Monday, October 08, 2007

Građanski roman B. Pekića-2 deo

Građanski roman Borislava Pekića © Mihajlo Pantić; priredila Ljiljana Pekić.
za I deo vidi
Napisan iz samo jedne, dosledno izvedene narativne perspektive, roman Hodočašće Arsenija Njegovana računa sa sužavanjem perceptivnih moći glavnog junaka kao sa svojom prednošću, jer će upravo to sužavanje, to ograničavanje na jedan u sebe zatvoren svet, izdvojen iz istorijskog vremena, poroditi efekat smešnotužnog paradoksa, koji je, možda, i ključno svojstvo svekolikog pripovedanja Borislava Pekića.

P.Breugel-Babel TowerDugogodišnja „povlašćenost neučestvovanja” glavnog junaka, i njegova nagla odluka da ipak izađe u svet, proizvode zabunu, a u stalnom delovanju zabune upravo i protiče priča Pekićevog romana. Arsenije Njegovan piše svoj testament-izveštaj u predsmrtnim časovima, u svojoj sedamdeset sedmoj godini, pošto se, posle dvadesetsedmogodišnje svojevoljne izolacije i, kako sam veli, „autotrofnog načina življenja”, iznova suočio sa stvarnošću, koju više ne može razumeti.

Mimo njega minula je cela jedna epoha u kojoj se građansko gospodstvo survalo u nepovrat, opstajući, u njegovom pojedinačnom slučaju, kao izolovani relikt nekog bivšeg doba. A u tom bivšem dobu znao se red. Kućevlasnik Njegovan gajio je, celoga života, ljubavnički odnos prema svojim građevinama za rentiranje, posedovanje je za njega suština egzistencije, jer, veli on, „kuće su kao ljudi”.

Izašav iz svoga doma na Kosančićevom vencu prvi put posle martovskih demonstracija 1941, tokom kojih je doživeo niz trauma, on će, sticajem farsičnih okolnosti, na ulicu stupiti u trenutku junskih demonstracija 1968, i tada će se provesti u dlaku isto, poniženo i uvređeno.

A na dnu te bizarne istorijske analogije, u kojoj se čudni svat Arsenije Njegovan obreo kao predmet istorijske zle volje, nemoćan da je racionalizuje, stoji jedna njegova mladalačka uspomena, tragičan događaj iz ruske revolucije, na železničkoj stanici Solovkino 1919. godine, u kojem je Pekićev junak, braneći sopstveni život, učestvovao kao nehotični egzekutor.

Na vezi ta tri datuma, i na promeni uloge koju Arsenije Njegovan igra u narečenim događajima, počiva osnovna poluga romaneskne priče. Pekić je to u dnevničkim zapisima objasnio ovako: „Tragičan susret Arsenija sa istorijom kod Solovkina, postao je 27. marta godine 1941. groteska, a pretvoriće se 3. juna 1968. u farsu, kao što biva sa svakim ponavljanjem.”

Arsenije piše testament da bi rezimirao sopstveni život, bezuspešno pokušavajući da razvidi šta mu se sve, kako i zbog čega zbivalo, ne propuštajući da gotovo u svakoj rečenici ispolji svoje čuđenje činjenicom da svet uvek ide u pravcu suprotnom od razuma, uvek izvan ideja reda i sklada.

I zato on stvara svoj interni posednički red, sklad svoga imanja, u kojem je sve pod konac složeno. Pripoveda o tome skokovito, digresivno, mešajući slike iz različitih vremena, što je i logično za junaka koji ima 77 godina.

„No, u montažnom zbiru” – kako zapaža Petar Pijanović – „umnožene slike Arsenijevog propadanja nisu haotično poredane, nego se pojavljuju u logici asocijativnog niza”, čas u daljoj, čas u bližoj prošlosti, čas u neposrednosti vremena u kojem se priča pripoveda: 1919, 1941, 1968.

Između tih tačaka koje su mu odredile život, Arsenije Njegovan najpre živi, a potom, u testamentu, razvija i obrazlaže svoju individulanu filozofiju posedništva, koja se, pomalo nesvojstveno njegovom genosu, (eto te male, vrlo značajne razlike!) ne zasniva na obožavanju novca, nego na onom što iz posedovanja proishodi kao odsjaj božanske supstance, a to je ljubav za ono što se ima, strast posedovanja poseda i, vice versa, posedovanje koje personifikovani posed emituje prema samom posedniku, što je, naravno, i surogat, neka vrsta nakazne erotske nadkompenzacije za neostvarenu ljubav prema nepostojećem potomstvu.

Sve to se iz testamenta jasno vidi: ljubav se izjavljuje samo prepisivanjem poseda, a to naravno nije autentična ljubav, već samo obrazina za skrivanje nesreće i traume odatle proistekle. O tragičnoj smrti njegovog sina jedinca Isidora glavni junak čuti, jer je za nju odgovoran.

„Želeo sam naslednika, a ne sina”, kaže tek pri kraju testamentarne ispovesti odbijajući i tada da se suoči sa svojom odgovornošću i poraznim posledicama te naopake želje, a o čemu nas opširnije u post scriptum-u obaveštava priređivač/prerađivač/pisac Borislav V. Pekić.

Nesporazum sa svetom tako se pojavljuje samo kao vidnije naličje nesporazuma sa samim sobom. A sitničav, starački sitničav i opsesionantan opis spoljašnjeg sveta koji Arsenije Njegovan u svome testamentu stalno umnožava nije ništa drugo nego maska za jedan poništeni i zagubljeni identitet, kome samo građanski manir ne dozvoljava da se prikaže u svom ogoljenom očaju.

I u tome je, možda, i najvažnija umetnička specifičnost Pekićeve romaneskne priče o Arseniju Njegovanu: o beznađu sveta i beznađu pojedinca u tom svetu govori se na krajnje apartan, zaobilazan, neeksplikativan i utoliko umetnički sugestivniji način, na način, dakle, istrajnog nepristajanja da se očajanje prizna.

Umesto toga, ono se stalno zaklanja iza govora o stvarima koje junaka više poseduju nego što on poseduje njih, jer čak i kada ih više praktično ne bude, čak i kada mu one više ne budu pripadale, kuće će gospodariti mislima Arsenija Njegovana.

Tako je, iz vrlo neobične perspektive, a na primeru jedne granične, groteskne situacije, plastično predstavljen književni lik, i to dvojako i dvodimenzionalno: slikanjem spoljašnjosti, što je konvencija tradicionalnog romana i dočaravanjem unutrašnjosti, junakove opustošene unutrašnjosti.

Ortega I Gaset ima u svojim Meditacijama o Kihotu (a Arsenije je jedna slojevita, moderna replika na Kihota, jer i on kao slavni vitez tužnog lika živi u sopstvenoj utvari sveta, a ne u svetu samom) jednu misao čija će nas primena na Pekićevo dela odvesti pravo njegovoj srži.

Ortega I Gaset zapaža: „Ako pogledamo razvoj romana od njegovog početka do današnjih dana, vidimo da se ova vrsta pomerila od obične naracije, koja je bila samo aluzivna, na egzaktno predstavljanje. U početku je originalnost teme dopuštala da čitalac uživa samo u pukom pripovedanju. (...) Ali tema, sama po sebi, ubrzo prestaje da privlači i ono što pruža zadovoljstvo nije toliko sudbina ili avantura likova, već njihovo prisustvo.

Uživamo da ih vidimo neposredno, da prodremo u njihovu unutrašnjost, da ih shvatimo, uronimo u njihov svet, ili atmosferu.(...) Autopsija je imperativ romana. Ne treba pričati šta neki lik jeste: treba ga videti sopstvenim očima.(...) Najsvetliju budućnost romana vidim ne u izmišljanju ‘radnje‘ nego u stvaranju interesntnih likova.” Sve pobrojano očituje se i u Pekićevom delu: smanjenje važnosti puke naracije, autopsija, intenzivno prisustvo unutrašnjeg života lika, uranjanje u njegovu neposrednost, i to njegovim rečima i mislima...

Ovakva dijagnoza može se dokazati i iz drukcije, a komplementarne teorijske perspektive. Već citirani Adorno kaže da je roman „oduvek, u svakom slučaju od XVIII veka, od Fildingovog Toma Džonsa, svoj pravi predmet imao u konfliktu izme|u živog čoveka i okamenjenih odnosa”. Tu konstataciju u slučaju Pekićevog Arsenija Njegovana samo malo ćemo korigovati, pa reći da je u tom romanu po sredi odnos „okamenjenog čoveka i živih odnosa”.

Njegovan se, rečju, suočava sa svetom smatrajući ga pogrešnim. Posebno ga vređa bujanje novog grada, Novog Beograda, čiji rast posmatra durbinom sa prozora svoje sobe, tokom decenija svog čudnog tamnovanja, a taj grad upravo oličava pogrešnost sveta, tako suprotnu junakovim maštarijama o savršenom gradu.

Ne slučajno, već simbolički gotovo zakonomerno, Njegovan će, kao građanin-kolenović, doći u sukob sa novim svetom, upravo kod podvožnjaka na Novom Beogradu, 1968. godine, i mada taj sukob neće do kraja razumeti, jer mu, okamenjenom, nije ni dato da ga razume, on će u njemu učestvovati sa žarom nekog višeg pozvanja odbrane svojih staleških principa. Što je, naravno, čista groteska, jer je u grotesci istina uvek predstavljena iz nakaznog, sarkastičnog ugla.

Kada, na primer, Arsenije pita rođaka Isidora, testamentom određenog naslednika imovine, hoće li na otvaranje beogradskog spomenika 20. oktobra 1968. godine, koji je Isidor projektovao, doći i „Njegovo veličanstvo”, uz osmeh otkrivamo da nevladanje trenutnim istorijskim okolnostima, koje Arsenije uvek tumači na neki svoj način, ne znači i automatsko poricanje istine.

Naprotiv, u datom slučaju to nevladanje pukim faktima ironijski naglašava istinu („Istina je ironijski strukturirana” – veli Starobinski), istorija se menja uvek u pravcu farse, pa i u slučaju groteskne smene „njegovog veličanstva”, uvek nagore, to znamo, ne treba pominjati imena. Groteskni nesporazum ne zaklanja istinu, nego je, naprotiv, naglašava na neobičan način.

Eto šta nam o svemu tome može reći jedna fiktivna, a tako istinita, smetena građanska sudbina, upravo ona koju je Pekić u svom romanu dočarao. Građanin u revoluciji, od početka do samog kraja XX veka, eto gubitničke strane koja je za roman primamljivija od pobedničke varijante, jednostavno zato što je, vele filozofi, gubitak dublji od dobitka.

A grad – zamišljen već takvim kakav jeste, što je sasvim u biblijskom ključu grada kao ukletog, đavolskog mesta – nesavršeni grad, na neki način samim svojim postojanjem potencira nesreću onih koji u njemu obitavaju. Stoga je ideal posednikovog neimarstva savršen grad, o kome posednik stalno sanja, jer veruje da samo takav grad omogućuje beskonfliktan život. Nesavršen grad jednako nesavršen život. Geometrijski uređen grad, poput Novog Beograda, koji se opširno i sa zgražavanjem opisuje, jednako sterilan život.

O tome i sličnome Arsenije Njegovan duma na svoj način, ovako: „Naši gradovi su ti dušu dali za građanske ratove, kao da su i pravljeni da se na ulicama koljemo: poslovni centar sa trgovinama i nadleštvima, pa zaštitni pojas građanskih domova, a onda radnički kvartovi, ali i oni su opkoljeni gradskim letnjikovcima, iza kojih opet vrebaju seljaci. U tim koncentričnim krugovima živi se jedan drugome iza leđa, red po red smenjuju se bogatstvo i nemaština, red gospode – red fukare, pa opet red gospode i unedogled tako, kao godovi u drvetu, kao kriške... kriške zatrovanog voća.”

U takvim, upravo citiranim, i sličnim junakovim mentalnim trenucima Pekićev roman dotiče se onih sfera koje prevazilaze istoriju, i otvaraju nam uvid u ljudski usud, u konkretnom slučaju, u metafizičku grešku građanstva, kojem istorija cinično pomaže da tu gresku realizuje kroz tragediju. To obrazložiti i to pokazati, umetničkim sredstvima, eto osnovnog kreativnog razloga da se roman Hodočašće Arsenija Njegovana uopšte napiše.

A sve to skupa pada u jedan više nego naročit književni trenutak, koji opet možemo nazvati paradoksalnim: prvi pravi građanski roman kod Srba opisao je sumrak tek konstituisane građanske klase. Umesto da se, kao prvi, bavi počecima klase, on se, po analogiji sa poznim vrhuncima evropskog građanskog romana (na primer: Tomas Man) bavi dekadencijom.

Biva, otuda, da građanski roman nije samo književni ekvivalent građanske epohe, nego i oblik ispoljavanja permanentne, metafizički ukorenje krize građanstva. Tako se, kod našeg Pekica i njegovog Arsenija Njegovana, da parafraziramo jednog pesnika, ceo slučaj građanstva završio pre nego što je i počeo. Kraj je, drugim rečima, bio upisan u početku.
za I deo vidi

16 comments:

Anonymous said...

Mislim da su tekstovi koje poslednjih dana donosite sjajni, gospođo pekić. Osvrti na dela Borislava pekića i sećanja na samog pisca... Na taj način nas upoznajete i sa delom i sa čovekom. Iako već dugo čitam Borislava pekića, zahvaljujući ovom blogu, mnogo sam saznala o njegovim delima, ali i o njemu samom. Pitanje za posetioce koji su se čini mi se, opet malo "uspavali: Koje vam se delo B. Pekića najmanje dopada i zbog čega? Pozdrav!

(published by Ljiljana Pekić) said...

Draga Snezo,
raduje me da Vam se prilozi dopadaju. Mislim da su analize Pekicevih romana veoma inspirativne narocito kada su date od takvih znalaca i na jedan ozbiljan i kompetentan nacin.
Ja sam naravno veoma pristrasna i meni se svako Pekicevo delo dopada. I sto ih vise i pazljivije citam nalazim u njima sve vise dubine i sve vise misli vrednih razmisljanja. No naravno svako od nas ima svoje omiljeno delo. Za mene je ipak Zlatno runo najraznovrsnije i najdublje. Mislim da su tu sadrzane sve njegove ideje i pogledi na svet, covecanstvo i svi aspekti ljudskog zivota. Posto su obradjene licnosti sa raznim osobinama, a ima ih stvarno mnogo, samim tim su obuhvacene i mnoge situacije, profesije, i karakteristike.
Vasa, i svih ostalih posetilaca bloga, podrska mi daje podstreka za dalji rad.
Srdacan pozdrav.

Anonymous said...

Draga Snežo, Vi ste definitivno najrevnosnija čitateljka ovog bloga koja nama, "manje revnosnima", diktira ritam javljanja i hvala Vam za to.
Vaše pitanje je jednostavno, jasno i, barem za mene, ubistveno teško. No ipak ću Vam odgovoriti, i to uz veliku bojazan da ću se, koliko sutra, predomisliti u pogledu izbora Pekićevog dela koje "ne volim". Iz perspektive čitaoca zainteresovanog samo za odredjene sadržaje, dakle ne ulazeći u literarna, stilska i formalna, slaba mesta,koja Pekićevo delo, bojim se,i ne poseduje, opredelio sam se za dva: To su "Luče Novog Jerusalima" iz gotske hronike "Novi Jerusalim" i tako rado čitano "Besnilo". Odnekud tu pripovetku i taj roman ne volim, ili manje volim od ostalih (ili mi se, naposletku, sad samo tako čini), ali me nemojte pitati zašto! Za kakav-takav razložan odgovor na to pitanje bilo bi mi potrebno nekoliko sitno kucanih strana u kojima se, što bi rekao veliki Pekić "budala mora truditi da kaže "istinu", a manja budala da što manje greši u potrazi za njom". Ono čemu se redovno vraćam jeste roman iz koga se zapravo nikad i ne može izaći, a to je nenadmašno "ZLATNO RUNO", zatim slede genijalni "Skakavci", pa "Vampir", "Pisma iz tudjine", "Skinuto sa trake" itd.

Srdačno Vas pozdravljam.

Poseban pozdrav za gospođu Pekić!

(published by Ljiljana Pekić) said...

Postovani Petre i Snezo,
stvano ste Vi Snezo najrevnosnija u "pokretanju" i nastavljanju komentara na ovom blogu. Istina dugujete nam i sami odgovor na vase pitanje, ali cemo ga sigurno uskoro dobiti.
Sto se "Luce" tice cini mi se da je ona skracena verzija iz "1999" i da tamo nekako bolje lezi u sklopu ostalih prica. Ne znam da li se varam? Nisam stvarno proveravala. Sto se "Besnila" tice pored svih onih grozota koje se opisuju i razgolicavanja nasih najnizih instinkata, mene je duboko potresla scena kada dr. Luke Komarowski sahranjuje svog sina. Mislim da je taj dogadjaj majestralno opisan tako da me je rasplakao, sto mi se ne desava cesto.
Srdacan pozdrav.

Anonymous said...

Poštovana gospođo Pekić, sasvim ste u pravu kada je reč o priči "Luče Novog Jerusalima", tj. njenoj razradi u jednom izuzetnom delu (1999.) koje još uvek, čini mi se, nije kod čitalačke publike naišlo na odjek kakav zaslužuje. Bojim se da neće, na žalost, ni naići, barem ne kod generacije kojoj pripadam, s jedne strane lenje pameti, a s druge opterećene skepsom prema delima takve vrste, doduše na drugačiji način od niza prethodnih, "pejzanskih" generacija, ali svakako opterećene.
Premda "1999." nije samo naučnofantastični roman (možda je to i najmanje), u kontekstu te skepse neodoljivo mi se nameće jedna rečenica da je pomenem, siguran sam da je Pekićeva (jer samo na njega liči), i to iz knjige razgovora "Vreme reči". Na pitanje zašto se kod nas malo pišu, a još manje čitaju knjige s naučnofantastičnom tematikom, lucidni Pekić odgovara: "Zato što se mi još uvek ne bavimo slanjem ljudi na Mesec, već pokušajem da preživimo na Zemlji."
Pekić je to izrekao pre dvadesetak godina, a malo šta se, na žalost, u medjuvremenu promenilo. Ono što se danas piše u tzv. fantastičnom ključu malo ima smisla, izmedju ostalog i zato što je apsolutno lišeno one jasne Pekićevske postavke da je moderna komponenta fantastike erudicija.

U iškekivanju Vašeg i komentara gospođice Sneže, srdačno Vas pozdravljam!

(published by Ljiljana Pekić) said...

Postovani Petre,
znam da se "1999" ne cita puno, verovatno zato sto postoje ljudi koji u principu ne citaju NF, jer smatraju da je to trecerazredna literatura. Drugi opet koji citaju NF zele nesto sto moze brzo da se cita i ne zahteva narocitu paznju. Zato se ta knjiga nasla u procepu. Prica o kojoj smo govorili (iz "Novog Jerusalima") je u stvari satira na pristup naucnika i arheologa koji proucavaju istoriju na osnovu sadasnjeg zivota a nemaju pojma kako su ljudi u vreme koje istrazuju - ziveli, radili i mislili. Postoji Pekicev esej "Istorijski roman i istorijska stvarnost" koji taj problem dosta detaljno obradjuje. Moracu da ga ponovo objavim na blogu, jer mislim da je veoma interesantan.
Ne znam da li ste videli komentare g. Slavena od 5.10.07, gde bi Vase znanje i poznavanje "Zlatnog runa" mozda moglo da nam pomogne. Ja sam nesto pokusala da razjasnim ali nisam bas bila uspesna. No prosto mi je nejasno da li je stvarno Pekic tu napravio gresku ili nije?
Srdacan pozdrav.

Anonymous said...

Poštovana gospođo Pekić, veoma me je zaintrigiralo ukazivanje na grešku od strane gospodina Slavena i rado bih i sebi da razjasnim o čemu je reč. Međutim, bez ponovnog čitanja sedmog toma teško da mogu išta sigurno da tvrdim. Vaše objašnjenje mi se ne čini nategnutim, naprotiv. Mislim da postoji sasvim logično objašnjenje za Noemisovu egzistenciju u doba Hrista, i potrudiću se da dodjem do njega. U takvu (i toliku) grešku Borislava Pekića ne mogu da poverujem, mogao bih se i ovako,takoreći napamet, zakleti da je u pitanju nešto strukturno što je čitalac ispustio!
Upućujem gospodina Slavena na komentare u knjizi "U traganju za zlatim runom". Njemu oni verovatno mogu pomoći, s obzirom da je nedavno pročitao sedmi tom. Možda u njima nađe razjašnjenje. Meni mogu pomoći tek pošto iznova sedmi tom pročitam.
Pozdrav!

Prokleti Ateista said...

Poštovani Petre i Ljiljana

Pratim blog i redovno čitam komentare naših diskutanata. Što se tiče dela "U potrazi za Zlatnim runom" na intenetu sam našao http://www.serbianunity.net/ culture/library/Runo/
mada planiram da nađem i kupim knjigu.

Moguće je da sam ja nešto ispustio... Gospodin Petar je ipak mnogo veći autoritet nego što sam ja, s obzirom da se literaturom bavi...

S poštovanjem

Slaven Kovačević

(published by Ljiljana Pekić) said...

Postovani citaoci bloga,
Ovo je citava potraga i kao da resavavamo neki kriminalisticki sluca - potraga za Ben Simeonom Nago! Mene to strasno intersuje pa cemo videti ko ce prvi da resi zagonetku. Najlakse bi bilo kada bismo ustanovili da je to greska. Medjutim poznajuci Pekica to mi izgleda toliko neverovatno, jer se radi o porodici koju je on planirao dugo i detaljno. Naravno da moze da se desi da je u jednom trenutku prosto prevideo tu licnost.
Srdacan pozdrav.

Anonymous said...

Poštovani gospodine Slavene,
žao mi je što ne mogu nikakav suvisli komentar da dam povodom Vaše dileme, jer se zaista tih pasaža o kojima govorite ne mogu da setim. Što se tiče Pekićeve knjige komentara "U potrazi za Zlatnim Runom" poslednji put je, ako se ne varam, objavljena 1997, u izdanju "pokojnog" BIGZ-a, mada mislim da je još uvek gdegde ima u prodaji.

Osim čestitki na predanom čitanju najznačajnijeg romana u istoriji srpske književnosti, upućujem Vam i jednu prijateljsku molbu da me ne smatrate nekakvim autoritetom sa kojim ne možete polemisati. Naprotiv! Ma šta starmali i priučeni teoretičari ove literature pisali i govorili (mislim na poplavu studija gde se ne zna ima li manje pameti ili manje stila), budite ubeđeni da književnost nikad nije bila nauka, već u prvom redu komunikacija medju ljudima. Naposletku, svako ko tako predano čita Borislava Pekića, kao što to Vi činite, ne može se smatrati "običnim" čitaocem. Ne verujem da ćete se iznenaditi ako Vam kažem da postoje pojedini književni teoretičari, profesori univerziteta, čak i glasoviti kritičari koji su pisali o Pekićevoj literaturi, a da čitavo "Zlatno Runo" nikad nisu pročitali. Mnogo je, na žalost u svemu, pa i u ovoj našoj literaturi, hohštapleraja, i lažnog predstavljanja, i ugleda koji se lako stiče na niskim kriterijumima razmetljive okoline. Borislav Pekić je, čini mi se, imao običaj u šali svojevremeno da kaže kako poznaje sve svoje čitaoce: lektorku, sebe i Mihiza. Nepotkupljivo vreme, kao što vidimo, već uveliko raspoređuje i stvarne veličine i lažne domete. U tom smislu, verujem da polako dolazi i da će sve više dolaziti vreme jednog Borislava Pekića. Neka mi niko ne zameri, (pitanja književnosti, naposletku, nikad i nisu bila pitanja učtivosti), ali me stvarno zanima možete li, posle čitanja Zlatnog Runa, sebe zamisliti kao posetioca bloga jednog Oskara Daviča, Antonija Isakovića, Mihajla Lalića, Ćosića, Danka Popovića... Ja, verujte, ne mogu!
Srdačno Vas pozdravljam, i znajte da ste me veoma zaintrigirali i postavili mi zadatak zbog kojeg ću morati da se odreknem određenih čitalačkih "poduhvata". Odricanje, složićete se, i neće biti naročito bolno, ako uzmemo u obzir da ću izvesno vreme provesti u društvu Borislava Pekića.
Još jednom Vas pozdravljam.
Srdačan pozdrav za gospodju Ljiljanu!

(published by Ljiljana Pekić) said...

Postovani posetioci bloga,
primetila sam da vecina posetilaca komentarise blog u 'sitne' sate. Intersantno!
Sto se kriticara tice, znam da vecina nije citala celo Zlatno runo, no to je samo na njihovu stetu. A kritike koje nam se nude po novinama su tu uglavnom da bi se te knjige kupile i reklamirale, a sto se posle grdnih pohavala razocarate - to je vas problem. Ima jedan mali broj (ali mozda je i to dovoljno za ovu nasu malu i nepismenu zemlju) koji su pisali studije, magistarske i doktorske radove i oni se tome sa izvanrednom energijom i talentom predaju. No taj broj raste, pa vise i ne mozemo ocekivati. Vreme radi za Pekica.
Svima srdacan pozdrav.

Anonymous said...

Sanja

Nedavno sam pocela, kazem namerno pocela, jer do nedavno nisam mogla koncentrisano i do kraja da procitam nista od B.Pekica.
A onda sasvim slucajno, mozak je poceo da prima impulse reci. I polako, ne i hronoloski po datumima izdavanja, sam pocela da ulazim u, dozvolicu sebi tu slobodu, pa nazvati, ''pekicev svet likova''.
Srdacan pozdrav:).

SSavic said...

hm,ne znam kako da pocnem oslovljavanje,nesto kao,dragi citaoci,gledaoci,ljubitelji...gospodjo Pekic i ostali prisutni...
blog sam tek nedavno otkrila,i dalje sam raspolozena da iskopavam tekstove,povezujem,razmisljam o njima...jer to su teme uvek aktuelne a i Pekic je pisao na takav nacin,moj omiljeni pisac vec 25 godina-nista se nije promenilo,niti moje simpatije,niti
zbilja koja nas okruzuje.Citateljka Sneza me je zainteresovala pitanjem,pa sam morala citav opus premotavati u glavi da pronadjem delo koje mi se ne dopada,jedino sto sam uspela da zakljucim jeste-da se tu radi o jednom delu i da ga ne mogu razdvajati iako je Pekic to prividno cino-dakle,Snezo i ostali prisutni-ne znam,tj.nemam odgovor,meni je sve to povezano u jednu veliku celinu i ne mogu nista da 'amputiram'.Navedeno je 'besnilo' kao manje omiljeno,ali iako je zanr drugi, to je ipak jedan logicki nastavak price o fasizmu i antifasizmu,jedan zakljucak i upozorenje gde smo i ko smo.

(published by Ljiljana Pekić) said...

Draga SSavić,
prvo da se izvinim jer sam u prošlom komentaru pogrešno pretpostavila da je u pitanju muška osoba. Ne izmite mi za zlo.
Jasmina Lukić je u jednom tekstu o Pekiću rekla da Pekića treba čitati celovito. To isto navodi i Jasmina Ahmetagić. Pekić sa svih strana pokušava da pre svega sebi pa onda čitaocima razjasni pitanja čovečanstva, sudbine, ljudi, naše svrhe na planeti i svega ostalog. Tako da ste potpuno u pravu da je ceo njegov opus jedno celovito delo. Nije bitno da li se radi o pojedinim romanima, pričama, esejima, dramama, sve je to jedna građevina, jedan mozaik, a svaki kamičak pomaže u ostvarivanju slike i celine. Stvarno ste pogidili u centar pitanja oko Pekićevog opusa. Alal Vam vera.
Srdačan pozdrav.

SSavic said...

Draga g.Pekic,
potpuno je razumljivo da pretpostavite tako nesto,obzirom na ime i fotografiju mejla kojim sam se posluzila(suprugov),dakle, ne uzmite Vi meni za zlo moj nemar,to su sve sitnice koje nisu prepreka pravom razumevanju,po svoj prilici.
Vec sam se bila raspisala kod onog drugog komentara pa cu sada samo dodati jednu misao F.Slajermahera:'Nema onaj religiju koji veruje u sveto pismo,nego onaj koji ga ne treba i koji bi ga mogao sam uciniti.' (uber die religion)
kao sto vec rekoh,Pekic je nasa savest, kao sto je Jaspers bio savest Nemacke.
srdacan pozdrav,Svetlana.

(published by Ljiljana Pekić) said...

Draga gospođo Savić,
Pošaljite mi Vašu mejl adresu, neću je objaviti, ali bih želela da Vam pošaljem mejl.
Srdačno