Tuesday, October 02, 2007

Misli o civilizaciji-2 deo

Neke misli o civilizaciji iz raznih dela Borislava Pekića; izbor Ljiljane Pekić

Materijalistička civilizacija počiva na dihotomičnom poimanju smrti. Jednovremeno je razume kao nešto konačno, ali i kao nešto što nam obezbeđuje beskonačno (bilo u kom vidu), strahuje od nje, a prozvodi je izvan prirodne nužnosti, pokušava je ugraditi u svoj sistem vrednosti, a zaboravlja je kad god može, ište od nje smisao, a poriče joj ga. I umetnost izražava ovu dvomisao (dvoverje).
*****
Kad je u pogrešnoj civilizaciji, čovek je uvek u tuđini. Svi mi živimo u nekoj tuđini.
*****
Život teče koritom reke koje je usekao jedan davni ižvor. Reka se uvek uliva u isto more. Konfiguraciju sliva može poremetiti jedino zemljotres. Jer samo se iz haosa, kako je rekao Nietzsche, rađaju zvezde. Prirodan razvoj, ono što zovemo “progresom” id od čega očekujemo da nas dovede do naše “velike humane sudbine”, dosledan sebi i svom poreklu, moze nas dovesti samo do – "1999".

FreedomČak iako uistinu raspolažemo nekakvim čudesnim potencijalima, malo nam mogu koristiti, jer ni oni, kao ni mi, njihovi navodni nosioci, nisu više slobodni, nisu više u službi ni čoveka, ni humaniteta. Vrsta, kov i funkcija tih potencijala određeni su prirodom naše civilizacije. Ako je ona promašena, ni naši potencijali ne mogu biti spasonosni. Ako je pravac rđav, ono što njime ide, ma i dobro bilo, ničemu ne služi.
*****
Sve više postajemo svesni naopakog karaktera i pogubne mehaničnosti svoje civilizacije, sve više uviđamo njenu osnovnu dvosmislenost i u njoj razloge koje su izvesni mislioci tražili za tragičan raskol između naše egzistencije i našeg bića. Sve više smo nezadovoljni onim što nam nudi navodna neizbežnost istorije i navodna progresivnost ovog modela civilizacije.

Ma koliko polovični, protivrečni, konfuzni, pa i manipulacijama podložni, izvesni savremeni vanstranački pokreti, izvesne preventivne inicijative – poduprte mahom od mlađih ljudi – predstavljaju zapravo prve znake nekog budućeg masovnog otrežnjenja, ako, naravno, za njega bude vremena.

Iz tih razloga moje simpatije pripadaju Zelenom pokretu, Prijateljima Zemlje, inicijativama za zaštitu ljudskih prava (uključujući i prava životinja), društvima za borbu protiv smrtne kazne, pokretima za ograničenje nauke, odnosno njenu kontrolu; ukratko, svemu što na ovaj ili onaj način predstavlja alternativu “civilizovanom mehuru” u koji nas je istorija zarobila i u kojem joj je očevidna namera da nas – uguši.
*****
Gde se stiže određeno je onim odakle se polazi. Kraj je u početku. Početak u sebi ima i kraj. Sada je već i optimističkim racionalistima, tim hipnotiziranim medijumima boga Progresa, jasno da je civilizacija Razuma na smrt bolesna. Sve su doktrine, od religioznih do političkih i filosofskih, sve socijalne, ekonomske i fizičke revolucije promašile u onome što je, s gledišta humaniteta, bitno: nijedna nije ljudsko biće, u celini, učinila boljim i dostojnijim dara života, nijedna nas nije uvela u Novi Jerusalim.
*****
Ne znam da li je zatvor unutrašnje lice naše civilizacije ili je civilizacija unutrašnje lice nekog šireg i sudbonosnijeg zatvora. Uveren sam da su zatvor i sloboda u jednoj korespondenciji. To što sam ja u “Skakavcima” kao paradigmu upotrebio realni socijalizam, gde je to lakše dokazati nego na drugim oblicima zarobljavanja, to ne dokazuje da i drugi oblici života, van zatvora, nisu neka vrsta ropstva. Da li je to lično ropstvo, da li je porodično, da ne govorimo o egzistencijalnom, Kjerkegorovom, to je drugo pitanje …
*****
Ono što čoveku najpre pada u oči kad pogleda XX vek, jesu ustanove iz kojih izvire i u koje otiče: tamnice, bolnice, ludnice i čajdžinice. Prve zadovoljavaju njegovu strast za istinom; druge - njegovu strast za životom; treće – njegovu strast za mirom; četvrte – njegovu strast za srećom.

No comments: