Tuesday, November 05, 2013

Dnevnik Borislava Pekića 5. juli 1954. (nastavak)

Život na ledu I, Službeni glasnik 2013, Copyright © Borislav Pekić 

ODLOMCI IZ DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA 

5. juli 1954. (nastavak) 

Igor Vasiljev : Utopljenik 

 Igor V. se vraća sa robije i nakon nekoliko meseci što ih je proveo na slobodi ubija se. Samoubistvo je bilo na izvestan način prejudicirano njegovim slikama, iako se on naravno nije ubio da bi dokazao svoju umetnost. Za to bi morao da živi. Smrt nije nikakav dokaz. Možda je u njegovom slučaju moralna olabavljenost (koja se opaža kod svih povratnika prilično dugo nakon izlaska) samo pogodovala volji.

Dok je ležao unutra, bio je sav u nekoj nervnoj napetosti, koja se pretvarala da je i moralna. Čvrstina, stav je bio nenormalno, überspannt , stanje živčanog aparata. Revolt je bio razdraženje vegetativnih centara. Telo se branilo idejama, jer nema bombe. Put od heroja na silu do dobrovoljnih govana, vodio je preko ureda za predavanje dokumenata iznad zatvorske kapije.

Ovo se manje odnosi na Igora, ali je simptomatično za celu grupu oko Sdoja. Po izlasku mi smo se razboleli od ataksije - naši životni gestovi bili su u smešnoj nesrazmeri sa ciljem. Cilj našeg opstojanja podsećao je na „petlov hod“ (što dolazi kao posledica ekstirpacije cerebeluma ). Dizali smo noge više no što je korak zahtevao. Umesto da nam se dive, ismejavali su nas. Naterali su nas da budemo zli i nepoverljivi.

Zbili smo se u čopor koji nam je priznavao izuzetnost. U zamenu za to i mi smo priznavali čoporu da je nesvakidašnji. To je bila unija za međusobno divljenje. Šta smo mi koga vraga sebi uopšte umišljali: da ćemo nekog impresionirati time što ćemo izigravati Don Kihote sa berberskim lavorima na glavi! Heroji koji su bili izbačeni iz zatvora najednom više nisu imali protiv koga da se bore.

Sve je išlo kao podmazano. Uveren sam da su nekoji i žalili što im nisu pravljene nikakve smetnje. Jarost više nije mogla biti neposredno pothranjivana. Sav otpor se pokazao apsurdan, ne zato što nije imao nikakvih rezultata, nego prosto zato što stvarno i nikakvog otpora nije bilo. Tek dim od naših zapaljenih mozgova. Osećaj da je nasamaren, neugodan je čak i kada je čovek u zamenu dobio samosvest.

Međutim, mi smo ubrzo otkrili da nemamo ni samosvest. Zato je neophodno da čovek iza sebe ima uspeh. Igor je uspeo! On je pripremao izložbu. Mogao se nadati, kraj svih netrpeljivosti Ulus-a, da će doživeti uspeh. Ali da li je on bio pripremljen na iznenadno odmicanje zidova u večnost koja ga je mamila. Kada je pao u kanal nije se moglo utvrditi: da li je posredi samoubistvo (na liniji Utopljenika), ubistvo ili običan, banalan nesrećni slučaj. smoke_skull_gun
Bio na posmrtnoj izložbi Igorovoj. Tamo sam sreo etnologa Dž. i slikara Br . Sa prilično nesusdržane pakosti govorio je o platnima. Bodrio sam ga. Pitah ga šta misli o tehnici koju je Igor upotrebio za Koncert u šumi. Reče da je banalna, no slika je uprkos toga pristojna, reče, iako naravno ne treba isuviše visoko misliti o njoj. Kao i o drugima, razumeo sam. Etnolog je pokazao više udivljenja, valjda stoga što ga to nimalo ne staje.


Ni Ulus takođe više ništa ne staje da sada konačno shvate Igora, onako kako nisu nikad hteli sve dok se nije bacio u kaljugu pokraj šina. (Na liniji jedne od svojih vidovnjačkih slika.) Nakon toga došli su venci i sentimentalni govori u kojima se glas neminovno i nekako tradicionalno lomi u vrhu kao trska, i povorka skrušenih kreatura koji debatuju o prednosti sarme nad pilavom, i popovi sa masnim epitrahiljima, i musavi đakoni, i zahrđale ripide, i slovensko-caroruski emigranti, i sve to i samo to.

I ULUS, naravno, koji je iznenada otkrio nešto talenta u tom smoubojici, ako ne drugog onda onog koji ga je umorio. Jer po ljudskoj normalnoj logici, onaj ko se ubija u dvadeset petoj mora biti ili lud ili lumen. Onome koji tako iščezne mora se priznati barem talenat. Promatrao sam sa pažnjom sve te slike, te modro zelene domijeovske vizije koje straše iz tmine, kao džinovsko korenje za koje se tek sada pouzdano zna gde je bilo posađeno.

Autoportret u stilu: „Al' sam te prešo“ sa kojim se Igor šeretski i srčano ali i gorko obraća smrti, što se ljupko kesi iza njegova ramena, fatalistički pasivan Treći stadijum, u kome se tek očajno daleko nazire nešto od sjajnog dana koga je taj čovek sišao sa uma, Hristos krvoločno predstavljen sa izlomljenim zglobovima i penom koja će svaki čas udariti na usne, taj Mesija sa kojim Igor pita: zašto sam ja i za koga ovde?

Hristos, koji bi gadno psovao da ume i koji gleda u idiotski zadovoljne Mladence iz Marinkove Bare te gomile nasmejuljene vegetativne plazme, za koje se žrtvovao i visi gore o klince. Na temu Igrača Domina napisao sam pre par meseci jednu pesmu i osetio neku vrstu moralne satisfakcije pred Igorovim dominašem. Jer zaista: „Mladić je za maloprodaju Isečen u 476 komada,

Ako se ne varam i ako Broj nešto znači. Manje više jednakih kao domine Manje više krvavih Manje više sanjivih i Masnih kao domine Bez smisla za ujedinjenje Kao na primer domine“. Na otvaranju Igorove izložbe prošle nedelje, bile su prisutne obe njegove žene! Ja naprosto moram da razgovaram sa njima. Neophodno je utvrditi tačan datum slikanja Utopljenika. Da li je to bila odluka? Isuviše bi bilo romantično pretpostaviti da je Igor slikao svoju volju.

Pa ipak bi slike mogle da otkriju hronologije ideje, ako je ona postojala. Slušam. Igor je bio jednostavno pijan kao svinja i ispao je iz voza. Tvrde da je pre toga pokušao da pobaca pepeljare kroz prozor vagon restorana. Nema u tom samoubistvu ničeg osim alkoholičarskog delirijuma. Nikakve filozofije. Nikakvog apsurda. (Niko se ne ubija, magarče, da bi dokazao apsurd.) Međutim čak i kada je ne bi bilo, pisac bi morao da je stvori.

No comments: