Tuesday, December 21, 2010

Esej o pozorištu 2

Esej “Pozorište kao soba za razbijanje stakla”, 2 deo; iz knjige “Na ludom belom kamenu” 10. tom Odabranih dela Borislava Pekića, izdatih u Beogradu, 1984, “Partizanska knjiga” Copyright @. Izbor Ljiljane Pekić.

Upravo zato što me literatura najvernije izražava, (za sada, ali ne verujem da će još jako dugo) vernije i od akcije, što ona oličava maksimalan broj mojih odnosa sa stvarnošću, u njihovim maksimalnim verzijama, ali ponajviše stoga što, za razliku od čiste akcije, (stvarnog učešća, čina, dela), pruža i moju sopstvenu viziju realnosti, one realnosti, dakle, prema kojoj se reaguje, a ne one pseudounitarne prema kojoj se postavlja i preduzima svaka akcija, odlučio sam se za pozorište, a ne za pobunu. Pomognimo se jednim primerom:

Ako izvršim ubistvo, izvršio sam akciju koja je ušla u opštu stvarnost, potonuvši u nju kao kamen, i kada ne bi bilo istražnog procesa, i to jedino u slučaju da me uhvate, nikada se ne bi saznalo koja je to subjektivna varijanta stvarnosti dovela do zločina.

(Istrage i nisu drugo do iznalaženje one sustvarnosti, koja, kao deo opšte figurira samo za jednu ličnost.) Ako, medjutim, to isto ubistvo, opisujući ga, izmislim, ja sam, zajedno s činom, utemeljio upravo onu sustvarnost u čijem je kontekstu ovaj zločin jedino i moguć.

A razlog opredeljivanja za pozorište i dramsku formu ležao je psihološki u snažnoj potrebi za nekom akcijom, za angažmanom.

De Chirico-2

(U beznadnim godinama oko 1959, kada sam “Obešenjaka” pisao kao kodiranu ispovest jednog unutrašnjeg emigranta, stalno, medjutim, svestan nužnosti da svoje osobno stanje uzvisim do neke univerzalne istine o ljudskoj egzistenciji, bez koje bi i moje pojedinačno stanje ostalo – neiskazano.)

Bilo je potrebno naći književni instrument koji bi, dovoljno mobilan, efikasan i javan, bio istovremeno i dovoljno legalan.

(Posle afere sa “Golubnjačom”, da samo jednu spomenem, pa i skromnog pokušaja repeticije upravo s tim mojim nesrećnim “Obešenjakom” u Kruševcu, ne mislim više da je drama baš toliko – legalna. Ponovo mi se proza čini bezbednijom. Kad pogledam, medjutim, neke slučajeve s prozom, u zabuni sam. Možda treba pokušati sa pantomimom ili baletom?)

Drama mi se, naime, oduvek činila kao najaktivniji oblik književne reči, ne samo u smislu visokog stupnja komunikativnosti i neposrednog uticaja, već i u smislu činjenice da je scena stvarniji prostor akcije od zamišljenih prostora u strukturi proze.

(Ovo sam mišljenje odbacio zahvaljujući saznanju da je, budući svaka umetnost samo niži ili viši nivo imitacije, istina upravo obrnuta: viši nivo imitacije sadržan u teatru, udaljeniji je od stvarnosti no prozna umetnost kao niži nivo iste imitacije.

No comments: