Tuesday, October 16, 2007

Istorijski roman-IV deo

Istorijski roman i istorijska realnost (poslednji deo)
Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču, (str. 52-69). - Beograd, Partizanska knjiga, 1984, © Borislav Pekić. Pod naslovom "The Historical Novel and Historical Reality"ov predavanje je, 14. marta 1984, održano na School of Slavonic Studies Londonskog univerziteta, a štampano u njihovom izdanju 1984. godine.
za III (prethodni) deo vidi

Ali ova civilizacija ne bi bila šizofrena da promašenosti izbora nije podsvesno bila svesna. Da bi tu polusvest prevladali, istinu tu koja bi našu istoriju unapred učinila besmislenom eliminisali, mi smo morali zaboraviti da je spirituelna alternativa ikada postojala, a potom i to zaboravljanje zaboraviti. Postigli smo to komplikovanim sistemom Dvomisli u svim zonama ljudskog života i saznanja.

Na poslu organizovanja globalne laži, koja će suvereno vladati i istorijom i sudbinom čovečanstva, udružile su se racionalističke ideje Progresa, deterministički kultovi, materijalističke filosofije, socijalne utopije i pseudo-humanističke doktrine. Naša je Nauka Dvomisao, pomoću koje uobražavamo da prodiremo kroz Tajnu, ne znajući, u međuvremenu, ni kuda, ni zašto.

Naša Filosofija je Dvomisao, kojom svim oblicima otvorenog ili skrivenog antropocentrizma odlažemo svest da se našoj gospodarskoj usamljenosti u kosmosu protivi upravo ona formalna logika, na kojoj smo tu filosofiju, sa Aristotelom, izgradili. Naša vera, naš moral, dvo-misleni su i dvo-smisleni. Naša duhovna kultura je elaboriran sistem Dvomisli, putem koje skrivamo od sebe vlastite grehove, jer, sumnje nema, ostanemo li u konfesiji Zapada, svako od nas, iako hrišćanin, svakog dana krši bar po jednu zapovest od deset, kojima se, u međuvremenu, zakljinjemo, i koje smatramo osnovicom naše moralne kulture.

Ko o takvoj Dvomisli govori, ne predviđa je; on je prepoznaje. On prošlost u budućnost projecira. On nije prorok, već povesničar pada. Tvrdim, stoga, da je "1984" jedan od najzrelijih istorijskih romana ikad napisan.

Borislav PekicTreći je uzorak tetralogija mog zemljaka Dobrice Ćosića – "Vreme smrti", priča o velikom trenutku malog naroda sa Balkana, što ga je diplomatska svest Zapada poznavala jedino kao "prokleto Istočno pitanje", a njegova geografska svest kao "slepo crevo Evrope", ali za koga većina ljudi nije ni čula, naroda s Poluostrva čuda, što je, uprkos zloj sudbini, ili baš njoj zahvaljujući, tom istom svetu darovalo tri titanske civilizacije i fundamentalne kulture – HELENSKU, VIZANTIJSKU I OSMANSKU – dok je ostatak Evrope, sa izuzetkom Apeninskog poluostrva, za isto vreme, uspeo da namakne jedva jednu jedinu.

Ovaj roman – ne bojim se jakih reči – uzvišeni primer i umetničkog umeća i istorijskog osećanja i ličnog poštenja. Ep o Srpskom ratu 1914, uprkos obimnoj i serioznoj dokumentaciji, u prvom je redu magijsko vaskrsenje jednog doba njim samim. Ne našim predrasudama i protiv-predrasudama, pristrasnim ličnim i opštim potrebama, nego njegovim sopstvenim duhom, njegovim vlastitim istinama i zabludama.

Umetničkim meta-mostom Ćosić je, dramskom snagom kojoj u našoj literaturi nema poređenja, otkrio urođenu univerzalnost na izgled ograničenog istorijskog događaja i datume naše nacionalne istorije kroz Propileje uveo u istoriju sveta, tamo gde im je mesto. Srpski rat postao je, tu na tlu male Srbije, Svetski rat, a njegova tragedija, tragedija humaniteta. A onda se vratio mitu iz čijeg je prototipa rođen. Nacionalna priča postala je antropološka. A dalje, dalje od toga, dublje od mita, i ne može se ići. Tamo, dalje i dublje – tmina je Velike Tajne.

Prećutkivanje "Vremena smrti" u mojoj zemlji, s jedne strane retka i oprezna vrednovanja, s druge neopravdana sumnjičenja ideološke naravi, paradoksalno potvrđuju umetničku istinitost ove knjige, a iznad svega njenu ljudsku vrednost. Ali za istine imamo vremena tek kad je za laž kasno.

Lično mišljenje Dobrice Ćosića o suštini i funkciji "Vremena smrti", i istorijskog romana uopšte, na prvi se pogled od moga razlikuje. Ali razlika je prividna.

U jednom pismu Ćosić mi piše: "A zar taj istorijski roman može ikome i ičemu da služi, ako ne služi meni, mojim savremenicima, mojoj muci u traganju za identitetom ..."

Nema istine veće od ove, i ona je u savršenom skladu s tezom iznesenom ovde. Samo, Ćosić govori o funkciji već napisanog istorijskog romana, a ja o funkciji pisca u njegovom pisanju.

Vraćamo se u jedno doba da bi ga magijski oživeli, da bi pred svoje savremenike izveli njegov spoljni i unutrašnji hologram. "U težnji za svevremenskim saznanjem, za svevremenskom čovekovom stvarnošću", kako je Ćosić napisao u knjizi "Stvarno i moguće", životom minulog želimo nešto reći životu koji teče. Ali, šta ćemo reći, ne možemo, u stvari ne smemo unapred znati, jer ćemo time uništiti epifanijsku snagu vlastite magije.

To nam može kazati jedino sama prošlost ako u nju siđemo dovoljno duboko da je osećamo kao vlastiti inkarnirani život. Vraćanje s namerom da se nešto već smišljeno i definisano kaže, odlazak u prošlost po pogodne primere, dokaze, ilustracije, ne donosi koristi ni umetnosti, ni našem saznanju. Ličiće to na postupak čoveka koji ide u trgovinu da nešto kupi, a sa sobom na prodaju nosi i svoju robu. Taj, bojim se, niti će šta prodati, niti šta kupiti.

Budimo verni prošlosti, i ona će se pred nama otvoriti, ona će nam sama dati svevremena saznanja za kojima žudimo, ona će tako i samo tako ispuniti i drugi zadatak što ga Dobrica Ćosić postavlja istorijskom romanu: da bude imanentna kritika vladajuće istorijske svesti, a ja bih dodao i savesti – oruđe naših duhovnih preobražaja.

Ostaje, najzad, i najneprijatnija obaveza da se nešto kaže i o vlastitom iskustvu na tom polju. Ono je skromno. Moje "Zlatno runo" nije istorijski romanu standardnom značenju reči, a ne pretenduje da to bude ni u smislu ovde iznetih premisa.Umesto hronološkog vremena, ono je u cikličnom; umesto u definisanom prostorima, ono je u istorijskim međuprostorima.

Brojni povesni momenti u njegovih sedam tomova, od plovidbe Jazonovog Arga u Kolhidu i Trojanskog rata, preko pada Konstantinopolisa 1453, evropskih pohoda Sulejmana Veličanstvenog i srpskih borbi za nezavisnost, sve do I i II svetskog rata, do godine 1941, samo su mostovi koji ga vode s onu stranu empirije, u mit, u meta-stvarnost, u suštinu i sudbinu ljudske priče. Podnaslov "fantazmagorija" tu je da podvuče nad-istoričnost knjige.

Mene ne interesuje istorija po sebi, već ono iza nje, što je bira, pokreće, upućuje, komanduje, ili ono što je inhibira. Ukratko, na bazi prototipa balkanskih, pa time i prvih evropskih mitova – određuje. Mene zanima njena antropološka, a ne istorijska funkcija. I zato ja to svoje "Zlatno runo" smatram antropološkim, a ne istorijskim romanom.

Moj prvi istorijski roman biće, po svoj prilici, "Srebrna ruka", priča o dvojici velikih vizantijskih slikara, Gregorijasu Skopasu i Androniku Komninu, i potrazi za autorstvom čudotvorne ikone "Bogorodice Trojeručice". Biće to prozni ep o vizantijskom VII veku, od Arabljanske opsade Carigrada 700-tih do krunisanja Karla velikog za cara Rimske imperije 800-tih, povest jedne od najznačajnijih duhovnih revolucija Evrope, koja je ikonoboračkim ratovima ispunila stotinu godina vizantijske istorije.

Četiri puta se vrhovni princip ove duhovne države menjao, a s njim i Pravila života, zbog jednog na oko slikarskog, a u stvari pitanja suštinskog za sudbinu naše civilizacije. Nema vremena u kome se rafinirano nasilje u toj meri pomešalo s najtananijim duhovnim i intelektualnim životom, krv i misao toliko amalgamisali da postanu suština svakodnevice svih Romeja, od Vasilevsa do poslednje kurve u bordelima Zlatnog roga.

Poznavaocu srednjevekovne istorije ovaj će vek neodoljivo ličiti na naš, stoleće ideološkog i fizičkog nasilja. Ali će moj zadatak biti da se oduprem iskušenju koje bi moj posao učinilo lakšim i – promašenim. Moj će posao biti da, magijski spoznavši unutrašnji život Vizantije, sličnost kuju sam pominjao učinim epizodom univerzalnih podudarnosti jedne zatvorene ljudske istorije, a sluškinjom neke globalne metafore, ili još gore – robom prostačke aluzije.

U prvom redu moram vaskrsnuti razlike, dakle i ekskluzivitet tog VIII veka, a ne samo sličnosti s našim, jer ću, u protivnom, izvesti pred vas ne samo istorijski leš, već naš sopstveni gledan u krivom ogledalu. A leševi su, osim u gotskim pričama, za groblje, nisu za umetnost.

Svoj rad na istorijskom romanu shvatam više spiritistički nego istoriografski. Oživljavanje istorije delo je Magije, nije Nauke. Fakta su šminka. Šminka lice čini vidljivim, ali ga ne stvara. Ako pisac ne poseduje lozinku vaskrsenja, ono "Talita kumi – Ustani i hodi!" proizvešće animirani, a ne pravi život, lešinu koja se kreće, no ne živi. Ličiće to na prošlost, ali prošlosti neće biti.

Mnogo je onih što iz grobova znaju iskopati leševe prošlosti, ali ih malo ume prizvati njihove duhove. Voleo bih da budem među njima. Zato valja biti medium, ne tvorac. Hipnotički se predati signalima "one strane", proricati unatrag, očistiti se od naslaga predrasuda i iskustva što su nas od prošlosti razdvojile, opet biti – nevin.

Koliko ću u tome uspeti, pokazaće vreme.
za III (prethodni) deo vidi

No comments: