Thursday, August 31, 2017

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CCXII

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CCXII 

Copyright © 2014 Službeni glasnik, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

 Nedelja, 11. septembar 1983. godine
„Vlast“. (Komentari na memoare Milovana Đilasa, VI deo, nastavak.) 

Na strani 43 Đilas navodi jedan interesantan podatak što ga je čuo od Krleže.

„(....) Od njega sam čuo,“ kaže Đilas, „na primer, da su Banovci i Kordunaši iz jedinica bana Jelačića, kada su 1848. godine ušli u Beč, izbacivali po muzejima fetuse iz alkohola, jer u gradu nisu mogli naći drugog pića. (...)“

Takođe na strani 43. imamo sledeće redove:

„(...) U prvim godinama posle rata Krleža je bio pokoleban u gledanju na svoj sukob s partijom, bar što se tiče političke strane tog sukoba, mada se ništa nije bilo promenilo u njegovim estetskim i filozofskim shvatanjima. Mada su drugovi iz vrha izbegavali, iz delikatnosti, razgovor o tome, Krleža je bio sklon priznanju da je njegova svađa s partijom bila pogrešna. U to vreme, 1946. godine, povodom godišnjice Crvene armije, on piše ditirambičan članak ’Staljinska pobjeda pod Moskvom’. (...)“

Krleža, dakle, posle rata dolazi do uverenja da je greška u sukobu sa partijom na njegovoj strani. Đilas posle toliko godina, uprkos izmeni mišljenja, ne smatra da je greška u tom sukobu sa Krležom bila na partijskoj, odnosno njegovoj, Đilasovoj strani. 200244641-001
Strana 46. Đilas kaže:

„(...) Andrić je još jednom bio na ručku kod Zogovića. Zogović je nedavno podsetio da je Andrić tada doneo dve brošurice – jednu od mene, drugu od Zogovića, da mu ih potpišemo: Zogović je odbio, a ja potpisao. (...)“

Ako je Andrić to učinio zato što je poštovao Zogovića i Đilasa, onda treba sumnjati u njegovu inteligenciju. Ako ih nije poštovao, onda – u njegov moral. U svakom slučaju postupak je pre provincijski, nego vizantijski.

Wednesday, August 30, 2017

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CCXI

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CCXI 

Copyright © 2014 Službeni glasnik, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

 Nedelja, 11. septembar 1983. godine
„Vlast“. (Komentari na memoare Milovana Đilasa, VI deo, nastavak.) 

Na strani 39. Đilas kaže:

„(...) Obračun Partije s Krležom – u tom obračunu sam i ja bio jedan od učesnika – imao je ogroman značaj za obe strane. Uticaj Krležin na levici, a pogotovo u partiji, bezmalo je dokrajčen, a partija je time dovršila svoju boljševizaciju, odnosno svoju unutarnju, duhovnu pripremu za buduću revolucionarnu ulogu. Razlaz sa Krležom je – kako ga ja vidim – razlaz na pitanju revolucije. Sve drugo je sporedno i nevažno. (...)“

Iz ovoga nedvojbeno proizilazi da Đilas smatra, odnosno podrazumeva se da smatra, kako partija ne bi dovršila uspešno svoju pripremu za buduću revolucionarnu ulogu, da se prethodno nije obračunala sa Krležom, sa njegovim revizionizmom i sa njegovim intelektualnim otporom onakvoj vrsti partije i organizaciji koja je, kako proizilazi iz ovoga navoda, jedina mogla da uspešno povede radničku klasu u osvajanju vlasti.

Pošto se Đilas nijednog trenutka ovde ne distancira od svoje uloge koju je imao u obračunu sa Krležom, jasno je, da on i sada smatra da je taj obračun bio neophodan, da bi partija spremno dočekala, odnosno preuzela misiju koja joj je bila namenjena. 0307grec
 A ako je to jedinstvo partije preduslov njene spremnosti da uđe u revoluciju i da u njoj pobedi, onda i obračun s Krležom predstavlja nešto što je partija morala obaviti, čak i prema naknadnom Đilasovom sudu. Sada, kada je Đilas daleko od svojih ranijih ideoloških zabluda, on nije daleko od načina na koji je razmišljao onda kada se sa Krležom obračunavao.

Tuesday, August 29, 2017

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CCX

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CCX

Copyright © 2014 Službeni glasnik, Copyright © 1991 Borislav Pekić

 Subota, 10. septembar 1983. godine.
Usamljenost. 

U usamljenosti biće se naše kondenzuje. Njegova specifična težina postaje veća i njegovo samoosećanje intenzivnije. Usamljenost je vrsta suda za fermentaciju ličnosti. Bez nje nemoguće je stvarno sazrevanje i premda sazremo van nje u mreži mnogostrukih odnosa i iskustava. Samoća kao najdublje iskustvo omogućuje da se sva ta druga iskustva pretvore u delotvornu funkciju.

Ali pravi život, ta funkcija u stvari koja se konstituiše u samoći, vredi jedino ako je vratimo tamo odakle smo je uzeli. Iz stvarnosti preko samoće opet u stvarnost. 0816grec
 Čovek je deo univerzuma, a njegova usamljenost je onaj deo univerzuma koji pripada samo njemu, ne da bi samo njegov ostao, već da bi se zajedničkom univerzumu vratio kao naš udeo u njemu. Refleksija je i čin i delo, lice su i naličje onog istog, jednog istog, našeg učešća u tom univerzumu. Zanemariti ili čak potpuno se lišiti jednog od njih, znači živeti tek posle života.

Monday, August 28, 2017

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CCIX

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CCIX 

Copyright © 2014 Službeni glasnik, Copyright © 1991 Borislav Pekić

 Subota, 3. septembar 1983. godine.
Euforizam. (Beleška iz 1966. godine.) 

Nastavljam pretresanje starih beležaka i rukopisa i pod datumom 1966. godine, ali bez meseca i dana, nalazim jednu zagubljenu belešku, koju sam nazvao, mesto aforizmi – „euforizmi“. Ona glasi:
saul_dav

Ko radi ne mora se bojati da će mu gazda ostati gladan.
U životu jednog naroda, godine ropstva računaju se dvostruko.
Od vas dvojice, u pravu sam ja.
Dželat je jedina osoba čiji mu klijenti ne žele uspeh.

Friday, August 25, 2017

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CCVIII

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CCVIII 

Copyright © 2014 Službeni glasnik, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

 Petak, 2. septembar 1983. godine.
O secesiji u Jugoslaviji; nova Sveta alijansa; marksizam i istorija. (Beleške iz 1971. godine.)

 Prelistavajući rukopise i stare beleške za preseljenje i sređujući svu tu građu nalazim nekoliko hartijica, datiranih koliko mogu da vidim 1970. godine, mada nisam siguran nije li to 1971. godina, koje su zaostatak nečega što sam očevidno pisao. Ja ih ovde citiram onako kako stoje.

Prva nosi naslov: „O secesiji u Jugoslaviji“. Tvrdi se, pišem, da bi secesija u Jugoslaviji mogla da izazove težak poremećaj svetske ravnoteže sila, gotovo rat, u najmanju ruku novu hibridizaciju na liniji Istok i Zapad. To je tačno, ukoliko je tačno da je Principov metak u Sarajevu prvi koji je opaljen u velikom klanju 1914 – 1918. godine.

Poremećaj svetske ravnoteže i treći svetski rat, mogu da izazovu zapravo jedino kao i uvek uostalom, interesi velikih sila i politike inspirisane zaštitom tih interesa. Očuvanje jedinstva Jugoslavije ne može biti trajan zaklon zloupotrebe jedne vlasti, koja nema demokratskim putem mandat naroda, i niko nema prava da od jugoslovenskih naroda zahteva jedinstvo iz pobuda koja se neposredno ne tiču njihove sudbine.

Tražiti od mene da živim kao pas, da bi drugi mogli živeti kao ljudi, suludo je izopačavanje smisla za odgovornost na kome treba da počivaju međunarodni odnosi. Nije, dakle, za svetski mir opasno mirno razvenčavanje jedne morganatske Jugoslavije, nego postojanje ovakvog Sovjetskog Saveza, kakav se on danas u svetskoj politici javlja. Sovjetski Savez koji je spreman da pod izgovorom zaštite socijalizma, a na osnovu teorije o ograničenom suverenitetu, svaku secesiju iskoristi u svoje imperijalističke svrhe.

Druga beleška nosi naslov (datirano isto) „Nova Sveta alijansa“. Tu stoji napisano: I ovlašno upoređenje bi otkrilo frapantnu sličnost u organizaciji, načinu političkog mišljenja i delovanju između Svete alijanse i njenog u svakom pogledu naprednijeg potomka Varšavskog pakta. Kao što je Alijansin cilj bio da večnim učini autokratiju monarha, tako je i cilj Pakta da od socijalizma, onakav kakav jeste danas, učini večno vladajući sistem.

U osnovi ove linije leži vojna intervencija, imperijalni ciljevi jedne zemlje. U prvom i u drugom slučaju – Rusije. Teorija ograničenog suvereniteta je samo pravno normiranje reakcionarnog principa jedne međunarodne socijalističke žandarmerije. Monk at the sea
 Treća beleška istog datuma, nosi naslov „Marksizam i istorija“. Kada marsista govori o istoriji on nikada ne propušta da istakne njenu složenost. Ali kada se prihvati da je objašnjava u njenim neposrednim ispoljavanjima, vi primećujete da ono što je maločas, dok je iz njega govorio istoričar, bilo složeno, postaje najedanput krajnje uprošćeno i svedeno na par zakona, koji uvek iznova reprodukuju iste pojave.

Međutim, simplifikovanje istorije samo je nejaka slika uprošćavanja kome marksisti podvrgavaju istorijsku praksu, svoju vlast, svoju moć nad ljudima.

Thursday, August 24, 2017

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CCVII

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CCVII 

Copyright © 2014 Službeni glasnik, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

 Utorak, 30 avgust 1983. godine.
 Specijalizacija ili ropstvo. 

Svaka specijalizacija u opštem obrazovanju je put u duhovno, moralno i političko ropstvo. Razumljivo je onda što sve diktature teže s jedne strane specijalističkom, a s druge tehniloškom obrazovanju, gajeći prema onom humanističkom odvratnost. Znanje i obaveštenost osnova je svake slobodne odluke, a slobodna odluka srž ljudske slobode. TN-GhostlyAttendance32
Propast dolazi sa Zapada. (Beleška.) 

Marksizam nije devijacija naše civilizacije. On je prirodan stadijum razvoja materijalističkih načela na kojima ona počiva od svog nastanka. Iz toga proizilazi da su razlike između kapitalističkog i socijalističkog sveta površinske i prividne, a njihovi sukobi rođački, familijarni, pa prema tome i besmisleni.

Nekad sam patio od iluzija usled krize perspektive. Prave dubinske opasnosti za čoveka mahom su dolazile sa Zapada. Da spomenem racionalizam, analitizam, nauku, funkcionalizam, ekonomizam, materijalizam, itd.

Wednesday, August 23, 2017

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CCVI

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CCVI 

Copyright © 2014 Službeni glasnik, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

 Ponedeljak, 29. avgust 1983. godine.
Umetnost i stvarnost (Nastavak XV razmišljanja o eseju.) 

Neke beleške za esej „Umetnost i stvarnost“. Pisanje je i način razmišljanja o svetu. Razmišljanje, međutim, zahteva odnosno pretpostavlja inspiraciju, ne samo provokaciju. Nismo svi sposobni da o stvarnosti koja nas okružava ili ispunjava, razmišljamo sami bez ikakve pomoći, da bez posredstava i posrednika upoznajemo, odnosno saznajemo, svet.

Potrebno je da nas tuđe misli o svetu inspirišu, da nas na prave probleme upute mudriji i obavešteniji ljudi od nas. aristotle-homer

 Težiti svesno, programski za nekom originalnošću kao da je ona tako često moguća, a da pri tome odvede u pseudo-originalnost ili verbalne nebuloze modernističkih žderača lotosa, dakle težiti programski za nekom originalnođću, kao bitnom osobinom vlastitog dela, znači novo staviti iznad istine, samosvojnost iznad lepote.

Znači arogantno prezreti sveukupno ljudsko iskustvo, kome mi kao pisci tek posredujemo.

Tuesday, August 22, 2017

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CCV

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CCV 

Copyright © 2014 Službeni glasnik, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

 Subota, 27. avgust 1983. godine.
„Vlast“. (Komentari memoara Milovana Đilasa, V nastavak.) 

Na strani 37. Đilas kaže:

„(...) Kazne iz najvažnijih suđenja Ranković je predlagao Politbirou, odnosno vodećoj četvorki: Tito, Kardelj, Ranković i ja. Nikada nije bilo veće diskusije. Predlozi su najčešće primani na znanje, ali svak je mogao napraviti primedbu. Najveći, ogroman broj presuda je na sličan način tretiran u republičkim i lokalnim vođstvima. Nad njima je savezna bezbednost imala uvid i kontrolu, ali nije neposredno odlučivala. (...)“ sacred2

 Ovo je očigledna protivurečnost. S jedne strane se tvrdi da je presude predlagao, dakle praktično donosio, a sud je bio samo transmisija, Ranković zajedno sa Titom, Kardeljom i Đilasom.

Zatim se kaže da je isti postupak bio kod republičkih i lokalnih sudova, odnosno vođstva, koja su dakle predlagala, odnosno stvarno donosila na lokalnom nivou te presude, a sud je bio samo transmisija, a onda se najedanput kaže da nad tim presudama savezna bezbednost je imala samo uvid i kontrolu, ali nije neposredno odlučivala.

Time se savršeno dobro kaže, čitavim ovim citatom, da je savezna bezbednost odlučivala zapravo, a zatim kontrolisala donošenje presude, da bi ono bilo u skladu sa njenom odlukom.

Monday, August 21, 2017

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CCIV

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CCIV 

Copyright © 2014 Službeni glasnik, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

 Subota, 27. avgust 1983. godine.
„Vlast“. (Komentari memoara Milovana Đilasa, V nastavak.) 

Na strani 36. priča Đilas:

 „(...) Tito je rekao pomalo jetko, ali nepokolebljivo: Dragoljuba treba uhapsiti! – Ranković je primetio: Teško mu je naći krivicu. – Tito: Krivicu mu treba stvoriti, ako je nema. – Ja sam na to ćutao. To je za mene, a držim i za Rankovića, bio nov momenat, novost u metodima proganjanja. I dotada smo mi naduvavali krivice, ali – krivica, makar po našim ideološko-revolucionarnim kriterijumima, uvek je postojala. Sada je krivicu trebalo stvoriti. (...)“ 3disput1
 Ova priča zaslužuje očevidno jedan širi komentar koga ostavljam za kasnije, ali ovde sam primoran da postavim pitanje – da li je moguće, da li je tako? Da li je moguće da do tada nikada nisu imali slična iskustva?

Da do tada nikada nisu bili potpuno svesni u tome da traže krivicu nekome, odnosno da je naturaju, a ne da ona makar i u semenu postoji? I da je zapravo Tito prvi put ovom svojom rečenicom inaugurisao onu praksu, koja je u međuvremenu u Rusiji već odnela milion života. U svakom slučaju, ako se shvati ozbiljno, priča baca jednu nežnu senku na Rankovića i Đilasa.

Friday, August 18, 2017

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CCIII

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CCIII 

Copyright © 2014 Službeni glasnik, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

 Subota, 27. avgust 1983. godine.
„Vlast“. (Komentari memoara Milovana Đilasa, V nastavak.) 

Na strani 34, 35, povodom suđenja nadbiskupu Stepincu, Đilas kaže:

 „(...) Stepinac je pretežno optuživan za svoje držanje u ratu, a stvarni povod suđenju je bilo njegovo opozicionerstvo posle rata. Ta istina se nije mogla sakriti samim tim što je uhapšen 15 meseci pošto se rat završio i pošto su Tito i Bakarić vodili s njim razgovore.

 Da, to se nije moglo sakriti – bez obzira na to kakvo je bilo Stepinčevo držanje u ratu, bez obzira na sve naše dokaze i dokumente protivu Stepinca. Zapadna štampa je, razume se, otkrila tu pukotinu, to ’insceniranje’ u suđenju. (...)“ 2draught
 Moj komentar. S obzirom na ovo, a i na nešto što je na 34. strani pre toga Đilas rekao, proizilazi da do tog suđenja ne bi došlo prvo – da Stepinac nije nastavio, odnosno započeo sa antirežimskom kampanjom putem pastirskih pisama, i drugo – možda još važnije, da nije propala jedna ideja koju je Tito imao, a to je da napravi naše nacionalno katoličanstvo i da katoličku crkvu u Hrvatskoj odvoji od Vatikana.

Da je Stepinac, ako je ta ideja uopšte tretirana između Stepinca i Tita u njihovom razgovoru, kome niko nije prisustvovao, da je ta ideja uspela, naime ako je uopšte i započeta, verovatno da do tog suđenja ne bi ni došlo.

Thursday, August 17, 2017

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CCII

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CCII 

Copyright © 2014 Službeni glasnik, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

 Sreda, 24. avgust 1983. godine.
Žudnja za smrću vrste. (Povodom Atlantisa.) 

Praskozorne misli. Svaka nova generacija termonuklearnog oružja za jednu ljudsku generaciju približava nas smrti vrste, tajnoj smrti svih generacija. Materijalizam se ne može reformisati u pravcu spiritualizma. Svaka reforma materijalističke civilizacije, spontano i prirodno, usavršava njenu materijalističku prirodu.

Nužna je revolucija saznanja, promena dimenzija u kojima živimo i mislimo. Budućnost je skrivena u prošlosti, samo nas zablude o linearnosti vremena, antropocentrizam našeg umstvovanja u takozvanim dimenzijama, sprečava da prošlost vidimo ispred sebe, a budućnost kao nešto što smo već prošli.

Ovo bi mogla biti misao jednog od članova nukleusa u Atlantisu. Postoji li žudnja za smrću vrste? Žudnja za smrću kod pojedinca nesumnjivo postoji. Ali postoji li ona kod vrste? 08carryx
 Jedna vrsta koja bi nesvesno osećala svoj promašaj i potpuni nedostatak stvarne perspektive, premda ne bi to priznala ni svojom filosofijom, ni svojom religijom, ni svojim aktima, svojom istorijom, mogla bi imati takvu jednu žudnju i možda mi u stvari prisustvujemo poslednjim realizacijama takve jedne žudnje i takve jedne istorije, koja je u stvari žudnja za potpunom anihilacijom samih sebe.

To bi moglo biti iskupljenje, realizacija osećanja krivice koje svi zajedno nosimo. Naš stvarni praroditeljski greh je u izdaji, proneveri, u zloupotrebi dara što smo ga od prirode, odnosno od obogotvorene prirode, dobili i mi taj praroditeljski greh možemo iskupiti samo nekom vrstom samoubistva, odnosno otvaranjem puta jednoj novoj inteligenciji prirode, koja bi poučena našim iskustvom, krenula suprotnim pravcem.

Wednesday, August 16, 2017

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CCI

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CCI 

Copyright © 2014 Službeni glasnik, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

 Utorak, 23. avgust 1983. godine.
Pravednost ili funkcionalnost. 

Suština demokratije je u pravdi nije u funkcionalnosti. Prema tome svaki argument protivu proporcionalnog predstavništva koje se zasniva na pragmatičnosti ili funkcionalnosti onog drugog neproporcionalnog, promašuje temu. Najpre treba zadovoljiti pravdu, a tek posle razmišljati o tome kako da ona najefikasnije funkcioniše. Ako se od funkcije pođe, otvaraju se vrata svakoj nepravdi.

Po istoj logici bi onda i kazneni sistem trebalo menjati i napustiti načelo pravde i uzeti i ovde načelo funkcionalnosti. Umesto da se delikti kažnjavaju prema stepenu i vrsti krivice, sve krivce bi jednostavno trebalo pomlatiti, jer je to očigledno za jednu državu najefikasnije rešenje. Monk at the sea
 Slepa odbrana neproporcionalnog predstavništva, odnosno britanskog sistema, je nesvesna žudnja za jednopartijskim sistemom, večnom vladom jedne partije. Ona postaje svesna kad torijevci misle na svoju partiju, a laburisti na svoju, na prirodnu vladu Engleske, kako kažu laburisti i na istu prirodnu vladu Engleske kako kažu torijevci, naravno prvi na laburističku vladu, drugi na torijevsku vladu.

Tuesday, August 15, 2017

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CC

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CC 

Copyright © 2014 Službeni glasnik, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

 Nedelja, 21. avgust 1983. godine.
Pseudogradilačko razaranje. 

Samoanaliza je zapravo samorazaranje koje počiva na podsvesnoj nadi da će se u tom procesu rasturena parčad ličnosti spontano udružiti u jedno novo, uspešnije jedinjenje. Nisam primetio da se to tako događa. Stvarne promene u nama su one koje se odvijaju bez našeg znanja i naše volje. Volja se uključuje tek kada smo gotovi, drukčiji i novi.

Ona tu našu ličnost prima kao svršen čin, ima o njoj obično visoko mišljenje, a zatim se troši u takozvanom dekorisanju te nove ličnosti, za ulazak u svet, za njeno predstavljanje u jednom novom svetlu. Usavršavamo je do nove promene, one promene koje su nam prosto naturene, koje su nam prosto date, sa kojima se suočavamo bez našeg učešća ili sa učešćem kojega nismo svesni.

Samoanaliza je onda utvrđivanje promena, obeležavanje, uočavanje promena, a nikako njihova provokacija ili jedan stvaralački čin.

 Iz samoanalize nikada ne proizilaze neke naše nove osobine koje već nisu date, dakle nešto što već nije u nama.

 Mi samo njih uočavamo. Uočavajući ih kasnije, one postaju deo našega znanja o sebi i deo našeg svesnog ponašanja najčešće. Kada bi samoanaliza bila jedna stvaralačka metodologija, to bi značilo da se mi možemo svojom voljom menjati, da možemo potpuno ukloniti prirodu i njeno dejstvo iz sebe i po nekoj šemi, koju smo zamislili, pretvarati sebe u ličnost koju god hoćemo. Mi to ponekad i činimo, ali ta ličnost je lažna i mi smo toga svesni. 403delac
 Druga je stvar što takva izmišljena ličnost za tekuću upotrebu, usled različitih okolnosti, može postati i realna, odnosno, što se mi igrajući jednu ličnost možemo u nju pretvoriti.

Tu je reč prema tome opet o jednom nesvesnom pretvaranju, koje samo u korenu ima svest, odnosno potrebu, odnosno nameru, ali kada igramo nešto, mi ne očekujemo da se u to pretvorimo, kao što glumac ne očekuje, koji igra Hamleta, da će postati Hamlet, a kada se to ipak dogodi onda je to kod glumaca ludilo, a kod nas ono što ja zovem i što sam nazvao u jednom eseju, odnosno odlomku iz Dnevnika ranije, likantropskom situacijom.

Monday, August 14, 2017

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CLXXXXIX

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CLXXXXIX 

Copyright © 2014 Službeni glasnik, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

 Subota, 20. avgust 1983. godine.
Vlast“. (Komentar IV deo) nastavak

Četvrti deo komentara na memoare Milovana Đilasa pod naslovom „Vlast“.

 Đilas dalje govori:

„(...) Ništa ne znam o tome, a verujem i da nije tačno, da je Draža drogiran. Ali mu je dozvoljena rakija koja je inače zabranjena zatvorenicima. Nisam čuo da se i opijao. Malović je, besumnje u dogovoru s Rankovićem i njegovim pomoćnicima, sugerisao Mihailoviću da bi mu život mogao biti pošteđen ako bude uviđavan i prizna saradnju s okupatorom. (...)“

Moj komentar. Naravno da je Draža streljan i da komunisti nisu imali nameru da svoje obećanje, ako su ga uopšte dali, održe. To, međutim, da je moglo doći i do promene sudbine Draže Mihailovića, vidi se i iz jednog vrlo neobičnog pasusa, kome ja poklanjam veliku pažnju. Na 32. strani Đilas kaže:

„(...) Na sastanku kod Tita, Ranković je obavestio o suđenju i o dogovaranju Malovića s Dražom, to jest o dogovaranju o spomenutom priznanju koje bi Draži moglo spasti glavu. Tito je s vragolastim, dvosmislenim smeškom primetio: Pa to nije isključeno, to je političko suđenje.

– Ali su svi – ne sećam se ko je sve bio prisutan, ali ’vodeća trojka’ jeste – graknuli na Tita. To ne bi razumeli ne samo borci, nego bi to izazvalo i revolt rodbina bezbrojnih žrtava. Tito se ćutke priklonio argumentima ostalih, utoliko voljnije što ni sam nije intimno bio protiv.

 Mihailović je, kao što se zna, osuđen na smrt i ubrzo zatim pogubljen. Čuo sam da je jedan visoki funkcioner bezbednosti nadgledao njegovo pogubljenje, ali mi pojedinosti nisu poznate. (...)“ 9delaroc
 Ovaj izvanredno interesantan podatak koji do sada nije bio poznat, ukazuje na mogućnost da UDB-a održi obećanje dato Draži i da Draža Mihailović ne bude streljan, samo da su prisutni, među kojima je očevidno bio Đilas, mada on sebe ne ističe, ali se zna koja je bila „vodeća trojka“, da su podržali Tita u njegovoj ideji u kojoj je govorio o tom procesu kao o političkom suđenju,

jer taj proces je uistinu bio političko suđenje, u stvari, više jedan korak za zadobijanje vlasti i kompromitaciju predstavnika stare vlasti, nego što je to bilo suđenje nekome koji je kao komandant voljno sarađivao sa neprijateljem. Dakle to je bio jedan revolucionarni gest, to suđenje, jedan revolucionarni čin, a nikako jedan legalan čin.

Friday, August 11, 2017

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CLXXXXVIII

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CLXXXXVIII 

Copyright © 2014 Službeni glasnik, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

 Subota, 20. avgust 1983. godine.
„Vlast“. (Komentar IV deo) 

Četvrti deo komentara na memoare Milovana Đilasa pod naslovom „Vlast“.

 Na stranicama od 29. do 34. opisuje Milovan Đilas suđenje Draži Mihailoviću i njegovu ulogu u svemu tome.

 I najzad na strani 30. Đilas kaže:

„(...) A i unutra, naročito u Srbiji, suđenje Mihailoviću je iz sličnih, ako ne i istih, razloga bilo važno: ne samo u podzemnoj propagandi nacionalista, nego i u svesti znatnog dela seljaštva, Mihailović je važio za pregaoca kojemu su samo razmah komunističkog ustanka zlokovarnost komunista onemogućili borbu protivu okupatora i ozdravljenje države i srpskog naroda. (...)“

Ovde je protivrečnost očevidna i ovo što sada govori Đilas u potpunoj je protivrečnosti sa onim što je govorio ranije u ovoj knjizi, kada je tvrdio, da četnički pokret u Srbiji nije imao tako jaku bazu kao što se zamišljalo, i da su komunisti i u Srbiji bili dočekani kao oslobodioci. Iz ovoga se, međutim, vidi da je znatan deo seljaštva još uvek bio za Dražu Mihailovića.

„(...) Objašnjavao sam Miniću da spolja, na Zapadu, Mihailovićeva borba protiv komunista ne samo što neće biti po njega loše shvaćena, nego će mu, štaviše, u datom trenutku ići u prilog. Miniću nije trebalo mnogo ni napora ni vremena da to i sam shvati. Složili smo se potpuno i u drugim, sporednim pitanjima, kojih se više i ne sećam. (...)“

Iz ovoga se jasno vidi da je glavni pravac suđenju, a prema tome i onaj momenat, koji je najviše kompromitovao Mihailovića, poticao od Milovana Đilasa, pa se prema tome može slobodno kazati da je on o sudbini Draže Mihailovića, o moralnoj sudbini, igrao najvažniju ulogu.

 Đilas dalje kaže:

„(...) Šefovi bezbednosti su se poduhvatili da navedu Mihailovića da prizna saradnju sa okupatorom. Time su hteli da potkopaju njegov prestiž, makar naduvan, i potvrde tezu komunista o njemu kao slugi okupatora, koji se bitno nije razlikovao od ostalih kolaboranata.“

Moj komentar. To je upravo ono što je Đilas Miniću savetovao. Đilas nastavlja: Devouring_Fears-L
 „Draža se pokazao, od početka istrage, mek i prijemčiv – izgleda utoliko više što se s njim korektno postupalo. Zadužen za staranje o njemu bio je Josif Malović. (Podvuka B. P. u knjizi, prim. prir.) (...)“

Moj komentar. Ja lično poznajem Josifa Malovića. To je bio prijatelj mog oca, i sudeći po očevim pričama, kad sam ja bio u zatvoru, bio je prema tati prijateljski naklonjen i činio čak i neke usluge što je u onim trenucima bilo svakako vrlo delikatno. Josifa Malovića sam nekoliko puta sretao. Bio je to mali čovek, crnpurast, sa velikim brkovima, mršav, žilav i kako sam kasnije saznao imao nesreću sa svojim sinom i njegov porodični život bila je neka vrsta tragične osvete neba, za ono što je on kao oficir UDB-e verovatno bio prinuđen da čini.

Thursday, August 10, 2017

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CLXXXXVII

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CLXXXXVII 

Copyright © 2014 Službeni glasnik, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

 Petak, 19. avgust 1983. godine.
Prva kritika Besnila. („Vjesnik“) nastavak 

Epidemija bjesnoće njezin je osnovni sloj, narativni humus iz kog raste šuma raznolikih zbivanja koja iz trenutka u trenutak postaju sve napetija. Dok recimo na aerodromu bijesni bjesnoća, skupica alkoholiziranih i pomalo bijesnih terorista pokušava izrešetati rusku delegaciju, koju vodi ministar vanjskih poslova.

Istovremeno šef sigurnosti ruske delegacije, pukovnik KGB-a saopćava svojim engleskim kolegama da želi ostati u Engleskoj. A flustrirani nemački bankovni činovnik koji grize nokte, ubija svog direktora. Istovremeno aerodromom luta tajanstveni čovek sive kose. Istovremeno se odmata klupko smotano oko sudbine istraživačkog tima dr Liebermana.

Istovremeno se na aerodromu oseća nazučnost neke natprirodne i od ljudi jače zlokobne sile. I tako dalje do kraja romana, koji se inače tako majstorski odgađa da čitalac ima dojam da nikada do njega neće doći.

 Iz svega rečenog mislim da je vidljivo da je Borislav Pekić napisao roman kakvog u našim jugoslovenskim književnostima nismo imali. Takve smo romane do sada čitali samo na stranim jezicima ili u prevodu. Da se nije potpisao svojim imenom, Pekića nitko ne bi identificirao. Besnilo je nešto sasvim drugo i u odnosu na ono što se u nas piše i u odnosu na ono što je dosada pisao sam Pekić. Ono ne pripada domaćoj književnoj tradiciji i uopće se ni na koji način ne uklapa u domaća dominantna shvaćanja o smislu i funkciji književnog djelovanja.

Besnilo istina jeste u skladu sa nastojanjima nekih mlađih pisaca Kapor, Majdak, Pavličić, Tribuson, koji se trude da u našoj kulturi afirmiraju prezrene literarne žanrove, a zajedno sa njima i pisanje kao zanatsku vještinu, ali je ipak nešto sasvim posebno. Pekić je Besnilom pokazao da vešt, autentičan pisac, vrhunski zanatlija, može napisati sve što publika od njega traži.

Ako čitalac želi čitati žanrovski roman, on će mu ga dati bez grižnje savjesti da je to nož u leđa takozvanoj visokoj literaturi. Borislav Pekić je očito tip pisca koji do podele na tzv. ’visoku’ i tzv. ’nisku’ literaturu uopće ne drži. S legitimacijom autora brojnih tzv. ’ozbiljnih’ književnih djela, (...)“. guayasamin_llanto
 A zatim autor citira moje romane i moje drame. „On se s mnogo ozbiljnosti i strasti bacio na pisanje romana kojem je glavni cilj da bude zabavan. Svaka čast Pekiću. (...)“ Pisac završava sa nekoliko biografskih podataka, a njegovo ime je Josip Pavičić.

 Moram priznati da sam retko kada bio na neku kritiku tako ponosan kao na ovu prvu kritiku Besnila. Gotovo isto onoliko ponosan koliko i na Mihizovu kritiku Vreme čuda, prvu kritiku jednog mog literarnog dela.

Wednesday, August 09, 2017

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CLXXXXVI

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CLXXXXVI 

Copyright © 2014 Službeni glasnik, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

 Petak, 19. avgust 1983. godine.
Prva kritika Besnila. („Vjesnik“) 

Danas sam od Goldsteina dobio obećani isečak iz „Vjesnika“ gde je izašla prva kritika na moje Besnilo. Citiram, naslov „Svaka čast Pekiću“. Tekst:

„Kad se prije šest godina po svijetu čitao roman Petera Benčlija Raj i gledao istoimeni film, ljudi su u kadu ulazili sa nelagodom. Kad se konzumirao Forsajtov Šakal, svuda su gorjela svjetla, jer su se mnogi bojali mraka. Kada je u drugom kolu ’Hita’ izašao Hailey-ev roman Aerodrom, na Zrinjevcu su u poslovnici JAT-a naglo skraćeni repovi.

Kad su ovih dana po hotelima, plažama i kampovima, po uredima, po susjedstvima, po parkovima i bolnicama, po klubovima umirovljenika, po tramvajima i vlakovima, po trajaktnim pristaništima i po portirnicima proširio roman Borislava Pekića Besnilo, naklada zagrebačkog ’Libera’, ljudi će morati dobro razmisliti prije nego što se odluče da pomiluju svog psa.

 Kao što ste vjerovatno čuli na televiziji, Besnilo je roman o strašnoj epidemiji bjesnoće na međunarodnom aerodromu Heathrow u Londonu. Prva žrtva je redovnica iz Nigerije koja je u avionu Rim-London-New York nesmotreno gurnula ruku u saputnikov ruksak.

Ogrebala ju je umiljata kujica Šaron koja je uspavana omamljujućim sredstvom i zaražena opasnim virusom bjesnoće, znanosti do tad nepoznatom, ilegalno putovala iz kibutca na Bliskom Istoku u Ameriku. Virus je još u avionu pokazao što može i dok su se ugroženi ljudi kako-tako snašli, on je već jezdio živcima mnogih ljudskih organizama. imagen10-pinturaguayasamin-ecuador

Nije to bio običan virus, što su najbolje osjećali njegove žrtve. Od trenutka kada ih je pogađao metak, do trenutka njihove smrti prolazilo je samo nekoliko sati. Zaraženi čovjek oseća glavobolju, stezanje grla, paničan strah i odbojnost prema tekućini. Pada u stanje razdraženosti i komu i gotovo ispušta bijelu penu, a ubrzo i dušu.

Tuesday, August 08, 2017

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CLXXXXV

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CLXXXXV 

Copyright © 2014 Službeni glasnik, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

 Subota, 6. avgust 1983. godine.
„Vlast“. (Komentari memoara Milovana Đilasa. III deo) nastavak 

Na strani 27. povodom konsultacija koje su obavljene na nacrt novoga Ustava, seća se Đilas primedbe ambasadora Sovjetskog Saveza Sadčikova. On je rekao „da je prerano uvesti zdravstveno osiguranje seljaka, jer da ni Sovjetski Savez to nema“. To je za Sovjetski Savez potpuno razumljivo. Sovjetski Savez je pitanje seljaka rešio na jedan sasvim drugi način – još u godinama velikih pomora.

Strana 27. Prema Đilasu Tito se nije složio s formulacijom o pravu naroda Jugoslavije na samoopredeljenje do otcepljenja.

„(...) Bio je energično protiv, rekavši mi: Drukčije je to kod nas nego kod Rusa. Ne možemo mi to. Promeni se nešto u nekoj republici, recimo u Makedoniji, i zatraži otcepljenje: pa šta ćemo onda? – Posle dužeg mozganja i dovijanja s Đorđevićem, našli smo formulaciju da je FNR Jugoslavija ’zajednica ravnopravnih naroda koji su na osnovu prava na samoopredeljenje, uključujući i pravo na otcepljenje, izrazili svoju volju da žive zajedno u federativnoj zajednici’. (...)“

Ova formulacija, a u to se Đilas ne upušta, mada bi trebalo, znači zapravo da su narodi Jugoslavije imajući to pravo na samoopredeljenje i otcepljenje na osnovu njega doneli odluku kojom su se odrekli ubuduće tih prava. A to znači da u ovom momentu prema intencijama zakonodavca ta prava jugosloveski narodi više nemaju. Oni više nemaju pravo da se samoopredeljuju, a pogotovo da se otcepljuju, jer su to pravo iskoristili, izgleda, jednom za svagda. 815
 U tome smislu treba gledati i aktuelnu borbu Albanaca na Kosovu za samoopredeljenje, borbu koju oni očigledno smatraju oslobodilačkom, polazeći od neshvatanja ove klauzule u Ustavu. Oni su se naime opredeljivanjem, odnosno samoopredeljivanjem 1945. godine već odrekli toga prava. Oni su prihvatanjem da žive u zajednici, jugoslovenskoj, zauvek izgubili pravo da se otcepe.

Realizacijom jednog prava ono je zauvek izgubljeno. Koliko je to tačno – videćemo. Istorija se naime ne obazire na ovakva sofistička ustavna naklapanja i izgubljena prava često se ponovo vraćaju. Nažalost najčešće u krvi. Često i u krvi onih koji su te zakone donosili.

Monday, August 07, 2017

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CLXXXXIV

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CLXXXXIV 

Copyright © 2014 Službeni glasnik, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

 Subota, 6. avgust 1983. godine.
„Vlast“. (Komentari memoara Milovana Đilasa. III deo) nastavak 

Povodom rezervi koje je Grol zajedno sa svojim saradnicima izrazio u privremenoj Narodnoj skupštini pri pretresu Zakona o izboru za Konstituantu, Đilas govori o napadima na njega, pa pominje i Dragoljuba Jovanovića. Kaže na strani 24.:

 „(...) Grola je napao i Dragoljub Jovanović, levi zemljoradnik, sa svojih i frontovskih pozicija, ali solidarišući se s komunistima. (...)“

Ja lično ne mogu verovati da več tada Dragoljub Jovanović nije pretpostavljao da će i on ubrzo doći u sukob s komunistima, i da taj sukob već nije bio začet u pretpostavkama našeg političkog života toliko duboko, da jedan takav iskusan političar kao što je bio Dragoljub Jovanović, morao je da ovaj sukob očekuje. Ipak on napada Grola, svog prirodnog saveznika i stavlja se na stranu komunista.

Vrlo interesantno da se kao neka šema u političkom životu kome tendiraju komunisti javlja formula po kojoj oni koji najžešće nekoga napadaju, ubrzo i sami bivaju napadnuti.

Na strani 26 Đilas govori o pretresu Zakona o krivičnim delima protiv naroda i države u Narodnoj skupštini i kaže:

„(...) Povodom zakona o krivičnim delima protiv naroda i države istupao sam i ja. I napao Grola relativno (podvukao B. P. u knjizi, prim. prir.) blago: ne shvata promene.“

Voleo bih da pročitam taj govor i da vidim šta Đilas podrazumeva pod „relativnom blagošću“.

Na 26. strani Đilas dalje kaže:

„Pripreme za izbore su tekli u napetosti i polemikama, ali bez ozbiljnih teškoća. Jedino je Jaša Prodanović, vođ republikanaca, predložio ’kutiju bez liste’, koju je narod prozvao ’ćorava kutija’. U nju su mogli spustiti kuglicu oni koji su protiv. Tako je i formalna demokratičnost bila zadovoljena. (...)“ 033nevi

 Ova rečenica je tako sročena, tako nespretno sročena, da ispada kao da je sadržinska, suštinska demokratičnost već bila obezbeđena, a tzv. „kutija bez liste“ tek je nju formalno dovršila, što očevidno nije tačno,

 jer suštinski demokratija nije bila zadovoljena, a slepa kutija je bio jedan prosto formalni trik kojim je ta demokratija trebala da, bar u očima sveta, izgleda nešto bolja nego što je zapravo bila. Da li je ovo lapsus ili Đilas još uvek nije svestan suštinskih principa demokratije?

Friday, August 04, 2017

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CLXXXXIII

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CLXXXXIII 

Copyright © 2014 Službeni glasnik, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

 Subota, 6. avgust 1983. godine.
„Vlast“. (Komentari memoara Milovana Đilasa. III deo) 

 Na strani 20. povodom zaduženja Andreje Hebranga stanjem u čitavoj jugoslovenskoj privredi, Đilas kaže da je:

 „(...) Hebrang doista bio sklon izučavanju ekonomije i veoma dobro poznavao marksističku ekonomsku teoriju. Ukupno uzev, više nego dovoljno za ideološke i praktične potrebe. (...)“

Ja bih rekao da ova rečenica treba da glasi – ukupno uzev više nego dovoljno za ideološke, ali ne i praktične potrebe. Da sam u pravu vidi se odmah nešto kasnije na istoj strani kada Đilas kaže:

 „(...) Problem našeg, pa i Hebrangovog nerealizma je – tako ja danas vidim – mnogo dublji: marksistička ekonomska teorija, makoliko istorijski i ideološki značajna, ne samo što je neupotrebljiva u stvarnom, ekonomskom životu, nego njeno primenjivanje može da izazove samo zbrku i nepredvidive teškoće. (...)“

 Na strani 21 Đilas kaže:

 „(...) Istina je da je u kraljevskoj Jugoslaviji 75% stanovništva živelo na selu, da se školovalo 44,6% dece i da je industrijska proizvodnja činila 26,8% nacionalnog dohotka. Ali je istina i to da severni delovi Jugoslavije (Slovenija, severna Hrvatska i Vojvodina) nisu bili mnogo ispod evropskog proseka i da su bili već prošli industrijsku revoluciju. (...)“

 Pitam se nije li naša situacija pre 1941. godine u pogledu perspektive industrijskog razvoja bila onakva kakva je bila ruska pre nego što je taj razvoj bio prekinut boljševičkom revolucijom.

 Na strani 22. Đilas kaže:

 „(...) Tako su se uporedo s prinudnim dobrovoljnim brigadama,“ moja napomena – koje su se regrutovale od seljaka, zarobljenika, zatvorenika, građana, koji su bili osuđeni na gubitak nacionalne časti, itd, „stvarale i doista dobrovoljne, oduševljene omladiske brigade za radove na ključnim saobraćajnim objektima. Najveća omladiska akcija je bila, već u 1945. godini, izgradnja pruge Brčko-Banovići, (...).“ imagen10-pinturaguayasamin-ecuador

 Ne znam da li Đilas misli na isključivo 1945, 1946. godinu, jer na 1948. godinu ne može misliti. Ja sam tada bio na pruzi Šamac-Sarajevo i mogu garantovati da sem nekoliko skojevaca u mom razredu, VIII dakle razredu, niko nije išao na prugu dobrovoljno, niko osim mene.

 To se može dokazati time što su skojevci iz vlastitih razloga hteli da uvaže moje navodno fizičke slabosti, međutim, ja sam svakako hteo da idem i da pokažem da moje neprijateljstvo prema vlastima, režimu i društvenom poretku ni najmanje me ne može sprečiti da učestvujem u tzv. izgradnji zemlje.

Thursday, August 03, 2017

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CLXXXXII

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CLXXXXII 

Copyright © 2014 Službeni glasnik, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

 Petak, 5. avgust 1983. godine.
„Vlast“ M. Đilasa. (Komentari II deo. Nastavak komentara Đilasovih memoara u knjizi „Vlast“.) 

Citat sa strane 18:

 „(...) u Borbi sam – da li 1945. ili 1946. godine – napao sud zbog preblage osude nekog malverzanta s namirnicama. Istakao sam lenjinističku tezu, da je naš sud klasni i ideološki. Članak je objavljen, držim, uoči Prvog maja, i kad sam se sreo s Titom kod prvomajske tribine, on mi je čestitao na članku.

Taj članak je bio povod, ako ne i podsticaj, za učvršćivanje partijsko-policijske kontrole nad sudstvom. Nesrećnog malverzanta su potom osudili na smrt. Srećom, čuo sam, nije pogubljen. Možda sam, i jesam, ja bio u pravu sa stanovišta ideologije i revolucionarnog morala, ali posledice su za red, za zakonitost, bile katastrofalne. (...)“ returnma
Bez obzira na odgovornost i krajnju korektnost ovog priznanja, čudna je Đilasova logika. On se u okviru čitave teme brine isključivo za sudbinu onog malverzanta povodom koga je napisao članak. A priznaje istovremeno da je taj članak bio povod za učvršćivanje partijsko-policijske kontrole nad sudstvom, dakle i za osudu drugih ljudi na smrt.

Ako je na kraju krajeva njegov malverzant izmakao smrti, drugi nisu. Pa i onaj prvi, njegov malverzant, nije smrti izmakao zahvaljujući njemu, nego nekom drugom pametnijem čoveku.

Wednesday, August 02, 2017

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CLXXXXI

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CLXXXXI 

Copyright © 2014 Službeni glasnik, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

 Petak, 5. avgust 1983. godine.
Vlast“ M. Đilasa. (Komentari II deo. Nastavak komentara Đilasovih memoara u knjizi „Vlast“.) 

Kad smo već kod te štafete na strani 15. postoji jedan članak, uvodnik Moše Pijade, povodom prve Titove štafete. Iz tog članka se vidi koliko je ona bila skromna i u šta se ona zapravo sada pretvorila. Pijade kaže:

 „(...) ’Bez zvanične proslave koja bi vređala skromnost velikog narodnog čoveka ...’ (...)“

 A sada posle smrti došli smo do kolosalnih egipatskih spomenika, prema kojima čak i obožavatelji Tita počinju osećati odvratnost.

 Na strani 16. i 17. priča Đilas anegdotu kako je Tito, povodom „naseljavanja porodica gardijskih oficira“ oko Beograda, odnosno Zemuna, „bivšem Francštalu“, rekao da je na taj način postupljeno i u Rusiji. Da su „ruski carevi naseljavali Kozake na granicama“ i da su na taj način dobijali sigurno svoje stanovništvo tamo gde im ono treba. Đilas zatim nastavlja tvrdnjom da je:

 „(...) Tako rezonovanje je po nekome, pa i meni, (podvukao B. P. u knjizi, prim. prir.) izgledalo čudno, ali niko mu se, pa ni ja, nije suprotstavio (...)“

 Ja mogu ovde verovati samo na reč Đilasovu, ali ako bi on mogao da iznese bilo kakav razgovor koji se vodio povodom toga, bilo kakvu sumnju koja bi makar i u najintimnijem krugu bila izražena nekom primedbom, onda bi čitava ova tvrdnja dobila i neku podlogu, onda bih ja poverovao da je Đilas u duši zaista se začudio, bar začudio, iako razumem što se nije suprotstavio tim Titovim rezonovanjima.

 Na strani 18. jedno vrlo dobro psihološko zapažanje kome mnogi primeri, pa i njegov vlastiti primer, služi kao dokument. Naime u opisivanju privilegija kojima su se koristili zatvoreni krugovi vrhunskih tzv. revolucionara, Đilas kaže da je bilo ljudi kojima to nije bilo potrebno, zapravo koji su se neugodno osećali u tim novim uslovima, ali se nisu smeli odvojiti, jer Đilas kaže: 033nevi
 „(...) jer je bilo nezgodno, demonstrativno, izdvojiti se iz svog kruga i svog nivoa. (...)“

 Ja to potpuno razumem, i to izdvajanje nikada ne bi moglo biti protumačeno, i nikada nije protumačeno u njihovim krugovima kao ljubav prema posebnom načinu života, kao rezultat lične naravi, čak i ekscentričnosti. Uvek je to bilo tumačeno kao politička demonstracija ili kao izdvajanje, ne iz kruga određenih ljudi, nego odvajanje od ideje.

Tuesday, August 01, 2017

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CLXXXX

ODLOMCI DNEVNIKA, DEO CLXXXX 

Copyright © 2014 Službeni glasnik, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

 Petak, 5. avgust 1983. godine.
„Vlast“ M. Đilasa. (Komentari II deo. Nastavak komentara Đilasovih memoara u knjizi „Vlast“.) 

Nov momenat u svemu tome je samo Titova lična naklonost, aristokratska naklonost, prema ugodnom životu i njegova plebejska naklonost prema pompi, dekoracijama, ceremonijama i spoljnem bljesku. Dok je Staljin voleo samo moć i ona je u punoj meri zadovoljavala sve njegove ambicije, a u ličnim potrebama imao je ukus koji je bio prostački, više nego jednostavan,

kod Tita se oseća, pored izvesne prefinjenosti više u stvari potreba da znači, važi, javno, da puši najbolje cigare, pije najbolje vino, lovi najbolje jelene, čini i ima sve najbolje stvari, ali ne zato da bi u njima uživao kao takvima, nego da bi se videlo da on u njima uživa. Da se zapravo to njemu može.

 Sećam se jednom mi je Đilas pričao da su išli na nekakav zbor u unutrašnjosti, gde je Đilas bio kao uvek skromno odeven, a Tito u maršalskoj uniformi i da mu je Đilas skrenuo pažnju da možda u ovoj prilici ne bi bilo zgodno da se u toj uniformi pojavi, a on je međutim hladno odgovorio – imam, mogu i hoću!

 Na istoj strani zaključuje Đilas:

 „(...) Tito nije samo tvorac, nego i predstavnik određenih težnji, određenih grupa, određenog sistema (podvukao B. P. u knjizi, prim. prir.). (...)“ wearealljewsnowpartii
 U stvari rečenica bi morala obrnuto da glasi. Da je Tito u stvari rezultat određenog sistema, a ne predstavnik, a ponajmanje tvorac. Ono čega je on tvorac to je varijanta tog sistema i to njena dekorativna strana. Zato je meni uvek bila sumnjiva, gotovo abnormalna, čudesna mržnja koju imaju neki moji prijatelji, bivši informbirovci prema Titu. (...).