Saturday, October 27, 2007

Misli „Zlatno runo IV“- 1 deo

Borislav Pekić – misli iz “Zlatno runo” IV knjiga; izbor Ljiljane Pekić.

Napomena: Za one koji nisu čitali „Zlatno runo“ želela bih da skrenem pažnju da Simeon Njegovan govori iskvarenim jezikom, a često ubacuje i neke starinske, grčke ili cincarske reči, a pravopis je kao u vreme u kome se radnja dešava.

Život je mistirion ke frontida, tajna i briga.
*****
"Family Group 1944" by Henry Moore, private collection, USA Život je s petlovima sabajle ustajanje, nadgledanje domazluka, uštimavanje kućevnih troškova, briga za decu, strah da ti neka belosvetska drolja ne okupira muža, umereno jedenje, izbegavanje pića zbog sveta i razgovori o životu u krevetu. Jednom godišnje, bal kod Njegove svetosti ili Njegovog veličanstva, već prema tome, i s mene na uštap – ONO.
*****
Trgovina je dovela svet dotle da se sve može kupiti, da nema ničeg što se ne može prodati. Jedino nerešeno filosofičesko pitanje su cene. Poso kostizi – šta košta? To je još jedina tajna međ nebom i zemljom za koju imamo intersa, koju smo radi saznavati.
*****
Filosofija je, dakle, jedno mislenije i propofedanje, a barabar, drugo dejstvofanje i činjenje, pa nauk kako se sađ to dvoje uštimafa da izgleda pazumnjo i doslednjo.
*****
Kako misliš da saznamo što je bilo, i je li vredelo što je bilo, ako ne znamo što je žifot i kakva mu svrha? Ako žifi i sviloprelja na dudofom listu, i ktimatias, posednjik od sedam zlatnjih nulja u fotelji prezidenjta Upravog odbora, i buđ na đubrištu?
*****
Umetnička argonautika. Traganje za Hrisomalon derasom, Zlatnim runom lepote. Naši su Simeoni obavili trgovačku argonautiku, bez koje ni umetnička ne bi bila moguća, ali kao genos, kao rod, nas tek čeka prava: argonautika svrhe, smisla, cilja … Sve je to, u stvari, golemo groblje olupina potonulih Arga umetnosti koje su sve tragale za Zlatnim runom FORME.

Mikelanđelo je, razume se, našao svoju. Ali za sebe. Kao što su ga Fidija, Skopas, Praksitel našli za sebe. Našim životima drndaju danas novi majstori – pneumatične bušilice, koje su, takođe, u traganju za svojom večnom formom, svojim mrtvilom – našom formom, formom našeg sveta – nalazeći njene začetke u kanalizacionim sistemima, komplikovanim drumskim petljama, oblakoderima, betonskim pustarama parkinga …
*****
(str. 30) Talenat bez jemstva samouverenosti – ček bez pokrića … Ali, kako možeš biti samouveren ako ne znaš čemu?
*****
Bez naročite forme, umetnost ne bi imala smisla. Ostala bi ponavljanje tuđih oblika, izjednačila se sa životom, nekrotizirala se u reprodukciji. Čvor je, međutim, u tome što ljudi žele da žive u XX veku, ali da im umetnost bude iz XIX veka. Prosečan svet je odbijao sirealizam kao viziju bande ludaka. A sirealizam je, zapravo, vizija mitskog čoveka.

Kritičari su govorili o umetnosti za budućnost, a sirealisti su, konzervativno i patrijarhalno, terali drevne igre, slikali svet onako kako ga je video još mitski čovek – kao groteskno, kentaursko prožimanje oprečnih načela sna i jave. Ptica iz usta gospodina pod polucilindrom izletela je hiljadama godina pošto je Atina iskočila iz Zevsove glave. Nemoguće nismo mi otkrili. Nemoguće je najstarije duhovno iskustvo čoveka...

Ne znam, ali mi se čini da konfuzija potiče od pogresnog pravca moderne argonautike. Put kojim se ide ne vodi Zlatnom runu. Neko nam je podmetnuo rđavu mapu. Debelim smo morima zalutali i ko zna hoćemo li kao vrsta ikada pronaći pravi put. Ili ćemo završiti u vlasti fatamorgane …

Da čovek u stvarima oko sebe može nešto za sebe da nađe, na primer, čista je fatamorgana. Stvari ne vrede ako nam ne otkriju ono što smo u njima tražili, a tražiti i dobiti možemo samo što smo u njima ostavili. Mi se sa svojim istinama igramo žmurke.

Sakrivamo svoje istine da bismo ih posle pronašli kao tajne. Zamišljamo da je Zlatno runo pozlaćena koža ovna. Ali, da bi ona to zaista bila, mi smo je morali prethodno u Kolhidu odneti pa to zaboraviti. I sad, kad bismo tamo našli o drvo obešenu kožu divljeg magarca, naš bi se svet srušio. Čovek ne podnosi saznanja koja nije predvideo.

Ubeđen sam da svet ni duševno ni mentalno ne bi mogao podneti opipljiv dokaz postojanja Boga. To bi uništilo i vernike i nevernike. Ubilo bi nas kao inteligentnu vrstu. U jednom jedinom trenutku izgubili bismo slobodu, inicijativu, maštu, sve pretpostavke ljudske argonautike. I to samo zato što mi kao vrsta, iz dubine svoje antropocentrične uobraženosti, odbijamo božje postojanje. Takvo Runo nigde nismo sakrili. Konzekventno, ni naći ga nigde ne možemo.
*****
Sve što ti treba možeš i u sebi naći. Izvan sebe naći ćeš što si tamo ostavio.
*****
Svako pitanje je izokrenuta projekcija odgovora koji u sebi nosimo. Svaka tajna, s čijim se odgonetanjem mučimo, samo je fotografski izokrenuta projekcija neke naše unutrašnje istine. Inace, nikad ništa ne bismo ni saznali. Sve što ne znamo, negativna je projekčija naših znanja. Sve što iz sveta dobijamo, ravno je onome što smo u svet uneli.
*****
Faraonska forma danas je jednostavno nemoguća. Oblakoderi su samo prividno monumentalni. Duhovno, to su hiljade kućica slepljenih, manje-više srećno. Individualizam ne može biti monumentalan. Ćelijski sistemi uvek će proizvoditi samo sitne kaverne, čak i kad su po dimenzijama velike.

Nijedan kamen ne možeš naterati da postane veliki u dobu koje je malo. Samo civilizacije u radikalnim krajnostima daju monumentalnu umetnost, sve ostale produkuju analitičke minijature, projekcije sopstvene ništavnosti …
*****
Džinovski nadgrobni spomenici, ako ispod njih ne leže Ahil i Herakle, nego takozvani neznani junak, nekoliko zbrda-zdola skupljenih kostiju – to je maskarada! Živimo u doba krhotina, piljaka, kamenčića, olupina. Konfuzan mozaik, ćak i od otpadaka sa đubrišta, izražava ga bolje od svake čiste forme. Za monumentalnu umetnost nužan je apsolutan mir ili apsolutan pokret.

Ili da se civilizacija skameni u egipatski totalitet, što će se, jamačno, ponoviti kad u svom apsolutnom obliku socijalizam počne da zida hramove svog doba, ili da se obremo u kataklizmi u kojoj će neki novi Robespijer promovisati Novu umetnost javnim uspostavljanjem bežične veze s Najvišim bićem, obučen u plavi fraki uredan kao provincijski apotekar.

Ta umetnost će biti živa, promenljiva, stvarna. Kao Igre u rimskim arenama. A zatim, kad se kataklizma u istoriju povuče, kad od religije postane crkva, od ideje administracija, a od inspiracije tehnika, možete se vi, vajari, nadati da ćete joj podizati piramide …
*****
Gladan čovek, pod pretpostavkom da nije kompletan idiot, ne brine za istinu, nego za hranu. Traga za hranom, ne istinom. Nema taj vremena ni za kakvu istinu osim istine praznih creva. Ni za kakvu muziku osim njihovog kračanja. I sad, ako kojom nesrećom, koja se najčešće i zbiva, poželi da od svoje gole potrebe napravi filosofiju, neminovno će ispasti da je pun stomak, zemaljska hrana, opipljivo dobro, jedina istina za koju se vredi zalagati.

To su negativne prednosti iz kojih su proizašle mnoge istorijske destrukcije, a nijedna ozbiljna kreacija. Beda menja sve prirodne proporcije, remeti normalne odnose među stvarima, sopstvenim nedostacima podređuje ciljeve, svojoj osvetničkoj naravi prilagođava sredstva.

No comments: