Thursday, February 14, 2013

Čemu dobrovoljni zatvor

Stope u pesku, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić 

Čemu dobrovoljni zatvor 

Godine 1948. u zatvor nisam otišao dobrovoljno. Otišao sam zato što su me uhvatili. Uhvatili in flagranti u „kontrarevolucionarnoj delatnosti protiv naših naroda i narodnih vlasti, te rušenju državnog i ustavnog poretka FNRJ“. U zatvor su me, dakle, silom odveli. To je istina. Ali dobrovoljno sam stvarao antidržavnu organizaciju. To je, takođe, istina. No i ona je nepotpuna, jer u njoj ima izvesne „povesne“ prinude.

Na otpor me je primorao crveni teror (predratna sintagma za nešto u što ružičasta intelektualna elita nije verovala, pre nego što ga je doživela na sopstvenoj koži, a potom mu podlegla, ili s njim, tu kožu da sačuva, zdušno sarađivala). Da nije bilo klasnog terora, ne bi bilo ni nas. Koja budala stvara ilegalne opozicione organizacije tamo gde su legalne dopuštene? Ide li se uopšte u zatvor dobrovoljno?

U načelu ne ide, kao ni u grob, no kako načela nikad ne obuhvataju celu stvarnost, u pojedinim se izuzecima može ići. U prvom se možete ubiti, u drugom hotimično počiniti nešto da biste u zatvor dospeli i odatle mučki maltretirali sanjive građanske savesti. Zimi je sirotinja išla u zatvor dobrovoljno da bi se zagrejala. (Kod nas podmukli trik nije palio, jer se zatvori nisu grejali.)

Bez obzira na sezonu, mafijaši i borci za preporod čovečanstva idu ponekad u zatvor dobrovoljno da stupe u vezu s izolovanim sudeonicima iste pljačke ili iste progresivne ideje (što je, takođe ponekad, isto). 10saturn
Sve su to retki, no uvek racionalni razlozi. Kakav je bio moj kad sam se u zatvorskim uspomenama na robiju vratio? U predgovoru Godinama koje su pojeli skakavci, naslućujući nepriliku, ali ne prepoznavši u čemu će se sastojati, napisao sam: „Čak i najkrvavijeg rata čovek se voljnije seća nego zatvora.

U ratu je čovek bio heroj, i kad nije bio. Nije možda lično, ali je bio posredno – opštom heroikom rata. Jer rat je, po milosti naopako shvaćene istorije i ljudske misije u njoj, nešto herojsko i kad je prljavo, besmisleno, nečovečno. U zarobljeništvu, ropstvu, na robiji, u hapsani i konclogoru nema ničeg herojskog, iako heroja izdržljivosti, časti i duševne dobrote može biti.


Tu je, konceptualno, sve krvavo, prljavo, besmisleno, nečovečno, iako na pojedinačnom nivou, u nekom momentu, ume da bude zdravo, čisto, svrsishodno i ljudsko, pa ponekad i epski uzvišeno. Ali i tada načelo ostaje: u zatvoreništvu čovek nikad nije heroj nego je i heroj tek zasužnjeni čovek.“ Nisam mislio da ću o svojim robijaškim godinama ikad pisati, jer ih u režimu ideološki fundiranog, javno proklamovanog i totalitarno organizovanog policijskog terora (Lenjin & Lacis) nisam smatrao ni po dramatičnosti izuzetnim, ni po ličnom iskustvu značajnim.

Pogotovu u realsocijalizmu, u kome je zatvor, u tradicionalnim građanskim okolnostima sramota, postao pouzdan način sticanja moralnog ugleda, čak kad ga u bivšem političkom zatočeniku ništa drugo ne potpomaže. Robiju sam podneo srazmerno lako i kad je bila teška. Da li stoga što sam bio mlad („fanatičan protivnik komunističkog fanatizma“), da li što je lakoća podnošenja kazne bila dodatan vid otpora, da li što nisam razumevao tajnu odloženog dejstva svakog dugotrajnog neprirodnog stanja, za ovu temu nije od važnosti.

Tek, robiju sam lako podneo, i lako se svoje skromne uloge u povesti srpskog zatvorskog društva u doba revolucije sećao. Kriza je nastala s nedavno završenom trećom knjigom trilogije. Rutinski događaji, po sećanju obnovljeni, postali su postepeno neprijatniji nego što sam mislio da su bili, pa, možda, i nego što stvarno behu.

Što je bilo samo ponižavajuće, pokazalo se mukotrpnim; što beše tek neugodno, postade teško; teško poče bivati strašno; strašno se pretvorilo u nepodnošljivo. Izveden iz individualne u opštu, antropološku ravan, udružen sa srodnim sudbinama, zatvorski je život, s dugom i slavnom povešću od Josifove jame do Sremske Mitrovice, otkrio najednom zastrašujuću sličnost s istorijskom realizacijom jedne progresivne društvene utopije.

Uspomene mi više nisu govorile o mom zatvorskom životu. Saopštavale su mi univerzalnu priču o našoj promašenoj verziji humaniteta. Napor se nije isplatio. Bojim se da se u zatvor nije valjalo vraćati. Jedna je robija svakom čoveku dovoljna. Tim pre što je moja lakša bila od sećanja na nju.

Tek sad sam odležao onu pravu i tek sad razumeo vlastitu misao iz predgovora Skakavcima: Zatvor je preležana bolest koja nas je u život vratila s amnezijom ako nas je vratila – žive; s dobrom memorijom ako nas je ubila.

No comments: