Wednesday, February 16, 2011

SKAKAVCI III KNJIGA (IX deo)

SKAKAVCI III KNJIGA (IX deo)
Publikovano u Godine koje su pojeli skakavci, knjiga treća- Beograd, Službeni glasnik, 2010, Copyright © Borislav Pekić. Copyright © JP Službeni glasnik 2010

Ma­la en­ci­klo­pe­di­ja bal­kan­skog i srp­skog tam­no­va­nja

Srp­ske sred­njo­ve­kov­ne hri­so­vu­lje (Đor­đa Skop­skog, Ste­fa­nov­skog i Ar­han­gel­skog) i Du­ša­nov za­ko­nik li­še­nje slo­bo­de ta­ko­đe pred­vi­đa­ju kao sank­ci­je. „Da se ve­že u tam­ni­cu i da se ne pu­sti pre­žde tri me­se­ca, a tko li ga će pre­žde pu­sti­ti, da jest pro­klet.“ (Napomena: M. Usko­ko­vić, „Iz isto­ri­ja­ta iz­vr­še­nja ka­zni“, ča­so­pis Na­rod­na mi­li­ci­ja, br. 2, 1952, str. 43.)

Ma­la ka­zna ko­ja tek što ne od­go­va­ra da­naš­njim pre­kr­šaj­nim sank­ci­ja­ma ne uka­zu­je, raz­u­me se, na to­le­rant­nost on­daš­njih kri­vič­nih pro­pi­sa, ne­go na nji­ho­vu stro­gost, jer je oče­vid­no da se za de­la vred­na vi­še od tri me­se­ca tam­ni­ce do­su­đu­je te­ža te­le­sna ka­zna ili smrt. U 19. čl. Du­ša­nov za­ko­nik od­re­đu­je da se „ka­lu­đer ko­ji svr­že ra­se, da se dr­ži u tam­ni­ci do­kle se obra­ti opet u po­slu­ša­ni­je, i da se pe­de­sta (ba­ti­na)“. (Napomena: Sto­jan No­va­ko­vić, Za­ko­nik Ste­fa­na Du­ša­na, ca­ra srp­skog, Be­o­grad 1898.)

Du­ži­na utam­ni­če­nja ni­je fik­si­ra­na. Svr­zi­man­ti­jaš ča­mi u za­tvo­ru dok se ne ras­ka­je i po­no­vo na­vu­če man­ti­ju, a to nas pod­se­ća na prak­su iz do­ba In­for­mbi­roa ko­ja je, mi­mo sva­kog za­ko­na, dr­ža­la lju­de na Go­lom oto­ku, sve dok se ne po­pra­ve, ras­ka­ju, sve, da­kle, dok po­no­vo ne na­vu­ku svrg­nu­tu pra­vo­ver­nu ti­to­i­stič­ku man­ti­ju. Član 112 za­ni­mljiv je s ori­gi­nal­nog sta­va spram be­gu­na­ca iz tam­ni­ce. Da­nas se oni vra­ća­ju na do­slu­že­nje ro­ka, a bek­stvo ili nje­gov po­ku­šaj eli­mi­ni­še sva­ku šan­su za pre­vre­me­no po­mi­lo­va­nje. Pre­ma Du­ša­no­vom za­ko­ni­ku, be­gu­nac se oslo­ba­đa („Ko­ji čo­vek ute­če iz tam­ni­ce... da jest slo­bo­dan.“).

Battle Of Anghiari
Na Bal­ka­nu je, u tom po­gle­du, kao i sva­kom, uosta­lom, po­sle ja­snog i pre­gled­nog fe­u­dal­nog do­ba, za­vla­da­la zbr­ka.

Pr­vi mo­der­ni srp­ski Kri­vič­ni za­ko­nik, što ga je po­sle 1804. ra­dio pro­ta Ma­te­ja Ne­na­do­vić, a na osno­vu Ju­sti­ni­ja­no­vog Ko­dek­sa i tzv. Krm­či­je, ni­je znao za ka­znu li­še­nja slo­bo­de. Ona je Ka­ra­đor­đe­vim Kri­mi­nal­nim za­ko­ni­kom uve­de­na 1807. (Iako smo bi­li si­ro­maš­ni, a za­tvo­ri su sku­pi, ni­smo du­go bez nje iz­dr­ža­li!) Član 19: „Koj bi ubio neo­ti­ce čo­ve­ka po do­brom is­pi­tu da se osve­do­če to­me, aps po­la go­di­ne u gvož­đu i pro­če spram fa­mi­li­je nje­go­ve, što sud do­ne­se že­ni i de­ci pla­ti.“ Tre­ći, iz 1860, pred­vi­đa ro­bi­ju, za­to­če­nje i za­tvor. Ro­bi­ja se do­su­đu­je od dve do dva­de­set go­di­na, iz­dr­ža­va bez oko­va ili s nji­ma, la­kim od 2 kg i 560 gr, teš­kim od 5 kg i 120 gr. Ve­za­na je sa pri­sil­nim ra­dom u ro­bi­jaš­ni­ci ili van nje. Za­to­če­ni­ci, ta­ko­đe od dve do dva­de­set go­di­na, ni­su no­si­li oko­ve, ni­su mo­ra­li da ra­de i mo­gli su, ako že­le i za to ima­ju no­va­ca, da se hra­ne o svom troš­ku. Za­tvor za lak­še pre­stu­pe, od 30 da­na do pet go­di­na, po­vla­čio je pri­si­lan rad u sop­stve­noj stru­ci, ko­jeg su oslo­bo­đe­ni je­di­no či­nov­ni­ci i sveš­te­ni­ci.

U Hr­vat­skoj je du­go pri­me­nji­va­no obi­čaj­no pra­vo, iz­ve­de­no iz sud­ske prak­se, ge­ne­tič­ki en­gle­skom Com­mon Law slič­no, ali bez nje­go­ve mor­fo­loš­ke ra­zno­vr­sno­sti i do­sled­no­sti. Za­tim je prak­ti­ko­van austrij­ski kri­vič­ni za­ko­nik, a od go­di­ne 1906. ir­ski (skup­ni) si­stem iz­dr­ža­va­nja ka­zni.

No, i pre to­ga hr­vat­ski su za­tvo­ri sma­tra­ni vr­lo na­pred­nim. Fran­cu­ski je advo­kat Fer­nan­do De­port pi­sao, pun pe­no­loš­kog za­no­sa: „Sli­ka ko­ju je o le­po­glav­skoj ap­sa­ni iz­neo g. Ri­vi­jer ta­kva je da svi­ma Hr­va­ti­ma tre­ba da usa­di že­lju da bu­du uhap­še­ni. To je pra­va idi­la. Vas­pi­ta­va­ti se, do­bro je­sti, do­bro spa­va­ti, ima­ti do­sta va­zdu­ha, še­ta­ti se“ – sve sa­me fun­da­men­tal­ne rad­nje – „ni­je li to sud­bi­na do­stoj­na za­vi­sti?“ Dra­gi Fer­nan­do, za­i­sta?!

Ova­kvu odu tam­ni­ci, gde su i naj­sit­ni­ji pre­kr­ša­ji di­sci­pli­ne ka­žnja­va­ni stro­gim po­stom, tam­nja­čom, oko­vi­ma i na­vla­če­njem lu­dač­ke ko­šu­lje, spe­vao je još sa­mo, go­di­na­ma ka­sni­je i u amo­ku evrop­skog le­vi­čar­stva, hu­ma­ni­sta Ber­nard Show, po­sle po­se­te bolj­še­vič­kim ro­bi­jaš­ni­ca­ma. („Dok u En­gle­skoj de­lin­kvent ula­zi u za­tvor kao obi­čan čo­vek a iz­la­zi kao kri­mi­na­lac, u Ru­si­ji ula­zi kao kri­mi­na­lac a iz­la­zi kao obi­čan čo­vek...“ Sho­wu, me­đu­tim, ni ovaj pa­ra­doks ni­je do­vo­ljan, pa užur­ba­no do­da­je: „...ako se uopšte uspe na­go­vo­ri­ti da iza­đe“.)

Iz­ve­snu no­stal­gi­ju opa­ža­mo i kod pi­sca knji­ge iz ko­je smo ci­ta­te uze­li, osim za g. Sho­wa, na­rav­no, o ko­me u The Fel­low Tra­vel­lers go­vo­ri Da­vid Ca­u­te. To je g. dr Vi­dak Po­po­vić, iz­u­če­ni pe­no­log. Knji­ga je nje­go­va stu­di­ja Si­stem iz­vr­še­nja ka­zni li­še­nja slo­bo­de u Ju­go­sla­vi­ji, ko­ju je 1966. iz­dao Sa­vez prav­ni­ka Ju­go­sla­vi­je, a za da­lja oba­veš­te­nja o pri­ro­di nje­go­vih is­ku­sta­va sa za­tvo­re­nim lju­di­ma – za do­dat­ne ško­le niš­ta ne ve­lim – obra­ti­te se fu­sno­ti. (Napomena: Upo­znao sam V. P. kad ni­je no­sio ti­tu­lu dok­to­ra. 1949. bio je šef isled­ni­ka Ud­be za Be­o­grad, u cr­nom ode­lu i još du­bo­ko u re­vo­lu­ci­o­nar­noj prak­si. Ni­je bio na­ro­či­to po­znat po aka­dem­skom in­te­re­su za isled­ni pro­ces (za pri­zna­nja je­ste), a ko­li­ko znam, ni za nje­go­ve us­put­ne po­sle­di­ce. Glav­na mu je bri­ga bi­la zaš­ti­ta re­vo­lu­ci­je od nje­nih ne­pri­ja­te­lja. Teh­ni­ka, pro­ce­du­ra, po­go­to­vu prav­na oprav­da­nost zaš­ti­te sa­svim spo­red­na. Dva su­sre­ta s njim ni­su se do­bro za­vr­ši­la. Na jed­nom sam do­bio ša­mar, s dru­gog sam ote­ran u tam­nja­ču. To mi da­je pra­vo da pred­lo­žim dru­gi re­do­sled u pro­fe­si­o­nal­nom obra­zo­va­nju so­ci­ja­li­stič­kih po­li­ca­ja­ca. Ume­sto da pr­vo u po­li­ci­ji ra­de, a po­tom sti­ču dok­to­ra­te na te­ma­ma ka­ko u po­li­ci­ji va­lja ra­di­ti, bo­lje bi bi­lo da sa ško­lom ka­ri­je­ru poč­nu.)

Po­sle Uje­di­nje­nja 1918. pa sve do 1930. va­ži­lo je na te­ri­to­ri­ji Kra­lje­vi­ne Ju­go­sla­vi­je šest kri­vič­nih za­ko­ni­ka, ko­ji su, iz­me­đu osta­log, re­gu­li­sa­li na­čin iz­dr­ža­va­nja ka­zne: u Sr­bi­ji Srp­ski ka­zne­ni iz 1860, oči­gled­no do­bar ka­da se ni­je mo­rao me­nja­ti či­ta­vih se­dam­de­set le­ta, u ko­ji­ma je ze­mlja ste­kla ne­za­vi­snost, do­bi­la ne­ko­li­ko ra­to­va i naj­zad se sreć­no uje­di­ni­la sa za­pad­nom bra­ćom; u Cr­noj Go­ri cr­no­gor­ski kri­vič­ni za­ko­nik iz 1906; u Hr­vat­skoj i Sla­vo­ni­ji austrij­ski kri­vič­ni za­ko­nik iz 1852, još, da­kle, sa­vr­še­ni­ji od srp­skog; u Bo­sni i Her­ce­go­vi­ni nje­go­va mla­đa va­ri­jan­ta iz 1879; a u Voj­vo­di­ni ugar­ski ka­zne­ni pro­pi­si iz 1878.

Naš struč­ni iz­vor za do­ma­ća pe­no­loš­ka pi­ta­nja g. Vi­dak Po­po­vić ne za­dr­ža­va se du­go na si­ste­ma­ti­za­ci­ji i tu­ma­če­nju ka­zne­nog si­ste­ma u biv­šoj Ju­go­sla­vi­ji, na­ro­či­to na ne­kim nje­go­vim po­volj­ni­jim aspek­ti­ma, prem­da je, zbog pri­ro­de ma­te­ri­je, njih ma­lo bi­lo. On im, na­i­me, spo­ri pri­me­nu, zbog „usta­no­vlje­nja po­seb­nog re­ži­ma pre­ma čla­no­vi­ma i sim­pa­ti­ze­ri­ma Ko­mu­ni­stič­ke par­ti­je Ju­go­sla­vi­je...

Ova ka­te­go­ri­ja osu­đe­nih li­ca sta­vlje­na je pod po­seb­nu kon­tro­lu s po­ja­ča­nim obez­be­đe­njem“, što im je od­ne­kud omo­gu­ći­lo or­ga­ni­zo­va­nje par­tij­skog uni­ver­zi­te­ta na ro­bi­ji i po­vre­me­nih bek­sta­va, „sma­nje­na im je mo­guć­nost me­đu­sob­nih kon­ta­ka­ta“, po­go­to­vu kad su smeš­te­ni u za­jed­nič­ke „po­li­tič­ke“ so­be, „i do­di­ra sa spolj­nim sve­tom“, pa su ovaj re­dov­no oba­veš­ta­va­li o svom sta­nju i sve no­vim i no­vim proh­te­vi­ma, „ni­su im da­va­ne ni­ka­kve po­god­no­sti...“, osim, na­rav­no, da ne ra­de i, za­lud­ni, vre­me tro­še na pre­vod knji­ga po­mo­ću ko­jih će obo­ri­ti ustav­ni po­re­dak u ze­mlji i me­ne po­sla­ti na svo­je me­sto.

„Sve je to bi­lo u skla­du s opštim sta­vom on­daš­njih ne­na­rod­nih re­ži­ma ko­ji su u KPJ gle­da­li svog glav­nog ne­pri­ja­te­lja...“ (Napomena: Dr Vi­dak Po­po­vić, Si­stem iz­vr­še­nja ka­zni li­še­nja slo­bo­de u Ju­go­sla­vi­ji, str. 52.) Ne znam ko­li­ko tre­ba ve­ro­va­ti mom ocu, za­pra­vo, da li vi­še nje­mu ili vla­sti­tim oči­ma, ali on, i ne sa­mo on, tvr­di da ko­mu­ni­sti pre ra­ta ni bli­zu ni­su bi­li ta­ko opa­sni ka­ko su to po­sle ra­ta pred­sta­vlja­li.

Sva­ka­ko su po­sle ra­ta bi­li vid­no opa­sni­ji, ali za­bo­ra­vlja se da je ve­ći­na pre­o­sta­lih ne­pri­ja­te­lja Ju­go­sla­vi­je, prem­da u ze­mlji ja­či (us­ta­še, na pri­mer), čak i ka­da su se osla­nja­li na spolj­nu ide­o­loš­ku bra­ću (kao us­ta­še, opet), ni­su iza se­be ima­li ona­ko glo­bal­no ras­pro­stra­nje­nu, sna­žnu, or­ga­ni­zo­va­nu i di­sci­pli­no­va­nu re­vo­lu­ci­o­nar­nu za­ve­ru. Ne znam ima li g. Vi­dak Po­po­vić i dru­gih vla­sto­ruč­nih ra­do­va na ovom po­lju – ruč­ne sam mu upo­znao na Obi­li­će­vom ven­cu – ali ako ne­ma, i ovaj mu je do­vo­ljan za sva­ku na­uč­nu fu­sno­tu.

Po­sle prav­no ne­re­gu­li­sa­nog, pe­no­loš­ki ha­o­tič­nog pe­ri­o­da oku­pa­ci­je, ka­zne­ni si­stem No­ve Ju­go­sla­vi­je ure­đen je, ba­rem pre­ma dr V. P., sa­o­bra­zno vi­so­kim hu­ma­ni­stič­kim ide­a­li­ma so­ci­ja­li­stič­ke dok­tri­ne, ute­me­ljen na Uput­stvu Mi­ni­star­stva unu­traš­njih po­slo­va i Mi­ni­star­stva pra­vo­su­đa od 27. sep­tem­bra 1945, po ko­me cilj ka­zne „ni­je sa­mo ka­žnja­va­nje kriv­ca“, kao u kla­snoj bur­žo­a­skoj dr­ža­vi, „ne­go i pre­va­spi­ta­nje osu­đe­nog u du­hu oda­no­sti otadž­bi­ni, rad­ne di­sci­pli­ne i ča­snog od­no­sa pre­ma dr­žav­nim i druš­tve­nim od­no­si­ma“, ko­ji se, u me­đu­vre­me­nu, pre­ma nje­mu kao gra­đa­ni­nu od­no­se sa­svim pro­iz­volj­no, pa i ne­ča­sno, „ospo­so­blja­va­nje osu­đe­nog za uslo­ve za­jed­nič­kog ži­vo­ta“, kao da ga pre­so­va­nje sa dve­sta lju­di na pro­sto­ru za de­set na to bo­lje ne spre­ma, „i učvrš­ći­va­nje onih cr­ta nje­go­vog ka­rak­te­ra ko­je će ga za­dr­ža­ti od da­ljih vr­še­nja kri­vič­nih de­la“, učvrš­ći­va­nja, ma­hom, na­vi­ka po­kor­no­sti i pri­tvor­stva.

„Pri to­me se mo­ra vo­di­ti ra­ču­na da se osu­đe­ni­ku ne pri­či­nja­va­ju fi­zič­ke pat­nje, ni­ti uni­ža­va nje­go­vo ljud­sko do­sto­jan­stvo“, na­če­lo ko­je je na Go­lom oto­ku do­bi­lo svo­ju naj­sa­vr­še­ni­ju pri­me­nu. (Napomena: Ibid., str. 53.)

Ne­će­mo se na ovom pe­ri­o­du za­dr­ža­va­ti, jer će­mo ga upo­zna­ti u dej­stvu, u učvrš­ći­va­nju na­šeg ka­rak­te­ra i ospo­so­blja­va­nju za ži­vot u so­ci­ja­li­stič­koj za­jed­ni­ci. (X dei OVDE)

No comments: