Friday, April 18, 2008

Vreme reči-XIIIf deo

Iz knjige Borislava Pekića “Vreme reči”, Beograd, BIGZ, SKZ, 1993. Izbor Ljiljane Pekić.

“Romejski prsten“ – (nastavak i kraj) razgovor vodio B. Krivokapić, „NIN“, Beograd, 3. 10. 1987. i 20. 10. 1987.

Pre skoro 20 godina, kad smo živo raspravljali o “revolucijama”, najviše u dugim noćima od Kluba književnika do bara “Mažestika”, a naročito pred zoru kod “Papuka”, sećam se da ste se u političkom smislu određivali kao socijaldemokrata. U međuvremenu, svi smo se negde pomerili. Da li i vi?

Absurd

Verovatno, mada, nadam se, ne fundamentalno, samo još ne znam kako i kuda. Danas su tzv. političke i pseudopolitičke podele tako „složene“ da se svuda možete naći, zavisno sa koje vas strane posmatraju. ja bih voleo da ne budem posmatran, a naročito slušan, nego da budem čitan. Ako ičeg od mene ima vrednog, to je u mojim knjigama. Sve ostalo – kalo.

Početkom sedemdasetih, nastanili ste se u Londonu?

U tuđinu sam otišao iz dva razloga. Osetio sam da sam u stvarnost upao, utonuo, „zaglibio se“ dublje nego što mi je ideja o nezavisnosti umetnosti dopuštala. Činilo mi se da ću upravo tu stvarnost bolje upoznati ako je i sa strane osmotrim. Otišao sam, dakle, da povratim unutrašnju umetničku slobodu.

A još više svoje – vreme. Za rad mi treba mnogo više vremena nego što dopušta Beograd, moj način života u njemu, a i vlastita iskušenja. Pokazalo se da London nije bio rđav izbor. Pokazalo se da Englezi u tolikoj meri cene vaše vreme, slobodu i privatnost da se za vas apsolutno ne zanimaju. A šta normalnom čoveku više treba?

Pre odlaska iznenada vam je bio oduzet pasoš (koji vam je vratila NIN-ova nagrada)?

Ne znam koliko incident s pasošem korespondira s odlukom da za izvesno vreme napustim zemlju. Mislim da je posredi s nečije strane indukovani nesporazum.

On me je, doduše, koštao godinu dana razdvojenosti od porodice, finansijskih neprijatnosti, a i odbijanja niza mojih knjiga, od kojih su, kad su stvari u svoja ležišta legle, sve štampane, imale najpovoljnije kritike, a neke od njih su i nagrađene. To je prošlost bez koje se verovatno moglo. A bez koje se prošlosti ne može?

U Londonu ste ostali dugo, da li i predugo?

„Izvesno vreme“ se pretvorilo u 17 godina. Dugo je ro, predugo, opasno predugo. Ne bih umeo bolje da izrazim svoje osećanje nego komentarom o toj temi iz jedne od mojih redovnih emisija preko Bi.Bi-Sija:

„Odlaskom iz zemlje iz nje se čupaju koreni koji nas spajaju s poreklom, rodnim tlom, njegovom istorijom i sudbinom. U tuđem svetu ne nalaze oni odgovarajuću hranu i venu. Puštaju se drugi, novi. Ali su oni lažni, veštački. To je mlado korenje alibija. Ono nas siti, ali ne hrani. U međuvremenu, staro, pravo korenje truli ...“

Emigrant se može biti i ovde, ne mora se nikud putovati.

Odakle pomisao da sam ikada želeo da budem emigrant? Takva želja, potreba, namera, kod mene nikad, ponavljam, nikad nije postojala. Da je postojala, ja bih to već odavno bio i ništa me u toj omašci ne bi moglo zaustaviti.

Stanja izvesne izopštenosti, kroz koja sam prolazio, imala su isključivo psihološko značenje, iako su se zasnivala na tzv. stvarnosti. Ali na takvoj stvarnosti zasniva se i moj otpor prema svim fundamentalnim „progresivnim“ pravcima naše supermaterijalističke civilizacije.

U Londonu mi je jedan emigrant rekao: „Gospodine Pekiću, sve budite, samo ne emigrant.“ Svako ko je dugo živeo u geografskoj, istorijskoj, duševnoj, rasnoj tuđini, zna šta to znači. I koliko, i dobar kad je, život gubi ako se ne živi na pravom mestu, a pravo je mesto samo ono na kojem smo rođeni i odrasli. Jer od sviju tuđina na koje smo osuđeni, najsnošljivija je ipak – sopstvena.

Kako doživljavate redovne povratke Beogradu, nama?

Tu nastaju nepredviđene, ali prirodne teškoće. Dok sam se privremeno vraćao, osećao sam se kao rođak iz Amerike koji se pomalo čudi, pomalo ljuti, ali čija nostalgija za starim krajem izvinjava sva razočarenja. Došlo je, međutim, vreme za konačan povratak, i ja se evo već dve godine vraćam.

Nekada sam boravio u Beogradu najviše do mesec dana godišnje, 1986. bio sam pola godine. Sada sam ovde već skoro četiri meseca.

Na stranu navikavanje na egzotičnu okolnost našeg života, koja s uživanjem ždere naše najproduktivnije vreme, na stranu izvesna ustavno-pravna, privredno-finansijska, političko-socijalna, a više od svega moralna konfuzija i rđavo raspoloženje izazvano opštom krizom koja pojačava urođenu agresivnost našeg nacionalnog temperamenta, na stranu – da se i lična muka dodirne –

što za sve te mesece ništa valjano nisam uradio, osim što sam intenzivno uživao u društvu prijatelja (deo uživanja je i u prepirci), ima u svemu tome, u tom povratničkom sindromu jedna bitna poenta – došlo je na obe strane do izvesnih simultanih ali kontradiktornih promena, koje ne vidim da vernije mogu definisati nego ponavljajući misao iz jednog od šisanja iz tuđine:

„Životi se zajedno nisu živeli, iskustva su se razmimoišla, mišljenja jedna od drugih udaljila, osećanja međusobno postala tuđa i nerazumljiva ... Za stvaran se povratak gubi šansa. O, možemo se mi vratiti, još dugo poživeti, ponekad i srećni biti, ali ništa više neće biti kao pre.

Nesporazum možda nije u tome što zemlja nije spremna da nas razume i prihvati, mada i toga ima, nego u tome što mi više nismo kadri nju da razumemo i prihvatimo. A nije najteža tuđina što su vam je nerazumevanjem drugi nametnuli. Najteža je ona koju ste nerazumevanjem drugih sami sebi stvorili ...“

Televizijski dbevnik 4. septembra, u petak uveče: zločin u paraćinskoj kasarni, smenjen Fikret Abdić na radost samoupravljanja, Pekić dobio Njegoševu nagradu ...

Gledao sam večernji dnevnik tog dana i bedno se osećao, uprkos tome što bih morao da budem lično zadovoljan, i što sam, zapravo, i bio. Kad se na kraju dnevnika i moja slika pojavila – jedna dosta mračna i sumnjiva fizionomija – upitao sam se šta sam to opet uradio, u čemu je moje nedelo.

Ublažio sam osećanje krivice opštim pitanjem: u čemu je nedelo umetnosti? I odgovorio: u njenoj nemoći da na bilo koji način učini da takvih vesti na TV-ekranima – tim očima naše „napredne“ materijalističke civilizacije – bude što manje.

No comments: