Friday, December 29, 2023

PISMA IZ TUĐINE LLXXI deo

 

PISMA IZ TUĐINE LLXXI deo, Laguna Copyright © Borislav Pekić

121.

 

NEOBIČNO PONAŠANJE DIJALEKTIČKIH ISTO­RIJ­SKIH

NUŽNO­STI

 

 

Ugled­ni be­o­grad­ski pro­fe­sor­ dr­ Ni­ko­la­ Mi­lo­š­e­vić je na­ o­sni­vačkoj sku­pš­ti­ni De­mo­krat­ske stran­ke, citira­jući ru­skog pi­sca V. Voj­no­viča, re­kao da je „Karl Marks bio u pra­vu kad je pred­vi­deo pot­pu­no osi­ro­mašenje rad­ničke kla­se, ali se pre­va­rio u jed­noj sit­ni­ci - to se nije do­go­di­lo u ka­pi­ta­li­zmu, nego u ko­mu­ni­zmu. Mo­glo bi se reći bez ika­kvog pre­te­rivan­ja da su se sva, pa i ona naj­ne­po­vol­jni­ja pred­viđanja Mark­sa i Len­ji­na o sud­bi­ni ka­pi­tali­stičkih režima, ostva­ri­la, ali ne u ka­pi­ta­li­zmu već u ko­mu­ni­zmu.“ 

S jed­na­kim pra­vom možemo ­tvr­di­ti ­da ­su mane ka­pi­ta­li­zma došle do pu­nog izražaja tek u so­ci­jali­zmu i nje­go­vom po­ku­ša­ju da se ka­pi­ta­li­zam nad­ma­ši. Uto­li­ko je, i samo uto­l­i­ko, so­ci­ja­li­zam ne­za­men­ljiv. On je de­mon­stri­rao u kom se prav­cu ka­pi­ta­li­zam ne sme raz­vi­ja­ti ako hoće da osta­ne naj­pod­no­šl­ji­vi­ji od svih ne­pod­nošlji­vih dru­štve­nih si­stema. So­ci­jali­zam nam je obrečen kao nužnost, ne­š­to ne­ sa­mo slo­bo­do­umno, do­bro, pra­ved­no, već i ne­iz­bežno. Po­ka­za­lo se da je zah­te­vao ne­u­po­re­di­vo veći trud od ka­pi­ta­li­zma, kome je mark­si­zam sa svo­jim re­vi­zi­o­ni­sti­ma (rev­ita­listima, za­pra­vo) obećao isto tako ne­u­mit­nu pro­past, a da, upr­kos zdušnom na­po­ru ver­ni­ka i po­slu­šni­ka dok­tri­ne, pa i pomoći „di­ja­lek­tičkih za­ko­na isto­ri­je“, pro­pa­da so­ci­ja­li­zam, ne ka­pi­ta­li­zam.

Ne sme­mo za­bo­ra­vi­ti, pri­tom, zem­lju u ko­joj živi­mo. Ona dokazuje da se ni u ka­pi­ta­li­zmu sa­mim bo­rav­kom u nje­mu ne može pro­speri­ra­ti. Bri­ta­ni­ja je is­traj­no po­ku­ša­va­la da bude ka­pi­ta­li­stička zem­lja, a da što man­je radi i nije slav­no pro­šla. Da se još jed­nom ne razočara­ju, kao što su se razočarali u so­ci­ja­li­zam, Ju­go­slo­ve­ni po­u­ku na vre­me mo­ra­ju shva­ti­ti. U budućem se ka­pi­ta­li­zmu ne možemo od­ma­ra­ti kao u pro­teklom so­ci­ja­li­zmu. Ležeći u isto­ri­ji, sa sve četi­ri uvis, ne može se us­pe­š­no iz­gra­di­ti ni naj­go­ri si­stem na sve­tu. I naj­go­ri, kako smo is­ku­si­li, zah­te­va iz­ve­stan or­ga­ni­zo­van trud.

I bri­tan­ska kon­zer­va­tiv­na i ju­go­slo­ven­ska pro­gre­siv­na vla­da da­va­le su svo­jim na­ro­di­ma mno­go­broj­na op­ti­mi­stična obećanja. Raz­li­ka je u tome što ih je ovde da­va­la u­vek ista vla­da, a kod nas ista behu obećanja. Za­jed­ničko­ je ­i­ to ni ovde ni tamo nisu is­pun­je­na. Po­sto­ji ­jo­š jed­na raz­li­ka. Ovde će zbog toga vla­da iz­gu­bi­ti iz­bo­re. U Ju­go­sla­vi­ji će ih takođe iz­gu­bi­ti, pod us­lovom da ih ras­pi­še. A hoće li? O tome g. Milošević (Ni­ko­la) kaže: „Mi smo ne ­jed­nom bili u pri­li­ci da čuje­mo kako bi srp­ski ko­mu­ni­sti i na sl­o­bod­nim iz­bo­ri­ma si­gur­no do­bi­li. Pra­vo pi­tan­je nije u tome. Pra­vo je pi­tan­je, međutim, zašto ko­mu­ni­sti ne sme­ju da izađu na iz­bo­re čak i onda kada mi­sle da bi ih do­bili. Ja ću vam reći za­što: zato što, čak i kad bi prve iz­bo­re do­bi­li, dru­ge bi si­gur­no iz­gu­bi­li.“

Bri­tan­ske vla­de po­stu­pa­ju ce­lis­hod­ni­je. Kako ih ne bi iz­gu­bi­li, ume­sto da iz­bo­re odlažu, ras­pi­su­ju pre­vre­me­ne. I to kad im do­bro ide te se mogu na­da­ti da će ih sigur­no do­bi­ti. Mi ovaj trik, na žalost, ne možemo ko­ri­sti­ti. Nama ni­kad ne ide do­bro.

Po­red mno­go­broj­nih ino­va­ci­ja ko­ji­ma, po pro­fe­so­ru Miloševiću, već de­ce­ni­ja­ma usrećuje­mo i na­uku i em­pi­ri­ju, između ko­jih sa­mo­u­pravna de­mo­kra­ti­ja, mi­li­mi­kron­ska de­cen­tra­li­za­ci­ja, fe­de­ri­ra­juća fe­de­ra­ci­ja, ne­svr­sta­na di­plo­ma­ci­ja, bes­par­tij­ska plu­ra­li­za­ci­ja, nisu ni je­di­ne ni naj­impo­zant­ni­je, naša je vla­da sad smi­sli­la i so­ci­ja­li­stičku im­pro­vi­za­ci­ju. To je te­o­ri­ja po ko­joj ništa ne radiš što ap­so­lut­no ne moraš, a sve što mo­raš, ra­diš za ovaj dan, ovaj čas, čeka­jući da ti su­tra­šnji dan kaže šta ćeš pre­ko­su­tra ura­di­ti. Inače si oba­ve­zan da gre­šiš više nego što je ne­op­hodno.

Mo­ram naše po­li­tičke pro­na­la­zače „čarob­nog ka­me­na održavan­ja - na vla­sti“ razočara­ti. Nji­ho­vo in­ge­ni­o­zno ot­kriće bri­tan­ske vla­de već ve­ko­vi­ma ko­ri­ste. One ni­kad ne rade nešto što baš ne mo­ra­ju i ni­kad duže nego što su pri­nuđene.

Ju­go­slo­ven­ske­ vla­de ­gle­da­le­ su u so­ci­ja­li­zmu ­cil­j i kako će po­moću nje­ga so­ci­jali­zmu biti bol­je, bez ob­zi­ra ka­ko ­je na­ro­du. Bri­tan­ske, ako su so­ci­ja­li­stičke, kako će pomoću tog cil­ja Bri­tan­ci­ma biti bol­je. Ako su kon­zer­va­tiv­ne, kako će bol­je biti ka­pi­ta­li­zmu koji i ona­ko sle­di. Ju­go­sloven­ske su vla­de na putu ka konačnoj ali da­le­koj vr­li­ni, se­zon­ski men­ja­jući sve čega bi se do­mo­gle, sla­ga­le mane, greške i pro­ma­ša­je jed­ne pre­ko dru­gih, hoteći samo i uvek da te mane budu ori­gi­na­l­ne, eks­klu­ziv­ne, sa­mo ­naše, da bi spo­zna­le kako nam se ­je­di­na do­stup­na ­vr­li­na na­la­zi pred no­som, od­mah pre­ko gra­ni­ce. Bri­tan­ske su vla­de obav­lja­le svoj po­sao, od­la­ga­le­ su pro­me­ne ­sve­ dok­ za n­ji­ma ni­je­ uginula ­sva­ka ­po­tre­ba. A to ­je bilo onda kad su se pro­me­ne naj­pri­rod­ni­jim pu­tem, same od sebe, oba­vi­le.

Da za­vr­ši­mo kako počesmo, sa g. Mil­oše­vićem (Ni­ko­lom) koji je re­kao da su nas ko­mu­ni­sti plaši­li mogućnošću da pre­ko so­ci­ja­li­zma po­sta­ne­mo dru­ga Šved­ska ili Ame­ri­ka. Odah­nu­li­ smo tek ovih dana kad su poručili da nam to neće poći za ru­kom sve dok se oni ne do­go­vo­re šta nam više od­go­va­ra, jed­na ili dru­ga kapita­li­stička zem­lja.

Bri­tan­ce­ ta­kva di­le­ma ne muči. Oni su uve­re­ni da su i od jedne i od dru­ge bol­ji.

 

Thursday, December 28, 2023

PISMA IZ TUĐINE LLXX deo

 

PISMA IZ TUĐINE LLXX deo, Laguna Copyright © Borislav Pekić

 

120.

 

KAKO IMA­TI IZ­BO­RE

A NE IZ­GU­BI­TI IH


Za­što vla­de pa­da­ju na iz­bo­ri­ma ret­ko je kad ikom ja­sno, po­najman­je pa­lim vl­a­da­ma. Jer da je­ste, da je raz­log pred­vi­dljiv, ret­ko bi koja vla­da ikad pala. Oba­rao bi je samo inat elek­to­ra­ta kome su do­ja­di­li isti lju­di, isti go­vo­ri, ista po­li­ti­ka, čak i uspe­šna, ili strah od dik­ta­tu­re ko­joj bes­ko­načno vla­dan­je jed­ne gar­ni­tu­re po­li­tičara počinje da liči. Us­kraćivan­je po­ve­ren­ja ta­kvoj vla­di sa­vre­me­na je ver­zi­ja atin­skog ostra­ki­zma. Vla­de bi pa­da­le ne zato što su rđave, već zato što su isu­vi­še do­bre, pa u oho­lom pret­po­stav­ljan­ju ne­za­men­lji­vo­sti pre­te da po­sta­nu naj­go­re - one koje se ne mogu sme­ni­ti.

Iz­bo­ri su za vla­de što i za­vr­šni ispit za ne­sprem­ne učeni­ke koji su se pre­ko škol­ske go­di­ne iz­vlačili iz­o­sta­jan­jem s časo­va ili sum­nji­vim i ne­od­ređenim od­go­vo­ri­ma. Kad se sve sa­be­re, iz­bo­ri su je­di­na usta­no­va de­mo­kra­ti­je koja joj preči da bude sa­vrše­na i de­mo­krat­skim vla­da­ma da bu­du uspešne. Sve do iz­bo­ra, ma ka­kva da je, vla­da je us­pe­šna. Na iz­bo­ri­ma će njen uspeh za­vi­si­ti od nje­nog rada to­kom man­da­ta, ali kako je za sva­ku vla­du on uvek do­bar - a samo su okolnosti u ko­ji­ma de­lu­je stal­no loše - nje­no će čuđenje kad upr­kos tome pad­ne takođe biti ve­li­ko. Ni­jed­na vla­da neće mi­sli­ti da je pala zbog svo­je rđave upra­ve. Naj­dal­je što će u shva­tan­ju svog pada ići je pret­po­stav­ka da je obo­re­na zbog is­prav­ljan­ja rđave upra­ve neke pret­hod­ne.

Sva­ki ka­bi­net­ sma­tra sebe pri­rod­nom vla­dom nacij­e, a opo­zi­ci­ju ne­pri­rod­nom ban­dom bučnih za­vi­dlji­va­ca i aro­gant­nih di­le­ta­na­ta. To je mi­šl­jen­je i bri­tan­skog pre­mi­je­ra, go­spođe Tačer. Nje­na je očigled­na na­me­ra da s vla­sti ode pri­rod­nim pu­tem, od Boga, ne od na­ro­da određenim. Pre­stan­kom rada nje­nog, a ne za nju ku­ca­jućeg na­rod­nog, srca. Želi­mo joj sreću, prem­da tr­go­vački de­fi­cit od 21 mi­li­ona fun­ti, 15 pro­cent­na ka­mat­na sto­pa, dva-tri puta veća nego u kon­ku­re­na­ta, ra­stuća in­fla­ci­ja koja se bliži dvo­ci­fre­noj, ma­sov­na ne­za­po­sle­nost, ne­mir građana zbog po­ra­sta ko­mu­nal­ne po­re­ze, uz ra­pid­no opa­dan­je ka­kvoće po­vraćenih uslu­ga, mr­tvački hlad­na sen­ka re­ce­si­je što pada pre­ko Bri­tanije, a iz­nad sve­ga an­ket­no iz­o­sta­jan­je iza la­bu­ri­sta­ za re­kord­nih 28 od­sto biračkog tela, nje­nom uzdan­ju u večnost svog man­da­ta ne daje ve­li­ka kri­la.

Pi­ta­o­ sam se­ o­da­kle pr­voj dami En­gle­ske žel­je­zno ­u­beđen­je da­ je u pra­vu, da je nje­na vla­da na do­brom putu. To što je, kako vele, i sama od žel­je­za, nije mi se čini­lo do­vol­jnim objašnjen­jem, a ni u „ob­no­vi vik­to­ri­jan­ski­h vred­no­sti“ ni­sam uvek mo­gao naći ube­dlji­ve raz­lo­ge. Na­šao sam ih u ugle­dan­ju na dru­ge, u pod­ražavan­ju ne­o­bične pa­ra­dig­me vla­de moje zem­lje čiji put ko­ zna koje po redu „ob­no­ve so­ci­ja­li­stičkih vred­no­sti kroz po­vra­tak ka­pi­ta­li­zmu“, takođe nije sa­vršen, da­le­ko od toga, čak je i od nje­nog ne­po­u­zda­ni­ji, a ipak na vla­sti osta­je.

Jugo­slo­ven­ska je infla­ci­ja do­sti­gla četi­ri ci­fre, ka­mat­na sto­pa morbid­no stan­je u kome se du­go­vi plaćaju no­vim zadužen­jem a tr­go­vin­ski je bi­lans tek zbra­jan­je gu­bi­ta­ka, većina je rad­nog sta­nov­ni­štva u ino­stranstvu, na mi­ni­ma­lnom dohotku ili u pen­zi­ji - a i oni koji rade ponašaju se­ kao pen­zi­o­ne­ri - re­ce­si­ja ­je do­spe­la do­ op­šte­na­rod­ne pri­vred­ne kome, na svim pod­ručjima na­ci­o­nal­nog živo­ta osim u pro­iz­vod­nji krup­nih reči vla­da mr­tvačka stag­na­ci­ja, a ipak se vla­da­juća stran­ka, ne­sme­ta­na opš­tim slo­mom, mir­no na vla­sti održava. Ni­jed­na Ju­go­slo­ven­ska vla­da ne pada. One se samo same so­bom smen­ju­ju, vodeći man­je-više istu hi­brid­nu pse­u­do­de­mo­krat­sku, pa­ra­tržišnu, me­ta­ra­zum­nu po­li­ti­ku čekan­ja međuna­rod­ne fi­nan­sij­ske pomoći ili božjeg bla­go­slo­va.

Up­rkos sve­mu tome vla­da osta­je, a neki iz­bo­ri, „trke s više grla ali iz iste er­ge­le“, po­no­vo ot­kri­va­ju sko­ro sto­po­stot­no po­ve­ren­je na­ro­da, s ko­jim smo 1946. počeli svo­je srećno i gor­do po­sr­tan­je pre­ma so­ci­ja­li­zmu. Taj je so­ci­ja­li­zam, doduše, ne­ko­li­ko puta sme­rao da pro­me­ni kom­pro­mito­va­no ime, ako već sebe nije mo­gao, ali je i tada osta­jao isti. I sad je isti. I pod ime­nom „de­mo­krat­ske ob­no­ve“ - što znači da je ne­kad bio de­mo­krat­ski, pa će po­no­vo biti i pod ime­nom „so­ci­ja­li­zma po meri čove­ka“ – što znači da­ se ­do­ sa­da­ kro­ji­o po zo­o­loškim pa­ra­me­tri­ma; i pod ime­nom „de­mo­krat­skog so­ci­jali­zma“ - što znači da je do sada bio to­tali­ta­ran ili ne znači ništa. Ju­go­slo­ven­ski se ko­mu­ni­sti ne daju sme­ta­ti stvar­nošću. 

Ni­kad se i nisu dali sme­ta­ti. Ni u ratu stvarnošću ne­po­treb­nih mr­tva­ca, ni u miru stvar­nošću eg­zi­sten­ci­jal­nih po­tre­ba živih. Za njih su je­di­na ozbi­lj­na stvar­nost oni sami. Sve je dru­go pri­la­go­dlji­vo. Oni zna­ju da je stvar­nost, ona pra­va, ona koja se bro­ji, pre po­li­cij­ska nego po­li­tička vred­nost. I pre sta­ti­stička nego re­a­l­na. Da kad se bro­ji po­jef­tin­jen­je trak­to­ra s po­sku­pljen­jem sve­ga osta­log, do­bi­ja ­se pro­sek raz­vo­ja koji uli­va veru. Oni zna­ju taj­nu koja gđi Tačer ne­do­sta­je više od po­vol­jnog tr­go­vin­skog ba­lan­sa.

Samo, da li ova taj­na i za nju vre­di? Da bi se eko­no­mično ko­ri­sti­la, pret­po­stav­lja ona jed­no­par­tij­ski si­stem do­ve­den na vlast jed­no­krat­nim re­vo­lu­ci­o­nar­nim iz­bo­rom koji pra­vo na po­nov­no bi­ran­je za svag­da čini po­tro­še­nim. Ona, takođe, kri­je iz­ve­sne in­he­rent­ne opa­sno­sti. Jed­no­partijski si­stem je za državu eu­ge­nički kao i hro­ničan in­cest za po­ro­di­cu. Incest će ge­ne­tički­ pro­i­zvo­di­ti­ i­di­o­te, a jednopartijski sistem odgovarajuće po­li­tičke ­po­tom­ke.

A on­da ­zem­lji iz­bo­ri neće ni­ tre­bati. Načinila ­je iz­bor­ jed­nom za uvek. Može se ogr­nu­ti po­kro­vom i od­šun­ja­ti na isto­rij­sko gro­blje.

 

London, 8. IV 1990.

 

 

 

 

Wednesday, December 27, 2023

PISMA IZ TUĐINE LLXIX deo

 

 

PISMA IZ TUĐINE LLXIX deo, Laguna Copyright © Borislav Pekić

 

119.

 

ONI TRE­ĆI IZ­ME­ĐU OVOG JED­NOG

 

Osni­van­je četvr­te bri­tan­ske stran­ke, So­ci­ja­lde­mo­krat­ske, do­ve­lo je do nje­nog uje­din­jen­ja s trećom, Li­be­ral­nom, a za­tim do ras­pa­da so­ci­jal­de­mo­kra­ta na dve ­stru­je, ali, sve u sve­mu, nije uspe­lo. Nove stran­ke ima­ju za­ne­ma­rl­jiv broj po­sl­a­ni­ka u par­la­men­tu. Kon­zer­va­tiv­ci i la­bu­ri­sti su­ve­re­no do­mi­ni­ra­ju po­li­tičkom are­nom Bri­ta­ni­je.

Po­sle smr­ti ge­ne­ra­la Fran­ka, u Spa­ni­ji je for­mi­ra­no oko 130 stra­na­ka. Po­sle de­ce­ni­ja fa­lan­gi­stičke de­spo­ti­je, broj ot­kri­va pre glad Špa­na­ca za sl­o­bo­dom, nego ne­e­ko­no­mičnu po­tre­bu za raz­li­ko­van­jem po sva­ku cenu.

Po­sle pola veka jed­no­par­tij­skog ko­šma­ra u Ju­go­sla­vi­ji so­ci­ja­li­zam još nije umro, ali je u komi. Nje­go­ve su vi­tal­ne po­litičke i eko­nom­ske funk­ci­je su­spen­do­va­ne, a u ve­ge­ta­tiv­nom živo­tu održava se so­li­dar­nim sta­ran­jem bivših ti­to­i­stičkih te­sta­men­tar­nih vla­sni­ka ta­ko­zva­ne „dru­štvene svo­ji­ne“ - u ko­joj smo i mi, gra­đa­ni, in­ven­tar­no uključeni - i na­šeg stra­ha od pre­u­zi­man­ja na­sleđa u kome nema ništa do hi­po­te­ka i du­go­va. U međuvre­me­nu, živi u ka­ta­to­ni­ji, pri­po­jen za bi­ro­krat­ski apa­rat ve­š­tačkog di­san­ja koji plaća osi­ro­mašen­jem po­da­ni­ka, međuna­ci­o­nalnim, do­bro­do­šlim, uo­sta­lom, ne­mi­ri­ma i pri­ja­teljs­kom fi­nan­sij­skom pomoći „ka­pi­ta­li­stičko - im­pe­ri­ja­li­stičkih“ pri­rod­nih ne­pri­ja­te­lja sa Za­pa­da.

U očeki­van­ju po­gre­ba, za koji se ve­ru­je da će biti više pro­te­stant­ski dis­kre­tan nego pra­vo­slav­no pom­pe­zan, osni­va se mno­š­tvo društava za is­praćaj. Među nji­ma je i De­mo­krat­ska stran­ka ko­joj pri­pa­dam. Ni­klo je na de­se­ti­ne udružen­ja­ za bri­gu oko ne­ja­ke, tek ožive­le­ de­mo­kra­ti­je, ko­joj, na žalost, naj­veća opa­snost pre­ti od rođene maj­ke - Sa­ve­za ko­mu­ni­sta Ju­go­sla­vi­je. Ko­mu­ni­sti, po sve­mu sudeći, to bučno, glad­no, zah­tev­no, ne­mir­no, ukrat­ko ne­sno­sno dete, nisu žele­li. 

Ne ra­du­je mu se i ne­ma­ju za nj' pri­rod­ne ro­di­telj­ske sim­pa­ti­je. Do­bi­li su ga u po­slov­nom od­no­su s ka­pi­ta­li­stič­kim part­ne­ri­ma, bez lju­ba­vi za oca - evrop­sku de­mo­kra­ti­ju. Mo­glo bi se reći da je po­sre­di na­sil­je. Ali, ako ­je muška stra­na u ovom od­no­su „pod vr­bom“ po­stu­pi­la gru­bo ili lu­ka­vo, ni žen­ska nije sa­svim nedužna. U tmi­ni, po budžaci­ma svet­ske po­li­ti­ke ne­o­pre­zno ­se ko­ri­sti­la fler­tom (po­ne­kad plaćenim, pa i na gra­ni­ci pro­sti­tu­ci­je). Do sada je iz nje­ga iz­vlačila do­bit. Sad je iz­vu­kla dete, de­mo­kra­ti­ju o ko­joj go­vo­ri­mo. I, na­rav­no, mrzi ga. A i kako da ga ne mrzi? Ko neće mr­ze­ti po­rod koji ga ubi­ja ili će ga ubi­ti?

Na­trag se ne može. Svi za nje­ga zna­ju. Već je krš­te­no. Ota­ra­si­ti ga se u za­bi­tom ćošku isto­ri­je nije više moguće. Za taj­ni abor­tus pomoću ove ili one par­tij­ske kon­fe­ren­ci­je ka­sno je, a bez­gre­šno začeće nove de­spo­ti­je ten­ko­vi­ma može tra­ja­ti dok ko­or­di­na­tori tih mašina žive. Ne duže. A to je ipak man­je od pola veka.

S ime­nom van­bračnog de­te­ta, međutim, kao i s rođen­jem, stvar je mut­na. Nema samo jed­no. Iz­ve­sni ga ko­mu­ni­sti zovu „de­mo­kra­tskim so­cija­li­zmom“, dru­gi „de­mo­krat­skom ob­no­vom“, treći „so­ci­ja­li­zmom po meri čove­ka“. Ime­na živo sećaju na ko­lev­ke u ko­ji­ma su umo­re­na braća na­š­eg odojčeta, ko­lev­ke koje smo zva­li „pra­š­kim pro­lećem“, „so­ci­ja­lizmom s ljud­skim li­kom“, i kako sve ne, mada su ima­le i ne­srećnija ime­na, od ko­jih se s pi­je­te­tom sećam „bu­dim­pe­š­tan­ske je­se­ni“ i nje­nog poljs­kog bli­zan­ca.

Ova ime­na nisu omil­je­na kod od­bo­ra ­za is­praćaj so­ci­ja­li­zma na­trag u ide­a­le neke da­le­ke ge­ne­ra­cije. Svi čeka­ju da mama umre, pa dete usvo­je i dadu mu svoj pe­di­gre. Sred­nje ime uvek će biti de­mo­kra­ti­ja, po­sled­nje mora biti po­ro­dično (na­ci­o­nal­no) ma šta se su­tra pod Ju­go­slavi­jom pod­ra­zu­me­va­lo. Ali čove­ka ne čini samo po­ro­dično ime, ni samo sred­nje, očevo; čini ga, pre sve­ga, prvo, lično. Ono ga žigo­še, od dru­gih ga ime­na po do­bru ili zlu, časti ili nečasno­sti iz­dva­ja. Od toga ka­kvo će ono biti i hoćemo li ga sle­di­ti za­vi­si ka­kva će biti naša de­mo­kra­ti­ja.

Ime­na, raz­u­me se, ne znače mno­go. Srp­ski na­pred­nja­ci su u pro­to­de­mo­krat­skoj Sr­bi­ji bili naj­kon­zer­va­tiv­ni­ja stran­ka, a li­be­ra­li su de­mon­stri­rali pre usko­gru­dost nego slo­bo­do­um­nost. Od ce­lo­kup­nog na­ci­o­nal­nog i in­ter­na­ci­o­nal­nog isto­rij­skog bla­ga so­ci­ja­li­zam je uspeo da so­ci­ja­li­zu­je je­di­no si­ro­ma­štvo. Tvo­rev­ine koje su u na­zi­vu ima­le reč „na­rod­ni“, kao što su istočno­e­vrop­ske de­mo­kra­ti­je, sve su bile pre nego na­rod­ne. Za sve sme­mo reći da su u onoj bile pro­tiv­na­rod­ne u ko­joj su na na­rod­no ime po­la­ga­le, na na­rod se po­zi­va­le. Ni en­gle­ski se li­be­rali, u kon­tek­stu doba na­rav­no, nisu od­li­ko­va­li pre­te­ra­nim po­li­tičkim slo­bodo­um­ljem. A ra­di­ka­lan se uvek može biti u svim sme­ro­vi­ma.

Naša de­mo­kra­ti­ja, odojče koje će od na­šeg sta­ran­ja za­vi­si­ti, jer usko­ro će osta­ti siroče, rađa se u Evro­pi gde ima od koga i čemu da se uči. Nje­go­va je si­lo­va­na maj­ka bez pro­ma­ša­ja bi­ra­la rđave tu­to­re. Od nje­ne žalo­sne sud­bi­ne mora se ono naučiti pr­vom za­ko­nu do­brog od­go­ja: da se, do­k je u dup­ku, do­k je­ sla­bo, ne­sna­lažlji­vo, bes­po­moćno, nig­de ne žuri. Da u dup­ku puzi. Pa i kad, ako Bog da, sa­zri, da ne juri. Da hoda, ne da skače. Po­go­to­vu da ne pre­skače vre­me koje niko nije pre­sko­čio a da se pri tom nije obo­gal­jio. U tome nema boljih pe­da­go­ga od En­gle­za. U živo­tu, u po­li­ti­ci. Da smo njih za učite­lje svo­je po­li­ti­ke iza­bra­li, ne bi nam se mno­ge ne­pri­jat­no­sti do­go­di­le, od ko­jih nije prva ni po­sled­nja što ­smo im mar­ta 1941. po­ve­ro­va­li.

Do­sta smo se na svo­jim greškama učili. Učimo se naj­zad na tuđim uspe­si­ma.

 

 

Tuesday, December 26, 2023

PISMA IZ TUĐINE LLXVIII deo

 

PISMA IZ TUĐINE LLXVIII deo, Laguna Copyright © Borislav Pekić

118.

 

EVROP­SKI "STRAH OD LE­TEN­JA"

 

Te­mel­jna pro­me­na po­li­tičkog si­stema u Istočnoj Evro­pi za­te­kla je za­pad­ni svet, nje­go­vu jav­nost i nje­go­ve vla­de ne­sprem­nim, kao sva­ke go­di­ne na­dležne službe sneg u Lon­do­nu i u Be­o­gra­du. Pro­me­ne su du­bo­ke, sva­ko­dnev­ne, iz­nad sve­ga požel­jne, pa ipak kao da te­š­ko pogađaju ko­men­ta­tor­sku ru­ti­nu ov­da­šnjih ko­lum­ni­sta ko­ja je de­ce­ni­ja­ma udob­no žive­la od po­nav­ljan­ja klišea i pre­pi­si­van­ja drev­nih ful­ton­skih ko­men­ta­ra. Da­nas više ni­je­dan ne važi i za­pad­ni su kom­en­ta­tori, po­sle duge men­tal­ne hi­ber­ni­za­ci­je u ar­he­tip­skom ka­lu­pu kla­sičnog an­ti­ko­muniz­ma, pri­mo­ra­ni da mi­sle.

Oni po­zdrav­lja­ju pe­re­stroj­ku u So­vjet­skom sa­ve­zu, ali s po­do­zrenjem gle­da­ju na pro­ce­se koje će ona ne­iz­bežno otvo­ri­ti. Za­stu­p­ni­ci in­du­stri­je na­o­ružanja umor­ni od ku­kan­ja za raz­o­ružan­jem, traj­nim i si­gur­nim mi­rom, zaćuta­li su u stra­hu da do nje­ga ne dođe i po­slo­dav­ce im - a i njih, nji­ho­ve in­te­lek­tu­al­ne naj­am­nike - osta­vi bez za­ra­de. Do­bre eg­ze­ku­ti­ve već po južnoj Ame­ri­ci, Afri­ci i Azi­ji tra­ga­ju za po­ten­ci­jal­nim ra­ti­šti­ma ­ko­ja će za­me­niti produktivni strah od evropskog i fabrike oružja držati u po­go­nu. Dok po­zdrav­lja­ju oprav­da­ne se­ce­si­o­ni­stičke težnje bal­tičkih re­pu­bli­ka SSSR, ne ra­du­je ih jačanje fun­da­men­ta­li­stičkih, ne man­je oprav­da­nih, ras­po­loženja mu­ha­me­dan­skog živ­lja Azer­bejdžana, jer pomaže Ira­nu da po­sle rata s Ira­kom i afe­re Ruždi nađe novu in­spi­ra­ciju za svo­ju iz­u­mi­ruću ide­o­lo­š­ku hi­ste­ri­ju.

Shva­ta­ju zato ru­sku upo­tre­bu sile, koju na srp­skom Ko­so­vu nisu raz­u­me­li. Po­vol­jno gle­da­ju na si­tu­a­ci­ju u Poljs­koj, mada ih pla­ši cena koju će pla­ti­ti za nje­nu eko­nom­sku re­sta­u­ra­ci­ju. Za­do­voljni ­su Češkom, ali ne ­i­ Ha­ve­lom, ko­ji ­je, po­sle Re­ga­na, prvi umet­nik na čelu jed­ne države. (In­te­lek­tu­al­ci u En­gleskoj nisu omil­je­ni, osim ako ne ume­ju da glu­me ne­znan­je.) Za­do­vol­jni su i Bu­gar­skom, prem­da ih bri­ne ob­nav­ljan­je tur­skog pi­tan­ja, do­sad srećno po­kri­ve­no pri­sil­nom slo­ve­ni­za­ci­jom.

Ru­mu­ni­ja ih je i ra­ni­je odu­šev­lja­va­la ne­za­vi­sno­šću, pri čemu ih isto­vre­me­na ne­za­vi­snost pre­mi­je­ra Čaušeskua od uma i ra­zu­ma­ ni­je­ brinula. Sa­d i­h Ru­mu­nija ­o­du­šev­lja­va, ali i ­zbun­ju­je. Ra­ci­o­na­li­sti, ne­svik­nu­ti na bal­kan­ske en­dem­ske epini­ki­o­ne, ne shva­ta­ju kako jed­na pa­r­ti­ja može samu sebe za­bra­ni­ti, a po­tom na vla­sti osta­ti. Odiš­ev­lje­ni su i Mađar­skom, prem­da ne zna­ju za­što. Da li sto­ga što im ne pra­vi pro­ble­me ili što se ti pro­ble­mi još ne vide. Pre­srećni su, raz­u­me se, i zbog ru­šen­ja Ber­lin­skog zida i otrežnjen­ja u Istočnoj Nemačkoj, ali užasnu­ti prog­no­za­ma o nje­nom sko­rom uje­din­jen­ju i stva­ran­ju Če­tvr­tog raj­ha u srcu Evro­pe. Mir­ni su je­di­no gle­de­ Al­ba­ni­je ­jer se iz nje, bar­ za­sad, ni­š­ta ne čuje.

Pitaćete me kako gle­da­ju na Jugo­sla­vi­ju. Bol­no je reći. Možda je moj en­gle­ski pri­ja­telj g. Džons naj­po­šte­nije su­mi­rao mi­šljen­je pro­sečnog En­gle­za o na­šoj zem­lji. „Ni­jed­no nam evrop­sko po­lu­o­str­vo nije ne­op­hodno, osim Ape­nin­skog i Ibe­rij­skog da se jef­ti­no ogre­je­mo. U tom smi­slu ko­ri­sne su i grčke plaže na Ba­lkan­skom. Osim ne­ko­li­ko ru­i­na koje tre­ba pre­ba­ci­ti u Bri­tan­ski mu­zej, a po­tom za­šti­ti od gđe Mer­ku­ri, sve osta­lo može ići do ­vra­ga. Za­jed­no s evrop­skim ko­pn­om, u­o­sta­lom.“ En­gle­ski ko­men­ta­to­ri Bal­ka­na ni­su tako otvo­re­ni, ali ni mno­go da­le­ko od te rupe.

Sve u sve­mu, is­pod do­brog, pa i po­bed­ničkog ras­po­loženja en­gleskih ko­men­ta­to­ra kli­ja čudna, mor­bi­dna, pro­ti­vrečna zeb­nja. Sum­nja u ono što se žele­lo. Strep­nja od po­be­de Strah od le­ten­ja.

Ona je, dra­gi slu­ša­tel­ji, vi ćete to raz­u­me­ti, jako slična našim zeb­nja­ma, sum­nja­ma, strep­nja­ma, stra­ho­vi­ma. I mi se ne pla­ši­mo to­li­ko toga što ne želi­mo, ko­l­i­ko sve­ga za čime žudi­mo. Mogućno­sti nas više pla­še od ne­mo­gućnosti u ko­ji­ma već odav­no živi­mo.

Že­li­mo de­mo­kra­tiju, bez koje se in­fa­ust­no bo­le­sni si­stem ne može opo­ra­vi­ti, a od nje jav­no pre­za­mo. Nećemo da u nju uđemo ope­ra­tiv­no. Želi­mo da je pri­ma­mo ho­me­o­pat­ski, u bes­ko­načnim do­za­ma, u ponižava­jućim in­ter­va­li­ma, na­da­jući se da ćemo ku­mu­la­tiv­nim pu­tem, sla­gan­jem jed­ne sit­ne slo­bo­de na dru­gu još sit­ni­ju, do de­mo­kra­ti­je doći po­ste­pe­no i bez­bol­no. U sva­kom slučaju kad ova ge­ne­ra­cija biv­ših ko­mu­ni­sta iz­u­mre i dođe dru­ga koja nje­ne pod­mu­kle igre neće hte­ti ili, na­dam se, neće moći da igra. A vre­me, naj­pre­sud­ni­ji fak­tor u tra­jan­ju ma­log na­ro­da, za­bo­rav­lja­mo. Vre­me koje ne po­sto­ji, osim kad se umi­re.

Želi­mo slo­bod­nu eko­no­mi­ju a stre­pi­mo od nje­nih po­sle­di­ca po stan­dard, upro­pašćen nepošto­van­jem u ljud­skoj pri­ro­di ute­mel­je­nog, isto­rij­ski osve­dočenog načela in­di­vi­du­al­nog in­te­re­sa i sreće. Želi­mo konkurenciju ali je izbegavamo jer nismo sigurni hoćemo­ li je ­i­zdržati, pri čemu zna­mo da ćemo su­tra sve to moći još man­je.

Želi­mo u Evro­pu, ali se bo­ji­mo da joj se pri­la­go­di­mo, da ne bi­smo izgu­bili ne­za­vi­snost, koja na­m je, po­što smo sve dru­go proćer­da­li je­di­no, iz­gle­da, osta­la.

1 mi, da­kle, stre­pi­mo od onog što želi­mo.

Vele da je ger­man­skog he­ro­ja Bal­du­ra ubi­la gra­na ime­le, zlat­nog iz­ra­šta­ja hra­sta, u ko­me ­je ­bi­o­ skri­ven­ nje­gov život. I ­da­ o­no što život ­da­je, to ga i ubi­ja.

Ko­li­ko ova le­gen­da vre­di za za­pad­ni svet, ne znam. On počiva na iz­ve­snoj lo­gi­ci, pa bi za nje­ga to i mo­glo biti tačno. Mi se toga ne mo­ra­mo plaši­ti. Mi već pola veka izmičemo sva­koj lo­gici. Na­dam se da ćemo i ovoj. Ali mo­ra­mo is­tra­ja­ti. Ne sme­mo po­pu­sti­ti. Ne sme­mo do­zvo­li­ti da postigne­mo ono što želi­mo.

To bi nas ubi­lo.

 

Monday, December 25, 2023

PISMA IZ TUĐINE LLXVII deo

 

PISMA IZ TUĐINE LLXVII deo, Laguna Copyright © Borislav Pekić

117.

 

STA­BI­LI­ZA­CI­JA KRI­ZE KAO NAJ­BRŽI NAČIN IZ­LA­SKA IZ NJE

 

U pro­šloj emi­si­ji smo obećali da ćemo, po­sle gđe Tačer (čiji je in­ter­vju man­je-više au­ten­tičan), za­mo­li­ti iz­ja­vu od ju­go­slo­ven­skog predsed­ni­ka vla­de. Ni­smo u tome uspe­li. G. Mar­ko­vić se iz­vi­ni­o ­za­u­ze­tošću. Već sada mora pri­pre­mi­ti naj­no­vi­je uspešne mere ko­ji­ma će za­me­ni­ti nove kad se i one, po na­šem običaju, pokažu ne­us­pe­š­nim. Sto­ga smo pri­nuđeni da se u ana­li­zi ju­go­slo­ven­ske si­tu­a­ci­je oslo­ni­mo na dru­ge do­bro oba­ve­š­te­ne iz­vo­re. U En­gle­skoj su to eks­klu­ziv­no mu­ški klu­bo­vi, iz­ve­sne dame, ku­lo­a­ri Ci­vil­ne službe i stra­ni špi­ju­ni (ne uvek so­vjet­ski); kod nas se naj­bol­je in­for­mi­še­te u ka­fa­ni i tak­si­ju, prem­da i vaša baka do­sta zna. Ve­ro­vat­no ćete se začudi­ti kad čuje­te kako se svi slažu u m­išljen­ju da je stan­je u Ju­go­sla­vi­ji prvi put po­sle to­li­ko ne­si­gur­nih i one­i­ro­i­dičnih go­di­na sta­bil­no i da je u rešavan­ju kri­ze iz­li­šno uz­ne­mi­ra­va­ti sta­re­ gro­bo­ve i pre­tre­sa­ti sta­re - io­na­ko po­ro­blje­ne i oro­blje­ne - ar­hi­ve. Po­sle tra­gične ve­sti o ru­šen­ju Ber­lin­skog zida i sko­rom Ujedin­jen­ju Nemačke, alar­mi s Bal­ka­na i dra­ma­tična re­ne­san­sa „istočnog pi­tan­ja“ iz pro­šlo­g ve­ka, ute­ši­li su za­pad­ne ko­men­ta­to­re, užasnu­te gu­bit­kom omi­lje­nih sa­vre­me­nih anti­ko­mu­ni­stičkih tema. O čemu je reč?

Ko­mu­ni­stička par­ti­ja, gla­vni uzrok ju­go­sl­o­ven­ske križe, sta­bil­no je na vla­sti, pa se i kri­za, tome za­hval­ju­jući, naj­zad sta­bi­li­zo­va­la. Ne zna se samo ko­li­ka se pažnja sme po­klo­ni­ti nje­noj sprem­no­sti da je s dru­gi­ma na evrop­ski način, pu­tem slo­bod­nih iz­bo­ra, deli. Ili i ona mi­sli, kao ne­kad Bu­ha­rin, da će i po­sle uvođenja vi­še­stra­načkog ­si­ste­ma po­li­tička si­tu­a­cija osta­ti ne­pro­men­je­na, jer će jed­na par­ti­ja uvek biti na vla­sti, a dru­ga u za­tvo­ru. U sva­kom slučaju, sprem­nost­ tih dru­gih da vlast uzmu većom se čini od tre­nut­ne vol­je ko­mu­ni­sta da je is­pu­ste. Ne za­me­ram im na okle­van­ju. Pri­med­be višepar­tij­skom mo­de­lu su brojne i ozbiljne. On je, pre sve­ga, kom­pl­i­ko­va­ni­ji od jed­no­par­tij­skog, a ova­mo se teži ustav­noj jed­no­stav­no­sti. On je, za­tim, ne­iz­ve­stan, a za državu nije do­bro ako živi u per­ma­nent­nom stan­ju ne­iz­vesnosti, čega je s večnim ko­mu­ni­sti­ma srećno bila oslo­bođena. Na nje­ga, naj­zad, ni­smo na­vi­kli, pa će nam adap­ta­ci­ja uze­ti dra­go­ce­no vre­me koje mo­ra­mo po­sve­ti­ti sa­vla­da­van­ju ne­po­vol­jnih po­sle­di­ca nje­go­vog du­go­traj­nog od­su­stva.

Na­me­sto isto­rij­ski iz­li­za­nih građan­skih, pred­lažu se ori­gi­nal­na rešenja. Nova ide­ja, po ko­joj bi se par­tij­ci po­de­li­li na par­tij­sku vla­du u vla­di i par­tij­sku opo­zi­ci­ju u So­ci­jali­stičkom sa­ve­zu, još je u man­ji­ni spram sta­re ide­je da to budu isti lju­di, s tim što će u vla­di do­no­siti od­lu­ke koje će u opo­zi­ci­ji na­pa­da­ti. Va­ri­jan­ta ima ne­sum­nji­ve prak­tične pred­nosti. Vla­da una­pred zna s ka­kvom opo­zi­ci­jom mora računa­ti, što joj u za­stare­lom ob­li­ku građan­skog par­la­men­ta­ri­zma osta­je ne­po­zna­to.

U opo­zi­ci­ji će ta­kva­ vla­da naj­bol­je po­zna­va­ti kon­cep­tu­al­ne pro­mašaje svo­je po­li­ti­ke, pa će nje­na kri­ti­ka ima­ti stvar­nog sadržaja i moći se pri­me­niti kad se isti lju­di u vla­du vra­te. Nov oblik po­li­tičkog plu­ra­li­zma isto­dob­no je najjeftiniji, što u opštoj osku­di­ci nije bez­načajan fak­tor. Ova­kav re­di­zajn Jugoslo­ven­ske po­li­tičke sce­ne, što seća na pro­me­nu in­sce­na­ci­je za iz­i­grani ko­mad, ima, na žalost, i manu. Opo­zi­ci­o­na­ri se mo­ra­ju učlan­ji­va­ti u par­ti­ju, koju u načelu ne trpe, da za svo­ja opo­zi­ci­o­na uve­ren­ja do­bi­ju za­kon­ski im­pri­ma­tur, a po­što ­i­h je m­no­go, pre­ti o­pa­snost­ da ­se­ par­ti­ja ­ne pre­tvo­ri u opo­zi­ci­ju.

Zato je u pro­me­tu sveža ide­ja, na­ka­lem­lje­na iz Ru­mu­ni­je. Tamo je vla­da­juća Ko­mu­ni­stička par­ti­ja stav­lje­na van za­ko­na od­ stra­ne­ Fron­ta ­na­ci­o­na­lnog­ spa­sa, čije ­je­ vođstvo u ru­ka­ma ­ko­mu­ni­sta. Tako je, prvi put u isto­ri­ji, svi­kloj na čuda, jed­na par­ti­ja samu sebe sta­vi­la van za­ko­na. Kod nas se, u zem­lji iz­vor­nih čuda, računa da će čudo biti man­je, za tri dana ot­pri­li­ke. I da ­je­di­no ta­kva bi­zar­na mera naše komuni­ste može održati na vla­sti. Pi­ta­te se kako, ako pređu u opo­zi­ci­ju? Lepo i lako. Pošto je na­rod općeni­to opo­zi­ci­o­no ras­po­ložen (na­spram komunis­ta a i inače), glasaće za komu­ni­ste u opo­zi­ci­ji, za ko­je ­dok su na­ vla­sti od­bi­ja da gla­sa. Tako će ko­mu­ni­sti, za­ce­lo pod pse­u­do­ni­mom, zadržati vlast. I pra­vo je. Ako su pola veka učili ka­ko ­se ­gra­de ­ru­i­ne, možda će za na­red­nih pola naučiti kako se raščišćava­ju.

Eko­nom­ska si­tu­a­ci­ja takođe je sta­bili­zo­va­na. U pri­vre­di je naj­o­pasni­ja ne­iz­ve­snost. Ju­go­slo­ven­ska je ne­sta­bil­nost po­ti­ca­la man­je od neizve­sno­sti kako iz kri­ze izaći, a više od ne­iz­ve­sno­sti je­smo li ili ni­smo u njoj. Sad kad je svi­ma ja­sno da je­smo, pi­tan­je kako iz nje izaći po­sta­je man­je va­ž­no. Možemo ga re­š­a­va­ti kao do sada: pro­ba­ti pa vi­deti koje re­š­en­je naj­man­je košta da se, kad mu pro­zre­mo na­o­pa­kost, na­pu­sti.

Pr­ve ­su pro­be ­već u to­ku. Po­zna­to ­je ­da ­je ­pre­te­ra­n op­ti­caj nov­ca i nje­gov pri­ti­sak na rob­no tržište je­dan od naj­moćni­jih infla­tor­nih izvorišta. Vla­da g. Mar­ko­vića ga je pre­ko noći sman­ji­la za 10 000 puta. Sad sva­kih de­set hil­ja­da di­na­ra vre­di samo je­dan, čime je novčana masa pre­sud­no re­du­ci­ra­na. Kako, pitaćete se, ako ku­pov­na vred­nost ta­kvog di­na­ra nije pala? Stvar ­je u tome što je pala, od­go­va­ra vla­da. Da­nas za taj di­nar ne možete ku­piti ono što ste juče ku­po­va­li za de­set hil­ja­da. Ali to znači, reći ćete, da in­fla­ci­ja, zbog koje je novčana masa abor­ti­ra­na, nije za­u­stav­lje­na. Vla­da će od­go­vo­ri­ti da se to nije ni očeki­valo i da za tako ne­što, po­red sman­jen­ja novčane mase, tre­ba i malo Boga.

Sta­bi­li­za­ci­ja se oseća i u na­rod­nom ras­po­loženju. Ono je sad već sta­bil­no une­zve­re­no.

 

Friday, December 22, 2023

PISMA IZ TUĐINE LLXVI deo

 

PISMA IZ TUĐINE LLXVI deo, Laguna Copyright © Borislav Pekić

116.

 

JE­DAN IN­TER­VJU I

JED­NA ZA­GO­NET­KA

 

Kad čita­te in­tervju ju­go­slo­ven­skog no­vi­na­ra s domaćim politi­ča­rem, iskre­no ­ža­li­te bes­po­moćnog no­vi­na­ra, čak i kad po­li­tičara ko­jim čudom poštu­je­te; u En­gle­skoj su sve vaše sim­pa­ti­je na stra­ni još bes­pomoćni­jeg po­li­tičara, čak i kad ga smrt­no mr­zi­te. I, raz­u­me se, ako ovaj nije žena, nije pred­sed­nik vla­de i ne zove se Mar­ga­ret Tačer. U tom slučaju vaše će srce ku­ca­ti za no­vi­na­ra, pa i kad ga u svim dru­gim pri­li­ka­ma sma­tra­te ne­do­stižnim sko­tom.

Za­mi­slićemo dva in­ter­vjua. Je­dan će dati bri­tan­ski pre­mi­jer gospođa Tačer; dru­gi, u idućoj emi­si­ji, pred­sed­ni­k ju­goslo­ven­ske vla­de drug Ante Mar­ko­vić. Slušao­ci­ma se pre­pu­š­ta da pog­ode šta je isti­na, a šta iz­mi­šl­je­no nji­ma na za­ba­vu.

In­ter­vju­er: Pi­tam se da li ste vi kri­vi za Lo­so­no­vu ostav­ku?

Gđa Tačer: Najdžel i ja smo ra­di­li vrlo do­bro za­jed­no, i s ve­li­kim uspe­hom. A sada da se vra­ti­mo po­litici ....

In­te­vju­er: U redu, vra­ti­mo se Lo­­so­nu. Da li vi onda nje­ga kri­vi­te za ostav­ku?

Gđa Tačer: Niko ni­kog ni za šta ne krivi. Najdžel je bio vrlo us­pe­šan, bril­jant­no us­pe­š­an mi­ni­star finan­si­ja to­kom šest go­di­na. Na­rav­no, zna­la sam da će jed­nog dana otići. On je iz­vanred­no spo­so­ban čovek i ja sam zna­la da ćemo ga jed­nog dana iz­gu­bi­ti... A sada se ma­ni­mo pr­ošlo­sti i vra­ti­mo budućnosti...

In­ter­vju­er: Upra­vo mi zato do­pu­sti­te da vas po­no­vo pi­tam - za­š­to je Najdžel dao ostav­ku?

Gđa Tačer: To pi­taj­te nje­ga.

In­ter­vju­er: Pitaću i nje­ga, ali sad pi­tam vas?

Gđa Tačer: Go­spo­di­ne, vi mora da ste sa­svim ša­š­avi! Najdžel i ja smo šest go­di­na sjaj­no sa­ra­đi­va­li. Ako misli­te da je to mo­glo s ta­kvim uspe­hom teći šest go­di­na, a da se u sve­mu ni­smo sla­ga­li, onda go­vo­ri­te glu­po­sti! Pre­ki­ni­mo, za ime Boga, s tim to­ro­kan­jem!

Inter­vju­er: Do­bro, go­spođo, udal­ji­mo se od Najdžela. Ali zašto vi jed­no­stav­no ne kažete - u redu, po­svađala sam se s Loso­nom, možda­ smo­ o­bo­je ­neg­de­ po­gre­ši­li, i ja­ za­to ­sno­sim deo kri­vi­ce, za­što tako ne kažete?

Gđa Tačer: To je život, go­spo­di­ne. U čemu je pro­blem?

In­ter­vju­er: Slušajte, Premijere, pre­ki­ni­mo, zbi­l­ja, s tim br­bljan­jem. Evro­pa hoće od vas da čuje da li vi za­i­sta želi­te da uđete u evrop­ski mo­ne­tar­ni si­stem?

Gđa Tačer: Bože, go­spo­di­ne, pa na­rav­no! Ući ćemo pod uslo­vi­ma iz­ne­tim u Ma­dri­du.

In­ter­vju­er: Koji su to uslo­vi?

Gđa. Tačer: Fun­ta jaka kao nemačka mar­ka i in­fla­ci­ja ni­ska kao Nemačka. Ništa više.

In­ter­vju­er: Ali mno­gi drže da to možemo po­stići tek ako uđemo.

Gđa Tačer: On­da ­ža­lim te mno­ge.

In­ter­vju­er: Za­š­to?

Gđa Tačer: Zato što je to upra­vo ono što mi nećemo.

In­ter­vju­er: Šta mi, za­pra­vo, hoćemo a šta nećemo?

Gđa Tačer: Nećemo što dru­gi mi­sle da hoćemo, hoćemo što dru­gi drže da nećemo.

In­te­rvju­er: Ili hoćemo kad dru­gi neće, a nećemo kad hoće dru­gi.

Gđa Tačer: Vi baš ume­te da za­svin­ji­te stvar!

In­ter­vju­er: Premijere, mo­ram vas za­u­sta­vi­ti...

Gđa Taćer; Mnogi su to po­ku­š­a­li, momče...

In­ter­vju­er: Lo­son, na pri­mer?

Gđa Tačer: Vrlo drag čovek. Vrlo spo­so­ban. Vrto us­pe­šan. Vrlo pokojan. Ni­kad ga nećemo za­bo­ra­vi­ti.

Ko­men­ta­tor „Gar­di­a­na“ Jan Eit­kin po­vu­kao je jed­nom ta­na­nu raz­li­ku iz­me­đu par­la­men­tar­nog iz­ve­š­ta­ča i ko­re­spon­den­ta koji pu­bl­i­ku oba­ve­šta­va šta se između sku­pštin­skih sed­ni­ca u Vestm­in­ste­ru događa. Pr­vo­me ­je ­dužnost­ da­ na­s o­ba­ve­sti ­šta­ su­ po­sla­ni­ci re­kli, dru­gom da nam pro­tu­mači šta su time mi­sli­li da kažu. Pro­pu­stio je treći rod ko­men­ta­to­ra, po­li­tičke vrače-pogađače koji nam od­go­ne­ta­ju šta to što su na­rod­ni pred­stav­ni­ci naj­pre re­kli, po­tom mi­sli­li time da kažu, stvar­no znači.

Kao i po­li­tičare­va mi­sao sva­ki in­ter­vju s njim ima tri enig­ma­tična slo­ja. U jed­nom se nešto kaže, a da se oba­ve­zno to i ne mi­sli; u dru­gom se ne­što mi­sli ali najčešće ne kaže; tek u trećem jed­no i dru­go, ka­za­no i mi­šl­je­no, even­tu­al­no nešto ­znači. Ono što se kaže i sami ču­je­mo, prem­da uvek ne raz­u­me­mo. Što se samo mi­sli, po­ne­kad se pod­ra­zu­me­va, pretpo­sta­vl­ja, na­slućuje ili pro­sto priželj­ku­je. Pra­va značenja najčešće, ako ne uvek, osta­ju ne­po­zna­ta, osim pri­li­kom ob­ja­ve rata, i to samo ako s re­č­i­ma od­mah pad­nu i bom­be. Ta pra­va zna­čen­ja do­zna­je­mo naj­pre u vla­di­nim me­ra­ma kad nas po­go­de obr­nu­tim efek­tom od predviđenog, a po­tom mno­go ka­sni­je u me­mo­a­ri­ma, gde te mere opet po­sta­ju sjaj­ne, a nji­ho­vi rđavi efek­ti po­sle­di­ca ne­srećne za­ve­re okol­nosti.

In­ter­vju go­spođe Tačer po­se­du­je sva tri ar­he­tip­ska slo­ja do­bre državničke mi­sli. Čak i u pr­vom, gde oče­ku­je­te da bude naj­ra­zum­lji­vi­ja i ob­ja­sni zašto se - pri­lično rav­no­du­š­no, uo­sta­l­om - ra­sta­la od naj­spo­sobni­jeg mi­ni­stra, pod­seća ona na Pi­ti­ju koja vam je go­vo­ri­la isti­nu je­di­no ako ste ume­li sami da je nađete.