Thursday, February 28, 2013

Zatvorske karakteristike XII deo

Stope u pesku, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić 

Disproporcija između društvenih načela i prakse njihove primene 

Znamo da cilj kazne nije odmazda (retribucija) za počinjeno krivično delo, već „popravka i resocijalizacija“ ako je u pitanju kriminalni delikt, a kad je reč o političkom, „prevaspitavanje zatvorenika u lojalnog građanina socijalističke nam domovine“. Ma šta o socijalizmu mislili, to zvuči savremeno i čovečno.

Stvarnost robije – pri čemu ono što robuje, to je upravo ta stvarnost – videli smo, ni u kom pogledu ove ciljeve ne potvrđuje. Teški uslovi života i univerzalna represija, često van mere dopuštene Standardnim minimumom OUN, čine od zatvora fokusno mesto ljudske patnje. AADM001083
Znamo, takođe, da cilj socijalizma nije despotija, no jednakost i pravda, a ipak se njegova praksa sadrži u likvidaciji i onih pretpostavki za koje se izborila toliko omražena građanska demokratija i njen tvorac – građanska klasa.

 Disproporcija između načela socijalizma i njegove stvarnosti tolika je da se s njegovim inicijalnim idejama gubi svaka veza. Umesto široke oblasti ljudske sreće i blagostanja, dobili smo znatno prostranije, naseljenije, nečovečnije i opasnije fokusno mesto ljudske patnje.

I robija, kakvu sam upoznao, i socijalizam, kakav smo upoznali, ljudski su porazi. Nekada je, za mene, jedina razlika bila u tome što sam znao da se s robije kad tad izlazi, a mislio da se iz socijalizma ne izlazi nikad.

U oba sam se slučaja prevario.

Sada mi izgleda da će robija (i ona na robiji, i ova na slobodi) i socijalizam nadživeti.

Wednesday, February 27, 2013

Zatvorske karakteristike XI deo

Stope u pesku, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić

Opadanje simptoma civilizovanog društva 

Jedan od prvih upadljivih utisaka s robije je odsustvo građanskih manira, koje diktira nadzorna služba, a zatvorska ga populacija spremno, gotovo s radošću, prihvata. Nemojte se nadati da će vas vaš prvi ključar dovesti do ćelije karantina, nakloniti se i učtivo reći: – Da li biste bili tako ljubazni da uđete? Moj je bio negde iz istočne Srbije, nije dobro izgovarao izvesna slova pa mi je rekao: – Aj de, de, unilazi!

Mnoge reči su se, iz zatvorskog rečnika, sasvim izgubile. Došlo je do izvesnog orvelijanskog uprošćavanja i reduciranja. Do obaveznog podrazumevanja konteksta. Ono ne potiče samo iz opšte mrzovolje koja vlada među zatvorskim zidovima, već korene ima u smanjenju broja međuljudskih korelacija, tangenata, odnosa i situacija, prvom izvoru govorništva.

Mnoge se beskonačno repetiraju, pa ih je nepotrebno objašnjavati i komentarisati. Mnoge se pak odvijaju u okruženju koje svaku učtivost čini izveštačenom i smešnom. Ni „molim vas“, ni „hvala“, ni „budite ljubazni“, ne može se čuti. Nijedna fraza koja, ma kako izlišno, pa i frivolno zvučala, ljudske radnje oslobađa grubih oštrica neposredne koristi i konvencijama umekšava sebičnost motiva zbog kojih su preostale reči izgovorene, nije ovde, na robiji, imala uobičajenu građansku prođu.

Opasnost od tamničke stvarnosti nije dopuštala da se ona zaobilazi praznoslovljem, preko potrebnim slobodi da bi se podnela kao izabrana a ne naturena. Oslovljavanje sa „Vi“ vrlo je retko, kod kriminalaca i omrznuto, kao pokušaj ex-gospodskih slojeva da se distanciraju od zajedničkog položaja robijaša.

Kriminalci i lumpenproleteri, pripadnici nižih socijalnih klasa, tek na robiji s drugim slojevima istog društva izjednačeni, prirodno su nespremni da se te konačno postignute jednakosti, obećane još s konventskim rostrumom Francuske revolucije, notabilno, od Robespierrea, tako lako odreknu. U njihovom odnosu prema nama, pod prinudom zatvorske solidarnosti, uvek je postojala znatna mera spontanog zadovoljstva što smo najzad u istim govnima.

Poreklo njihovog insistiranja na nekonvencionalnostima, jednako je izvorima našeg „jahanja“ na građanskim konvencijama u godinama odmah posle rata. Otpor protiv načelno uvedene prostote bio je prosto vid našeg načelnog otpora komunizmu. Tamnički otpor kriminalaca našoj dobrovoljnoj „finoći“ bio je širi. Obuhvatao je i one koji su prekjuče s vlasti pali i one što su se juče na nju popeli. Bio je i dublji. Bio je utopijski krik za ljudskom jednakošću. URG062
Redukcija rečnika na žargon, kratkosložne rečenice i psovke, primetno je obeležje zatvorskih konverzacija.

Tuesday, February 26, 2013

Zatvorske karakteristike X deo

Stope u pesku, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić 

Autarkična, samodovoljna privreda 

Sremska je Mitrovica imala samodovoljnu privredu. Ne znam kakva je situacija, u tom pogledu, vladala po drugim našim kazamatima, ali, sudeći po nivou života, nju nije teško bilo postići. Potrebe su bile rudimentarne, pa je i njihovo zadovoljenje bilo odgovarajuće. Socijalistička privreda teži istom položaju.

Nesposobna za konkurenciju, nepoverljiva prema inostranstvu – jer ona je uvek u nekom neprijateljskom okruženju – prinuđena je da se zatvara u vlastito tržište, koje, u odsustvu ekonomske utakmice, jedino tako može da kontroliše. Usled slabe propulsivne moći i za robu i za rad i za kapital takva je zatvorena privreda stalno na silaznoj produkcionoj liniji, i u kakvoći i u količini proizvoda.

Pijace su sve praznije, rad sve neproduktivniji, plate po učinku sve neproporcionalnije (povećavajući se u odnosu na vrednost rada ali smanjujući u odnosu na životne potrebe). Zamiru inicijative, a preduzete se obeshrabruju hotimično, jer ovakav koncept privređivanja, bez stvarne konkurencije, ili sa „dogovornom“, sa svemoćnim državnim monopolom, skrivenim pod samoupravljačkom nebulozom, ne trpi novine, kao god što njegov politički pandan ne trpi slobode.

Jedna će novina, uspešna pogotovu, silom paradigme, neizbežno dovesti do druge, ova do treće, a onda i do sveopšteg zahteva za novinama, pa najzad i kompletnom reformom ovog besmislenog i neproduktivnog sistema.

Jednako kao što će – a to pred našim očima već biva – jedna dopuštena sloboda voditi drugoj a ova do zahteva za trećom, pa onda do kompletne reforme jednog neslobodnog, moralno nezdravog i istorijski opsolescentnog režima. Interesantno je da se debalans, a s njim i problemi, i na robiji i na slobodi, javlja tek njenim parcijalnim oslobođenjem od ove autarkije. 28mythol
Do 1973. važio je u SR Srbiji Zakon o samofinansiranju KP domova. (Zakon o privrednoj autarhiji, zapravo.) U Požarevcu je, na primer, ostatak od dohotka tamošnjeg preduzeća „Preporod“ bio toliki da je izdržavanje celokupne populacije zatvora bilo relativno lako. „Ocenjeno je, međutim, da je rad pre svega terapeutsko sredstvo i da bi samofinansiranje KP domova bilo štetno sa stanovišta njihove osnovne funkcije, pa je zakon ukinut.“

Ne znam koliko ovim razlozima treba verovati, jer mi se čine besmislenim. U socijalizmu je rad i na slobodi socijalni lek, a ne način proizvodnje dobara. U protivnom bi tih dobara bilo znatno više. Pre bih rekao da je izvestan porast životnih uslova rad požarevačkog tamničkog preduzeća učinio nedovoljnim za izdržavanje zatvorenika, isto onako kao što povećani zahtevi slobodnog stanovništva prinuđuju zatvorene socijalističke privrede da se otvaraju prema svetu.

Monday, February 25, 2013

Zatvorske karakteristike IX deo

Stope u pesku, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić 

Opšte siromaštvo iz koga je isključena 
 jedino povlašćena manjina stanovništva 
na čelu sa državnim i partijskim (komunističkim) funkcionerima 

Slika robije i slobode i tu je ista. O javnim privilegijama smo dosta govorili. No i na robiji i na slobodi postoje skrivene. Socijalistički funkcioneri nisu morali lično biti bogati. (To su počeli postajati tek kada su izvesne privilegije ukinute, kad su se pojavila deca koju je trebalo zbrinjavati i kad se u socijalizam, na zadnja vrata, ponovo uselio izgnani duh poseda i profita.) antonchristian_020_112 - Zeit der Isolation 2005 (107x79)
Na raspolaganju im je stajala znatna državna imovina koju su mogli po slobodnoj volji koristiti. (Josip Broz nikada nije nosio novac.) To je isti princip po kome se pripadnici tamničke Uprave i njenih službi iz zatvorske ekonomije snabdevaju zabadava ili uz minimalnu naknadu, a od zatvorskih radionica primaju neplaćene usluge.
Zatvorske karakteristike IX deo Stope u pesku, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić Opšte siromaštvo iz koga je isključena jedino povlašćena manjina stanovništva na čelu sa državnim i partijskim (komunističkim) funkcionerima Slika robije i slobode i tu je ista. O javnim privilegijama smo dosta govorili. No i na robiji i na slobodi postoje skrivene. Socijalistički funkcioneri nisu morali lično biti bogati. (To su počeli postajati tek kada su izvesne privilegije ukinute, kad su se pojavila deca koju je trebalo zbrinjavati i kad se u socijalizam, na zadnja vrata, ponovo uselio izgnani duh poseda i profita.) antonchristian_020_112 - Zeit der Isolation 2005 (107x79) Na raspolaganju im je stajala znatna državna imovina koju su mogli po slobodnoj volji koristiti. (Josip Broz nikada nije nosio novac.) To je isti princip po kome se pripadnici tamničke Uprave i njenih službi iz zatvorske ekonomije snabdevaju zabadava ili uz minimalnu naknadu, a od zatvorskih radionica primaju neplaćene usluge.

Sunday, February 24, 2013

Zatvorske karakteristike VIII deo

Stope u pesku, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić 

Bedna proizvodnja, nizak materijalni standard
 i primitivna tehnologija života, 
svedena na zadovoljenje primarnih potreba 

Uporedili smo nisku proizvodnju robije s niskom produkcijom socijalističke slobode i tako postavili uslov za nizak materijalni standard i primitivnu tehnologiju života obe, s tim, naravno, da je on na robiji još niži. Stvar, međutim, nije u sistemu već u stepenu. Robijaškom se nivou materijalne egzistencije najviše približila Narodna Republika Rumunija s prinudnim seobama naroda, hroničnom oskudicom, ukidanjem grejanja i mnogobrojnim restrikcijama. 10119849

Na robiji je – i tu je razlika – nizak standard sastavni element kazne, na slobodi je on element (nagrada) normalnog života. Ni jedno ni drugo, naravno, ne piše u temeljnim načelima izdržavanja kazne lišenja slobode i u Ustavu izdržavanja slobodnog socijalizma.

U vašoj presudi stoji da ste osuđeni na izvestan broj godina prisilnog rada i izvestan gubitak časnih prava, a može vam se, ako ga imate, oduzeti i ordenje. Nigde ne stoji da ćete ležati na betonu, jesti crnu vodu i biti odeveni u presovanu koprivu.

U socijalističkom Ustavu veli se, takođe, da svako ima prava na rad, ali se ne kaže i da od njega neće moći ljudski živeti, da svako ima sve slobode, ali ne i slobodu da sve iskoristi.

Saturday, February 23, 2013

Zatvorske karakteristike VII deo

Stope u pesku, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić 

Nepravedna i neracionalna raspodela dobara 

Manipulacioni, ergo, korupcionaški sistemi po sebi podrazumevaju sve vrste nepravdi, pa i one koja se tiče raspodele dobara. Uvek mora postojati njihov dispozicioni depo iz kojeg će se, mimo zakona i stvarnih zasluga ili potreba, deliti mito onima koji ga, takođe mimo zakona, zasluže.

U principu, nepravedna raspodela ne mora biti i neracionalna. Zavisi samo s koje je tačke gledišta uzimate. Da li vam je kriterijum javno dobro ili interes vlasti. Ako od drugog polazite, onda je nepravda korisna, pa prema tome i racionalna, jer vam obezbeđuje podršku koju inače ne biste dobili. 05trinit
 I u tom pogledu nema razlike između robije i slobode. U Sremskoj Mitrovici su se izolovani intelektualci, zaposleni da za račun Ministarstva unutrašnjih poslova slušaju inostrane radio-stanice, prevode zabranjene knjige ili pišu svoje političke memoare (izveštaje Udbi, zapravo), posebno hranili i njihovi su obroci bili i bolji i raznovrsniji. Mogli su u svojim ćelijama kuvati kafu, a imali su privilegije i u dopisivanju s porodicama.

Friday, February 22, 2013

Zatvorske karakteristike VI deo

Stope u pesku, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić 

Obožavanje rada i tome proporcionalna 
niska produktivnost 

Sve despotije obožavaju rad. „Rad oslobađa“ je krilatica tiranija. Za njih je rad dužnost, pre svega opšta i za opštost, u demokratijama potreba, pre svega lična, i za ličnost. I u Trećem rajhu i u Sovjetskom Savezu (u njegovim satelitskim kopijama, takođe) udarnička proizvodnja promovisana je svim sredstvima ne samo zato da bi se zemlja što pre iz tehnološke zaostalosti izvukla, nego da bi se njeni građani zabavili nekim realnim, naizgled dostiživim ciljem koji će im zameniti brigu za ličnu sreću i blagostanje.

Kako njegov pravi cilj nije sama proizvodnja, nije emitovanje robe već posebnog tipa građanina, građanina kao oruđa, alatke, instrumenta, ona je stalna, a pošto je stalna, i uvek temperamentna, postaje najzad ropska. I nije ropska samo zato što se obavlja za drugog (državu), ili što radnik od njenog povećanja nema nikakve osobne koristi, pa ni interesa da je uvećava, već što ga duhovno pretvara u slugu.

Tome pomaže i normiranje rada, ranokapitalistički metod povećanja produkcije, protivu kojeg su se socijalisti i komunisti s pravom bunili, ali ga odmah posle pobede i sami uveli. Ne vodeći računa o razlikama u iskustvu, fizičkoj snazi, veštini i starosti, norme su, za sve radnike iste, već samim tim postajale ropske. Ili, ako hoćete, robijaške. 031trini
Jer i na robiji je rad prisilan i normiran. Uprkos svemu, bar po mom mišljenju, on je u zatvoru lakši nego na slobodi. Na robiji prisilan rad očekujete, on za vas nije iznenađenje kao na slobodi, već ste rob, pa vam ni u tom smislu ne može nauditi kao na slobodi, gde uobražavate da ste slobodan građanin. I najzad, u tamnici, imate više šansi da ga, uz pomoć vaših drugova normiraca, izbegnete.

Na robiji ga izbegavate svesno, na slobodi često nesvesno. Ali je rezultat isti – niska produktivnost i očajna kakvoća proizvedene robe. A usput, na robiji mnogo bolesnika na poštedi, a na slobodi penzionera na ladanju.

Jedino što je uspelo je – građanin-rob.

Thursday, February 21, 2013

Zatvorske karakteristike V deo

Stope u pesku, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić 

Sistem manipulacije povlasticama i opšta korupcija 

Vladavina terora, da bi uopšte opstala, mora biti zasnovana na saradnji građana. Kako se ona dobrovoljno ne može obezbediti, vlast se služi silom (ucenom) ili mitom (povlasticama). Baza despotije tako se širi od oligarhije prema zanemarljivo uskoj povlašćenoj manjini, koju sledi strahom pasivizirana većina, a ovu, opet, zanemarljiva manjina buntovnika.

Na robiji je to podela na Upravu sa svojim službama, javno povlašćene robijaše (s potajnim cinkarošima), strahom ukroćenu zatvoreničku masu i grupicu buntovnika.

Pošto svaka manipulacija pretpostavlja korupciju (ništa se, naime, ne dobija zabadava), njen duh vlada svakom tamnicom. Kad bi se mogla zagarantovati tajnost saradnje, kad za nju ne bi sledila odmazda, kad bi se mogao savladati zaostali građanski stid – premda je odmazda presudnija – većina bi robijaša, čak, bojim se, i u moje vreme, s Upravom kolaborirala. To su teške reči, ali i položaj robijaški je težak.

Nikad niste bili, niti ćete biti, u tako velikoj populaciji, a osećati se toliko očajnički usamljeni i bespomoćni. Dok ste pod istragom, vaš otpor nadahnjuje i krepi nada da ćete se ipak nekako izvući. Ona, premda stalnim izneveravanjem već malko oronula, deluje i na sudu. U životu je veštački održavaju bezrazložni – ali poželjni – optimizmi porodice i advokata, ponekad i ohrabrujući primeri sličnih slučajeva, jednom negde povoljno završenih, premda niko pouzdano ne zna kada i gde.

Na robiju dospevate prazni, s potpuno iscrpljenim rezervoarom otpora. Odmah vidite da su vaši izgledi na preživljavanje skromni. Ako ne vidite sami, robijaši će vam to sa zadovoljstvom staviti do znanja. (Za sebe čuvajući bolje izglede.) Nije nikakvo čudo što se počinjete osvrtati za izvesnim pogodnostima, jer opažate da ih neki zatvorenici uživaju. Za cenu, možda, još ne znate. Izvesnu ste spremni da platite, ne smatrajući je moralnim prekoračenjem.

Odlučili ste da poštujete Kućni red, da budete primeran robijaš. Uskoro ćete saznati da taj pojam ne obuhvata samo pasivno pokoravanje Kućnom redu, nego i aktivnu pomoć Upravi u njegovom održavanju. Potom ćete saznati i kakva je vrsta pomoći koja se od vas očekuje i jedina ceni. Tada počinju vaše prave dileme, a možda i vaš pad. western_dhimmis
 Sloboda se ni u tom pogledu ne razlikuje mnogo od robije. Primeran građanin jedne despotije nije onaj koji se savesno pridržava njenih i najbesmislenijih zakona i načela ponašanja, nego ko je od pomoći vlastima u njihovoj promociji. Pasivna lojalnost nije dovoljna. „Građanska ravnodušnost“ je – još za jakobince bila – krivično delo. Zahteva se aktivna saradnja. Prodaja duše đavolu in extenso.

Wednesday, February 20, 2013

Zatvorske karakteristike IV deo

 Stope u pesku, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić 

Drakonski zakoni, njihova arbitrarna zloupotreba, 
pravna nesigurnost i odsustvo svake pravne zaštite 

O oštrini i neumoljivosti, pa i ambiguitetnoj, dvosmislenoj, širini zakona (Kućnog reda) na robiji već smo govorili, no postoji jedna juridička povlastica koju i najgori zakoni okrivljenom dopuštaju. To je tzv. pravni lek. Na presudu se na slobodi, čak i socijalističkoj, možete žaliti.

Uostalom, na sudu imate advokata. (Što su oni, u moje vreme, bili bespomoćni kao i mi, ili ako se mnogo trse hapšeni, druga je stvar.) Na robiji takvih mogućnosti, takvih „lekova“ nemate.

Na modrice možete, doduše, staviti mokre obloge, možete za nazeb u vlažnom podrumu nabaviti i neki od ondašnjih pseudoaspirina, ali to bi otprilike bila sva vaša pravna zaštita. Na presudu, s raporta kod upravnika, nema apelacije. bacon

Na slobodi je nje bilo. Ali to je, takođe, i sva razlika između te slobode i robije. Apelacije, naime, gotovo nikad nisu uvažavane. Stalo se na staro jakobinsko stanovište iz doba Terora da bi takva pravna zaštita značila diverzantsku sumnju u narodni sud i revolucionarno pravosuđe.

Da je žalba na presudu drugi neprijateljski akt okrivljenog, podmukli produžetak njegove prljave kontrarevolucionarne rabote. Boljševici su ovo načelo usavršili do apsurda, njegove krajnje logičke potencije, a njihovi ih učenici poslušno raširili po svetu.

Monday, February 18, 2013

Zatvorske karakteristike III deo

Stope u pesku, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić 

Represija i teror zasnovan na strogim ali ambiguitetnim zakonima i širenju straha 

Upravljanje zatvorom vrši se kombinacijom represije i straha od nje. Strog Kućni red određuje oštre kazne i za najmanji prekršaj discipline. Ali njegove su klauzule neprecizne, rastresite, preširoke, te prostora ostavljaju brojnim tumačenjima i, razume se, zloupotrebama. U neodavanje dužnog poštovanja uniformisanim licima ili službenicima Doma spada i drzak odgovor i šamar.

(Kako će se proceniti drskost nekog odgovora? Hoće li se uzeti u obzir samo reči ili i ton kojim su izgovorene? U šta spadaju gestovi? Lakat ili rogovi, na primer?)

Osećaj represije pojačavaju drugi zatvorski rituali: upotreba broja mesto imena, stalno prebrojavanje, koje se, usled grešaka, otegne i satima vas na mrazu drži (leti se, začudo, mnogo manje u računu greši); špijuniranje kroz ćelijsku „bušu“, dok ste, recimo, na kibli; iznenadni pretresi, vršeni nepažljivo, u kojima vam strada lična imovina; kasapljenje paketa primljenih od kuće; cenzorsko kasapljenje pisama u oba pravca; grubost ključara; ponižavajući stav pri „mrtvim“ šetnjama; prenatrpanost soba; zajednička kupanja i vršenja nužde itd., itd., itd... trinity4

 Isti mehanizmi vladaju realsocijalističkom slobodom. Sve primedbe koje su se imale na snage reda i poretka oborenih eksploatatorskih režima, na policijsko nasilje i nepravične zakone, na zavisnost sudova od političke moći, zaboravljene su odmah posle pobede. Uspostavljen je Lenjinov poredak nevezanosti za zakon, trajno privremenog ili privremeno trajnog karaktera – kako hoćete – s Lacisovom preambulom o „naslednoj klasnoj krivici“.

„Narodni neprijatelji“ progonili su se s podjednakom žestinom kao i narodni neprijatelji da bi se, najzad, prešlo i na „narodne prijatelje“. Krivični kriterijumi su enormno prošireni, zahvaljujući nepreciznim zakonima, sličnim robijaškom Kućnom redu, a kad ni oni dovoljni nisu bili, jednostavno su se kršili ili zaobilazili. Eklatantan uzrok pravno nedopuštene širine je i znameniti čl. 133 našeg Krivičnog zakonika.

Sunday, February 17, 2013

Zatvorske karakteristike II deo

Stope u pesku, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić 

Onemogućavanje komunikacija sa spoljnim svetom i razmene informacija 

Jedna od pretpostavki slobode je sposobnost komunikacija i razmene obaveštenja. U zatvoru je ta komunikacija zatvorenicima u potpunosti uskraćena, a informacije svedene na zvanična obaveštenja

Uprave, lažne vesti o popravljanju uslova i masovnom pomilovanju, sračunate na dopingovanje zatvorenika nadom, ili su to prokrijumčarene novosti, takođe retko pouzdane. Novine se, po pravilu, ne dopuštaju (onda nisu, sad ih ima), premda tome ne vidim razumne razloge. One ionako ne govore istinu, pa se sasvim dobro u opšti sistem laži uklapaju. 09clemen

Na slobodi su vam takve komunikacije takođe onemogućene, u najboljem slučaju jako otežane, što i objašnjava zašto su u zatvor prokrijumčarene novosti takođe neistinite. (Mi ovde govorimo o idealnoj državi realsocijalizma, ali se svi ovi elementi zapažaju u svakoj od njenih nedovršenih i nesavršenih istorijskih projekcija.)

Sve informacije prolaze kroz propagandni filter vladinih i partijskih agitprop službi, gde doživljavaju pragmatičnu permutaciju, te do vas dolaze primerene promenljivim taktičkim potrebama vlasti i njene trenutne političke orijentacije.

Saturday, February 16, 2013

Zatvorske karakteristike I deo

Stope u pesku, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić 

Zatvorske karakteristike socijalističke slobode I deo

Sveopšta kontrola populacije Osnovni zadatak tamnice je, pored kazne, i upravo zbog te kazne, sprečavanje zatvorenika u bekstvu. Cela je arhitektura robijašnice tome zadatku podređena. Ona je, najpre, okružena visokim, debelim zidom, po čijoj je ivici posuto staklo ili podignuta dodatna mreža (ponegde napojena strujom visokog napona).

Zidovi su obezbeđeni stražarskim tornjevima s uvek budnom naoružanom stražom, kojoj je naređeno da bez upozorenja puca na svakoga ko bez ovlašćenja prelazi zatvorske „granice“. Zatvorenici se više puta preko dana prebrojavaju, i drže zaključani, najpre po zgradama, potom i po skupnim sobama ili ćelijama. Dalja se kontrola vrši preko špijunki, naročitih otvora na sobnim vratima.

Pretresi su redovni, temeljni, uvek iznenadni. Opasni primerci osuđenika drže se po samicama i pod pojačanom kontrolom. Povrh svega, za tajni nadzor koriste se „svesniji robijaši“, čiji je zadatak da Upravi dojavljuju sve što drže da bi ovu interesovalo, a ovu interesuje – sve. Sistem međusobnog dostavljanja u znatnoj meri doprinosi čvrstini zvanične kontrole, kako aktuelnim dejstvom, tako i preventivnim strahom od informatora. CS007145

A kakvu sliku, u tom pogledu, pruža realsocijalistička (realna i socijalistička) sloboda? Ona je pod punom i potpunom kontrolom državnih organa, potpomognutih Partijom i odozgo indukovanim strahom građana. Arhitektura takve države podudara se sa arhitekturom robijašnice.

Thursday, February 14, 2013

Čemu dobrovoljni zatvor

Stope u pesku, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić 

Čemu dobrovoljni zatvor 

Godine 1948. u zatvor nisam otišao dobrovoljno. Otišao sam zato što su me uhvatili. Uhvatili in flagranti u „kontrarevolucionarnoj delatnosti protiv naših naroda i narodnih vlasti, te rušenju državnog i ustavnog poretka FNRJ“. U zatvor su me, dakle, silom odveli. To je istina. Ali dobrovoljno sam stvarao antidržavnu organizaciju. To je, takođe, istina. No i ona je nepotpuna, jer u njoj ima izvesne „povesne“ prinude.

Na otpor me je primorao crveni teror (predratna sintagma za nešto u što ružičasta intelektualna elita nije verovala, pre nego što ga je doživela na sopstvenoj koži, a potom mu podlegla, ili s njim, tu kožu da sačuva, zdušno sarađivala). Da nije bilo klasnog terora, ne bi bilo ni nas. Koja budala stvara ilegalne opozicione organizacije tamo gde su legalne dopuštene? Ide li se uopšte u zatvor dobrovoljno?

U načelu ne ide, kao ni u grob, no kako načela nikad ne obuhvataju celu stvarnost, u pojedinim se izuzecima može ići. U prvom se možete ubiti, u drugom hotimično počiniti nešto da biste u zatvor dospeli i odatle mučki maltretirali sanjive građanske savesti. Zimi je sirotinja išla u zatvor dobrovoljno da bi se zagrejala. (Kod nas podmukli trik nije palio, jer se zatvori nisu grejali.)

Bez obzira na sezonu, mafijaši i borci za preporod čovečanstva idu ponekad u zatvor dobrovoljno da stupe u vezu s izolovanim sudeonicima iste pljačke ili iste progresivne ideje (što je, takođe ponekad, isto). 10saturn
Sve su to retki, no uvek racionalni razlozi. Kakav je bio moj kad sam se u zatvorskim uspomenama na robiju vratio? U predgovoru Godinama koje su pojeli skakavci, naslućujući nepriliku, ali ne prepoznavši u čemu će se sastojati, napisao sam: „Čak i najkrvavijeg rata čovek se voljnije seća nego zatvora.

U ratu je čovek bio heroj, i kad nije bio. Nije možda lično, ali je bio posredno – opštom heroikom rata. Jer rat je, po milosti naopako shvaćene istorije i ljudske misije u njoj, nešto herojsko i kad je prljavo, besmisleno, nečovečno. U zarobljeništvu, ropstvu, na robiji, u hapsani i konclogoru nema ničeg herojskog, iako heroja izdržljivosti, časti i duševne dobrote može biti.

Wednesday, February 13, 2013

Kratka povest pada II deo

Stope u pesku, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić 

Kratka povest pada srpske demokratije 
(od oktobra 1944. do novembra 1945) II deo

Prvi posleratni izborni zakon bio je, za demokratiju, jednak procesu kopanja svežeg groba, u koji se odmah počelo legati, jer saznajemo da je, jedanaest dana kasnije,

22. avgusta 1945, Maršal Tito primio ostavku podpredsednika vlade Milana Grola.

Sahrana demokratije je počela.

23. avgusta sukob između većine i manjine se zaoštrava na predlogu Zakona o krivičnim delima protivu države. Moša Pijade je u Zakonodavnom odboru izjavio:

 Ovaj Zakon neki žele da prikažu kao naslednika Zakona o zaštiti države. (...) Primedba koju je g. Milan Grol pred stranim novinarima učinio ovom zakonu, tvrdeći da on nije uperen samo protiv krivaca nego i političkih protivnika, bez osnova je i svakog opravdanja. (...)

Ne mnogo kasnije, upravo će ovaj i ovakav Krivični zakonik poslužiti upravo u one svrhe koje je drug Pijade s onako uvređenom indignacijom poricao. Grol će u Skupštini dopuniti kritiku rečima:

U danima reakcije bio je eksploatisan pojam otadžbine i hteo se izjednačiti s pojmom režima. Treba se čuvati toga da se politički protivnici uvrste u neprijatelje i izdajnike zemlje i otadžbine.

Cela je stvar bila u nameri da se, po raznim osnovama, izvesnom broju građana oduzme pravo glasa. Još je u Društvenom ugovoru Rousseau pisao: Da bi jedna volja bila opšta, nije uvek nužno da bude jednodušna, već da svi glasovi budu izbrojani. Svako formalno isključenje uništava opštost. Ali partija, zaljubljena u sebe, ne može se pomiriti s mogućnošću da svi tu strast ne dele. Zato će njeno odsustvo biti dopušteno jedino u izbornim promilima, koji i danas izazivaju smeh. innocent_X
25. avgusta sledi sudar oko predloga zakona o štampi. Manjini odgovara Kardelj:

Kada manjina kaže da je štampa u rukama države, ja bih podvukao jednu stvar, da postoji velika razlika između ove države i one stare države. Onu staru su u rukama imali protivnarodni slojevi (...) Nova Jugoslavija je izgrađena po volji širokih narodnih masa (...)

Štampu, dakle, ne treba da štiti Zakon, nego dobra volja naroda i njegove egzekutive. Mitra Mitrović, ministar prosvete Srbije, dodaje, shvata za razliku od nas inovaciju, pa veli: Prvi put naša štampa može da piše slobodno i nesmetano o onome što narodu leži na srcu. (Ali ne i o onome što njoj, štampi, na srcu leži.) Ali šta to narodu leži na srcu? I to drugarica Mitra zna.

To znači da danas može da piše o obnovi i izgradnji naše zemlje, može da piše o radu sabotera, može da piše o nedostacima rada naših narodnih vlasti (...).

Može, dakle, da piše o programu Partije. Ali Mitra Mitrović je žena, jezik je ne drži.

Mi se nikada nismo kitili frazama o čistoj demokratiji, niti smo obećavali demokratiju za sve. (...) Nećemo valjda dozvoliti hartiju onima koji hoće da unesu smutnju u narod (...). Ne, komunisti se, uistinu, nikad nisu kitili frazama o „čistoj“ demokratiji, ali ni „prljavu“ baš izrekom nisu obećavali.

Govori u ovoj debati, najčešće kontekstom, a ponekad i mitrinskim tekstom, nisu slobodnoj štampi obećavali srećne dane. No, ne treba se zavaravati. Bilo je govora u povesti koji su je s istim ishodom – obećavali. Robespierre je, na primer, 11. maja 1791, u Jakobinskom klubu, rekao:

Sloboda štampe mora biti bezuslovna i bezgranična, ili ona inače ne postoji. Sloboda publikacije svojih mišljenja ne može biti ništa drugo do sloboda publikacije svih raznovrsnih mišljenja. (...) Cela se stvar svodi na dve reči – ili se moramo odreći slobode ili moramo pristati na savršenu slobodu.

Dve godine kasnije, poslao je žbire Odbora javne bezbednosti da razbiju štampariju u kojoj je Desmoulins štampao članke nepovoljne po njega i Teror.

26. avgusta, povodom predloga Zakona o uređenju sudova, razvila se debata o laičkom i profesionalnom elementu u sudstvu. Miloš Minić se tom prilikom izjasnio protiv stalnih sudija pravnika. On je rekao da je većina pravnika kod nas, ako ne elemenat reakcije, ono konzervativni elemenat (...). Zato smo dobili sudije koje su od sudske materije umele da razlikuju jedino stolove od stolica.

27. avgusta, zaključujući debatu ovog zasedanja, Edvard Kardelj, pozniji univerzalni teoretičar samoupravnog socijalizma, daje opštu karakteristiku opozicije:

 Skupštinska se opozicija baca protiv nastojanja u izgradnji narodne vlasti upravo u trenutku kada te narodne vlasti čine najveće napore i čine najveći korak u daljnoj izgradnji demokratije u ovoj zemlji. To znači, u praksi, objektivno, da skupštinska opozicija u svom neshvatanju sadašnje situacije i momenta, smeta izgradnji te demokratije (aplauz). (...)

Grob je iskopan, grobari s ašovima čekaju, šta kojeg vraga čeka opozicija? Što u grob ne skače? Narod i komunisti imaju prečeg posla nego da se sa njom večno preganjaju. Treba žuriti da se Jugoslavija što pre dovede do današnjeg ambisa.

29. avgusta to joj na fin način i srpski narod poručuje:

Konferencija NF u Zaječaru. Građani Zaječara traže ukidanje biračkog prava sadašnjem poslaniku Narodne Skupštine Iliji Stojanoviću i njegovoj porodici. Pod okupacijom oni su aktivno sarađivali s Nemcima i bili u izdajničkim odredima.

21. septembar. Izgleda da je opozicija, najzad, shvatila da je umrla i da u grob valja leći, jer: Predizborna aktivnost. Političke grupe izvan Narodnog fronta nisu prijavile svoju saveznu kandidatsku listu za opšte izbore 11. novembra 1945.

22. septembar. Na odustajanje građanskih stranaka od učešća u izborima, objašnjeno privilegovanim položajem KPJ i njenog Fronta, Politika u članku „Apstinencija reakcije“ odgovara: Puna demokratičnost naših izbora, bez sile, bez žandara i kundaka, stajala je na raspolaganju opoziciji kao i Frontu. Što ih ona nije prihvatila, najbolji je dokaz da to nije parlamentarna opozicija, nego jedinstvo izdajničkih i nepopravljivih fašističkih ostataka – u licu crne povampirene reakcije – jedinstvo narodnih neprijatelja.

U redakcijskom uvodniku prvog posleratnog broja Politika je obećala da će delovati „bez mržnje“. Sad je obećanje ispunila. Političari koji su kao nekompromitovani u Skupštinu primljeni, u međuvremenu su se kompromitovali, pa su, najednom, postali oduvek kompromitovani kao „fašistički ostaci“, siročad poraženog nacionalsocijalizma.

28. septembra 1945. O tome nas izveštavaVlada Zečević, ministar unutrašnjih poslova Savezne vlade: Milan Grol, Boka Vlajić i braća Kneževići su u inostranstvu otvoreno radili protiv narodnooslobodilačke borbe, dakle i protiv srpskog naroda (...).

Pridružuje im se i buduća žrtva, koja to još ne zna, dr Dragoljub Jovanović, narodni poslanik zemljoradničkog krila Fronta: Morate znati da je predsednik Glavnog odbora Demokratske stranke, Mihajlo Kujundžić, umro za Dražinom trpezom (...). Komunisti su u opelu demokratiji, naravno, najglasniji, pa 30. septembra Milentije Popović, ministar trgovine i snabdevanja Srbije, poje:

Danas svi oni izvan Fronta, ukoliko nisu zagazili u blato i izdaju, to već čine time što pokušavaju da otvore kanale za mešanje inostranstva u naš unutrašnji život.

1. oktobra je na programu „Večnaja pamjat“ Moše Pijade:

Mi moramo smrdljivu lešinu reakcije maknuti s našeg puta! Sredine nema i ne može da bude! Ko ne glasa za Narodni front, taj će da glasa protiv naroda i nezavisnosti Jugoslavije! Taj će glasati za zločince i koljaše! (...) Pa sad, izvolite na glasanje!

5. oktobra se u pogrebnom horu čuje i glas general-lajtnanta Aleksandra Rankovića: Dosledno stavu o apstinenciji, u glavama raznih Grolova smišljaju se i razni pakleni planovi: da se pomoću intervencije inostranstva onemoguće izbori i ukinu ti prvi put slobodnom voljom naroda doneseni zakoni (Dole reakcija!) (...).

Pošto je on ministar unutrašnjih poslova, mora mu se verovati da je dobro obavešten. Jer kao što iz izjave proizilazi, taj zna čak i ono što je tek u glavama opozicije! A vi, na izbore izvolite! Oni su časni i pošteni. Kao i Antonije što je kad o Brutovom poštenju govori.

8. oktobra nestrpljivom Crnogorcu Milovanu Đilasu dosta je pojanja, više ne može da čeka: Tu smo opoziciju mi tukli u ratu ne gumenim nego onim pravim čeličnim kuglicama. (...) Razbili smo te sluge okupatora zajedno s okupatorom. Metak je svakako brži od skupštinske debate, ali, nažalost, pucati se pred svetom ne može, pa se primenjuju druge mere i one 11. oktobra 1945. dovode do: „Ostavke ministara Šubašića i Šuteja“.

12. oktobra centralna ceremonija sahranjivanja mučki ubijene demokratije završava se s velikim „Priđite poslednjem celivanju“ Josipa Broza, koji kaže: Nikakve mahinacije ne mogu nas spriječiti u izgradnji snažne Demokratske Federativne Jugoslavije.

Paralelno sa ovim centralnim pogrebom stranačke parlamentarne opozicije odvijao se i jedan sporedan, u kome je, pored već upokojenog nezavisnog sudstva, pogrebena i slobodna srpska štampa. Posle sedmog broja Grolove Demokratije, glasilo Demokratske stranke je zabranjeno. Prvi je broj izašao na beogradske ulice 27. septembra, poslednji 8. novembra 1945.

Trajala je, dakle, nepunih mesec i po dana. Ali nije naprasno umrla. Hronično je bolovala od štamparske anemije – nestašice papira, „spontanog“ nezadovoljstva grafičkih radnika, odbijanja kioska da je prodaju i povremenih napada na dobrovoljne kolportere, uglavnom nas, studente i učenike gimnazija. Ozbiljnije se razbolela već posle četvrtog broja. Dobila je visoku temperaturu od 451° Farenhajta, „vatru“ kako naš narod veli. Povodom toga je stručni konzilijum Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije izdao dva saopštenja.

U prvom, od 19. oktobra u Politici kaže se da su:

 Juče, 18. ov. m. ujutru neke grupe građana, većinom omladinaca, na raznim mestima Beograda, podstaknute, a na nekim mestima izazvane od elemenata koji rade na unošenju zabune i izazivanju nereda, izvršile paljenje i cepanje lista Demokratija. (...) Upozoravamo građane da ubuduće ne nasedaju raznim provokacijama, jer ovakvi postupci mogu samo da štete ugledu naše zemlje i da poremete mirne i zakonite predizbome pripreme.

Drugo saopštenje izlazi u Borbi 20. oktobra i nešto je izmenjeno. Konzilijum je stao na stanovište da je uzrok vatri u samom listu, a ne izvan njega, na ulici. U njemu se kaže da su: juče (nije bilo juče, bilo je prekjuče) 18. ov. m. izvesna lica, u želji da pred neprijateljima naše zemlje stvore utisak kako u D.F. Jugoslaviji vlada neredovno stanje pokušala da spale (nisu pokušala, nego spaljivala) dnevnik (nije dnevnik nego nedeljnik) Demokratiju.

Zavedeni ovom provokacijom u ovu akciju su se umešali i izvesni neodgovorni elementi. (...) Poziva se sve građanstvo da ne naseda ovakvim provokacijama i da ukaže punu potporu organima vlasti u gonjenju ovakvih neprijatelja naše zemlje. Bolesnik, opečeni list, odgovara u 5. broju, od 25. oktobra 1945:

Iz prvog i drugog, popravljenog izdanja ovog saopštenja ne vidi se ko je vršio paljenje, ko su izazivači, koji su izazvani, koji su provocirani a koji provokatori, i ako je intimna želja bila da se prikaže da su to bili izdavači Demokratije koji su sami sebe napadali, sebe štitili, i protv sebe držali političke govore nad listom u plamenu.

Pa ko su ti narodni neprijatelji koji žele pred svetom da nas osramote? To je isti onaj SKOJ koji će naredne godine pokušati da spaljuje ljude.

Na sastanku Mesnog komiteta od 22. oktobra 1945. ocenjeno je da je SKOJ grešio u pitanju Demokratije. Mesni komitet Beograda se izjašnjavao za bojkot Grolovog lista, ali ne i za izazivanje incidenata. (...)

Odustajanje od paljenja bilo je izlišno. Naprednu decu trebalo je pustiti da se igraju vatre. Ionako će uskoro ostati bez pruća. Pruće, doduše, nije uvek bilo od hartije. Kad smo se po beogradskim ulicama otimali o Demokratiju, u nastojanju da je spasemo, napredni omladinci su nas mudro polivali benzinom i potpaljivali. U brizi da ugasimo sebe, morali smo list njegovoj sudbini prepustiti. U međuvremenu je, na našu sreću, takođe napredni Sindikat slagača odbio da štampa list čoveka iz emigrantskog brloga spletaka, izdaje, špijunaže, zločina, karijerizma i korupcije (Milovan Đilas). Sta se, zapravo, dogodilo objasnio je J. Broz stranim novinarima:

Koliko je meni poznato radnici su stupili u štrajk. Kod nas je sloboda štrajka. Radnici su stupili u štrajk zbog toga što je taj list napao i uvrijedio sindikate. Bilo je dosta protivzakonitosti u tom listu. Radnici su smatrali da ne trebaju da štampaju taj list. Oni imaju pravo štrajka i mi nemamo ništa u to da se miješamo. Mislim da vlada nema nikakvog moralnog prava da im sugerira da oni moraju taj list da štampaju. Osim toga to dokazuje da su radnici kod nas subjekti. Oni sami mogu da utiču na izvjesne stvari. Tu se više ništa ne može izmjeniti.

Može, bojim se, zar ne? Jer ovaj jubilarni nekrolog čitate u Demokratiji.

Prođimo još jednom sasvim kratko celu priču o ubistvu srpske demokratije godine 1945.

A onome ko neće u Front, ko hoće svoju partiju, poručujemo neka ide, neka je stvara, mi mu nećemo smetati. (...) Rečeno je u julu 1945.

Ja mogu da kažem u svoje ime da sam zadovoljan što imamo opoziciju. Rečeno je u avgustu 1945.

Ne mogu u našoj zemlji, drugovi i drugarice, postojati dva programa, već samo jedan – program Narodnog fronta, program izgradnje socijalizma. Mi živimo u punom jeku revolucionarnog društvenog preobražaja u našoj zemlji, a revolucija ne zna za šalu, revolucija se ne može igrati kojekakvim koncesijama i drugim stvarima. Revolucija je surova stvar (...). Rečeno je 1950.

Premda je građanski bolesnik davno umro, prvi socijalistički nekrolog mu je tek sada održan.

Ovo je drugi.

Tuesday, February 12, 2013

Kratka povest pada I deo

Stope u pesku, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić 

Kratka povest pada srpske demokratije 
(od oktobra 1944. do novembra 1945) 

Na prvoj strani prve posleratne Politike objavljen je „Prvi govor maršala Tita u slobodnom Beogradu“.

Ovdje, u Beogradu, rekao je on, živeo je najveći izdajnik srpskog naroda, Nedić. Ovdje su se zajedno s njemačkim okupatorom kovali planovi kako da se istrjebe najbolji sinovi srpskog naroda. (...) Ovdje u Beogradu izdajnik Draža Mihajlović kovao je planove i brusio četničke kame. (...) Odavde iz Beograda treba da zrače one ideje-vodilje koje su nas nosile kroz ove teške dane, ideja bratstva i jedinstva i ideja velike i srećnije Jugoslavije.

Bez obzira na kovanje izdajničkih planova i brušenje izdajničkih kama, izjava vodećeg komuniste obećavala je srećniju Jugoslaviju. Da vidimo kako je ona, prema štampi pobednika, prošla u empirijskoj izvedbi. Interesuju nas samo tri polja od kojih zavisi funkcionisanje demokratije i njenih institucija: narodno predstavništvo sa višestranačkim sistemom, nezavisno sudstvo i slobodna štampa.

Saznajemo takođe za „Sastanak maršala Tita sa dr Šubašićem“ u cilju formiranja jedinstvene vlade i počinjemo, odbacujući predrasude i sumnje, verovati da će od datog obećanja možda nešto i biti. Redakcija lista nam, pridružujući se opštoj pacifikaciji, čak saopštava da: Bez mržnje (...) ali s budnošću prema svakoj klici zla, Politika stupa u nov život. Ne volimo reč „budnost“, ali je razumemo. Treba biti budan. Mi smo pre rata bili uspavani, pa smo sad dobili komuniste. jacquesdupin
 Na trećoj je zajednička izjava general-lajtnanta Koče Popovića i Peka Dapčevića – prema razneženom komentatoru, toliko zajednička „da je sasvim svejedno ko koju reč izgovara“ – da pravda obuhvata osvetu, pravda uključuje osvetu. I samo ovo malko kvari umiriteljnu idilu prednjih strana. Čitamo takođe „Pozdrav građana Beograda maršalu Staljinu“. (Živio najveći borac za oslobođenje svih porobljenih naroda Josif Visarionovič Staljin! Živio!) I ja bih voleo da je – živio i da više ne živi.

Prva sudska, za sada preliminarna vest, obaveštava nas da je Komisija za ispitivanje ratnih zločina u Jugoslaviji uputila Centralnoj državnoj komisiji jednu listu (...).

Monday, February 11, 2013

„Istočno“ srpsko pitanje

Stope u pesku, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić 

’Istočno’ srpsko pitanje i gospođa Trevisan 

 „Srpsko pitanje“ – naslednik istočnog pitanja, koje je povijesno mučilo Evropu, ali uvek manje-više na srpsku i balkansku štetu, ima na Zapadu nesrećan publicitet. Tome doprinose i publicisti našeg porekla, koji su, čini se, povijest zaboravili, ili im više nije potrebna. Među njima je i gospođa Dessa Trevisan.

Ona je, u internacionalnom sustavu s gospodinom Richardom Bassettom, kao hronični saradnik Timesa – mada nije jasno zašto je za nekoliko rečenica školskog novinarstva nužna tolika intelektualna snaga – objavila, 6. marta 1990, esej pod apokaliptičnim naslovom „Old wounds reopen in Croatia as the Serbs demand arms“ („Stare su se rane otvorile zahtijevom Srba za oružjem“).

Ispitajmo sumarno značenje naslova s gledišta britanskog čitaoca. Bile su, izgleda, neke stare rane. Pošto se pominju Srbi i Hrvati, dosta je jasno da su rane – njihove, odnosno naše. Čije, međutim, ostavlja se nagađanju Engleza, čija je predstava o Balkanu povijesno dosta mutna. (Mutna je i naša, ali je naša i muka.)

Ono što je jasno jeste da su povijesne rane otvorili Srbi zahtevom za oružjem. Iz toga logično sledi pretpostavka da su oni i vinovnici onih alleged starih rana, ali neka to, za sada, ostane u oblasti nagađanja, koje Englezi vole, pa možda i klađenja, koje vole još više. I sve se to dogodilo posle „a 50.000 strong demonstration by Serbian nationalists in Croatia“ („demonstracije 50.000 srpskih nacionalista u Hrvatskoj“). man-dog
 Idući pasus glasi: „Vičući, dajte nam oružje, izgleda da su demonstranti namerni bili provocirati hrvatske vlasti, ali, unatoč nekoliko sati protestiranja, koje je otvaralo povijesne rane, redarstvo je ostalo pasivno.“ Politička mudrost, retka inače na Balkanu, pokazala se ovog puta mudrom, iako je to isto redarstvo još nedavno nekolicinu istih Srba hapsilo, a potom sudbenim putem sudilo, zbog krivičnog dela krivog pokreta ruke.

Sunday, February 10, 2013

Opasnost od nacionalsocijalizma

Stope u pesku, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić 

U čemu je opasnost od savremenog ’nacionalsocijalizma’ 

Juzef Darski je u zborniku Put ka solidarnosti (izdanje Naše reči, London, 1990, str. 160), analizirajući poslednju deceniju poljske tihe revolucije (kontrarevolucije, zapravo), vođene pod okriljem te Solidarnosti, osnovni unutrašnji problem opozicije video u dubokoj i jedva pomirljivoj nesaglasnosti ciljeva poljskih radikala i reformista. Ima se utisak da se slična dilema javlja i u našoj još idejno neodlučnoj, politički nesabranoj, psihološki nespremnoj i tehnički neorganizovanoj opoziciji.

Ali kad bi i kod nas bio to jedino raskol u pogledu taktike u borbi protiv komunističkog monizma, rešenje bi se ubrzo našlo – nepodnošljiv život s komunistima bi ga naturio – i ono bi, verovatno, u interesu zdravog razuma, bilo u korist reformista i postupnog predavanja zaboravu socijalizma. Kod nas, nažalost, kad su reformisti u pitanju, taktika, očigledno, obuhvata i neke od krajnjih ciljeva. selfport
Sve do javnog otvaranja zapuštenog „srpskog pitanja“ razlika izmedu tzv. demokratskih, opozicionih radikala i reformista postojala je samo kao razlika u akcentu njihovog jedinstvenog otpora. Reformisti, sve do tada, nisu zaboravljali demokratiju kao jedini oblik u kome interes nacije može doći do izraza.

Sad, najednom, zasenjeni iznenadnom i magičnom patriotskom transformacijom srbijanskih komunista, najodgovornijih činilaca današnjeg nezavidnog srpskog nacionalnog statusa, ne videći prinudu kojoj podleže njihova tekuća politika, oni su spremni da svoje demokratske zahteve odlože, pa i ublaže, sve dok se, navodno, primarna nevolja srpske egzistencije povoljno ne reši, s komunistima ili bez njih.

Ali kako komunisti ovu vlast drže, i ne izgledaju raspoloženi da je, u dogledno vreme, iz ruku ispuste, onda i s njima, čak i ako bi oni, upravo pomoću tog prividnog rešenja na vlasti ostali i, po običaju, nas uveli u sve druge nevolje. Upravo nacionalno opasna greška reformista, nije u njihovom zalaganju za postupno i sporo, ali bezbedno, raščinjavanje komunističkog monopola vlasti, nego u tome što su oni spremni da se u otporu zaustave, čak na bezuslovnu podršku komunistima pristanu, čim njihov glavni, jedini, i opsesivni cilj – primat nacionalnog interesa nad svim drugima – bude postignut ili bar obećan.

(Paradigma je srpska situacija na Kosovu i stav SK Srbije, pre svega gospodina Miloševića prema njemu, kao i teza da bez Kosova Srbije nema.) Ekskluzivnim nacionalistima – pri čemu pod tim pojmom ne razumem ništa rđavo – uvek treba mnogo, iako je to, zapravo, jako malo i ograničeno u odnosu na ono što svima nama treba; antikomunistima treba malo, ali je to sve, a to sve uključuje i ono što nacionalistima treba, samo oni trenutno to neće da shvate.

Parlamentarna demokratija nije nužna za ostvarivanje nacionalnih interesa, pogotovu ako su oni osvajački a ne stabilizatorski (SSSR). Parlamentarna demokratija nije nužna za trijumf nacionalne svesti, pogotovu ako se pronađe način da se ona, umesto stremljenja opštim ciljevima, lokalizuje samo na jedan koji će se povesno, i razume se kasno, pokazati kao sporedan.

Parlamentarna demokratija nije nužna ni privredi ako ona nacionalnim ciljevima zameni ekonomske, ne vodeći računa koja će generacija račune njene zablude morati da plaća bedom i poniženjem svojih građana.

Nacionalnom cilju nije nužna denacionalizacija nacionalizovanih dobara, ako ta revolucionarnim nasiljem stečena dobra budu, makar i privremeno, makar i prividno, stavljena u službu nacionalnih ciljeva.

Nacionalnom kodu, kao ni komunističkom, ne smeta samo ona razlika koja ide u njihovu korist i pomaže njihovom jedinom cilju, na jednoj strani utopijskoj ideji, ma kako stvarna nacija pri tome prošla, ili snu o naciji, ma kako se bilo koja korisna ideja pri tome provela. Ni jedni, ni drugi ne vide oko sebe ljude, građane, jedinke. Samo „narod“ ili „čovečanstvo“.

Nacionalsocijalizam u Nemačkoj pre rata nije uspeo zato što nije imao najbolju društvenu ideju, nego što je tu ideju, ma kakva da je, prilagodio pogrešno shvaćenim interesima jedne ponižene nacije. „Nacionalsocijalizam“ naših dana, takođe, ne može uspeti ako ova dva, u suštini suprotna principa, makar i privremeno ne pomiri. Suprotna velim, jer se, već po svom biću, aktuelni socijalizam protivi krajnjem interesu svake nacije.

Saturday, February 09, 2013

Mimikrije i metamorfoze

Stope u pesku, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić 

Mimikrije i metamorfoze testamentarnih naslednika carstva 

Jednom kad se bude pisala politička istorija sloma jugoslovenskog socijalizma glavna će poteškoća biti dilema kojim imenom da se on označi, više nego što će sporna biti njegova hibridna priroda. Priroda se može naširoko analizirati i obrazlagati, pa u tome biti i protivurečan, nejasan, čak i kardeljijanski nebulozan, koliko je to i socijalizam, a ime zahteva da se sve te njegove protivrečnosti, nejasnoće i nebuloze svedu na nekoliko reprezentativnih reči.

Druga će poteškoća biti s njegovim nosiocima, testamentarnim naslednicima Carstva, osvojenog na revolucionarni nož i pomoću revolucionarne ideje, koja se, i posle pobede, tim nožem obilato služila da učvrsti svoju sumnjivu zakonitost. Tim je nožem za samo godinu dana, od novembra 1944. do novembra 1945, iskopan sistemski grob srpskoj i jugoslovenskoj demokratiji. A potom pravi grob njenim poslednjim braniteljima.

U prvom slučaju, u nemogućnosti da se pravo ime odredi, verujem da će se koristiti ono što ga je KPJ (SKJ) sam i s danas smešnim ponosom predložio za svoje državno i društveno remek-delo, za koje se, dok je Josip Broz, njegov najviši patron, živeo, tvrdilo da, prema ekspertizi svetskih stručnjaka, predstavlja poslednju reč upravljačke tehnike jedne humane zajednice. Verujem da će se to delo i dalje zvati socijalističkom samoupravnom demokratijom. dv338024
Kako će se, međutim, osim u javnosti pogrdno, razume se, u ozbiljnoj nauci zvati njegovi utemeljivači, promovatori i jedini stvarni korisnici, oni što smo ih malopre nazvali naslednicima Carstva? Da se to ustanovi, da se najbolje ime nađe, biće potrebno ispitati šta su nam, putem svojih govora i pisanih iskaza, u ličnom ili službenom statusu, o svojim stavovima saopštavali tokom celog perioda u kome su nas svojim prisustvom i javnim radom usrećavali.

Friday, February 08, 2013

Naša demokratija

Stope u pesku, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić 

Naša demokratija i crna magija 

Socijalizam je najgori za one koji u njemu žive, bolji za one koji ga sprovode, ma gde živeli, još bolji za one koji ga van njega propovedaju, a najbolji za one koji ga ne poznaju.

Oni koji u njemu žive, a ne sprovode ga, trpe njegove posledice.

Oni koji ga sprovode, koji su tim posledicama uzrok, ne trpe od njih, jer žive jedino u uzrocima, a ne u posledicama.

Oni koji ga sa strane promatraju i propovedaju vide rđave posledice u popravljenom izdanju dobrih uzroka a još boljih povoda i motiva.

Oni koji ga ne poznaju, ne tiču nas se.

Oni što u njemu žive nemaju mogućnosti da ga promene.

Oni koji ga uzrokuju neće da ga promene. A oni što ga sa strane propovedaju nemaju razloga da ga menjaju. Ni ovim nas se povodom oni što ga ne poznaju ne tiču.

Oni što u njemu žive, pošto ga ne mogu menjati, čekaju da ga promene oni koji ga stvaraju i koji to, kako rekosmo, neće. Oni što ga stvaraju, pošto neće da ga menjaju, čekaju da na to budu prinuđeni od onih koji ga ne mogu menjati i mogu samo da čekaju. Oni koji ga sa strane propovedaju čekaju da vide šta će biti. Koji ga ne poznaju i po treći put nas se ne tiču.

Kako će se, dakle, socijalizam promeniti kad jedni ne mogu da ga menjaju, drugi to neće, treći za to nemaju razloga, a četvrti, koji nas se i po četvrti put ne tiču, na stvar uopšte nemaju uticaja? 0504grec

Očevidno je da je stvar u rukama onih koji neće da ga menjaju sve dok na to ne budu primorani, ili to čine iz straha da promena ne pređe u ruke onih koji ga ne mogu menjati a nađu se u situaciji kad, uprkos tome, budu prisiljeni da pokušaju, a sve to iz bojazni da ga oni koji ga sa strane propovedaju ne vide najzad u nekom nepovoljnijem svetlu i odreknu mu podršku koju su mu davali dok ga nisu poznavali; i najposle da se za njega, takođe iz straha, zainteresuju i oni kojih se socijalizam ne tiče, a oni, iz istih razloga, bar dosad, nisu se ticali nas.

Thursday, February 07, 2013

Život nacije

Stope u pesku, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić 

Vanbračni život nacije i demokratije 

Istorijsko neprijateljstvo Škota i Engleza, utemeljeno rasnim razlikama i geopolitičkim okolnostima tesnog, siromašnog, izolovanog ostrva, potkrepljeno ratovima, učešćem u protivničkim evropskim koalicijama, a podmazivano razlikama u bogatstvu i moći Severa i Juga, pretvoreno je danas u komplementaran državni amalgam, koji narušava jedino pitoreskna škotska separatistička ultramanjina, veoma važna za razbijanje uspavljujuće monotonije britanskog političkog života.

Poslednju bitku vode Englezi i Škoti 1745. Severnjaci s unukom Jamesa VII pokušavaju jakobitsku invaziju. To dokazuje da ništa, pa ni strpljivo, uporno, tvrdoglavo međusobno nacionalno nerazumevanje, nije večno. (Večna je samo glupost.)

Ono što Engleze i Škote ujedinjuje nisu nacije, koje bi se možda i danas sa zadovoljstvom tukle, nego politika zajedničkog interesa koju je obezbedila parlamentarna demokratija. (Sličan, mada ne isti, problem sa Severnom Irskom još nije rešen, pa i to dokazuje da generalizacije, naročito humanističke,
nisu preporučljive.) dali_0003 Nekoliko puta je srpski narod stavljen u položaj da bira između nacije i demokratije, između unapređivanja nacionalnih i usavršavanja demokratskih interesa, a da mu nikad nije bilo omogućeno da oba interesa izjednači i shvati kao dve šine istog koloseka svoje nacionalne i građanske emancipacije i egzistencije.

Wednesday, February 06, 2013

Odmor od istorije

Stope u pesku, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić 

Poziv na odmor od istorije 

Nijedna generacija nema prava da od svojih prošlih zabluda za potomke pravi koncept njihove budućnosti. Ali, svaka to čini. Pritom, naravno, na budućnost se i ne misli; ona se nijednog projektanta ne tiče. Misli se na sadašnjost i kako da se ona što lakše i bezbolnije – za sebe, ne druge – prebrodi.

Ponekad nije posredi ni cela sadašnjost – kao danas, na primer, grčevite borbe komunista da se na vlasti što duže održe – nego samo njen neposredni, tekući segment: godina dana, nekoliko meseci, pa ako, u međuvremenu, treba klisnuti, i svega dva-tri dana koliko je dovoljno za pakovanje mobilija.


Oni koji su, služeći svetski istorijski Logos, kao dobro plaćeni najamnici povesne nužnosti i pokorne sluge sudbine, na večnost računali, danas od te istorije i te sudbine računaju na koju godinu, a zadovoljili bi se i sa manje. blake55

U zamenu za još malo vremena šta nam komunisti nude? Nude nam jedan društveni model – kapitalističku parlamentarnu evropsku demokratiju – protiv kojeg su se i načelno i u pojedinostima od malih nogu borili, i u čijem su protivstavu izgradili svoj model socijalizma. Nemamo protiv novog – starog, zapravo, modela – ništa.

Pitamo se, međutim, zar nije logičnije da ga restaurišu oni koji su za njega od početka bili, nego oni koji su se u njega zaljubili na kraju. Na kraju i svom i našem. Nije li korisnije da se o njemu staraju oni koji su ga uvek voleli nego oni koji su se u njega zaljubili na prvi pogled, ali pogled koji je bio i jedini. Izgrađujući socijalizam kao svoj prirodan model, komunisti su nas zamorili, ali nas nisu ubedili.

Monday, February 04, 2013

Birmingemska šestorica

Stope u pesku, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić 

Birmingemska šestorica i hiljade golootočana, u redu, ali šta je s ostalima? 

Upornošću nekolicine istraživača britanske antiterorističke povesti, otvorio se ponovo slučaj iz davne godine 1976. i bombaškog napada militantnog krila Irske republikanske armije na dve krčme u Birmingemu, u kome je poginulo preko dvadeset lica. Istraživači su utvrdili da šestorica osuđenih Iraca nevino izdržavaju robiju, a da su pravi krivci neka druga četvorica.

Policija ostaje pri svojim nalazima i Vlada je u Parlamentu u tome svojski podupire. Štampa prodaje temu, a Englezi su, kao i uvek, podeljeni, i na toj se dilemi klade. I kod nas se nešto slično događa. Izvesni se davni, još davniji procesi od Birmingemskog, ponovo otvaraju i doživljavaju sudbinu engleskog. O njima se priča i piše, debatuje i spori, ali se povodom njih ništa ne preduzima. oresteia_a
 Izuzetak je Dahauski proces. Na njemu je izvestan broj preživelih zatočenika koncentracionog logora Dahau, pod lažnim optužbama, osuđeno za saradnju s Nemcima. Ti ljudi su, mada i oni teškom mukom, rehabilitovani. No, to je išlo lakše, jer je većina od njih prethodno streljana. U poslednje vreme sve više se piše o Golom otoku i golootočanima, našoj verziji Arhipelaga Gulag, poznatog po inkvizitorskim inovacijama, nepoznatim ni u jednom drugom logoru na svetu, ni nekad, ni sad.

Ono što iz ispovesti logoraša saznajemo ispunjava nas užasom. Pa i stidom, premda se za to ni najmanje krivim ne osećamo. U početku je vlast nastojala, pretežno preko svojih novinarskih najamnika, da priznajući izvesne ekscese u postupku, sam princip zatočenja objasni i opravda smrtnom opasnošću u kojoj se zemlja nalazila 1948, u godini Informbiroa. Izgleda da je i ova pretposlednja linija odbrane napuštena. Ne brani se, niti šta objašnjava.

Sunday, February 03, 2013

Nacionalkomunistička renesansa

Stope u pesku, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić 

Papučići nacionalkomunističke renesanse 

Pomislite samo na nadu koja je, posredstvom 1917. i boljševičke revolucije, pružila nezadovoljnoj intelektualnoj eliti Evrope priliku da pomogne humanističkom haosu istorije a da u njemu ne mora lično učestvovati.

Leva inteligencija, koja je sebe smatrala našom savešću, obilno je priliku iskoristila, opravdavajući genocid nad ruskim narodom koji je, na mutnom Istoku, zamenjivao veliku društvenu reformu, jer s durbinske daljine bezbednog i jasnog Zapada nije izgledao onako kao što je izgledao iz masovnih jama za streljanje ili kroz žice sibirskih logora.

Koliko je naprednih gluposti na tu temu izgovoreno? Koliko je idealističkih zločina u premisli počinjeno? (Iako u mislima, behu oni i neposredni. Behu ubistva rečima. Jer kad ubicu branite, pozivate ga da s ubistvima produži.) smoke_skull_gun
Većina intelektualnih saučesnika u tom masovnom zločinu izvršenom nad velikim slavenskim narodom, kad je ovaj otkriven i osuđen, nije u svojoj intelektualnoj aroganciji i moralističkoj sujeti našla za shodno čak ni zabludu da prizna. Izvesni, kao Strongova, pošto su joj kao racionalisti ruska komunistička brljanja dojadila, uzela je da zastupa – kineske komunističke svinjarije.

Saturday, February 02, 2013

Upotreba jezika

Stope u pesku, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić 

Predlog za upotrebu jezika 

Jezik je, koliko je to moguće, objektivna, iskrena slika stvarnosti ili put da se ona na neiskren i pristrasan način zaobiđe i prenebregne. Jezik je ili oruđe za časno tumačenje realnosti ili alat za njeno nečasno prikrivanje. Istim se jezikom, ali njegovom različitom upotrebom, otkrivamo i prikrivamo.

Sudbina jezika je, da se najzad temi približimo, sudbina tajne diplomatije, koja je, prema Lenjinovom obećanju, posle revolucije trebalo da postane javna, a ostala je tajnija nego ikad. Stvarnost je, na sreću, moćnija od svih promena koje joj ne leže.

Ona ih odbacuje kao strano telo. Jedino je pred jezikom nemoćna. Jer jezik je menja, ne dodirujući je. Menja je nezavisno od svega što mu ona nudi. Menja prema sebi i svojim potrebama. Odnos između jezika jedne politike i stvarnosti kojom se bavi odmerava i opseg njenih mogućnosti, svrhu tog bavljenja. daumier Don Quichotte-2
Da se nešto dobro razume, treba najpre ispravno da se imenuje. Ništa nam ne koristi što mnogo znamo o biku ako ga sve vreme zovemo kravom i kao kravu opisujemo i s njim se kao sa kravom ophodimo. Najzad ćemo ga kao kravu upotrebiti i pri muži dobiti tačno onoliko mleka koliko zaslužujemo, a ponekad i papak u čelo.

Ništa nam ne koristi što uvodimo demokratiju ako pod njom još uvek podrazumevamo socijalizam. Ništa SKJ ne pomaže promena imena ako s njom ne promeni i autoritarnu prirodu. Socijalizam koji je demokratski, jednak je socijalizmu s ljudskim likom ili socijalizmu po ljudskoj meri, jednak možda i demokratskoj obnovi socijalizma, ali – demokratiji nije.

Ništa ovoj zemlji neće pomoći promena imena njene politike, ako se s njom fundamentalno ne promeni i ta politika.

Predlažem zato da pre svih drugih promena izmenimo jezik kojim se i sa stvarnošću i među sobom sporazumevamo.

Predlažem da, najzad, stvari nazovemo njihovim imenima i odreknemo se eufemizama koji nas najpre zaluđuju, a zatim za delo onesposobljavaju.

Ako tako postupimo i jezik očistimo od kovanica naše potrebe, naše mašte, naše želje i naše koristi, videćemo:

da rodoljublje ne mora biti nacionalizam, ni kod nas, pogotovu kod drugih, kao što svaki nacionalizam ne mora biti rodoljublje;

da je neslaganje s nekom politikom kontrarevolucija samo ako je u toku neka revolucija s kojom se to neslaganje ne slaže, inače je – demokratsko neslaganje;

da neslaganje, kontrarevolucionarno i ma kakvo drugo, ne mora biti izdajničko ako ne izdaje zdrav razum nego samo nečiju zabludu;

da je demokratija, naravno, u pravu većine, ali i u trajnom pravu manjine da se demokratskim sredstvima suprotstavlja većini sve dok, ako je u pravu, njenu volju ne promeni;

da je sloboda demokratske odbrane ličnih interesa uslov za odbranu zajedničkih, od kojih lični zavise,

i da je pravo na svoju sreću i svoje blagostanje uslov za utemeljenje opšteg, a ne njegova prepreka;

da je čovek najveća vrednost, ali samo ako se u toj zemlji vredne stvari cene, a nisu ravnopravne s onima bez ikakve vrednosti.

Mnoge se stvari mogu reći jezikom koji nešto znači. Ali da bi se to moglo, njime se najpre treba umeti, a potom i hteti služiti.

Mnogi su naši državnici i političari davno taj jezik zaboravili. Jezik kojim nam se obraćaju sablasan je jezik pojmova kojima u našoj empiriji više ništa ne odgovara.

Čemu danas odgovaraju reči kao što su: socijalizam, samoupravljanje, socijalistička demokratija, bratstvo i jedinstvo?

To su sve one reči zbog kojih već decenijama muzemo bikove umesto krava.

Zapamtimo: svi se ljudi mogu lagati izvesno vreme, neki se ljudi mogu lagati i izvesno i sve vreme, ali je sve ljude nemoguće lagati sve vreme.

Vratimo se jeziku u kome je pop pop, a bob bob. A ne obrnuto.

Friday, February 01, 2013

Politička nužnost

Stope u pesku, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić 

Politička nužnost na prvi pogled nekorisna 

Na poslednjim se izborima liberalno-socijaldemokratska koalicija našla u teškom psihološkom položaju. U odnosu na vladajuće konzervativce gospođe Thatcher delila je opoziciona uverenja s laburistima, najmoćnijom strankom opozicije, ali u odnosu na njihov program, delila je torijevski animozitet.

U početku kampanje izgledalo je da obe opozicione stranke ipak misle da je u tom izbornom trenutku najvažnije otresti se gvozdene dame i izvući iz njenog gvozdenog zagrljaja, i njihove međusobne razlike nisu u bitnoj meri dolazile do izražaja. No, kako je kampanja odmicala, sve jasnijom je postajala politička nužnost na koju opozicione stranke nisu računale.

Britanska biračka masa je dobrim, možda i pretežnim, delom tradicionalno opredeljena. Izborni okruzi su torijevski ili laburistički decenijama. I prestaju ovakvi ili onakvi biti jedino kad neka vlada, u nuždi za nekoliko poslanika više, izvrši njihovu administrativnu preraspodelu saobrazno svojim izbornim izgledima.

Ljudi se, dakle, dele na konzervativce i pristalice radničke partije, vrlo često bez veze s neposrednim rezultatima svoje partije, pa i uprkos njima. I nema tako katastrofalne mere koja će učiniti da vojvoda od Westminstera glasa za gospodina Kinnocka ili da neki rudar sa severa glasa za gospođu Thatcher. I laburisti su i liberalsocijaldemokrati shvatili, dakle, da se njihovo glavno političko lovište nalazi izvan konzervativne zone, na neopredeljenoj ili kolebljivoj margini između njihovih partija.

Odmah potom počela je među njima, unutar opozicije, bespoštedna bitka. Konzervativci nisu zaboravljeni, ali su u drugi plan gurnuti. U njemu su se, znatno mirnije, za novi mandat mogli boriti. I dobili su ga više blagodareći poraznim posledicama građanskog rata u opoziciji nego sopstvenim rezultatima u upravljanju zemljom. screaming_pope

Nema sumnje da slična opasnost preti i našim nacionalnim opozicijama. U Hrvatskoj je toj opoziciji jasno da većinu glasova komunista, pogotovu onih na bilo koji način gubitkom vlasti ugroženih, ne mogu dobiti. Za njih se boriti i ne vredi. Odustajanje od političkog revanšizma nije dovoljan izborni mamac. Najpre što se obećanje i ne mora ispuniti, a i inače. Čovek se na izborima opredeljuje na osnovu svojih očekivanja.

Očekivanje da nešto dobijete ne može biti zamenjeno uverenjem da ništa nećete izgubiti. Sigurnost da izgubiti nećete više vredi od rizika u kome, doduše, možete i dobiti, ali možete i izgubiti. Hrvatska opozicija računa na nacionalne, političke i druge nezadovoljnike. Njih, svakako, ima sasvim dovoljno u odnosu na komuniste, za šta su se sami komunisti postarali.