Friday, November 29, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 14. februar 1955.

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA

14. februar 1955.

Pošto je u nacionalnoj netrpeljivosti izgubila materijalnu dominaciju, Evropa je na putu da izgubi i duhovnu. Ona više nije u stanju da proizvodi civilizacije, te nije u stanju ni da ih brutalno razara. Njeni ratovi i njeni socijalni poroci (od kojih levičari prave vlastite vrline) više su gnojavi čirevi, koji s vremena na vreme buknu i zapale kontinentalni organizam, nego smrtonosne epidemije.

Njena agonija je pre u sposobnosti rađanja nego samoodržanja. Uostalom ta jalovost spasava svet od mrtvorođenih ideja njenog žalosnog klimaksa. Izjedena do kosti na Istoku, polutrula na Zapadu kao Hamlet, Evropa nad vlastitom lobanjom može da pita: Čemu je postojala, kad mora da nestane. Pokušaji integracije svedoče o toj agoniji. U doba prosperiteta njom su se zanosili samo naročito veliki i nepraktični umovi.

Kada jednu filosofsku ideju prisvoje političari, onda je to nepogrešiv znak njene iscrpljenosti i opadanja političke inspiracije. Izgleda da su rudnici ideja otvoreni u Americi. Jedan evropski kancelar izjavljuje: „Najbolji Evropejci dolaze iz Amerike“, ali on je zaboravio da se intelektualne rafinerije još uvek nalaze na ovom kontinentu. (Osim toga mašine koje proizvode američke ideje uvezene su iz Evrope.)

Evropsko iskustvo i njen rutinirani duh još uvek služi da oplemeni primitivne ustanke krajnjeg Istoka i Zapada. Naravno, prilično je neutešno da nam se kroz Ameriku ruga uskrsli duh razbojnika koje je Evropa izgnala, ali Evropa više nema vremena da čuva svoje dostojanstvo, jer joj je u opasnosti glava. Propadanje Evrope je na kraju krajeva stvar naših osećanja.

Za evropskog intelektualca, industrijski proizvedenog na francuskoj literaturi i Revoluciji, Evropa se proteže od Jelisejskih Polja do Invalidskog Doma. Evropa je u opasnosti ako jedan Flamlen ili Pino ne dobije u prvom pokušaju investituru. notwithoutmydaughter
Međutim ono što zabrinjava nije neizvesnost naše budućnosti nego nejasnost naše prošlosti. Neizvesnost dana koji dolaze uvek potiče od nejasnosti dana koji mu je prethodio. Množinom misli mi smo merili njihovu snagu. Racionalni nagon zapadnjaka pred poplavom tog duhovnog okeana koji je pretio da potopi osim biblioteka i svaki zdrav ukus.

On je propustio da ga svede u red. Evropska elita čuvala se eklekticizma. Ona je radije izmišljala nego slagala. Rađe proizvodila nego prerađivala. Tu je snaga Amerike. Nedostatak originalnosti omogućava jasnoću situacije i brz izbor.
 x
Bio kod ( ) U njenim godinama ruže puštaju najjače mirise. Šteta što imam nazeb.

Thursday, November 28, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 10. februar 1955.

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

10. februar 1955. 

Hrabrost nije u ljudima nego u trenucima. U ljudima je samo strah od trenutka.
x
Danas slavim srebrnu svadbu sa dramaturgijom: završio sam svoju dvadese petu dramu. Kada ih bude pedeset, možda ću izaći na tržište. Ako mi se ospori talenat, nadam se da mi se bar plodnost neće osporiti. Evo ih: unsfinemen

1) Ključevi noći; 2) Na belom kamenu; 3) Beograd 53; 4) Prognan iz života; 5) Slučaj emigranta Ulisa Njegovana; 6) Kako sam postao gad; 7) Ponoćni ekspres; 8) Prometej ; 9) Čovek koji ne spada u stvar; 10) Telemah, makro grada Y; 11) Traži se privatna senka; 12) Obucite se u haljine bele i sačekajte; 13) Uljez u svetlost; 14) Misterija naselja prirodnih ljudi; 15) Veština biti mrtav; 16) Plime i oseke;

17) Ešafo i sekira; 18) Gljive i gnojiva; 19) Eksperiment; 20) Bastion: Kraljice Natalije 7; 21) Maksimilijan Njegovan; 22) Cvrčak bez ognjišta; 23) Azil za senke; 24) O tome kako je Kajin ubio Avelja, kako je Avelj to zaslužio, i kako je posao loše obavljen; 25) Nº 14054.

Wednesday, November 27, 2013

Dnevnik Borislava Pekića februar 1955.

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

Februar 1955 

KNJIGA O AHASFERU 
 Imaš li odanu senku Ahasfere 
Veruješ li svojoj senci, 
Koliko plaćaš svoju senku? 
Straži i uhodi svoju senku Ahasfere 
Jer ne znaš dan i čas u kome će se 
Dići na tebe, Izgnani. 
(Psalm XXV) 

Glava 1 : 
Tebi se obraćam jer ti si Glas, koji pohodi zemlju Ahasfera da objavi dan i čas ustanka senki. I jak si, jer ođekuješ iz drugog glasa kojim je govorio i treći, i tako kao ikra u okeanu Izgnanika ti se rasplođavaš iz zasede.

Glava 2: 
I cveće straha će nići iz zemlje Ahasfera, jer glas reče: Niknite cvetovi straha! A senke će drhtati na petama našim, ali neće izdati.

Glava 3: 
Onda zapovedi Glas: Kao brodovlje krcato začinima plovite kroz moreuze, između sekira i panjeva, između točkova i asfalta, između usana i čaša, između brijača i krvotoka. A senke će drhtati na petama našim, ali neće izdati.

Glava 4: 
 I oni će ploviti jer Glas zapovedi da krstare i otkrivaju nove kontinente obzira i lojalnosti, u slavu vetra koji ih otisnu. I naredi još: vazduh da beži kroz zube lajući, i krv da otiče venama urlajući, i kosa da raste cvileći. A senke će drhtati na petama našim, ali neće izdati. walmartcanstopanuclear
Glava 5: 
Nad njima će stražiti oblak od ševa, jer Glas obeća da će se kotiti ševe u oblaku i da će pečene biti i padati ustima koja htednu. Na ramenima mora, gle dižu se sante soli da cveće straha pusti koren u more i da pije. Jer on naredi da se so pokupi. I so učini. A senka će drhtati na petama našim, ali neće izdati.

Glava 6: 
I tada će otpočeti svetkovina panike. Panike žute i bele i zelene i plave, a naročito panike koja je nepažnjom zapaljena na suncu. I slavlja takvog da ne bude od kada se čovek sudario sa sobom i ostao bogalj. A senke će drhtati na petama našim, ali neće izdati.

Tuesday, November 26, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 10. januar 1955.

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

10. januar 1955 

Opet smo zajedno nas dvanaest kao dvanaest Apostola. Sanjarski Isus i sumnjičavi Toma, filistarski Petar i praktični Juda. I to što bi svako od nas mogao da bude drugi, čini naše večere tajnim u biblijskom smislu.

Uzmimo, ( ) koji je sladoled sa pavlakom: odozdo Riketin u restoranu, odozgo jakobinac sa rimskim idealima u obliku Cezarovog ubistva - kušajući čovek dobija utisak mlakog i rastopljenog sladoleda. Riketin koji bi hteo da bude Spandrel , ali mu za to nedostaje srčanosti i duha. On je razočaran, ali pre svega svojom sopstvenom nemoći. Tom nihilizmu daje privid ideje.

Stilizovano razočarenje po ugledu na Tom Remsona koji bi mogao da dobro slika da hoće, ali on neće, koji bi mogao da dobro obljubi da hoće, ali on neće, koji bi mogao da dobro misli da mu to nije dosadno, ali njemu je to dosadno, koji bi najzad dobro igrao tenis da ga ne mrzi. Ali sad dolazi onaj unutarnji poslednji sloj bića, takoreći njegovo praseme. Kad uklonim Robesperrea , pa se iza njega ukaže Riketin sa demonskim izražajem Spandrela - uklonimo li i njega otkrićemo g. Čičikova u trojci. wedonotrecognizeisrael
Ili ( ): Proudhon u sobnim papučama + egocentrizam usedelice + cepidlačenje, podšef koji ima izgleda na unapređenje. Svaka ideja kao i svaka vlas u kosi moraju imati svoje mesto. Budući da je i ideja i dlaka malo, to ne zahteva veliki napor.

Monday, November 25, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 9. januar 1955.

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

9. januar 1955. 

Paramecijum caudatum i ljubav 

Kad konjugiraju dva parameciuma (Paramecium caudatum pripada trepljarima) oni se tako privinu jedan uz drugog na strani usnog otvora, da se između njih stvara jedan protoplazmatski most, preko koga se vrši izmena muškog nukea. Ono što je za mene karakteristično je promena, jedna totalna promena čitavog ćeliskog aparata u konjugantima.

Na primer: makronukleus se potpuno raspada, a mikronukleus deli više puta. Ova vrsta kariogamije zgodna je da dočara iznenađujuću moć ljubavi, koja menja čoveka ne manje od paramecija caudatuma. Zar se tom promenom našeg duhovnog aparata, koja je analogna promeni ćeliske strukture za vreme paramecijumske ljubavi, ne mogu objasniti neočekivana nadahnuća umetnika koji voli, ili žene koja je voljena.

Istina parameciji, niti ijedan trepljar, ne iskazuju svoju radost posle spajanja tako otvoreno kao čovek. Ta mala bića bez duše ali sa njenim navikama, bez srca ali sa njegovim slabostima, pošto su se voleli često i deset sati, iščezavaju u tečnosti koja ih okružuje, a da se više nikad ne sretnu. U tom pogledu mi im jedva izmičemo.

Ni naši „protoplazmatični“ mostovi nisu ništa drugo do mostovi koji se dižu i spuštaju. I koji mogu biti srušeni kao i svaki most. wearealljewsnowpartii
x
Danas popodne me je posetio B. B. Izgleda kao Jon koji je tek izašao iz utrobe kita u kojoj je proveo četrdeset dana.
x
Čini mi se da danas nema ni g. Rastinjaka . Sve sami usmrdeli Oblomovi.

Friday, November 22, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 8. januar 1955. (nastavak)

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

8. januar 1955. (nastavak) 

1917. godine, pre nego što je otišao u gerilu, otac je sastavio jedan Statut za organizaciju koja je imala da se bori protiv Austrougarske imperije, a za Ujedinjenje Južnih Slovena. (Simtomatično: 1948. ja pišem trideset godina kasnije takav isti statut protiv komunista).

 Čini se da se ded nije slagao sa bjelaškom politikom koju je otac vodio, verovatno iz privrženosti pradedi koji je bio kapetan kralja Nikole .

 1949. sam poslao novinara ( ) da izruči moje pozdrave roditeljima , pošto mu je u to vreme - po prilici decembra - isticala kazna od pet godina zatvora. Nisam ni mogao slutiti da je taj isti novinar u svoje vreme napadao oca preko štampe kao „drumskog razbojnika“, „varvarina“, „okrutnika“ i to povodom jednog sprovoda independističkih prvaka koje su unionisti uzeli kao taoce. wmddiscoveredinsouthern
Tada 1919. šume su bile pune progonjenih „zelenaša“, pristaša svrgnutog kralja Nikole i protivnika ujedinjenja sa Srbijom. Radilo se naime o tome da jedan od tih prvaka, stari vojvoda iz kuće Petrovića nije mogao više hodati, pa je od oca zatražio konja. Otac mu je na to smejući se predložio da uzjaše svoj štap.)

Thursday, November 21, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 8. januar 1955. (nastavak)

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

8. januar 1955. (nastavak) 

Dionizijski zanos (u smislu jednog iracionalnog spajanja sa sobom) je ne samo zanos od identiteta i zanos u identitetu, nego i otpor koga život protivstavlja duhu sredstvima samog duha. U tom izboru izraza leži protivrečnost umetnosti. Srž je razlog prolaznosti. Jer ništa nema dublje od ponora čije dno poznajemo. Kad nema dna nema ni ponora. Ono što ponor čini smrtonosnim nije njegova beskrajnost nego njegov kraj. U svom Dionizijskom opterećenju umetnost zato nosi osećanje smrti. Igra tako ima značenje agonije.

Umetnost, a osobito muzika, je jedna neprekidna priča o smrti. Ono što je san za duh to je muzika za život. Smrt bačena unapred.

Ništa tako nepopravivo ne ubija kao dobra muzika. Pošto nosi ritam života i pošto je taj ritam obrazuje, ona navikava na smrt. Ona je njeno estetsko opravdanje.

Izjednačiti umetnost sa životom znači dopustiti da duh služi smrti.

Ali: smrt je iščezavanje živog a ne svesnog.Tako se sredstvo, koje nagon upotrebljava protiv duha, okreće protiv njega samog i ubija ga zanosom. grapesofwrathrevisited
Energija sačuvana u knjizi, izolovana na slici, zatvorena u jednoj melodiji nastavlja se u revoltiranoj svesti. Tako svest prestaje da bude individualna, i postaje praslika apsolutnog.

Wednesday, November 20, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 8. januar 1955. (nastavak)

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

8. januar 1955. (nastavak) 

Uljeza nameravam posvetiti ocu. Isuviše je bio povod mojoj odluci da pišem dramu, isuviše je poslužio kao model za Georgija Golovana, da ova sličnost koja me duboko dira, ne bi imala pravo na zadovoljenje. Zato, što se mene tiče Uljez je tek u drugom planu problem kolaboracije. U prvom i za mene jedinom to je problem oceva i dece. Dvadeset godina dele moju mladost od mladosti mog oca.

 Dvadeset godina u kojima preživesmo rat i revoluciju, događaje, uostalom, koji ne mimoilaze nijednu generaciju. Govore da XX vek menja svoju košuljicu, i zajedno sa vekom svi oni kojima stara nije srasla sa duhom. Govore da je tu razlog provaliji koja deli očeve od njihovog potomstva, provaliji koja je dublja nego ijedna što je ma kada i ma gde delila ljudska bića. Rat koji odatle izbija liči verskim ratovima i po razlogu i po sredstvima koja se u njemu koriste.

Da mladost večito živi ona bi razumela mladost u kojoj se nastavlja. Ali ona beži kroz preplašeno pamćenje. U pedesetoj tom pamćenju se čini da je sastavljeno od vrlina i opreznosti. Strogošću prinudnog lišavanja ono je iz sebe iscedilo svaki porok, koji bi mogao da izvini slabosti dece. Kad porok iščezne iz pamćenja on je isčezao i iz razumevanja. Razumevanje nije ništa drugo nego dobro iskorišćeno pamćenje. Velika duša rađa se u memoriji. Back Stabbing
Naši očevi vole da nam se predstavljaju kao bezgrešni. A mi znamo da su samo očišćeni od greha. I mi ih preziremo kao licemere. Naši očevi se brinu za sudbinu našeg revolta, a mi znamo da je to zato što su je iskusili. I zato ih nepravedno nazivamo kukavicama. Naši očevi nam zabranjuju strast, a mi znamo da je to stoga što je ne osećaju. I zato ih nepravedno nazivamo bezosećajnim. Oni ne žele našu nezavisnost, jer su je izgubili - mi govorimo da su tirani.

Tuesday, November 19, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 8. januar 1955. (nastavak)

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

8. januar 1955. (nastavak) 

Po drugi put uzimam Spenglera (Der Untergang des Abendlandes - Umrisse einer Morphologie der Weltgeschichte kod nas prevedene pod naslovom Propast Zapada). To ponovno i uvek ponovno - između Bergsona , Platona, Nietzschea , Schopenhauera i Marxa - vraćanje na Spenglera, na tu praktičnu prologomenu svake moguće politike uznemiruje u meni podjednako: plebejskog filistra koji bi hteo da bude besmrtan,

i ne samo on, nego sa „egipatskim“ osećanjem večnosti i njegovo odelo, konj koga je jahao, slike kojima se divio, žene koje je voleo, da bude besmrtan pre istorijsk i nego biološki sa jedne strane, a sa druge u meni se buni jedan prevashodno monistički instinkt koji oseća da je sveden, i lišen pragradiva ako ne i principa. Jer gradivo implicira princip, ali princip ne mora pretpostavljati gradivo.

Za mene je neprihvatljiva svaka istorijska koncepcija, koja u događajima i duševnim oblicima pojedine kulture ne vidi iživljavanje jedne mogućnosti prenošene iz oblika u oblik sve od početka. Na toj magistrali iščezvaju i nastaju civilizacije, površina stoleća trpi mene, kulture se rađaju i propadaju u slivu ove ili one reke, na obalama ovog ili onog mora, ali impuls koga je ponela energija i koji jeste usmerena energija, nikada se ne gubi prolazeći kroz ništavilo. Jer nikakvi oblici ne postoje pre impulsa. I nikakvo gradivo ne dočekuje impuls da ga primi i bude od njega oživljeno.

Kada sam pre nekoliko godina, mislim (sudeći po Dnevniku) 1948. prvi put čitao Spenglera, napisao sam između ostalog i sledeću primedbu datiranu 27. aprila:

„Egipatsko osećanje večnosti, časovnik opata Gerberta, vreme kao sadržina, a ne dimenzija - to DA. Ali je nemogućno za jednog čistog monistu da primi strašnu diskontinuiranost istorije u Spenglerovoj knjizi. Doduše ova diskontinuiranost potiče od odbacivanja istoriografskog metoda u uobičajenom njegovom smislu.

Sudbinski kontinuitet je očuvan. Ali to je nedovoljno“. Sada nakon punih šest godina ja ponovo pitam: da li je ovaj sudbinski kontinuitet - podvrgnut sumnjivoj biološkoj analogiji - zaista tako nedovoljan kao što mi se učinio? Istorijski smisao je prekurzor svake filosofije. Istorijski smisao jeste filosofski smisao, a ako ovome prethodi, pre slike, jedno osećanje sveta, onda mi osećajući sebe moramo osetiti i istoriju, čiji smo deo. church_silhouetted_1

Svaka politika mora imati svoju istoriografiju. Politika mora koncipirati istoriju, ako želi da ima vid sudbine. Atributi božanstva, neizbežnost i predviđanje koje mu prethodi, mogu biti preuzeti jedino iz prošlosti. Sanjarije i vizionarstvo su nadrilekari sadašnjosti. Cilj tada postaje jasan: ubrzati sudbinu, jer njen je smer najbolji mogući sub specije eternitatis .

Monday, November 18, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 8. januar 1955. (nastavak)

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

8. januar 1955. (nastavak) 

Jedna utešna paralela 

„Za vreme ratova što ih je vodilo Carstvo, dok muževi i braća behu u Nemačkoj, zabrinute majke doneše na svet vatren, bled i nervozan naraštaj. Začeto između dve bitke, odgojeno u koležima uz tutanj bubnjeva, hiljadu dece posmatralo se međusobno mračnim pogledom i okušavalo svoje kržljave mišice ... Jedan jedini čovek življaše tada u Evropi. Ostala živa bića trudila su se da napune pluća vazduhom što ga je on već udisao. ... 

Na ruševine jednog sveta seda zabrinuta mladež. Sva ta deca behu kapi vruće krvi, koja je poplavila zemlju, ta su deca rođena u ratu za rat ... kad bi deca progovorila o slavi, dobijala bi odgovor: ’Postanite sveštenikom’, kad bi progovorila o slavoljublju: ’Postanite sveštenikom’. Kad bi progovorila o nadi, o ljubavi, o snazi, o životu: ’Postanite sveštenikom’. 

Na javnu govornicu popeo se međutim čovek ... on poče učiti da je slava lepa stvar i ratničko slavoljublje isto tako, ali da postoji još lepša stvar, a zove se sloboda. Deca podigoše glave i setiše se svojih dedova koji su im govorili isto. Setiše se da su u zabačenim kutovima očinske kuće nalazila tajanstvena poprsja sa dugom kosom i rimskim natpisom ... ali vraćajući se kući videše troja zatvorenička kola koja su vozila na Klamart: to su bila tri mladića koji suviše glasno izgovoriše reč: sloboda! 

U to počeše drugi govornici ... govorili su toliko i tako dugo dok ne popadahu sve ljudske iluzije oko njih kao jesenje lišće sa drveća. Dakle prošlosti više nisu hteli .... Budućnost, nju su voleli - ali kako? - kao Pigmalion Galateu. Preostajala im je sadašnjost, preostajao duh stoleća anđeo sumraka, koji nije ni noć ni dan. Nađoše ga kako sedi na vreći vapna, punoj mrtvačkih kostiju, zakopčan, u ogrtaču sebičnjaka, cvokoćući od strašne studeni ... 

U svim mladalačkim srcima poče vreti osećanje neizrecive bede. Mladi ljudi osećahu da su ih vlastodršci ovog sveta osudili na mirovanje, da su ih predali pedantima svih vrsta ... svi ti gladijatori namazani uljem osećali su u dnu duše nepodnošljivu muku. Najbogatiji se odadoše razuzdanosti. Srednje imućni uzeše neko zanimanje i smiriše se u taloru ili oficirskoj uniformi. Najsiromašniji se baciše na oduševljenje bez oduševljenja, u krupne reči i more delatnosti bez cilja. 

Ljudi su išli da se tuku sa telesnom gardom na stepenicama zakonodavne skupštine, trčali su na pozorišni komad (u kome je Talma nosio vlasulju, pa je ličio na Cesara) gurali se na sahrani nekog liberalnog zastupnika. Ali među članovima dveju protivničkih stranaka nije bilo nijednog koji, vraćajući se, nije gorko osetio ispraznost svog opstanka i siromaštvo svojih ruku ... 

U način života studenata i umetnika, u tim tako slobodnim i lepim običajima osetio se uticaj opštih promena. Odvajajući se od žena muškarci su prošaptali reč, koja smrtno pozleđuje: prezir. Oni se baciše na vino i milosnice . Ljubav je za njih bila kao slava i religija: starinska obmana ... 

Bilo je to kao neko poricanje svega i svačega na nebu i zemlji, poricanje koje bi se moglo nazvati razočarenjem ili ako hoćeš očajanjem, kao da se čovečanstvo u obamrlosti bilo učinilo potpuno mrtvim onima koji su mu opipavali bilo. Kao što je nekad vojnik kad bi ga upitali: 

’U šta veruješ?’ smesta odgovorio: ’U sebe’ - tako je sada mladež Francuske čuvši to pitanje smesta odgovarala: ’Ni u šta!’. Tako se obrazovaše dva tabora: na jednoj strani behu zanesenjaci koji pate, sve osetljive duše što osećaju potrebu za beskrajnim: i oni sagoše glave ... i utonuše u bolesne snove. Sa druge strane stajali su ljudi tela i mesa, nepokolebano predani nasladama života ... O vi narodi budućih stoleća ... 

Požalite nas više nego svoje očeve, jer smo podnosili mnoge od onih bolova, zbog kojih su oni dostojni sažaljenja , a izgubili sve ono što je njih tešilo!” 

(Alfred de Musset - La Confession d'un enfant du siècle, izdate 1882., glava II) 

Osetljiva dušo! Osetljiva i naivna dušo! Ti si se nadao da će stoleće koje dolazi imati vremena za svoje očeve, da će to stoleće priznati vas za svoje očeve, a došlo je stoleće bez porekla, bez očeva: Stoleće stranaca. convertordieexcuseme_1 Od svoje žege žedni, mi nemamo vode da je ponudimo žednima prošlosti; pa čak i da je imamo ne bismo je dali, jer u vama ne prepoznajemo i ne priznajemo svoju prošlost.

 Vama je bar nedostajala uteha. Nama ne treba ona: mi ne osećamo nedostatak utehe koju su vaši učitelji zajedno sa ostalim iluzijama stresli sa drveta oduševljenja. Šta bi sa utehom? Da patimo zbog njene polovičnosti, da nas razočarava njena nemoć, da preziremo nade koje bude u nama izazvala?

Friday, November 15, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 8. januar 1955. (nastavak)

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

8. januar 1955. (nastavak) 

Neka grde, ali neka se ne pokoravaju.
 *
Narod koji podnosi tiraniju nije zaslužio slobodu. Ako je dobije, on će se ubrzo predati novom tiraninu.
*
Dobar građanin je onaj koji iznad svih vrednosti stavlja hleb. Opasan je onaj građanin koji na hleb misli samo kad je gladan.
 *
Ropstvo je prirodan oblik slobode.
*
Ljudi imaju jedno ime pre, a jedno posle revolucije: pre ga zovu „narodom“, a posle „ološem“.

 * Trojan Horse
Teško narodu o kome se vlada preterano brine.
*
Onaj ko je predvideo Voterlu, on ga je i mimoišao.
*
 Dužnost je najviše pravo mudraca.

Thursday, November 14, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 8. januar 1955.

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA

8. januar 1955. 

 Uljez u svetlost 
 (Dramska hronika o problemu kolaboracije u IV čina) 

Imala bi to da bude priča o čoveku koji je izdao svoje vlastite ideje, nade, prijatelje, svoju čast pa najzad i život - da bi oko sina koga voli bezmalo patološkom ljubavlju održao jednu iluziju. Radi se o advokatu Đorđu Arsenija Golovan. (U bliskim rođačkim vezama sa kućom Njegovan i Georgija.)

Jedno vreme imao je zajedno sa Antonijem Njegovanom, ocem Leonidovim i bratom svoje žene Evgenije, advokatsku kancelariju poznatu između dva rata. Naročito se bio angažovao u procesima protiv komunista pred Sudom za zaštitu države. Smatran je idealistom i revolucionarom. Neposredno pre 27. marta odlazi u SSSR, gde trpi razočarenje i između 27. i 6. aprila objavljuje seriju članaka u Politici pod naslovom: „Velika obmana“.

Đorđe Golovan vrlo bolno oseća fizičku inferiornost svog mlađeg sina, usled koje ovaj postaje sve više introvertiran. Zatvoren u vlastite snove, kao u skupocenu i šareno ofarbanu kutiju, Andreja Golovan nema nikakvih drugih zadovoljstava osim onih što mu ga ti snovi daju.Vremenom Andrej će izgubiti svaki smisao za realnost i za čak i grube granice između spoljašnjeg - stvarnog i unutrašnjeg - fiktivnog, i to će biti uzrokom dramske radnje. Man in Chains

Dr Golovan nastoji po svaku cenu da podrži te iluzije i taj krhki svet svog sina zaštiti od životne surovosti. On zna šta bi usledilo ako bi se iluzije Andrejine naglo i neočekivano srušile. Međutim Đorđe Golovan odaje utisak prilično bezosećajnog čoveka. Svoju preteranu naklonost prema Andreji on nikad ne ispoljava otvoreno. Tim više je ta naklonost trajna i duboka.

Njegov mlađi sin za koga očevidno nije preostalo jako mnogo od očeve ljubavi, zdrav je momak sa neobičnim smislom za realnost. On će biti taj, koji će u IV činu predočiti svom bratu dokumente iz logorske uprave da mu pokaže, izazvan Andrejinom mržnjom prema Đorđu, koliko je sav taj njegov mistični idealizam obična fikcija, igra bolesnih čula, igra plaćena zločinima njihovog oca i smrću rođaka Stefana.

Wednesday, November 13, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 7. januar 1955.

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

7.januar 1955. 

 Sinoć sam sreo ( ). Bilo je prošlo tri po ponoći. Pisao je na kandelabru stihove ružem za usne devojke koju voli. Onda je bacao novac oko sebe ološu, koji se četvoronoške vukao za njim po trotoaru. Onda je uzeo od mene maramicu i stavio je pored svoje, i sto dinara i otišao prema dokovima. ( ) pije na vrlo dekorativan način; postigao je da postane pojam u svetu alkohola. Da li je alkohol postao pojam njegovom svetu? themythofpalestinepart_1
x
Groteska je bila isuviše preterana one noći. Ali smo mi ipak prokleti slabići kad nas se tako duboko dojmila. U stvari svi smo taj događaj iskoristili da čitavu nedelju pijemo. Sada je dosta. Danas ujutru popio sam svoj poslednji konjak za dugo vremena. Osećam da sam preovladao 1. januar. Sutra ponovo radim. Opet je dolazila ( ). Ostavila mi je cedulju: „Čula sam šta se dogodilo. Moram govoriti sa tobom“.

Tuesday, November 12, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 2. januar 1955.

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

2. januar 1955. 

2. januar 1955. 
Danas je sahranjen otac mog prijatelja gospodin M. Posle opela otišli smo u kafanu.

3. januar 1955. 
Pio sam: „Polet“, „Pozorišni bife“, „Central“, „Kristal-bar“, „Mažestik“. 5,30: bife „Trst“. Doručak kod „Astronomije“.

4. januar 1955. 
Pio sam: „Manjež“, „Central“, „Tri šešira“, „Mažestik“. Pio sam konjak.

5. januar 1955.
Pio sam.

 6. januar 1955. theprofessorofantisemit_1
Jutros sam imao napad gađenja. Popio dva konjaka i napadi prestali. Čujem od majke da me je ( ) tražila. Moja majka ne podnosi ( ). Ni ja je više ne podnosim. Noćas ću ići na reku. Kažu da ima majušnih jazbina sa tmurnim svetom. Nadam se da tamo ne odlazi Predsednik . San: pronašao sam jedno odojče u nekakvoj špilji; špilja je bila usečena u stenu i nosila broj 23; čim me je ugledalo odojče mi se bacilo u zagrljaj. Ali kad sam ga dotakao nestalo je vrišteći.

Monday, November 11, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 1. januar 1955.

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

1. januar 1955. 

Noćas nije bilo senke iz Ptolomejevih katakombi, pa ako je kojim slučajem stajala u purpurnim naborima draperije ili obasuta injem s baštenskog prozora, nijedan od nas dvadesetorice nije, kao Grk Oinos, razgovarao sa njom. Pili smo crveno vino koje nije bilo hijosko, pa ipak nas je podsećalo na krv.

I pevali pesme, koje doduše ne behu pesme sina varoši Teosa, ali su ipak bile ludost. I, smejali smo se na svoj naročiti način, koji je bio „histeričan“. Još nešto moram da kažem: nikakav Zoilus nije, umotan u mrtvački pokrov, ležao na stolu među nama. I planeta Jupiter nije ušla u znak Ovna da se spoji sa crvenim prstenom Saturna.

I ja koji nisam Oinos, umesto da gledam zverinje u očima drugova svojih, gledah u tamna leđa ( ) koja su bila ravna i meka kao psalm Davidov. Sa radia su putnici pevali Hoffmanovu barcarollu , i valovi su zapljuskivali stolice na kojima su čučali zbunjeni brodolomci.... Neko je pevao Vaya con dios my darling grlenim glasom i nekoji od nas ustadoše da igraju na način, koji je bio histeričan.

 Tada se otvoriše vrata sa stepeništa i uđoše maske. Jedna je cvećarica kreveljeći se nudila kartonske ruže. Grof iz Drugog Carstva odmarao se na golemim grudima mornara Crnomorske flote. Onda se vrata ponovo otvoriše i maske su otišle. Disingenuous-Or-Simply-Igno
Kroz poluprovidnu trpezariju još uvek je plovila Hoffmannova barka. Onda rekoše da izbija dvanaest i ugasiše svetlo. Igla je strugala o ploču. Padahu konfete. Crvene, plave, bele i zelene.

Tada se otvoriše vrata i po treći put. Umotanog u kafanski čaršav, sa loptastim stopalama okrenutih u vis unesoše četiri čoveka inženjera M. L. tako nas dvadesetoro dobismo svog Zoilusa, i taj Zoilus nije bio, kako bi se pomislilo, mrtav na svoj naročiti način, nego na jedan opšti, zajednički način, koji nije bio histeričan.

Saturday, November 09, 2013

Dnevnik Borislava Pekića januar 1955.

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

Januar 1955. 

 „Tako budući mlak, nijesi ni studen ni vruć, izbljuvaću te iz usta svojih”. 
(O t k r o v e n j e gl. 3, st. 16) 

„I uzeh knjižicu iz ruke anđelove i izjedoh je i bijaše u ustima mojim kao med slatka, a kad je izjedoh ...“ 
(O t k r o v e n j e gl. 10-10) 

 „I načini sebi kovčeg od drveta gofera i načini pregrade u kovčegu i zatopi ga smolom spolja i iznutra”. 
 (O t k r o v e n j e gl. 6-14) the_new_york_times
J A N U A R 1955 

Onima koji su bili vešti u čitanju zvezda nije bilo nepoznato da su nebesa imala izgled zla. A meni Grku Oinosu između ostalih bilo je jasno da je sada došla ona promena 794. godine kada je ulazeći u znak Ovna planeta Jupiter se spojila sa crvenim prstenom strašnog Saturna” 
(Priče tajanstva i mašte E. A. Poe ) 

Friday, November 08, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 5. juli 1954. (nastavak)

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

5. juli 1954. (nastavak) 

Juče sam pročitao Camusevog Stranca. Moram priznati da me je knjižica prilično razočarala, iako do đavola ni sam ne znam šta sam od nje očekivao.

Svakako ta škrtost u rečima, taj primitivizam u izrazu koji mi se dopada, izvesna ironija bez nekog posebnog ukusa (to joj daje čar) kao supa bez začina, zatim Strančevo spokojno kretanje na stratište, kao da se ti pucnji ni pod kakvim uslovima nisu dali izbeći, jer na kraju krajeva peklo je sunce i znoj koji je ulazio pod kapke bio je tako slan, da je Stranac jednostavno morao pucati, ili on ne zna šta bi se u idućem času dogodilo da nije povukao obarač. Perpetual-War
Možda bi mu pukla lobanja ili bi morao ubiti sebe. Njegovo objašnjenje nije primljeno na sudu. Bilo je prilično neuverljivo okriviti sunce za Arapinovu smrt. Smeh u sudnici je to dokazivao. Da li je on bio samo stranac, i ti ljudi samo zato što su se smejali. I zato što su ga mrzeli radi okrutnosti prema njegovoj majci. To što ju je smestio u starački dom i nije bilo odsudno za njegovu sudbinu, ali ona šoljica kafe koju je popio nad odrom, ona mu je odrubila glavu.

Thursday, November 07, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 5. juli 1954. (nastavak)

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

5. juli 1954. (nastavak) 

„U Galeriji Ulus-a na Terazijama priređena je posmrtna izložba slika Igora Vasiljeva“. 

 „Vasiljev je imao nesumnjivog slikarskog osećanja i obdarenoosti, ali njegov rad bio je prožet suprotnostima kakve se retko susreću kod jednog mladog slikara. Raznovrsnost izraza nije delovala kao bogatstvo slikarskog doživljavanja, nego kao dezorijentacija jednog mladog čoveka koji želi nestrpljivo da oproba sve što pre, a pritom se snalazi kako zna i ume.

U njegovim portretima, očevidno blisko inspirisani slikarstvom Van Gogha , pokazala se jedna ekspresivna nota koja je išla do grčevitih grimasa. Taj elemenat kod Vasiljeva je dobijao sve veći značaj. On je u poslednjim slikama došao do svoje kulminantne tačke.

To je jedna celina za sebe. Inspirisana Savom i životom oko nje, ona je u početku imala jednu intenzivnu kolorističku notu, ekspresionističke nervozne forme, da bi se postepeno kristalizovala u grafizam čudnog i mističnog sadržaja koji podseća na svet iz Gogoljevih fantastičnih priča. To su neobične maske kaluđera, piljarica, ribara i utopljenika kojima plavi kolorit daje atmosferu nečega neobičnog i jezovitog.

U okviru ovoh slika Vasiljev je razvio često osećanje za diferenciranje tonova u plavoj, žutoj i beloj skali (Ribar), ali u dobrom delu preovlađuje ekspresivni štimung, koji gravitira ka ilustrativnom a ne ka likovom. Ova faza predstavlja, nesumnjivo, mnogo originalniji doprinos Igora Vasiljeva nego što je to slučaj sa prethodnim.

Slikarstvo Igora Vasiljeva predstavlja jedan slučaj sui generis, u kome je oblast osećajnog, podsvesnog i halucinantnog dobila prevagu. P. V.“
 It-Is-Not-Liberalism-It-Is-
 Evo u obrisima B.-ne izjave, koju mi je dao na moja pitanja. Igor je vaspitavan kao umetnik. Izgleda da je porodica bila naklonjena njegovom talentu. Otac, koji je takođe pokazivao sklonosti za crtanje, gonio je Igora da radi. (Ovaj je bio jako lenj.) Rođen je 1928. godine. Umro u aprilu 1954. god. Umeo je da voli duboko, ali ne i trajno.

Wednesday, November 06, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 5. juli 1954. (nastavak)

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

5. juli 1954. (nastavak) 

Danas sam bio sa J. na izložbi u nameri da zabeležim datume slika koje su izložene. Evo tih datuma:

1) Igrač domina januar 1954. god. 2) Mladenci iz Marinkove bare novembar 1952. god. 3) Raspeće 1952. god. 4) Raspeće 1953. god. 5) Autoportret (nezabeležen) 6) Autoportret novembar 1951. god. 7) Autoportret novembar 1952. god. 8) Autoportret novembar 1953. god. 9) U kapeli juli 1952. god. 10) Delirijum novembar 1953. god. 11) Kaluđerice februar 1954. god. 12) Koncert u šumi februar 1954. god. 11) Povorka februar 1954. god. 14) Mladenci mart 1954. god. 15) Autoportret januar 1954. god. 16) Ribar mart 1954. god. 17) Utopljenik mart 1954. god. 18) Borba petlova februar 1954. god. 19) Očajanje mart 1952. god. 20) Koreja septembar 1952. god. 21) Okupacija april 1952. god. 22) Treći stadijum oktobar 1952. god. 23) Grbavko decembar 1951. god. dv331019_1
 Najranije slikana datirana je novembra 1951. Taj Autoportret duhovno i tehnički ima svoje posledice u Autoportretu novembra 1952. i u onom od novembra 1953. god. Nije teško uočiti lagan pad optimizma u njima, bez obzira što se njihova krivulja na čas penje u 1952. god.

Tuesday, November 05, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 5. juli 1954. (nastavak)

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

5. juli 1954. (nastavak) 

Igor Vasiljev : Utopljenik 

 Igor V. se vraća sa robije i nakon nekoliko meseci što ih je proveo na slobodi ubija se. Samoubistvo je bilo na izvestan način prejudicirano njegovim slikama, iako se on naravno nije ubio da bi dokazao svoju umetnost. Za to bi morao da živi. Smrt nije nikakav dokaz. Možda je u njegovom slučaju moralna olabavljenost (koja se opaža kod svih povratnika prilično dugo nakon izlaska) samo pogodovala volji.

Dok je ležao unutra, bio je sav u nekoj nervnoj napetosti, koja se pretvarala da je i moralna. Čvrstina, stav je bio nenormalno, überspannt , stanje živčanog aparata. Revolt je bio razdraženje vegetativnih centara. Telo se branilo idejama, jer nema bombe. Put od heroja na silu do dobrovoljnih govana, vodio je preko ureda za predavanje dokumenata iznad zatvorske kapije.

Ovo se manje odnosi na Igora, ali je simptomatično za celu grupu oko Sdoja. Po izlasku mi smo se razboleli od ataksije - naši životni gestovi bili su u smešnoj nesrazmeri sa ciljem. Cilj našeg opstojanja podsećao je na „petlov hod“ (što dolazi kao posledica ekstirpacije cerebeluma ). Dizali smo noge više no što je korak zahtevao. Umesto da nam se dive, ismejavali su nas. Naterali su nas da budemo zli i nepoverljivi.

Zbili smo se u čopor koji nam je priznavao izuzetnost. U zamenu za to i mi smo priznavali čoporu da je nesvakidašnji. To je bila unija za međusobno divljenje. Šta smo mi koga vraga sebi uopšte umišljali: da ćemo nekog impresionirati time što ćemo izigravati Don Kihote sa berberskim lavorima na glavi! Heroji koji su bili izbačeni iz zatvora najednom više nisu imali protiv koga da se bore.

Sve je išlo kao podmazano. Uveren sam da su nekoji i žalili što im nisu pravljene nikakve smetnje. Jarost više nije mogla biti neposredno pothranjivana. Sav otpor se pokazao apsurdan, ne zato što nije imao nikakvih rezultata, nego prosto zato što stvarno i nikakvog otpora nije bilo. Tek dim od naših zapaljenih mozgova. Osećaj da je nasamaren, neugodan je čak i kada je čovek u zamenu dobio samosvest.

Međutim, mi smo ubrzo otkrili da nemamo ni samosvest. Zato je neophodno da čovek iza sebe ima uspeh. Igor je uspeo! On je pripremao izložbu. Mogao se nadati, kraj svih netrpeljivosti Ulus-a, da će doživeti uspeh. Ali da li je on bio pripremljen na iznenadno odmicanje zidova u večnost koja ga je mamila. Kada je pao u kanal nije se moglo utvrditi: da li je posredi samoubistvo (na liniji Utopljenika), ubistvo ili običan, banalan nesrećni slučaj. smoke_skull_gun
Bio na posmrtnoj izložbi Igorovoj. Tamo sam sreo etnologa Dž. i slikara Br . Sa prilično nesusdržane pakosti govorio je o platnima. Bodrio sam ga. Pitah ga šta misli o tehnici koju je Igor upotrebio za Koncert u šumi. Reče da je banalna, no slika je uprkos toga pristojna, reče, iako naravno ne treba isuviše visoko misliti o njoj. Kao i o drugima, razumeo sam. Etnolog je pokazao više udivljenja, valjda stoga što ga to nimalo ne staje.

Monday, November 04, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 5. juli 1954.(nastavak)

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

5. juli 1954. (nastavak)

Danas sam započeo sa skicom za Blaženi život gospodina Davida Gnjide, III pisara Gradskog suda. Gospodin III pisar sanja u postelji, kako se po debelom moru gibaju cilindri i pusteni šeširi i berei izvrnuti naopako, i kako na njihovim obodima, koje plavi pena, zevaju brodolomci, među kojima prepoznaje on svog zlotvora II pisara.

Zatim će se gospodin David probuditi, napipati cvikere sa crnom svilenom vrpcom, izribati zube, ušmrkati mentol u nosnice i otići u kancelariju. Njegova žena Frida ostaće u stanu da sprema obed. Po povratku David će zaboraviti da zauzme red za meso i biće zato podvrgnut strogom preslušavanju. Konstatovaće se da su ga opet uhvatili da rasčišćava ruševine što će gospođu Fridu da dovede do besa. Goya
David Gnjida je sličan junaku Šinjela , blizak je rođak onom činovniku koji je čitav život proveo u nadi da će svom susedu, gardijskom oficiru vratiti uvredu što mu je ovaj naneo munuvši ga jednom slučajno u rebra, i spada u jako iznijansiranu kategoriju Walter Mittyja - divnih sanjara.

 (Hladnokrvnih kockara sa Misisipija, spasioca mladih i imućnih bankarskih kćeri, okrutnih pa ipak u dnu duše tako prijaznih morskih vukova, strašno okretnih operatora koji se služe iglama za pletenje umesto skalpelima, viteških odmetnika koji se žene sa kćerima gradskih šerifa, neustrašivih komandosa, koji u slobodnim časovima skuplja etikete sa flaša i uopšte bavi se tako neočekivano ljudskim zanimanjima, da mu se privatni život opisuje podrobno u nedeljnim ilustracijama na trideset strana.).

Friday, November 01, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 5. juli 1954.

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

5. juli 1954. 

Sedim u naslonjači pored baštenskog prozora. Iza stakla natiče moluskno-žuto more. Njegovi rukavci prodiru u nameštaj, koji pucketa pritisnut između ledenog sunca i senke. Drvara zuji poput tvrdokrilca. Klavirski koncert Čajkovskog - lica mekana od muzike! Hlad postaje tvrd na zidu preko puta. Nikakav se miris ne diže sa parketa koji je uglačan voskom, ni sa zemlje, ni sa prašnjavih goblena na kojima zmajevi okreću stomake razmaženim prinčevima.

Kakav mitski ratnik stoji na toj mrtvoj straži između sunca i noći? Na šta se poziva noć koja dolazi? Na astronomske principe, iradijaciju inhibicije po kori velikog mozga, na šta? Na pesnike, lopove, begunce? Na sitne čiode strasti zaboravljene u pasažima? Na slobodu koja nam je izrečena, sa najvišeg mesta? Na zaveru protiv pravca krvotoka, na ustanak senki koje će se otkinuti sa naših peta da nas nauče lojalnosti?

Je li to noć, u kojoj će Jozefa K. između dva noža nadživeti samo stid, i smaknuće? Noć prostitucije sa drvećem u dečijim vrtićima, noć u kojoj nalazimo ujutru svoju savest tamo gde smo ostavili papuče? Noć gospođe Emilije i njene ruže, Korejskih zarobljenika koji trunu na rukama drugova? Noć Leonida Njegovana koji puca ne da bi se odbranio nego da bi pravio buku, noć La Gena koji se brani od giljotine učeći pravopis?

Redovi drvenih skamija leže na deltama reka i gigantske table vise između oblaka gde su nam pokazivali kako se Bog krije u ružičastim haljinama! Evo prave propovedi koja se zove naukom provlačenja: učite svoje mladunce kako će sačuvati u danu gnjeva svoje glave i svoje stražnjice, jer je to cilj svake utopije.... A-Bloody-Fight-For-The-Inte
x
Obratiti se svojoj unutrašnjosti za pomoć, znači suočiti se sa zabludama, koje bi htele da se ponove. Memorija liči na voćku s jeseni: umesto da dâ jedan, daje ona sto plodova. Rizik od iskustva ne sastoji se u primeni koja će slediti, nego u promeni koja je prethodila. Iskustvo je štivo koga nam preporučuje samoljublje. Izopačeno, neverno, sujetno, pošto nas je načinilo nesrećnicima, kad hoće da se ponovi, i pravi nas budalama. Jedna od najsvirepijih posledica poraza je migracija shvatanja.