Monday, December 20, 2010

Esej o pozorištu

Esej “Pozorište kao soba za razbijanje stakla”, 1 deo; iz knjige “Na ludom belom kamenu” 10. tom Odabranih dela Borislava Pekića, izdatih u Beogradu, 1984, “Partizanska knjiga”. Copyright © Borislav Pekić. Izbor Ljiljane Pekić.

Uvek sam smatrao da umetnost može da odgovori na suštinska pitanja savremenog čoveka koliko i ma koja druga duhovna disciplina: teologija, filosofija, sociologija, ili ma koje moralno učenje. U prvom redu stoga što je književnost, pored ostalog, i filosofija u svom estetičkom korelatu. Ona je takodje i primenjeni moral, izvesna moralna sugestija, čak i ako joj je programski mrska uloga propovednika, misionara i reformatora.Ako se izražavam književnom rečju činim to u svojoj ukupnoj egzistenciji, koja je, razume se, najpre umetnička, ali je istovremeno i psihološka, moralna, socijalna, politička, a iznad svega – metafizička. Književnim delom, zacelo, izražavam stvarnost u nekom od njenih meni pristupačnih standarda, ali i, ne sa manjim prisustvom u strukturi dela, izražavam i sebe – svoj stav prema toj stvarnosti – stav koji deluje kao suma mojih metafizičkih, moralnih i socijalnih iskustava, uredjenih prema nekom estetičkom načelu. (A ono što je ovde po sebi irelevantno, upravo je to “uredjivalačko načelo”, jer se može menjati, a da promenu ne sledi izmena celokupne konstelacije iskustva.)

A.Warhol-Dog

Smatram da je prisustvo Uredjivalačkog načela u mom izražavanju proporcionalno prisustvu metafizičke predstave sveta u mom mišljenju, te da moje izražavanje ne moze biti univerzalnije od mog mišljenja, a ne obrnuto.

(Ovo “a ne obrnuto” korekto je jedino ako mišljenje shvatimo kao opšti svetonazor, ili još preciznije, kao kapacitet, nivo sposobnosti da se neki svetonazor uopšte i ima; čim ga aktiviramo na nekoj odredjenoj realnosti, temi, posebnom slučaju, moje izražavanje neće više zavisiti samo od mojih načelnih sposobnosti da o nečemu uopšte slobodno mislim, niti da mislim na ovaj ili onaj način uspešno, nego od okolnosti i van mišljenja i van izražavanja.

Drugim rečima, ja o nečemu istinu mogu misliti, ali hoću li je reći ne zavisi od snage [istinitosti] te istine, vec od moje snage. I ne budimo opet naivni: ne snage mog izražavanja, mojih moći da istinu dobro iskažem, nego od moje pripravnosti da zbog nje trpim.)

A i kada se desi da mom izrazu pridat bude smisao koji on ne sadrži, ova njegova proširena univerzalnost ne pripada meni već onome što je univerzalizaciju izvršilo. S nešto sreće, mogli bismo, dakle, odnos književnog izražavanja i filosofskog (političkog, moralnog, ideološkog, itd.) mišljenja uporediti s odnosom u kome dva različita jezika stoje prema modelu jedne iste stvarnosti.

No comments: