveta. Sve se rasulo, prolukavilo, pokvarilo. Svi su ljudi čekovi bez pokrića.
*****
Ništa ugled ne glođe tako nereparabilno kao osnovani podsmeh.
*****
Kod nas u Srbiji živi žena kao metla, u ostavi, te se vadi kad kuću treba čistiti i pajati, a opet u mrak tura kad se domaći poslovi obave, pa treba u goste ići ili vizite primati, kad se o ozbiljnim muškim stvarima ima debatirati, odluke donositi i Otečestvo urediti tako da što zgodnije i komotnije za muškarce bude – a ženama što da Bog i Gazda.
*****
Bog neće pomoći ako sam čovek ne zasuče rukave.
*****
Kao god što je nemoguće ni u najslobodnijem poretku, kakav je bio grčki u doba Perikla, jednome ili nekolicini graždana dopustiti slobodu, ma na nju i zakonito pravo imali, ako vršenje te slobode ugrožava ostale kompatriote, ako, potkopavajući državu, ubija slobodu u celini.

Saturday, October 27, 2007

Misli „Zlatno runo IV“- 1 deo

Borislav Pekić – misli iz “Zlatno runo” IV knjiga; izbor Ljiljane Pekić.

Napomena: Za one koji nisu čitali „Zlatno runo“ želela bih da skrenem pažnju da Simeon Njegovan govori iskvarenim jezikom, a često ubacuje i neke starinske, grčke ili cincarske reči, a pravopis je kao u vreme u kome se radnja dešava.

Život je mistirion ke frontida, tajna i briga.
*****
"Family Group 1944" by Henry Moore, private collection, USA Život je s petlovima sabajle ustajanje, nadgledanje domazluka, uštimavanje kućevnih troškova, briga za decu, strah da ti neka belosvetska drolja ne okupira muža, umereno jedenje, izbegavanje pića zbog sveta i razgovori o životu u krevetu. Jednom godišnje, bal kod Njegove svetosti ili Njegovog veličanstva, već prema tome, i s mene na uštap – ONO.
*****
Trgovina je dovela svet dotle da se sve može kupiti, da nema ničeg što se ne može prodati. Jedino nerešeno filosofičesko pitanje su cene. Poso kostizi – šta košta? To je još jedina tajna međ nebom i zemljom za koju imamo intersa, koju smo radi saznavati.
*****
Filosofija je, dakle, jedno mislenije i propofedanje, a barabar, drugo dejstvofanje i činjenje, pa nauk kako se sađ to dvoje uštimafa da izgleda pazumnjo i doslednjo.
*****
Kako misliš da saznamo što je bilo, i je li vredelo što je bilo, ako ne znamo što je žifot i kakva mu svrha? Ako žifi i sviloprelja na dudofom listu, i ktimatias, posednjik od sedam zlatnjih nulja u fotelji prezidenjta Upravog odbora, i buđ na đubrištu?
*****
Umetnička argonautika. Traganje za Hrisomalon derasom, Zlatnim runom lepote. Naši su Simeoni obavili trgovačku argonautiku, bez koje ni umetnička ne bi bila moguća, ali kao genos, kao rod, nas tek čeka prava: argonautika svrhe, smisla, cilja … Sve je to, u stvari, golemo groblje olupina potonulih Arga umetnosti koje su sve tragale za Zlatnim runom FORME.

Mikelanđelo je, razume se, našao svoju. Ali za sebe. Kao što su ga Fidija, Skopas, Praksitel našli za sebe. Našim životima drndaju danas novi majstori – pneumatične bušilice, koje su, takođe, u traganju za svojom večnom formom, svojim mrtvilom – našom formom, formom našeg sveta – nalazeći njene začetke u kanalizacionim sistemima, komplikovanim drumskim petljama, oblakoderima, betonskim pustarama parkinga …
*****
(str. 30) Talenat bez jemstva samouverenosti – ček bez pokrića … Ali, kako možeš biti samouveren ako ne znaš čemu?
*****
Bez naročite forme, umetnost ne bi imala smisla. Ostala bi ponavljanje tuđih oblika, izjednačila se sa životom, nekrotizirala se u reprodukciji. Čvor je, međutim, u tome što ljudi žele da žive u XX veku, ali da im umetnost bude iz XIX veka. Prosečan svet je odbijao sirealizam kao viziju bande ludaka. A sirealizam je, zapravo, vizija mitskog čoveka.

Kritičari su govorili o umetnosti za budućnost, a sirealisti su, konzervativno i patrijarhalno, terali drevne igre, slikali svet onako kako ga je video još mitski čovek – kao groteskno, kentaursko prožimanje oprečnih načela sna i jave. Ptica iz usta gospodina pod polucilindrom izletela je hiljadama godina pošto je Atina iskočila iz Zevsove glave. Nemoguće nismo mi otkrili. Nemoguće je najstarije duhovno iskustvo čoveka...

Ne znam, ali mi se čini da konfuzija potiče od pogresnog pravca moderne argonautike. Put kojim se ide ne vodi Zlatnom runu. Neko nam je podmetnuo rđavu mapu. Debelim smo morima zalutali i ko zna hoćemo li kao vrsta ikada pronaći pravi put. Ili ćemo završiti u vlasti fatamorgane …

Da čovek u stvarima oko sebe može nešto za sebe da nađe, na primer, čista je fatamorgana. Stvari ne vrede ako nam ne otkriju ono što smo u njima tražili, a tražiti i dobiti možemo samo što smo u njima ostavili. Mi se sa svojim istinama igramo žmurke.

Sakrivamo svoje istine da bismo ih posle pronašli kao tajne. Zamišljamo da je Zlatno runo pozlaćena koža ovna. Ali, da bi ona to zaista bila, mi smo je morali prethodno u Kolhidu odneti pa to zaboraviti. I sad, kad bismo tamo našli o drvo obešenu kožu divljeg magarca, naš bi se svet srušio. Čovek ne podnosi saznanja koja nije predvideo.

Ubeđen sam da svet ni duševno ni mentalno ne bi mogao podneti opipljiv dokaz postojanja Boga. To bi uništilo i vernike i nevernike. Ubilo bi nas kao inteligentnu vrstu. U jednom jedinom trenutku izgubili bismo slobodu, inicijativu, maštu, sve pretpostavke ljudske argonautike. I to samo zato što mi kao vrsta, iz dubine svoje antropocentrične uobraženosti, odbijamo božje postojanje. Takvo Runo nigde nismo sakrili. Konzekventno, ni naći ga nigde ne možemo.
*****
Sve što ti treba možeš i u sebi naći. Izvan sebe naći ćeš što si tamo ostavio.
*****
Svako pitanje je izokrenuta projekcija odgovora koji u sebi nosimo. Svaka tajna, s čijim se odgonetanjem mučimo, samo je fotografski izokrenuta projekcija neke naše unutrašnje istine. Inace, nikad ništa ne bismo ni saznali. Sve što ne znamo, negativna je projekčija naših znanja. Sve što iz sveta dobijamo, ravno je onome što smo u svet uneli.
*****
Faraonska forma danas je jednostavno nemoguća. Oblakoderi su samo prividno monumentalni. Duhovno, to su hiljade kućica slepljenih, manje-više srećno. Individualizam ne može biti monumentalan. Ćelijski sistemi uvek će proizvoditi samo sitne kaverne, čak i kad su po dimenzijama velike.

Nijedan kamen ne možeš naterati da postane veliki u dobu koje je malo. Samo civilizacije u radikalnim krajnostima daju monumentalnu umetnost, sve ostale produkuju analitičke minijature, projekcije sopstvene ništavnosti …
*****
Džinovski nadgrobni spomenici, ako ispod njih ne leže Ahil i Herakle, nego takozvani neznani junak, nekoliko zbrda-zdola skupljenih kostiju – to je maskarada! Živimo u doba krhotina, piljaka, kamenčića, olupina. Konfuzan mozaik, ćak i od otpadaka sa đubrišta, izražava ga bolje od svake čiste forme. Za monumentalnu umetnost nužan je apsolutan mir ili apsolutan pokret.

Ili da se civilizacija skameni u egipatski totalitet, što će se, jamačno, ponoviti kad u svom apsolutnom obliku socijalizam počne da zida hramove svog doba, ili da se obremo u kataklizmi u kojoj će neki novi Robespijer promovisati Novu umetnost javnim uspostavljanjem bežične veze s Najvišim bićem, obučen u plavi fraki uredan kao provincijski apotekar.

Ta umetnost će biti živa, promenljiva, stvarna. Kao Igre u rimskim arenama. A zatim, kad se kataklizma u istoriju povuče, kad od religije postane crkva, od ideje administracija, a od inspiracije tehnika, možete se vi, vajari, nadati da ćete joj podizati piramide …
*****
Gladan čovek, pod pretpostavkom da nije kompletan idiot, ne brine za istinu, nego za hranu. Traga za hranom, ne istinom. Nema taj vremena ni za kakvu istinu osim istine praznih creva. Ni za kakvu muziku osim njihovog kračanja. I sad, ako kojom nesrećom, koja se najčešće i zbiva, poželi da od svoje gole potrebe napravi filosofiju, neminovno će ispasti da je pun stomak, zemaljska hrana, opipljivo dobro, jedina istina za koju se vredi zalagati.

To su negativne prednosti iz kojih su proizašle mnoge istorijske destrukcije, a nijedna ozbiljna kreacija. Beda menja sve prirodne proporcije, remeti normalne odnose među stvarima, sopstvenim nedostacima podređuje ciljeve, svojoj osvetničkoj naravi prilagođava sredstva.

Friday, October 26, 2007

Misli o kazni

Neke misli o kazni i smrtnoj kazni iz neobjavljenih Dnevnika Borislava Pekića; izbor Ljiljane Pekić.

Ako se čovek uspne na drvo da ukrade zabranjenu jabuku, ne može se žaliti ako ga uhvate – jedino ljutiti što je uhvaćen – a kajati se može ako jabuke, kojih je gladan, može naći in a nekom drugom drvetu.

Kako njih, barem za mene i moje drugove, na drugom drveću tada nije bilo, morali smo se na ovo zabranjeno uspeti. Ja sam se uspeo, pao, i ništa mi ne fail. (Osim, naravno, one neubrane jabuke, ali je taj gubitak sada više u polju nostalgije.)
*****
Dungeon Smrtna kazna je moralno protivurečna, jer mi najpre kažemo da je život najdragoceniji čovekov posed, a zamim da smo kadri i to da mu oduzmemo.

Civilizacija koja može programski da se liši nečega (života) na čemu počiva – civilizacija je smrti. Svaka izvršena smrtna kazna stoga je jedan stupanj kolektivnog samoubistva.

Smrtna kazna je pravno protivurečna, jer prava nema tamo gde nema opoziva. Pravo bez opoziva je sudbina. Nijedan čovek nema pravo da drugome čoveku zamenjuje sudbinu.
*****
Smrtna kazna je i logički protivurečna, jer osuđuje na nešto što je potpuno izvan sfere onoga što se njome štiti, da se ne govori o protivurečnosti zaštite ljudskog života time što se on oduzima.

Prava kazna bila bi na život. Smrtna kazna je i duhovno nedelatna onemogućuje okajavanje greha.

Samo život krivicu iskupljuje, smrtna kazna oslobađa krivice. Između nje i oslobađanja od kazne razlika je samo terminološka.
*****
Čak i da je smisao smrtne kazne isključivo u odmazdi, ona je besmislena. Da bismo pravu odmazdu odmerili moramo najpre znati njenu prirodu, a mi ne znamo prirodu smrti.

Smrt u kojoj gledamo kaznu može biti i nagrada. Ako bismo izmenili svoje varvarsko antropocentrično shvatanje smrti, ako bismo poverovali da je umiranje prvi čin neke naše šanse, nekog višeg načina postojanja, mi bismo je smesta svojim krivcima oduzeli.
*****
Ako bismo uistinu hteli da smrtna kazna ima zastrašujući uticaj morali bismo je vršiti javno, čerečenjem, ispred suda ili parlamenta, u nekom parku ili na tržnici, kao što je činjeno onda kada smrtna kazna nije licemerno smerala da otrezni glave, već da ih odseče.

Vest o njoj potopljena u močvaru informacija što ih dnevno primamo, smeštena između vesti o poskupljenju ili nekom gostovanju, ako je uopšte zapazimo, pre ima obrnut karakter. Uverava nas da stvar nije ozbiljna. Ako mi se kaže da mnoge argumente upotrebljavam tamo gde bi bio dovoljan jedan, odgovoriću - moj bi bio jedan jedini, i on glasi: „Ne ubij!“
*****
Ako je smisao savremene penalne politike i njenih načela u korekciji, onda je smrtna kazna besmislena, jer odriče okrivljenom mogućnost popravke što mu ga i pravno osećanje ove civilizacije i zakoni na njemu zasnovani garantuju.
*****
Statistike pokazuju da smrtna kazna ne služi ni za kakvu preventivu i da su apsolutno besmisleni argumenti koji se na tu preventivu pozivaju.

Thursday, October 25, 2007

ПОЛИТИКА И ДЕМОКРАТИЈА

Истраживачко-издавачки центар Демократске странке и Фонд „Борислав Пекић“
БОРИСЛАВ ПЕКИЋ – ПОЛИТИКА И ДЕМОКРАТИЈА
23. октобар 2007. у 11:00 часова, Истраживачко-издавачки центар ДС, Нушићева 6/2, Београд

I ДЕО СКУПА 11:00–14:00
Љиљана Пекић, поздравна реч 1963-Jastrebac-01.jpg
Слободан Гавриловић, поздравна реч
ИЗЛАГАЊА 11:15–13:15
− проф. др Гојко Тешић
Борислав Пекић, исконски демократа
− проф. др Владета Јанковић
Природа политичког опредељења Борислава Пекића
− др Јасмина Ахметагић
Демократија је љубав према истини
− др Бојан Јовановић
Наш демократски менталитет у виђењу Борислава Пекића
− Гојко Божовић
Култура и политика у делу Борислава Пекића
− др Слободан Антонић
Пекић и Доситеј
− проф. др Михајло Пантић
Хомер и „Одмор од историје“ од Пекића
− Биљана Ђоровић
Антрополошки песимизам Борислава Пекића

ДИСКУСИЈА 13:15–14:00

ПАУЗА 14:00–14:40

II ДЕО СКУПА 15:00–18:00

ИЗЛАГАЊА 14:40–16:30
− др Предраг Ј. Марковић
Игра мачке и миша између режима и дисидената
− мр Срђан Цветковић
Политички обрачуни 1944–2000.
− мр Саша Гајић
Политичка мисао Борислава Пекића
− Милош Кнежевић
Укрштање књижевног и политичког у животу Борислава Пекића
− Владимир Милутиновић
„Одмор од историје“ и демократија
− мр Душан Обрадовић
Истина као принцип
− др Добривоје Станојевић
Политика и демократија у „Златном руну“
− Славко Тадић
Пекићева критика тоталитаризма
− мр Слободан Владушић
„Одмор од историје“ као припрема за будућност

ДИСКУСИЈА 16:30–18:00

Иницијатор и модератор Скупа је Маринко М. Вучинић.

Време предвиђено за сваког од излагача је 10–15 мин. У дискусији поред наведених излагача учествоваће: Љиљана Пекић, Вида Огњеновић, Триво Инђић, проф. др Јовица Тркуља, др Ранка Гашић, мр Владимир Павићевић, Олга Марјановић...

У Зборник посвећен Бориславу Пекићу, поред излагања са Скупа, укључиће се и радови мр Владимира Петровића – Алтернативно читање српске историје Симеона Његована Газде, мр Предрага Петровића – Scribo ergo sum; избор из дела Борислава Пекића (приредили: Љиљана Пекић, Маринко М. Вучинић, проф. др Гојко Тешић)...

Wednesday, October 24, 2007

Misli „Zlatno runo III“- 3 deo

Borislav Pekić – misli iz knjige “Zlatno runo” III knjiga; izbor Ljiljane Pekić.

Napomena: Za one koji nisu čitali „Zlatno runo“ želela bih da skrenem pažnju da Simeon Njegovan govori iskvarenim jezikom, a često ubacuje i neke starinske, grčke ili cincarske reči, a pravopis je kao u vreme u kome se radnja dešava.

Čovek je i u običnom životu pametan, lep, dobar, moćan i bogat jedino ukoliko to nisu i drugi, ili ukoliko su ti drugi manje pametni, lepi, dobri, moćni i bogati. Nije stoga čudo što mi stičemo utisak da u Parlamentu sede i o našoj se sudbini staraju sve sami idioti, lopiže i zlotvori. Ono što mi o našim poslanicima mislimo samo je slabašna generalizacija onoga što oni kažu jedan o drugom, a što kažu, našminkana kopija onoga što misle.
*****
D.Teniers-Apes Ako od naše Skupštine išta čini demokratsku instituciju, onda su to prljavštine koje se s njenih i oko njenih tribina mogu čuti. Ali se, ipak, ne može reći da nismo napredovali. Još na Svetoandrejskoj skupštini, vadile su se kubure i debatovalo mecima.
*****
Ako čovek ima u vidu narav naših zakona i njihovu svrhu, ona ne leži toliko u zaštiti građana od vlasti, koliko u obezbeđenju vlasti od građana.
*****
Intelektualna elita nacije stoji nešto bolje od psa.
*****
U Beogradu se najviše cene pravoslavci. Ali, to se menja... U Beogradu se uvek sve menja. Kao da nisi u živom gradu nego na berzi.
*****
Našem načinu života nedostaje doslednost i otuda potiču sve društvene krize. Ljudožder nije patio od tih kriza, jer mu moral nije bio u sukobu s ukusom, a naš osuđuje polovinu onoga što činimo, mislimo ili osećamo.

Nijedan građanin ne može racionalno živeti ako njegovo ponašanje diktiraju dva oprečna, neprijateljska sistema vrednosti. Od toga može samo da se pošašavi. Kao Buridanov magarac između dva plasta sena. Buržoazija mora da se odluči između neba i zemlje, hrišćanske i akcionarske etike, inače će izgubiti svet u korist klase koja bar privremeno bude uspela da spoji moralni ideal s realnim ljudskim interesom.
*****
Dete je jedan od oblika našeg saznanja.
*****
Čovek se posle ispovesti ne oseća ništa čistiji nego što je bio pre nje. Naprotiv. Oseća se kao kanta za đubre. Pošto je izbacio iz sebe sve svoje bolje verzije, ostao je s najgorom, onom koja se nikad nikom ne ispoveda.
*****
Potreba za čudom urođena je umetnosti.
*****
Dijalektički je uvek sve u redu. Dijalektički se uvek sve može objasniti. Naročito kad je dijalektika u rukama onih kojima služi ne da bi se došlo do istine, nego da bi prigrabili vlast, koja im po običnoj smrtnoj logici nipošto ne pripada.
*****
Ko zna istinu, nikad se za vlast ne bi ni otimao. Vlast je služi da bi se istina primenila, nego da bi se vršenjem vlasti saznala.
*****
U političkom procesu se brani i delo i pravo na mišljenje koje do dela dovodi.
*****
Ko ište malo, treba mu to za život, a ko treba mnogo, namerava time da posluje. Banke nikoga ne finansiraju da bi preživeo, već da napravi profit.
*****
Svaki uzaludan pokušaj je bolji od osećanja da se nešto propustilo.
*****
Kada tražiš zajam, uvek budi direktan, jasan i arogantan. Obećanja moraju biti hipnotička. Ali je najvažnije nikad se ne predati.
*****
Gubitak nerava je rđav način da se dođe do zajma, ali je gubitak ponosa još gori.
*****
Skromnost je za svaki zajam ubitačna. Najvažnije je verovati u sebe i to poverenje sugerisati drugima.
*****
Da se uspe, potrebno je mnogo uslova. Za neuspeh je dovoljan samo jedan.
*****
Beda oblikuje i teše ljudedrukčije od „ideje o bedi“, „saučešća s bedom“, čak i „aktivne solidarnosti s bedom“. Njeni oblici su uvek grubi i čisti.
*****
Buržuji koji su postali komunisti deluju nedovršeno. Kao poluproizvod. To je stoga što proleter može posedovati socijalističke ideje, ali buržuj, ako je socijalist, njima može biti samo opsednut. Ideje su nove, ali je stari način mišljenuja kome je stavljeno u dužnost da ih organizuje u duhovni život.
*****
Ljudi precenjuju naše sudije. Misli se da oni znaju da pripadaju građanskoj klasi. Kada bi se našim sudijama kazalo da su buržuji, oni bi se našli uvređeni. Njihovi seljački mozgovi još uvek drže da je to nešto nečasno.
*****
U kiselom sentimentalnom rastvoru umiru sve dobre ideje. Treba se držati principa. Nikad ništa lično. Nikakve taktike, uzmaka, odlaganja, kompromisa. Nikakvo obaziranje ni na šta. Ni na sebe ni na druge.
*****
Ljudska osećanja su kao lepak.
*****
Čovek koji je preživeo automobilsku nesreću posle mu ni fijaker nije dovoljno siguran.
*****
U političkim procesima proporcije ne proizilaze iz samog slučaja već iz okolnosti, nad kojima normalan čovek nema nikakve kontrole. Istom slučaju kome je danas proporcionalna smrtna kazna, sutra može biti proporcionalno oslobođenje uz izvinjenje.
*****
Ako postoji išta što uspešno sublimira katastrofalnost ljudskih odnosa, nesporazum kao trajnu osnovicu, onda je to njihov politički vid. U njima je sve u halucinacijama, pretpostavkama, proizvoljnostima.
*****
Nema grada na svetu oko koga su se jagmili toliki narodi, pod čijim su se bedemima vodile tolike bitke, koji je toliko puta menjao vlasnika i pedeset puta uništavan da bi se svih pedeset puta ponovo iz istorijskog groba podigao – kao što je naš Beograd. Pa zar ta činjenica što je taj grad srpski ni najmanje o Srbima ne govori?
*****
Ako je diktatura proletarijata vlast jedne klase koja nikakvim zakonima nije ograničena, onda i borba druge protiv nje ne može i ne sme imati nikakvih zakonskih ograničenja.
*****
Izmešaj vojsku i policiju, kaši dodaj nešto malo privrede i ubeđenja o slavnoj prošlosti, koja se može ponoviti – dobićeš bilo koju balkansku državu.
*****
Šta je novac? Ništa. Promenljiv uslov trgovine. Ima krajeva na Pacifiku gde se plaćanje obavlja kamenicama. A monetarne jedinice su bile svinjski očnjaci, ajkulini zubi, bakarni kolutići, gotovo je svaka stvar u izvesnom vremenu i na izvesnom mestu služila kao novac.Ni novac ni roba nemaju stvarne važnosti. Važan je samo špekulativni odnos između njih, između dve vrste robe i dve vrste novca.
*****
Što je briga veća, čofek je življi. Najživlji je kad ga more samrtničke.
*****
Od računja, cifara, pogotofu briga, mozak ne rđa. Rđa bez računja i briga koje mu staturu daju. Inače se u fantazme ko u kiseljinu rastvara.
*****
Žifot ti je stalno iščekivanje da ti bude bolje, pa kađ ti ne bude, da će bar ostati kakav jeste, da se nagore neće okrenuti, pa kađ ti se i to desi, počinješ misliti da to tako mora biti, da zemljanima bolje i ne može biti i da će sve biti u redu kađ umremo. I tek kad umremo, vidimo koljko nam je ovde bilo dobro.
*****
Za dušu nema kalauza.
*****
Zbog reklame se nekada štedelo, a kad bi neko pare arčio, iz toga je normalan svet video jedino kakva je to luftika i bankrot, nipošto poslovan čovek.
*****
Ko ne sanja tome je noć za bacanje, čist gubitak. A onda, ko znaje što je prafi žifor? Ovo ovde ili ono tamo? Možda mi tamo žifimo, a ovde samo povtoravamo izvesne tamošnje postupke, obavljamo još jednom greške da bismo ih upamtili i, kad se u sanj vrnemo, klonili ih se?

Tuesday, October 23, 2007

Misli „Zlatno runo III“- 2 deo

Borislav Pekić – misli iz knjige “Zlatno runo” III knjiga; izbor Ljiljane Pekić.

Napomena: Za one koji nisu čitali „Zlatno runo“ želela bih da skrenem pažnju da Simeon Njegovan govori iskvarenim jezikom, a često ubacuje i neke starinske, grčke ili cincarske reči, a pravopis je kao u vreme u kome se radnja dešava.

1 deo se nalazi ovde.

Život je gajtan. Mi ga od rođenja oko vrata nosimo. Carski, za davljenje, samo mu je sluga. Život nas oko guše steže, dah nam oduzima, ubija.
*****
Sposobnost za najvišu žrtvu se pokazuje time da se bude niko, da bi ono sve za šta se bori – pobedilo.
*****
Umetnost je ono čemu čovek poklanja svoju svrhu.
*****
Ono što je dobro za umetnost dobro je i za umetnika.
*****
Rembrandt_MeditationNikad se ni za šta nema dovoljno vremena. Ni za politiku, ni za umetnost, ni za život. Zato nam sve i ispada ovako traljavo, i sve nam natraške ide.
*****
Sposobnosti su uvek u ljudima, nikad u uslovima. U uslovima može biti jedino luda sreca.
*****
Svi takozvani umetnici su nepodnošljivi. Ti pesnici ulizičkih oda, mazala carskih harema, taj šljam duha svetskog. Vuku se kao sablasti pred ravnodušnim očima dvorskih službenika, ili upravitelja carskih radionica i atelijera. Bažno im je jedino da budu primećeni. Polegli bi usred govana ako bi ih ona, otičući, ka uspehu odnela, i kada bi to bio iskustvom potvrđeni način da se privuče pažnja onih koji drže moć i kesu.

Prose najpre samilostan pogled, zatim koricu hleba, a kad se pothrane, potkrepe, steknu kakav-takav pregled zamršene administracije Saraja, i gradskih podvodačko-spletkaroških običaja, ogledaju se i za nekim radom. Ni najmanje nisu izbirljivi. Zadovoljni su ako mogu da istovaruju carske karavane, da peru podove sporednih zgrada, a presrećni su ako se domognu i najbeznačajnijeg zanatlijskog rada.

O kalitehni, velikoj umetnosti, slavi, još govora nema. Jedva je to i tehna, bedno rukotvorenje, prema kojoj je potkivanje konja prava umetnost. Spremni su da majstorima papuče ljube da bi im mešali boje. Oči su im u tim ranim danima umetničkog gurbeta velike, vlažne, pokorne, Sve bi da rade. Ništa za njih nije teško. ni nedostojno. Ni malo ni beznačajno.

Kao rođeni robovi, nepogrešivim instinktom ugrožene životinje, znaju oni da se bava sa slonom ne inati, da se uvredljivost i ponositost ne isplate ako čovek nema ničim do fantazijama da ih podupre. U međuvremenu slažu u sebe mržnju kao tvrdica blago, da bi je, kad savladaju prepreke, rasipnički po svetu prosuli, ne štedeći nikog, pa ni prijatelje i mecene, ove još i ponajmanje. Sve sa zahvalnošću primaju, a ništa ne ištu. Ništa za sebe. Sve za Umetnost.

Godine prolaze. Ponovo ćeš ih sresti kad s nekoliko bednih dupelizačkih pesmica, floralnih mazarija, nekoliko minijaturnih ornamenata precrtanih iz prirode, steknu ime u Carigradu. Koje li razlike! Ni Protej se, Bog promene, ne bi toliko mogao izmeniti. Ali, to samo TI njih vidiš. Oni tebe, Bože sačuvaj! Opijeni su počastima, koje, uostalom, smatraju prirodnim, čak i nepravedno malim prema onome što zaslužuju.

Oči im nisu više velike, umetničke. Sad su sitne, oprezne, kao otvori zelenaških kesa. A ni vlažne više nisu. Suve su kao barut. Osim svojim genijem, ničim nisu zadovoljni. Nijedna im pohvala nije dovoljna. Nijedna počast pogođena. Nikada im nije dovoljno novca. Najednom, Umetnost više nije važna. Važni su oni, jer pre njih ničeg i nije bilo.

Drski su, arogantni, nadmeni, vulgarni. A iznad svega, dosadni. Ni o čemu ne govore do o sebi, ni za šta se ne brinu do za sebe, ni na šta ne misle do na sebe. Na druge misle samo da ih mrze i kad im kopaju jame, čime se, uostalom, mahom i bave. U jednu reč – fukara, ološ!
*****
Za umetnika nema većeg poniženja nego kad mušteriji mora objašnjavati zašto njegovo genijalno delo ne izgleda trenutno ni najmanje genijalno, i kako će genijalno postati tek ako se bude dovoljno dugo i pod naročitim uslovima gledalo.
*****
Trojanski konj je još uvek slavnija ličnost trojanskog rata od Ahila i Hektora.
*****
Umetnik ne bi smeo da zavisi od vere i etnika, kao što misle neke budale, nego vera i etnik od umetnika. Koja mu vera više pruža, toj da pripada. Tvoja, u kojoj si rođen pruža ti redovno najmanje. Ona ume samo da ište. Da postavlja zahteve i obaveze u zamenu za prirodno pravo da se na tvoje zahteve i svoje obaveze prema njima obazire koliko na mačju crkotinu. Njen si, šta ima da ti se ulaguje.
*****
Omča ostaje omča i kad se od zlatne pređe suče. Menjaju se samo glave.
*****
Srpskog narodnog đavola karakterišu sklonost ka gubljenju vremena, uživanjima, ludorijama, ujdurmama i izmotavanju. Iako je hrom, večna je lutalica koju ne drži mesto. Težak je poverilac, a kao dužnik zaboravan. Sve veštine zna, za sve je majstor. Domišljat je, snalažljiv, račundžija, špekulativan duh, ukratko. Ima moć da se pretvara u šta god hoće i svemu prilagodi. Crne je boje, sva mu je natprirodna moć u šeširu, a omiljene su mu životinje konj i vuk.
*****
Narod čini velikim sposobnost da traje i izvan svoje istorije. A tako nešto dano je samo onim etnicima čija nacionalna misao nije tautološka. Kod kojih Crno nije uvek Crno, Belo - Belo i Crveno - Crveno. Narod čija misao ne poznaje alternative, nema je ni sam. I dok traje, m r t a v je, a istorija mu ne koristi više no vampiru sposobnost da se kreće po mraku.
******
Iskustvo nas uči da lep početak nijedan kraj na lepotu ne obavezuje, zatim, da se svaki lepo dan ne mora odmah zorom pokazati.
*****
Kod Srba dobar domaćin biti, znači dozvoliti da te ‘gosti izjedu do kosti’, a biti dobar gost znači ‘do kosti izjesti domaćina’.
*****
Englezima je stranu reč izgovoriti gore nego dukat iz kese izgubiti.
*****
Jedino najveći narodni vođi, proroci i umetnici mogu da preziru, mrze, ponižavaju čoveka, da ga kinje, kušaju i korumpiraju, a da izgleda kao da im je do njega više od svega na svetu stalo.
*****
Jake i uspešne stranke zasnivaju se na aksiomatičnom osećanju vlastite nezamenljivosti i tuđe, podjednako aksiomatične, izlišnosti. Mogu, dabome, imati i neki program, no on je od drugorazredne važnosti. Ako je dovoljno neodređen i nebulozan, ne mora biti od velike štete. Svaka partija, dakle, o svakoj drugoj mora po liniji političkog kategoričkog imperativa misliti rđavo. U protivnom bi sebe morala da smatra nepotrebnom. Protivnici nikad nisu u pravu, prema tome, za državu su pogubni. A šta su oni koji su za državu pogubni? Državni, narodni neprijatelji, razume se.
*****
Činjenica da su Mara, Danton, Robespjer revolucionari i narodni tribuni, po definiciji, dakle, prijatelji naroda, nije sprečila da, usled neumitnog dejstva osnovnih načela demokratske političke borbe, umru kao njegovi najljući neprijatelji. Da se najpre proglase “Očevima otadžbine”, a zatim pogube kao njeni grobari. Da dok su na vlasti ili od uticaja, budu sposobni, odani, neporočni, nepogresivi, a kad padnu, postanu neznalice, pokvarenjaci, strani plaćenici, slabići i protuve.
*****
Svi narodni poslanici jedni o drugima misle najgore. Ne štoprivatno ne bi hteli da budu nepristrasni ili što nisu sposobni za bolja osećanja, već što su na isključivost prinuđeni nagonom održanja vlastite političke samosvesti. Moja ideja, moj lek, moj program mogu biti dobri samo ako svi drugi programi, lekovi, ako sve druge ideje ne valjaju. Jer, očigledno je da za jednu bolest može postojati samo jedna prava terapija. Nešto se podjednako uspešno ne može lečiti i hlađenjem i zagrevanjem, zar ne?

(1 deo se nalazi ovde.)

Monday, October 22, 2007

Misli „Zlatno runo III“- 1 deo

Borislav Pekić – misli iz knjige “Zlatno runo” III tom; izbor Ljiljane Pekić.
2 deo se nalazi ovde

Napomena: Za one koji nisu čitali „Zlatno runo“ želela bih da skrenem pažnju da Simeon Njegovan govori iskvarenim jezikom, a često ubacuje i neke starinske, grčke ili cincarske reči, a pravopis je kao u vreme u kome se radnja dešava.

U doba čarobne mitske prepotopije, na čije događaje istorija još nije namakla gvozdeni oglav datuma i logike, sve bilo moguće.
*****
U mitsko doba mrtvi su se mogli prepoznati po tome što nisu bacali senku i što su vazda bili žedni krvi. Danas kad smo krvožedni svi, ovako tanano razlikovanje postalo je beskorisno.
*****
E.Schiele_Un Homme et la Mort Ništa u tom Zlatnom svetu mita nije bilo konačno i nepopravivo, sve je bilo više delo pregovora, cenjkanja i pogodbe nego beskompromisne prirode kakvu mi poznajemo. Povoljnom vetru ladjar nije morao samo da se nada. Mogao ga je hlebom, vinom i amajlijama nositi u putnoj vreći i po volji puštati, čime se poslužio Odisej na povratku iz trojanske vojne, a o čemu, još uvek uzaman, sanjaju ratne flote.
*****
U vremenu čuda sve dotaknuto moglo se pretvoriti u zlato, što je, na svoju nevolju, iskusio pohlepni Midas, a o čemu izvesni Kir-Simeon treba da povede računa.
*****
I uopšte, pojave su u mitologiji mahom imale razumna i jednostavna objašnjenja. Herakle se na Herinim grudima zagrcnuo i iskašljao mleko. Tako je nastao Mlečni Put, a ne ni iz čega, kako idioti nas uče.
*****
Kalendar u mitsko vreme nisu propisivali crkveni sabori, niti je tumban kad god su pokondireni intelektualci bili kadri da objave obesvećenje neke nove vaseljenske tajne. Bio je večan, pouzdan, i odredjivale su ga kalendarske životinje na čelu s Himerom, zmijskog repa, kozjeg tela i lavlje njuške koja je rigala plamen.
*****
U to veselo vreme čuda, krilati Pegaz je udarcem kopita otvarao bunare, za šta nama treba i novaca i vremena, a dok mi zaćutimo čim nas zlotvori popreko pogledaju, zlatousta je glava tračkog Orfeja, pošto je odsekoše Menade, još dugo plivala oko Lezbosa, tužbalicama opčinjavajući drveće i stenje. Friks i Hela, kuma Helespontu, leteli su na ovnu, noseći Zlatno runo u Kolhidu, iznad vodenog puta kojim će broditi Argonauti, a zajašite vi na krilatog ovna ako možete!
*****
Da bi bolje razumeli utvare budućnosti, u mitsko vreme, narodnim mudracima su zmije žalcem prale uši. (Danas u istu svrhu služi eksploziv.)
*****
U vremenu čuda goroseča je morao paziti da ne povredi Drijadu koja je u drvetu živela i s njim umirala, napuštajući ga o ponoći da pod punim mesecom raskalašnim vrzikolom protegne telo nalik na mladu zelenu koru. (Kraj našeg maroderstva, ova obazrivost zvuči podsmevački.) Čoveku onog Balkana nije bilo dovoljno da se pravi humanistom pa da svoja nedela zaboravi.
*****
U mitsko vreme čovek je morao žvakati lotos. Od rasrdjenih duhova ljudi koje je pobio, nije se mogao, kao mi, štiti praznovernim ubedjenjem da zagrobnog života nema. Morao je da čini duge pokore, madjijske znake i lice šminka govnima. Jer ništa tada nije bilo izvesno, ništa nemoguće. Ni smrtnicima da ožive, ni besmrtnicima da umru, kao što se desilo Panu.
*****
U umetnosti nema pravde i nepravde. Samo umetnička istina.
*****
Sve ima svoje vreme. Ima vreme slobode i lepote. Ima vreme ropstva i volje. Ovo je vreme volje. Lepota je bolest volje, koju treba ubiti. Zbog toga što nas truje, što nam ne dopušta da mislimo.
*****
Veliki umetnik može i da se odrekne slave, pa da onda bude zaista veliki. Ako zna šta može nije potrebno da to i drugi znaju.
*****
Ako sutra i dođe do Smaka, / Zašto sa svetu ružan kažeš zbogom? / Zašto na nebu, zašto pred Bogom, / Zašto da izgledaš kao svraka?
*****
Ne čuvaj, ne stiči blaga sveta, / Uživaj, bacaj, troši i voli, / Kad sutra isteče strašna Leta, / Budimo pijani, mirisni i goli!
*****
Da je 1521. u okolinu Carigrada umesto Beograda preseljen Jerusalim, danas bi to bio jevrejski grad, a od Beograda nije ostalo ništa sem imena jedne šume.
*****
Ja mislim da je srpska noseća nacionalna osobina - duševna smušenost.
*****
Ono što je upražnjavao tako trezven narod kao što je bio grčki, što je u najsavršenijim trenucima predstavljalo potpun telesni, duševni, umni spoj dva prijatelja, ne može biti u bilo kom, najmanje civilizovanom smislu – prljavo.Homoseksualnost je najviši oblik čiste ljubavi. Ljudi su se voleli radi ljubavi, a ne radi proizvodnje dece.
*****
Što pre shvatimo da ne postoje i s t o r i j s k e , beć samo
a k t u e l n e vrednosti, pre ćemo ih imati. Ako ne zaboravimo gde smo i šta jednom bili, nigne ništa nećemo biti.
*****
Iseljenje srpskih g r a d j a n a iz Beograda 1521. postaje najkobnija narodna katastrofa posle Kosova, ono što našu buržoaziju drži sto godina iza evropske.
*****
Nema veće štete nego ako od nečega nema nikakve koristi.
*****
Gde je mnogo istorije, malo je sreće.
*****
Nema ništa lepše od dobre zarade, osim još bolje.
*****
Stvaraočev rad se u sebi iscrpljuje.
*****
Stvaranje i umetničko delo imaju krvni sistem koji ih povezuje isključivo sa srodnim delima što su ih stvarali drugi umetnici koji se najčešće nikada nisu upoznali, i ta se krv jedino u posvećene može pretočiti.
*****
Naučnik, logičar, aristotelovac je suv kao prašak za buve.
*****
Umetniku je ceo svet njegova kuća, njegova porodica – svi ljudi.
*****
Ništa bolje ne usavršava talenat od ludačkog poverenja u njega.
*****
Jedino delo dušu obavezuje.
*****
Pobeda, a ne ratnički duh je ono što vojnike čini jakim, kao što uspelo delo, a ne talenat, čini od čoveka umetnika.
*****
Na svetu nema ničeg savršenog, pa ni savršene umetnosti.
*****
Na svetu se sve samo u procentu zbiva.
*****
Znamenito svojstvo umetničkog temperamenta je da bezrazložno ili razložno u mahu menja raspoloženje.
*****
Uvek se više veruje rđavim nego dobrim stranama ljudske prirode.
*****
U umetnosti nema nikakvog podrazumevanja, nema nikakvih trikova.
*****
Ko žuri, brzo se zamara, a ponajčešće ni posao ne svrši.
*****
S građom najpre treba uspostaviti duševni odnos. Bez unutrašnjeg dodira, spoja, enozisa, ujedinjenja, dodirom duša, bez tog potpunog, ljubavnički nesebičnog međusobnog prožimanja s umetničkom materijom – nema dela.

2 deo se nalazi ovde

Sunday, October 21, 2007

Dnevničke beleške-3.deo

DNEVNIČKE BELEŠKE Borislava Pekića
od 17. do 29. aprila 1983. g., sa trake skinula Ljiljana Pekić


O Noemisu, Sizifu i apsurdu. (Beleške za Zlatno runo, VII knjigu)- 2. deo

Za Kamija je osnovno praktično pitanje – ne da li život ima smisla, nego treba li, uprkos njegove očigledne besmislenosti, nastaviti da se živi. Tu se već jasno ocrtava slika Sizifa koji gura svoj kamen znajući da ga nikud neće moći odgurati. Dakle, da li uviđanje apsurda nužno zahteva njegovo sagledavanje u smrti. Kami kaže:

„(...) Apsurdni svet, više nego ma koji, vuče svoju plemenitost iz svog bednog rođenja. (...)“

Absurd Ovu ideju Kami dalje ne razvija trenutno. Ali u njoj se krije i izvesna tajna apsurda. Ona je u prvom redu u prinudi da se u njemu nađemo, u nedostatku slobodnog izbora.

Ako je to tako, ako je apsurdnost sveta bar delimično po poreklu stvar prinude s kojom smo u njega uvedeni, onda bi pitanje slobodnog izbora moglo biti oruđe za njegovo savladavanje. Ono bi, naravno, moglo voditi i u radikalni obračun s apsurdom putem smrti, a i u neke druge oblike koji uz život pristaju, ali ne i uz njegov apsurd.

Aktivno polje apsurda je ograničeno prinudom rođenja, koje je slučajno i prinudom umiranja, koja je zakonita. Rođenja se ne možemo odreći, ali ga možemo zaobići. Možemo se naime ne roditi. Smrti se možemo odreći, ali je ne možemo zaobići.

Moramo umreti, iako se ne moramo ubiti. Kaže se da su borci za velike ideje našli smisao svom životu. To je možda istina, ali njihov posao, bar programski nije bio da smisao životu nađu za sebe, nego da ga obezbede za nas. Nije bio u tome da svom životu dadu smisao, nego da ga dadu našem. A to se još nije desilo osim kod utemeljivača velikih religija.

Nekoliko ideja. Šta je to smisao, šta je to svrha? Svrha je ono zbog čega nešto postoji. To je ontološko pitanje na koje nikad neće biti nađen odgovor. Da bi se došlo do filosofskog samoubistva, treba najpre isključiti sve druge uslove. Naročito one koji kao lični i duševni žele i uspevaju da se predstave kao načelni. Dokazati da život nema smisla jednako je teško kao i dokazati da ga ima. Na strani 23. Kami kaže:

„(...) Umor je na kraju čina mahinalnog života. ali s njim istovremeno započinje kretanje svesti. On je razbuđuje, i izaziva nastavak. Nastavak - to je nezvestan povratak lancu, ili - to je konačno buđenje. Na kraju buđenja pojavljuje se, s vremenom, posledica: samoubistvo ili obnova. Po sebi, zlovolja ima nešto odvratno.

Ovde, međutim, ja moram da zaključim da je ona dobra. Jer sve počinje sa svešću i sve vredi samo pomoću nje. Ove primedbe nemaju ničeg originalnog. Ali su one očevidne: to je dovoljno za neko vreme, prilikom kratkog ispitivanja porekla apsurda. Jednostavna ’briga’ je u početku svega. (...)“

Sećam se sa koliko sam istrajnosti i sa koliko brige beležio svoje misli o umoru i neraspoloženju sredinom pedesetih godina. To je zapravo bio moj pokušaj da definišem ishodišne tačke apsurda, da pronađem njegove eventualne izlazne tačke, da mu izmerim opseg, značenje, i da ga na taj način racionalnim definicijama pobedim.

Onako otprilike kao što se zamišlja da će otkrivanje dubokih korena neke traume ukloniti posledice ove traume po nečiji život.

Umor je dragocen. Umor nas primorava da mislimo. Da mislimo o svemu što ga je izazvalo. Umor nas približava vratima, ali vrata ta su zatvorena. Samim osećanjem, poznavanjem umora, ona se neće otvoriti. Moramo prepoznati njegove razloge.

Sada nastaje jedan beskonačan krug samoobmane kojim štitimo i nesvesno svoje pravo na život, kad ga već imamo, kad smo ga već iskusili.

Tražeći uzroke umoru na kome se temelji i naša briga i naše raspoloženje, briga okrenuta budućnosti, neraspoloženje prošlosti, premda je briga za sutra samo projekcija neraspoloženja onim što je bilo juče. Mi te razloge nalazimo uvek, nalazimo tamo gde caruje privid.

Umorni smo od velikih neskladnosti našeg zanimanja, braka, očinskog ili finansijskog položaja, niz skupljenih neuspeha, monotonije svakidašnjice, ili dramatičnosti trenutaka kojima se ona prekida, koji bi zapravo morali da budu cenjeni, za kojima bi morali žudeti, ali koji nas odnekuda smrtonosno zamaraju, zamaraju više nego monotonija.

Pronalazimo da smo umorni od svega osim od života. Zamišljamo da je sve to što smo okrivili za naš umor nešto drugo, a ne život. Da je život nešto što nas mimoilazi i da bi sve bilo drukčije ako bi dosadašnji pseudo-život zamenili za onaj pravi.

Tada se čine ona čuvena spremanja u životu sa posledicom da se nakon kratkog inicijalnog oduševljenja novim stanjem uvidi kako se stvarno ništa nije promenilo. Soba u koju smo zatvoreni ostala je ista, samo su komadi nameštaja izmenili mesto.

Ono što zamara ostalo je. A to što zamara je sam život. A iz njega se kao i iz sobe može izaći samo na jedan jedini način. Na strani 23. ima Kami jednu vrlo lepu misao. On kaže:

„I tako, i u toku svih dana bez sjaja vreme nas nosi. Ali uvek dođe trenutak kada treba i njega nositi. Mi živimo od budućnosti. (...)“

Ja bih rekao da mi živimo za budućnost, ali od prošlosti. Kamijeva definicija stajala bi jedino onda kada bi pojam budućnosti bio izjednačen sa pojmom nade. Kada bi se vrednost nedogođene budućnosti iscrpljivala u nadi kojom nas ova brani od osećanja apsurda.

Kad te nade ne bi bilo, vrlo bi teško bilo naći neki umesan razlog za život, pa ipak je ta nada zasnovana na izvesnim iskustvima prošlosti. Bez nje bila bi ona neodređena, nefiksirana, nedelatna. Bilo bi to slepo hodanje po nepoznatom zemljištu u kome znamo da ćemo negde stići, ali ne ni kada ni gde. Onda bi to bilo lutanje, a ne svrsishodno kretanje.

Tu svrsishodnost našem životu daje prošlost premda nam se uvek čini da se sama svrha nalazi u budućnosti. Vrednost stvarima može se odrediti tek kada one prođu. Tek se u prošlosti među njima uspostavlja izvestan sistem vrednosti, koga sadašnjost u kojoj se događaju onemogućuje, a u kojima budućnost u kojima će se oni tek dogoditi, daje lažnu predstavu.

Razlozi, oni koreni apsurda zato su uvek iza nas, iza tačke u kojoj trenutno stojimo. Ispred nas je beskonačno polje mogućeg, jedna praznina koju mi i ne znajući ispunjavamo slikama, projekcijama prošlosti.

„(...) Svi ljudi ne žive,“ kako veli Kami, „kao da ne znaju za smrt, nego kao da nje nema. (...)“

Inače bi vrlo teško bilo živeti. To njeno nepostojanje u životu, iako se svuda oko nas umire, iako i mi živeći umiremo, ne razrešava apsurd, ali čini da se on većine ljudi ne tiče, Da ih ne dotiče uzaludnost njihovih napora i besmislenosti njihovih života.

Sutra je velika obmana. U prvom redu zato što će ono bezuslovno jednom postati juče, a onaj munjeviti trenutak u kome će ono biti danas, to je jedina njegova faza koja bi nas se morala ticati, ali koju najčešće i ne opažamo.

Upravo s toga nama vladaju i održavaju nas sećanja i nada, dva otpora duha apsurda, ali i dve najbitnije potpore apsurdu, jer bez sećanja i nade, apsurda ne bi bilo. Ali bez sećanja i nade ne bi vredelo živeti. Pa smo opet na istom. Kami je rekao:

„Prvi korak duha je da razlikuje ono što je istinito od onog što je lažno. (...)“

Ja bih dodao da je drugi korak duha da shvati kako mu ovo razlikovanje malo koristi u životu, čak mu život otežava. Ako je memorija ilovača, onda otisci naših doživljaja u njoj liče na plitke otvorene grobove. Bolje je ponoviti trivijalno upoređenje sa grobljem u kome su kao i na svakom groblju izvesni grobovi zarasli u korov, a na izvesnim uvek nalazimo cveće.

Reći da je život težak, znači sakriti od sebe istinu da je on tragičan. Jedino vlastita nesreća je nesreća, tuđa je tek – upozorenje.

„(...) Mačkin svet nije svet mravojeda. Izreka ’svaka misao je antropomorfijska’ nema drugog smisla. Isto tako, duh koji nastoji da shvati stvarnost može da se smatra zadovoljnim samo ako je svede na misaone izraze. Kad bi čovek uvideo da i svemir može da voli i pati, on bi bio izmiren. (...)“

Ja lično sumnjam u to, sumnjam upravo zato što u ovom vidim protivurečnost i to u okviru onih protivrečnosti o kojima on upravo govori kao o jednoj konstituanti ljudskog duha. To što bi čovek shvatio da i svemir može da voli i pati ne bi ga izmirilo sa svetom, jer on ne bi znao da li je ta patnja i ta ljubav svemira slična njegovoj, dakle da li je antropomorfiska.

On bi bio izmiren samo onda ako bi ta ljubav i patnja svemira bila slična njegovoj patnji. Dakle ako bi bila antropomorfiska ljubav i patnja, inače ne. Da, saznanje, bilo čega osim konačne tajne, koja je uostalom nedostupna, mi čak i ne znamo iz čega se ona zapravo sastoji, nekorisno je.

Saznanje samo povećava obim naših saznanja. U tome je paradoks uma i koren onoga što zovemo duhovnim apsurdom čovekove situacije.

Saturday, October 20, 2007

Dnevničke beleške-2.deo

DNEVNIČKE BELEŠKE Borislava Pekića od 17. do 29. aprila 1983. g., sa trake skinula Ljiljana Pekić

O Noemisu, Sizifu i apsurdu. (Beleške za „Zlatno runo“, VII knjigu)-1. deo

Apsurd je odgovoran za komično osećanje života i tako osuđujući nas na besmisao daje nam u ruke oruđe, ako ne za njegovo preovladavanje, ono ipak za njegovo podnošenje. Kamijev Sizif tragičan je samo u trenutku kada mu se kamen dovaljen do vrha otme i vrati na podnožje, pa i ta slika, ako zanemarimo njeno nesrećno značenje, izaziva na prvom mestu smeh, i to refleksivno.

DiaryKada biste takvu situaciju videli u običnom životu, vi biste se nema sumnje nasmejali, ne shvatajući da se smejete sebi, svom životu i svojoj sudbini. Ostali aspekti procesa sizifofskog takođe su tragikomični.

Kad se čoveku čije napore posmatrate sa strane kamen i po drugi put vrati, vi ćete se po liniji nagomilavanja efekata još više nasmejati, ali kada ste, pošto ste ustanovili da se kamen uopšte ne može do vrha dovaljati i preko vrha prevaliti, videli čoveka kako to ipak i po treći put pokušava, smatraćete da je takav čovek lud, i u vama se najedanput počinje javljati sažaljenje, saosećanje, koje ubija smeh. I priča za vas, ta vaša vlastita priča, koju vi ne prepoznajete kao svoju, postaje tragična.

Komedija ovde prethodi tragediji. Ponavljanjem slučaj postaje pravilom, izbor sudbinom, smisao se gubi, radnja postaje besmislena, a komedija se pretvara u tragediju.

U Trakiji, dakle paklu, istoriji, životu, kad Noemis susretne Sizifa, koga neće prepoznati, on će proći sve ove stadijume osećanja, smejaće se, čuditi, osećaće najzad sućut, saosećanje, sve dok ne spozna tragičnost ove pozicije, ne prepozna Sizifa, a zatim ne seti se mita i shvati da je ono što vidi u stvari ilustracija njegove vlastite sudbine, ovde, koja započinje na obalama Trakije, na obalama pakla, života i istorije.

Rad na Zlatnom runu VII vodi me ponovo nekim aspektima egzistencijalističke filosofije. Uzimam opet Kamijev „Mit o Sizifu“. Nekadašnje čari, ubedljivosti je nestalo, ostaje samo začaranost memorije. Sećanja na stari utisak, čar iz druge ruke. Već prva fraza izaziva otpor.

„Postoji,“ veli Kami, „samo jedan doista ozbiljan filosofski problem - samoubistvo. (...)“

Ja bih rekao da je jedini ozbiljan filisofski problem kako samoubistvo izbeći. Pitanje, međutim, da li to KAKO obuhvata i pitanje ZAŠTO? Na prvi pogled to je čini se isti sadržaj filosofije posmatran iz različitih uglova. Ali stvarno upravo u tim uglovima, ne u sadržaju, je sav problem življenja, sva tajna apsurda.

Kami zatim veli da nikada nije video nikoga da je umro zbog ontološkog dokaza. To je istina. Ali nije mogao videti nikoga ni da umire zbog bilo kakvog drugog dokaza. Možda jedino izuzetak čini naučnik koji ubrizgava sebi bakcile neke bolesti da bi isprobao svoj serum. Ali tada on ne umire zbog dokaza, nego upravo zbog odsustva dokaza zbog toga što nije dokazao ono što je želeo dokazati.

I odmah zatim jedna treća misao u kojoj Kami vidi da mnogi ljudi umiru zato što smatraju da ne vredi živeti, nije u najmanju ruku precizna. Jer ti ljudi u prvom redu drže, ako u pitanju nije filosofsko samoubistvo, kome očevidno Kamijeva misao vodi, svi ti ljudi umiru, odnosno ubijaju se zbog toga što drže da njihov život ne vredi, ili što više njihov život nisu kadri izdržati. To ne važi za druge ljude.

Osećanje što ga ima čovek koji boluje od teškog oblika raka, ne može biti preneto na ona osećanja koja imaju ljudi koji od raka ne boluju. Dakle, to što Kami ne vidi, odnosno vidi da mnogi ljudi umiru zato što smatraju da taj život ne vredi živeti, odnosi se isključivo na te ljude i na naročite okolnosti u kojima ti ljudi žive svoj život.

Njihovi zaključci nemaju univerzalni, dakle nemaju filosofski značaj. Njihova filosofija potiče od ličnog iskustva, a ne od jednog univerzalnog iskustva. Od iskustva egzistencije kao takve.

Jedino se četvrta Kamijeva ideja, i to na planu istorije, kao osnovni paradoks idealizma, može smatrati donekle neoporecivom. A to je ta ideja da ono što se naziva razlogom da se živi istovremeno je i vanredan razlog da se umre.

Reći kao što Kami kaže da je smisao života najpreče pitanje, razumno je opšte mesto antropocentrične filosofije. Za neku drugu možemo postati sposobni tek onda ako priznamo da se time eventualno rešava jedno ograničeno ljudsko pitanje, u kosmičkim obrisima verovatno ne nešto značajno, ali za nas svakako primarno.

Dakle, ukoliko naravno postoji uopšte ono što se pitanjem traži, ukoliko taj smisao uopšte postoji. A da li on postoji ili ne, ne zavisi nažalost od nas, zavisi od toga ima li svet, postojanje, ima li nekog smisla. U protivnom i naš osobni, humani smisao, premda će važiti u okvirima humaniteta, imati pre pragmatični nego metafizički značaj, neće van nas imati nikakve svrhe.

Osim, dabome, ako se ne uhvatimo omiljene hrišćanske, religiozne i humanističko-pozitivističke zablude, da je svrha postojanja univerzuma iscrpljena u samosaznavanju kroz izabranu čovekovu svest, kroz čovekovu inteligenciju.

„(...) Ubiti se,“ kaže Kami, „(...) znači priznati. Priznati da nas je život prevazišao ili da ga ne shvatamo. (...)“

Međutim, pod izvesnim uslovima očigledno je da to može značiti i da smo ga napokon shvatili, shvatili kao klopku, zatvor iz koga se smrću spasavamo. Naše bi samoubistvo tada bilo objava da smo prozreli trik, da u životu zapravo nema ništa za shvatanje i da mi pod takvim uslovima ne želimo da ga živimo.

Za čoveka koji se našao u svetu bez smisla, u svetu čiju svrhu ne shvata, Kami upotrebljava izraz ’stranac’. Izraz zvuči dobro i njemu blagodareći dobili smo jedan od najdubljih kratkih romana svetske književnosti. Ali ne pogađa sadržaj potpuno onoga što Kami stvarno misli.

Čovek se ne rađa svojom voljom, čin rađanja je prinudan i život je jedna prinuda. Stoga je čovek u životu prognanik u prvom redu, prognanik iz bezbednosti smrti u neizvesnosti života. On je zarobljenik, ne stranac. Zarobljenik čija je jedina šansa slobode u bekstvu. A jedino moguće bekstvo, bekstvo unatrag, odnosno samoubistvo.

Savremena filosofija operiše često pojmom težnje ka ništavilu, ali se ta težnja mora dokazati. Težnju za životom ne moramo dokazivati. Ona spada u takozvane očiglednosti, one Šestovljeve opasne očiglednosti u koje s vremena na vreme i ipak možda bolje posumnjati.

Šta, zapravo, dokazuje žudnju za životom? Da život ima smisla ili da mu taj smisao uopšte nije potreban? Ne bar neophodan. Da se i bez smisla može ugodno živeti? Pošto i ovako i onako umiremo, pošto je smrt neizbežna, samoubistvo, ma kako ga definisali, jedva da šta dokazuje.

Samoubistvo bi nešto dokazivalo jedino kada bi čovek bio besmrtan. Prirodno besmrtan, a ipak mu bilo dopušteno da se te besmrtnosti odrekne. Kada bi Hironu dosadio život, a ne bol. Kami kaže:

„(...) Mi se navikavamo da živimo pre nego što steknemo naviku da mislimo. (...)“

Očigledno je da on u toj navici vidi zapravo žudnju za životom, i da ne misli da naša misao koja dolazi kasnije u stanju je da tu naviku razbije i da nas privede odricanju od života. Oni koji žive za veliku ideju obično ne veruju da život ima smisla, ali pretpostavljaju da ga može imati ako se ta njihova ideja oživotvori, ako između nje, te ideje, i života dođe do stvaralačke simbioze.

Oni, dakle, drže da postoje upravo zato da životu bez smisla poklone neku svrhu. I oni se obično ubijaju tek onda kad ustanove da je i s tom idejom život ostao besmislen, često još upadljivije, jer pošto je već bio besmislen, sada je najednom postao još i težak.

Prosečnog čoveka, međutim, ne brine nedostatak opšteg smisla života, nego prisustvo neprilika koje on istavlja pred njega. Lakše će podneti besmislenost života, nego njegovu težinu. (Nastavak sledi.)

Friday, October 19, 2007

Dnevničke beleške -1.deo

DNEVNIČKE BELEŠKE Borislava Pekića
diktirane od 7. maja do 30. juna 1983. g.; sa trake skinula Ljiljana Pekić.


Drvo saznanja kao vešala.

PunishmentAko bi postojala samo jedna jedina istina koja bi obuhvatala u sebi sve druge istine, svaku istinu, odnosno iz koje bi sve ostale istine nužno i logično proizilazile, onda bi samo njeno spoznavanje, bilo dovoljno. Ostala bi saznanja došla po sebi.

Ali kakav bi naš život posle toga bio? Šta je život bez tajne? Golo drvo spoznaja ličilo bi na vešala. Plodovi saznanja u našem stokamu ne bi nas sprečili da ga kao vešala jednom i upotrebimo.

Marksizam je živ, ali su mrtve njegove tvorevine.

Iz činjenice da jedna ideja živi, pa čak i kada je njome prožet značajan deo čovečanstva, izvlačiti zaključak da je ona dobra, isto je što i tvrditi da je čovek dobar samo zato što nije mrtav. Ideja ropstva je bila prirodna ideja čitave jedne istorijske epohe, ali bi danas samo ekscentrik mogao da je brani.

Ako je marksizam vredan samo zato što je živ, što je s više ili manje doslednosti proizveo postojane, da se ne kaže baš odmah i večite, državne sisteme u nekoliko zemalja, onda on uopšte nije vredan. Ozbiljan marksizam živi danas jedino na nekoliko zapadnih univerziteta i u knjigama nekoliko njegovih revizionista. A njegova jednina ozbiljna vrednost i prednost je u tome što nije imao nesreću da se negde realizuje.

Marksizam je živ, ali su mrtve njegove tvorevine. Ili je umesnije reči – marksizam je mrtav, ali su žive nažalost njegove tvorevine.

Meteoritska oštećenost naših istina.

Neko saznanje koje bi bar približno odgovaralo istini moguće je samo u retkim momentima usporavanja sveta, kad stvari kao da gube prirodnu brzinu te svoj ritam podešavaju s prirodnom sporošću i preduslovnošću našeg shvatanja.

Biva to u čudesnim meditacijama pod zvezdama u kojima noćni glasovi ne remete preko dana nevidljivo jedinstvo mrtvog i živog. Gde šum žive vode otkriva život voda, a glasovi života kao da dolaze s one strane groba. Usporavanje sveta je naravno obmana. Oni koji se usporavaju, smo mi.

Tek tada vidimo više, shvatamo dublje. Poput putnika kraj prozora kupea brzog voza kraj koga predeli promiču nejasno, dok na ulasku u stanicu voz ne počne usporavati. Oštrina našeg spoznanja upozorava često da je neka stanica, od kojih je poslednja smrt, blizu.

Otkrovenje je nešto drugo. Čak i ako se ne uzme u obzir njegova religiozna definicija i njegovi mistični primeri. Putovanje je obavljeno, iako mi u njemu nismo učestvovali. Prebačeni smo sa stanice na stanicu, a da nismo, sedeći kraj prozira voza, bili svesni predela kraj kojih smo voženi.

Najistinitije nam uvek izgledaju one istine do kojih ne znamo kako smo došli. Svako racionalno stizanje do tzv. istina pretpostavlja put traženja, lutanja, sumnji, biranja, odbacivanja. Istine koje nam tim putem stižu liče na meteorite izjedene prolaskom kroz svemir. Njihove površine trajno su oštećene, isto onako kako su to naše istine sumnjama kroz koje su se probijale.

Besmislenost opšteg smisla.

Sve su apstrakcije protivprirodne. Apstrakcije su nasilno ujedinjenje različitog, na osnovu pogrešno shvaćenih podudarnosti. Podvesti, dakle, nešto pod isti pojam ne znači pomiriti suprotnosti.

Šta bi se promenilo u univerzumu koji bi bio zamišljen bez čoveka. Ništa. U čemu je onda naša važnost? Samo u zabludi o važnosti, ali iz toga proizilazi da za opstanak nije nužno imati nikakve naročito povoljne okolnosti i da je dovoljna samo jedna uspela zabluda.

Mi smo dubok bunar u koji kamenje iskustva dugo pada pre nego što ga čujemo. Kada bismo postupali isključivo po iskustvu život bi bio nemoguć. Razum se ovde javlja kao posrednik između naših i tuđih iskustava kao nešto što taj život omogućuje.

Ali taj razum je samo stečena zamena za jedan davno izgubljeni instrument neposredne regulacije života. Razum je, dakle, prvi mašinski proizvod biologije. Prema intuiciji ima se on kao kompjuter prema ljudskom mozgu.

Traženje Boga je drugim rečima izraženo traženje smisla. Nevolja je u tome što oni koji su Boga našli, u njemu su našli samo jedan smisao sveta, ali ne i svoj u svetu. Oni koji su taj smisao shvatili kao širenje vere, zamenili su svoj sa opštim i izgubili ga. Jer pojedinačni smisao ne može ni izražavati ni definisati opšti, on u njemu može samo sudelovati svojom različitošću.

U politici je podređivanje opštem smislu gubljenje vlastitog, a kakva smisla ima zajednica ako je čine oni koji su izgubili svoj. To bi bilo isto kao kada bismo kazali da je najslobodnija zajednica ona koja je sastavljena od robova. Ona to i jeste, ali samo ako se ne shvati kao mnoštvo različitosti u kome su delovi zadržali svoju nezavisnost, već kao nov entitet u kome su je izgubili.

U tom smislu (i samo u tome) zajednica robova zaista je najslobodnija od svih mogućih. Ali kao što hrana čim je svarena gubi smisao hrane i postaje deo organizma i njegovog smisla, tako i zajednica ne ostvaruje smisao delova od kojih je sačinjena. Ona ne reprodukuje pojedinačne svrhe koje su joj ustupljene, već novu, nezavisnu, po pravilu antagonu svrhama svojih delova.

Thursday, October 18, 2007

Misli „Zlatno runo II“- 2 deo

Borislav Pekić – misli iz knjige “Zlatno runo” II knjiga; izbor Ljiljane Pekić.

Napomena: Za one koji nisu čitali „Zlatno runo“ želela bih da skrenem pažnju da Simeon Njegovan govori iskvarenim jezikom, a često ubacuje i neke starinske, grčke ili cincarske reči, a pravopis je kao u vreme u kome se radnja dešava.

Nerazumevanjem se čak i najdublja ljudska ideja svodi na svoje prave razmere.
*****
Život je stvar mašte.
*****
Ono što je Despot Stefan učinio kada je 1427. Ugrima vratio Beograd liči na postupak trgovca koji bi četvrt veka punio magaze, a onda ih jednostavno predao konkurenciji. Ali, ako je time hteo da obezbedi Đurđu Vukoviću priznanje prava na srpski presto, poređenje bi bilo povoljnije. Onda bi on ličio na trgovca koji se lišava jedne magaze da bi sačuvao ostale.
*****
G.Sutherland_Thorn_Head Da smo pobedili na Kosovu, da smo mi naselili Hrvatsku, da samo Uroš nije bio onako nejak, da smo mogli naći zajednički jezik sa Bugarima, da smo namesto pravoslavne imali katoličku crkvu, da smo, da smo, da smo ... Mi smo, bogamu, stalno u nekom kondicionale ...
*****
Sve ima svoje vreme. Ima vreme za ‘kako’ i vreme za ‘šta’. Ima vreme slobode i lepote. I vreme ropstva i volje.
*****
Racionalno ostaje za knjige u kojima se post festum naširoko objašnjava zašto se nešto idealno i racionalno završilo opštim iracionalnim klanjem.
*****
Kanibalizam, antropofagiju, ljudožderstvo, međusobno proždiranje na državnim osnovama, idealan sistem koji će iz naših života konačno isključiti sve artificijelne podele na crne i bele, siromašne i bogate, leve i desne, bolesne i zdrave, glupe i pametne ... ostavljajući, eventualno, jedinu praktično značajnu podelu na mršave i debele.
*****
On nije doktriner. On je otvoren za sve mogućnosti. To dokazuje da je intelektualac. Samo oni imaju uistinu istančan smisao za odvratna rešenja ...
*****
Kanibalizam se zasniva na prirodnom instinktu vrste. On je od podjednakog interesa za sve ljude, bez obzira na rasu, veru, pol, klasu i opredeljenje. On uništava sve veštačke razlike među ljudima. Pametni i glupi, bogati i siromašni, srećni i nesrećni, mladi i stari, zdravi i bolesni dele se samo na one koji se jedu i one koji jedu, dok i sami ne budu pojedeni.
*****
Kanibalizam je pristupačan svačijem shvatanju, za razliku od dijalektičkog marksizma ili engleskog parlamentarnog sistema. On na ekskluzivan način rešava problem prenaseljenosti, koji se do sada rešavao skupim ratovima. Ako se neki i povede, biće to jedino radi snabdevanja svežom hranom. Onako kao što životinja ide u lov.

Prema modifikovanoj Haškoj konvenciji, zarobljenici će se jesti, uz poštovanje svih ostalih prava, naravno. Oficiri, naime, neće za komunalni obed moći biti spravljani zajedno sa običnim vojnicima. Ako se zadovolje zahtevi hijerarhije, mislim da Vojska drugih primedbi neće imati ...
*****
Ljudožderstvo je praktično izvodljivo. Odlučna grupa ljudi s veštim propagandnim aparatom mogla bi ga uvesti bez ijedne kapi krvi. Time bi bio uklonjen jedini ozbiljan razlog koji bi Crkvu, humanističke krugove i dame iz Kola srpskih sestara opredelio protivu njega. Mislim da bi se, pod uslovom uklanjanja svake opasnosti od radničke revolucije, čak i građanska klasa s njim pomirila. Radnike bi privukao izgled da žderu buržuje. Činjenica da se može zavesti uz poštovanje parlamentarnih institucija pridobila bi sve iskrene demokrate.

U kanibalizmu bi svako našao neki svoj račun, što se ni za jedan drugi socijalni poredak ne bi moglo reći ... Podrobno izvešteni o svim prednostima ovog žderačkog sistema, glasači bi, nema sumnje, izglasali prvu kanibalsku vladu, koja bi započela rad jedenjem opozicije na svečanom banketu inauguracije ...

Naravno, to bi nalagalo temeljnu promenu Ustava. Prvi član bi, na primer, mogao da glasi: Svaki građanin ima neotuđivo pravo da jede svoje sugrađane. Pravo bi, uostalom, bilo znatno uprošćeno. Sastojalo bi se uglavnom od higijenskih propisa u vezi sa narodnim jelovnikom. Birokratiju bi zamenili službenici Opštinske klanice. Nestali bi i mnogi hronični problemi modernog društva. Penzioni fondovi bi postali izlišni.

Aktom o penziji čovek bi automatski bio stavljen na jelovnik zajednice. Ni bolesnih ne bi bilo. Jeli bi ih, osim ako nisu zarazni. Zamislite uštede samo u socijalnom osiguranju! Pretpostavljam da bi se izmenio i monetarni sitem. Čovek bi postao neka vrsta osnovne platežne jedinice.

Kapitalizam bi jednostavno nestao prilikom zamene papirne u ljudsku valutu. To bi prekinulo i naše besmislene debate o mogućnostima i granicama umetnosti ... Umetnost umire zato što nema više čime da se bavi. Sve je već opisano, naslikano, opevano. Nove umetnosti nastaju samo iz novih stanja.

U kanibalokratiji književnost bi, nesumnjivo, živnula. Istorijski romani opisivali bi pokušaje fanatičnih konzervativaca da obore ljudoždersku vladu. Psihološki bi se bavili kompleksima kod građana kojima je iz bilo kojih razloga ljudsko meso odvratno. Ljubavni bi nenadmašive poente nalazili u međusobnom ždranju ljubavnika. U strastima se ionako više od skorpiona ne može postići.
*****
Rat je učmaloj trgovini ubrizgavao svežu krv, ali je istom magijom umeo da je ispušta.
*****
Humana skrama koja čoveka odvaja od zveri tanja je od gaha na ogledalu, i u ogledalo se neprestano mora duvati ako želimo da se ona održi.
*****
Postoji misteriozna povezanost porodice, prošlosti i poseda. Izgubivši posede, Srbi su izgubili i porodice i prošlost. Nesreća je pomoću gladi, bolesti, straha i smrti istrla i poslednje tralje humanog sjaja isteranog iz naše životinjske kože hiljadugodišnjim trljanjem.
*****
U vreme Velike seobe Srbi, prirodni naslednici Vizantijske Imperije, potomci svemoćnih junaka narodnog pevanja jeli su jedni druge u razvalinama, na ulici, u portama crkava. Zdravi su se šunjali za nemoćnima u očekivanju da umru i njima produže život još za koji dan. Snažni su uhodili slabe u očekivanju prvog mraka. Samo se mahniti ni za šta nisu brinuli. Oni su već bili preko, s one strane Velike reke.
*****
Ja mislim da je taj nesrećni srpski individualizam nasleđena, endemska posledica našeg praživota po beskrajnim, mračnim močvarama Evro-Azije.
*****
Ne razumem zašto Englezi mogu da padaju u Ljubav, a mi samo mrtvi ili u dugove.
*****
Danas je najbezbednije ništa ne misliti.

Wednesday, October 17, 2007

Misli „Zlatno runo II“- 1 deo

Borislav Pekić – misli iz knjige “Zlatno runo” II knjiga; izbor Ljiljane Pekić.
za II deo vidi

Napomena: Za one koji nisu čitali „Zlatno runo“ želela bih da skrenem pažnju da Simeon Njegovan govori iskvarenim jezikom, a često ubacuje i neke starinske, grčke ili cincarske reči, a pravopis je kao u vreme u kome se radnja dešava.

Tek kada sav novac, užegao na periferiji prometa, bude iz čarapa naših malograđana izvučen, tek onda možemo govoriti o prosperitetnom kapitalizmu u Jugoslaviji …
*****
Vermeer-Earth Globe Država je veliko akcionarsko preduzeće. Svi moraju ponešto da ulože, ali i svi da dobiju. Svaki građanin ima pravo na dividende. Srazmerno uloženom kapitalu, naravno. Eto, to ja nazivam trezvenom državničkom formulom …
*****
(O Beogradu) I u tom romejskom gradu formiraće se PANDOKEON, budući turski HAN, buduća srpska KAFANA, koja će sve do naših dana ostati naš jedini istinski nacionalni Aeropag ...
*****
Što će Srbima industrija? Ja bih njima lijepo dao da napasaju stoku. Srbija bi mogla da postane jedan veliki obor i da nas sve vidi Bog!
*****
Uspavanu lepoticu domaće industrije može probuditi samo jedan zaista strasan poljubac princa Kapitala …
*****
Tek onda kada na đubrište budemo bacili kuću pošto u njoj prenoćimo, automobil pošto se njime negde odvezemo, slike pošto nas oduševe, tek kad materijalni svet bude sveden na funkciju papirnog ubrusa, čija se svrha iscrpljuje jednom upotrebom, tek onda ćemo početi da se oslobađamo posedničkog instinkta. A da bi se dotle uopšte dospelo, potrebno je što više proizvoditi i trošiti, dakle posedovati …
*****
Za Srbina je u životu još uvek najvažnija vera u Boga i suv barut.
*****
Kapitalizam nije ekonomski režim, nego stanje duha. Sve dok to ne postane jasno, za njega nema leka …
*****
Naša jedina istorijska šansa je u tome što mi Srbi ni sami ne verujemo u sposobnosti kojima se hvalimo. I ako nas išta može sačuvati, to je smisao za smešno. Ja mislim da smo to dobili od Grka, pa i od Cincara, i da tom smislu za smešno, a ne Crkvi, imamo da zahvalimo što smo preživeli sopstvenu istoriju …
*****
U toku tri veka o razaranju Beograda solidarno su se starali Bugari, Vizantinci i Ugri. Uglavnom, Istok. Ali ni Zapad nije hteo da izostane. On nas je usrećio krstašima, najorganizovanijim pljačkaškim bandama u evropskoj istoriji. Kakva je to sorta ljudi bila vidi se po tome što ih je, 1096, preko Beograda vodio neki Valter koga su zvali Valter Bez Imanja. Pretpostavljam da je po povratku promenio nadimak …
*****
Za Srbina je u životu još uvek najvažnija vera u Boga i suv barut.
*****
Vlade uvek očekuju neprilike. Ništa drugo i ne predviđaju. Svaka vlada najveći deo mandata i provodi u savladavanju neprilika. Vladanje i nije drugo nego beskonačno i iscrpljujuće uklanjanje jednih neprilika da bi se napravilo mesto za druge …
*****
Naša jedina istorijska šansa je u tome što mi Srbi ni sami ne verujemo u sposobnosti kojima se hvalimo. I ako nas išta može sačuvati, to je smisao za smešno. Ja mislim da smo to dobili od Grka, pa i od Cincara, i da u tom smislu za smešno, a ne Crkvi, imamo da zahvalimo što smo preživeli sopstvenu istoriju ...
*****
Zapad nas je usrećio krstašima, najorganizovanijim pljačkaškim bandama u evropskoj istoriji. Kakva je to sorta ljudi bila vidi se po tome što ih je, 1096, preko Beograda vodio neki Valter koga su zvali Valter Bez Imanja. Pretpostavljam da je po povratku promenio nadimak .
*****
Mi smo jedini posednici Beograda koji su ga, osim 1806, dabome, dobijali na poklon, a ne na snagu. Jer sve do konačne Predaje grada, na jastučetu od svile, godine 1867, mi smo Beograd držali samo dva puta: sa Dragutinom od 1284. do 1319. i sa Stefanom Lazarevićem od 1404. do 1427. I oba puta ga nismo dobili na mač, nego kao feudalni dar ugarskih kraljeva. Od doseljavanja, Beograd je u srpskim rukama bio ukupno 58 godina …
*****
Ja ne verujem da ima naroda čiji grb sa tolikom preciznošću izražava ono što nam kao naciji nedostaje …
*****
Sva mudrost slavnog kentaura Hirona poticala je od njegove dvojne, dimorfne prirode, ljudske i konjske suštine, od sposobnosti da o svemu razmišlja na dva načina i da jednim ispravlja isključivost drugog. Onaj ko nikada nije osetio dve neprijateljske prirode u sebi nikada neće razumeti ni onu jednu po čijoj volji živi …
*****
Ja ne tvrdim da on dovodi u pitanje našu ratničku tradiciju, ali je, ipak, simptomatično da smo mi jedini posednici Beograda koji su ga, osim 1806, dabome, dobijali na poklon, a ne na snagu. Jer sve do konačne Predaju grada, na jastučetu od svile, godine 1867, mi smo Beograd držali samo dva puta: sa Dragutinom od 1284. do 1319. i sa Stefanom Lazarevićem od 1404. do 1427. I oba puta ga nismo dobili na mač, nego kao feudalni dar ugarskih kraljeva. Od doseljavanja, Beograd je u srpskim rukama bio ukupno 58 godina .
*****
Ja ne verujem da ima naroda čiji grb sa tolikom preciznošću izražava ono što nam kao naciji nedostaje
*****
Kentaursko stanje kompromisa, ravnoteža smerova i sila, polovičnost oblika, panmetronaristonska pragma još nikoga usrećila nije.
*****
U svakom socijalnom feljtonu buržuj se definiše isključivo nagonom za sticanjem i posedovanjem. Jačina nagona meri se bezobzirnošću s kojom se u zarađivanju ispoljava. A izražava, naravno, veličinom poseda. Budući da je taj posed tokom feljtona sve veći i veći, jer u protivnom ni beda drugih, u ime kojih se feljton piše, ne bi bila dovoljno istaknuta, recipročno i logično su i sva sredstva bogaćenja sve prljavija i bezočnija.

Čovek koji deli opšti nagon za posedovanjem postaje monstrum, samo što ga srećnije i pametnije upotrebljava od drugih. Ali neka đavo nosi feljtone. Mi takvu sociologiju sprovodimo i po školskim čitankama. Ja još ni na jednu nisam naišao u kojoj Gazda ne bi bio debeo i zao, a siromašan čovek mršav i pošten …
*****
Malter istorije je laž, krv i znoj …
*****
Za dvadeset tri godine svoje vladavine Beogradom učinio je Despot Stefan Lazarević za ovaj grad dve na prvi pogled skladne i dopunjujuće, ali u osnovi vrlo protivrečne stvari. On je istovremeno beneficijama i povlasticama privlačio u varoš trgovce i zanatlije i podizao utvrđenja da ih zaštiti. Krajnje posledice toga bile su da je snažno utvrđenje, umesto da plaši, svakog osvajača na napad obavezivalo. Na kraju, utvrđenje je ostalo, ali su se trgovci razbežali …
*****
Svaki narod poseduje sve moguće osobine, i u tom se pogledu mi Srbi ni od jednog ne razlikujemo. Razlikujemo se, na žalost, u pogledu mere u kojoj pojedine od tih osobina učestvuju u tom amalgamu što se zove narodno biće …
*****
Svaki narod poseduje sve m o g u ć e osobine, i u tom se pogledu mi Srbi ni od jednog ne razlikujemo. Razlikuje se, na žalost, u pogledu mere u kojoj pojedine od tih osobina učestvuju u tom mutnom amalgamu što se zove narodno biće
*****
Često se služimo nečijim tuđim jezikom i načinom govora, rečima iz tuđeg rečnika i njihovim oblikovanjem prema nečijoj tuđoj navici.
za II deo vidi

Tuesday, October 16, 2007

Istorijski roman-IV deo

Istorijski roman i istorijska realnost (poslednji deo)
Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 52-69). - Beograd, Partizanska knjiga, 1984, © Borislav Pekić. Pod naslovom "The Historical Novel and Historical Reality"ov predavanje je, 14. marta 1984, održano na School of Slavonic Studies Londonskog univerziteta, a štampano u njihovom izdanju 1984. godine.
za III (prethodni) deo vidi

Ali ova civilizacija ne bi bila šizofrena da promašenosti izbora nije podsvesno bila svesna. Da bi tu polusvest prevladali, istinu tu koja bi našu istoriju unapred učinila besmislenom eliminisali, mi smo morali zaboraviti da je spirituelna alternativa ikada postojala, a potom i to zaboravljanje zaboraviti. Postigli smo to komplikovanim sistemom Dvomisli u svim zonama ljudskog života i saznanja.

Na poslu organizovanja globalne laži, koja će suvereno vladati i istorijom i sudbinom čovečanstva, udružile su se racionalističke ideje Progresa, deterministički kultovi, materijalističke filosofije, socijalne utopije i pseudo-humanističke doktrine. Naša je Nauka Dvomisao, pomoću koje uobražavamo da prodiremo kroz Tajnu, ne znajući, u međuvremenu, ni kuda, ni zašto.

Naša Filosofija je Dvomisao, kojom svim oblicima otvorenog ili skrivenog antropocentrizma odlažemo svest da se našoj gospodarskoj usamljenosti u kosmosu protivi upravo ona formalna logika, na kojoj smo tu filosofiju, sa Aristotelom, izgradili. Naša vera, naš moral, dvo-misleni su i dvo-smisleni. Naša duhovna kultura je elaboriran sistem Dvomisli, putem koje skrivamo od sebe vlastite grehove, jer, sumnje nema, ostanemo li u konfesiji Zapada, svako od nas, iako hrišćanin, svakog dana krši bar po jednu zapovest od deset, kojima se, u međuvremenu, zakljinjemo, i koje smatramo osnovicom naše moralne kulture.

Ko o takvoj Dvomisli govori, ne predviđa je; on je prepoznaje. On prošlost u budućnost projecira. On nije prorok, već povesničar pada. Tvrdim, stoga, da je "1984" jedan od najzrelijih istorijskih romana ikad napisan.

Borislav PekicTreći je uzorak tetralogija mog zemljaka Dobrice Ćosića – "Vreme smrti", priča o velikom trenutku malog naroda sa Balkana, što ga je diplomatska svest Zapada poznavala jedino kao "prokleto Istočno pitanje", a njegova geografska svest kao "slepo crevo Evrope", ali za koga većina ljudi nije ni čula, naroda s Poluostrva čuda, što je, uprkos zloj sudbini, ili baš njoj zahvaljujući, tom istom svetu darovalo tri titanske civilizacije i fundamentalne kulture – HELENSKU, VIZANTIJSKU I OSMANSKU – dok je ostatak Evrope, sa izuzetkom Apeninskog poluostrva, za isto vreme, uspeo da namakne jedva jednu jedinu.

Ovaj roman – ne bojim se jakih reči – uzvišeni primer i umetničkog umeća i istorijskog osećanja i ličnog poštenja. Ep o Srpskom ratu 1914, uprkos obimnoj i serioznoj dokumentaciji, u prvom je redu magijsko vaskrsenje jednog doba njim samim. Ne našim predrasudama i protiv-predrasudama, pristrasnim ličnim i opštim potrebama, nego njegovim sopstvenim duhom, njegovim vlastitim istinama i zabludama.

Umetničkim meta-mostom Ćosić je, dramskom snagom kojoj u našoj literaturi nema poređenja, otkrio urođenu univerzalnost na izgled ograničenog istorijskog događaja i datume naše nacionalne istorije kroz Propileje uveo u istoriju sveta, tamo gde im je mesto. Srpski rat postao je, tu na tlu male Srbije, Svetski rat, a njegova tragedija, tragedija humaniteta. A onda se vratio mitu iz čijeg je prototipa rođen. Nacionalna priča postala je antropološka. A dalje, dalje od toga, dublje od mita, i ne može se ići. Tamo, dalje i dublje – tmina je Velike Tajne.

Prećutkivanje "Vremena smrti" u mojoj zemlji, s jedne strane retka i oprezna vrednovanja, s druge neopravdana sumnjičenja ideološke naravi, paradoksalno potvrđuju umetničku istinitost ove knjige, a iznad svega njenu ljudsku vrednost. Ali za istine imamo vremena tek kad je za laž kasno.

Lično mišljenje Dobrice Ćosića o suštini i funkciji "Vremena smrti", i istorijskog romana uopšte, na prvi se pogled od moga razlikuje. Ali razlika je prividna.

U jednom pismu Ćosić mi piše: "A zar taj istorijski roman može ikome i ičemu da služi, ako ne služi meni, mojim savremenicima, mojoj muci u traganju za identitetom ..."

Nema istine veće od ove, i ona je u savršenom skladu s tezom iznesenom ovde. Samo, Ćosić govori o funkciji već napisanog istorijskog romana, a ja o funkciji pisca u njegovom pisanju.

Vraćamo se u jedno doba da bi ga magijski oživeli, da bi pred svoje savremenike izveli njegov spoljni i unutrašnji hologram. "U težnji za svevremenskim saznanjem, za svevremenskom čovekovom stvarnošću", kako je Ćosić napisao u knjizi "Stvarno i moguće", životom minulog želimo nešto reći životu koji teče. Ali, šta ćemo reći, ne možemo, u stvari ne smemo unapred znati, jer ćemo time uništiti epifanijsku snagu vlastite magije.

To nam može kazati jedino sama prošlost ako u nju siđemo dovoljno duboko da je osećamo kao vlastiti inkarnirani život. Vraćanje s namerom da se nešto već smišljeno i definisano kaže, odlazak u prošlost po pogodne primere, dokaze, ilustracije, ne donosi koristi ni umetnosti, ni našem saznanju. Ličiće to na postupak čoveka koji ide u trgovinu da nešto kupi, a sa sobom na prodaju nosi i svoju robu. Taj, bojim se, niti će šta prodati, niti šta kupiti.

Budimo verni prošlosti, i ona će se pred nama otvoriti, ona će nam sama dati svevremena saznanja za kojima žudimo, ona će tako i samo tako ispuniti i drugi zadatak što ga Dobrica Ćosić postavlja istorijskom romanu: da bude imanentna kritika vladajuće istorijske svesti, a ja bih dodao i savesti – oruđe naših duhovnih preobražaja.

Ostaje, najzad, i najneprijatnija obaveza da se nešto kaže i o vlastitom iskustvu na tom polju. Ono je skromno. Moje "Zlatno runo" nije istorijski romanu standardnom značenju reči, a ne pretenduje da to bude ni u smislu ovde iznetih premisa.Umesto hronološkog vremena, ono je u cikličnom; umesto u definisanom prostorima, ono je u istorijskim međuprostorima.

Brojni povesni momenti u njegovih sedam tomova, od plovidbe Jazonovog Arga u Kolhidu i Trojanskog rata, preko pada Konstantinopolisa 1453, evropskih pohoda Sulejmana Veličanstvenog i srpskih borbi za nezavisnost, sve do I i II svetskog rata, do godine 1941, samo su mostovi koji ga vode s onu stranu empirije, u mit, u meta-stvarnost, u suštinu i sudbinu ljudske priče. Podnaslov "fantazmagorija" tu je da podvuče nad-istoričnost knjige.

Mene ne interesuje istorija po sebi, već ono iza nje, što je bira, pokreće, upućuje, komanduje, ili ono što je inhibira. Ukratko, na bazi prototipa balkanskih, pa time i prvih evropskih mitova – određuje. Mene zanima njena antropološka, a ne istorijska funkcija. I zato ja to svoje "Zlatno runo" smatram antropološkim, a ne istorijskim romanom.

Moj prvi istorijski roman biće, po svoj prilici, "Srebrna ruka", priča o dvojici velikih vizantijskih slikara, Gregorijasu Skopasu i Androniku Komninu, i potrazi za autorstvom čudotvorne ikone "Bogorodice Trojeručice". Biće to prozni ep o vizantijskom VII veku, od Arabljanske opsade Carigrada 700-tih do krunisanja Karla velikog za cara Rimske imperije 800-tih, povest jedne od najznačajnijih duhovnih revolucija Evrope, koja je ikonoboračkim ratovima ispunila stotinu godina vizantijske istorije.

Četiri puta se vrhovni princip ove duhovne države menjao, a s njim i Pravila života, zbog jednog na oko slikarskog, a u stvari pitanja suštinskog za sudbinu naše civilizacije. Nema vremena u kome se rafinirano nasilje u toj meri pomešalo s najtananijim duhovnim i intelektualnim životom, krv i misao toliko amalgamisali da postanu suština svakodnevice svih Romeja, od Vasilevsa do poslednje kurve u bordelima Zlatnog roga.

Poznavaocu srednjevekovne istorije ovaj će vek neodoljivo ličiti na naš, stoleće ideološkog i fizičkog nasilja. Ali će moj zadatak biti da se oduprem iskušenju koje bi moj posao učinilo lakšim i – promašenim. Moj će posao biti da, magijski spoznavši unutrašnji život Vizantije, sličnost kuju sam pominjao učinim epizodom univerzalnih podudarnosti jedne zatvorene ljudske istorije, a sluškinjom neke globalne metafore, ili još gore – robom prostačke aluzije.

U prvom redu moram vaskrsnuti razlike, dakle i ekskluzivitet tog VIII veka, a ne samo sličnosti s našim, jer ću, u protivnom, izvesti pred vas ne samo istorijski leš, već naš sopstveni gledan u krivom ogledalu. A leševi su, osim u gotskim pričama, za groblje, nisu za umetnost.

Svoj rad na istorijskom romanu shvatam više spiritistički nego istoriografski. Oživljavanje istorije delo je Magije, nije Nauke. Fakta su šminka. Šminka lice čini vidljivim, ali ga ne stvara. Ako pisac ne poseduje lozinku vaskrsenja, ono "Talita kumi – Ustani i hodi!" proizvešće animirani, a ne pravi život, lešinu koja se kreće, no ne živi. Ličiće to na prošlost, ali prošlosti neće biti.

Mnogo je onih što iz grobova znaju iskopati leševe prošlosti, ali ih malo ume prizvati njihove duhove. Voleo bih da budem među njima. Zato valja biti medium, ne tvorac. Hipnotički se predati signalima "one strane", proricati unatrag, očistiti se od naslaga predrasuda i iskustva što su nas od prošlosti razdvojile, opet biti – nevin.

Koliko ću u tome uspeti, pokazaće vreme.
za III (prethodni) deo vidi