Wednesday, October 13, 2010

Odlomak dnevnika Vb deo

NASTAVAK DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA V b deo
26. 11. 1983.
“Kraljević Marko, Musa Kesedžija i zapisnik od 1949. (O transpoziciji iskustva)”
U jednom od redovnih intervjua, tvrdeći da u svom delu koristim misaono a ne lično, empirijsko iskustvo, da ovo drugo, ako ga i koristim, trpi transmutacije koje ga oslobađa zavisnosti od personalnih osećanja, da se ono, dakle, maskira jednom sasvim novom formom, nisam se bio trenutno setio ubedljivog primera, te ga nisam ni dao.

Danas sam ga našao.
Pomogao mi je odlomak iz tuđe knjige, odlomak iz sopstvene i jedne lične uspomene koja ih je povezivala.
Tuđa knjiga bila je Zavera ćutanja Aleksandra Vajsberga-Cibulskog a odlomak sa strane 332:
Moja knjiga je Zlatno runo – tom III, profit drugi, scena “Ciganska Serbomahija” a odmah na strani 169/170.

Fool's100

Uspomena se mora ispričati. 1949. istraga se nadamnom po ovlašćenju javnog tužioca morala produžiti preko zakonskog roka od 3 meseca. Čovek koji bi to i shvatio kao kompliment mom “dobrom držanju (buržoaskom) pred klasnim neprijateljem” – pogrešio bi. Ja sam do tada već sve priznao, od onoga naravno, što je policija imala. (Priznao bih, jamačno, i ono drugo da me je ko pitao.)

Zapisnik je već formulisan, potpisane one njegove stranice koje su opisivale kontrarevolucionarne i, dabome, po ondašnjoj modi, obaveznu špijunsku organizaciju koju sam vodio. Ostalo je neraščišćeno samo jedno pitanje: “Zašto sam sve to učinio?” (Isledniku, berberinu po pozivu, koji je otšrafljenu nogu upotrebljavao kao pendrek, nije, naime, bilo jasno kako se neko mogao boriti protiv poretka u kome on više nije bio berberin, nego “mač naroda”.)

Tu su nastale komplikacije o kojima govori Vajsberg-Cibulski. Moj odgovor da sam se protiv komunista borio zato što su zaveli brutalnu jednopartijsku diktaturu, onemogućili demokratske slobode i zaveli režim moralne degradacije, straha i potkazivanja nije jednostavno primljen. Islednik to nije smeo uneti u zapisnik jer bi time postao saučesnik širenja neprijateljske propagande.

Ono što sam izjavio nije bila istina koja tereti mene, nego istina koja tereti režim (državu). A on u jednom državnom pismenom sastavu, kakav je po svojoj prirodi, policijski zapisnik, svakako nije mogao pisati protivu vlastite države. Predložio je jasniji odgovor, tvrdeći da mu se moj čini i mutnim i dugim.

(Pošto je kada sam mu prvi put priveden tvrdio da za mene ima “čitavu večnost” sad mu je svaki minut postao skupocen.) Njegova “kratka, jasna formulacija” glasila je: “Borio sam se protiv svog naroda zato što nisam mogao podneti slobodu koju mi je donela velika Komunistička partija”. Sad sam ja odbio potpis.

Odgovor mi se činio kusim i nekako naopakim. Nije mi se činilo logičkim da se borim protivu slobode koju sam zastupam. Islednik je smatrao to normalnim. “Ako smo mi doneli slobodu , a ti se protiv te slobode boriš, onda si ti za ropstvo naroda, i kontrarevolucionar!” “U redu” rekao sam, “pristajem da sam kontrarevolucionar, ali upravo zato što sam za slobodu!” “Da si za slobodu bio bi sa nama”.

Moju primedbu da se nisam borio protiv naroda nego samo protivu komunista, on je elegantno odbio pitanjem: “A šta smo mi, stoka??” Da ne duljim, nakon tri meseca ubeđivanja, koje nije bilo samo dijalektičko, (poslednji mesec proveo sam u tamnjaci) potpisao sam zapisnik. Slavio sam jednu pobedu. Kom. partiju nisam grdeći je nazvao – velikom. To mi je zaista izgledalo previše.

Ta istina da sam se borio protiv naroda a ne komunista i to zato što sam mrzeo slobodu nije na sudu došla do izražaja. Izdeklamovao sam svoju staru formulaciju. Iako se zapisnici saslušanja čitaju uvek kada kolidiraju sa izjavom optuženog na sudu, ovaj put nije čitan.

Dok sam govorio video sam kako ga sudija Elezović prelistava. Ali ga nije pročitao. Nije me uterao u laž. Shvatio je da bi time svetu otkrio jednu veću.
Evo zašto kod moje Srbomahije Srbi nisu mrzeli Deli-Musu što ih kolje, robi i pali već zato što je veliki.
*
(Romantične ubice.)
Danas sam, takođe, doznao da elektro svetlucanje mlakih letnjih noći, u kojima sam uvek toliko uživao ne potiče, ne bar isključivo od radosti života, da se u toj nokturalnoj orgijastičkoj igri i umire. Fluorescentne munje u zadcima svetlaca obaveštavaju mužjake o prisustvu ženki. To su zapravo ljubavni signali, i dotle je priroda, verna sebi, pronašla ovde tek jedan originalniji vid polnog obaveštenja.

Već je čudesnije što nijedan signal nije sličan ma kome drugom, i svaki imenuje samo određenu ženku te je namenjen određen mužjaku. (Na ekranu uvećani oni se jasno razlikuju jedan od drugog, u obliku, u intenzitetu, frekvenciji treptaja, zadržavajući opštu sličnost sa kodom nekog svetlosnog telefrafa.)

Ali ženke su kadre imitirati tuđe signale. Njima mame tuđe mužjake, i pošto same ne raspolažu odbranbenim otrovom, cede ga iz glave kidnapovanog mužjaka da bi zatim njegovo truplo odbacile.

(Znao sam da je u toj idili po sredi neka svinjarija. Isuviše je lepo izgledalo da bi bilo istinito.)
Buba-švaba bombarder kadra je iz zadka na svaki nepoželjan dodir izbaciti do 20 gasnih granata koji mogu oterati i oveću žabu. Preciznost je zapanjujuća. Pogađa i mrava na nekoliko telesnih udaljenosti.

Veštački (laboratorijski) nadraživana buba-švaba bombarder, ako joj se napadne svaka nožica redom slika na podlozi za koju je učvršćena svakim ispaljivanjem spray-a izvanredne enformel motive (dokle smo u slikarstvu i sami došli).

Priroda u oba slučaja ispoljava pravdu i ravnotežu. Sličnosti sa ljudskim postupkom nema. Ali i to zavisi od tumačenja. (Ako ženka svica ne vrši pravdu nego preraspodelu dobara (u njenom slučaju – otrova) njen čin nije drukčiji od individualnog revolucionarnog terorizma.
*
28. 11. 1983.
Ambasada. Leksham Gardens. Crvenkasta cigla – boje koja odgovara temeljnim načelima. Kraj toliko naših sjajnih arhitekata projektovao ju je Englez, sa očiglednom praksom u zidanju opštinskih stanova. Čak i u sali za prijem već posle dest minuta nemoguće je disati.

U kancelarijama mora biti kao u gasnim komorama. Akustika je međutim sjajna. Buka se izvaredno čuje. I ništa drugo. Ambasador Stanković iz sindikata (koliko pamtim) prima zvanice među kojima sam nekim čudom (nakon 12 godina) i ja (izuzimam stočni sajam u Ins. Komonvelta negde početkom sedsamdesetih). Od svih naših diplomata deluje on još ponajbolje. Ostali imaju siva četvrtasta lica i sumnjičav pogled penzionisanih policajaca.

Vidim Benn-a, Heffer-a, Futt-a. (Centar i levo od centra.)

Pijem viski za koga najpre mislim da je loše vino, zatim pijem dobro vino, pozdravljam sa Banaševićem, Šljivićem, Puvačićem i Šoljankom, upoznajem se sa Benovim bratom, šefom Ju sekcije BBC. (B. ga zove abortusom.) B. me predstavlja kao istaknutog pisca, koji dugo ovde živi. Skromno priznajem samo ovo drugo. B. nastoji da me još jednom preporuči (V. Janković je to već učinio) na šta Ben kaže: “Ja sam bezobziran”, ja glupo odgovaram: “So am I”. On engleski - ne čuje. B. ponavlja da sam i ja bezobziran. S čim se u vezi ovaj razgovor vodi ne znam.

U pola dva odlazimo. Bio sam u Jugoslaviji jedan sat.
*
Razlike između pametnog čoveka i budale je u tome što prvi jednu zabludu izražava na više načina, a budala sve zablude na jedan isti.
*
29. 11. 1983.
Jedan od onih dana u koji sve se suši sve čega se čovek dotakne. Na svim poslovnim frontovima stvar ide do zla boga rđavo. Dugovanja na kreditnim kartama dostiglo je sumu od 5000 funti ili blizu 100 000 000 u dinarima. Prodaja kuće g. Teodoru, koja je već bila pred ugovorom, opet se odlaže zbog teškoća koje kupac njegove ima u dobijanju kredita. – Brinem se za mamu.

Novac od “Libera” za Besnilo obećan još sredinom oktobra – nije stigao. 4. oktobra pisao sam Branki Simić, uvek ljubaznoj i ažurnoj, odgovora nema. “Partizanskoj knjizi” dao sam 15. novembra poslednji rok za produženje ugovora isteklog u maju, i premda mi je Postolović po običaju kazao da će pismo uputiti najkasnije 8. 11. ono još nije stiglo.

To onemogućuje da dovedem majku ovamo. U međuvremenu, u Beogradu svakih 24 časa struje nema po osam. (Ne znam šta me je sačuvalo da u mom čuvenom asketskom intervjuu Grizelju, pored benzina, klozet-papira i kafe, ne pomenem i struju. Čuo sam kako je B. Bogdanović savetovao Beograđanima da čitaju uz sveću, a u mraku misle. Misliti je, međutim, trebalo dok je svetla još bilo. Sad je kasno.)

I samo jedna dobra vest. Mađari su, najzad, posle višemesečnog zakašnjenja, morali da sakupe 44 dolara koje duguju kao treću ratu honorara za prevod dva moja romana. (To je oko 30 funti ili ono što utrošim na cigarete za 10 dana. Ali ja ne dobijam 44 dolara. To bi bilo velikodušno. Vrednost od oko 500 000 u dinarima, porez, provizija Autorske smanjuje na 400 000 dinara ili ispod 40 dolara.

Ovim putem neću se obogatiti. Moja filosofska odbojnost prema mat. civilizaciji izdašno je zadovoljena.
*
30. 11. 1983.
.... se ponavlja. Krvavi obračun u Warrington-u između 4 000 učesnika tzv. secondary picketing i policije pred zgradom jednog novinskog preduzeća pod opsadom štrajkača, nov je ekser u kovčeg i u razni trocistički interventi i radikalistički provokatori sahranjuju laburističke izborne šanse. Slike na televiziji rađene su sa torijevskom nasladom.

U parlamentu je min. unutrašnjih poslova Britten bio na konju licemernog revolta. Njegov kontrapart u opozicionoj senci, Kaufmann, imao je prilične teškoće da pomiri neiskrenu lojalnost radničke partije prema sudu i još licemerniju podršku štrajkačima koji ga guraju u još jedan opozicioni mandat. Kuća se, u međuvremenu, zabavljala tradicionalnom drekom. Još jednom je zvučala kao navijački autobus za engleski kup.

Ja se, nažalost, nisam zabavljao. Institut u Oksfordšairu našao je neprijatan stupanj radioaktiviteta u algama što ih je plima nanosila na plaže istočne obale. Đubrište nuklearnih otpadaka vraća nam nešto od naših darova. To je predujam. Ekser u naš kovčeg ulazi polako, gotovo nečujno. Ekser koga budemo čuli možda će biti poslednji.

Za to vreme u NIN-u jedan energični energetski ekspert tvrdi da je nuklearna energija apsolutno bezopasna. Trebalo bi ga zamoliti da 1984. dođe i s porodicom, na letovanje u istočnu Englesku, među one alge koje su preostale.
*
1. 12. 1983.
Jubilej naše zajedničke nesreće.
*
2. 12. 1983.
KATIHIZIS MOĆI – 2.
Moć je pravo nad ljudima, njihovo posedovanje.

Staljin nije imao ništa osim prava na sve. Radnici su, u međuvremenu, imali sve, osim prava na nešto.

Moć se otima, tek potom stiče. Moć se mora vršiti da bi se imala.

Nije dovoljno reći “cilj moći je moć”. Da bi se objasnila valja reći: “ Cilj moći je još veća moć”.

Moć nije u donošenju prave odluke nego u pravovremenom donošenju – bilo kakve. Moć nije u sposobnosti za odluku nego u mogućnosti za njenu primenu.

Jedina mana moći je u tome što se, kada se ima nad svim, nema se nad sobom.

Moć koja se ne vrši – gubi se.

Moć koja se počiva na konceptu nadčoveka nije moguća. Svaka se druga deli, time prestaje biti moć.
*
Duhovne i psihološke osnove terora.
(Ceo je koncept boljševičkog socijalizma – ničeanski – videti šta o tome kaže Pjatakov Veliki teror 183)

Kad se jednom prihvati moć umesto prava (Trocki, Zinovjev, Kamenjev u slučaju starije opozicije) i korisnost umesto pravde, gubi se pravo da se na pravo i pravdu poziva kad na njega dođe red da moć i načelo korisnosti na sebi iskusi. (Staljin o Zinovjevu i opoziciji, 187.)

Tragedija nije u priznanju nečega što se nije učinilo nego u objašnjenju (alibiju). Tek Vegenijan je priznao da sačuva porodicu. To je poštenije nego spasavati partiju koja se više ne smatra svojom. Tragedija priznanja je lično, alibija cele Rusije.

Teror se u Rusiji zasnivao na razumevanju koji su mu opozicioneri ukazivali, trpeći zbog objašnjenja koje su mu oni dali, vršio kao čedo terora što su ga sami nekada vršili.

“Prema Lenjinu” kaže Pjatakov, jedan od očeva (očuha) sovjetske industrijalizacije, “Komunistička je partija zasnovana na prinudi koja ne priznaje nikakve granice ili inhibicije. Centralna ideja ovog principa neograničene prinude nije prinuda kao takva, nego odsustvo iz nje svakog ograničenja – moralnog, političkog, čak i fizičkog. Takva je partija kadra da počini čuda i uradi stvari koje nijedna zajednica ljudi ne može postići … Pravi komunist, to jeste, čovek koji se u njoj podigao i dovoljno duboko upio njen duh, i sam na neki način postaje čudotvoran čovek”.

"Čudotvoran komunist ili nadčovek teorijski je rob istorijske nužnosti, ali praktično, pošto je samo on poznaje, njen suvereni gospodar. Ako se objektivna istorijska nužnost uzme kao božanska svemoć (što po definiciji ona jeste) svemoćan je i svako ko je sledi.

Ova svemoć je po prirodi božanska, nadčovečanska, pa njeno delo podleže jedino sudu istorije, nikako ljudi nad kojima se ta istorija samo obavlja. (Isto onako kao što je svaki mesija odgovoran jedino svom Bogu nikako ljudima kojima je u ime tog boga poslat.) Nije, dakle, nikakvo čudo što se takva svemoć koja je još i nužna (nije naime slučajno) ne može zaustaviti ni pred kakvim obzirima.

(Lenjin jednom prilikom sekretaru Kominterne Angeliki Balabanoff rekao 'da je časno sve što se uradi za proleterske ciljeve'.)" Nadčovek ne priznaje čovečanske mere, inače ne bi bio nadčovek".

”Za takvu partiju” (čudotvornu, nadčovečansku) "pravi će boljševik spremno iz glave progoniti sve ideje u koje je godinama verovao. Pravi će boljševik potopiti svoj personitet u zajedništvi 'u partiji' … Za njega ne može biti života van partije” (van božanske milosti – u prirodi) “i on je već spreman" (valjda da bi u crkvi ostao, izbegao ekskomunikaciju) "da veruje kako je crno belo, a belo crno”

(što je lepo dok samo on veruje, a ne traži od mene da mu se u tome pridružim, jer ovo drugo je istorija, ono prvo samo lična sramota) “ako tako nešto partija od njega zahteva” (a ona i ne čini ništa drugo) “u cilju da postane jedno sa ovom velikom partijom” (naročito ako je na vlasti, jer takva žudnja nije cvetala pre revolucije, čak ni kod Lenjina) “on će se poistovetiti, sjediniti sa njom, odreći se vlastite ličnosti, tako da nijedan delić njega ne preostane koji sa partijom nije jedno, ne pripada joj”. (Veliki teror, Pjatakov, 183.)

Prilog Trockog ovoj revolucionarnoj nekrofilnoj poeziji: “Nijedan od nas ne želi niti je sposoban da ospori volju partije …. Mi jedino možemo biti u pravu sa njom i kroz nju, jer istorija nije obezbedila drugi put da bi se u pravu bilo”. (Ja: obezbedila je dakle na jednoj strani partijsku istinu po kojoj i crno može biti belo, a na drugoj strani laž i kada se sastoji od tvrdnje da [je] crno samo crno.)

“Englezi imaju poslovicu – moja zemlja, dobra ili rđava – mi imamo mnogo bolje istorijsko opravdanje ako kažemo, bilo da je u pravu ili ne u pojedinim slučajevima, to je moja partija”. (Ja: osim ako nije u pravu [u] njegovom. Tada više nije njegova. Ali je on nadčovek s njemu se može!) “I ako partija prihvati odluku koju neko od nas smatra nepravednom, on će reći, pravedna, nepravedna, to je moja partija, i ja ću podupirati, konzekvence njene odluke do kraja”.

(Ja: ili skoro da pred kraj, jer iako je partija donela odluku da se strelja, Trocki nije otišao u Rusiju, da posledice te odluke podupre do kraja, i okrene partiji potiljak. Partija je morala da ode po njega u Meksiko.) (Veliki teror, 182)
*
“Škola ljudožderstva”
Antropofagija je počela.

“Withdrawn
THE CURRENT issue of France’s Photo magazine, which published pictures of the mutilated body of a girl killed and partly eaten by an insane Japanese in Paris, is being withdrawn from sale by the publishers after the family of the Dutch victim complained that the feature violated secrecy-surrounding preparation of the legal cases, professional secrecy, and family privacy. – AP” (Gardijan 2.12.1983)

U drugim slučajevima za tako nešto je potrebna odluka suda. Ona se uvek napada kao ograničenje slobode štampe. Odbrana monstruoznih vesti o monstruoznim događajima zasniva se na potrebama i prava javnosti da bude obaveštena o vlastitim monstruoznostima, u ovom slučaju – koji to jede. Odbrana bi ovde stajala na zdravim nogama – jedino ako bi se javnost, što može biti, ozbiljno spremala da se oda ljudožderstvu, pa bi joj slike iz pariskog foto magazina služila kao očigledna nastvava, praktični kompendijum antropofagičnog iskustva.
*
“Ludački protokol”
Afera sa pojedinom devojkom koje se dobro sećam, inspirisala me je da povedem jedan – protokol ili dnevnik ludila. Njegov prvi ispis bila bi vest od 1. 12. 1983. da su jednog policajca u s. Irskoj ubila dvojica atentatora I. R. A. preobučena u uniforme ovdašnjih gimnazijalaca, kaputiće sa grbom škole, kratke pantalone, i sa kriket kapicama na glavi, ne veli se da su nosili đačke torbe. To se podrazumeva. Gde bi inače držali – puškomitraljeze
*
“Novogovor ili Dvomisao Lea Matesa”
Leo Mates, diplomata, pisac predgovora za prvo jug. izdanje Orvelove 1984. godine (“Liber”, 1968.) dobro je pročitao knjigu. Ne samo pročitao već iz nje nešto i naučio. U prvom redu kako onaj ko kontroliše prošlost (Orvelovu knjigu pisanu 1949.) kontroliše sadašnjost (njeno današnje tumačenje); zatim kako se uništava stvarnost i očiglednost da je nešto crno koristi za dokaz da je belo; najzad kako se sve to izražava u orvelovskom novogovoru (citat sa strane 14, predgovora).

No međutim, 1984. je brutalno jasna i otvorena slika komunističke tiranije i izopačenja svesti pod radikalno konzekventnim idejama realnog socijalizma.

Nije moguće da Mates to ne vidi. On to neće da vidi. Zatim zaboravlja da to nije hteo, pa onda zaboravlja to zaboravljanje.

Tako je nastao ovaj predgovor – uzor Orvelove dvomisli.
*
Kratka priča je kao kratak život. Mora biti priča da bi imala smisla. Dugačka priča, kao i dug život, može imati praznina, a ipak nešto da znači. U kratkoj priči sve stvari, paradoksalno, ne moraju biti jasne – ali misao mora (ideja zvog koje je pisana). U dugoj ta misao može biti i nejasna, ako su ostale strane jasne, ona će se držati. Kratka priča je munja, koja udara iz vedra neba, tamo gde je roman – grmljavina koja se približava iz daleka. Ona nije kratka ni dobra zato što je formalno, jezički redukovana, već što je koncentrisana, redukovana tematski.

Što njeno vidno polje sužavanjem dobija na jasnoći i intenzitetu, što tim sužavanjem gubi na obimu posmatranja. Zato, i opet paradoksalno, kratka priča ne mora biti priča, ali roman – mora. U njoj mora da se zna šta se radi, čak i ako se ne radi ništa, u romanu se može raditi nešto, čak i ako se ne zna šta. U njoj se mora misliti, čak i ako misli nema; u romanu se ne mora misliti, čak i ako ih nema.
*
3. 12. 1983.
Ponovno čitanje studija i svedočanstva o velikom teroru u Sovjetskom savezu ravnom genocidu, anihilaciji slobodnog (kulačkog) seljaštva, istrebljenju starih boljševika, manijačkim (da li?) čistkama, a iznad svega ponovno pretresanje razvoja kojima se taj točak smrti, fizičkog, duhovnog, moralnog uništenja objašnjava, čime se tumači ponašanje njegovih žrtava, (Orvel, Kestler, Konkvest, Solženjicin, Vajsberg, London, Najmanova, Koldridž, Štajner, Kar, Dojčer, knjige Trockog, Staljina, itd.).

Kada se shvati šta se sve u Rusiji, pod njenom dominacijom i pod dominacijom naučnog socijalizma činilo u ime humaniteta i zaštite čovečanštva, ne izgleda više tako neverovatno, da bi partija sa takvim pogledimja na istoriju i život bila u stanju, upravo radi humaniteta i zaštite čovečanstva, da ovo uništi. Nuklearna očigledna nastava čini mi se prirodnim pravom takve ideologije, a uništenje koga bi ona, zbog nas i za nas izvela – pedagoškim.

No comments: