Sunday, April 20, 2008

Vreme reči-XIVb deo

Iz knjige Borislava Pekića “Vreme reči”, Beograd, BIGZ, SKZ, 1993. Izbor Ljiljane Pekić.

“Drum sa kojeg se ne može skrenuti“ – (nastavak) razgovor vodio B. Jokić, „Pobjeda“, Titograd, 1. 10. 1987.

Dakle, je li “Zlatno runo” istorijski, mitski, društveni, psihološki, antropološki ... roman, ili sve to pomalo?

B.Pekic_1978.London

Nije na meni da vršim učene klasifikacije. Mogu jedino reći šta sam hteo, ne šta sam učinio. Hteo sam da napišem roman; u stvari, priču p čoveku. A potom da taj roman, ako može, bude antropološki. Dakle, alhemičarsko-sintetički. Reč je o genosu, porodici, on je, dabome, porodični.

Pošto je ona romejska, roman je o Romejima; kad se ovi spoznaju kao Cincari, o Cincarima; čim Srbima postanu, reč je o Srbima. Ako se u njemu govori o porodici čiji će statust postati građanski i oličavati izvesne ukupne osobine staleža, on je i roman o jednoj klasi. Ako se ta klasa uspinje, pa propada, piše se o uspenju i propadanju, kao i o plauzibilnim razlozima za taj ususd.

Ako se govori o trgovini, o trgovcima; o umetnosti kada se priča, o umetnicima; o politici reč kad je i državotvorstvu, o političarima i državnicima, itd. itd.

Pošto se sve događa na Balkanu, istoriji poluostrva, ovog slepog creva Evrope, iz kojeg je njeno telo izraslo u savremenu civilizaciju, ona, ta istorija, makar i parcijalna, na preskok – ne slučajan, nego definisanom shemom temporalnosti određen – izbegnuta ne može biti, pa je knjiga, uslovno, i povesni roman.

(Uslovno, velim, jer ja ne služim istoriji da je restauriram, nego ona meni da je na fantasmagoričan način supsumiram u ideju o istoriji i njenom odnosu prema mitu.)

Govori se o ljudima, kako da ne bude – psihološki? Međutim, pošto je, usput, sve ovo “Runo” moralo da bude, za mene je, subjektivno, ipak ostalo – književno izražena antropološka hipoteza, pa možda i mitska, kako rekoste,

ako pod pojmom podrazumevate one fundamentalne odrednice našeg bića koje se opiru prolaznosti oblika egzistencije: porodici, klasi, istoriji, pa i psihi, a slede ontološki protoprojekt, iz čijeg kalupa, nacrta, modela, osim u sporednim varijacijama, izlaza nema.

Kako vidite odnos istorijskog i epskog?

Hronološki, pozitivizam veli, istorija prethodi epu. Zatim, ponekad, ep postaje istorija, što dovodi do priličnih konfuzija i u nauci i u životu, a da je neizvesno ko se od njih uspešnije brani. Ali, ako epovi izražavaju stvaralačke, prvobitne, sudbinske mitove, oni iznuđuju istoriju.

Nju najčešće niti poznajemo, niti, ako i spoznamo, priznajemo. Ta istorija, potom, obrazuje svoje sekundarne epove, bez autentične mitske suštine, kao i obrede iz kojih je nestala sadržina, a ostao – ritual. Njemu se predajemo.

Na toj osnovi, na utvarnom plesu šupljih oblika, gradimo istoriju, dok možemo, dok nas mitski nacrt naše opšte sudbine opet ne vrati na put sa kojeg se pre kraja ne silazi.

Beketa, po sopstvenom kazivanju, nijesu zanimali sistemi. Imate li ih vi?

Ne znam šta ovom prilikom pod “sistemom”podrazumevate. Ako je to odbijanje svakog sistema, u smislu poricanja racionalnog kauzaliteta u svojim delima, u tome je Beket, uistinu, bio savršeno i konsekventno – sistematičan. Odsustvo kauzaliteta, međutim, odriče možda jedan sistem, ali nužno ne poriče neki drugi – nepoznat.

ne smemo zaboraviti da nepostojanje sistema – ne postoji. Da je na ovom nivou ljudske egzistencije nemoguće. Jednostavno, kontraindicirano je umu. Protivi mu se inteligencija koja je odgovorna, između ostalog, i za najbolje Beketove knjige. “Čekajući Godoa” je jedna od najsistematičnijih tvorevina moderne umetnosti.

A što se nama čini da u drami nema sistema, to je zato što je korišćen neki koji ne poznajemo, koji nije prirođen našem životu, ili našim limitima u njegovom razumevanju, nego nekim drugim, nama nepristupačnim granicama.

Što se mene tiče, naravno da imam sisteme. Imam ih, u Beogradu, vrlo razrađene, čak i kad prelazim ulicu. Nekmoli kad pišem.

Oni su ponekad stvar navike (rutine), oportunizma, pokušaja da racionalizujem stvari koje mi izmiču, straha od neizvesnosti, potrebe za nekim stabilnim uporištem koje bi obuzdalo imaginaciju, žudnje za harmonijom, ko zna čega sve. Sistem je za mene što i štaka slepcu. Ona me žulji, ali bez nje – kako hodati?

Nastojite li “Zlatnim runom” da pravite presjek balkanske civilizacije po dubini ili po širini?

Uglavnom po dubini, ali je, s obzirom na antropološke ambicije knjige, dubina u stvari širina koju želim da obuhvatim. Manov “bunar vremena” ima vrlo mali ulazni otvor, ali njime silazeći, vidici se šire i mi tu širinu opažamo mnogo pre nego što smo shvatili da smo, zaneseni širinom vidokruga, stigli do najdubljeg dna jednog remek-dela metaistorijskog romana.

Dubina i širina umetničkog dela isti su pojmovi, ako primimo da je ono slično kugli, u koju kad uđete, ideja prostora i pravaca u njemu ne postoji. U dobrom delu osećamo se kao u svemiru, šta je gore a šta dole ne zna se; odlazeći u širinu, spuštamo se u dubinu; spuštajući se u tu dubinu, spoznajemo i širine njegovih prostora.

No comments: