Monday, September 30, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 4. maj 1954

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

4. maj 1954. 

Problem je manje u poreklu a više u biološkoj budućnosti čovečije vrste. U tom pogledu materijalistička filosofija nije manje homocentrična od solipsizma , iako je njen moralni egoizam nešto širi u obimu, pa time i manje izloženog kritici. Zoološka geneza čoveka ni u kojoj meri ne dezavuiše položaj čovečije vrste, ako u izvesnoj meri i spori njenu trajnost.

Svaka druga pretpostavka bila bi statična takoreći bez nade, jer definišući svet čovekom, ona bi ga zaustavila u čoveku. To što je jedan oblik morao najpre da nastane, znači samo da on eo ipso mora i da nestane. Sa stajališta jedne objektivne evolucije poreklo čoveka u životinji dokazuje poreklo Boga u čoveku (životinjska ontogeneza božanstva).

Isuviše dugo je održanje imenovano kao osnovni regulator razvića vrste, isuviše pretenciozno je ova samo raskošna međuigra prirode opisivana kao čitava njena drama. Setivši se vrsta koje su iščezle, mi ne možemo a da se ne upitamo sa izvesnim nepoverenjem: da li je moć prirode tako ništavna, da i pored celog svog angažovanja nije u stanju da se održi u obliku koga posredno izabere, nego da ustupa mesto oblicima koji joj se neposredno nametnu? (...) dv338044
S druge strane bilo bi preterano očekivati da se naš vid konstituisan kako jeste održi samo zato da bi uživali (Američka patrola) u Rembrandtu ili Daliu ili da se uho pokorava našoj ljubavi prema Hindemithu. U išžezavanju čulnog senzibiliteta treba tražiti poreklo nove, ja verujem još uvek životinjske vrste, čija će sposobnost kontakta ležati u Cns, a pre svega u korteksu telercefalona .

Sunday, September 29, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 3. maj 1954 (nastavak)

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

3. maj 1954. (nastavak) 

„(...) Ali ja često ne mogu da slušam muziku, ona utiče na moje živce. Čovek postaje sklon da govori prijatne gluposti i da miluje glave ljudima ... Ali danas u nemogućnosti da se miluju glave ljudi - jer bi vam odgrizli ruku kao od šale - treba udarati po glavama, udarati bez milosti iako smo u krajnjoj liniji protiv svakog nasilja prema ljudima. (...) Kojim biste vi merilom, vi merili broj potrebnih i izlišnih udaraca u jednoj bici? (...)“ 
(Gorki : Uspomene na Lenjina) IsawasScrolls
x
Aristokrata : Pogreška nije u obliku ispovedanja, nego u njegovoj vrsti. Vreme pripada onome ko ga ima. Uostalom Evropa trpi od nedostatka hijerarhije, jer se snaga jedne rase ne ogleda u jednakosti njenih članova, nego u poštovanju prema onima koji je vode u slavu. Zar niko ovde ne uviđa, da su, kako ih vi zovete robovlasnička i feudalna stoleća, pokraj svih mana, pri čemu ja nikako ne mislim na one koje vi pronalazite, ipak posedovala jednu moralnu težnju, koja je danas zamenjena jednom mizerabilnom trkom za užicima.

Saturday, September 28, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 3. maj 1954

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

3. maj 1954. 

Ona je proizišla iz zidova i ostala privezana za njih. Ova koju sada, s vremena na vreme osećam nema osim imena ničega sa njom zajedničkog. Ona je dolazila pravo na mene iz svetlosti svitanja ili odraza koji je kružio oko kontrolne lampe, iz brbljivog društva senki, zvižduka voza koji je napuštao gradsku stanicu, disanja što je ličio prolećnom vetru (Čajkovski : „Italijanski capriccio Nº-45“ - Stokowski ) ili iz odvratne, odvratne i uporne želje da budem pomilovan.

Preko zidova teskoba nije mogla da pređe. Revolt takođe. Ja nisam imao nikakvih koristi od tih pet godina . Ako su one imale da mi donesu samosaznanje, ono je bilo pogrešno jer je bilo prisilno, te umesto da saznam sebe kroz napad, dakle ono što me stvara, saznao sam se kroz odbranu, dakle ono što me razara.

Ako je ono imalo da me stavi pred izbor ono mi ga je nametnulo i sprečilo da biram ono između čega treba izabrati, dakle da učestvujem u sebi, a ne samo da svedočim o sebi. Opredeljenje još nije nikakav izbor. U kojoj meri čovek odlučuje gde će obesiti svoj kaput ako ga na zidu dočekuje već zakucani klinovi? Ako je ono trebalo da me postavi pred tajnu, oduzelo mi je vreme da na nju mislim.

Ako je naumilo da isproba moje vrline, ono je samo izazvalo moje mane. Srčanost je postala intimna kamerna drama stavljena u službu političkih doktrina koje sam prezirao. Između nacionalnog i socijalnog utilitarizma, oba meni strana i nepojmljiva, bio sam primoran da se opredelim za ovaj prvi samo zato što me je položaj na to prisiljavao. (Zar Cv. Mar. Dž. i ostali nisu bili osuđeni na smrt?) w2p741
Dva moćna kotača kretala su se preko kruga u susret jedan drugom: nemilosrdna administracija Uprave i još bezumnija i svirepija stihija osuđenih. Dve ideje su u zvonkim taktovima željeznih klepala koja određivahu dnevni red igrale dans makabr. Meriti njihove vrednosti, čak i kada bi prema njima imao ma i najmanji afinitet bio bi uzaludan posao. Biti između značilo je pretrpeti debakl.

Friday, September 27, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 1. maj 1954 (nastavak)

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

1. maj 1954. (nastavak) 

Skeptik: U stvari vi imate pravo! On je u Upravnom odboru jedne atinske banke. I smeo bih se opkladiti da je mason.

Hrišćanin (Anarhisti): Ovaj gospodin vas obmanjuje. Epikur je živeo za vreme Komune. Bio je delegat Komune pri Francuskoj nacionalnoj banci kod guvernera De Pleka, član Međunarodnog radničkog udruženja i agent g. Bismarcka . Osim toga izdao je 1873. knjigu Moje uspomene delo koje vrvi od erotomanske nečistoće.

Doktriner (pocrvenevši): Onda je to druga osoba. Ovaj Epikur koga ja znam bio je eser i agent vucibatine Kerenskog .

Skeptik: Ima malo imena da bi svaki čovek nosio svoje posebno.

Ja (tiho): Naseobina spava. sm_OrchidHead
Doktriner: Probudite je.

Aristokrat: Zašto! Najbolje se vlada kad narod spava.

Skeptik: To je tačno - kad čovek spava onda ne oseća da njime vladaju.

Pl. anarhist: Trebalo bi je ubiti, dok spava!

Ja (Skeptiku): Ovo je rekao potpuno mehanički. Ovaj vergl zna samo za jednu ariju.

Pl. anarhist: U njenu korist.

Aristokrat: Jeste li zapazili da su razlozi Anarhiste i Hrišćanina jednaki. Oba ubijaju iz altruizma. Mi smo iskreniji, jer priznajemo da ubijamo zbog nas koji ostajemo, a ne zbog onih koje uklanjamo. Ja: Vama nedostaje dar za metafiziku.

Evropa (zevajući): Do đavola! Vi ste smrtonosno dosadni. I ja bih tako rado odremala malo, samo da se ne plašim gospodina (pokaže na Anarhistu).

Pl. anarhist: Trebalo bi vas ...

Ja: Dosta! Umuknite ili ću vas udaviti!

Pl. anarhist: Ko? Vi? Mene?

Ja: Ja vas!

Građanin (preplašeno): Gospode!

Doktriner (za sebe): Ovaj haos treba iskoristiti. Do vraga ... šta je rekao Lenjin za ovakve prilike.

Aristokrat: Ako se tučete na dvoboju, biće mi izuzetna čast da vas predstavljam kod gospode, koju će gospodin Anarhist izabrati za svoje svedoke.

Ja: Koješta! Udaviću ga rukama!

Thursday, September 26, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 1. maj 1954 (nastavak)

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

1. maj 1954. (nastavak) 

Ja: Osećanje mladosti vredi više od mladosti, jer ne podleže starenju.

Evropa: Punske ospice izlečili su mi Rimljani....

Doktriner (pakosno): I otuda vaša naklonost prema Rimskoj kuriji, valjda?

Evropa: U VII veku spopala me je arabijska groznica i da nije bilo Charlesa Martela i njegovog leka ...

Vanevropejac: Vi bi danas vrlo poštovana gospođo bili zdravi, a mi nepotrebni.

Ja: A kako se zvao taj lek, ako smem pitati?

Evropa: Poatje, gospodine, Poatje ako se dobro sećam. Pa onda rak koga sam dobila u XVI izlečio je onaj divni čovek, mislim Oliver Cromwell , te ono što je bila moja bolest postalo je moje zdravlje. General Bonapartea je izvadio iz mog grla kost revolucije za koju sam mislila da će me udaviti! Kakvi čudesni muževi! Gospodo, koliko sam samo puta bolovala od nekakvih gnusnih istočnjačkih epidemija ....

Građanin: Kao sada na primer. Evropa: Pa ipak sam ostala živa. antonchristian_020_010
Skeptik: I to vas je učvrstilo u uverenju da ste besmrtni, kome ste skloni kraj sveg racionalizma.

Hrišćanin: Dobro upravljen razum najbolje je sredstvo da čovek dođe do ideje o besmrtnosti. Tvorac nam je dao razum samo iz tog razloga da ne umiremo u strahu i mržnji prema smrti.

Wednesday, September 25, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 1. maj 1954

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

1. maj 1954. 

U proleće uzima Don Kihot od Manče svoje koplje i svoj štit i stavlja nogu u stremen Rosinante. U proleće zovu heraldi začaranih lepotica svoje spasioce. U proleće se bije bitka sa divovima.

„(...) da se proces izgradnje novog društva može smatrati tek onda punim ako te institucije i pravni i drugi propisi postanu stvarna svojina građana, ako se usele u njihovu dušu, u njihove navike ako se interioriziraju. (...)“ 
 (Borba od 1. maja 1954.) 46 - Crying Out Loud
 Ova ideja međusobnog prožimanja pravnih i ličnih ustanova, nasuprot ideji prinudne simbioze ili u najboljem slučaju demokratske sinhronizacije interesa u granicama jedne države a protiv te sinhronizacije u svim drugim - ima svoje plodno seme u Atinskom društvu pre građanskog rata sa Spartom.

Živeti kroz državu, a ne pored države ili protiv države - bio je oblik u kome su, kako se čini, i visoke i niske strasti pojedinaca dobijale svoje društveno, takoreći, javno zadovoljenje. Najgnusniji nagoni imali su strpljenja da bi se u ratovima predstavili kao patriotizam, a oni umereniji imali su prilike da u Areopagu zadobiju priznanje.

Država je bila Španska čizma koju je građanin rado nosio na nogama. Uostalom nema političke doktrine koja ne bi želela da postane takva neosetljiva Španska čizma.

 x

Revi trupa. SsrnJ. Sportske organizacije. Jedno izgubljeno dete cvili u svetini.

Tuesday, September 24, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 30. april 1954 (nastavak)

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

30. april 1954.(nastavak) 

Ja: Gospodo, Evropa je bolesna!

Pl. anarhist: Šta je Evropa? Otkada predmet uobrazilje državnika, koje treba pobiti, može biti bolestan?

Vanevropejac: Da, šta je Evropa?

Hrišćanin: Evropa, to sam ja - njen put Bogu.

Doktriner: Evropa je ono što će biti, dakle njena budućnost a ne njena varvarska prošlost ni kriminalna sadašnjost, a pošto sam ja budućnost njena, sledi da sam ja Evropa!

Skeptik: Vi govorite kao pošten čovek ali mislite kao nitkov. Evropa je moj racionalan i nepoverljiv duh rasejan u njenim dobrima.

Građanin: A pošto sam ja ta dobra stvorio, onda sam nesumnjivo ja Evropa.

Aristokrat: Ja priznajem da nisam Evropa, jer da jesam ona ne bi izgledala kao što izgleda. Njeno stanje je u najmanju ruku neukusno.

Pl. anarhist: Treba povešati krivce. A pošto kažete da ste svi Evropa onda vas treba sve povešati!

Skeptik: Vaša doktrina Plemeniti anarhisto, nije naročito složena. Prema onome što smo do sada čuli, ako izuzmemo ono što ste prećutali iz skromnosti, ona se sastoji poglavito u vešanju. Vešanje je politički program koji svakako zaslužuje izvesnu pažnju, ali zar ne nalazite da je on - sam za sebe - pomalo monoton. Dosadno ponavljanje oduzima mu vrednost kao što on oduzima glave. S druge strane njegov format je skučen, nažalost jako ograničenim brojem ljudskih glava, te postoji bojazan da bi pre bio dovršen onaj njegov deo koji se odnosi na vešanje, nego onaj koji se odnosi na vaspitanje u slobodi. Najzad šta vam daje pravo da prisiljavate ljude na slobodu ako im je ona kao što misle Doktriner potajno i Njegovo Gospodstvo sa pohvalnom otvorenošću, mučna? Novel_Page16_Suicide
Pl. anarhist: Ipak ih treba povešati!

Aristokrat (sleže ramenom) : Vi podsećate na Katona ...

Građanin: Ali srećom ljudi nisu „Katagena“ (trijumfuje svojom naobrazbom).

Aristokrat: Karrtagena, ako vam je po volji.

Skeptik: Rečeno je - opšte obrazovanje za sve, što će reći znanje ni za koga.

Građanin: Hvala, ako sam vas dobro razumeo vi ste na mojoj strani. Dozvolite mi da se predstavim, ja sam prvi menjač na Berzi, član lože „Heruvim“, katolik po sklonostima, protestant iz uverenja, moja je deviza: dinamični kapitalizam, dinamična vera i dinamična demokratija, ono što smatram statičnim je privatno vlasništvo.

Skeptik (kroz zube): Idite dođavola dinamična budalo! (glasno) Gospođa se dosađuje jer ne uviđa da mi, iako posredno, govorimo o njoj.

Evropa: Povraća mi se!

Doktriner (Građaninu): Tome je kriv vaš dinamizam.

Aristokrat: Koliko se sećam gospođa je oduvek patila od stomaka.

Evropa: Nije ni čudo šta sam sve morala da progutam. Od Punskih ratova na moj se sto iznose samo lešine.

Doktriner: Vi niste bolesni nego stari. Vi imate običnu sklerozu.

Pl. anarhist : Trebalo bi vam pustiti malo krvi. Građanin (nervozno): Obuzdajte svoje „krinimalne“ nagone.

Aristokrat (nestrpljivo): Kriminalne, ako vam odviše ne smeta.

Hrišćanin: Stara? Naprotiv, Evropa je mlada. Samo nerazumna deca beže iz roditeljske kuće kao što je Evropa pobegla od svog zakonitog oca Tvorca i majke Crkve.

Evropa: Neukusno je govoriti o godinama jedne dame. Ako sam bolesna zašto ne nađete jedno ime za moju bolest nego me zbunjujete protivrečnim dijagnozama?

Građanin: Umirite se gospođo, dok sam ja kraj vas, neće vam se ništa ružno dogoditi. (Uzima je galantno za ruku.)

Doktriner: Udavara joj se zbog rente ...

Pl. anarhist: Trebalo bi ga likvidirati.

Evropa (Građaninu): Hvala gospodine. Svojom nepokolebljivom ćutljivošću vi izazivate moje poštovanje i moje poverenje, ali verujem da preterujete jer ste isuviše kratkovečni da bi bili savremenici poraza vaših zaključaka. Uostalom ja sam često bolovala na ovaj način. Isprva sam i sama verovala da ću umreti, ali sam se docnije navikla da na bolest gledam kao na prirodno stanje čovečanstva, na neku vrstu gospodinovog dinamizma, ako hoćete, na nezgode koje umesto da me ubijaju, u stvari me podmlađuju!

Monday, September 23, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 30. april 1954 (nastavak)

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

30. april 1954.(nastavak) 

Vanevropejac: O, oduvek, od samog početka. Mudri vele da se griža savesti ispoljava i u bolesti tela.

Evropa (ljutito): Ko ste vi uopšte gospodine, vi koji niste našli za potrebno ni da mi se predstavite, ali dozvoljavate sebi da upadate u reč gospodinu u čiju dobru volju ne sumnjam?

Naseobina: I ako ikako možete prestanite sa tim vašim mudracima. To uznemiruje moje varenje.

Vanevropejac: Dvadeset vekova ja sam ćutao, pa i kad sam se odlučio da govorim vetrovi nisu bili skloni da moj glas donesu na vaše poluostrvo te ćete shvatiti da moja brutalnost - ukoliko je ima - ne potiče od moje prirode koja je fina i povučena, nego od prinudne ćutljivosti u koju sam stavljen.

Doktriner (slatko): Vrlo dobro, čoveče! Ne dajte da vas zbune manirima, uostalom ako se ne varam mi se poznajemo. Mi smo se već sreli negde.

Vanevropejac (indignirano): Vi ste se prevarili vrlo poštovani gospodine, jako mi je žao ali ......

Doktriner: O nemoguće. Savršeno neverovatno. Tako izražajno lice, takva oštrovidnost, a uprkos tih napadačkih osobina tako spokojan nastup.

Građanin (Hrišćaninu): Kakav hipokritski podlac!

Skeptik: Metod kojim se naš prijatelj služi je dijalektički, a on je isto toliko pogodan da ispolji velike ideje koliko da sakrije sumnjive ciljeve. dali_0003
Vanevropejac: Ja vam opet skromno tvrdim, kraj sve časti koju bih imao od poznanstva sa vama da, ako smo se i sreli negde, to je moglo biti jedino u prolazu. Uostalom vaše lice mi je poznato sa Port Artura.

Doktriner (zbunjeno): Oh to je bio samo moj očuh.

Sunday, September 22, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 30. april 1954

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

30. april 1954. 

Dijalog o sudbini Evrope. Prisutni:

Evropa, dama u godinama koja pošto ne može da sakrije godine krije njihovo dejstvo.

Naseobina, anfan teribl ove peripatetičke grupe, dvospolni vetropir, koji pogrešno uobražava da je time što se o njemu raspravlja dobio pravo da sudi o ljudima.

Vanevropejac, neprijatan uljez čije se rasno poreklo može staviti pod sumnju i da polemika nije tako angažovala duhove, neko bi od prisutnih to sa najvećim zadovoljstvom učinio.

Skeptik, vrlo star i vrlo neodređen gospodin koji uviđa da je cela prepirka izlišna, ali pošto voli izlišne zabave predaje joj se sa merom i ukusom.

Doktriner, zadrt pedant sa dijalektičkim terazijama u ruci i zavezanim očima, te liči na malo prerušenu Pravdu.

Plemeniti anarhist, koji time što proklamuje bezuslovnu tiraniju slobode, dovodi do besnila one koji joj pretpostavljaju slobodu tiranije.

Hrišćanin, neka vrsta simbioze kaluđera, vojnika i pesnika.

Građanin Demokrat, prijatno odeven gospodin sa lepšim idealima nego manirima.

Aristokrat, sanjivi grandsenjer koji drema, te se budi samo s vremena na vreme i to samo zato da bi se narugao „suverenosti naroda“ i „Deklaraciji“.

Ja, mizerni preostatak duha posle konfrontacije ličnosti.

I čin: U Kompjenjskom vagonu koga su pre nepun čas napustile mirovne delegacije Saveznika i Centralnih sila.

II čin: U protivavionskom skloništu jednog industrijskog centra.

III čin: U „šumici kraj bistrog potočića“ (iz koga još uvek viri podrugljiva Panova glava. hmf2235_1
 x
Evropa: Jako je ljubazno što se brinete o meni, ali dozvolite mi da izjavim koliko se malo osećam ugrožena promenama od kojih neki od vas strahuju, zar ne moj Grade?

Naseobina (ponizno poput Figara): Tvoje je telo isuviše veliko, da bi ti bio saopšten bol koga oseća jedan njegov deo!

Vanevropejac: Pazite mladiću! To uopšte nije njeno telo. To je organizam Azije.

 Ja: Ali i njena glava, takoreći njen Cns.

Vanevropejac: Mudraci su rekli da se misli rađaju u glavi a ne u petama, a ja sam slobodan da vas podsetim na Ganges i Jangce - reke koje su uživale u rađanju prve ljudske misli.

Skeptik : Vi se prepirete oko sporednih pojedinosti, što je uostalom prijatno, jer ne obavezuje.

Ja: Svi se mi slažemo u tome da je naša prijateljica bolesna u poslednje vreme. To je činjenica od koje treba poći.

Saturday, September 21, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 29. april 1954 (nastavak)

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

29. april 1954. (nastavak) 

24. aprila 1955. godine objavljena je u Bandungu Deklaracija Azisko-Afričke konferencije. Sada kad postoji jedan zvaničan dokumenat o radu ove Konferencije ocenjivanje njenog značaja i posledica može da izađe iz okvira prognoza i pretpostavki.

(Deklaraciju navodim u nužnim izvodima, a na osnovu isečka iz Politike): antonchristian_020_112 - Zeit der Isolation 2005 (107x79)
„(...) Osim zemalja-sazivača Konferencije, na Konfereciji su učestvovale sledeće 24 zemlje: Avganistan, Kambodža, Narodna Republika Kina, Egipat, Etiopija, Zlatna Obala, Iran, Irak, Japan, Jordan, Laos, Liberija, Libija, Nepal, Filipini, Saudiska Arabija, Sudan, Sirija, Sijam, Turska, Demokratska Republika Vijetnam, Država Vijetnam i Jemen. (...)“.

Nije bez interesa utvrditi nekoje od specifičnih svojstava pobrojanih učesnica: Avganistan - Avganistansko Pakistanski spor, blizina SSSR. Kambodža - Anglo-američki uticaj. Nr Kina - Komunistička revolucija, dominacija Sovjetskog Saveza. Egipat -

Friday, September 20, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 29. april 1954 (nastavak)

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

29. april 1954. (nastavak) 

„Cilj je svake političke organizacije očuvanje prirodnih i nezastarivih prava čoveka!“ 
 (Deklaracija prava čoveka i građanina) 

 Ova izvorna formulacija dužnosti države koja je bila uzrok tolikim iluzijama u državnopravnoj literaturi - od čega je praktična politika u izvesnoj meri bila pošteđena - osniva se na tri pođednako neodržive pretpostavke. Cilj države ne može biti statičan, pa prema tome ni imati za cilj očuvanje prava nego njihovo razvijanje - time se ne misli na umnožavanje nego na saglašavanje.

Prirodna prava ne postoje nego se dobijaju kao deo opštih društvenih prava, a prema obimu svesti o njima. Bilo bi nemoguće navesti ijedno pravo koje neposredno izvire iz same činjenice što je neko živ, kao što bi bilo krajnje apsurdno implicirati ta prava u čin rođenja.

Najzad proglašavati neka od tih prava nezastarivim znači neverovati u napredak, koji čini besmislenim jedna a obrazuje na njihovo mesto druga (sa tendencijom u smislu njihovog potpunog ukidanja). antonchristian_020_030 - Gaza 02 III 2002-2005 (91x62)

Thursday, September 19, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 29. april 1954

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

29. april 1954. 

Građanin koji zahteva da se država ne meša u njegove privatne poslove, ima pre svega na umu sopstvenu spremnost da se i on sam ne meša u privatne poslove države, u ratove koje ona vodi ili pobune koje ugušuje.
x
D. Z. tvrdi da je hiljadu prosečnih mozgova identično sa jednim velikim. Međutim stvar stoji sasvim drukčije, te se demokratska matematika i ovde pokazuje pogrešnom. 1 mediokritet + 1 mediokritet = 1/2 mediokriteta (što je po realnoj vrednosti u stvari degradacija prvobitne inteligentne količine, jer umnožena glupost može da umnoži samo svoje nedostatke, dakle ono što ima, te imati posla sa jednom budalom ipak je lakše nego se naći pred hiljadu).

Međutim: 1 genije + 1 genije = 2 genija. Očigledno je da u rešavanju jednog tehničkog problema dva stručnjaka imaju dva puta više izgleda da postignu cilj nego jedan, ali je sa gledišta uspeha potpuno jednako, dakle bezuspešno, da li ga rešavaju hiljadu ili samo dva laika. antonchristian_010_021 - Sigmund Freud trifft Raimund Chandler 1988 (150x300)
x

Pravo na štrajk nije sadržano ni u jednom elementarnom individualnom pravu. Ono mu se po svojoj organizaciji, u stvari po organizaciji revolta protivi, jer pošto pretpostavlja zajednicu interesa i njegove zaštite, prestaje da bude lično pravo i postaje javno nasilje.

Štrajkački odbori su u načelu antidržavne organizacije, koje imaju za cilj da ucenom ili nasiljem odbijanja, pribave za manjinu prava koja ruše ekonomsku i političku ravnotežu države. Država, rekao je Platon, ne živi od čovečijih prava, nego od njegovih dužnosti. Od čovečijih prava ona samo umire.

Wednesday, September 18, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 28. april 1954 (nastavak)

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

28. april 1954. (nastavak) 

Mladost je danas ćiftinska u najgorem smislu te reči. Biti malograđanin znači stavljati svoju mediokritetsku ličnost iznad svega, proglašavati sebe običnom sumom sigurnosti plus uživanja. Zar naša generacija koja suvereno pljuje idole - ali nema srčanosti, sposobnosti ni volje da ih obori i smrvi - ne podseća na ćiftu koji ne govori o novcu, misleći na njega.

Ćiftu i malograđanina koji bi pod uslovom potpune diskrecije (po mogućnosti da ni on sam ne zna šta čini) bio - ako bi ga snabdeli sa dovoljno hrabrosti i sigurnosti - darovit lopov, tiranin, krvnik ili ubica.

Brbljivost umesto delatnosti, mekuštvo umesto moći, lenjost duha i tela umesto energije, lukavstvo umesto sile, sofizam umesto istine, interes umesto časti, trenutak umesto večnosti, ropstvo umesto slobode (jer ja ne znam većeg roba od čoveka koji se nije oslobodio sebe) - to je razlika između života i trajanja.

Ako bi se tražilo najzgodnije upoređenje, ono se ne bi moglo naći u životinjskom svetu koji je sav u dinamizmu borbe (koja u skladu sa pretežno fiziološkim momentima ima i pretežno prehrambeni karakter) već možda jedino u biljnom svetu - u svetu sočne apatije, minimalnog naprezanja, cvetne rezistencije čija se sva aktivnost svodi na bolji položaj prema suncu.

Pa zar to biljno prihvatanje života nije ćiftinsko? Zar biti mekušni maslačak nije gore nego biti tvrdi kamen, koji je navodno mrtav, ali pruža otpor svakoj promeni koja se protivi zakonima kojima je veran. antonchristian_020_131 - Tal der Helden 2005 (170x100)
x
Dobio pismo od Myrona. Moli me da mu pišem, ne radi hrišćanskog milosrđa nego samo zato da se uveri da navike iz kojih je iščupan, još postoje iako ih je on izgubio iz vida.

„(...) Nel mezzo del cammin di nostra vita 
Mi ritrovai per una selva oscura 
Che la diritta via era smarrita. (...)“
(Dante: Inferno I 1-3)
(„Usred staze našega života 
Nađoh se u mračnoj prašumi, 
Jer izgubljen beše pravi mi put".)
 (Dante: Pakao I 1-3)

Tuesday, September 17, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 28. april 1954 (nastavak)

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

28. april 1954. (nastavak) 

Juče me je posetio Z. D. rođak i jedan od retkih komunista koji ostajući u okvirima partiske discipline nalazi podneblje za svoju vrlo živu i vrlo uznemirenu misao. Naravno ta misao još uvek podseća na delimično okovanog Prometeja, ali je i takav Prometej bolji od onog koji je sasvim sputan na političkom Atlasu.

Pošto smo pretresli dnevnu situaciju o kojoj je on - čini mi se - govorio sa više rutine nego osećanja, sa više znanja nego samostalnosti, što je razumljivo, složili smo se u tome da su naše generacije u ljudskom smislu žalosne degradacije onog višeg osećanja koje je pokretalo naše očeve, a sa njima i život uopšte.

Mladost, danas, nije sinonim nikakvog dinamizma, ona je pre odvratno inertna bara u kojoj su sitne ambicije trenutka odnele pobedu nad trajnim ambicijama vremena. Pa iako smo obojica dolazili na taj zaključak sa različitih strana i iz različitih motiva, on u podsvesnom strahu za državotvornu ideju, a ja za čovekotvornu, bilo je upravo frapantno koliko se korelacije moglo naći u naporu za zaštitu individualizma i kolektivizma, istovremeno na istom predmetu. antonchristian_020_121 - Gegenlicht 2005 (170x100)
To možda potiče od mog shvatanja individualizma i njegovog shvatanja državotvorstva. Polazeći od pretpostavke da je najviši izraz individualne slobode volja usmerena idealnom cilju, dakle jedna svrsishodna volja - jer bi svaka druga bila protivrečna svojoj sadržini - ja pod individualnom slobodom razumem idealno ropstvo ili bar težnj što potpunijoj zavisnosti od cilja.

Monday, September 16, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 28. april 1954 (nastavak)

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

28. april 1954. (nastavak) 

Pošto U. U. odaje iz straha od fizičke torture, on je u stanju da vremenom ubedi sebe da je do takve torture stvarno i došlo. No ovo ne umanjuje njegovu indignaciju nad sobom i sebi sličnim - premda istini za volju svoje razloge smatra opravdanijim nego razloge na primer onog „kanibala i lovca na ljudske glave“ C. F.

Njegov pokušaj rehabilitacije je logična posledica tog gađenja, bez obzira što do nje realno nije došlo, naime bez obzira na to što ona nije prihvaćena nego je on umesto toga obešen. O. H. (sa B. primedbama) nije nezadovoljan stanjem stvari, jer uobražava da izigrava svoje naredbodavce. Tek kad ga baš zbog toga upropasti C. F. on se intimno može osetiti kao heroj, ali samo može, jer on je kukavica te nastoji da se opravda provalom priznanja, koja su do sada stajala s one strane nužne granice između morala i lične sigurnosti. NightSerpent
M. R. otaljava posao kao pristojan, ali ne revnostan službenik neke državne ustanove. Radi do mere koja je dovoljna da mu obezbedi minimalan standard. Tačno do te mere, ni više nimanje. On nije nikakav entuzijazist, niti je prisiljen na ovaj posao. Ljudi su zapravo neke vrste kovčežića sa novcem. Svaki čovek ima veću ili manju tajnu pa će on prema potrebi izabrati tajnu onog formata koja će mu obezbediti određenu sumu novaca. M. R. zbilja nikad ne denuncira pre nego što mu „dogori do nokata“ u novčanom smislu.

Sunday, September 15, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 28. april 1954

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

28. april 1954. 

J. I. frapantno liči na V. P. Umanjeno lice i telesina Charles Laughton sa zlatnim cvikerima i izrazom dobrodušne sabranosti. Bože moj, apstraktna algebra zahteva celu ličnost.

Suprotno ostalima C. F. je neka vrsta moralnog Kalibana , čije zadovoljstvo nema ničeg sportskog u sebi, nego je posledica intimne, bezmalo duševne potrebe za zlom. Svojom ciničnom iskrenošću C. F. je stalno i živo iskušenje za svoje kolege, jer ismeva i podvrgava ozbiljnoj kritici njihovu infantilnu sklonost da svojim gestovima daju objašnjenja koja su, prema rečima C. F. gora od onih koja se poriču, jer imaju sve njihove nedostatke i nijednu njihovu vrlinu.

Njegov stav ima u sebi nečeg demonskog, što izaziva nelagodnost. C. F. ne krije da bi on, samo da mu se ukaže zgodna prilika i njih „udesio“ - a gospoda ne smeju da sumnjaju u njegovu iskrenu nameru da to u pogodnom trenutku i učini. WhitchingHour
(Pretnja se konačno ostvaruje. C. F. je denuncirao U. U.-a, koji još jednom pred Štajnbreherom ima priliku da izmeri svoju grižu.) Ljudi su odvratna, okrutna, smrdljiva gamad koju treba tamaniti svim sredstvima. Zlo je prirodan oblik duha, pa mu se treba pokoriti a ne dezavujisati ga.

On lično ne misli da je „njihovom slučaju“ ako ga čovek nepristrasno pretrese potrebno neko drugo objašnjenje izvan onoga što ga nudi, zapravo nameće samo satansko ustrojstvo duha.

Saturday, September 14, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 27. april 1954

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

27. april 1954. 

„(...) Taj princip možda je i štetan Ali kad me mrze, tek onda sam srećan. (...)“ 
(Sirano de Beržerak - Rostand ) 295 - Nodes Of Ranvier - The Years To Come inlay 2

Friday, September 13, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 25 april 1954

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

25. april 1954. 

Iz B. letimične podele prihvatio sam nekoliko novih i u izvesnom smislu korigiranih starih tipova za Dnevnik jednog konfidenta, iako držim da je ključ B. klasifikacije pre balzakovski realističan (osnovan na naravima, baza uostalom prilično sporna) nego logično realističan. On se poziva na ono što je posebno u ljudima, dakle rigorozno u naravi, umesto da se poziva na ono što je zajedničko ljudima, dakle rigorozno u opšte-čovečanskom statusu. Pravac nesumnjivo pogodan da se opiše društvo u dode - balzakovskom smislu, ali nesumnjivo nedovoljan da se opiše čovek.

(Uostalom B. mi prebacuje sklonost matematičkom postuliranju te tvrdi da su stvarno i logički moguće nužno protivurečni, jer drugo isčezava kad nastane prvo, a dok je aktuelno drugo neverovatno je prvo.

Odgovorih mu da ovo naivno razlikovanje mogućeg i stvarnog dolazi od previđanja jedinstva sadržine ili mogućeg i forme ili stvarnog, pri čemu on odbija da stvarno implicira moguće bez obzira na njegov model koga odabere, dok sa svoje strane moguće nije ništa drugo nego beskonačno mnogo modela stvarnog, što znači istovremeno da je moguće kao sadržina bitni deo stvarnog jer ga garantuje, ispunjava, takoreći rađa iz svoje logične placente.

Stvarno je definitivno aktuelizirano moguće jer jeste, dok je moguće to isto samo potencijalno jeste, prvo mrtvo i inertno, drugo u večnom strujanju, promeni, neredu i samorazviću.)

 B. se složio sa mojom klasifikacijom konfidenta ukoliko se radi o manje ili više inteligentnim, izuzev u slučaju J. I. za koga misli da je nejasan, nepotpun, uopšte neobjašnjiv - stvar koju uostalom i želim da postignem - jer kao intelektualac, a posebno matematičar koji se bavi apstraktnom algebrom (!) ne može biti u neznanju razloga za ovaj ili onaj svoj postupak, a naročito ne može biti moralno neangažovan u svom životu.

Međutim B. smatra da sam izostavio nekoliko konfidentskih modela društvene prirode za račun onih koji su pretežno filosofske. Neinteligentne, imbecilne, uopšte stupidne i primitivne osobe umeju biti i te kako literarno zahvalne (sa čime se u potpunosti složih pozivajući se na Caldwell , Saroyana i sve one pisce koji se trude da proniknu u oblike primitivnog mišljenja u te izvore logike i gnoseologije ).

Sećam se jedne konverzacije sa Myronom koji je tvrdio da su gnoseološka pitanja, a naročito ona koja se odnose na hronologiju oblika mišljenja pre svega stvar filologije, jer je misao bez jezika mentalna nemogućnost. Misao je samo pogodan simbol, tu ja rekoh osećanja - ali on odbi ovakvu tezu nego predloži reč: uviđanje, te bi dakle misao bila samo konvencionalan simbol izvesnih pre svega čulnih senzacija - iako, rekoh, reč Bog na primer ili Ideja ne slede iza čulne senzacije nego im pre na neki način prethode.

Onopatopejsko - eventualno onomatopejsko - poreklo jezika svedočilo bi u prilog učešća čula sluha, te nije neverovatno da su se prve reči kao znaci za opasne ili korisne životinje izgradile na podražavanju njihovog urlika. No očevidno drvo ne urla, ali ono u zamenu za tu ličnu mutavost ipak šušti na vetru. Zar, rekoh, izraz: lišće ne dočarava nešto od tog kretanja i šuma?

Posebno je pitanje prioriteta reči koje su izražavale predmete i onih koje su odgovarale odnosima. Jer ako se pretpostavi da su u kolaboraciji drvo-vetar-obarati najpre nastale zvučne - uostalom posle mimičnih - oznake za predmete: drvo i vetar teško je moguće da je odnos obaranja bio nepotreban i već nepretpostavljen, dok s druge strane ako je prvo nastala reč - ili nešto evidentno - pojmu obaranja, neverovatno je da bi taj pojam bio održiv bez već definisanih pojmova drveta i vetra.

Ako se ostavi po strani prapočetak jezika, problem izvanredno zanimljiv - ostaje da su odlike primitivne forme mišljenja, pa eo ipso i izražavanja kako ih shvataju savremeni, posebno američki, pisci: odstranjenje epiteta koji čine stvarno suvišan dodatak dovoljnom objašnjenju, te se protive prirodnoj konstrukciji rečenice, praktično vidljiva upoređenja čiji je efekat neposredan i opšte prihvatljiv,

ako do upoređenja uopšte dođe što je malo verovatno obzirom na to da je mišljenje primitivca sasvim neposredno i lišeno stilskih figura, uprošćavanje i generalisanje usled nedostatka saznanja o raznovrsnosti odnosa u koje mogu biti stavljene dve stvari - sa jedne strane, a sa druge naprotiv rigorozna konkretnost, neupotreba kondicionala koji je najpogodniji da dočara neizvesnost rafiniranog duha kojom on očekuje stvari, neposredan i nikad zaobilazan dodir sa predmetima mišljenja, mislena konstrukcija koja se sastoji od najnužnijih elemenata: podmeta, priroka i predmeta, najzad bezuslovnost onoga što rečenica izražava.

(Slabu ali nekakvu ilustraciju dobijamo kad slušamo čoveka da govori jezikom koga nedovoljno zna.) U opštoj vrsti o kojoj je reč, ima nekoliko podvrsta koje bi ako ih opišemo izvesnim redom počinjale od brbljivog i neodgovornog tipa. (Naravno jedina osoba ženskog pola u galeriji. Pada mi na pamet ( ) savršen primerak slučajnog konfidenta.)

Druga podvrsta imali bi kao motiv servilnost. (Cv. drži da je epidemija denuncijacije stvar našeg balkanskog u osnovi servilnog temperamenta i da ću pogrešiti ako Dnevnik ne pišem na tim lokalno-folklornim osnovama. Uostalom i meni samom je poznata činjenica zabeležena u arhivama Nemačke političke policije da je u pogledu broja primljenih dostava Uprava uže Srbije bila prevaziđena jedino od Uprave senskog departmana.)

Ova servilnost očituje se u obliku pokornosti i divljenja službenim šefovima, strancima, ljudima koji nas opsene zbog nametljivog poseda nad nečim što nama bolno nedostaje, najzad u obliku vojno građanske discipline (iako je zadnji slučaj nešto drugačiji). I sve na liniji: „Ne mogu mu ništa odbiti“. Što se tiče U. U. i osobito O. H., B. smatra da su to pogodno odabrani primerci kolebljivaca i moralnih ameba čije rezonovanje izgleda otprilike ovako:

„Pošto im se ne mogu odupreti, jer ću iskusiti posledice koje nisam zaslužio, ja ću samo prividno pristati na njihove predloge, govoriti im što manje, uvek dovoljno da obezbedim poverenje, ali nedovoljno da moja dostava bude izvor nevolje za drugog, osim ako se to ni pod kakvim uslovima ne može izbeći, a da se time ne dovede u pitanje moja lična sigurnost“. (Čini mi se da Upton Sinclair ima neki tekst o konfidentima.)

Thursday, September 12, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 21 april 1954 (nastavak)

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

21. april 1954. (nastavak) 

Razlika između sredstava koje je Monsieur de Launay dobio za izdržavanje jednog princa po krvi u Bastilji i koja su iznosila oko 50 livara i onih što ih je imao za izdržavanje jednog pamfletiste - oko 5 franaka (pod pamfletistom se očevidno misli na intelektualce volterijanskog tipa) bila je toliko velika koliko je bila velika razlika između nasleđene gluposti i stečene pameti. 1006digic13
x
( ) mi ide na nerve sa svojom „izgubljenošću“, nameštenim cinizmom, koketnom teskobom i svim ostalim rekvizitima jednog modernog Ahasfera. No čim se osiguran na Univerzitetu, njegova mu izgubljenost nije nimalo smetala da legne na knjigu kao običan gimnazijalac.

Ono što ga sprečava u potpunom predavanju glumi, jeste ogromna ambicija koja ga razdire. Žudnja za vlašću, ne da bi je upotrebio za sprovođenje ideja, koje smatra pravednim, nego da bi je osetio, nije kod njega ništa manja nego kod ( ) samo je manje metodična.

Wednesday, September 11, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 21 april 1954(nastavak)

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

21. april 1954. (nastavak) 

Ne polazeći od pretpostavke da su teze iznesene u Manifestu Komunističke partije nepodložne promenama koje nameću međunarodni uslovi proleterske revolucije i svetske zavere organizovane u cilju njene pripreme, ne polazeći čak ni od dogmatizma koji je prirodan kad se radi o ma kome stavu komunista, mora se priznati da je ovaj četrdeset osmaški recept, brižljivo sastavljen u Londonu od najprobranijih stručnjaka za zavere svetskih razmera, bio još brižljivije kod nas primenjivan sve do 1948. godine, kada su događaji koji ni „vidovidošću obdareni Marx nije mogao da očekuje“, omeli njegovo dokrajčivanje tačku po tačku.

(Doduše, ja nikad nisam sumnjao u iskrenu nameru komunista - izraz proleter ovde je sasvim neumesan - da sve tačke svog ekonomsko-političkog programa savesno izvrše izuzev poslednje: da odumru zajedno sa državom čiju smrt pripremaju. Teorijski uzev lepo zvuči da će „kad bude revolucija postala vladajuća klasa i kad bude kao vladajuća klasa ukinula nasilno stare odnose proizvodnje“ da će proleterijat eo ipso ukinuti i svoju sopstvenu vladavinu. Praktično je to neizvodljivo čak i kada bi se ozbiljno, u što ne sumnjam, na to pomišljalo.

Država nije mrtva organizacija koja se da tako jednostavno ukinuti. Jednom pokrenuta se mašina ne može bez opasnosti potpunog sloma ni zaustaviti ni nekuda premestiti. Ona je organski vezana za vladajuću oligarhiju kao što je telo vezano za krvotok. Ne može se uništiti telo a da se ne izlije krv, niti se mogu otvoriti vene a da se ne ubije telo.) ScaryDoll

Nema sumnje Ck je započeo sa tačkama. Kad čovek pročita gore svrstane namere, dobija se utisak da se radi o planu neke sudske egzekucije, koja je ograničena na imovinu osuđenog i pri kojoj se računa da će sama osoba umreti od očajanja što ju je izgubila. „Despotsko posezanje“ koga navešćuju komunistički prvaci imalo je biti obavljeno „merama koje ekonomski izgledaju nedovoljne i neodržive“.

Tuesday, September 10, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 21 april 1954 (nastavak)

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

21. april 1954. (nastavak) 

Zahvaljujući komunistima mo smo izgubili svaki socijalni smisao. Sve ono što bi nas činilo samilosnim nekad,izaziva danas kod nas gnušanje i neprijateljstvo. Podvlačeći razliku koja nas od komunista deli mi smo se odvojili i od svakog humanizma, hotimičnim barijerama skepse i prezira. Oni su nas posredno načinili zaista reakcionerima, u smislu koji je uobičajen. Pošto su to postigli, imaju prava da nas istrebe. christ_galilee_tintoretto
x
Hrabrost. Ima dokaza da je ona varvarska, jer je srećemo tamo gde odstupa mudrost i fine navike. Ona štiti tamo gde bezbednost nije zajemčena, pa pošto se pretpostavlja da je to slučaj sa primitivnim rasama, proglašuju je za primitivno svojstvo. Pripisuju je urođenicima, ali urođenici nisu hrabri nego opaki, prebacuju je varvarima koji su pre mnogobrojni nego hrabri, dele je maloumnima koji su samo nesmotreni, vide je kod naroda gde je prerušena u bes. Traže je tamo gde se hrabrost ne može naći. Jer ona nije nešto suprotno mudrosti. Ona se protivi samo pameti. Ona je sama mudrost.
x
„Russia has two generals in whom she can confide - Generals Janvier and Fevrier“ (“Rusija ima dva generala u koje se može pouzdati: generale januar i februar.) 
(Nicholas I.) 

„Nicholas“ je umro tek 1855 godine, a već je ovo unapređenje godišnjih doba u generale - zaštitnike majčice Rusije, postalo isuviše preslabo da je spase. Već 1942. ova je rečenica morala da glasi:

„Russia has two generals in whom she can confide - Generals ’American arms’ and Generals ’Hitler's Dummheit’.“ (Prevod: “Rusija ima dva generala u koje se može pouzdati: generale “Američko oružje” i generale “Hitlerova glupost”.) 

Monday, September 09, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 21 april 1954

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

21. april 1954. 

Dolazim do uverenja da je možda, volim.

22. april 1954. 

Verovatno je volim.

23. april 1954. 

 Volim.
 CARAVAGGIO-The Inspiration of Saint Matthew
24. april 1954.

Čovek dobija utisak da je Francuska revolucija dala svetu jedino giljotinu, Napoleona i nekoliko galantno-duhovitih aforizama. (I to uglavnom ako ne pred giljotinom onda svakako pod njenom senkom.)

Saturday, September 07, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 20 april 1954

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

20. april 1954. 

J. I. koji je skroman čovek, ne misli kao C. da je potrebno moralne čvrstine i izuzetne hrabrosti da bi se uprkos javnom mnjenju postalo konfidentom. Građanska hrabrost ostaje u onim vidovima koji su cenjeni i poštovani, ali je nedovoljna za akcije koje će naići na opštu osudu. Ta hrabrost je u osnovi farisejska, licemerna i egzibicionistička. Ona najpre ne voli da bude nepoznata, a zatim da bude dovedena u sumnju.

Svoju moć crpi ona iz najavljene nagrade, a ne iz intimne potrebe. Ona liči na prestarelu primadonu koja drhće pred kritikom, i taj kontinuirani strah od ismejavanja i prezira izbija iz njenog hronično zapaljenog grla još uvek velike arije. Da nema kritičara, ona bi cvilela kao pacov. No, kako rekoh J. I. je isuviše gospodin da bi svoju hrabrost pretpostavljao drugoj. On t o i ne smatra nekom naročitom hrabrošću, zapravo ne uopčte hrabrošću, nego postupcima koji ni u kome vidu ne angažuju njegov lični karakter.

(Ovakvo tumačenje daje u jednoj prilično žučnoj kontraverzi gospodin S. C. - bedan slabić koji, zato što trpi grižu - te time pokazuje da nema hrabrosti za koju pledira - nastoji da svoje denuncijacije opravda višim razlozima ispoljavanja ljudske i protivgrađanske hrabrosti.) On ne smatra da je činjenici potrebno opravdanje, osim onog koga sama ponudi. Činjenica je nešto vazdušasto, bez mase, inkomensurabilno. ( ) na primer je prilično jednostavan i takoreći neposredan u svojoj tezi.

On zarađuje novac i ne misli da je način koga je izabrao gori nego ma koji drugi, i da on ne stoji ni u kakvoj vezi sa moralom - moral je nešto posebno - siguran je jer živeti nije samo po sebi ni moralno ni nemoralno. On smatra, i to će ponoviti svima njima - zanesenim budalama koje misle da su za ovakav ili onakav život potrebni posebni razlozi -

da smatra odvratnim i nekorisnim, tačnije odvratno nekorisnim sve razgovore koji se u vezi njihovog posla ne bi odnosili isključivo na taktična pitanja, takoreći prijateljske izmene iskustva nego se bavili „metafizikom denuncijacije“ da upotrebim izraz G. I. J. I. nije mogao da prihvati ni razloge D. V., iako su oni još pre kratkog vremena pretili da ga pridobiju za sebe,

razlozi koji su se svodili na politiku čovečnosti shvaćenu široko i nekako vidovito, u svakom slučaju znatno šire i slobodnije nego što je shvataju oni koji, prema D. V., uske nacionalnograđanske strasti pretpostavljaju pravom humanizmu, te svoje ideale i svoju predanost vezuju za prolazni trenutak umesto da ga posvete „večitim idejama napretka“. bolest46se
To je prevedeno na praktičan jezik značilo da D. V. stavljajući sebe u službu neprijatelja, zato što ti trenutni i slučajni neprijatelji takođe trenutno i slučajno impliciraju, ako ne samu večitu ideju napretka onda svakako otpor protivu ideja koje to ni pod kojim uslovima nisu, direktno se vezuje za čovečnost jer se predaje njenoj trajnosti, a ne njenoj trenutnosti.

Friday, September 06, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 18 april 1954

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

18. april 1954. 

Treba gledati sunce kad se rađa. Sunce taj podvig ponavlja. Samo strpljivim i umešnim ponavljanjem čovek se urezuje u vreme. Dosta dugo se ne da naslutiti ko je J. I., tačnije rečeno dosta dugo izgleda da nije ni potrebno da on bude nešto drugo nego kontemplativni amater, vrlo seriozan svedok jednog običnog života. Zatim sledi suva i zamopouzdana (time se ne kaže i tašta) registracija njegovih poduhvata.

Ona po svojoj empirijskoj strogosti lišena svake strasti i ličnog užitka, podseća na protokol o eksperimentu nad zamorcima. To je faza emocionalnog pranja ruku. I egzekutor obavlja posao bez ličnog angažovanja. Zašto to ne bi mogao i jedan konfident. Legenda o izdaji Isusa Nazarećanina kao jedva primetan crtež ispod pripovedanja J. I.

Najmanje što se može utvrditi upoređivanjem je identičnost logike jagnjeta i vuka. Zašto je J. I. odao Vođu tek pošto više nije bio prisiljavan da to učini. (33 dana trpi J. I. paklenu torturu i ćuti. Trideset trećeg dana puštaju ga kući. Nakon jedne nedelje on ptogovara.) MEN-02-DIN005
Genzamanski poljubac čisto sportske naravi, uključio bi prethodni užitak, koji u preludijumu nije postojao. Neko je izjavio, možda Sartr, da mi pupimo. Odista, u jednom naoko banalnom minutu, čovek se razdeli kao peranospora te novim telom, ako se tako sme reći, predoči starom, osobine koje šire užas. O ti, večito, nezaustavivo i bezrazložno klijanje!

Ko te može predvideti i znati šta dan posadi u njemu? Ko može isčupati biljku pre nego nikne? A ko sme, kada to učini? (Nedelja klijanja je ležala između puštanja J. I. i genzamanskog sastanka. Što se dan više bližio on je sve više morao da klija. I biljka je nikla uoči sastanka.) Neobična pustolovina u prvim stranicama dnevnika sa „granom koja je Žilijenu bila najprikladnija“ nagoveštava biblijsko rešenje.

Thursday, September 05, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 17 april 1954 (nastavak)

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

17. april 1954. (nastavak) 

Psihološke, socijalne, ekonomske, etičke i filosofske komponente koje su u ciklusu pravne istorije čuvečanstva našle izraza te formirale običajne i pravne Krivične propise.
x
Projektujem opus o Njegovan-Turjaškima. Dnevnik o njima, koji po ugledu na Dnevnik kovača lažnog novca ilustruje problem Njegovaa, te predstavlja opitnu laboratoriju u kojoj se realnost proverava prema umetničkoj logici i odabiraju modeli za njegovu stilsku transpoziciju - ima već više stotina stranica.

(Očekujem iz N. genealogiju koju sam radio u zatvoru 1950. godine i koja je bila zaplenjena od Uprave.) S druge strane Dosije broj III posvećen autentičnim dokumentima kao i izvacima iz njih naročito u vezi Jub-a i Jadransko podunavske banke, kao i materijalom koji se odnosi na suđenje 1949., „deci Njegovan-Turjaških“ registrirano pod pov. broj 527-49 u Okružnom Sudu za Grad
Beograd. AADM001083

Čitav bi opus obuhvatao pored nekoliko eseja, uglavnom monografije, novele, romane i drame o Njegovan-Turjaškima. U novelama i storijama koje sam nazvao Anali o Njegovan-Turjaškima pokušao bih da opišem izvesne velike sate u životu nekih članova ove kuće po metodi koju sam, upravo u okviru Anala upotrebio u Trijumfu Antonija Njegovana.

Wednesday, September 04, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 17 april 1954

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

17. april 1954. 

Evo apsurda. (Tražite ga i množite i uvećavajte ga, jer u njemu je carstvo nebesko.) Ono što zna moja refleksija, za mene može da ostane trajno nepoznato, kao što moje neposredno znanje može da bude nedostupno mojoj refleksiji. Ja i moje saznanje toga ja izvor su prve egzistencijalne protivrečnosti. Ja to je biće, a meni pripada samo saznanje toga ja, dakle jedno sasvim drugo, inteligentno ja, koje se na biću odražava kao svetlosni krug na vodi.

Strašan sat: otkriti da ja nisam moje znanje o sebi, ni osećanje postojanja! A onda pitanje: šta krije moja egzistencija protivrečno meni do te mere, da ne znam o njoj ništa više nego što znam o drugom čoveku. Da o drugom čoveku znam više, jer ga barem vidim, a sebe samo pretpostavljam. Na šta mogu da se oslonim kad ne znam šta sam.

Kako da se branim od toga što se tako neposredno i verodostojno predstavlja kao Ja, da svako saznanje mora od njega započeti i njemu biti posvećeno, iako sam ja od sebe udaljen više nego što svemoćna mašta može da odvoji dva predmeta. Zadatak: nije u jedinstvu nego u prokopavanju jaza. Spas nije u veštačkoj harmoniji nego u histeriji unutrašnje kolizije. Kad je u duši najstrašniji pakao, to biće prevazilazi svoju egzistenciju! I nove protivrečnosti zamenjuju one koje su rešene. URG062
x
J. jedna od retkih kuća iza paravana. Građansko vojvođanski salon iz devetsto pete. Gospoda u večernjoj gali, dame u toaletama od moare svile, deca u čipkama, te liče Velaskezovim portretima efeminiziranih infanta.

Tuesday, September 03, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 16 april 1954

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

16. april 1954. 

Zar nisu bili velikodušni prema nama kad su nam podigli grobnicu od zvezda? Zar nam nisu laskali kad su nas raspinjali? Zar nas nisu obožavali kad su nas kamenovali? Čovek je ko ne vidi, a može. Šta je onaj ko vidi, a hoće?

„(...) Ne! Niko ko je bio veliki na svetu neće biti zaboravljen. Ali svako ko je bio veliki na svoj način i svaki prema veličini onoga što je voleo. (...)“ 
 (S. Kierkegaard)
 28mythol
Oblici nemaju ni lične ni kosmičke odgovornosti. Smešno je jedan oblik nazvati dobrim ili zlim. On može biti jedino podesan ili nepodesan. U oba slučaja on je to na ljudski način. Misleći o oblicima mi imamo u vidu neposrednu korist koju možemo imati od njihove gipkosti. Promenljivost je ono što nas čini zahvalnim i okružuje opsenama naše moći.

Monday, September 02, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 15. april 1954

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

15. april 1954. 

„Vratićemo se kao što se refren vraća
U elegije vaše dovršene bedom
U mašte vaše, oblik biće redom
 Naša će sen ko Pan s pesmom da korača!“
 10119849