Sunday, August 31, 2008

Pismo br. 10 Ljiljani

Pismo br. 10 Borislava Pekića Ljiljani

Beograd, 10. 7. 1970.

Mila moja mačkice, zlato moje,
danas je tačno mesec dana od kako si otišla, i ovaj datum dođe kao neka vrsta mesečniće našeg privremenog rastanka. Ja ne znam je li tebi vreme brzo ili sporo prošlo, meni ne znam, međutim, uopšte kako je prošlo – sve to vreme istovremeno mi je bilo brzo, ispunjeno događajima, radom, napetošću, ali istovremeno beskonačno sporo.

Svaki pojedini sat bio je dug, ali svi zajedno sada mi izgledaju kao nešto što je u magnovenju proteklo. Dan još kojekako prođe, ali noć je beskonačna, kada mi pođe za rukom da radim, to je češće, onda je sve u redu, međutim, ako nisam za rad oran nesanica me grozna muči. Borislav Pekic Exhibition Brochure 2000Konačno ću morati da pronađem neko efikasnije sredstvo jer sva koja imam su potpuno bezazlena i namenjena ljudima sa čvršćim nervnim sistemom i onima koji imaju samo prolazne tegobe sa snom. U tim trenucima mislim o svemu i svačemu, ponešto zapišem, sklopim, skiciram, pomalo čitam, pročitao sam ponovo neke knjige koje su mi se nekada svidele, nekada vrlo davno još u gimnazijsko doba pre zatvora.

Na primer Učenik Gerber je apsolvirao i čuvenu memoarsku knjigu Ernst Tolera Jedna mladost u Nemačkoj. To su izdanja u predratnom Nolitu, izrazito socijalna levičarska literatura, pogotovu knjiga Tolerova, njeni najzanimljiviji delovi govore o revoluciji u Nemačkoj, pobuni spartakista, itd.

Pisana je priprosto, a i prevedena još gore, verovatno. Međutim, to i nije književnost, nego neka vrsta autobiografije, pisana na brzinu. Tata Tolera, koji je bio revolucionarni ministar, itd, poznaje lično, upoznao se s njim kad je ovaj dolazio pre rata u Crnu Goru. Mali je i ćopav, kaže. Ništa od čoveka.

Knjiga je, međutim, vrlo zahvalna za svakoga koji istoriju ne želi da posmatra kao šemu nasilno podvrgnutu unapred izabranim ideološkim koordinatama.

Te knjige sećanja, memoara, knjige dokumenata, pa i romana iz jednog doba, dnevnika i novina, mnogo više kažu pametnom i savesnom čoveku od svakog udžbenika istorije, kao što teško da ima Istorije koja bi se u autentičnosti mogla takmičiti sa knjigama braće Gonkur o Francuskoj revoluciji.

Tako ta nemačka predratna revolucija, socijaldemokratska, socijalistička, pa komunistička (uz međusobne obračune) izgleda sasvim drukčije u zapisima učesnika, pa i tako aktivnih kao Toler, koji je bio optužen za masakriranje belih zarobljenika, nego u istorijskim rezimeima, statistikama i tako dalje.

Svima koji se zanimaju politikom, naročito onom aktivnom, preporučio bih da pored studija teorije obrate malo pažnju na njenu p r a k s u , pri tome ne mislim na praktično delovanje, već na uzimanje u obzir tuđe prakse i tuđih iskustava izraženih u takvim knjigama.

Ova saznanja pružiće im nužnu ravnotezu svakom fanatizmu, svakoj uskogrudosti, ma kakav alibi imali i ma u čije se ime ispoljavala; ona jake osobe neće otrgnuti od idealizma koji je neophodan da bi se čovek b a v i o drugima (to je zapravo politika), ali će ih srećno lišiti isključivosti i uvesti u svet DILEME JEDINO MOGUĆ ZA MORALNO I INTELEKTUALNO BIĆE. Bez dileme nema ni prave ljudske akcije, ni prave ljudske odgovornosti za posledice svog delovanja.

(Zašto se recimo ljudi tako teško, gotovo nikako oslobađaju svojih zabluda? Zašto po svaku cenu ne pristaju da se menjaju, dakle razvijaju? Zašto nemaju hrabrosti, zato što su pogrešno vaspitani, pa im se čini da je i odanost nekoj zabludi časna.

Oni podsvesno znaju da bi se priznavši svoju pogrešku, svoje pogrešno opredeljenje – a pogotovu ako su iz njega proistekle nesreće po druge – našli u duhovno izgubljenom položaju, na milost i nemilost prepušteni osećanju krivice i uzaludnosti ko zna koliko godina svog života.

A ko bi to mogao da podnese? Stoga će svoju zabludu rađe odvesti do krajnjih pa i apsurdnih konsekvencija nego što će je priznati iz toga izvlačeći aktivne konsekvencije.)

O tome ću nastaviti drugom prilikom, a sada najpre malo o meni, zatim o tebi.

Posle Isakovićevog i Selimovićevog proznog priloga, izaćiće u Elle Mihailovićev i moj (na 20 strana odlomak iz romana) pod komercijalnim nazivom “Majstori jugoslovenske proze” (ču'š majstori). To uređuje Jurišević. Uz to ide (!) preko cele strane umetnička fotografija pisca u boji. Ja ću zamoliti da je ćušnu u ćošak a da mi prostor ustupe za tekst.

Pristao sam, jer ću, kako kažu dobiti za to oko 200 000 dinara. Takođe sam pripremio odlomke za druge listove i časopise i to će sve izaći do Sajma knjiga. Prilog sam dao na Krnjevićevu molbu i KN. Kad u njima može Tanasije pesme da objavljuje što bih se sada ja pravio pametan!

Ako to izađe poslaću ti, ja se nadam doneti. Ali sve je to još neizvesno. Mi moramo, mila, da budemo na sve spremni, tek mesec dana je prošlo, teško nam je, ali drugi su bili u goroj situaciji pa su isplivali. Sad čini mi se sve od tebe zavisi, od tvoje izdržljivosti, u stvari od tvoje žrtve.

Sad ću da ispišem izvestan broj pitanja o kojima bih voleo da razmisliš, pa da se o tome malo preko pisama porazgovaramo. Ne moraš smesta odgovoriti, ali kako dođeš do nekih zaključaka ili nekog mišljenja.Oni su pod brojevima, pa te molim da mi pod istim brojevima o tome pišeš. (Knjigovodstvo mora biti uredno i pregledno – rekao bi moj Arsenije!)

1. Bez obzira na naše nade mi se moramo pripremiti za mogućnost da ja ne budem tamo kada Maca pođe u školu, početkom septembra, a posebno što ona ipak bar mesec dana ranije mora otići zbog aklimatizacije i adaptacije. Mi moramo imati za taj slučaj spremnu varijantu. I to što ranije.

2. Voleo bih da mi malo više pišeš o kancelariji, o tome šta radiš, kako se za posao spremaš, gde vidiš teškoće. (Uzgred Mama je razumela da ti tamo sama kupuješ papir na kome radiš, ja sam je ubeđivao da je to apsurdno, drugo je pribor, a drugo papir, ali je ona ostala pri svome, kaže – ti si tako pisala – pa sam i ja kod zdrave pameti počeo da sumnjam, mada mi to izgleda nemoguće i savršeno smešno.) Da li radiš nešto interesantno?

3. Ovo nemoj shvatiti kao šalu, i insistiram na tome da vidiš kako tamo stoji sa onom kozmetičkom negom koju si ovde uzimala, “koliko to košta”, ovde mislim na stvari koje ti sama ne možeš da obaviš. Ako mi ne odgovoriš, ja ću o tome ponovo pisati, budi ubeđena.

4. Problem Macine škole.

5. Problem kuće u načelu – krajevi koji u obzir dolaze, vrste kuća (podrobnije nego što si pisala), uslovi, način kupovine, problemi u vezi sa tim, itd. To je spojeno sa pitanjem kojeg sam već postavio oko uzimanja privremeno nenameštenog stana i doseljavanja stvari.

Za sada to bi bilo sve. Ja takođe o tome razmišljam na osnovu obaveštenja koja od tebe primam, ali ona su još uvek nedovoljna za neko mišljenje. Doduše tek si stigla, nemoguće je sve to ujednom obaviti. Smatram da je, međutim, naročito važno sve to povezati sa problemom Mace, naročito u slučaju da ja ne stignem tako brzo.

Napolju opet pada kiša i omorina je. To mu dođe kao jedna više muka. Uvek mislim da sam već oguglao na neprilike, ali nisam: znači još mogu biti natovaren!

Moram prekinuti. Sada ti kako vidiš pišem skoro svakog dana. Svi te vole i ljube, mama ti je juče pisala, moja najdraža srećo, jedina moja ljubavi, volim te tvoj jedini Duško.

No comments: