Saturday, November 24, 2007

Misli o mimikriji

Misli o mimikriji iz raznih dela Borislava Pekića; izbor Ljiljane Pekić

Maska, igra i borba za opstanak oduvek su išli ruku pod ruku. Ljudi su se najpre maskirali za bogove, zatim za ljude, ali je opstanak, preživljavanje uvek bio primaran cilj. Obrazina kojom se krije lice i maska koja ga preobražava; obrazine nečasnih drumskih razbojnika i maske časnih građana; posmrtne maske i maske od kojih se živi. Maska je ono što od nas čini ljude. Kakve, to je sasvim drugo pitanje.
*****
botticellie1000-1Drevno grčko verovanje inspirisano likantropskim stanje učesnika u tajnim bratstvima vukova, utvrđuje da se: „niko večno ne može graditi fantomom, a da to jednom stvarno ne postane, niko ne može večno živeti kao vuk, a da najposle vuk i ne bude“.
*****
Mimikrija zahteva izvesna znanja o onome što se podražava. Ukoliko su znanja dublja, mimikrija je savršenija, opsena uspelija, svrha sigurnija.

Prilagodljivost koja bi u graničnim slučajevima išla do potpunog poistovećivanja, u kome, kada je metodično, nestaje isključujuća razlika između simulacije i autohtonije ne samo u posledicama po druge, već i u visceralnom doživljavanju tih posledica, pa se, posle perioda duhovnih nedoumica i kriza, uspostavlja stanje apsolutne harmonije s maskom i za uvek zaboravlja da je ona neprirodna, veštačka, priručna tvorevina ispod koje iščezava pravo i stvarno lice.

Maska je ovladala umom, a preko njega prvobitnim lice. Postaje se nov čovek.
*****
Čovek se lišio nužde za biološkom mimikrijom. Za uzvrat, obilno je razvio sve mehanizme socijalnog, psihološkog i moralnog prilagođavanja, pa među njima i one što se smatraju mimikričnim.
*****
Sa čovekom se često događa da ga podražavanje menja, a mimikrična simulacija konačno pretvara u ono što se podražava.
*****
U prirodi mimikrija pomaže da se preživi, kao i u mom svetu. Samo tamo je preživljavanje – jedini, pravi i poslednji cilj. U našem svetu to nije dovoljno. U našem svetu, kondor ne mora čekati da lane umre.
*****
Ketmanstvo je, kada se svede na sadržinu, metod, ali u povratnom smislu i stanje svesne obmane koja se obavlja u zaštitu vlastite istine, a uzgred i ličnosti, s mogućim ali ne i obaveznim ciljem da joj se omogući pobeda, jednom kada prilike za to budu sazrela, odnosno kada ketmanstvo ne bude više bilo nužno.
*****
Ketmanstvo je, ako sam ga u doslovnom i u prenosnom smislu shvatio, neka vrsta mimikrije. Izgledate tako, a to niste. Običan ste leptir, a izgledate kao otrovan, i nijedna vas ptica ne napada. Imate lažne oči tamo gde vam je nezaštićena guzica. Mašete nečim što na bodlje liči, a perje je. Ukratko – folirate.

U prirodi je razlog za čitavu biološku proceduru – preživljavanje. Ljudskoj prirodi puko preživljavanje nije dovoljno. Biri leptir koji nije pojeden, nije isto što i leptir koji druge jede. Ljudska mimikrija nam postavlja teže zahteve nego zoološka. Ova samo brani život. Naša ne može biti stvarno mimikrijska ako ga ne uzima.

Biti ketman među majmunima nije isto što i biti ketman među ljudima. Više vrste ištu više. Ketmanstvo, prema tome, nije pasivno posmatranje tuđe gozbe, na kojoj ste preobučeni u gosta, nego povremeno učestvovanje u njoj. (Uvek vas mogu pitati – zašto ne jedete? A suština gosta u tome je da na gozbi učestvuje, ne da tek prisustvuje.)
*****
Drevno grčko verovanje, inspirisano likantropskim stanjima učesnika u tajnim bratstvima vukova, utvrđuje da se niko večno ne može graditi fantomom, a da to stvarno jednom ne postane, niko ne može večno živeti kao vuk, a da najposle vuk i ne bude.
*****
Priroda je puna mimikrije svih načina i oblika. Logički je nemoguće da dar spasonosne simulacije mimoiđe jedino njenu krunu, skromnije nazvanu čovekom. Odvojivši se od rođačkih primata, čovek se lišio nužde za biološkom mimikrijom koja je majmunima omogućila bezbedniju drveno-smeđu boju kože i krzna. Zauzvrat je obilno razvio sve vidove društvene simulacije. Sve mehanizme socijalnog, psihološkog i moralnog prilagođavanja, pa i one što se među životinjama smatraju – mimikričnim.
*****
Mimikrija zahteva izvesna znanja o onome što se podražava. Ukoliko su znanja dublja, mimikrija je savršenija, opsena uspešnija, svrha sigurnija. Ne može se prerušavati u nešto o čemu se nema nikakva predstava. Niko ne može simulirati ubeđenje, igrati pripadnika nekog pokreta ako nikakvog pojma nema kakav je tip ljudi kome hoće da se pripada, kako misli i postupa prosečan pripadnik vrste.

Savršena simulacija koja bi dovela u vrh vlasti, da postoji, da je moguća, pretpostavljala bi najdublje predznanje i visoku meru prilagodljivosti maski. Prilagodljivost koja bi u graničnim slučajevima išla do potpunog poistovećivanja, u kome, kada je metodično, nestaje isključujuća razlika između autohtonije i simulacije ne samo u posledicama po druge već i u visceralnom doživljaju tih posledica, pa se posle perioda duhovnih kriza i nedoumica uspostavlja stanje apsolutne harmonije sa maskom.
*****
Misionar koji bi ljudoždere hteo odvići od ljudskog mesa, morao bi im, da stekne njihovo poverenje, dugo praviti društvo pored kazana. Inače bi i sam bio pojeden i njegova bi uzvišeno prosvećena misija propala s njegovim kostima. Morao bi biti ketman, jesti ljudsko meso, praviti se da mu osobito prija i vikati Ohoho! (Sve dok mu se, najzad, stvarno ne svidi i misije se mane.)

I kada bi najposle došlo vreme, kad bi otkrio svoje humane namere – pod uslovom da ih pamti, da i on nije postao ljudožder – i u njima, eventualno, uspeo, nagovorivši kanibale da pređu na travu, u njegovom bi stomaku bezuslovno ostao izvestan broj ljudi koje je prethodno iz viših motiva morao da pojede i svari.

Prihvatam Miloševo objašnjenje ketmanstva kao raširenog tipa prinude mimikrije u tiranijama, ali ne i opravdanje koje je, takođe mimikrtično, skriveno u nekim od njegovih primera i zaključaka i koje očevidno potiče iz vlastite ketmanske biografije.
*****
Jedna od najopasnijih odlika demonskog umeća je – mimikrija, umetnost prerušavanja. Čovek nikada nije siguran s kim ima posla. Pa se najokorelija sumnjala pitaju nije li današnji Bog nekadašnji đavo, a đavo bivi Bog.
*****
U izvesnom smislu svi su kostimi, sva odela – pozorišna. Sva imaju za javnu svrhu da nas od nečega zaštite, a za tajnu da nas na osoben način predstave. Ona su deo naše građanske mimikrije. I opet, s jedne strane nas uniformišu jer želimo da izjednačenjem s drugima ostanemo neprimetni, pa dakle, i neugroženi; s druge da nas možda u nečemu izdvoje.

Friday, November 23, 2007

Misli o materijalizmu

Misli o materijalizmu iz raznih dela Borislava Pekića; izabrala Ljiljana Pekić

Materijalizam je skolastička doktrina, bolje rečeno to je prividno uspeo spoj između dijalektike sofista, skolastike Svetih otaca i niskog standarda.
*****
P.Vafflard-Dead InfantJasno je da materijalni princip, materijalistički princip, odnosi prevagu i da uskoro neće biti više duhovnog principa koji će mu moći pružiti otpor.

Materijalistički princip tada će se razviti u samorazornu snagu i ono što mu je davalo potencije biće i uzrok njegove propasti. Ti znaci već se sada vide. Ponovo se potvrđuje stara grčka poslovica da ono što donosi život – ubija.
*****
Na glavnim pravcima materijalističkog razvoja pojavljuje se vulkansko tlo, i tako dobijamo situaciju da materijalni progres ne vodi jednom kraju, koji bi mogao garantovati produžetak vrste, naprotiv, da vofi njenom uništenju.
*****
Materijalizam se ne može reformisati u pravcu spiritualizma. Svaka reforma materijalističke civilizacije, spontano i prirodno, usavršava njenu materijalističku prirodu.

Nužna je revolucija saznanja, promena dimenzija u kojima živimo i mislimo. Budućnost je skrivena u prošlosti samo nas zablude o linearnosti vremena, antropocentrizam našeg umstvovanja i takozvanim dimenzijama, sprečava da prošlost vidimo ispred sebe, a budućnost kao nešto što smo već prošli.

Materijalistička kriza je u stvari samo duhovna kriza u svom vidljivom i pojavnom obliku, duhovna kriza koja traje već više hiljada godina, zapravo od početka istorije.
*****
Dijalektički materijalizam je svakako jedan od najispraznijih misaonih sistema koje stvorio ovaj svet tokom svoje kulturne istorije.
*****
Što se tiče duhova, odnosno sila, koje se bore u svetu, ostaje da je to bitka između materijalnog i duhovnog principa i u toj neprestanoj borbi nalazi se sva suština istorije. Jasno je da materijalistički princip, odnosi prevagu i da uskoro neće biti više duhovnog principa koji će mu moći pružiti otpor.

Materijalistički princip tada će se razviti u samorazornu snagu i ono što mu je davalo potencije bićei uzrok njegove propasti.
*****
Svaka nova generacija termonuklearnog oružja za jednu generaciju približava nas globalnoj katastrofi – smrti vrste. Materijalizam se ne može reformisa6ti u pravcu spiritualizma. Svaka reforma materijalističke civilizacije spontano, prirodno usavršava njenu materijalističku prirodu. Nužna je revolucija saznanja, promena dimenzija u kojima živimo i mislimo.
*****
Marksizam nije devijacija naše civilizacije. On je prirodan stadijum razvoja materijalističkih načela na kojima ona počiva od svog nastanka. Iz toga proizilazi da su razlike između kapitalističkog i socijalističkog sveta površinske i prividne, a njihovi sukobi rođački, familijarni, pa prema tome i besmisleni.
*****
Manija takmičenja, utakmice, upoređivanja, nadvladavanja, pobede, tipične za našu materijalističku civilizaciju koja je zasnovana na zajedništvu što promoviše – arogantnu individualnost, i prednost jednog bića nad drugim, čijem pogubnom uticaju nije ni socijalizam izmakao. I on zapravo nije ništa drugo nego pokušaj utakmice sa kapitalizmom.
*****
U svetu zasnovanom na materijalističkoj civilizaciji, materijalističkom konceptu života, neizbežno je sve manje prirodnog, spontanog, slobodnog, izvornog, pravog, a sve više neprirodnog, neizvornog, indukovanog, ropskog, lažnog, sve više artefakata, surogata, simulacije, privida, animacije, sve više manipulativnog, veštačkog, sintetičkog, neoriginalnog, stereotipnog.

Ukratko, jedan para-svet, pseudo-svet postepeno zamenjuje pravi-svet, pra-svet, a da mi, i sami živeći para-životom, pseudo-životom, to sve manje primećujemo. Jednako kao što ne primećujemo da starimo, i da protiv toga ništa ne možemo preduzeti.
*****
Ono na čemu su se sve socijalne utopije i socijalističke prakse slomile nije bila suprotnost između materijalističkog civilizacionog koncepta ugrađenog u realnost sveta i nekog, navodno drugog, novog, duhovnijeg, humanijeg koncepta, u doktrini sadržanog, nego upravo obrnuto, saglasnosti s materijalističkim arhetipom, koja jedino, iz romantičarskog stida, nije htela da se prizna i konzekventno sledi.

Kad cela reka ide u jednom pravcu, od njenog davnog izvora do takođe davnog ušća, koritom koje je ko zna kada usečeno, njeni se talasi mogu samo na trenutak pokolebati, te skrenuti suprotnim, i to jedino ako ih nagna oluja koja im silovitom žestinom u čelo duva. Kad se vetar smiri, talasi se opet vraćaju prirodnom toku.

Ako se reka zameni ljudskom zajednicom, a oluja revolucijom, dobija se ono sasvim kratko i provizorno vreme, u kome ljudska reka neće ići urođenim, arhetipskim tokom. (Što ne znači da će ići boljim, tek drukčijim.)

Thursday, November 22, 2007

Odmor od istorije

Neke ideje iz knjige – “Odmor od istorije” Borislava Pekića; izbor Ljiljane Pekić

Nekada smo pozivali na igru, danas zovemo na dijalog. Živimo u zlatno dobu dijaloga. Krilatica veke je: hleba, igara i dijaloga! Njegovo osnovno načelo: “Neka svet propadne, samo da se razgovori nastave!”

Dijalog je razmena reči, tačnije – izmena rečima iskazanog mišljenja čiji je krajnji cilj da to mišljenje ni po koju cenu ne izmenimo. Otuda smo pre spremni da slušamo kako dvojica neupućenih razmenjuju svoja mišljenja nego kako ga jedan upućeni saopštava.

Otuda, ako se dvojica, nekim čudom, slože ne verujmo ni jednom ni drugom. Otuda smo tako strasno privrženi dijalogu. Znamo, naime, da on neće nauditi našem mišljenju.
*****
PainAristotel je pisao da onaj ko hoće da rasmotri pitanje najbolje države, treba najpre da odredi koji je način života najbolji, jer ako to ostane nepoznato, ne može se saznati ni koje je državno uređenje najbolje.
*****
Domaća, vrlo raširena zabluda, koja potiče ekskluzivno od razočaranih komunista, a nekomunisti joj naivno nasedaju, je da je za sve naše nedaće kriv Tito i njegova personalna tiranija.

Kada bi to bila istina, komunizam bi kao sistem, pod drugim uslovima i drugim čovekom, još i dobar mogao biti. A u to naš ti navodno ex-komunisti žele da uvere i pridobiju za još neku realsocijalističku probu. U stvarnosti, međutim, svaki je komunizam jednako rđav, a razlike među njima nisu ni od istorijskog, ni za život naroda od bilo kakvog praktičnog značaja.
*****
Jugoslovenska ekonomska kriza otvorena je davno, pogrešnom socijalistickom privredom, nebuloznim eksperimentima u ekonomiji, neracionalnim zaduživanjem i trošenjem inostranih zajmova, zanemarivanjem stvarnih privrednih potencijala zemlje u korist oligarhijskih interesa nacionalnih partijskih klika i korupcijom koja ovakav sistem neizbežno prati.
*****
U istoriji slepa mržnja nije pouzdan vodič, neobuzdana strast – dobar savetnik, nejasna ideja – buduća jasna stvarnost, a neograničena vera – njen savršen graditelj.
*****
Razum je, ma koliko ga prezirali kao mlak, “ni student ni vruć”, pa predviđen da “iz usta bude izbljuvan”, oprezni, pipavi Razum, bar u politici, pouzdaniji vodič, bolji savetnik, jasniji tumač ideje bilo koje buduće stvarnost i savršeniji njen graditelj i od najplemenitijih, ali nepredvidljivih, osećanja.
*****
Ako sumarno optužimo sve članove komunističke partije kao saučesnike naše državne i narodne nevolje, oslobodili smo krivce sistema koji ih je programski prinudio da postanu, čak i kada u njegove pretpostavke nisu verovali. Ako brzopleto budemo sudili, postaćemo samozvani i nesnosni pravednici, a da niko ne zna kako je, uistinu, nama pošlo za rukom da ostanemo – tek gledaoci, a ne i saučesnici.

Ako tako postupimo, zaboravljamo na naša saučesništva, posredstvom slučaja, uz pomoć zablude, svesnom zloupotrebom pružene prilike, pa i neutralnošću. Istina je da nismo svi krivi. Ali i da sasvim nevini nismo, i to je istina, bili ili ne bili članovi komunističke partije.
*****
Ako poreknemo mogućnost promene mišljenja, odričemo se fundamentalnog načela demokratije – slobode opredeljenja, koja nasledno uključuje pravo na zabludu, uz dužnost povlačenja konsekvencija ako je za nešto odgovorna, i mogućnost da se ona ispravi.
*****
Ako se podamo osvetničkim raspoloženjima – a to je uvek lako – u čemu ćemo se mi, realdemokrati, metodološki od realkomunista razlikovati.
*****
Za budućnost treba da se postaraju oni što dolaze, jer ona će biti njihova.
*****
Biti demokrata a ne biti antikomunista isto je što i biti gurman a ne voleti jesti.
*****
Čovek se na izborima opredeljuje na osnovu svojih očekivanja. Očekivanja da nešto dobijete ne može biti zamenjeno uverenjem da ništa nećete izgubiti. Sigurnost da izgubiti nećete više vredi od rizika u kome, doduše, možete i dobiti ali možete i izgubiti.
*****
Mi prezamo od demokratije jer je ne poznajemo. Pola veka bili smo pod okupacijom tiranije, najpre strane, potom domaće, a pre toga, pre rata, besmo pod tiranijom vlastite neumešnosti da i onu demokratiju koju smo imali na najbolji način iskoristimo.

Zato nam se čini da je demokratija haos. Ne tvrdim da na prvi pogred ne izgleda pomalo haotično, ali samo ako je vidite u poređenju s dosadašnjom socijalističkom stvarnošću, tiranijom koja je najpre ličila na nepokretni nadgrobni kamen naših života, a onda na smrdljivu baruštinu koja se preko njih razlila.
*****
Jezik je, koliko je to moguće, objektivna, iskrena slika stvarnosti, ili put da se ona na neiskren i pristrasan način zaobiđe i prenebregne. Jezik je ili oruđe za časno tumačenje realnosti ili alat za njeno nečasno prikrivanje. Istim se jezikom, ali njegovom različitom upotrebom, otkrivamo ili prikrivamo. Sudbina jezika je sudbina tajne diplomatije koja je, prema Lenjinovom obećanju, posle revolucije trebalo da postane javna, a ostala je tajnija nego ikad.

Stvarnost je, na sreću, moćnija od svih promena koje joj ne leže. Ona ih odbacuje kao strano telo. Jedino je pred jezikom nemoćna. Jer jezik je menja, ne dodirujući je. Menja je nezavisno od svega što mu ona nudi. Menja je prema sebi i svojim potrebama. Odnos između jezika jedne politike i stvarnosti kojom se bavi odmerava i opseg njenih mogućnosti, i svrhu tog bavljenja. Da se nešto dobro razume, treba najpre da se ispravno imenuje.
*****
Ništa nam ne koristi što uvodimo demokratiju ako pod njom još uvek podrazumevamo socijalizam. Ništa ovoj zemlji neće pomoći promena imena politike, ako se s njom fundamentalno ne promeni i ta politika.
*****
Predlažem da pre svih drugih promena izmenimo jezik kojim se i sa stvarnošću i među sobom sporazumevamo. Predlažem da, najzad, stvari nazovemo njihovim imenima i odreknemo se eufemizama koji nas najpre zaluđuju, a zatim za delo onesposobljuju.

Ako tako postupimo i jezik očistimo od kovanica naše potrebe, naše mašte, naše želje i naše koristi, videćemo: da rodoljublje ne mora biti nacionalizam, ni kod sebe, pogotovu kod drugih, kao što svaki nacionalizam ne mora biti rodoljublje; da je demokratija, naravno, u pravu većine, ali i u trajnom pravu manjine da se demokratskim sredstvima suprotstavlja većini sve dok, ako je u pravu, njenu volju ne promeni; da je sloboda demokratske odbrane ličnih interesa, uslov za odbranu zajedničkih od kojih lični zavise, i da je pravo na svoju sreću i svoje blagostanje uslov za utemeljenje opšteg, a ne njegova prepreka; da je čovek najveća vrednost ali samo ako se u toj zemlji vredne stvari cene, a nisu ravnopravne s onima bez ikakve vrednosti. Vratimo se jeziku u kome je pop pop, a bob bob, a ne obrnuto.

Wednesday, November 21, 2007

Promocija u Novom Sadu

Promocija Pekićevih knjiga izdavačkog preduzeća „Solaris“.

U Novom Sadu je 19. novembra 2007. godine u 18 časova priređena promocija za dve knjige Borislava Pekića u prostorijama Sterijinog pozorja.

Direktor Sterijinog pozorja mr Miroslav Radonjić je vodio razgovor i na inspirativan način podsticao diskusiju na koji su pozvani gosti: profesor Vida Ognjenović, književnik, g. Nebojša Bradić, reditelj i upravnik Beogradskog dramskog pozorišta, g. Franjo Petrinović, direktor izdavačkog preduzeća „Stylos“ i mr Lidija Mustedanagić koja je priredila ove knjige. U pitanju su bili „Izabrani eseji“ i „Izabrane drame“ Borislava Pekića.

Izdavač „Solaris“ još od 2001. godine izdaje svake godine po nekoliko knjiga ovog pisca u vidu Izabranih dela, i to kako već ranije objavljenih knjiga tako i mnogih dela iz zaostavštine. Ove 2007. godine broj je dostigao impozantan zbir od 19 publikacija iz opusa Borislava Pekića.

B.Pekic_1978.LondonGospođa Ognjenović kao i g. Bradić su govorili o Pekićevim dramama koje su svojevremeno režirali kako u pozorištu tako i na radiju. Oboje su bili istovremeno i prijatelji pisca, pa su evocirali uspomene i razgovore koje su sa njim vodili povodom njegovih drama, raznih ideja o pozorištu, realizaciji i stavu Pekića prema svojim dramama.

G. Petrinović se osvrnuo na izabrane eseje i njihov značaj. Pekićevi eseji podstiču na dijalog, koje pisac vodi istovremeno sa čitaocima kao i sa samim sobom.

Gospođica Mustedanagić je pročitala deo iz svog pogovora: „Literatura kao saznavanje sveta: eseji Borislava Pekića“ pa izdvajamo sledeći citat:

„(...) Pekić u tekstovima u kojima raspravlja na književne teme, počevši od onih koje su u vezi sa sopstvenim stvaralaštvom, pa do drugih knjiga i pisaca koji su plenili njegovu pažnju, do pojava koje pre možemo smestiti u teoriju recepcije ili književnu sociologiju ili izvesni vid antropologije, govori temeljno i promišljeno.

Iako mu, naizgled, nije stalo do teorije književnosti, on će vrlo sistematizovano izneti shvatanja dokumenta, klasifikujući ih u grupe, govoriti o citatima i njihovoj upotrebi, žanrovskim odlikama, na primer istorijskog i savremenog romana, o književnom junaku, o prvom i drugom licu pripovedanja, o znanju i klišeu koji je opšte mesto odsustva stila i invencije, o pitanju realizma u književnosti i umetnosti, o funkciji i ulozi književnosti.

Po mnogim pitanjima konvergiraće ovi tekstovi sa knjigom „Vreme reči“ (1993), zbirkom intervjua iz koje u dobroj meri iščitavamo slične postavke piščeve poetike. Od Krleže, preko Dostojevskog, Mana, Darela, M. Jursenar, Orvela, Ćosića i Kiša, i mnogih drugih, upotpuniće se registar književnih uticaja, podstreka, tema za promišljanje sopstvene poetike ili citata kojima će potkrepiti izvesni filozofski stav, uvid, etički prekor ili porugu. (...)“

Pod naslovom „Farsična neizvesnost identiteta“ Lidija Mustedanagić u pogovoru za „Izabrane drame“ kaže sledeće:

„(...) Karakteristika koju je Pekić dosledno poštovao, sprovodio i to činio sa maestralnom bravuroznošću, jeste oblikovanje karaktera jezikom: funkcionalnost pojedinih stilova, dijalekat, emigrantski iskvareni govor, arhaičnost i knjiška učenost, hladna retorika i scientistički pristup stvarima, jesu samo neki od načina kojima je oblikovana svest glavnih junaka, što je do krajnjih radikalizacija ostvareno u ideji da jezik može preobraziti svest kao u drami ’Kako se kalio jedan gospodin’, gde govor ’nije samo jezička, već i misaona, socijalna, moralna kategorija’.

Pisac je i inače u svojim komentarima koji prethode dramama, davao precizna uputstva režiserima o tome kako lik treba interpretirati, a posebno je bio detaljan kad su jezik i izgovor u pitanju. Naročito bismo mogli razmatrati funkciju i strukturu komentara, s obzirom da ih ima od forme ’uputa za korišćenje’, tj. sprovođenja piščevih dramatskih ideja, do dnevničkih zapisa koji se tiču podsticaja i inspiracije za pojedine drame i onih koji su pravi mali eseji, kao što je to na primer komentar za dramu ’Siva boja razuma’, gde na primeru istorijskih slučajeva interpretacije ludila, posmatra njen politički i društveni angažman i ulogu. (...)“

Ovaj gigantski poduhvat preduzeća „Solaris“ mora se specijalno pohvaliti, naročito što ’okean’ Pekićevih ostvarenja skoro kao da nema kraja, pa će se njihova deatnost produžiti još za mnoge godine, i ukazuje na veliku istrajnost, tako netipičnu za naše podneblje.

Tuesday, November 20, 2007

Dvomisao

Neke misli Borislava Pekića o dvomisli; izbor Ljiljane Pekić

Pojam socijalističke slobode zasnovan je na tipično orvelovskoj DVOMISLI. S jedne strane tvrdi se da je socijalistička sloboda najsavršeniji oblik slobode, a s druge da se ona, da bi ostala savršena, mora neprestano ograničavati.
*****
DiaryGeslo: „Za neprijatelje slobode – nema slobode“ – je operativni zaključak takvog shvatanja. Na prvi pogled može se on razumeti kao legitimna odbrana slobode od svih onih koji je ugrožavaju iz načela. U praksi, međutim, geslo ima drugi oblik i on glasi: “Za neprijatelje socijalizma – nema slobode“. Izvršena je proizvoljna zamena opšteg pojma slobode posebnim pojmom socijalizma i tim putem, u praksi, uskraćene su slobode koje se, u međuvremenu, u teoriji obilno nude.

Trebalo bi, dakle, da geslo glasi: „Za neprijatelje socijalizma – nema socijalizma“. Ali, dabome, njega ima. Naprotiv. Za neprijatelje socijalizma, ima ga najviše. Tako se ono što bi po prirodi stvari trebalo da bude nagrada – pretvara u kaznu. Dvomisao je obavila posao.
*****
Hrišćanska civilizacija počiva na Dvomisli. Nema nijedne od deset zapovesti kojih se stvarno držimo, iako ih verno propovedamo.
*****
Tako se Dvomisao, kao i svuda, ovaj bazični mehanizam čovekovog mišljenja i njegove istorije, učvrstila i u našu pravnu nauku.
*****
Uvek mi je izraz „realni socijalizam“ izgledao kao savršen primer dvomisli. Za razliku od „irealnog socijalizma“, pravog, koji je nemoguć – svi se u tome prećutno slažamo, svi, uključujući i ubeđene socijaliste – „realan“ je, zapravo – i u tome se slažemo – onaj koji i nije socijalizam, nego tek neuspela realnost jedne irealne ideje, koji smo mi, jer dalje od nje ne možemo, nazvali socijalizmom. „Realni socijalizam“ je ono što je od „irealnog“ ostvarivo, a „irealan“ je – sam socijalizam.
*****
Dvomisao je sadržina celokupne ljudske istorije, još od časa kad se čovečanstvo, u zori saznanja, pronalaskom prve alatke, nevine pramajke današnje atomske bombe, jednom za svagda uputilo nižom ali lakšom materijalističkom alternativom života, za spirituelnu, višu i težu, ostavljajući samo dvo-smislene izlike.

Ali ova civilizacija ne bi bila šizofrena da promašenosti izbora nije podsvesno bila svesna. Da bi tu podsvest prevladali, istinu tu koja bi našu istoriju unapred učinila besmislenom eliminisali, mi smo morali zaboraviti da je spirituelna alternativa ikada postojala, a potom i to zaboravljanje zaboraviti.

Postigli smo to komplikovanim sistemom Dvomisli u svim zonama ljudskog života i saznanja. Na poslu organizovanja globalne laži, koja će suvereno zavladati i istorijom i sudbinom čovečanstva, udružili su se racionalističke ideje Progresa, deterministički kultovi, materijalističke filosofije, socijalne utopije i pseudohumanističke doktrine.
*****
Naša je Nauka Dvomisao, pomoću koje uobražavamo da prodiremo kroz Tajnu, ne znajući, u međuvremenu, ni kuda, ni zašto.
*****
(str. 65) Naša Filosofija je Dvomisao, kojom svim oblicima otvorenog ili skrivenog anropocentrizma odlažemo svest da se našoj gospodarskoj usamljenosti u kosmosu protivi upravo ona formalna logika, na kojoj smo tu filosofiju, sa Aristotelom, izgradili.
*****
Naša duhovna kultura je elaborirani sistem Dvomisli, putem koje skrivamo od sebe vlastite grehove, jer, sumnje nema, ostanemo li u konfesiji Zapada, svako od nas, iako hrišćanin, svakog dana krši bar po jednu zapovest od deset, kojima se, u međuvremenu, zaklinjemo i koje smatramo osnovicom naše moralne kulture.
*****
Zaprepašćuje ležernost s kojom humanisti, zaljubljeni u istorijski progres, prelaze preko sudbine svakog čoveka pojedinačno, ako je u pitanju nešto što oni zamišljaju sudbinom svih ljudi.
*****
Osnovno stanje što karakteriše društvo Orwellove pseudo-budućnosti, stanje je Dvomisli, a ta Dvomisao sadržina je celokupne ljudske istorije. I ko o takvoj Dvomisli govori, ne predviđa je, on je prepoznaje. On nije prorok, već povesničar pada. Herodot, a ne Jeremija.

Bez obzira koliko Orwellovu nameru denuncijacije oligarhijskog socijalizma smatrao značajnom, potrebnom, humanom, prednost dajem drugoj, jer ona pravu opasnost po ljude ne vidi u nekoj doktrini, uvek izvedenoj, uvek posledičnoj, nego tamo odakle takve ideje o svetu nužno izlaze: u tipu civilizacije koja je, po svom liku, stvorila jednu dvomislenu istoriju, a ova, po svom liku, takođe, dvomislenog čoveka.

A dvomislen čovek ne može imati nikakve druge ideje do dvomislene. Pa realizovale se one kao život na Istoku, Zapadu ili bilo kojoj drugoj strani globa.
*****
Fundamentalne zablude, potpomognute čitavom operativom istorijskih, moralnih i duhovnih Dvomisli, obrazovale su za našu egzistenciju hermetički humani frižider, s veštačkim, sintetičkim uslovima života, sličnim onima što bismo ih, u nekom artificijelnom mehuru, uživali na nekoj planeti nepodnošljivog pritiska ili pogubnih klimatskih prilika.

Šta se van našeg “mehura” događa, tiče nas se jedino ukoliko nas ugrožava i ukoliko se može eksploatisati. Razdvojenost od one temeljne, više realnosti, razdvojila nas je i međusobno, u opštem “mehuru” za svakog od nas naduvala je njegov poseban. Stvoreni su lažni uslovi života u kojem se ne može živeti istinski život.

Život se može jedino – imitirati.

Monday, November 19, 2007

Društvo

Društvo - zajednica, misli Borislava Pekića iz raznih dela; izbor Ljiljane Pekić

Društvo danas liči na pijanog čoveka čiji su pokreti u smešnoj nesaglasnosti sa ciljem kome su podređeni, ako kod takvog stanja uopšte postoji neki cilj, pa je savršeno opravdano da se takvo društvo za kraće vreme – uopšte za vreme koje je potrebno – veže u ludačku vreću koja hladi nagone i nateruje na poslušnost, osim što upozorava telo na ograničenost koju ono voli da smetne s uma.
*****
Inercija je najmoćnija sila svakog društva i njegovog Reda.
*****
IciclesAko društvo nije slobodno i humanističko, nije ni socijalističko. Ono uopšte nije nikakvo društvo, nego organizovan čopor koji se drži na nasilju i gregarskom instinktu.
*****
Negativna adaptacija na jedno društvo je često alibi za osećanje neuspeha u profesionalnom smislu.
*****
U današnjem društvu sve je šou, pozorište, reklama. duhovni puč, skandal, afera.
*****
Ono što važi za čoveka važi i za društvo. Kao što čovek menja nagore svoju psihu pod pritiskom briga, muka, presije i neizvesnosti, i društvo u tim situacijama ispoljava kao zajednica svoje negativne osobine. U načelu srećni ljudi su plemenitiji od onih koji su nesrećni, pa ma ta sreća poticala i od sasvim prozaičnih zadovoljenja. U načelu gladan čovek teško može biti velikodušan.
*****
Vešt spoj genija i dripca imao je na našem terenu uvek dobru prođu. Možda se genije bez dripačkog ponašanja ne bi održao, a možda dripac bez genijalnosti ne bi bio dorastao našim talentovanim ljudima.
*****
(str. 546) Radnička klasa se mora učiti od buržoazije da se prema državnom imanju odnosi kao prema porodičnom, a ne ličnom, i da je dopušteno da deca prave dugove koje će plaćati očevi, ali ne i da očevi dugovima opterećuju svoju decu.
*****
Neuroze nastaju kao konflikt između JA, skupa zahteva nagonskog života, i NAD-JA, zahteva nastalih vaspitanjem u skladu sa važećim sistemom vrednosti u društvu. Lečenje se sastoji ili u prilagođavanju tom NAD-JA, što je nemoralno, ako je društveni poredak kojeg NAD-JA reprezentuje nemoralan, ili zamenjivanjem tog NAD-JA drugom serijom vrednosti, što je, opet, nemoralno ako je društvo moralno. U poslednjoj varijanti lekar bi lečio bolesnika samo zato da bi ga zdravog poslao na vešala.
*****
Postoji prirodna težnja da budemo deo nečeg šireg, stabilnijeg, besmtnijeg. Javnim priznanjem greha, vraćamo se stadu makar i kao crna ovca. Jer i crna ovca je deo stada. Samo bezbojna nije ništa. Crna ovca je prihvaćena. Ona mora da bleji kao bela, ali crnu boju nikada ne gubui. Po njoj će uvek biti prepoznata.

Prisajedinjenjem stadu gubimo ličnu slobodu, to je istina, ali stičemo neke zajedničke: neodgovornost, u prvom redu. Indoktrinacija, ako je uspešna, konverzija, ako je potpuna, ne predstavljaju samo neograničenu i bezuslovnu privrženost i pokornost jednom smeru mišljenja, nego i neumoljivu i obaveznu mržnju prema svakom drugom.
*****
Kolo u koje sam pozvan da igram nije stvarno. To je avetinjsko kolo u kome se zajedno sa istomišljenicima do mile volje mogu intelektualno vrteti – stvarno će se kolo uvek igrati na nekom drugom mestu.
*****
Ograđujemo se odećom, zidovima, polom, verom, porodicom, narodom, rasom, vrstom, izmišljamo sve nove i nove granice, sve nove i nove ograde, sve nova i nova razlikovanja, samo zato da bismo ostali zajedno.
*****
Društvo mora biti uvek iznad pojedinca u smislu svojih moralnih zakona ili bar statistički uzevši mase pojedinaca, ako ne baš više od svakog pojedinca. To znači da društvo predstavlja jedan viši moralni princip, a svaki viši moralni princip mora da bude na većem nivou čovečnosti nego što je čovek pojedinačno.
*****
Kao pojedinac zavisim od društva, jer u njegovim su institucijama smešteni uslovi mog života (bar oni koje reguliše i kontroliše zajednica, i ideje iza nje), i moj će stav prema njegovoj politici zavisiti od vrste života što ga omogućuje meni i mojim sugrađanima, ukoliko se mi, u međuvremenu, možemo dogovoriti kakav život zaista želimo.
*****
Kome nije stalo do jedne kutije sardina, nikad neće otvoriti nijednu fabriku za njihovu preradu. A svi znamo šta to znači.
*****
U čoporu sve izgleda lakše, bolje, pravednije.
*****
Društvo je organizam (samo je ideja kristal) bezobličan po formi, nekonzistentan po gustini i tvrdoći, neodređen u boji i sasvim nepouzdane kakvoće.
*****
Opsednuto društvo je posednuta kolektivna pamet. Posednuta pamet je uvek sužena na uzrok svoje fiksacije, izvesnu spoljnu ili unutrašnju opasnost, i ne može se normalnom funkcionisanju vratiti sve dok se ta grožnja ne ukloni.

Kako opasnosti po državu ne mogu biti bezlične, jer se ne bi razumele, ne bi u svesti podanika željene posledice proizvele, moraju one imati svoje žive, reljefne protagoniste. Svoje đavole i njihove učenike. Svoje Velike i Male sotone. Budući da su spoljni van domašaja, ostaju domaći, njihovi unutrašnji sledbenici (narodni neprijatelji).

Saturday, November 17, 2007

Činovništvo

Misli o činovništvu iz raznih dela Borislava Pekića; izbor Ljiljane Pekić

Pauk može ubiti, ali to često može i činovnik. I jednih i drugih ima suviše. Pauci mahom imaju crnosivu boju koja odgovara tradicionalnoj boji činovničkog staleža.

Pauci su, osim kad love, kao i činovnici spori, lenji, ravnodušni, neaktivni i bez inicijative.

Rotating_Past Pauke niko ne voli ali ni činovnike. Najzad, ma šta o njima mislili, i jedni i drugi su potrebni.

Pauci ekološkoj ravnoteži pritode, činovnici organizacionoj ravnoteži države.

Ali, dok bi bez pauka priroda funkcionisala, država bez činovnika bi stala, što za neke države i ne bi bila naročita šteta.

U čemu je onda razlika između pauka i činovnika?

U tome što pauci nemaju zahteva, a činovnici često – ništa drugo do zahteva. Jedan od najčešćih je za povećanjem plata.
*****
Bez činovnika se ne može. I pre Rima. Od Rima pogotovu. Oni su zdravi krvni sudovi države, kao što su intelektualci njeni bolesni nervi, a radnici njen metabolizam.

Ali u republikanskom Rimu služiti državu bila je čast i patriotska dužnost, premda ne preterujemo i ne tvrdimo da se mudar senator, postavši guvernek neke provincije, i tako nije mogao obogatiti.

Plen je bio tek nečasna mogućnost jednog časnog posla.

Sama moć bila je dovoljna nagrada, a ponekad i ponos da se za Rim nešto korisno učinilo. Danas moć sama po sebi više nije dovoljna nagrada. Nužno je i nešto da zvekne u gotovom.

Da bi čovek imao zadovoljstvo u moći, nekada je bilo dovoljno da ima vlast.

Danas je to malo za pravo uživanje. Vlast očekuje i da je dobro platite.

Nekad se patriotizam ljudi dobijao na dar.

Danas se i on plaća. Moglo bi se pomisliti da se ne plaća i ne isplaćuje samo bunt.

Ponekad, ako preživi i nije nestrpljiv, i najokoreliji buntovnik može doći do svoje plate.
*****
Režimi se ne drže na doktrinama, nego na činovnicima.

Oni koji su se isticali preteranom revnošću u otporu prema jednoj vladi, ne smeju očekivati da budu nagrađeni od one koja joj sledi.

Niko ne voli one koji se mnogo žrtvuju. Ti mnogo zahtevaju. Oni su skloni da budu čistunci, sitničari i da cepidlače. Njima nedostaje širina duha i politički smisao.

Oni su dobri za obaranje režima, ali nepogodni za njegovo održavanje.
*****
Ono bez čega birokratija ne može biti uništena, je još više birokratije koja bi se o tom uništenju sistematski i kontrolisano starala.

Dnevnik 1954-1955

MISLI BORISLAVA PEKIĆA iz neobjavljenih dnevnika (1954-mart 1955; izbor Ljiljane Pekić.

Naivno je uobražavati da okolnosti stvaraju nitkove. To je gola metafizika situacije. To je moral od koga je napravljena mašina za mlevenje mesa. Ko je mogao da bude ’cinker’- doušnik Uprave, taj je to sigurno i bio. Ko je nogao da bude samoživ, taj je to i bio. Svi su bili ono što jesu, a ne ono što je od njih napravila osamljenost. Za naravi zatvor je samo jedno pijanstvo duha.
*****
R. Magritte-It Is Not An Apple Život - to je avantura, a svaka avantura je nada koja se rađa.
*****
Događaju se sve pustolovine u životu jednom, dva puta ili bezbroj puta, zavisno od količine nomadskog duha koga nosimo u sebi i revolta koji nam je predat da ga umnožimo i rasejemo kao vetar polen bilja. Jedna je napuštanje doma, a druga prvi korak u novi.

Prva je strah od umiranja, druga nada. Prva nas izvodi iz ječerašnjice. a druga uspostavlja vezu sa sutrašnjicom. Obe insceniraju dramu memorije, jer predviđanje nije ništa drugo do memorija koja je prinuđena da gleda unapred. Ko to ne vidi ne može razumeti naviku duha da svoje znake ostavlja na predmetima i da ih prepoznaje kao tuđe.
*****
Čovek se može plašiti pretnje. U tom slučaju on nema pred sobom sablast nego fakt, koji će biti. Neodređeni strah pokreće sve kosti na igru, i svu kožu, i sve dlake na koži, on je kao kod kuće u svakom predelu organizma i okrenut na sve strane, nakostrešen, unezveren, očajan što ne prepoznaje zlo koje mu se sprema. Taj strah zovu materom izdaje. Izdaja je zamena stvarne nade za njen privid.
*****
Beznađe ili ravnodušnost – što je isto – vode do izdaje putem koji je mučniji od prvog, jer je kraći.
*****
Tajna – to je tamnica osećanja.
*****
Ima reči koje su kao krtice: slepe i žilave. One riju duboko.
*****
Umetnost stvara poluljude. Ona brutalno razara jednu plemenitu zonu ljudskog duha, da bi od njenog praha sagradila fikciju. Jednu narcisoidnu laž. Platon je znao zašto u njegovoj Državi nije bilo nijedno prazno mesto za tu prokletu zabavu.
*****
Nijedna idealna vrednost, pa čak ni osećanje privrženosti ili ljubavi ne može se preuzeti od druge osobe. Izolacija na koju je osuđen čovek od svoje biološke do inteligentne definisanosti, potpuna je, hermetička i nesavladiva. Svako neposredno razumevanje je isključeno. Granice naše usamljenosti tamo su gde počinju tuđe. Preko tih granica nema komunikacija. Nesporazum je prirodan oblik odnosa među ljudima.
*****
Neka grde ali neka se ne pokoravaju.
*****
Narod koji podnosi tiraniju nije zaslužio slobodu. Ako je dobije, on će je ubrzo predati novom tiraninu.
*****
Dobar građanin je onaj koji iznad svih vrednosti stavlja hleb. Opasan je onaj koji građanin koji na hleb misli samo kad je gladan.
*****
Ljudi imaju jedno ime pre, a jedno posle revolucije: pre ga zovu „narodom“, a posle „ološem“.
*****
Teško narodu o kome se vlada preterano brine.
*****
Ropstvo je prirodan oblik slobode.
*****
(Povodom knjige „Ispovest jednog deteta ovog veka“ A. de Musset) Osetljiva dušo! Osetljiva i naivna dušo! Ti si se nadao da će stoleće koje dolazi imati vremena za svoje očeve, da će to stoleće priznati vas za očeve, a došlo je stoleće bez porekla, bez očeva: Stoleće stranaca.
*****
Čovek mora osetiti istoriju u sebi, da bi je stvarao izvan sebe.
*****
Jednom pokrenuti duh, ne stvara svoje istorijske oblike iz nečeg drugog osim svojih intimnih stanja, ne iz gradiva koje prožima, nego iz impulsa koji ga prožima. Biljka koja raste samo iz svog semena, raste onoliko koliko joj dopušta njegova priroda. Kultura je analoga biljki. Ona traje koliko i moć prasemena. Duh je primoran da iscrpe svu energiju u oblicima koje stvara, pre nego što mu bude dopušteno da iščezne.
*****
Život se iscrpljuje u duhu i njegovoj svesti o sebi, a ne u istoriji. U svesti ljudi i njenoj istorijskoj slici iscrpljuju se „golemi (duhovni) tokovi“ (ne životni), REKE SVESTI, dok život, ili volju koju pogrešno pod njim podrazumevamo, prodire kroz srce materije, doduše i on po jednoj osobitoj, ali ne istorjskoj i ljudskoj logici, nego po inerciji. Njegov elan analogan je navici, elan svesti – volji.
*****
Energija sačuvana u knjizi, izolovana na slici, zatvorena u jednoj melodiji, nastavlja se u revoltiranoj svesti. Tako svest prestaje da bude individualna, i postaje praslika apsolutnog.
*****
Umetnost, a osobito muzika, je jedna neprekidna priča o smrti. Ono što je san za duh – to je muzika za život. Smrt bačena unapred.
*****
Biti fanatizovan ne mora uvek značiti zavisnost od spoljneg idola. Čovek može biti fanatizovan i vlastitom idejom.
*****
Posle svakog rata dolazi po jedna izgubljena generacija, kao otrovno cveće sa đubrišta. Ona koja sledi je izgubljenija od one koja prethodi. U čemu je njen cilj? Da na svom revoltu odgaja nov rat.
*****
Obdelavaj svoj vrt je korisna samoobmana. Najpre vrt nije nikad naš, nego mi tek zatičemo u njemu od drugih zasađene biljke koje moramo ili ne moramo da negujemo, u nemogućnosti pritom da razlikujemo ono što je posađeno našom rukom od onoga što je u nas posađeno.
*****
Svet nije nikakvo pitanje. On je odgovor i mi svi odgovori smo na neko ko zna koje pitanje.

Friday, November 16, 2007

U traganju za Zlatnim runom II

Neke ideje sa traka - beležaka Borislava Pekića „U traganju za Zlatnim runom II“; izbor Ljiljane Pekić.

Građanska porodica, a kroz nju i njihova klasa, obnavlja se i njen duh se ne može uništiti sve dok se revolucionarno ne izmeni duhovni status čoveka i njegove misije na zemlji, sve dok se pitanje posedništva, ne samo blaga nego i moći, ne ukloni kao osnovni motiv i osnovna motorna snaga i pojedinca, i ljudske vrste, i ljudske civilizacije.

Durer-Four Horsemen-ApocalypseDakle, ono što je građansko, suštinski građansko, što ja izjednačujem sa građanstvom, predstavlja konstituantu naše civilizacije uopšte, daleko pre nego što je građanstvo kao klasa uopšte nastalo.
*****
Trgovina je najinternacionalnija religija, a kapital je, pored smrti, jedina pojava u svetu bez predrasuda, osim prema rđavom ulaganju.
*****
Čovek je potpuno nemoćan da ma šta promeni u svetu u kome živi, sve zavisi od njegove sudbine.
*****
Govorimo o smrti – da ne znamo šta je to zapravo smrt, da je to možda neki drugi život.
*****
Svi su Simeoni jedno i u svakom Simeonu žive i svi raniji.

Thursday, November 15, 2007

Misli „Zlatno runo VII“

Borislav Pekić – misli iz knjige “Zlatno runo” VII knjiga; izbor Ljiljane Pekić.

Napomena: Za one koji nisu čitali „Zlatno runo“ želela bih da skrenem pažnju da Simeon Njegovan govori iskvarenim jezikom, a često ubacuje i neke starinske, grčke ili cincarske reči, a pravopis je kao u vreme u kome se radnja dešava.

Svaka Istorija – a to važi i za porodice kaogod i za narode i pojedince – liči na teško natovarena kola, koja se, usporavana kočnicama, spuštaju niz neku srtminu. U početku se njeni točkovi sporo, oprezno, pipavo kotrljaju. Ali, kako se dnu primiče, spone labave, kočnice gube snagu, točkovi se sve više otimaju njihovom gvozdenom zagrljaju i kola opako ubrzanje dobijaju. Uskoro će se i strmoglaviti.

Daumier-Don QuichotteLjudi na kolima Istorije koji su na početku puta s lakoćom mogli pratiti šta se unaokolo zbiva i posmatrati povesni predeo kroz koji se spuštaju, premda ga često razumevali nisu, sada ga shvataju, znaju kuda strmina vodi, ali, usled brzine pada, jedva šta od nje mogu videti, a pogotovu pravac silaska promeniti.

Nikakvo razumevanje principa pada neće kola zaustaviti. Principi su, u međuvremenu, od uslova kretanja, postali njegova jedina svrha, kretati se postalo je – bezuslovno pasti. Razumevanje smisla kretanja bilo je potrebno pre puta, pre stupanja na strminu, ali, avaj, tada se mislilo jedino na – kretanje.
*****
Bez odbacivanja starih zabluda, nema ni prihvatanja novih istina.
*****
Niko ovde (od predstavnika buržoaske klase) ni za koga glavu ne bi dao. A nekmoli za opštiji cilj, pa ma taj i njima, u poslednjoj istorijskoj konzekvenciji, profit doneo. Suština sveta koji su kreirali, poretka što su ga ustanovili, bila je u takmičarskoj konkurenciji jakih, jednih naspram drugih postavljenih individual – porodica je bila samo biološki razvučena individual – a ne u konkurenciji svih tih individua i prirode.

Pobede su zadobijane nad ljudima, ne nad stvarima. Stvari su dobijane iz pobede nad ljudima. One su bile plen, a ne – otkriće. Na drevnom maternjem jeziku ktima (posed) ne – oruđe. Umesto pravog nerijatelja, kojeg je, u zajednici s ljudima, valjalo savladati i potčiniti, priroda je postala mračan i ravnodušan saveznik u njihovom pokoravanju.
*****
Na takvim premisama (buržoaske klase) mogle su se organizovati moćne razbojničke bande, pa i one privremeno, mogli su se upriličiti konkistadorski pohodi na kratak rok ili ostvarivati temporalni savezi s ograničenim hajdučkim ciljevima, ali ne i otporne ljudske zajednice, pa zvale se one porodice, klase, stranke ili države, kadre da nadžive iole teže udarce sudbine.
*****
Priče iz starina vele da ce iz ljudskih stopa u pesku ponovo izrasti Heroji koji su ih utisnuli kad su se na naše obale iskrcavali, da će tragovi u vodi vratiti svoje iščezle lađe koje su ih do nas dovele, i da ništa ne iščezava, ništa se što u Knjigu Života uđe ne briše.

Wednesday, November 14, 2007

Misli „Zlatno runo VI“- 2. deo

Borislav Pekić – misli iz knjige “Zlatno runo” VI knjiga; izbor Ljiljane Pekić.

Napomena: Za one koji nisu čitali „Zlatno runo“ želela bih da skrenem pažnju da Simeon Njegovan govori iskvarenim jezikom, a često ubacuje i neke starinske, grčke ili cincarske reči, a pravopis je kao u vreme u kome se radnja dešava.

De Chirico-Melancholy of a StreetDanas mladi ljudi misle jedino u smeru baleganja očeva. Naslednici ste carstva koje i prezirete i ne poznajete. Prezirete zato što ne poznajete. Radosno otkrivajući mane očeva, kojih se ne odričem, jer bez nekih ne bismo preživeli, niti bi se vi sada savešću i čovečanskim obzirima mogli luksuzirati, ne priznaste nam nijednu vrlinu.

Kao da biste najradije sve srušili i počeli iz početka, onako kako je srpsko građanstvo nekoliko puta iz početka počinjalo, a prvi put još 1521, kad je ono staro, sve do poslednjeg vojnika, trgovca, zanatlije, opštinara, učitelja i sveštenika, sultan Sulejman iz Beograda odveo u okolinu Carigrada, da od njih danas ostane samo ime jedne šume.

Ova zemlja znala je jedino kako se umire u ratu, a mi smo je naučili kako će živeti u miru, kad se stvari ne rešavaju jurišima, zasedama i noževima, nego radom, pameću i strpljenjem. Ova je zemlja znala samo braniti svoja dobra, a mi smo je naučili kako će ih sticati. Ova je zemlja umela živeti samo od prošlosti, a mi smo je naučili kako će živeti za budućnost.

Mi smo, sine, bili graditelji po umu i volji, osvajači po pozvanju, tragači za Zlatnim runom po nagonu, pregaoci po vaspitanju, a iznad svega, očevi po srcu, jer smo uvek samo na vas, sinove i unuke, mislili, kako ćemo vam i koliko nasledstvo ostaviti, a ne kako ćemo i svoju očevinu rasturiti.

I kad biste to razumeli, ne biste u nama videli samo nečovečne, korumpirane, egoistične i anacionalne ljude, koji su, uz to, najčešće i magarci, već svoju prošlošt od koje se ima štošta naučiti, pa šta vam je raditi, ne biste morali doznavati od Mišića i Keclerovića, glavoseka i trboseka te prošlosti.
*****
Nije dobro da trgovina ide mimo ili protiv nacionalnih interesa, jer će, u krajnjoj konzekvenci, sa svakim nacionalnim padom i trgovina gubiti. Ali, ako se s nacionalnim interesom usaglasi, ne vidim da ne treba da zaradi koliko može. Ne bi, inače, bila trgovina i nikome ne bi koristila.
*****
Gde je mnogo istorije, malo je sreće.
*****
Prošlost je grob budućnosti.
*****
Za prošlost ključa nema.
*****
Koliko je štampa slobodna, vredi samo koliko je pametna. Ako nije, sloboda odmaže kaogod i neposlušnome detetu preterano razumevanje.

Svaka je revolucija izašla iz slobode udružene s nepameću, koje na drugoj bandi nisu udarile na pamet udruženu s teškom kavaljerijom, no na tzv. tanano poimanje vremena. I svaka je, čim je nadvladala, zadržavajući nepamet, iz koje je nikla, najpre uškopila slobodu koju je proklamovala.
*****
Ko prošlosti nema, ni budućnosti neće imati. Gde je rupa pozadi, i napred je. Nacion koji u istorijski grob legne više se ne diže. Nekima se i slava diže, ali ne i oni.
*****
Čofek se o veri drži. Držafa se o veri drži. Zakonj, porodica, ljubaf, duša, firma, dobro, življenje i mrenje, sve na veri stoji. Razum samo veri prafac čufa ko ovčarski pas ovce u štetu da ne odu. Bez vere u celj, mre se. Tako nam ustrojstvo. Kao svakoj robi. Roba nema vrednjost do tržišnje. Ako kome nemaš da je prodaš, ko da je i nemaš. Još grđe, mesto zaprema.

Roba mora celja imati, nekuda da ide, nečemu da posluži, nešto da donese. I čofek-roba mora profit odbacifati, inače je mrtaf kapitalj. Bez vere u smiso, svoju prođu na žifotnju agoru, sve propađa – čofek, familjija, genos, nacion. Ideje, ma kako fine i umnje, ako se s njima ništo ne radi, ako se kroza žifot ne promeću, trunu kakođ neprodat jespap u magaze.
*****
Čofek je mrtav kad se zapita čemu, pa ne umedne na to odgoforiti.
*****
Dar je pored greha najopasnija stvar na svetu.
*****
Kod tih čofekoljubaca sve je u žifotu otimačina i drpanje. Krađa i prekrađa. A istorija injventar ko je što kome zdipio i zašto. Autolična je to filosofija, lopovska i sama.
*****
Život je stvar mašte. I smrt stvar mašte.

Tuesday, November 13, 2007

Misli „Zlatno runo VI“- 1. deo

Borislav Pekić – misli iz knjige “Zlatno runo” VI knjiga; izbor Ljiljane Pekić.

Napomena: Za one koji nisu čitali „Zlatno runo“ želela bih da skrenem pažnju da Simeon Njegovan govori iskvarenim jezikom, a često ubacuje i neke starinske, grčke ili cincarske reči, a pravopis je kao u vreme u kome se radnja dešava.

Kađ mi koga nasučemo, mi smo Bizanjtinci, što je ko da vele – krifokletna marva, a kađ oni nekog nasamaru, oni su – pametnji političari. Kađ su oni mudri, mi smo samo – lukafi. kađ su oni uspešni, nama se jedva dopušća da smo bili – srećni, u smislu budale koju i Bog čufa. Kađ oni greše, to je greška, lipume poli, vrlo žalimo, kađ mi izgrešimo, to je zločin, i oma – kest!
*****
ossian.jpgViše bih voleo biti konj u turskoj štali, nego kralj na srpskom dvoru.
*****
Potonji je Obrenović, potomak Velikog Miloša, odlazio u večnost i istoriju svog naroda tek malo udobnije od stradalnika kuge ili francuske revolucije. Beograd je svog vladara ispraćao hrkanjem.
*****
Vladanje je razumevanje drugih, i razumevanje sebe. Jedno od dvoga nije dostatno. Ako jedino druge razumete, bićete preslabi. Razumete li samo sebe, prejaki. A mera je temelj dobrom vladanju.
*****
Ne pravi se Dušanovo Carstvo s pesmom u ustima i poverilačkim protestima u džepu, nego s dukatima u džepu i ćutanjem u ustima.
*****
Ne ide se u rat iz osvete, nego da se svrši posao.
*****
Dobro je sudbinu jahati, ali je nije dobro mamuzati. To važi za sudbine što i same cilju jure, a one što zastaju travu pasti nije neuputno ponekad mamuznuti.
*****
Ko se ne može uništiti u opoziciji, treba ga uništavati vlašći. U zagušljivom vazduhu moći, i najotpornije ideje prokisnu. U sjaju vlasti svaka farba izbledi, pa će i crvena.
*****
Pravo prijateljstvo nije u laskanju i kađenju, već u iskrenosti i paričenju.
*****
Oproštaj je kredit koji se brzo troši, u njemu šparan valja biti. Svaka porodica ima svoju meru oproštaja. Ako preci zajme više nego što im pripada, potomci će dobiti manje.
*****
Narod nisu ljudi nego ideje o sebi.
*****
Ko slobodu batinom ište, batinašku će i doneti.
*****
Srbi preferiraju da se uče na samrti.
*****
Život je posed , i posed je život.
*****
Iz smrti se ne beži. Iz ropstva – možda.
*****
Smrt je tuđina, i tuđina – smrt. Spolja ti je vrelo, iznutra hladno. To je tuđina.
*****
Šetnja u smislu bazanja ne postoji, uvek se nekuda mora ići. Čist vazduh je tek bonus.
*****
Sve je od Boga, ali Bog u trudu.
*****
Godine su nam date da u njima učimo. Gledamo, slušamo, pamtimo, pa tek onda, kad učenje u račun svedemo, delamo, a najposle, sa odra savete dajemo.
*****
Nebo je božje, zemlja onog ko na nju tapiju ima, bogatstvo onog ko ume da ga sačuva, pamet onog ko ume da je upotrebi, moć onoga ko zna kako je umnožiti.
*****
Za smrt nikad kasno nije. Za život je uvek rano. Jer, čim o tome misliš, već si umro.
*****
U bedi je bakarna aspra veća od stotine dukata u izobilju.
*****
Šta je život? Života nema. Ima samo mojih, tvojih, njihovih dela.
*****
Šta je sloboda? Sloboda je biti u savezu sa sobom.
*****
Hrisomalon Deras. Zlatno runo. Simeonski san. Nije da ga nađeš, nego da ga tražiš. Nije da ga imaš, nego da ga želiš.
*****
Sve same rupe. Život je rupa, iz koje u drugu silaziš. Jedna te na drugu mora priviknuti. Znaš, umrećeš. Ali ne znaš da će umreti i oni koje voliš. Rupe ispred tebe, rupe iza tebe, rupa gde stojiš. Rupa gde genos ide, rupa odakle dođe. Mnogi ne mare. Iza sebe nemaju što ih koči; kuda idu, ako znaju, nemaju što ih ograničava. Slobodni su. Mrtvi i slobodni. A ja hteo živ biti. Ma i u ropstvu.

Zalud sloboda ako nisi slobodan rođen. Ako i svet u kome si rođen, pre tebe nije slobodan. Kao rob sam rođen, rob galiot. Kao galiot ću umreti. Hoću li patiti, ne pitam se. Pita se klupa za koju sam prikovan. Hoću li igde da vredi stići? Ne pitam se ni za to. Pita se pravac koji je Argo uzeo.
*****
Čovek se može snaći s pametnim a nesavesnim čovekom. Može na kraj izaći i s pametnim koji ima savesti. Ali, kako se sporazumeti sa savesnim bez pameti?
*****
Čudo je to, Simeone, sine. Meni nije bilo lako. Ja se nisam rodio Srbinom kao ti i tvoj brat. Niti se Srbinom stvarno osećao. Po duši bio trgovac, po imenu Cincarin, po rodu Romej, po poreklu - konj. Tu za Srbe mesta, osim domicilnog, nije bilo. Ali, živelo se, trgovalo se među njima. Umiralo i rađalo ponovo.

Stranac, tuđin, nisi večno mogao ostati. Morao si se praviti da se posrbljuješ, da nacionalno osećaš, da si i ti rodoljub, jer to se ovde oduvek cenilo više nego da si bogat i pametan, što je i sada za mene najveće rodoljublje do kojeg živ čovek može dospeti. Ti, Stefan i braća vam niste morali svoje srpstvo dokazivati. Ja, bogami, jesam. Još i danas.
*****
Ni onda nisi, sine, razumeo da eksploatacije nema kad se udruže dobar kapitalist i dobar radnik. Pamet i veština s vrednoćom i umećem. Eksploatacija nastaje kad jedno od dvoga omane. Kad kapitalist ili radnik ne valjaju.

A eksploatacija, o kojoj po Marksovoj notaciji homerski poju razni Markovići, Tucovići, Lapčevići, Pelagići, Keclerovići i Manojlovići, u oba smera ide. Ako kapitalist ne valja, eksploatiše se radnik. Ali rđav radnik eksploatiše dobrog kapitalistu. Ko to ne razume, neka se ekonomije mane.

Monday, November 12, 2007

Ideje o prirodi

Ideje o prirodi iz raznih knjiga Borislava Pekića; izabrala Ljiljana Pekić.

Virus je najsavršenije stvorenje u kosmosu. Njegova biološka organizacija nije ništa drugo nego mašina za proizvodnju života u njegovom najčistijem smislu. Virus je vrhunac prirodne stvaralačke evolucije.
*****
Virus-neuronIzlet u prirodu, nije li to dirljivo? Čovek materijalističke civilizacije i robotskih navika, kome reklama zamenjuje slobodu volje a slobodna volja bira reklame, još nije pogubio drevne spone sa Zemljom i, kad god mu produkcija serijskih besmislenosti dopušta, vraća joj se da u njoj, kao mitski Antej, obnovi istrošenu snagu.
*****
Balans u prirodi predstavlja osnovu u kojoj je svojim prirodnim poreklom umešan i čovek. Ono što on sada radi to je pokušaj da se iz te međuzavisnosti izdvoji, ne vodeći računa da time izaziva sudbonosni poremećaj celog sistema.

Čak i spaljivanje mrtvaca – ekskluzivno ljudski način – poremećaj je tog sistema. Kad leš životinje nahrani zemlju od koje ova živi, ona time samo vraća dug. Spaljivanjem čovek ostaje dužan za njene plodove. Priroda je svemu što živi odredila da joj se vrati u najkorisnijem obliku.
*****
Priroda je Pandorina kutija koju je uvek rizično nelegalno dirati.
*****
Priroda se budi, priroda se brani, priroda uzvraća udarac, priroda ubija. Ono od čega se živi, to i ubija.
*****
Mi umiremo zagađenjem životne sredine, mi umiremo osvetom prirode, i mi umiremo međusobno se uništavajući.
*****
Ako prirodu shvatimo kao neki džinovski, beskonačni, želudac koji u sebe sve prima i u sebi sve sadrži, onda bi čovek u njemu bio nesvaren kamen.
*****
Vetar zaboravlja kamilu koju je ubio, ali sve dok ne ugine, kamila pamti oluju zbog koje umire.
*****
Činjenica je da i najsmrdljiviji balegar kao vrsta dugovečniji od najmoćnije divlje zveri i da ukoliko su životinje i ljudi moćniji, imniji, snažniji, i bolji, utoliko imaju manje izgleda da prežive. Nadživljava prosečnost koja se plodi. Granični slučajevi iščezavaju.
*****
U prirodi vlada Otac Hronos (Slučaj) i Majka Gea (Haos). U ljudskom svetu, Slučaj i Haos, uzrok i posledica očajanja pred apsurdom, u njenom, temelj okrutne ravnodušnosti događanja.
*****
Ima drveća koje raste sto godina, a ubija se za nekoliko sati, pa i brže. Ima vrsta kojima su trebali milioni godina da se razviju, a nestale su za pola veka.
*****
Simbioza virusa lišenog besciljnosti i čoveka oslobođenog ograničenja vladali bi prirodom, kojoj oboje služe samo kao đubrivo.
*****
Majka priroda stvorila nas je da je usavršavamo. Umesto toga, ubijamo je. Platićemo.
*****
Svaka stvar, svaki stvor, svaka prirodna pojava, sve do zooloških vrsta i botaničkih fela ima sebi svojstvenu, strogo određenu i ograničenu ulogu. Od ovih atributa, ograničenost je primarna, jer najmanje jedna funkcija prirode, njena inteligencija, njen čovek – inteligencija pripada prirodi, a čovek je tek posreduje – teži da polje svog funkcionisanja proširi na tuđe domene ili izmeni suštinu drugih funkcija prirode.

Sve, od sunca do usamljenog žbuna u pustinji, od svemirskog vakuuma do teže ili entropije, od virusa do čoveka, ima specifičnu ulogu u sistemu međusobnog funkcionisanja, podrazumevajući da je upravo zbog njega nužno izumiranje nekih, kreiranje drugih, nestanak dinosaurusa, a pojava legionarskog virusa.

Ovakva priroda funkcioniše besprekorno, ostvarujući svrhu ma kakva da je, sve dok se uvažava princip specijalnosti, dok se ne naruši delikatna ravnoteža među njima. Čovek je fragment prirode, a ne vlastite istorije. Pre njegove pojave priroda se iskazuje kao sistem nenarušene ravnoteže.
*****
Prilagođavanje prirodi, a ne prilagođavanje prirode, formula je koja vrsti obezbeđuje trajnost. Ljudska moć, ako želi da bude korisna i po sebe i po prirodu, treba da se svede na saradnju sa njom.
*****
U prirodi uvek ima racionalne, inteligentne, pravedne raspodele težine između „dobra“ i „zla“, ako se ovi pojmovi oslobode antropocentrizma. Ugrađani mehanizam prirodne pravde držao je kosmičku vagu u horizontalnom položaju. Ukoliko se, naravno, u stvar ne umeša čovek. Vaga je onda pretezala na neku, najčešće neizvesnu stranu. Ponekad čak i suprotnu od poželjne.
*****
Kao i u prirodi ne nadživljavaju najjači. Najjači i najslabiji nestaju. Ostaju oni sa zlatne sredine, oni prosečni. Prosečni se uvećavaju; postaje sve prosečnija, jer u prosečnom svetu nestaju najmanje prosečni, a ostaju oni koji su to najviše. Ostaje čovek za jednu sezonu, prosečan otpadak vrste.
*****
Životinja nikad nije usamljena. Ako oko nje nije, njen je čopor u njoj.
*****
Dole, u sebi samoj, sahranjena je priroda. Dole živi, umire, i smrću sebe oživljuje. Njen je tvorači ciklus pouzdan, gotovo ljudskirazuman, kakav su za sebe sanjale sve civilizacije, nikad ga ne postižući, nikad ne stigavši ni blizu njegovog savršenstva, auzomatizma kome nije potreban nikakav veštački podsticaj.
*****
Svaki kamen je nastanjen životom, a mrtav je samo za one koji su prokleti da veruju samo u opipljivu stvarnost.

Sunday, November 11, 2007

Dnevničke beleške 4. deo

Dnevničke beleške Borislava Pekica od 24. marta do 1. aprila 1983. godine; sa trake skinula Ljiljana Pekić

Sukcesivno od četvrtka 24. mart 1983. do petka, 1. april 1983. godine
Umetnost kao nova dimenzija stvarnosti.

Jedan trodimenzionalni predeo postaje sadržaj jednog dvo-dimenzionalnog platna, ali ono što transport omogućuje i što, samo ako alatka u platno ulazi, nova je treća dimenzija koja prostornu dubinu zamenjuje stvaralačkom dubinom.

Budući da se transcedentalna stvaralačka dubina ne može definisati, može se samo odrediti oblast u kojoj se ona dodiruje s realniošću i ovu transformiše u delo.
Miro_La_Lune
Može se odrediti oblast u kojoj ona presecajući čvorove prostorno-vremenskog kontunuuma ostvaruje neku vrstu četvoro-dimenzionalnosti. Može se takođe uvideti ponekad i način na koji ona to postiže.

Ova nova dimenzionalnost ne može se prikazati kockom u vremenu kao što se stara dimenzionalnost mogla prikazivati piramidom u vremenu. Ona je zapravo lopta u vremenu, ali lopta sa naročitim značenjem.

Stvaralačka dimenzija razbija vremensko prostorni kontinuum i u simbol uvodi jednu sasvim novu dimenziju, dimenziju značenja u kojoj i vreme i prostor gube svoje stare empirijske funkcije. Pri tome se značenja ne shvataju kao empirijske vrednosti koje iskustvo povezuje u funkcionalnu celinu, već kao smisao koji prethodi svakom iskustvu i stojeći iza i iznad svih značenja povezuje ova u neku svrhu.

Stoga je u nekom umetničkom delu, recimo romanu, moguće ostvariti nemoguću stvarnost u svim kombinacijama, vezujući moguće i nemoguće, stvarno i nestvarno, prividno napuštajući uzete modele, dotaći najvišu realnost na planu njenog značenja. Umetnost je i ideja o svetu, ne samo njegova slika.

Jer ako bi samo slika bila na platnu smisla ostala bi neartikulisana, mutava, jalova, pa i slike što bi ih iskazivala bile bi nerazumljive. Misao je, zapravo, takođe i pokušaj da se rekreira u empiriji zagubljeno, zabačeno, razbijeno jedinstvo. A ono se može povratiti isključivo smislom i svrhom.

Ahasferos je bio osuđen na besmrtnost kao na pakao. Na večno lutanje kao na pakao. Na saznanje kao na pakao.

Da bi se oslobodio kazne morao je umreti, a to mu je po definiciji kazne bilo nemoguće. Tu leži i paradoks umetnosti. Umetnost je osuđena na život kao na pakao, na večno traganje kao na pakao, na saznanje kao na pakao. Da bi se oslobodila kazne morala bi stići do istine, a to joj je po definiciji kazne nemoguće.

Odlivkom stvarnosti dobija se njen pojavni nivo. Samo svrsishodnom prekombinacijom fakata dobija se i njen smisao. Pojavni nivo nije samo niži oblik umetničkog saznanja zato što joj slepo veruje, već i stoga što je nužno reducira.

Ja ne razbijam vreme da bih razbio biće, nego da bih ga ponovo sastavio. Samo sa ponovo sastavljenim bićem, onako kako je majka Tetida sastavljala Ahilove ostatke, moguće je razbiti mrtvački kovčeg vremena.

Makako je da je, u našem delu uvek se ogleda ograničenost vremena u kome stvaramo. ograničenosti medijuma sa kojim radimo, ograničenosti našeg talenta i naše ličnosti i najzad, ograničenosti trenutka u kome sve te ograničenosti daju bolju ili goru kombinaciju stvaralačkih uslova.

Plač i smeh su dva osnovna vida našeg spajanja sa svetom. Plač i smeh su takođe dva najdublja vida ulaska i prodiranja sveta u nas. Otuda su tragedija i komedija dve najbitnije forme enozisa sveta koji postoji i sveta koji se saznaje.

Očigledno je, tako mi se bar čini, da bitniji nesporazumi potiču iz različitog tumačenja slobode u praksi, nego što su oni manje više otvoreni, aktuelni ili virulentni u tim pojmovima, kada su oni tek oruđe u jednoj akademskoj debati.

Premda je takođe očigledno da praktični nesporazumi zapravo proističu iz teorijskih, čak i kada se na prvi pogled čini da ta teorija odobrava, usvaja, priznaje, dopušta, omogućuje, mnogo više slobode nego što praksa te teorije dozvoljava.

U teorijskom prometu su raznovrsne sintagme za slobodu. Spomenuću samo nekoliko. Na primer: realna sloboda, u praksi je to ona do koje se eventualno ide. Potom je tu apstraktna sloboda, u praksi je to ona koja se ne dopušta. Istinska sloboda, u praksi je to stvar daleke budućnosti, ako so do ove ikada stigne.

Buržoaska sloboda, to je ona koju smo odbacili da bismo dobili u zamenu onu istinsku, koju nemamo, i koju ćemo eventualno, mada sumnjam, imati u budućnosti. Tako zapravo uprkos svih tih teoretskih sintagmi, mi slobode nemamo u praksi.

Neobično je da pojam slobode sam sebe ne određuje čak ni u onoj meri u kojoj to polazi za rukom suprotnom pojmu, pojmu ropstva. Šta je ropstvo, najčešće znamo. Nije potrebno, osim ako čovek nije hegelijanac, da ropstvo objašnjava na komplikovan način, da bi eventualno stigao do onog tipa ropstva u kome će se prepoznati najviša sloboda.

Mi ne znamo šta znači sloboda kad o njoj govorimo, stoga verovatno i nismo u stanju da je ostvarimo. Možda je to zato što je ropstvo stvar osećanja, a sloboda stvar shvatanja. Ropstvo osećamo, slobodu poimamo.

Čak i ako ste marksist, i mislite da znate šta je istinska sloboda, u njenom društvenom smislu, naravno, kad sednete za svoj pisaći sto i suočite se sa knjigom na kojoj radite, to vaše uverenje, zbog koga ste kao građanin pristali na izvesna ograničenja, neće vam ni najmanje pomoći da kao pisac, i u ime te iste slobode, pristanete na neka druga ograničenja koja se tiču vaše knjige i vašeg dela. Ako pristanete bićete slabiji pisac nego što biste možda mogli biti.

Kada je sam sa svojim delom, pisca se ne tiče nijedna sloboda koju ne određuje to delo. Svi ideali moraju ustupiti tada težnji da se postigne ona najviša estetička sloboda, sloboda forme, u kojoj će vaš sadržaj, slobodno izabran, najprirodnije i najslobodnije da se oseća i izrazi. Ja time ne tvrdim da se jedan društveni ideal ne može izraziti jednim književnim delom.

Ja samo hoću da kažem, da bi se on izrazio kako valja na estetičkom nivou mora taj društveni ideal biti, ne samo deo građanske ličnosti pisca, nego i njegove književne ličnosti. Mora kroz tu književnu ličnost naći svoju formu.

Iza Adornove ideje da će u jednom smirenom i zadovoljnom društvu nestati umetnosti, jer umetnost zapravo i nije ništa drugo do estetizirani, neurotičan odgovor na prikraćenosti kojima nas osiromašuje stvarnost kojom nismo zadovoljni i u kojoj nismo srećni, otprilike neka vrsta revolucionarnog terorističkog akta, neke duhovne bombe.

Iza takve ideje stoji jedno duboko platonističko nezadovoljstvo umetnošću uopšte, kao s nečim što se otima racionalnosti, pa s time i redu, opštoj svrsi i organizaciji. A iza toga se opet krije tradicionalno nepoverenje pozitivističkog marksizma prema svemu čemu se efekat ne može izračunati i koji se ne može programirati kao što se misli da se to može uraditi s čitavom ljudskom istorijom.

Zar onda ne bismo i religiju proglasili neurotičnom kolektivnom tvorevinom? Zar onda ne bismo i za mitotvorce rekli da je posledica kolektivne neuroze, pa čak i psihoze? Zašto onda ne bismo i filosofiju, kao našu poslednju odbranu od nepoznanica sveta proglasili delom, odnosno posledicom, jedne kroz istoriju vertikalno sprovedene, a horizontalno izvedene psihoze u svakoj generaciji uzastopce?

Šta bi onda ostalo, zapravo, od svih naših stvaralačkih strahova, strepnji, sumnji? Ostala bi možda samo nauka, koja bi trebalo da ovaj život, koga Adorno pretpostavlja, život u kome umetnost ne bi bila potrebna, unapredi. Da umetnost zajedno s filosofijom, religijom, mitom i svim drugim elementima našeg stvarnog i racionalnog, veličanstvenog života, sve to da ode i da ostane samo srećni čovek i njegova nauka.

Moderni marksistički estetičari, ako takvi postoje, ja mislim da ne postoje, da je to jedan termin koji je za nevolju izabran, da pokrije apsolutnu rupu u marksističkoj doktrini na planu estetike, dakle, ti takozvani moderni marksistički estetičari su srećni što se pojavio jedan Ždanov i što se lično Staljin nezgrapno umešao u umetnost, jer da njih nije bilo morali bi svoj revizionizam dokazivati na Lenjinu, Engelsu i Marksu.

Ovako su Ždanov i Staljin, iako ortodoksi, postali revizionisti, a revizionisti - ortodoksi slobode. Celokupni teoretski fond književne levice je otpad kapsule jedne ubojne municije, što se potrošila na probijanje umišljenih vrata. Vrata već odavno otvorenih duhovnim silama koja se nisu delile kroz istoriju na leve i desne.

Mene takvi estetičari podsećaju na decu koja u igri izmišljaju prepreke da bi ih preskakali, i na to posle bili ponosni. To što prepreka osim vlastitih nema – šta mari. Važno je da se nešto preskače i bude ponosan. Drugim rečima prepreka ima, ali one pripadaju doktrini tih estetičara.

Postoji izvesna olakšica za nas koji o ovoj temi govorimo danas 1983. godine u Jugoslaviji, nad onima koji o toj temi ne govore na Istoku zato što ne smeju, i nad onima koji o ovoj temi ne govore na Zapadu, zato što za tim nemaju potrebe.

Prva je olakšica da smo tradicijom ovog društva, od njegovog ustanovljenja 1944. godine, pa na ovamo, a pri čemu se ovom prilikom ne govori o tom društvu kao ovakvom ili onakvom uslovu, nego o uslovu kao takvom, dakle tehničkom uslovu, uvedeni u jedan odnos prema stvarnosti koji nije neposredan i koji nikada ne može računati da bude neposredan, mada je on to za umetnika u onom najdubljem smislu takav, međutim, on ne može računati da ostane takav.

Jer će se u njega uvek, unapred, zavisno od toga da li se radi o marksisti ili ne, ili naknadno takođe umešati jedan određen i organizovan svet koga u našem slučaju zovemo Komunističkom partijom.

Sada mi nešto pada na pamet, vrlo neobično. Nedavno je ta Partija postala Savezom, ali u razgovorima, u praksi, Savez se jedva pominje i ostaje to ipak Partija. Ima li to neki dublji značaj?

Dakle, kadgod govorimo o odnosu pisca i stvarnosti, mi na neki način govorimo još i o odnosu Partije prema toj stvarnosti, odnosu Partije prema piscu te stvarnosti, i odnosu pisca prema Partiji sa takvim odnosom prema stvarnosti. Podrazumeva se, naravno, da govorimo i o odnosu Partije prema piščevoj stvarnosti.

Druga srećna okolnost je u tome što za razliku od Zapada, gde postoji više partija koje su uvek ili sad na vlasti ili će na vlasti biti, i gde bi pokušaj da usaglasite vaše viđenje stvarnosti sa njihovom bedno propao, najpre, jer bi vam to tehnički bilo nemoguće, a zatim što se to nikoga ne bi ticalo, naime vaš pogled na svet je vaša lična stvar, čak i kad ga imate u milionskim kopijama, i što bi ubrzo uvideli da se vas politika tiče, ali da se vi savršeno politike ne tičete.

Dakle, umesto takvih nesrećnih okolnosti, mi imamo okolnost da imamo jednu Partiju sa kojom možemo računati, moramo računati, i sa kojom možemo, pa poneki put i želimo da usaglasimo svoje poglede na stvarnost. Tu zablude ne može biti, a osim toga ta Partija se svakako brine za vas, mnogo više nego što to čini ijedna partija u demokratskom Zapadu.

Naročitu, vrlo često nepoželjnu, brigu prema umetnosti pokazuju samo oni poreci, da ne kažem režimi, koji ne upravljaju društvom da bi ono preživelo, nego da bi ga menjali, pa od te umetnosti očekuju da im koristi.

Velika i neželjena čast koju totalitarni režimi ukazuju umetnosti, pored očevidne nebrige takozvanih demokratija, dovela je izvesne eksperte, ne lične već teorijske eksperte, danas do toga da tvrde, kao na primer njujorkškog esejiste Štajnera, da je za veliku umetnost potreban veliki pritisak, da se pod udarcima najbolje stvara, da se u ograničenjima rađaju velika dela, mada osim Epikteta, roba, koji je lepo živeo, za to nema nikakvih dokaza.

A to nas onda konzekventno vodi marksisti Adornu, njegovom srećnom društvu kome umetnost neće biti potrebna, jer će sreća tog društva već po sebi biti umetnička. Hoću da kažem da se Dostojevski nije rodio uz stub i iz stuba za streljanje, kao što se Prust nije rodio iz sobe zatvorene plutom.

Ali ako je tačno to, ako je Štajner u pravu onda sam ja najebao. Nikada se nijedna ideologija kao marksizam nije suočila sa takvom praksom da bi ta ideologija istovremeno morala i sebe da opravdava i tu praksu da odbacuje. Vere su to činile, ali su vere po definiciji iracionalne. Otkuda sada da najracionalnija doktrina koju je svet smislio i koja ga svodi na mehanički kauzalitet, deluje u istoriji tako očajno iracionalno, odnosno neracionalno?

Imam utisak da sam pozvan da igram u jednom kolu u kome se lično do mile volje mogu naskakati, dok se stvarno kolo odvija negde drugde. Ovo kolo u kome ja intelektualno igram, avetinjsko je kolo, ono ne postoji, ono se igra samo za mene i za meni slične. Takvo kolo ne vrti ništa izvan mene, ono vrti samo mene. Takvo kolo ne služi ničemu izvan mene, ono služi za moja intelektualna i duhovna zavaravanja.

Jedino mesto na kome moje ideje o odnosu umetnosti i stvarnosti imaju nekakve šanse da se suprotstave, čak i savladaju one antagonističke, jesu prostor, literarni prostor mojih knjiga. Sve ostalo je intelektualno, avetinjsko kolo o kome sam govorio.

Saturday, November 10, 2007

Dnevničke beleške 3. deo

Dnevničke beleške Borislava Pekica od 31. marta 1983. godine; sa trake skinula Ljiljana Pekić

Četvrtak, 31. mart 1983. godine
Gladijatorske intelektualne igre

Meni je oduvek naš javni intelektualni život ličio na rimske gladijatorske igre, manje više zabavne, manje više prljave, manje više krvave. Poređenje, međutim, nije potpuno i u izvesnim razlikama treba tražiti prirodu našeg doba i naše stvarnosti, koja se razlikuje od rimskog doba i rimske stvarnosti.
De Chirico-MetaphysicsŠto se tiče borbenih pravila igara, ona su, osim osnovnog, da se mora pobediti, izmenjena u toliko što danas pobeda ne donosi uvek i šansu da se preživi.

Nekada ste savladali svog protivnika i očekivali od publike znak koji je odlučivao o njegovoj sudbini. Publika vam je mogla dati znak palcem gore i zahtevati da ga poštedite, što ste vi bili obavezni da učinite, ili, što je bilo češće, znakom palca dole, određivala da ga morate dotući, što ste opet morali učiniti.

Danas, bez obzira kakav znak vi dobijali od publike, on se može odnositi i na vas, ili protivnik može dobiti znak da, ako mu je što od života još ostalo, uzme ga vama.

Zatim može se dogoditi da dobijete zadatak, odnosno odobrenje da dotučete protivnika, a da vi pobednički izlazeći iz arene sami budete dočekani i iza leđa ubijeni.

Intelektualne, duhovne pobede ne obezbeđuju vam i onu stvarnu pobedu. Naprotiv, sve više izgleda da će one za vas da budu smrtonosne. Veliki broj ovakvih pobeda u javnim gladijatorskim, intelektualnim igrama, naročito ako ne zastupate carske boje i nemate iza sebe carsku naklonost, završavaće se vašom smrću u nekom mraku neke sporedne uličice.

Nauk bi, dakle, bio – ne učestvovati. Međutim, po neki put vi morate jednostavno učestvovati zbog toga što vas uhvate na ulici i ubace u arenu.

Tada, naravno, trebalo bi da, s obzirom na našu stvarnost po kojoj važi pravilo da se ne borite, i od vas se iz carske lože, naročito ako se borite sa carskim zastupnicima, očekuje da ne upotrebite svako svoje oružje, i da budete svesni da vas on mora pobediti, i da samo ako ste pobeđeni možete eventualno da očekujete neki oproštaj, koji se obično sastoji u tome što vam se život produžuje, ne čuva konačno, ali ipak produžuje.

Vi se sada u toj intelektualnoj, duhovnoj areni borite, iako imate trozubac, na primer, ili mrežu, borite se samo trozupcem, a mrežu upotrebljavate isključivo za mahanje. Dakle za fingiranje borbe. Od vas se zapravo očekuje da budete pobeđeni, ali tako da publika ne vidi kako je sve to namešteno.

Vaš protivnik, naravno, niti ima takvih skrupula, niti se od njega traži da ne upotrebi svu svoju snagu i svako svoje oružje, pa ako postoje i neka specijalna pravila i ograničenja, da i njih prekrši i da se to, iako javno vidi, ne uzima u obzir prilikom prosuđivanja pobede.

Tako tamo na pesku arene vi se možete dogovoriti, ili vam može biti rečeno da ćete, kao borac naoružan mrežom i trozupcem imati posla sa, recimo, jednim Tračaninom koji će biti naoružan malim, okruglim štitom i kratkim mačem. I tako će u početku i biti.

Međutim, vi ćete otkriti, pošto budete priterali Tračanina uza zid, pa čak i, ako ste toliko smeli, nabacili mu mrežu na telo, otkrićete da su pravila igre izneverena, jer će u tom trenutku pojaviti se iza vaših leđa jedan drugi Tračanin koji uopšte nije dogovoren i koji će vas napasti, a zatim treći, četvrti i peti, i vi ćete se na kraju te igre naći opkoljeni s pet Tračana s kojima svakako nećete moći izaći na kraj.

Carska loža će otvoreno navijati za vaše protivnike, pa premda je to bilo i u rimsko doba, nikada nije bilo dopušteno da se u areni bore slobodni građani, a to znači nije se moglo očekivati da pošto izađete i pošto se vidi zapravo da ćete izaći i sa pet Tračana na kraj, biti dozvoljeno gardistima, pretorijancima da uskoče u arenu i da vas i oni napadnu.

U međuvremenu publika, sa izvesnim opravdanim ogorčenjem, ali shvatajući pravila igre i shvatajući prirodu, možda će u duši biti za vas, možda to pokazati i glasnim navijanjima, ali ništa neće učiniti kolektivno da se izmene ovakva nepravedna pravila igre, trpeće ih i jednako će uživati u toj igri, još više uživati ukoliko se vi nalazite u nepravednijem položaju, ukoliko, dakle, taj vaš nepravedni položaj njoj daje mogućnost da za vas navija i da na taj način stiče neki duhovni alibi.

Pretorijanci će u međuvremenu da obave posao, i dok vaš krvav leš bude čakljama vučen preko arene, publika će se žvačući sendviče udaljiti iz cirkusa i razgovarati o borbama na način na koji se govori o boks meču, priznajući vam sve kvalitete, i sve mogućnosti, ali u pogledu načina na koji ste umrli reći će, otprilike – šta vam je trebalo da ulazite u arenu ako za to niste bili sposobni.

Odnosno, kad ste već ušli morate primiti i njena pravila, ma koliko bila nepravedna.

Ima se utisak da se u našim gladijatorskim borbama, u tim intelektualnim arenama, aktuelnim, danas i sada, ne može uopšte pobediti i da jedinu pobedu, jedino priznanje pobede možemo dobiti kasnije, može nam ga dati intelektualna istorija ovoga doba i reći da smo stvarno pobednici bili mi, i da nam je ta pobeda bila uskraćena. Ali sada, sada nam ona nikada neće biti priznata.

Što se mene tiče ja imam nameru, koliko dugo budem mogao, izbegavati da se u takvoj areni nađem, naravno to ništa ne garantuje da se u njoj neću naći. Svakoga časa može me neko uhvatiti na ulici i odvući tamo gde su borci u izvesnom deficitu.

Međutim, ja ću pokušati, koliko mogu, da izbegnem tu arenu. Ne samo zato, da ne bih pružao zadovoljstva publici, i više od zadovoljstva, da joj budem intelektualni alibi, već da ne bih omogućio političkom patricijatu, koji opkoljava carsku ložu, da vuče izvesne koristi iz mojih nevolja u areni. Jer evidentno je da za razliku od rimskog cirkusa, gde je čovek mogao profitirati, osim zadovoljstva, isključivo klađenjem na ovog ili onog borca, ovde to klađenje ima jedan sasvim drugi smisao.

Ovde borci direktno donose korist određenim političkim, patricijskim grupama i na leševima tih boraca oni se penju u toj skali vlasti. Jedna grupa zastupa vašeg protivnika glasnije od druge grupe, druga grupa iz vlastitih razloga, vi ste opet manipulisani, ima prema vama blagonaklon stav, i sad zavisi od naklonosti carske lože koja od ovih grupa će profitirati. Vi svakako nećete. Vi možete samo preživeti. To je sve što možete eventualno dobiti kao nagradu do neke iduće arene, do neke iduće borbe. Ali oni koji stvarno dobijaju - to su oni koji se na vas klade.

U rimskom cirkusu plebs je tražio zabavu. U našem cirkusu on traži nešto više, traži da mu budete zamena za purgatorijum. U rimskom cirkusu patricijat je zapravo bio isto što i plebs i na tom nivou, na nivou ponašanja i odnosa prema igrama, nije bilo velike razlike. Naš patricijat, a pod njim se podrazumevaju oni ljudi koji su na vlasti, traže od vas u areni da mu donesete svojom borbom izvesnu stvarnu korist, da nakon vaše borbe ili niza ovakvih borbi, on dobije mesto u carskoj loži.

Što se tiče položaja te lože i njenog odnosa prema igrama, danas je on daleko dublji nego što je bio ranije. Rimski car je bio na nivou plebsa kao i patricijat. Vrlo retko rimski car direktno se usuđivao da se meša u odluke naroda, i da se suprostavi odlukama naroda.

Danas carska loža ne vodi o tome računa i carska loža donosi svoje presude. Diže ili spušta svoje palčeve nezavisno od onoga što vidi oko sebe i nezavisno od toga kakvu će odluku doneti narod, koji posmatra carsku predstavu. A to je i prirodno. Ja ne vidim zašto bi se carska loža obazirala na narodne odluke, kad narod ništa ne čini da potkrepi svojom voljom te odluke, odnosno da se za njih bori.

Friday, November 09, 2007

Dnevničke beleške 2. deo

Dnevničke beleške Borislava Pekica od 29. i 30. marta 1983. godine; sa trake skinula Ljiljana Pekić

Utorak, 29. mart 1983. godine
Beleška o mitovima (povodom Zlatnog runa)

Mit je ono što je u jednoj umetnosti – univerzalno. Sve osnovne i ljudske situacije su mitske. Ono što mitsko nije, slučajno je i nebitno. To je šljaka postojanja.

Mit je zatim cement duhovnog ujedinjenja naroda.

Višeslojnost mita sastoji se od poetskog, piktografskog sloja koji je srednji i koji povezuje najviši ontološki, suštinski u stvari, sa najnižim istorijskim.

Kasirerovo mitsko večno juče, dakle ono što on smatra vremenom mita mogu da primenim samo onda ako mu dodam i večno danas, kao mit koji se ispunjava i reprodukuje, i večno sutra kao potencijalno mitsko, kao mit koji suspendovan, spreman, očekuje da se još jednom realizuje.
R. Lichtenstein-NoisePre nego što kažemo da je mit bezvremen moramo razumeti da je on zapravo svevremen i da u toj svevremenosti dobija i on svoje vreme koje mu inače nedostaje. Samo tako se može protumačiti bezvremenost mita; inače u njemu dobijamo nešto što, budući da stoji izvan vremena, ne stoji nigde.

Sreda, 30. mart 1983. godine
Istorija u obliku metka

Moja najveća osveta je u tome što me nikada nisu uspeli primorati da ih mrzim. Prezira je bilo.

Prezir je bio moja pobeda, ali taj prezir je bio i moj poraz, jer su me na taj prezir oni naterali i time stvarali situacije u kojima sam bio primoran da prezirem i sebe.

Bez obzira na sve teškoće, nevolje, neprilike, nepravde, gimnazijski teror 1945 - 1948. godine, robije, primoravanje na ćutanje i građansko i umetničko, nepravde što mi se nanose u javnom životu, u kome, da bih bio ono što jesam, da bih opstojao, zapravo moram ulagati višestruko, više napora od ljudi bez moje prošlosti.

Čitava jedna godina bez pasoša, i nasilno odvajanje od porodice, političke intrige koje su mi skinule četiri ugovorene knjige, uvrede, besprimerna čekanja pred vratima PEN kluba, prisilna emigracija u kojoj se nalazim, bez obzira na to, ja sam prema uzrocima svojih nesreća uvek uspevao zadržati jedan podrugljiv stav, u kome je bilo obilno mesta i za podrugljivost na sopstveni račun.

Ja sam uvek na istoriju gledao kao na metak koji ide na mene, on i jeste metak koji ide na čoveka i koji se od drugih razlikuje samo po tome što promašiti ne može.

Pitanje je samo hoće li vas taj metak okrznuti, raniti lakše ili teže, obogaljiti za čitav život ili – ubiti.

Thursday, November 08, 2007

Dnevničke beleške 1. deo

Dnevničke beleške Borislava Pekića iz 1983. godine; sa trake skinula Ljiljana Pekić.

Sreda, 6. april 1983. godine
O diluvijalnoj savremenosti

Ono što smo od diluvijuma naučili do danas je kako da svoje animalne instinkte racionalizujemo, a ponekad i da im obezbedimo uzvišene razloge.

Tako je ono što je u našem prirodnom protoistorijskom razdoblju bila antropofagija kao nužna borba za opstanak, sada sada je postala racionalna, partiotska, čak i humanitarna strategija preživljavanja i nadživljavanja. Andy Warhol-Skull

Neovlašćeno ubistvo jednog čoveka i sada je zločin, ali je iskorenjavanje čitavih naroda u međuvremenu postalo objektivnom, istorijskom nužnošću i važnom zalogom za napredak.

Subota, 9. april 1983. godine.
Optimisti

Optimista je čovek koji premda veruje u nemoguće, ne misli da se ono i njega tiče.

Optimista je opasan ne zato što veruje u dobar završetak nego što ga to, ta vera, sprečava da išta čini da do njega stvarno i dođe.

Optimista je čovek za koga je pravilo tek nesrećan slučaj, a srećan slučaj pravilo.

Optimista je čovek koji se nada da će naučiti da pliva, tek kad padne u vodu.

Optimista je onaj koji na samrtnoj postelji veruje da će drugom prilikom biti bolje sreće.

Optimista je onaj koji na putu kroz pustinju nosi ubeđenje da će preživeti, pesimista u međuvremenu nosi vodu i grumenje soli, iako veruje da će umreti.

S optimistom se živi lakše i kraće, s pesimistom teže, ali duže.

Korisni optimizam u životu pojedinaca može postati ubitačan ako ga gaje - narodi.

Petak, 15. april 1983. godine
Apsurd kao alibi

Jesmo li mi od apsurda napravili moderan mit, koji bi trebalo da ozakoni i definiše našu budućnost, kao što su drevni mitovi ozakonjavali i definisali našu sadašnjost.

Da li je on, dakle, naše univerzalno izvinjenje za takozvane prinudne i neizbežne promašenosti naše egzistencije, jedna filosofska poezija u kojoj se konzervira u empiriji propala zabluda antropozentrizma.

Neobično je da je osnovni sadržaj svake filosofije apsurda uvek bio u tome da se tom apsurdu nađe smisao, a ne da se apsurd kao takav prizna.

Dakle, u svakoj od tih filosofija krila se jedna bazična protivurečnost. Umesto da to bude zaista filosofija apsurda, koja će taj apsurd dovesti do univerzalnog obeležja naše egzistencije i našeg ljudskog opstojanja, mi smo stalno pokušavali da mu nađemo neki smisao.

Apsurd ne može smisla imati. To nije samo pojmovni nego i sadržajni contradictio in adjecto.

Priznati apsurd znači učiniti potpuno besmislenim naše postojanje, a to je jedina i prava konsekvencija filosofije apsurda.

Sve drugo je alibi, sve drugo je pokušaj da se od filosofija apsurda napravi neka druga filosofija, dakle da se jedan optimistički pogled na svet, putem čitave jedne pesimističke terminologije prokrijumčari u filosofiju.

Krajnji oblik ovih napora je nalaženje baš u apsurdu najvišeg smisla postojanja, proglašavanje apsurda za onaj bitan uslov našeg takozvanog napretka u onom smislu u kome se u savladavanju kompleksa inferiornosti usput stvaraju velika dela.

Wednesday, November 07, 2007

Beograd

Misli iz raznih dela o Beogradu Borislava Pekića; izbor Ljiljane Pekić

Disdareva kula-KalemegdanŽalimo što Beograd nije pomorska luka. Da smo, Bog da nas vidi, ostali u Donjem pliocenu, u kome smo boravili pre osam miliona godina, imali bismo na Terazijama Paratetis i bili bismo luka. Za vodozemce, doduše, ali – luka.
*****
Ja nisam rođen u Beogradu, pa on za mene nema čar groba u kome je pokopana moja mladost.

Ali taj grob nije ni u gradu u kome sam rođen. Pepeo te mladosti razvejan je od Panonije do Adrijatika, da se po starim, dobrim običajima vrati praroditeljskim elementima.

Beograd nije moj grad, ali to nije ni jedan drugi. Pa ipak ga volim, volim privrženušću – stranca. Možda sam zato, pre nego drugi, pozvan da o njemu pišem.
*****
U romejskom Beogradu formiraće se pandokeon, budući turski han, buduća srpska kafana, koja će sve do naših dana ostati naš jedini istinski nacionalni Aeropag.
*****
Iako po nacionalnoj tradiciji ratnici, mi smo jedini posednici Beograda, koji smo ga, osm 1806. dobijali na poklon umesto na snagu. Sve do predaje grada, na jastučetu od svile, godine 1867, mi smo Beograd držali samo dva puta: s Dragutinom od 1284. do 1319, i sa Stefanom Lazarevićem, od 1404. do 1427.

I oba ga puta nismo dobili na mač nego kao feudalni dar ugarskih kraljeva. Od soseljavanja na Balkan do Predaje gradova 1867, Beograd je u srpskim rukama bio ukupno – pedeset osam godina.
*****
Oktobra 1690. osvajaju Beograd Turci, a pale Austrijanci. Srbi u međuvremenu jedu jedni druge u onome što na platnima naših romantičara gledamo kao Veliku Seobu Srbalja.
*****
Sve do Ustanka i Karađorđevog ulaska u grad, godine 1806, za pun vek dakle, Istorija Beograda, osim čume, požara i nabijanja na kolac, ne beleži ništa što bi normalan čovek trebalo da zna.
*****
Beograd uopšte nije lep grad. Kako može biti lep taj neobuzdani, nesmišljeni dar-mar ulica, uzbrdica, nizbrdica, kuća bez stila, bez duše, bez istorije? Istorijska lepota Beograda je bajka za decu i provincijalce.

Ta istorija je rušena i konačno pokopana pod udruženim dejstvom osvajača i levantinske nebrige, a nešto malo od te takozvane patine, i to u bednim fragmentima, može se videti još samo u muzeju!
*****
Ono što nepobitno legalizuje Beograd kao neotuđivi deo Evrope je činjenica da smo u glacijalnoj eri imali mamute koji ni u čemu nisu ustupali ni pariskim ni londonskim. Kasnije smo, sticajem okolnosti, o čijoj se prirodi još nismo dogovorili, nešto malo zaostali.
*****
Ako čovek privremeno, za ovaj trenutak, zanemari osnovni zadatak koji ima u Beogradu, a to je sačuvati goli život na pešačkim prelazima i trotoarima, preostaje mu onaj teži: da se sačuva od ispovesti poznatih i nepoznatih ljudi.
*****
Čak je i prvi beogradski istorijski događaj grčkog porekla. Prema Apoloniju Rođaninu, u VII gvozdenom veku, skitsko tračansko pleme Singa, verovatnih cincarskih praotaca, koje je dalo ime Beogradu, ukazuje, pod kamenim bregom Kaulijakom, današnjim Kalemegdanom, gostoprimstvo slavnim Argonautima, koji se, posle krađe Zlatnog Runa, da bi zavarali kolhiđansku flotu, vraćaju u domovinu jednom neverovatnom maršrutom, preko Crnog mora, Istrosa ili Dunava, pa onda, sa Argom na ramenima, kopnom do Jadrana.

I ako beogradski trgovac, koji nedeljom šeta familiju duž kalemegdanskih bedema, ne vidi na obali reke Jazonove vatre, to je onda katastrofalno odsustvo istoričnog duha, što će ga jednom skupo koštati.
*****
U istoriji kad god se kroz taj Beograd prolazilo, uvek je u drugim rukama bio. Srpskim, ugarskim, austrijskim, turskim ... A između, izgleda, ničiji. I uvek, kao da je to bio neki drugi grad, a ne onaj o kome se od pretka slušalo. Grad s drugim crkvama, kućama, ljudima i običajima. Pre polaska su ti govorili o stotine crkava, a nisi našao nijednu, sve su bile džamije.

Pre puta su te pripremali na nebrojene džamije, a zatekao si pola tuceta rabatnih minatera. Najzad, vele, nije više bilo ni crkava ni džamija. Ni ljudi. Samo crnih pasa ... Jer Beograd menja Zakon kao nebo boju. Kao vatra - plamen. I kad god se stari Zakon promeni, onaj novi hametice poništi sve što su građani, trgovci i zanatlije, između dve propasti, posatvarali.

U takvom gradu, nema nasleđivanja. Što za života svoga zagrabiš, to ti je. Samo tebi. Deca sve iz početka moraju. Svaki od pare blago da tiče.
*****
Celokupna četiristogodišnja vojnička istorija rimskog Beograda vezana je za Vespazijanovu IV legiju Flavija, sa zodijačkim lavom kao simbolom, što nas je trajno zarazilo zabludom da smo rođeni ratnici, a sva privredna istorija za grčku trgovačku legiju, sa kantarom kao simbolom, koja je, pored glavnih zanatskih grana, zidarstva, kamenarstva i grnčarstva, držala u svojim rukama ceo trgovački tranzit, koji je, kroz Singidunum, od Akvilije, preko Emone, Sirmijuma, Viminacijuma, Naisusa, do Bizantijuma, spajao Evropu i Zapad sa Azijom i Istokom, što nas je, opet, ostavilo u trajnoj zabludi da smo sjani graditelji i nenadmašni trgovci.

Ove su dve zablude trajno unakazile srpsku istoriju. Za tih četiri stotine rimskih godina samo su dva događaja ostavila izvesne posledice na buduće Srbe. Karakalinim ediktom, 212. godine, Singidunum, od samoupravne municipije postaje kolonija s punim građanskim pravima, čiju širinu nismo ni do danas uspeli da dostignemo, a 363. njegovo čedo Jovijan postaje rimski car.

Činjenica da je nesrećnik vladao manje od jedne godine, ali da mu je i to bilo dovoljno da ceo Rim obrne na glavu i pagansku versku politiku Julijana Apostate zameni hrišćanskom, svedoči da je iz naših krajeva.

Tuesday, November 06, 2007

Misli „Zlatno runo V“- 2 deo

Borislav Pekić – misli iz knjige “Zlatno runo” V knjiga; izbor Ljiljane Pekić.

Napomena: Za one koji nisu čitali „Zlatno runo“ želela bih da skrenem pažnju da Simeon Njegovan govori iskvarenim jezikom, a često ubacuje i neke starinske, grčke ili cincarske reči, a pravopis je kao u vreme u kome se radnja dešava.

Cena je irelevantna. Za cenu se zanima malo-građanin. Samo je malo-građaninu stalo do toga da uvek tačno zna koliko je nešto platio i da mu izdaci, uključujući duševne, budu što manji...

Ponos, sujeta, osetljivost – sve što se osećalo, što je bolelo dok se pomoć unaokolo prosila – takođe su malo-građanske slabosti.
*****
Logika ne postoji da oduševljava, nego da primorava.
*****
De Chirico-Mustery of a StreetIz činjenice da je jedno načelo rđavo ne sledi nužno da njemu suprotno nije.

Iz fakta da je dan sveta ne proizilazi da noć obavezno mora biti mračna. Postoje naime i polarne ...

Eventualne prednosti socijalizma mogu se izvlačiti jedino iz njega samog.
*****
Ljudi u ljubavi govore sve same gluposti. Dubok govor inspirišu jedino prava netrpeljivost i mržnja.
*****
U srcu svake nevolje je po jedno osećanje. Često i više njih, ali tako da se, po mogućstvu, što grublje isključuju.
*****
U praksi se niko ne pari da bi produžio vrstu.
*****
I obraz je posed. Nisu samo konsignirana roba, nekretnina i obveznice.
*****
Kao što pod južnim suncem žene brže sazrevaju, ali se brže i troše i naše se porodice bogate brže nego igde drugde, ali i mnogo brže propadaju.
*****
Kod nas na Balkanu se čedna ignorancija, pastirsko neznanje, udruženo s izgledom majmuna i progradskom zapuštenošću, još uvek smatraju prvim uslovom da se neko proglasi genijem.

Varvarsko stanovište da talenat dugujemo Bogu zamenjeno je u međuvremenu naučnom zabludom da smo za sve svoje sposobnosti dužni srećnoj kombinaciji gena, ali naše ubeđenje da mi lično svemu tome nemamo šta da dodamo nikako da se izmeni …
*****
Čovek koji jednako misli o lepom i unosnom – lep je, ma kakav da je inače. I najlepši na mizerijama poružni. I najubavnijem gubici pokvare izgled.
*****
Siromaštvo je najveće ropstvo. Iz njega sva druga robovanja proističu. Sve nevolje, lične i opšte.
*****
Ako je neko u beznadežnom mraku, važno li je odakle pada senka koja mu dušu mrači?