Saturday, February 09, 2013

Mimikrije i metamorfoze

Stope u pesku, Službeni glasnik 2012, Copyright © Borislav Pekić 

Mimikrije i metamorfoze testamentarnih naslednika carstva 

Jednom kad se bude pisala politička istorija sloma jugoslovenskog socijalizma glavna će poteškoća biti dilema kojim imenom da se on označi, više nego što će sporna biti njegova hibridna priroda. Priroda se može naširoko analizirati i obrazlagati, pa u tome biti i protivurečan, nejasan, čak i kardeljijanski nebulozan, koliko je to i socijalizam, a ime zahteva da se sve te njegove protivrečnosti, nejasnoće i nebuloze svedu na nekoliko reprezentativnih reči.

Druga će poteškoća biti s njegovim nosiocima, testamentarnim naslednicima Carstva, osvojenog na revolucionarni nož i pomoću revolucionarne ideje, koja se, i posle pobede, tim nožem obilato služila da učvrsti svoju sumnjivu zakonitost. Tim je nožem za samo godinu dana, od novembra 1944. do novembra 1945, iskopan sistemski grob srpskoj i jugoslovenskoj demokratiji. A potom pravi grob njenim poslednjim braniteljima.

U prvom slučaju, u nemogućnosti da se pravo ime odredi, verujem da će se koristiti ono što ga je KPJ (SKJ) sam i s danas smešnim ponosom predložio za svoje državno i društveno remek-delo, za koje se, dok je Josip Broz, njegov najviši patron, živeo, tvrdilo da, prema ekspertizi svetskih stručnjaka, predstavlja poslednju reč upravljačke tehnike jedne humane zajednice. Verujem da će se to delo i dalje zvati socijalističkom samoupravnom demokratijom. dv338024
Kako će se, međutim, osim u javnosti pogrdno, razume se, u ozbiljnoj nauci zvati njegovi utemeljivači, promovatori i jedini stvarni korisnici, oni što smo ih malopre nazvali naslednicima Carstva? Da se to ustanovi, da se najbolje ime nađe, biće potrebno ispitati šta su nam, putem svojih govora i pisanih iskaza, u ličnom ili službenom statusu, o svojim stavovima saopštavali tokom celog perioda u kome su nas svojim prisustvom i javnim radom usrećavali.


Kroz kakve su sve stadijume mišljenja o vlastitom delu prolazili i kako su se pri tome sve nazivali, pod kakvom su firmom glumili? Tada će se morati zapaziti jedna veoma zanimljiva činjenica koju je bolje odmah razložiti na dve, jer će inače za shvatanje biti nemoguća. Prva se tiče tempa metamorfoze kroz koju su prolazili. Ukoliko je socijalizam sporije napredovao, oni su se brže razvijali i menjali.

Kad je – na našu opštu sreću – on i sasvim stao, kad su se znameniti „kotači istorijskog progresa“ počeli okretati u mestu, gazeći sve veći broj građana, a „objektivne se dijalektičke nužnosti“, uprkos dijalektičkim naporima domestikalnih marksističko-levo-hegelijanskih Mohikanaca, pokazale sasvim proizvoljnim, oni su i dalje produžili da se kreću, menjaju i transformišu.

U dejstvu je bio isti apsurdni, klinički poriv koji bi gubitnike neke trke terao da trčanje nastave i pošto je ona prestala, pobednici medalje primili, a publika se, s tribina, razišla. Druga se činjenica tiče same ideje socijalizma. Ovaj je sistem ionako poznat po tome što se na stvarnost nije mnogo obazirao i što se oduševljavao potrebom da se ona menja, a ne tek shvati.

Ta potreba ubrzo je postigla da se stvarnost menjala a da se nije shvatala. Upravo zbog toga ni ta stvarnost nije shvatila potrebe svojih indolentnih transformatora. I nije se menjala ili se menjala u sasvim obrnutom pravcu od predviđenog i idejno poželjnog. U međuvremenu, jedna ideja koja nema potrebe stvarnost da shvati pre nego što počne da je menja, i koja i menja stvarnost da bi je shvatila, nema ni potrebu da te promene prati.

Ona je Ideja, Logos, Projekt koji očekuje da joj se stvarnost prilagođava. Nipošto obrnuto. Tako se naša stvarnost, zajedno sa domestikalnim revizionističkim spasiteljima, razvijala u suprotnom pravcu od Ideje koja je zamišljena da je projektuje. Stvarnost je išla u jednom pravcu, Ideja u drugom, a njeni tutori, naši komunistički državnici, političari i profesionalni mislitelji, u trećem.

Da se igde sretnu mogućnosti nije bilo. Stvarnost nisu hteli pratiti jer bi time priznali svoj poraz. Ideje se nisu više mogli držati jer bi time priznali da su beslovesni. Vlastitog pravca takođe se nisu mogli držati, jer nije postojao, jer se svaki čas menjao, nastojeći kao Buridanov magarac, čas da čileću Ideju sledi, čas da trči za odbeglom Stvarnošću.

Ali ovo važi jedino za one među njima koji su nešto uistinu mislili. Većina uopšte ništa nije mislila. Većina je automatski prolazila kroz razne faze jedne ad hoc metamorfoze ili je nesposobnost za stvarno prilagođavanje skrivala – mimikrijom. Glumila je potrebne prirodne oblike. Važno je, kao i u prirodi, opstati. Sve je drugo sporedno.

No comments: