Friday, October 15, 2010

Odlomak dnevnika VIa deo

NASTAVAK DNEVNIKA BORISLAVA PEKIĆA broj VI a.

“PISMA IZ ENGLESKE I” (“Pisma sa ostrva”). Komponujem, kao uvodnu seriju, za neki list 12 putopisno - satiričnih ogleda o Engleskoj, od kojih bi svaki obuhvatao po jedan vid ostrvskog života. (….mi padaju.)

1) Taking it up in Parlament – na dremežu u parlamentu – jedno veče s majkom demokratije. Bio bi to opis jedne dosadne, cepidlački debate u Skup. (Commons, koju slušam sa galerije, dajući usput istoriju parlamenta i neke poznate anegdote iz njegove sadašnjosti i prošlosti, uvrede i sa osvrtom na osobine dvopartijskog sistema.)

2) ”Kako je zelena stara, srećna Engleska” – Country walk. Dan proveden u prirodi. Objasniti vrstu engleske ljubavi prema prirodi i ruralnom životu - pojam Country walk, Country genleman, Country life-a, itd. – Englezi obožavaju prirodu, ali obožavaju, takođe, da je obožavaju – sami. Naš izlet o kome smo tako dugo sanjali i za njega se pripremali: čitajući odgovarajuće vodiče završio se time što smo dan proveli na autostradi, sklanjajući se od automobila, u smradu benzina i prašine, jer do kraja nigde nismo mogli saći zbog tabli sa natpisom: “Private property”.

Slediće objašnjenje ovog ostatka feudalnog prava na vešanje zverokradica. U ovom kom. zakonu koji tresspasing uvodi u kriminalne delikte posle protesta g.? kroz kraljičino Buckingham-sko imanje, gde se zaustavio da se na njenom krevetu odmori i popuši cigaretu. Srećom bio sam poneo jedan dogled. Opisaću onda tipičnu engl. – prirodu, ali gledanu kroz durbin. (Ovce kao poslednje zatočnike anarhističnog individualizma, šumarke elm-a napadnute elm worm-om u kojima bi se Robin Hood slabo proveo, divote večno zelenih trava, itd.

3) ”O društvima obožavatelja” ili o društvenom životu Engleza. Spisak društava za deobu osobne samoće. O posmatračima ptica. Snaga takvih udruženja. Slučaj novog londonskog aerodroma, koji već decenijama ne može da nađe mesto na osnovu građe za Besnilo.

4)For Sale subject to contract – o prodaji nekretnina – stručno i iskustveno.O Englezima kao naciji trgovaca. O kupoprodaji kuća kao izrazu karaktera i tajni koja se događa na svima neobjašnjiv način. Lična iskustva sa agentima. Kupoprodajni Novogovor, itd.

web-suicide
*
Iz Muwell Hill bibliotreke uzeo sledeće knjige:
1.Časlav Miloš: The Captive Mind (Zarobljeni um). Autobiografski eseji izdati prvi put 1953. Ovo je, međutim, izdanje Penguin 1980.
2)George Orwell: As I Please (Kako mi drago…). Sabrani eseji, novinarski članci i pisma, kinjiga III, prvi put štampana 1968; ovo izdanje od istog izdavača Martin Secler & Warburg Ltd, London, 1969.
3)Aldous Huxley: The Human Situation (Ljudske situacije). Predavanja na kalifornijskom univerzitetu u Santa Barbari, 1959, Chatto/Windro, Ltd. 1978.
4)Arthur Koestler: The Roots of Coincidence (Koreni slučaja). Naučni i paranaučni eseji, Hutchingon, 1974.
*
4. 12. 1983.
Pretežan deo naših odnosa sa ljudima je gubitak vremena, kako sa gledišta saznanja, tako i u smislu sticanja životnog iskustva. Ponekad je moguće čak i iz najneobećavajućeg odnosa izvući neku inspiraciju, ili se ponadati da ćete u bilo čemu – osim u nagonskom otporu – obogatiti sagovornika, ali je prava duhovna interakcija retka. Pogotovu neki duhovni simposion koji se neće i započeti u međusobnom neslušanju, završiti u prepirci čim počnemo jedan drugog slušati.

(I ne zavaravajmo se laskajući sebi. Nije to tako zbog našeg temperamenta, sa čijom se živošću ponosimo, čak i kada ga ukoravamo, to je zbog toga što ga nismo kultivisali, zadovoljavajući duhovnu radoznalost i živost, kojoj bi on bio dobra podloga, a kontrolišući njegovu agresivnost, egoističnost, bezobzirnost.)

Simposioni su mogući kad se slučajno sastave nekoliko ravnopravnih osoba, od velikog ali raznovrsnog znanja, disciplinovane misli, originalnog suda, načelnih poštovalaca prava na različito mišljenje i dobrih poznavaoca “tehnike dijaloga” – koji imaju “ovaj dar”.

Umetnost konverzacije, premda retorske po definiciji, upravo je sasvim suprotna retorici. (Učeničko je koliko i učiteljsko, jer ko ne ume dobro slušati, stvarno ne ume ni dobro govoriti. Govor je odnos u kome je jedino nedopušteno da se ima uho samo za sebe.)

Dobro izabrana tema od opšteg interesa, koju učesnici posmatraju saobrazno svojim profesijama (iz raznih uglova dakle, odakle se mogu dobiti različiti rezultati, važni za opšti slučaj) ne služi da bi bilo ko bio u pravu nego da se do neke ideje o predmetu razgovora dođe.

Pravi dijalog ne propisuju istine, nego ih otvorena uma, ispituje i traži. Ispravna argumentnost se ne prima kao uvreda, nego kao pomoć raščišćavanju vlastitih pojmova.
U dobrim razgovorima uvek je važnije šta ćete čuti nego šta kazati, a od onoga što kažete skoro isto kako ćete to reći kao i šta ćete reći.

Dobar razgovor nije bilijar u kome se kugle sudaraju da bi nepovređene otišle u rupu i tamo vam donele poen; on više liči na vežbu mačevanja u kome fingirani udarci donose iskustvo (saznanje) ne rizikujući povrede.
*
Ideologija koja vas ubeđuje da ste vi “naslednici carstva” koje je leno nepravedno oteto, sredotočje oko koga se život okreće, sunce jednog novog, pravednog, a iznad svega nužnog sistema, i suvereni gospodar svoje sudbine i sudbine prirode, ima neuporedivo više šansi da bude shvaćena i usvojena, od one koja vam unapred priznaje da sve to niti jeste, niti ikad smete očekivati da budete.

Arijevski rasizam je brzo našao put u prosečne nemačke mozgove, jer ko to ne želi da bude – viši i izabran (utoliko je manje bio primenjiv za one koji su ostavljeni izvan laskanja).

Stoga je i socijalizam relativno brzo osvojio proleterijat. On ga je najpre obavestio da je istorijskom nužnošću, nekom vrstom božanskog programa, određen za vladajuću klasu i da će vladajućom klasom neizbežno postati; zatim ga je i napravio takvom vladajućom klasom – po udžbenicima, za sada; da ga napravi mislim više nije bilo potrebno – vlast se imala, moć se posedovala, fakat da radnička klasa i nije baš egzaktno i izričito pozvana da preuzme svet mogao se sada poštovati, iako se još uvek ne priznaje.
*
LET KONDORA.
Najjužniji tesnac na svetu –Magelanov moreuz, magijska lozinka koja nas vraća u vreme kada smo svi žudeli da budemo istraživači, davno pre nego što smo otkrili da je većina otkrivena i da je na nama sada samo sve to da – upropastimo. Čarobna imena avantura vaskrsavaju kasnije, u školskom programu, ponovo jedino sa Darvinom. Darvin se, međutim, ne uči kao duhovna pustolovina nego kao dekor da smo postali prirodnim odabiranjem od majmuna – što najčešće ne zahteva velike škole, i možete videti i golim okom.

Iznad Magelanovog tesnaca iz vode u koju se otapaju u ledene kipove snežne sante, kad izgreje sunce, podižući džinovske plime sa indijanskim perjanicama pene, iz te hučeće vode izlazi zemlja Patagonije kao Titan, koji očekuje da se, kad se uspravi, pretvori u Ande sa 2 000 vulkana samo u Chile-u.

Iznad smaragdnih jezera, koja sme čovek da zamisli još jedino u bajkama, penju se padine mahovine hladnih boja sve dok ih ne zaustavi sneg planinskih kupa. A iznad njih, ispod neba koje ima oštricu kristala, u večno kružećoj ruži vetrova, jedri kondor. Krila mu dosežu 3 metra raspona, a sitnu glavu lešinara od moćnog crnog tela, odvaja mu bela ogrlica koja liči na krznenu koturnu.

Duboko dole od zime umire lane pretka afričke kamile i tibetanske lame, čija je ime pisac zaboravio. Leži među lišajem osušenim na vetru. Ali i taj lišaj ima soka za onoga ko ima snage da ga uzme. Stado se već dugo udaljilo na sever prema kišnim šumama, ali majka lanetova još je tu i ostaće tu danima.

Kondor kruži i čeka. On ima vremena. Majka će kad tad otići. Mora dok miris njenog plemena još traje u sleđenom vazduhu.

Tada će se kondor sporo spustiti da uzme ono što mu je priroda – ne baš štedro, mora se reći – dodelila kad je uređivala biološke međuzavisnosti na našoj planeti. Ptica je isuviše lepa isuviše moćna da bi se bila – strvinar. Čovek u tome vidi neku nepravdu. Samo zato, verovatno, što joj ne vidi smisao. Ljudi bi voleli neku izrazitiju nečovečnost. Očekivali bi da kondor ubija. Smatrali bi da mu njegova snaga, njegovo olimpijsko kraljevstvo, na to daje pravo.

A on ne ubija. Hrani se onim što je priroda ubila za njega. Na njegovom mestu, gore iz vazduha, odakle sve izgleda malo i beznačajno, mi bismo se ubrzo osetili uniženima i pregli da ispravimo nepravdu. Ne bismo čekali da lane ugine. Raskomadali bismo ga pre toga. A onda prešli na majku. Miris odlazećeg stada još bi se vukao vazduhom. Samo, nama to ne bi bilo potrebno.

Uzleteli bismo i ubrzo ga videli na nekoj padini Anda. Videli bismo i krupnog prethodnika kako stražari na najvišoj steni. To je zbog puma, i na vas ne bi obratio pažnju jer bi znao da ne napadamo ništa što je živo. Prevario bi se i dok bi ovo iskustvo, ako je Darvinu verovati, kroz mirijade stiglo do sivih stada, potomaka i generacija, ne bi više bilo nijedne južnoameričke lame.

Za to vreme, unaokolo, orkanska patka živi udobno u vodenom paklu jednog ledenog katarakta, podsećajući me na Folkera, zemljana koji se zaljubio u ekstatičnu harmoniju gasovitog Jupitera čim je mutiran u odgovarajući oblik života. (“….. ljudski”? Stivensa). Larve u podvodnom busenju, oplakivanom uništavajućim strujama, pripadaju samo njima. Niko na svetu ne hrani se tim lamama osim orkanskih pataka, ali i one se ne hrane – ničim drugim.

Ekskluzivnost se uvek plaća. Ako lama ima dovoljno, možete se sigurno očekivati da će se svi njome hraniti i uskoro zbog nje ubijati. Ako je sve samo za vas, znajte da će to morati nečim platiti. Orkanska patka plaća životom u stalnoj buri. Ona je upadljivo neugledna i jadna – u onim uslovima bolje je nemoguće izgledati – ali ona je ubica. Veličanstven kondor je pitom lešinar. Mi se divimo tigrovima, koji ubijaju, premda za razliku od nas, uz dopuštenje, pa i poziv i prirode, a preziremo strvinare koji, opet po volji prirode, nikome ne nanosi zla.

Još na sever, gde se poludiluvijalni pejzaž pretvara naglo u čudesnu pseudotropsku prašumu, čuda postaju manja ali i čudesnija. Čim je toplije i priroda dobija smisao za šalu, koja bi u tragičnoj usamljenosti Anda bila neumesna.

Posmatram jednu od Darvinovih žaba kako se strelovito pretvara u pljosnat jesenji list. Na stopu od nje prolazi zmija u potrazi za hranom. Nekoliko metara dalje nailazi na drugu žabu koja ima nesreću da se nalazi u bilju za koju njena mimikrijska sposobnost nije podesena. Ona strada. Treća pravovremeno skače u močvaru, ali ni tu je ne napušta opreznost. Pušta da je struja nosi kao da je već mrtva.

Nedaleko se šala pretvara u grotesku. Ali kako za koga. Jednom insektu nemoguće je odrediti telesnu osu. U stvari, moguće je, ali ako se oslonite na obe prevarićete se. Prava strana glave mu je sitna, zakržljala kao zadak izvan upotrebe, zadak pretvara u glavu monstruma. Ali izbuljene oči lažne glave ne vide, i lažna usta, premda se keze, nikoga ne mogu progutati. Čemu onda ta maskarada? Odmah shvatam. Približava se četvrta žaba u ovoj priči. Insekt joj okreće stražnjicu i žaba sa užasom beži pred lažnim čudovištem.

I opet vidim ovde mimikrija pomaže da se preživi kao i u mom svetu. Samo ovde je preživljavanje – jedini, pravi i poslednji cilj.
U našem svetu, to nije dovoljno. U našem svetu, kondor ne mora čekati da lane umre.
*
5. 12. 1983.
(U nastavku usmenog dnevnika zabeleženog na traci 54/108, od 3-3,5 pod naslovom “Artificijelnost i provizornost istorije”.)
Ako je promenljivost neizbežna, jer bi nepromenljivost označavala smrt istorije, šta je zapravo artificijelnost koje se možda i možemo, bar načelno, odreći, koje bi se, zapravo morali odreći ako želimo da od svoje istorije napravimo priču koja nešto znači.

Do sada je artificijelnost uzeta u smislu – ljudskog proizvoda. Istorija je, ma kako njen mehanizam shvatali, ekskluzivno ljudski proizvod. Životinje nemaju istoriju. Kod njih se sve događa na isti način, i razlike imaju istorijskog veka jednog ili drugog majmunskog čopora ili jelenskog stada ili mravljeg plemena nema.

Ako se, međutim, artificijelnost istorije uzme kao njena programiranost (kako je već opisano u mom romanu Atlantis) kao večno ponavljanje istih sadržina (pri čemu se pitanje slobode postavlja kao problem forme), onda bi se oslobođenje od artificijelnosti sastojala u oslobođenju od nužnosti, u uspostavljanju nove istorije kao – nepredvidivog reda slučaja, koji se ne može ljudskom rukom voditi, ni kontrolisati (kao što uostalom, ma koliko verovali, ne može ni onaj sudbonosni red) – pa ni svrhu izvan sebe ostvarivati.

Ovde se javljaju neke protivrečnosti. Hteli smo da se oslobodimo artificijelnosti (androidskog karaktera ljudske istorije kako je ona metaforično opisana u Atlantisu) da bi od te istorije uspostavili priču koja nešto znači a stigli smo do sveta – bez svrhe i sumnje da samo unapred programirani svet, svet pod apsolutnom kontrolom sudbine može imati neku svrhu, da svrhu može imati samo ono što je artificijelno, što je proizvod.

Ono što se ne može predvideti, ne može, po definiciji ni svrhu ostvarivati. Za svrhu je nužan kontinuitet cilja. Slučaj ga onemogućuje. On stalno menja perspektive. Što je svrha danas, sutra je novim slučajem onemogućeno i zaboravljeno.

No da li je svrha i značenje isto? Mi nismo tražili svrhu, tragali smo za značenjem. U novom svetu slobode izgubili smo svrhu, koje bez sudbine nema, ali može li tako slučajno ispričana, ta na preskok, hektički življena priča nešto značiti? Jer ako može, ako nešto znači, ona će pomoću tog značenja i naći neku svrhu.
*
6. 12. 1983.
Pokušavam da zamislim osećanja poslednjeg čoveka na svetu. I prvo pitanje koje mi pada na pamet nije kako bi došao do hrane i da li bi mu do nje uopšte bilo stalo, ni kako bi izašao na kraj sa memorijom koja bi ga osvetnički vraćala u svet ispunjen ljudskim glasovima. Ne prvo moje pitanje je – da li bi se svakoga jutra brijao? Na prvi pogled izgleda ovo neumesno.

Krije, međutim, u sebi svu silu značenja. Između ostaloga ispituje svrhu našeg ponašanja i temelje našeg samopoštovanja. Zašto se, zapravo, uopšte brijemo? Ako to činimo zbog drugih, a tih drugih više nema, ne brijati se izgleda logički zaključak. Sa samopoštovanjem stvar stoji nešto gore. Kako ono i u čemu brijanje može pomoći, u smislu preodevanja za večeru usred pustog ostrva, kada oko nas svuda leže olupine tog samopoštovanja, isprevrtani dokazi da do njega nismo držali?
*
Ako ste stalno primorani da krijete svoje misli, jer bi, iako sa jednog civilizovanog stanovišta savršeno legitimno, bile shvaćene kao neprijateljske, pa vas možda i na sud odvele, ili da ih iz istih razloga morate zavijati u bezbroj zaštitnih omota, nadomišljavati, maskirati, izopačavati, eufemizirati, parabolizirati, ukratko – unakaživati, neizbežno ćete doći do tačke u kojoj ćete ih izgubiti.

Preterani trud da se jasna stvar učini nejasnom da bi se sakrila, najzad je nejasnom i ostavlja. Ovaj proces liči na igru skrivalice. Sakrili ste stvar koju partneri (suigrači) ne mogu da nađu. Ali kada dođe vreme da im to nešto pokažete, vi ste ga zaboravili. Stvar ostaje zauvek izgubljena. Moralna degradacija u režimu prinudne laži, nije u akumuliranju zabluda, jer su one ma kakve da su uklonjive, već u povredama samopoštovanja, u neprestanom taloženju dobrih razloga za samoprezir.

Čovek koji je već preventivno sam sebe slomio, lakše će biti svaren od državne mašine, a ako se ikada pobuni, to neće biti organizovan i racionalan otpor, već živčani napad osuđen na neuspeh.

Država komunista, dabome, nije ustrojena sa ovakvom duševnom degradacijom u vidu, ali kada je već tu, ona je sasvim racionalno koristi.
*
7. 12. 1984.
O korisnim štetočinama.
U govoru na feb.- martovskom Plenumu C[entralnog] komiteta svesavezne komunističke partije boljševika, 3.marta 1937, u jeku velikog terora, Staljin je rekao: “Nijedna štetočina neće nanositi štetu sve vreme, ako ne želi odmah da bude otkrivena. Naprotiv prava štetočina se u svom radu pokazati uspeh, jer je to jedini način da ostane na poslu, da zadobije poverenje i nastavi sa štetočinskom aktivnošću”. (Veliki teror, 409)

Time je Staljin sasvim logički objasnio potpuno uništenje najvišeg tehnološkog, naučnog i administrativnog kadra sovjetske industrije, koji se naivnim buržujima na Zapadu činilo nelogičnim. Hipnotisane efikasnošću kao načelom prima facie ona nije, niti je usled svoje klasne zaostalosti, mogla razumeti štetočinstvo koje se obavlja pomoću sjajnih rezultata u proizvodnji. Ona se se držala formalne logike, kao nasledne logike svoje klase, po kojoj se vrednost jednog rada meri isključivo prema rezultatima. Moćna Staljinova dijalektička logika, logika proletarijata, nepobitno dokazuje da u praksi, svakoj pa i industrijskoj, stvar ne stoji tako. Stvar stoji upravo obrnuto (kao i nedeljiva logika koju je Lenjin postavljao na noge).

Štetočina koji bi nanosio štete, bio bi, očigledno, odmah otkriven, a cilj štetočinstva je da što duže traje, zar ne? Da ga ne bi otkrili štetočina sjajno radi, radi uvek bolje od onih koji nisu štetočine, pa za rad i nemaju neki ubedljiv razlog. Iz toga sledi da što više i bolje neko radi više i bolje krije svoje štetočinske namere. Najveće štetočine, dakle, nisu oni koji privredi nanose najveće štete, ni oni, kako ste možda pomislili, oni koji joj ne nanose nikakve. Najopasnije su štetočine koje na svojim mestima najbolje rade.

Da nije bilo Staljinove moćne logike mnoge od ovih štetočina nikad ne bi bile otkrivene. Ona, naravno, ne važi samo za industriju. Njeno polje je ljudski rod uopšte – i stoga bi opet buržoaski naivan, zatucan bio onaj koji bi verovao da je lekar kome operacije redovno uspevaju obavezno i dobar. Uvek treba imati na umu da on svojim uspesima nešto krije da je kao lekar – očajan.

Zato ga je bolje streljati na vreme, nego živeti u strahu da se njegova skrivena nesposobnost otkrije baš kada vas bude lečio. Sjajan pisac verovatno samo krije da ne ume pisati. Inače ne bi tako dobro pisao. Ukoliko je slabiji, mora bolje pisati, i to je logično, zar ne?

Trula buržoaska logika učinila je više zla čovečanstvu od eksploatacije njegovog roda (koji nekako ispada kao principijelno štetočinski, pa bi ga buržoaziji pre valjalo poželeti, nego joj ga onemogućavati). Ona je vekovima onemogućavala da se stvari vide u njegovom pravom svetlu.

Uzmimo, na primer, samo tu buržoasku demagogiju sa državom blagostanja, zakona i slobode, demagogija čiji je licemerne prljavština do koje se nikada nijedna socijalistička zemlja nije spustila.

(Dalji razvoj dijalektičke logike po kojoj iz premise da je prava štetočina onaj ko dobro radi nužno sledi da je slobodan samo rob i da se nečija prava uistini mogu ostvariti jedino ako mu se porekne, ostavljam za drugu priliku, guši me, naime, gnušanje nad jednim od najrafiniranijih oblika buržoaske demagogije! Pogodićete na šta mislim. Na slobodu, sigurnost, blagostanje, koje se trudi da obezbedi svojim robovima, robovima kapitala. I da to, tu svinjariju, tako mali broj ljudi na Zapadu prozire.)

No comments: