Saturday, August 30, 2008

Pismo br. 9 Ljiljani

Pismo br. 9 Borislava Pekića Ljiljani

Beograd, 9. jul 1970.

Mila moja,
danas sam primio dva tvoja pisma, jedno od 29og koje si pisala u subotu i nedelju a drugo od 1og jula. Pitam se čemu avionska pošta ako pisma putuju od devet do jedanaest dana ovamo i koliko bi išlo obično pismo vozom. To verovatno ne bi nikada ni stiglo. U 17. veku na tim relacijama poštanske kočije čiji su se konji smenjivali na svakoj postaji išli su dan manje. Treba naravno uzeti u obzir količinu prepiske ali i srazmerno ili gotovo srazmerno povećanje poštanskog osoblja.

Svako tvoje pismo čekam sa žudnjom. Ovde se pošta deli ujutro u osam i popodne u dva. Bez obzira kada legao ja se u osam budim da vidim imali li što, iako znam da tvoja pisma obično stižu u dva.

Rembrandt_Meditation

Obradovao sam se kada sam video da si koliko se to može u tvojim prilikama vikend provela prijatno. Odlomci romana o kome pišeš štampani su i kod nas, ja sam ih čitao a sada pokušavam da nabavim knjigu. Literarno uzevši Solženjicin nije još ponovio čistotu i snagi Ivana Denisovića, tako se bar tvrdi, a tako sam i ja mislio.

Međutim, treba uzeti u obzir da se on u novim romanima s više manje uspeha ogleda u složenijem pristupu temi koja u osnovi ostaje uvek ista i ima snažno političko obeležje. Meni pomalo kod njega smeta izvesna jednostranost, to je potpuno realistična škola, osim toga, ako za to prevodi nisu krivi, stil mu je dosta nebrižljiv.

Samo genijalni pisci mogu na to da se ne obaziru, i to samo u nekim knjigama. Tako rđavo pisana knjiga, na primer, su Poniženi i uvređeni Dostojevskog. Ja sam rekao r đ a v o pisana, ne rđava. Kod svakog drugog pisca između ta dva pojma stoji neizbežni znak jednakosti. Modernim piscima danas i lektori stoje na raspolaganju, ako znaju svoj posao.

Nisam očekivao da će ti se kraj u kome stanuješ dopasti, a onda sam se setio da je to Harrow, i da smo mi kroz njega prolazili, i sada verujem. Uostalom London je tako sazdan da se sve to smenjuje, širenjem je obuhvatao stara prigradska naselja koja su sačuvala nekadašnje oblike. U takvom jednom naselju trebalo bi naći kuću.

Kada sam čitao o odlasku u crkvu, podsetila si me na one usamljene devojke u megapolisima o kojima znamo iz povremenih reportaža i romana – sve dok su u kancelariji one kako tako žive, ostatak vremena je crna čamotinja i čekanje nekog poznanstva, nekog izlaska, nekog doživljaja koji bi taj krug ćutanja razbio bar za nekoliko sati. Stvarno mora biti da se i Milanka tako osećala.

(Da ne zaboravim, ovde je Cvike, dobio sam od njega preko Malajničke ceduljicu, pa ćemo se ovih dana sresti.)

Dobro je što si Maci skrenula pažnju na neke stvari. Stvar rukopisa nije samo estetička, već i znak pažnje i poštovanja. Ona nije toliko mala koliko je alamunjasta. A mi smo opet na žalost za sada u takvim neprilikama da na sve ne možemo pažnju da obratimo.

Čitajući oba tvoja pisma, u stvari najviše ono od 1og jula (to je sada kako vidim pismo od 30. juna) primetio sam da mi baš i ne daješ odgovore na pitanja koja postavljam. Koliko novaca imaš to pojma nemam. Danas sam se odlučio da sutra telefoniram Oneliju i pitam je li poslao novac. Sve dok on stigao ne bude neću biti miran, mada znam da to ne vredi, jer ti taj novac nećeš hteti da koristiš. U svakom slučaju, zlu ne trebalo, dobro ga je imati.

Takođe sam te pitao nešto u vezi sa Macom, pogledaj to pismo ponovo. Možda je moje pitanje deplasirano, ali iako sam studirao psihologiju, ja se u takve stvari dosta slabo razumem.

Molim te zlato moje kada pišeš obrati pažnju na te tačke iz mog pisma koje zahtevaju ili direktan odgovor ili razgovor.

Ja sam malo umoran, jer idem iz posla u posao, ali s druge strane ne bih uopšte sve ovo mogao da izdržim da nemam ovakav posao. Da radim do dva, a posle da brinem, to doduše i ovako činim u dnu duše, ja ne znam šta bih činio.

Noćas sam smislio jednu radio dramu. Ispričaću ti je, mada još nema naslova i nije precizno urađena, ali ćeš smisao razumeti. Događa se u jednom bolničkom vrtu za koji nešto kasnije saznajemo da je vrt ludnice. Upoznaju se stari i novi bolesnik. Njihov je razgovor i ludački (na onaj poetski način) a i realan u smislu ispovesti.

Novi bolesnik je policajac koji pati od fiks ideje, svuda vidi krivce. On je radio u centru, na dosijeima, nikada one koje je progonio nije video i delovao je samo na osnovu dokumenata, izveštaja i dostava i tako je svoj posao do čudovišnih razmera doveo.

Naročito se na jednog čoveka okomio, kojeg takođe nikada nije video i sada opisuje kako je oko njega sadistički pleo omču, kako ga je dao uhoditi, psihološki mučio, plašio, provocirao, itd. Onaj drugi stari pati, međutim, od obrnute manije, ne da goni nego od MANIJE GONJENJA, njega je u ludnicu oterao strah da ga uhode, da mu preti opasnost, da su svi protivu njega i da ima jedna osoba koja mu o glavi radi.

On priča šta mu se sve događalo i iz toga na delikatan način vidimo da su to zapravo ŽRTVA I POLICAJAC koji se ne poznaju, ali koji su na neki način čitav život bili povezani i eto najzad dospeli u ludnicu, normalnim putem, najpre žrtva a onda i progonitelj. Oni ovde postaju dobri prijatelji ne shvatajući međusobno identitete (prenoseći svoje sumnje na druge ludake).

To je naročito groteskno ako čujemo da se razvitku bolesti kod Starog MANIJA GONJENJA PRETVORILA U MANIJU PROGONITELJSKU jer on ima fiks ideju da svog mučitelja ubije ako ga ikada sretne, a kod Novog obrnuto: on tvrdi da ga je onaj neprijatelj u ludnicu oterao. Moto drame je: “Neka Bog pomogne i onome koji goni i onome koji beži”.

Došao mi je Boro Krivokapić, pa moram da prekinem. Šest je sati i odmah bacam pismo na poštu.
Ljubavi, volim te, budi hrabra, imaj strpljenja i zbog mene i zbog naše Mace. Sutra ti ponovo pišem.
Uvek i jedino tvoj Duško

No comments: