Monday, October 31, 2016

ODLOMCI DNEVNIKA, deo I

ODLOMCI DNEVNIKA, deo I

Copyright © 2009 ovog izdanja Zavod za udžbenike, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

Petak, 17. decembar 1982. godine.

Krležina doživotna robija
Osnov za esej o Krležinom ropstvu jednoj ideologiji

Razmisljam o Krleži kao o zarobljeniku jedne ideje. Tačnije – jedne ideologije. Jednog nižeg oblika ideje. Postavlja se sada pitanje da li je Krleža u deset do petnaest poslednjih godina svog života još uvek bio prinudni zarobljenik te ideje ili je već postao njen dobrovoljni zarobljenik.

Nije li se on osećao onako kao što se oseća čovek koji je gotovo ceo svoj život proveo na robiji, a onda jednog dana mu je saopšteno da je slobodan? Dakle, nije li se osećao kao čovek koji je u datom trenutku kao takav robijaš osetio da je njegovo pravo, jedino moguće mesto - robija, te da je poželeo da s te robije ne izađe, i da je sve učinio da zaista ne prođe kroz ta vrata koja su se za njega u jednom trenutku otvorila.

I kao što taj vremešni, dugogodišnji robijaš sasvim dobro zna da ne poznaje svet van zatvorskih zidova, da se u njemu neće snaći, da ga u njemu čekaju opasnosti na koje se nije navikao, nepredviđenosti i konfuzije kojih se grozi, tako je i Krleža, pretpostavljam, morao sumnjati u svoju sposobnost da se snađe u slobodnom svetu ideja i da ponovo iskoristi svoju zadobijenu duhovnu slobodu.

To je jedan tragičan polozaj. Ja verujem da je Krleža njega bio svestan i da njegova rastuća sardonija pri kraju života predstavlja u stvari kodirano saopštenje takvih osećanja. 033nevi
Moguće su i druge metafore njegovog nemogućeg položaja. Pronašla se jedna istina s kojom se kako tako živelo čitav svoj život. Onda se pokazalo da je ta istina lažna.

Na zalasku života, na ruinama jedne ideje, kojoj je čovek posvetio čitav svoj život, ali što je još bitnije svoju umetnost, svestan da je upravo ta ideja i ta lažna istina, ta zabluda, ta ideologija, uništila najveće vrednosti njegove umetnosti, sprečila ga da postane ono što bi u svetu umetnosti svakako bez nje bio, saznanje svega toga, tragično je za jednoga pisca.

Thursday, October 27, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCLXXXXIII deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCLXXXXIII deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
Godine koje nisu pojeli skakavci 

Takav je bio moj odgovor. Uviđam da je on odgovorio jedino na pitanje kako ću se u zatvor vratiti, ne i zašto se vraćam. Da je prvo tačno, pisao bih knjigu da svoju prošlost naknadno ispravim. „Najveća moguća srodnost s izgubljenim modelom” tada bi prikrivala moje prave namere.

Očevidno je sada da svoje namere u početku nisam ni znao. Morao sam imati privremene, provizorne, koje će me držati za stolom, sve dok mi se, tokom pisanja, one prave ne otkriju ili barem nagoveste.

 To se pre kraja knjige nije desilo.

Tek na njenom kraju shvatio sam da se knjiga piše možda i stoga da se dokaže kako pretpostavka iz njenog naslova o Godinama koje su pojeli skakavci nije sasvim istinita, da je istinita ova stavljena u vrh poglavlja, po kojoj skakavci te godine nisu pojeli. 

Vele da vreme koje ostavi traga ne može biti besmisleno. Besmisleno ne može biti, dabome da ne može čim se živi, no, šta mu brani da bude uzaludno? Pogotovu teško. A najpre, i uzaludno i teško.

I kakve svrhe ima naknadno mu obezbeđivati vrednost koja se tokom njegovog tamničkog proticanja nije osećala? Ne smemo je zamenjivati za valjanost ciljeva zbog kojih se robijalo. Čovek robuje i za zločin i za dobro delo podjednako. Ljudi su robovali za pravdu koja će postati zločin, za zločin koji će biti pravda. Patnja kojom se ideali ostvaruju nikakav nije garant njihove vrednosti.

Boljševike je ruska carska vlast okrutno proganjala (malo manje okrutno, doduše, nego što smo držali pre nego što smo upoznali njihove progone). Hapšeni su, osuđivani, ubijani. U svetu što ga danas pobeđeni, poniženi, prezreni i rezignirani napuštaju, ništa se od te plemenite patnje ne vidi.

Vidi se samo njihovo delo. Ubeđeni informbirovci mučeni su na Golom otoku kao i oni nedužni, ali, znači li to da su bili u pravu i da bi njihov socijalizam bio plemenitiji od ovog koji ovih dana ispraćamo tamo odakle je došao? The Battle Of Abukir
Bilo je potrebno to vreme očistiti od svega što je sporedno, uključujući i razloge boravka u zatvoru, pa tek onda ustanoviti da li je stvarno zauvek izgubljeno.

Zanet ovim zadatkom, ostao sam dužan divnim ljudima koje sam u zatvoru upoznao, od kojih sam mnogo naučio. Ali svrha knjige nije memorijalna. Za lična sećanja, zavete, dugove, u njoj mesta nema.

Wednesday, October 26, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCLXXXXII deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCLXXXXII deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
Godine koje nisu pojeli skakavci 

Jesu li kome?

Onima koji nikad u zatvoru nisu bili?

Nisam siguran da su i njima potrebna. Da jesu, znali bi gde da se o njima obaveste. (Između ostalog, u svakom godišnjem izveštaju Amnesty International, organizacije za zaštitu „zatvorenika savesti”.) Znali bi barem gde su u njihovom gradu zatvori.

Ponekad bi ih, pored muzeja i crkava, obišli i u tuđem. Takvih ljudi jedva ima. Ako ih ima, tražiti ih valja ili u zatvoru, ili među bivšim zatvorenicima. Uvek bivšim, nikad budućim. Budući imaju zajedničku osobinu da veruju kako su zatvori napravljeni samo za druge. Samo bivši robijaši znaju da postoje – za sve.

Knjige, dakle, koje prosečnog i prosečno slobodnog čitaoca zanimaju, a prosečnog se zatvora i zatvorenika tiču, priče su o natprosečno uspešnom bekstvu iz njega. Jedino se u tom interesu otkriva čovekov prosečno nagonski otpor prema oduzimanju slobode. Animalan više nego human.

Otpor koji brani slobodu pokreta, ne nezavisnost mišljenja, slobodu volje, ne suverenitet bića, zoološko kinetičku, ne humanu slobodu.

Zašto je onda knjiga pisana? I zašto ovako – prosečno? Battle Of Anghiari
Pitanje zvuči glupo ako ga pisac postavlja pošto je posao obavio, a ne pre nego što ga je započeo. Ja sam ga, međutim, postavio i na njega odgovorio čim sam za sto seo. U uvodnoj glavi I knjige, pod naslovom „Povratak u zatvor ili Peščani čovek dnevnika” napisao sam:

„Za čitaoca je dnevnik gotovo delo, završen život. Za njegovog pisca to je – kao i on sam – život u življenju, delo u nastajanju. On liči na kaleidoskop čije se šare neprestano menjaju i nikad ne ponavljaju, premda smo svesni da uzor (dodaću sada nepokretan kao kod klatna) mora postojati i da je samo njegovo zametnuće od našeg života učinilo nešto više od – kopije (dodaću sada – nov život).

Tuesday, October 25, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCLXXXXI deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCLXXXXI deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
Godine koje nisu pojeli skakavci 

Ako su metode mučenja u stagnaciji, eufemizmi cvetaju: Centre de documentation, Centar za dokumentaciju ili CEDOC; Société tchadienne d’énergie électrique, Kompanija za električnu energiju ili STEE, što začuđava, jer u Čadu za mučenje ne koriste električnu struju nego živu vatru; BSIR ili štab Brigade spéciale d’intervention rapide, Specijalna brigada za hitre intervencije;

Centralni istražni centar u Adis-Abebi, koji sugeriše naučnu ustanovu za ispitivanje tropskih prilika; Nyati House, Kuća Njati u Najrobiju (Kenija), koja, barem imenom, zvuči jednako bezazleno kao i naš Dom zdravlja s imenom nekog narodnog heroja, premda obe mogu biti podjednako opasne; Granja, Centar za rehabilitaciju u Boliviji, gde se narkomani rehabilituju batinama; tamnica La Esperanza (Nada) u El Salvadoru itd.

Ne zaboravite dok ovo čitate da su neki ljudi po tim logorima, kampusima, tamnicama i istražnim ili sabirnim centrima možda pušteni, ali su neki i ubijeni, i većina je još tamo. Ali prava većina tek čeka da bude zatvorena.

Što sam na slobodi, a vi još niste uhapšeni čista je sreća koju ne treba izazivati. 31david
Bio sam svestan da će ljudi s robijaškim iskustvom od moje knjige nešto drugo očekivati. Naviknuti na zatvoreničke ispovesti, koncentrisane na tamnu stranu zatočeništva, očekivaće da prepoznaju vlastite muke. Da s vremena na vreme uskliknu „To se i meni desilo!” ili, verovatnije, „Ja sam prošao još gore!”

(Mnogi su me podsećali na zajedničke doživljaje i zahtevali da ih nipošto ne previdim. Ali događaja i doživljaja u tamnici, tom kavezu ljudske nesavršenosti, za koji sam tvrdio da je bez događaja, da je prazan, da u njemu vreme ne funkcioniše osim kada vas teroriše, tih događaja i doživljaja toliko je da je selekcija neophodna.)

Monday, October 24, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCLXXXX deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCLXXXX deo

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić

Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954)
Godine koje nisu pojeli skakavci

U Centralnoafričkoj Republici ne čeka se, svedoke koji nisu po volji vlastima hapse u sudnicama; u marksističkoj Etiopiji moguće su administrativne kazne, bez suda, pravne procedure i odbrane sve do 25 godina, a istina se doznaje mrvljenjem prstiju, razbijanjem osetljivih zglobova, suspenzijom tela o konopce, pravim silovanjem i lažnom egzekucijom;

na osnovu zakona iz 1982, u Gani vam ne moraju reći zašto su vas uhapsili, a ne mogu zašto su vas ubili; da se s ljudima ne bi gnjavili pojedinačno, Mozambik ih likvidira u masovnim izdanjima od 400 kopija, kako je komesar Konventa Fousche postupio u Tulonu kada je taoce vezane u snop mlatio topovskim kartečima;

u Namibiji je isledniku dopuštano da s uhapšenikom radi što god mu je volja, jedino ne sme da ga „nepotrebno” ubije, dok, ako se potreba ukaže, i to može; u Južnoafričkoj Uniji su, takođe, zakonom zaštićeni policajci, a ne zatvorenici. Za svaki čin učinjen bona fide, „u dobroj nameri”, ne odgovaraju, pa ako pri tom podlegnete, pošto je namera bila dobra, i tek se slučajno rđavo završila, njemu se ništa ne događa;

tamo vas bona fide tuku korbačima od kože rinocerosa tzv. sjamboc, i guše u plastičnim vrećama, koje ne ostavljaju traga, osim ako vas u njima zaborave; u Brazilu privatni, paramilitarni „Odredi smrti”, sastavljeni od policajaca, u slobodnom vremenu održavaju red, u 1987. putem oko 1000 ubistava;

u Columbiji deluje 237 tajnih redarstvenih organizacija koje dovršavaju teror što ga policija (Departamento Admmistrativo de Seguridad ili DAS), po tradiciji ipak birokratska ustanova, propusti da postigne; u Ekvadoru hapse, ispituju i muče decu od osam godina, valjajući ih preko bodljikave žice; u El Salvadoru „Odredi smrti” regularno izdaju listu osuđenih na smrt, pa ih tek onda jure, što znatno povećava lovačko uzbuđenje obe strane i u celu stvar unosi sportski duh, a zvanična policija priznanja uhapšenih objavljuje preko televizije;

u Gvatemali je utemeljena zvanična „Predsednička komisija za nestajanje”, čija dužnost, naravno, nije da traži nestale ljude, već da ispita zašto su nestali, mada je svima to jasno i nije im jasno jedino gde su. A Komisija, pošto ih ne može naći, ne može ni da ih pita gde su i zašto su nestali. 10
U Rumuniji, gde je ceo narod bio u zatvoru, ceo podvrgnut mučenju, Amnesty International je tokom 1987. imao teškoća da izabere koga da brani, pa se opredelio za begunce iz Rumunije koje su jugoslovenske vlasti džabe vratile preko granice, umesto da šefovi država s njima trguju, kao što su radili s drugom Vladom Dapčevićem;

Friday, October 21, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCLXXXIX deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCLXXXIX deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
Godine koje nisu pojeli skakavci 

U međuvremenu se širom sveta rađaju nove metropole tamničke civilizacije i pridružuju Sremskoj Mitrovici: Catete Road Prison, sabirni centar službe bezbednosti u Luandi (Angola); civilna tamnica u Segbani i vojni logor Séro Kpéra u Parakou (Benin); zatvor Gendarmerie nationale, Nacionalne žandarmerije u Ouagadougou (Burkina Faso); lager Tcholliré (Kamerun);

tamnica Itsundzu (Komoros); kazamat u Adis-Abebi, etiopijska Lubjanka; Zomba Central prison, Centralni zatvor Zomba u Malaviju; Casa de Detancao u Sao Paolu (Brazil); Penitenciaria del Litoral u Ekvadoru; logor Las Mejas u Nikaragvi; Pulau Jerejak u Penangu (Malezija) itd., itd., itd.

Što se policijskih metoda i tamničkih uslova tiče, oni nisu dramatično napredovali. U glavi „Kratak kompendijum ljudskog usavršavanja ili priča o Standardnom minimumu”, u I knjizi Godina koje su pojeli skakavci, opisao sam metode koje su bile u modi od januara 1980. do sredine 1983, pa ću sad, na kraju, pomenuti samo nove. Žalosno ih je malo. Policijsko umeće tužno okamenjeno stoji.

Izgleda da je ujedinjena svetska policijska mašta došla i do svog dna i do dna ljudske izdržljivosti. Još se, naime, ne zna šta je posredi, gde je zapelo, kod mašte ili kod nas? U Peruu se, na primer, zatvoreniku mokri u usta i tako imitiraju zastarele metode jugoslovenskog Golog otoka, a u Komorosu sasvim neoriginalno pribegavaju argentinskom kasapljenju leševa da se ne bi prepoznali. 94
Lepših novosti, ipak, ima. Čini se da Nesvrstani, zaostajući u svemu ostalom, ovde prilično dobro guraju. U Bangladešu vole da vas naglavce obese iznad vatre i suše kao pršutu; u Indiji preferiraju da vas okupaju u petroleju i potpale, a ženu ako zateknu na lomači s umrlim mužem (u satiju), za kaznu što se ubiti htela, ubija je sud;

Thursday, October 20, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCLXXXVIII deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCLXXXVIII deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
Godine koje nisu pojeli skakavci 

Za krvnike, da, za uhapšene „noževe revolucije” čekiste, da.

Ali šta je ono vredelo solovjeckim žrtvama koje nisu bili krvnici? (Ili jesu i oni, svako u svom vremenu, u svom domenu?)

Ono može vredeti samo nama, i to jedino ako smo spremni da ga saslušamo i razumemo.

I naravno, povodom toga nešto preduzmemo.

Drugi je dokument bio godišnji izveštaj Amnesty International, izašao 1988, sa 1987. kao temom („Amnesty International Report 1988”).

Ova organizacija, čiji se apolitičan humanitarni rad u socijalističkim i desničarskim tiranijama proganjao, a u demokratskim zemljama, uz lak škrgut policijskih očnjaka, tolerisao, potpomaže oslobođenje i olakšavanje zatvoreničkog položaja ljudi pritvorenih zbog vere, uverenja, rase, nacije, jezika ili pola, ukoliko ne propovedaju ili koriste nasilje, i kontroliše suđenja političkim krivcima, bezrezervno se boreći protiv smrtne kazne i torture. Revenant
U mnogim zemljama krše se fundamentalna ljudska prava. U 139 zemalja članica OUN (iz Evrope su izostale samo Danska, Švedska, Holandija, Belgija, Portugalija i Luksemburg, a s drugih kontinenata nijedna) 1987. je praktikovana intenzivna i ekscesivna policijsko-militarna istražna i postistražna tortura.

Wednesday, October 19, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCLXXXVII deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCLXXXVII deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

 Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
Godine koje nisu pojeli skakavci

Kraj svake knjige je kao neminovna smrt posle duge bolesti.

Pogotovu to vredi za autobiografske tvorevine, u kojima je nemoguće da pisac, barem do izvesne mere, ne ponovi vlastitu prošlost. A pošto je, kao gotovu, dovršenu, ne može ponoviti na bolji način, čini što može, tumači je na razumniji, i tako otkriva sve njene promašaje i mane, a nađe i pokoju zametnutu vrlinu.

Zato ovo sećanje nije tek ispisano, ono je – da upotrebim robijaški žargon – odležano. Izdržano je kao druga robija.

I uprkos svoj hladnoći, ciničnoj ravnodušnosti, mestimično i okrutnosti, a i delimičnoj nepristrasnosti, uprkos stvarnom odsustvu zlog pamćenja i nastojanju da se sve pojave shvate u kontekstu osobenog postrevolucionarnog vremena u kome se zbivahu, knjiga nije pisana bez osećanja. I utoliko je teže bilo da se napiše.

Težina je usavršena obavezom da se upoznaju i druge robijaške sudbine, drugi zatvori, druga ljudska zatočenja. Tuđe tamničke nevolje i patnje. Da se one slede kroz istoriju i s njima saučestvuje da bi se na dostojan način opisale, a ipak da se, za sve to vreme, ostane trezven, nepoverljiv, rezervisan, a pre svega: nepristupačan robijaškim preterivanjima, proisteklim iz samosažaljenja, i misaonim pristrasnostima, proisteklim, svejedno, iz istina ili zabluda.

Da se kroz taj povesni mulj usavršavanja ljudskog kaveza pliva do njegovih mutnih i gustih dubina, do dna, a pri tom ne ostane njime zagađen. U strahu od saučesničke distorzije robijaške stvarnosti, uviđam da sam, sad u suprotnom smeru, preterao. Za robiju i robijaše nisam uvek imao razumevanja koje i ona i oni zaslužuju. A robija je, nekako, kao i poželjnom postala. rebel-an
Jedan od poslednja dva dokumenta s kojima sam se, u pripremama za ovu knjigu, upoznao, upravo dok sam oproštaj s čitaocem pisao, bio je dvosatni film sovjetske televizije o Solovjeckom logoru, prvoj teritoriji budućeg arhipelaga Gulag, ustanovljenoj 1923, zatvorenoj 1939, na posedima Solovjeckog manastira kraj Belog mora.

Film je, prekidan svedočenjima preživelih i arhivskim filmskim snimcima, pratio povest logora od prvih zatočenika, belogardejaca (kadeti su većinom pobijeni), socijalrevolucionara (esera), anarhista i menjševika, do poslednjih stanovnika, boljševika i čekista, koji su prve solovjecke pražitelje zatvarali i mučili.

Tuesday, October 18, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCLXXXVI deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCLXXXVI deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
Opšta mrzovolja i dosadan život 

 Govorili smo o zatvorskoj depresiji, i toliko je puta osetili. Robijaška ljubav prema životu, inače neosporna, nije radosna. Ona je mrzovoljna i tegobna. Život koji se živi neizrecivo je dosadan.

Kakav je na socijalističkoj slobodi ne moram vam reći.

U njoj živite. rebellio
*
Nisam mislio da ću doći do ovakvog zaključka, premda, post factum, može tako da izgleda. Da sam mislio, ne bih knjigu ni pisao. Saznanje o srodnosti zatvora u kome sam robijao i socijalizma u kome sam živeo dovoljno bi mi bilo da njime rastumačim i svoju robiju i svoj život.

Iskreno sam verovao u nezavisnost, samosvojnost, samobitnost zatvorske civilizacije, i pokušavao da je dokažem čak i argumentima koji nisu uvek bili zdravi. Sada, šta je – tu je. Nema više ništa da se kaže. Ostalo je samo da se od vas oprostim.

Monday, October 17, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCLXXXV deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCLXXXV deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
Psihopatologija društvenog života i depersonalizacija ličnosti 

Psihopatologija ličnosti i društvenog života u socijalizmu nauka je u povoju. Prema tragičnim posledicama što su ih njene bolesti donele državama realnog socijalizma, malo ima dela koja se njima bave. Između svih ističu se izvesne knjige Aleksandra Zinovjeva i Česlava Miloša. Enciklopedijska dela tek se očekuju. Verujem da će biti ispisana i da će duže trajati od svojih tema.

Na kraju smo knjige i nemamo vremena da se time iscrpnije bavimo. Bacićemo na polje istraživanja medicinskih posledica socijalizma letimičan pogled, i to samo ukoliko se tiče zatvorskih analogija.

I u socijalizmu i na robiji u porastu su sve bolesti kondicionirane ili pospešene stresovima – srčane mane, dijabetes, oboljenja žuči, reumatizam itd. – sve bolesti, zapravo, jer su sve u ovoj ili onoj meri vezane za stanje našeg živčanog aparata.

I robijaško i socijalističko društvo, u svojim kritičnim momentima, liči na partizanske „živčane bolesnike”, koji su po izlasku iz šume, pod pritiskom neke strašne ratne uspomene, tuđeg ili vlastitog dela, po našim ulicama dobijali padavičarske napade.

Proces rastakanja, razlaganja, dezintegracije ličnosti logoraša nacističkih KL-a, o kome u eseju Individualno i masovno ponašanje u ekstremnim situacijama piše psiholog Bruno Bettelheim, identičan je masovnoj depersonalizaciji i dezintegraciji ličnosti u dugotrajnim tiranijama. Fenomenološke podudarnosti su upadljive.

Već smo rekli da građanin totalitarnog oblika socijalizma liči u svemu na robijaša, a sada dodajmo, jer ima više robijaških kategorija, da je od svih njih najbliži zatvoreniku-slobodnjaku ili zatvoreniku na uslovnom otpustu. Pa i to ne sasvim. Ostaje razlika da će robijaški slobodnjak jednom ugledati slobodu, a socijalistički je slobodnjak nikad neće ugledati.

I ne zato što mu je režim ne bi dao, nego što se smatra da je već ima. I u meri koja je humanoj vrsti do danas nepoznata. Prosečan socijalistički građanin podseća na osuđenika čija sudbina nije definitivna – mada je kao takva zamišljena – već u potpunosti zavisi od njegovog ponašanja na izdržavanju kazne, u ovom slučaju socijalističkog života. To je ponašanje prilagođeno spoljnim zahtevima, uslovima Ideje, Partije, Vlasti, Uprave, i zato veštačko.

Izvesno vreme ova artificijelnost – u obliku glume, mimeza i ostalih vidova mimikrije – ne menja čovekovu ličnost. Ne menja je, naime, sve dotle dok je kadar da ispod zaštitne maske raspozna i sačuva svoje staro lice. Vremenom, međutim, doći će do izjednačenja maske i lica, maska u lice tone i preuzima ga, ali će identifikacija biti neprirodna, prisilna, bolesna, jer neće obuhvatiti podsvest, pravo središte našeg bića.

Podsvest će se buniti protiv strane svesti, kao što se telo buni protiv presađenog organa. Izlučiće je u duševnoj konvulziji, ili će, i dalje ostajući buntovna, u nju sasvim potonuti. Ono što u oba slučaja ostaje mentalna je i moralna ruševina. Ovako razorene ličnosti realizuju jedno na smrt bolesno društvo kome individualno lečenje ne pomaže, kome je potrebna kolektivna terapija temeljne promene životnih uslova. rebel_2

Ako zamislimo zatvor u kome vremenska kazna neće biti određena nego će zavisiti od dobrog držanja osuđenika, od mere njegove popravke, dobićemo istu sliku. Regularan zatvor s određenim kaznama nije, zapravo, mnogo drukčiji. Ni te kazne, iako presudom određene, nisu za tu presudu fiksirane. Možete ih smanjiti ako činite sve što oni žele.

Friday, October 14, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCLXXXIV deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCLXXXIV deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
Stroga hijerarhija funkcija i njihova pristupačnost samo određenom sloju građana 

Socijalistička je sloboda – proglašena najviše dostupnom čoveku – kombinovana od: neprimenljivih načela (uz ona koja se ne primenjuju), izvanrednog broja ograničenja koja na minimum svode ona primenljiva i sveopšte kontrole tog „oslobađajućeg” procesa.

Kada bi se idealna sloboda dala prikazati u formi građevine, ova bi morala imati što manje zidova, što šire prozore, nijedna vrata zabravljena, najbrže komunikacije iz prostorije u prostoriju i slobodna, voluminozna dvorišta. U građevini socijalističke slobode zidovi su debeli i neprobojni, prozori uski i zaštićeni rešetkama, sva vrata uvek zaključana, komunikacije lavirintske, duge, zamršene i zamračene, a dvorišta tesna i neprohodna.

Socijalistička sloboda arhitektonski liči na zatvor.

U idealnoj slobodi sve su funkcije pristupačne svima i prvi je kriterijum sposobnost da se valjano obavljaju. (Drugi je sreća, a o trećem nećemo.) U socijalističkoj slobodi pripadnost vladajućoj partiji i njenoj oligarhiji, uz praktičnu odanost njenim ciljevima, zamenjuje sve druge kriterijume. One su, sposobnosti recimo, ponekad dobro došle, ako postoje, a ponekad i nisu.

(Sposobnost u društvu zasnovanom na nesposobnostima nije vrlina.) Ali obavezne nisu nikad. Na robiji, takođe, jedina robijaška sposobnost koja se ceni, odanost upravama (zvaničnoj i nezvaničnoj) zamenjuje sve druge i možda bolje kriterijume.

Funkcije su pristupačne samo ljudima koji ovu odanost mogu praktično dokazati. Razlika je jedino u tome što je u zatvoru hijerarhija dvostruka, zatvorenička i policijska, a na socijalističkoj slobodi samo je jedna, partijska, a policijska je tek pomoćna. 15sketch
Ako vas ikad budu upoznali s vanpartijcem koji je, posle prestanka dosadne potrebe da pred svetom igramo normalnu zajednicu, igrao bilo koju ulogu u funkcionisanju zemlje, republike, okruga, grada, kvarta, ulice, bilo čega, odmah mu uzmite ime.

Ako se usteže, nagovorite ga da vam ga poveri, jer sad možda za to nije raspoložen. Trebaće istoriji ovog naroda kao izuzetak, bez koga ni u pravilo da su sve komunisti držali, da komunisti sve drže, i da sve misle držati, ne bi niko poverovao.

Thursday, October 13, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCLXXXIII deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCLXXXIII deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
Egzistencijalni moral, proistekao iz stalne ugroženosti i brige za opstankom 

I u zatvoru i na slobodi uslovi života diktiraju tip morala. Kako su uslovi slični, ponekad isti, isti je i opšti moral. (Specifičnosti koje smo u zatvorskom modelu isticali generalnu podudarnost ne mogu poremetiti.) Osnovna se briga tiče egzistencije. Održavanje u životu uzima sve vreme i koristi svaku misao.

U zatvoru je takvog ustrojstva režima cilj sprečavanje narušavanja tamničkog poretka ili bekstva iz njega. Na slobodi je to eliminisanje zahteva za nekim pravom, ličnim ili opštim. A naročito za pravom na promenu. U oba slučaja čovek koji stoji na rubu ambisa mora da održava ravnotežu, on nema kad da ispituje prirodu provalije, razloge zbog kojih je na njen rub došao i da se raspituje za – vodiče.

Ako spontani mehanizam socijalističkog života nije dovoljan da obezbedi ravnodušnost građana prema svojoj sudbini i njihov revolt spreči, ako on, iz bilo kakvog razloga, suviše prostora ostavlja za razmišljanje, zaključivanje, pogotovu za proishodeći čin, organizuju se konsekutivne neprijateljske afere,

masovne kampanje, opšte reforme, prestrojavanja (diferencijacije) u hodu (u mestu, zapravo), izdaju se saopštenja, daju obećanja, čini sve što je načelno i logički nemoguće, ali je praktično i dijalektički moguće, da se neizbežno izbegne.

Ako se to ne može, onda na dug rok odloži. A ako i to ne pali, odloži barem do Božića ili Velike Gospojine. (Komunisti uistinu počinju ličiti na nas iz davne godine 1945. Samo, onda smo mi imali Saveznike u koje smo se nadali. Oni ih danas nemaju. Isto je, međutim, tačno da smo mi s tim Saveznicima prošli jednako kao što će oni proći bez njih.) 1101grec
Kad god bi zatvor zahvatio unutrašnji nemir, sledila je vest o nekoj amnestiji koja samo što nije objavljena, ili bi usledio opšti preraspored osuđenika. Zabrinuti kuda će otići, s kime će novu sobu deliti, kako će pri premeštaju zabranjene stvari sakriti, kako možda uticati na svoj razmeštaj, robijaši su zaboravljali sve što ih je pre toga mučilo.

Zaboravljali su čak i robiju.

I time je cilj postignut.

Wednesday, October 12, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCLXXXII deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCLXXXII deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
Stroga hijerarhija funkcija i njihova pristupačnost samo određenom sloju građana 

Socijalistička je sloboda – proglašena najviše dostupnom čoveku – kombinovana od: neprimenljivih načela (uz ona koja se ne primenjuju), izvanrednog broja ograničenja koja na minimum svode ona primenljiva i sveopšte kontrole tog „oslobađajućeg” procesa.

Kada bi se idealna sloboda dala prikazati u formi građevine, ova bi morala imati što manje zidova, što šire prozore, nijedna vrata zabravljena, najbrže komunikacije iz prostorije u prostoriju i slobodna, voluminozna dvorišta. U građevini socijalističke slobode zidovi su debeli i neprobojni, prozori uski i zaštićeni rešetkama, sva vrata uvek zaključana, komunikacije lavirintske, duge, zamršene i zamračene, a dvorišta tesna i neprohodna.

Socijalistička sloboda arhitektonski liči na zatvor.

U idealnoj slobodi sve su funkcije pristupačne svima i prvi je kriterijum sposobnost da se valjano obavljaju. (Drugi je sreća, a o trećem nećemo.) U socijalističkoj slobodi pripadnost vladajućoj partiji i njenoj oligarhiji, uz praktičnu odanost njenim ciljevima, zamenjuje sve druge kriterijume. One su, sposobnosti recimo, ponekad dobro došle, ako postoje, a ponekad i nisu.

(Sposobnost u društvu zasnovanom na nesposobnostima nije vrlina.) Ali obavezne nisu nikad. Na robiji, takođe, jedina robijaška sposobnost koja se ceni, odanost upravama (zvaničnoj i nezvaničnoj) zamenjuje sve druge i možda bolje kriterijume. Funkcije su pristupačne samo ljudima koji ovu odanost mogu praktično dokazati.

Razlika je jedino u tome što je u zatvoru hijerarhija dvostruka, zatvorenička i policijska, a na socijalističkoj slobodi samo je jedna, partijska, a policijska je tek pomoćna. 205david
Ako vas ikad budu upoznali s vanpartijcem koji je, posle prestanka dosadne potrebe da pred svetom igramo normalnu zajednicu, igrao bilo koju ulogu u funkcionisanju zemlje, republike, okruga, grada, kvarta, ulice, bilo čega, odmah mu uzmite ime.

Ako se usteže, nagovorite ga da vam ga poveri, jer sad možda za to nije raspoložen. Trebaće istoriji ovog naroda kao izuzetak, bez koga ni u pravilo da su sve komunisti držali, da komunisti sve drže, i da sve misle držati, ne bi niko poverovao.

Tuesday, October 11, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCLXXXI deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCLXXXI deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

 Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
Tutorski karakter društvene filosofije 

Partizani su u Beograd ušli kao, svetom svojom misijom usrećitelja čovečanstva zaneseni, revni učitelji – naoružani puškama. Njihove su akademske toge bile – uniforme. Njihova ideologija – nauka koja je s verskim žarom propovedala mistiku istorijske neizbežnosti. Njihova istina bila je u volji (uz mnogo organizacije), njihova volja u veri, a vera u – zabludi.

Udžbenici im behu nekoliko dela Marxa, Engelsa, Lenjina i Staljina – uz ratne govore Josipa Broza – ali i nešto više: ispravno osećanje opšte nepravde, praćeno, nažalost, nesposobnošću da joj se fiksira pravi uzrok.

Njihovi školski dnevnici bili su – građanske karakteristike, sastavljane kao dostave. Nastavni metod – najpre batina, potom ucena, najzad korupcija. Cilj učenja i Učenja – socijalistički preobražaj društva.

Život je postao velika škola budućnosti.

Svi su nešto učili, opismenjavali se, pohađali večernje kurseve, pevali po horovima, gimnasticirali po bivšim sokolanama, skakali u kozaračkom kolu folklornih društava, sastavljali rodoljubive peane, glumili u amaterskim dramama, obrazovali se iz Borbe, a ne Politike, koja je, uprkos naprednim tradicijama, tek odnedavno postala zvanično komunističko glasilo.

Oni koji to nisu činili bili su ili po zatvorima, ili su zatvor čekali, ili su ga tek zasluživali, ili su se nadali da će ih zatvora sačuvati nešto Treće, što se spremalo oko Božića, do Velike Gospojine najdalje.

Vladajuća doktrina imala je neizmerno dosadan, tutorski, apsolutističko-prosvetiteljski manir masovnih narodnih preporoda. Bila je vulgarna, bučna, prodorna, svuda prisutna, sveobuhvatna. I uvek nadahnuta narodnim dobrom i brigom za čoveka, koji je bio njena „najveća vrednost”, pa se valjda zato toliko i rabila. 403david

Ono što, ubrzo posle stupanja na izdržavanje kazne, shvatate – ali se tome ni do njenog kraja nećete načuditi – jeste činjenica da se njen najnesnosniji deo ne sastoji u iskrenom naporu vlasti da vas kazni, nego u, takođe iskrenom, trudu da vas prevaspita.

Ovaj drugi trud je čak i iskreniji. Jer kada uprava zatvora obavlja svoje redovne, nekim propisima ipak oivičene dužnosti, pa vas na osnovu njih kažnjava, ona to radi nekako usput, rutinski, rekao bih i bezvoljno. Ali kad vas ona, u licu Udbe, vaspitavati krene, i realizujući funkciju kazne u socijalizmu, propisanu odlukom Ministarstva unutrašnjih poslova zemlje, stane preobraćati u „poštenog građanina”, svake apatije nestaje.

Monday, October 10, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCLXXX deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCLXXX deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
Disproporcija između društvenih načela i prakse njihove primene 

Znamo da cilj kazne nije odmazda (retribucija) za počinjeno krivično delo, već „popravka i resocijalizacija” ako je u pitanju kriminalni delikt, a kad je reč o političkom, „prevaspitavanje zatvorenika u lojalnog građanina socijalističke nam domovine”. Ma šta o socijalizmu mislili, to zvuči savremeno i čovečno.

Stvarnost robije – pri čemu ono što robuje, to je upravo ta stvarnost – videli smo, ni u kome pogledu ove ciljeve ne potvrđuje. Teški uslovi života i univerzalna represija, često van mere dopuštene Standardnim minimumom OUN, čine od zatvora fokusno mesto ljudske patnje.

Znamo, takođe, da cilj socijalizma nije despotija, no jednakost i pravda, a ipak se njegova praksa sadrži u likvidaciji i onih pretpostavki za koje se izborila toliko omražena građanska demokratija i njen tvorac – građanska klasa.

Disproporcija između načela socijalizma i njegove stvarnosti tolika je da se s njegovim inicijalnim idejama gubi svaka veza. Umesto široke oblasti ljudske sreće i blagostanja, dobili smo znatno prostranije, naseljenije, nečovečnije i opasnije fokusno mesto ljudske patnje. 3ossian
I robija, kakvu sam upoznao, i socijalizam, kakav smo upoznali, ljudski su porazi. Nekada je za mene jedina razlika bila u tome što sam znao da se s robije kad-tad izlazi, a mislio da se iz socijalizma ne izlazi nikad.

U oba sam se slučaja prevario.

Sada mi izgleda da će robija (i ona na robiji, i ova na slobodi) i socijalizam nadživeti.

Friday, October 07, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCLXXIX deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCLXXIX deo

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić

Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954)
Opadanje simptoma civilizovanog društva

Jedan od prvih upadljivih utisaka s robije jeste odsustvo građanskih manira, koje diktira nadzorna služba, a zatvorska ga populacija spremno, gotovo s radošću prihvata. Nemojte se nadati da će vas vaš prvi ključar dovesti do ćelije karantina, nakloniti se i učtivo reći:

– Da li biste bili tako ljubazni da uđete?

Moj je bio negde iz istočne Srbije, nije dobro izgovarao izvesne glasove, pa mi je rekao:

– Ajde, de, unjilazi!

Mnoge reči su se iz zatvorskog rečnika sasvim izgubile. Došlo je do izvesnog orwellijanskog uprošćavanja i reduciranja. Do obaveznog podrazumevanja konteksta. Ono ne potiče samo iz opšte mrzovolje koja vlada među zatvorskim zidovima, već korene ima u smanjenju broja međuljudskih korelacija, tangenata, odnosa i situacija, prvom izvoru govorništva.

Mnoge se beskonačno repetiraju, pa ih je nepotrebno objašnjavati i komentarisati. Mnoge se pak odvijaju u okruženju koje svaku učtivost čini izveštačenom i smešnom. Ni „Molim vas” ni „Hvala” ni „Budite ljubazni” ne može se čuti.

Nijedna fraza koja, ma kako izlišno, pa i frivolno zvučala, ljudske radnje oslobađa grubih oštrica neposredne koristi i konvencijama umekšava sebičnost motiva zbog kojih su preostale reči izgovorene, nije ovde, na robiji, imala uobičajenu građansku prođu. Opasnost od tamničke stvarnosti nije dopuštala da se ona zaobilazi praznoslovljem, preko potrebnim slobodi da bi se podnela kao izabrana a ne naturena.

Oslovljavanje sa „vi” vrlo je retko, kod kriminalaca i omrznuto, kao pokušaj eks-gospodskih slojeva da se distanciraju od zajedničkog položaja robijaša. Kriminalci i lumpenproleteri, pripadnici nižih socijalnih klasa, tek na robiji s drugim slojevima istog društva izjednačeni, prirodno su nespremni da se te konačno postignute jednakosti, obećane još s konventskog rostruma francuske revolucije, notabilno od Robespierrea, tako lako odreknu.

U njihovom odnosu prema nama, pod prinudom zatvorske solidarnosti, uvek je postojala znatna mera spontanog zadovoljstva što smo najzad u istim govnima. Poreklo njihovog insistiranja na nekonvencionalnostima jednako je izvorima našeg „jahanja” na građanskim konvencijama u godinama odmah posle rata.

Otpor protiv načelno uvedene prostote bio je, prosto, vid našeg načelnog otpora komunizmu. Tamnički otpor kriminalaca našoj dobrovoljnoj „finoći” bio je širi. Obuhvatao je i one koji su prekjuče s vlasti pali i one što su se juče na nju popeli. Bio je i dublji. Bio je utopijski krik za ljudskom jednakošću. genius
Redukcija rečnika na žargon, kratkosložne rečenice i psovke primetno je obeležje zatvorskih konverzacija.

Iste simptome građanske degradacije opažamo i na slobodi. Odmah posle rata učtivost se smatrala znakom buržoaske dekadencije – zar sada nismo svi jednaki, jesmo li, pa kada jesmo, zašto bismo i dalje morali da se prenemažemo? – i titule „gospodin” i „gospođa” nisu izražavale poštovanje, već porugu.

Thursday, October 06, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCLXXVIII deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCLXXVIII deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

 Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
Autarkična, samodovoljna privreda 

Sremska je Mitrovica imala samodovoljnu privredu. Ne znam kakva je situacija u tom pogledu vladala po drugim našim kazamatima, ali, sudeći po nivou života, nju nije teško bilo postići. Potrebe su bile rudimentarne, pa je i njihovo zadovoljenje bilo odgovarajuće.

Socijalistička privreda teži istom položaju. Nesposobna za konkurenciju, nepoverljiva prema inostranstvu – jer ona je uvek u nekom neprijateljskom okruženju – prinuđena je da se zatvara u vlastito tržište, koje, u odsustvu ekonomske utakmice, jedino tako može da kontroliše.

Usled slabe propulsivne moći i za robu i za rad i za kapital takva je zatvorena privreda stalno na nizlaznoj produkcionoj liniji, i u kakvoći i u količini proizvoda. Pijace su sve praznije, rad sve neproduktivniji, plate učinku sve neproporcionalnije (povećavajući se u odnosu na vrednost rada, ali smanjujući se u odnosu na životne potrebe).

Zamiru inicijative, a preduzete se obeshrabruju hotimično, jer ovakav koncept privređivanja, bez stvarne konkurencije, ili sa „dogovornom”, sa svemoćnim državnim monopolom, skrivenim pod samoupravljačkom nebulozom, ne trpi novine, kao god što njegov politički pandan ne trpi slobode.

Jedna će novina, uspešna pogotovu, silom paradigme neizbežno dovesti do druge, ova do treće, a onda i do sveopšteg zahteva za novinama, pa najzad i kompletnom reformom ovog besmislenog i neproduktivnog sistema. Jednako kao što će – a to pred našim očima već biva – jedna dopuštena sloboda voditi drugoj, a ova do zahteva za trećom, pa onda do kompletne reforme jednog neslobodnog, moralno nezdravog i istorijski obsolescentnog režima.

Interesantno je da se debalans, a s njim i problemi, i na robiji i na slobodi javlja tek njenim parcijalnim oslobođenjem od ove autarkije. 714goya
Do 1973. važio je u SR Srbiji zakon o samofinansiranju KP domova. (Zakon o privrednoj autarkiji, zapravo.) U Požarevcu je, na primer, ostatak od dohotka tamošnjeg preduzeća „Preporod” bio toliki da je izdržavanje celokupne populacije zatvora bilo relativno lako.

Wednesday, October 05, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCLXXVII deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCLXXVII deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
Opšte siromaštvo iz kojeg je isključena jedino povlašćena manjina stanovništva sa državnim i partijskim (komunističkim) funkcionerima na čelu 

Slika robije i slobode i tu je ista. O javnim privilegijama smo dosta govorili. No, i na robiji i na slobodi postoje skrivene. 11medusa
Socijalistički funkcioneri nisu morali lično biti bogati. (To su počeli postajati tek kada su izvesne privilegije ukinute, kad su se pojavila deca koju je trebalo zbrinjavati i kad se u socijalizam, na zadnja vrata, ponovo uselio izgnani duh poseda i profita.)

Na raspolaganju im je stajala znatna državna imovina koju su mogli po slobodnoj volji koristiti. (Josip Broz nikada nije nosio novac.) To je isti princip po kome se pripadnici tamničke uprave i njenih službi iz zatvorske ekonomije snabdevaju zabadava ili uz minimalnu naknadu, a od zatvorskih radionica primaju neplaćene usluge.

Tuesday, October 04, 2016

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCLXXV deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCLXXV deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
Nepravedna i neracionalna raspodela dobara 

Manipulacioni, ergo, korupcionaški sistemi po sebi podrazumevaju sve vrste nepravdi, pa i onu koja se tiče raspodele dobara. Uvek mora postojati njihov dispozicioni depo iz kojeg će se, mimo zakona i stvarnih zasluga ili potreba, deliti mito onima koji ga, takođe mimo zakona, zasluže.

U načelu, nepravedna raspodela ne mora biti i neracionalna. Zavisi samo s koje je tačke gledišta uzimate. Da li vam je kriterijum javno dobro ili interes vlasti. Ako od drugog polazite, onda je nepravda korisna pa, prema tome, i racionalna, jer vam obezbeđuje podršku koju inače ne biste dobili.

I u tom pogledu nema razlike između robije i slobode.

U Sremskoj Mitrovici su se izolovani intelektualci, zaposleni da za račun Ministarstva unutrašnjih poslova slušaju inostrane radio-stanice, prevode zabranjene knjige ili pišu svoje političke memoare (izveštaje Udbi, zapravo), posebno hranili i njihovi su obroci bili možda malo bolji i raznovrsniji. Mogli su u svojim ćelijama kuvati kafu, a neki su imali privilegije i u dopisivanju s porodicama. 76stjohn
Funkcioneri su posle rata imali posebne magazine, nedostupne ostalim građanima, i slobodan pristup državnim fondovima konfiskovanog nameštaja. Izvesne od ovih privilegija nestaju tek danas, ali je njihovo potpuno iskorenjivanje jedva moguće.

Te su privilegije, sada s nevericom saznajemo, podrazumevale nekontrolisano, vlasničko korišćenje tzv. „društvene svojine”, feudalno pravo zamkova i baronskih imanja na pojedinim od „suverena” darovanim teritorijama (grofovijama), pa i masovnu notornu pljačku ne samo aktuelnog nego i istorijskog narodnog blaga. Poslednja afera te vrste zove se srebrna i još traje.

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCLXXVI deo

Godine koje su pojeli skakavci III tom –CCLXXVI deo 

Copyright © 2013 ovog izdanja LAGUNA, Copyright © 1991 Borislav Pekić 

Uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954) 
Bedna proizvodnja, nizak materijalni standard i primitivna tehnologija života, 
svedena na zadovoljenje primarnih potreba 

Uporedili smo nisku proizvodnju robije sa niskom produkcijom socijalističke slobode i tako postavili uslov za nizak materijalni standard i primitivnu tehnologiju života obe, s tim, naravno, da je on na robiji još niži. Stvar, međutim, nije u sistemu, već u stepenu.

Robijaškom se nivou materijalne egzistencije najviše približila Narodna Republika Rumunija s prinudnim seobama naroda, hroničnom oskudicom, ukidanjem grejanja i mnogobrojnim restrikcijama. 106geric
Na robiji je – i tu je razlika – nizak standard sastavni elemenat kazne, na slobodi je on elemenat (nagrada) normalnog života. Ni jedno ni drugo, naravno, ne piše u temeljnim načelima izdržavanja kazne lišenja slobode i u ustavu izdržavanja slobodnog socijalizma.

U vašoj presudi stoji da ste osuđeni na izvestan broj godina prisilnog rada i izvestan gubitak časnih prava, a može vam se, ako ga imate, oduzeti i ordenje. Nigde ne stoji da ćete ležati na betonu, jesti crnu vodu i biti odeveni u presovanu koprivu.

U socijalističkom ustavu veli se, takođe, da svako ima prava na rad, ali se ne kaže i da od njega neće moći ljudski živeti, da svako ima sve slobode, ali ne i slobodu da sve iskoristi.