Tuesday, April 29, 2008

Vreme reči-XVe deo

Iz knjige Borislava Pekića “Vreme reči”, Beograd, BIGZ, SKZ, 1993. Izbor Ljiljane Pekić.

“Onima koji nisu bili nevini“ – (nastavak) razgovor vodila V. Roganović, „Borba“, Beograd, 28. 9. 1989. (Razgovor objavljen u još dva nastavka, pod naslovima: „Revolucije su osvetoljubive“ i „Život u tečnom stanju“, 28. i 29. 9. 1989.)

Kako o tim mladalačkim političkim zbivanjima sudite danas, sa stanovišta aktuelnog trenutka u zemlji?

304 - Dental Appointment

U „Godinama koje su pojeli skakavci“ ne sudim nikome i ničemu, ni svojoj mladalačkoj delatnosti, ni onima koju su, sledeći svoje ideje, učinili da joj bude teže nego pod nekim normalnim okolnostima.

U tim knjigama ja se jednostavno – sećam. I kako rekoh, ne uvek besprekorno.

Ne jednom, naglašavali ste ličnu krivicu i „okajavanje“ u vidu kazne koju ste pošteno odslužili u povodu procesa u kojem ste osuđeni za protivdržavnu delatnost.

Mislite li danas da je „građanska neposlušnost“ krivica koju treba tako rigorozno kažnjavati ili ste u to svoje priznanje „greha“ uneli i dozu samoironije?

Ne, gospođo Roganović, ja niti naglašavam, niti umanjujem činjenicu povrede postojećeg Krivičnog zakona od 1948. Na sudu sam odgovorio da se osećam krivim delimično. Na pitanje suda kako to valja shvatiti, rekao sam da se „osećam krivim što sam povredio zakon, ali ne i zbog motiva s kojih sam ga povredio“.

Distinkciju sam i do sada zadržao. Kada bih nešto drugo kazao, protivrečio bih svojoj naklonosti prema vladavini Zakona.

Ono što smo mi posle rata preduzimali nije bila „građanska neposlušnost“, bar u onom demokratskom tumačenju koje joj ja dajem, kao legalnom alternativnom načinu borbe protiv ugrožavanja građanskih ili nekih drugih legitimnih prava, nego tajna antidržavna organizacija s jasnim natidržavnim ciljevima, dakle kršenje Zakona, bez obzira šta o njemu čovek onda ili danas mislio.

(O njemu sam, naravno, mislio kao o obliku bezakonja, ali je formalno to bio – Zakon.)

Najzad, ništa ja nisam „okajavao“, ja sam samo izdržavao kaznu koja mi je po tadašnjem krivičnom cenovniku dosuđena za većinu dela koja sam počinio, izvesna koja nisam, izbegavši, u međuvremenu, kazne za ona koja sam počinio, ali se za to nije znalo.

(Neka je pakosna ravnoteža ipak postavljena.) Što se tiče rigoroznosti kazne, pa ona je onda bila normalna. Mi smo čak i odlično prošli.

Bila je to najteža godina Informbiroa. Bili smo zlobno iznenađenje za UDBU, pogrešna karta u ruci koja dobija. Oni su verovali da su s „desnicom“, naročito omladinskom, završili. Od 1945. do 1948. nizale su se studentske organizacije, hvatane su i osuđivane.

Građanska klasa je ekonomski, politički, pa i fizički bila ruinirana. Odakle sad ovi? Šta će im kojeg vraga neka „desnica“, kad ne znaju ni šta će sa svojom „levicom“?

Kakav je, u vezi sa tim ličnim iskustvom, odgovor na pitanje: do koje mere pravnu državu treba štititi a da ne bude na uštrb elementarne civilizacijske humanosti?

Što se tiče vašeg poslednjeg, najzanimljivijeg potpitanja, naravno da se i pravna država mora štititi - između ostalog da bi pravnom ostala - ali, rvo, paša zemlja se ni sada, pogotovu posle rata nije mogla u takvu vrstu zemalja računati, i drugo, osnovno je pitanje mere i načina te zaštite, koje je aktuelno i u najdemokratskijim zemljama.

U Britaniji, gde živim, permanentne su debate na tu temu, mahom na aktuelnim slučajevima vezanim za Irsko pitanje i međunarodni terorizam, iako je to zemlja ne samo sa živom demokratskom tradicijom i osetljivim javnim mnjenjem nego i sa prilično efikasnom demokratskom praksom.

U principu, pravnu državu ne bi trebalo napadati ili se od nje braniti ilegalnim sredstvima, jer bi legalna za svrhu odbrane ili proširenje izvesnih prava morala biti dovoljna. Principi, na žalost, ne uređuju istoriju.

Ako se, na primer, u funkcionisanje pravne države umeša nacionalnoistorijski momenat, kao i Svernoj Irskoj, načela pravne države, naročito njenog policijskog aspekta, dolaze u grdno iskušenje. Policija i najpravnije države sklona je tada izvesnim prečicama.

Zato je, između ostalog, nužno informisano javno mnjenje, nezavisan sud, civilizovano zakonodavstvo, slobodna štampa, pravi parlament, koji podrazumeva opoziciju.

Tek tako te prečice mogu biti izbegnute ili onemogućene (ukoliko se, dabome, za njih sazna).

No comments: